Za ljepotu grada satkanog u ovoj maloj dolini u velikoj mjeri zaslužni su ljudi koji su vlastitim sredstvima podizali objekte i ostavljali ih u amanet budućim generacijama, s nadom da će ih čuvati i održavati. Zahvaljujući njihovim vakufima i zadužbinama, Sarajevo je kroz stoljeća dobilo prepoznatljiv izgled i bogato kulturno naslijeđe koje i danas svjedoči o vremenu njihovog nastanka.Jedan od takvih graditelja i dobročinitelja bio je bosanski valija Skender-paša, koji je ovim prostorima upravljao od kraja 15. stoljeća do 1505. godine. Tokom svoje uprave ostavio je značajan trag podizanjem brojnih objekata i formiranjem vakufa koji je imao važnu ulogu u razvoju grada. Njegovo naslijeđe bilo je toliko značajno da se jedna od najpoznatijih i najvažnijih sarajevskih lokacija i danas naziva po njemu – Skenderija.<h2>Vjersko i privredno središte grada</h2>Razvoj ovog vakufa nastavio je i njegov sin, koji je 1518. godine podigao prvu potkupolnu džamiju na ovim prostorima, dodatno oblikujući i obogaćujući ambijent Skenderije.&nbsp;Time je ovaj dio Sarajeva dobio još veći značaj kao vjersko, društveno i privredno središte grada. Nekadašnja Skenderija nije bila poznata samo po džamiji, već je obuhvatala i tekiju s musafirhanom i imaretom, ustanovama koje su pružale smještaj putnicima i pomoć onima kojima je bila potrebna. U sklopu vakufa izgrađen je i most preko Miljacke, koji je povezivao ovaj kompleks sa karavan-sarajem i olakšavao komunikaciju između dvije obale rijeke. U neposrednoj blizini nalazio se i dvor iz kojeg je upravljao ovim krajem, što dodatno svjedoči o značaju koji je Skenderija imala u tadašnjem Sarajevu.Radi lakše orijentacije, riječ je o prostoru na kojem se danas nalazi park uz zgrade Vlade Kantona Sarajevo, Vakufske direkcije i Saveza samostalnih sindikata. Upravo na tom području nekada se prostirao značajan dio Skender-pašinog vakufa, koji je stoljećima predstavljao jedno od važnih središta gradskog života.Da bi podigao tako impresivan kompleks, bilo je neophodno osigurati i stabilno snabdijevanje vodom. Zbog toga je voda dovedena sa Soukbunara, s jednog od obližnjih izvora, čime su stvoreni uslovi za razvoj brojnih objekata unutar vakufa. Skender-paša će ostati upamćen i po drugim značajnim graditeljskim poduhvatima. Na drugoj strani Sarajeva usmjerio je rukavac Mošćanice preko Vratnika prema Čaršiji, što je doprinijelo uređenju tog dijela grada i njegovom postepenom urbanom preobražaju.<h2>Spaljena i porušena</h2>Eugen Savojski je svojim pohodom krajem 17. stoljeća iza sebe ostavio pustoš, a sudbinu ostatka Sarajeva podijelio je i lokalitet današnje Skenderije. Kompleks koji je decenijama krasio izgled grada bio je spaljen i porušen, čime je nestao veliki dio nekadašnjeg vakufa. Ipak, pojedini objekti i sadržaji vremenom su obnavljani, dok su drugi čekali neka povoljnija vremena i nove generacije koje će ih vratiti u život.Dolaskom Austro-Ugarske Monarhije Sarajevo ulazi u razdoblje ubrzane urbane transformacije. Širenje grada i nova vizija njegovog razvoja zahvatili su i dio nekadašnjeg Skender-pašinog vakufa, na kojem su izgrađene reprezentativne građevine evropskog stila. Među njima se posebno ističe zgrada poznata kao Bijela vlada, djelo znamenitog arhitekte Karla Paržika, u kojoj se danas nalaze institucije poput Vlade Kantona Sarajevo i Općine Centar.Na mjestu nekadašnjeg dvora, izgrađenog u bosanskom slogu, podignuta je zgrada u kojoj se danas nalazi Vakufska direkcija. Njen projektant bio je arhitekta Josip Pospišil, jedan od autora koji su nastojali spojiti tradicionalne bosanske graditeljske elemente sa savremenim arhitektonskim rješenjima tog vremena. Time je i na ovom prostoru sačuvan barem dio sjećanja na bogatu historiju nekadašnjeg Skender-pašinog kompleksa.U periodu između dva svjetska rata, na lijevoj obali Miljacke uređeni su sportski tereni i igrališta koja su postala važno mjesto okupljanja sarajevskih sportista i ljubitelja fudbala. Godine 1936., nestao je jedan od posljednjih prepoznatljivih ostataka nekadašnjeg vakufa. Tada se urušila kupola Skender-pašine džamije, nakon čega je i sama građevina porušena.Dobijanjem organizacije prvog velikog međunarodnog sportskog događaja u Sarajevu – Svjetskog prvenstva u stonom tenisu 1973. godine, poznatog pod nazivom STENS, gradske vlasti odlučile su da upravo na prostoru lijeve obale Miljacke podignu moderan sportski i kulturni centar. Na mjestu nekadašnjeg vakufa izgrađeno je velebno zdanje sa sportskim dvoranama, prostorima za kulturne sadržaje i okupljanje mladih, među kojima je posebno mjesto zauzimao Dom mladih. Projektovanje cijelog kompleksa povjereno je arhitektima Živoradu Jankoviću, Halidu Muhasiloviću i Ognjenu Malkinu.Kompleks Skenderije u cijelosti izgrađen 1969. godine, donoseći Sarajevu jedan sasvim novi arhitektonski izraz. Njegovo oblikovanje oslanjalo se na ideje moderne arhitekture koje su bile inspirirane djelom čuvenog svjetskog arhitekte Le Corbusier, jednog od najutjecajnijih stvaralaca 20. stoljeća i preteče arhitektonskih pravaca koji će snažno obilježiti poslijeratnu gradnju širom svijeta.Skenderija je svojim izgledom pratila principe brutalizma, arhitektonskog pravca u kojem je naglašena upotreba betona kao osnovnog materijala, često ostavljenog vidljivim na vanjskim površinama objekta. Takav stil isticao je funkcionalnost, jednostavne geometrijske forme i monumentalnost građevina. Upravo zahvaljujući tim karakteristikama, kompleks Skenderije postao je jedan od najprepoznatljivijih primjera moderne arhitekture u Sarajevu, uspješno povezujući sportske, kulturne i društvene sadržaje u jedinstvenu urbanu cjelinu.<h2>Sva u betonu</h2>Kompleks Skenderije izveden je gotovo u potpunosti u betonu, s pažljivo urađenom drvenom oplatom čiji su tragovi i danas vidljivi na fasadnim površinama. Posebno je zanimljivo koliko su projektanti vodili računa o detaljima i historijskom kontekstu prostora na kojem je kompleks nastao. Tako kružni dio Doma mladih svojim oblikom podsjeća na tlocrt nekadašnje porušene kupole Skender-pašine džamije, stvarajući simboličnu vezu između prošlosti i savremenog doba. Istovremeno, velika dvorana Skenderije projektovana je tako da svojim položajem i oblikom djeluje poput otvorenih krila, ostavljajući pogled prema padinama Trebevića i Debelog brda gotovo neometanim.Po značaju koji je imao za Sarajevo, Centar Skenderija vrlo brzo je prerastao okvire običnog sportskog i kulturnog objekta. Njegovo svečano otvorenje uveličao je i predsjednik bivše SFRJ Josip Broz Tito, koji je tom prilikom prisustvovao promociji filma „Bitka na Neretvi“ u režiji Veljka Bulajića.Posebno mjesto u njenoj historiji zauzimaju Zimske olimpijske igre 1984., kada je Skenderija postala jedna od ključnih olimpijskih lokacija. U njenim dvoranama održavana su takmičenja u umjetničkom klizanju i hokeju, dok je plato Skenderije bio mjesto jedinstvenih ceremonija dodjele medalja. Upravo zbog toga Sarajlije su ga prozvale Olimpijskim trgom, a taj naziv ostao je duboko urezan u kolektivno sjećanje grada.Hiljade građana i gostiju iz cijelog svijeta dolazile su tu kako bi prisustvovale ceremonijama proglašenja pobjednika. Uz zvuke nacionalnih himni i gromoglasne aplauze, odavano je priznanje najboljim sportistima Olimpijade, stvarajući atmosferu zajedništva i ponosa kakva se rijetko viđa.Kao i mnogi veliki i kompleksni objekti, Skenderija je tokom svog postojanja imala i niz tehničkih i konstrukcijskih problema. Kroz godine su zabilježeni različiti incidenti, od požara, preko oštećenja i popuštanja konstrukcije na platou, pa sve do rušenja krova ledene dvorane. Ti događaji su povremeno ukazivali na osjetljivost velikih betonskih konstrukcija i potrebu za stalnim održavanjem i rekonstrukcijama. Ipak, uprkos tim poteškoćama, Skenderija je ostala jedan od najvažnijih i najprepoznatljivijih objekata u Sarajevu, koji decenijama živi kao prostor sporta, kulture i okupljanja građana.

Jedan od najvažnijih i najprepoznatljivijih objekata u Sarajevu, koji decenijama živi kao prostor sporta, kulture i okupljanja građana

Priča o Skenderiji: Od Skender-pašinog vakufa do olimpijskog trga

U državi u kojoj je pravda spora, a ponekad i nedostižna, mnogima nedostaje snage da se za nju bore, ali odlučnost, upornost i energija Adnana Bajrića mnoge bi trebali inspirirati i ohrabriti.&nbsp;Punih 11 godina ovaj mladić iz Cazina vodio je tešku bitku za svetinju – zastavu RBiH, koja je bila povod da ga se privede i kazni, ali je pred sudom u Banjoj Luci dokazao da su zlatni ljiljani na plavom štitu i bijeloj podlozi legalno obilježje države, pod kojim je BiH primljena u članstvo u UN-u.S političarem Sejfudinom Tokićem priveden je u Banjoj Luci 22. maja 2015. godine, nakon performansa povodom Dana prijema BiH u UN. Presudama iz 2018. i 2020. oni su oslobođeni optužbi za izazivanje vjerske, nacionalne i rasne mržnje i netrpeljivosti, a Bajrić je bio uporan, pa mu je prošlog mjeseca vraćena zastava, koja mu je prije 11 godina oduzeta. Na taj način on je trasirao put za brojne građane ove zemlje koji doživljavaju slične neprijatnosti, te doprinio uspostavljanju sudske prakse koju će morati uvažiti sve sudske instance.- Ova zastava je državno obilježje s kojim smo primljeni u UN, nije prestala da važi, nikakvom odlukom nije zabranjena. Presudu, bez obzira na imena aktera, treba promovirati, jer drugima može poslužiti kao primjer – kazao je Bajrić za “Avaz”.

Pred sudom u Banjoj Luci dokazao da su zlatni ljiljani na plavom štitu i bijeloj podlozi legalno obilježje države

Adnan Bajrić: Borba za zlatne ljiljane

Postoje ljudi koji svoj posao rade dobro. Postoje oni koji ga rade vrhunski. A postoje i oni rijetki koji toliko vole ono što rade da njihova strast postane zarazna. Takav je bio Edin Avdić.Kad smo kao tinejdžeri ustajali u tri ili četiri ujutro da gledamo NBA utakmice, nismo slušali običnog komentatora. Prvi put smo čuli čovjeka koji je istinski živio košarku. Znao je više nego što je bilo razumno, više nego što je bilo potrebno, više nego što je, vjerovatno, bilo zdravo.Dok su drugi opisivali ono što vide na terenu, Avdić je pričao o svemu. O taktici, psihologiji igrača, vlasnicima klubova, draftovima, transferima i pričama koje su postojale iza kulisa. Za njega je i nekoliko sekundi televizijskog kadra bilo dovoljno da ispriča priču koju niko drugi nije znao.Njegov kolega Adis Hadžić jednom mu je kroz smijeh dobacio: „Kolega, vi biste stvarno trebali poraditi na svom socijalnom životu“.Bila je to šala, ali i savršen opis čovjeka koji nije samo pratio košarku. On je bio košarka. Zbog toga je vrlo brzo prerastao granice Bosne i Hercegovine i postao prepoznat širom regiona. Ovi prostori nisu imali boljeg košarkaškog komentatora. Nisu tada, a nemaju ga ni danas.Sjećam se i njegovog iskrenog oduševljenja kada je Mirza Teletović protiv Litvanije pogađao trojku za trojkom. Tada Avdić više nije bio komentator. Bio je jedan od nas. Navijač kojem je mikrofon slučajno završio u rukama. U vremenu kada su mnogi komentatori zvučali kao da čitaju telefonski imenik, Avdić je zvučao kao prijatelj koji sjedi pored tebe na kauču i ne može vjerovati šta upravo gleda.Počivaj u miru, Avdija. I hvala na svim neprospavanim noćima.

Nije bio samo komentator NBA lige. Bio je čovjek koji je košarku živio svakim atomom svog bića

Glas neprospavanih noći

Postoje filmovi koji osvoje nagrade i s vremenom padnu u zaborav. Postoje i oni rijetki koji prerastu okvire kinematografije i postanu dio kolektivnog sjećanja jednog naroda. Takva je „Ničija zemlja“ (No Man's Land), film Danisa Tanovića koji je prije skoro četvrt stoljeća Bosnu i Hercegovinu upisao na svjetsku filmsku mapu.Zato izložba posvećena nastanku ovog ostvarenja, otvorena u okviru Sarajevo Photography Festivala, nije samo podsjećanje na jedan veliki uspjeh. Ona predstavlja svojevrsno putovanje kroz vrijeme, povratak u trenutak kada je domaća kinematografija ostvarila ono o čemu mnogi sanjaju, a rijetki uspiju, osvojiti Oskara.Kroz neobjavljene fotografije sa snimanja, originalne plakate, rekvizite i dokumente, posjetioci imaju priliku zaviriti iza kulisa filma koji je 2002. godine postao simbol jedne zemlje i jednog vremena. Posebnu vrijednost daju predmeti koji su godinama bili skriveni u privatnim arhivama saradnika na filmu, a sada prvi put predstavljeni javnosti.Ova izložba ujedno je i podsjetnik na veličinu uspjeha koji je ostvario Danis Tanović. U vremenu kada bosanskohercegovačka filmska industrija nije raspolagala ni približno resursima kakve imaju velike svjetske produkcije, nastao je film koji je osvojio najprestižniju nagradu u svijetu kinematografije. To nije bio samo lični trijumf jednog reditelja, već i trenutak u kojem je Bosna i Hercegovina postala tema svjetskih kulturnih razgovora.Tanović je tokom karijere nastavio graditi međunarodno priznatu autorsku priču, ali „Ničija zemlja“ ostala je njegovo najprepoznatljivije djelo. Film se i danas prikazuje na festivalima, univerzitetima i filmskim akademijama širom svijeta kao primjer vrhunskog antiratnog ostvarenja koje je na univerzalan način govorilo o apsurdnosti sukoba i ljudskoj sudbini.Upravo zato ova izložba dolazi u pravom trenutku. Ona ne slavi samo prošlost nego podsjeća da vrhunska umjetnost ne zastarijeva. Generacije koje se sjećaju osvajanja Oskara mogu se prisjetiti jednog od najponosnijih trenutaka domaće kulture, dok mlađi posjetioci imaju priliku otkriti zašto je „Ničija zemlja“ postala mnogo više od filma.Četvrt stoljeća nakon historijskog uspjeha, Danis Tanović i njegovo najpoznatije ostvarenje i dalje zauzimaju posebno mjesto u bosanskohercegovačkoj kulturi. A izložba posvećena „Ničijoj zemlji“ najbolji je dokaz da neke priče ne blijede s vremenom, naprotiv, postaju sve važnije.

Tanović je tokom karijere nastavio graditi međunarodno priznatu autorsku priču, ali „Ničija zemlja“ ostala je njegovo najprepoznatljivije djelo

Tanović: Izložba sačinjena od rekvizita

Danis Tanović: Najveća filmska priča Bosne i Hercegovine

Javno saslušanje pred Komisijom za borbu protiv korupcije Parlamentarne skupštine BiH, na kojem rukovodstvo Univerziteta „Kallos“ nije uspjelo dati nijedan konkretan odgovor na ključna pitanja, još jednom je ogolilo duboku krizu visokog obrazovanja u BiH.Scena u kojoj rektorica izbjegava odgovore, advokat preuzima glavnu riječ, a sjednica se pretvara u raspravu o procedurama umjesto o suštini, simbolično oslikava stanje u kojem se danas nalazi akademska zajednica. Umjesto znanja, transparentnosti i odgovornosti, javnost dobija prepirke, optužbe i bježanje od odgovornosti.I nije problem samo jedan univerzitet. Problem je sistem koji je godinama dopuštao da se obrazovanje pretvori u unosan biznis, a diploma u robu na tržištu. Posljedice danas osjećaju svi, od studenata i poslodavaca, do društva u cjelini.Posebno zabrinjava činjenica da su državni univerziteti, nekada nosioci akademskog ugleda i kvaliteta, izgubili značajan dio svog kredibiliteta. Politički utjecaji, stranačka zapošljavanja, nepotizam i izostanak ozbiljnih reformi doveli su do urušavanja povjerenja javnosti.Paradoks bosanskohercegovačkog visokog obrazovanja najbolje pokazuje činjenica da je Univerzitet u Sarajevu, kao najstarija i najveća javna visokoškolska ustanova u zemlji, danas tek u grupi univerziteta iza 1500. mjesta na svjetskim rang-listama. Dok se razvijeni svijet takmiči u nauci, istraživanju i inovacijama, mi se i dalje bavimo pitanjem da li su diplome uopće vjerodostojne.Naravno, nije svaki privatni univerzitet problematičan, niti je svaki državni sinonim za kvalitet. Međutim, činjenica je da su brojne afere, sumnjive akreditacije i kontroverze oko izdavanja diploma ozbiljno narušile ugled cijelog sistema visokog obrazovanja.Zato pitanje više nije da li postoje sumnjive diplome, nego koliko ih postoji i ko će konačno snositi odgovornost. Sve dok se odgovori budu skrivali iza advokata, proceduralnih rasprava i političkih kalkulacija, obrazovanje će nastaviti gubiti ono najvažnije, a to je povjerenje građana.A bez povjerenja, diploma je samo komad papira.

Brojne afere, sumnjive akreditacije i kontroverze oko izdavanja diploma ozbiljno su narušile ugled cijelog sistema visokog obrazovanja

Kada diploma izgubi vrijednost

Uoči sjednice Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira sve su glasnije poruke da domaći političari moraju preuzeti odgovornost za sudbinu ove zemlje, i da ne trebaju računati na aktivan angažman OHR-a i nametanje odluka od budućeg visokog predstavnika. Traže to od bh. vlasti predstavnici američke i evropske administracije, bivši i odlazeći visoki predstavnici, na reformama insistiraju i predsjednik Evropskog vijeća Antonio Košta (Costa) i mnoštvo međunarodnih zvaničnika, koji nikako da shvate apsurdnu situaciju u kojoj se vlast, koja ih je obećavala, danas pravi gluha i slijepa.Dok na svaki spomen dvaju ključnih zakona i imenovanja pregovarača ošamućena padne po jedna ptica s grane, zaboravljaju međunarodni zvaničnici da su dogovor i kompromis u BiH već decenijama raritet. Politički programi se ne zasnivaju ni na unutarnjim, ni na evropskim integracijama, napretku, razvoju, boljem i lakšem životu građana, već na neostvarenim ciljevima iz prošlosti i staroj izreci „nek' komšiji crkne krava“, koje nam stalno lebdi iznad glava. Politički uspjesi ovdje se ne mjere usaglašenim zakonima i njihovim efektima, već podmetanjem klipova pod točkove autobusa u kojem skupa putujemo, a ne znamo ni pravac, ni odredište, već samo to da svako malo završavamo u kanalu. Da smo skloni dogovorima, zar bi nam i za jedinstvenu valutu, koju danas svi volimo imati u džepu, trebala odluka OHR-a?! Za jedan pasoš, registarske tablice, zastavu, Graničnu policiju, Izborni zakon i pola himne također. Zar bismo se brukali tako dugo, pa da se s jednim iz Evrope decenijama fotografiraju tri naša predsjednika?! Kabadahijama koje su okolnosti u kojima živimo, usavršen sistem izbornih krađa i uplašeni, ucijenjeni i kupljeni birači, promovirali u političke elite, članstvo u EU ne izgleda kao šansa, već predstavlja opasnost. Zato ni dvije milijarde razloga iz Plana rasta nisu dovoljan motiv da se pokrenu i isporuče rezultat. Ni stotine hiljada građana koji odlaze iz BiH, jer na njihov dogovor više ne mogu čekati. Ni činjenica da smo godinama među evropskim prvacima u siromaštvu i korupciji. Evropsko dno je idealan ambijent za one koji nas drže tu, svjesni da njima nigdje drugdje, nikada nije i neće biti bolje. Svoje su pozicije, vidjeli smo to, spremni braniti svim sredstvima, a na građanima je, a ovih dana i na ambasadorima PIC-a, koliko će ih svojim odlukama u tome ohrabriti, jer odgovornost se može očekivati samo od odgovornih ljudi.&nbsp;

Politički uspjesi ovdje se ne mjere usaglašenim zakonima i njihovim efektima, već podmetanjem klipova

Nek' komšiji crkne krava

Teo Milanković, 21-godišnji student programiranja i softverskog inžinjerstva u Banjoj Luci i osnivač edukativne platforme Učim.Online, ostvario je svoj san učešćem u programu State Departmenta gdje je kao jedan od deset odabranih učesnika imao priliku da više od mjesec boravi u Sjedinjenim Američkim Državama, na jednom od najprestižnijih univerziteta iz oblasti preduzetništva.Već dugo uključen u saradnju i projekte s Ambasadom SAD-a, kroz American Corner inicijative i različite omladinske programe, a također je bio dio organizacionog tima najveće debate u Banjoj Luci ove godine, u okviru programa Amerika 250.Najvažniji dio programa odvijao se na Syracuse University, jednom od najuglednijih američkih privatnih univerziteta.Naglašava važnost razvoja vlastitih ideja kroz lokalne inicijative, startup kampove i različite programe, koje vidi kao najbolji način za sticanje iskustva i testiranje prvih ideja. Također ističe da su prijave na međunarodne programe, kao i neuspjesi i odbijanja, sastavni dio procesa učenja i razvoja te da je upornost ključ uspjeha.

Iskustvo međunarodnih projekata

Teo Milanković: Teov američki san

Košarkaški klub Bosna ponovo je prvak Bosne i Hercegovine. Nekadašnji prvak Evrope je savladao dojučer neprokosnovenu Igokeu u dva susreta i nakon 18 godina stigao do titule prvaka BiH.Bosna je ponovo na vrhu bh. košarke, tamo gdje joj je odavno i bilo mjesto, a nije baš da se radilo tako da se tu nađe.Mnogi su prolazili kroz klub, zašto ne reći mnogi su koristili klub za ličnu promociju, nerijetko i zarađivali na klubu, a taj klub je tonuo.Nije malo onih ni koji su samnjali, pa i danas će reći kako je ovo klub koji je ustvari Royal, a njemu se dalo ime Bosne.Potpuno pogrešna i zlonamjerna postavka, upravo iz krugova koji nisu znali od Bosne ponovo napraviti prvaka. I zato treba čestitati svima koji danas čine Bosnu na svemu što su pokazali tokom sezone, a posebno na tituli koja je stigla na kraju.Toliko uzvikivana parola „Bit će Bosna opet šampion“ postala je stvarnosti i to je jedino bitno. Royal ili Bosna, ili zajedno, bitno je da je titula vraćena kući.

Mnogi su sumnjali, mnogo su doprinijeli sunovratu nekadašnjeg prvaka Evrope

Titula je stigla kući

Nekada je dim iz dimnjaka Željezare značio život. Značio je platu koja stiže na vrijeme, dječije ekskurzije koje roditelji mogu platiti, pun frižider i dostojanstvo čovjeka koji pošteno zarađuje svoj hljeb. Danas, isti ti radnici stoje na ulici, nose transparente i mole za ono što su već zaradili.Nisu izašli da traže milostinju. Nisu izašli da traže luksuz. Traže svoje doprinose, svoje plate, svoje godine rada pretočene u pravo na penziju i normalan život. Traže ono što im pripada.Dok se u kancelarijama prebacuje odgovornost s jednih na druge, radnici broje posljednje marke u novčaniku. Dok se vode političke rasprave i pišu saopštenja, kod kuće ih čekaju djeca koja ne razumiju šta su doprinosi, stečajni postupci i zakonske procedure. Djeca samo znaju da je frižider sve prazniji, da roditelji šute više nego prije i da je svaka marka postala važna.Najveća tragedija nije samo u tome što se gasi fabrika. Tragedija je što se gase nade ljudi koji su decenijama gradili ovu zemlju. Ljudi koji su ustajali prije svitanja, radili u prašini, vrućini i teškim uslovima vjerujući da njihov rad vrijedi. Danas su primorani da na ulici dokazuju da postoje.Željezara nije samo zgrada, mašina ili proizvodna hala. Željezara su hiljade porodica. To su očevi koji žele donijeti hljeb kući. To su majke koje strepe kako platiti račune. To su penzioneri koji čekaju da im budu uplaćeni doprinosi koje su pošteno zaradili.Država koja dozvoli da radnik mora protestovati kako bi dobio ono što je zaradio, šalje opasnu poruku svim svojim građanima. Poruku da rad nije svetinja. A bez poštovanja prema radniku nema ni ekonomije, ni razvoja, ni budućnosti.Ako danas okrenemo glavu od radnika koji traže svoja prava, sutra ćemo se pitati zašto nam djeca odlaze i zašto su fabrike ostale nijemi spomenici nekim boljim vremenima. Radnici ne traže mnogo. Traže samo priliku da od svog rada žive dostojanstveno. U zemlji koja to ne može obezbijediti, svi smo na gubitku.

Dok se u kancelarijama prebacuje odgovornost s jednih na druge, radnici broje posljednje marke u novčaniku

Željezara kao simbol borbe za prava radnika

Gladna djeca

Od kada je utemeljitelj Sarajeva započeo razvoj gradske cjeline, došlo je i do stalnog porasta broja stanovnika koji su se postepeno prilagođavali svim uslovima koje je takav grad zahtijevao, ali su istovremeno koristili i sve njegove mogućnosti i potencijale. Razvijao se način života usklađen s urbanim ritmom, ali i s prirodnim okruženjem koje je grad oblikovalo. Neophodno je bilo prilagoditi se i vremenskim prilikama, pa je među svim godišnjim dobima posebno mjesto zauzimalo ljeto, kada su stanovnici Sarajeva imali najviše vremena za odmor, druženje i boravak u prirodi.<h2>Omiljeno izletište</h2>Tadašnje stanovništvo najradije je slobodno vrijeme provodilo na Bentbaši, jednom od omiljenih sarajevskih izletišta, gdje su uz obale rijeke Miljacke provodili duge i sunčane dane. Hladovina drveća, svježina rijeke i prijatna atmosfera činili su Bentbašu nezaobilaznim mjestom okupljanja svih generacija.Sarajlije su posebno voljele plivanje, pa je bilo gotovo nezamislivo pronaći odraslog Sarajliju koji nije znao plivati. Ova vještina nije predstavljala samo oblik razonode i osvježenja tokom toplih ljetnih dana, nego i važan dio odgoja i svakodnevnog života. Stanovnici muslimanske vjere naročito su vodili računa o učenju plivanja, slijedeći preporuke posljednjeg Božijeg poslanika koji je plivanje isticao kao jednu od važnih životnih vještina koje čovjek treba savladati još od mladosti.U doba osmanske vlasti na ovom području glavna kupališta nalazila su se na jezerima na Bentbaši, gdje su bile podignute dvije brane koje su omogućavale formiranje mirnijeg i pogodnijeg prostora za kupanje i plivanje. Upravo su ta mjesta tokom toplih ljetnih mjeseci predstavljala jedno od glavnih okupljališta sarajevskog stanovništva.Na Bentbaši su Sarajlije najčešće učile prve plivačke vještine, a mnogi su još od ranog djetinjstva sticali sigurnost u vodi upravo na tom dijelu Miljacke. Tome je pogodovala i činjenica da se tokom ljeta drva nisu spuštala niz rijeku, pa je tok bio znatno mirniji i sigurniji za kupače. Bentbaša je zbog toga s vremenom postala ne samo mjesto odmora i osvježenja, nego i važan dio sportske i društvene kulture tadašnjeg Sarajeva.Kupanje na Bentbaši nije predstavljalo samo razonodu, već i svojevrsni društveni događaj koji je okupljao različite generacije Sarajlija. Dani provedeni uz Miljacku ostali su duboko urezani u kolektivno sjećanje grada i predstavljaju jedan od prepoznatljivih simbola nekadašnjeg ljetnog života u Sarajevu.<h2>Skokovi s Kozije ćuprije</h2>Poseban izazov za vješte plivače predstavljali su dijelovi Miljacke uzvodno i nizvodno od Kozije ćuprije, mjesta poznata po jačoj riječnoj struji i većoj dubini vode. Sama Kozija ćuprija, visoka oko 17,5 metara, važila je za idealno mjesto za izvođenje skokova koji su kod Sarajlija izazivali divljenje i okupljali veliki broj posmatrača.Skokovi s ove znamenite ćuprije najčešće su organizovani prilikom dolaska uglednih gostiju osmanske vlasti u Sarajevo, ali i u vrijeme dolaska hadžija iz Arabije te hodočasnika iz Jerusalema. Takvi događaji imali su posebnu društvenu i svečanu atmosferu, pa su najbolji sarajevski plivači koristili priliku da pokažu svoju hrabrost, vještinu i umijeće pred brojnim okupljenim građanima.Posebno impresivnim smatralo se izvođenje grupnih skokova, kada bi se i po četrdeset plivača istovremeno vinulo s Kozije ćuprije u Miljacku, izvodeći skokove na glavu. Ovakvi prizori ostavljali su snažan utisak na posmatrače i dugo su prepričavani među stanovnicima grada.Takav način skakanja s vremenom je postao prepoznatljiv pod nazivom „sarajevska lasta“, simbolizujući spretnost, hrabrost i dugu tradiciju plivačkih vještina u Sarajevu. Dodatni potencijal za razvoj plivačkih aktivnosti u Sarajevu otvoren je krajem 19. stoljeća, u periodu austrougarske uprave. Tadašnje vlasti izvršile su probijanje stijene ispod Vratnika, izgradile tunel i otvorile desnu jaliju, odnosno obalu Miljacke. Na taj način proširen je riječni prostor i stvoreni su povoljniji uslovi za kupanje, plivanje i druge aktivnosti na vodi, koje su među Sarajlijama već tada bile izuzetno popularne.Kako bi voda na pojedinim dijelovima Miljacke postala dublja i pogodnija za kupanje, stanovništvo je pravilo manje brane koje su u narodu prozvane bentovi. Upravo po njima nastali su i pojedini nazivi kupališta koja su godinama predstavljala važna mjesta okupljanja sarajevske omladine i ljubitelja plivanja.Jedan od najpoznatijih bentova nosio je naziv „Golubinjak“, a gotovo da nije bilo Sarajlije starije generacije koji se makar jednom nije okupao na tom mjestu. Ovaj bent nastao je probijanjem stijene koja je kasnije služila i kao svojevrsna skakaonica za mlade plivače željne dokazivanja i nadmetanja u skokovima.Nešto nizvodnije formiran je još jedan bent, poznat pod nazivom „Oficirski bent“. Prema predanjima, upravo su se na tom dijelu Miljacke rado kupali austrougarski oficiri, zbog čega je ovo mjesto među stanovništvom i dobilo takvo ime. I Oficirski bent, kao i ostala sarajevska kupališta, s vremenom je postao dio urbanog identiteta grada i simbol nekadašnjeg ljetnog života uz Miljacku.Treba istaći i da se pored Kozije ćuprije, s lijeve strane Miljacke, nalazio bent uz staru Krečanu, koji je među Sarajlijama bio poznat pod nazivom „Krečana bent“. I ovo mjesto predstavljalo je jedno od prepoznatljivih kupališta tadašnjeg Sarajeva, gdje su brojni građani tokom ljetnih dana tražili osvježenje i predah od gradske vreve.<h2>Bentovi i bazeni</h2>Ipak, najpopularnijim kupalištem smatran je Popovac bent, smješten iznad Kozije ćuprije. Ovaj bent dobio je naziv po pravoslavnim sveštenicima koji su dolazili iz Popovog gaja, gdje su bili nastanjeni, te su upravo na tom dijelu Miljacke često boravili i kupali se. Zahvaljujući njihovom prisustvu i posebnoj intimnijoj atmosferi koju je pružao, Popovac bent je među stanovništvom ostao upamćen kao jedno od najpoznatijih i najposjećenijih sarajevskih kupališta.Posebno mjesto u razvoju sarajevske kulture kupanja i ljetnog života zauzima i Đuzepe Dariva, poznati poduzetnik italijanskog porijekla. Na ušću Mošćanice u Miljacku, pored svoje poznate kafane, Dariva je sagradio i vinariju s vinskim podrumom ozidanim u kamenu, koja se na tom lokalitetu nalazi i danas. S vremenom je cijeli taj prostor među Sarajlijama postao poznat upravo po njegovom prezimenu, pa lokalitet i danas nosi naziv Dariva.Đuzepe Dariva dobro je poznavao navike i interesovanje Sarajlija za plivanje i boravak uz rijeku. Upravo zbog velike popularnosti kupanja, neposredno uz kafanu izgradio je i bazen za koji je naplaćivan ulaz. Time je Sarajevo dobilo jedno od prvih uređenih mjesta za kupanje i razonodu, što je dodatno doprinijelo razvoju kulture plivanja i ljetnog okupljanja uz Miljacku.Austrougarske vlasti su zajedno s tadašnjom gradskom upravom, 1902. godine, izgradile poznato kupalište na Bentbaši sa stotinu kabina, čime je Sarajevo dobilo jedno od najuređenijih mjesta za kupanje i odmor toga vremena. Otvaranjem novog kupališta postepeno je prestao s radom i Darivin bazen, jer je pažnja većine građana bila usmjerena upravo prema novom kompleksu na Bentbaši.S vremenom su brojni bentovi, poput Čifutnjaka, Arapovca i Golubinjaka, zatrpani i uklonjeni. Kao zvaničan razlog navodila se sigurnost kupača i sprečavanje mogućih nesreća i utapanja, međutim, među stanovništvom je ostalo mišljenje da je jedan od glavnih razloga bio usmjeravanje građana prema organizovanim kupalištima i ostvarivanje većeg prihoda na bazenima Bentbaše. Time je nekadašnja tradicija spontanih riječnih kupališta polako počela ustupati mjesto uređenim gradskim bazenima.Kasnije su i jugoslavenske vlasti izvršile rekonstrukciju Bentbaše, dodatno proširivši plažu i sadržaje za kupače. Tokom ljetnih vikenda na ovom prostoru okupljale su se hiljade ljudi koji su tražili osvježenje i razonodu uz Miljacku. Bentbaša je tada postala jedno od glavnih mjesta društvenog života Sarajeva i simbol ljetnog okupljanja svih generacija.Kako bi se omogućili još bolji uslovi za kupanje i plivanje, izgrađena je i brana neposredno ispod bazena, čime su dodatno povećani kapaciteti za boravak u vodi. Zahvaljujući tome, Bentbaša je još više oživjela i gotovo da nema stanovnika Sarajeva starije i srednje generacije koji barem dio svojih najljepših ljetnih uspomena nije vezao upravo za ovo mjesto.Zbog toga je među Sarajlijama ostala upamćena i često izgovarana krilatica: „Ljeto dođe, na Bentbašu pođe“, nastala po uzoru na stihove poznate sevdalinke, koja je decenijama čuvala duh nekadašnjeg sarajevskog ljeta.Na taj način Bentbaša je ostala upamćena ne samo kao preteča organizovanog plivanja u Sarajevu, nego i kao jedno od prvih mjesta na kojem su se razvijale aktivnosti nalik alpinizmu i sportskom penjanju. Zahvaljujući okolnim stijenama i nepristupačnim dijelovima uz Miljacku, brojne mlade Sarajlije još od osmanskog perioda razvijali su spretnost, izdržljivost i vještine penjanja, pa se može reći da su upravo na tom prostoru nastajali začeci ovih sportskih aktivnosti u gradu.<h2>Duhovna i kulturna dimenzija</h2>Osim plivanja i skokova u vodu, zanimljivo je da su gotovo sve Sarajlije koje su redovno odlazile na Bentbašu naučile i loviti ribu rukama. Ova neobična vještina prenosila se generacijama i predstavljala je dio posebnog odnosa stanovnika Sarajeva prema Miljacki i životu uz rijeku. Tradicija takvog načina ribolova zadržala se među pojedinim ljubiteljima Miljacke sve do današnjeg vremena, kao svojevrsna uspomena na nekadašnji duh Sarajeva.Prostor Bentbaše imao je i značajnu duhovnu i kulturnu dimenziju. Uz Miljacku se nalazila tekija koju je podigao utemeljitelj Sarajeva, a na njenom isturenom dijelu poznatom pod nazivom Korija bila su smještena i dva turbeta mevlevijskih šejhova. Taj prostor predstavljao je mjesto okupljanja derviša, putnika i stanovnika grada, spajajući prirodnu ljepotu Miljacke s duhovnim životom tadašnjeg Sarajeva. Tako je Bentbaša, osim kao kupalište i mjesto razonode, ostala zapamćena i kao važan dio kulturno-historijskog identiteta grada.U neposrednoj blizini tekije austrougarski arhitekta &nbsp;projektovao je nekadašnju kiraetanu, jedan od značajnijih objekata društvenog i kulturnog života tadašnjeg Sarajeva. Nažalost, protokom vremena i urbanističkim promjenama gotovo cijeli taj prostor izgubio je svoj nekadašnji izgled, pa su porušeni brojni objekti koji su predstavljali važan dio sarajevske prošlosti, uključujući i prvu Šabanovu kafanu, nekada poznato mjesto okupljanja Sarajlija uz Miljacku.Poznata nizvodna brana kod Vijećnice izgrađena je 1957. godine, čime je dodatno izmijenjen izgled toka Miljacke kroz grad. Ipak, uprkos brojnim promjenama koje su se dešavale tokom 20. stoljeća, sjećanje na nekadašnji život uz rijeku ostalo je duboko prisutno među stanovnicima Sarajeva.Neizostavno je spomenuti i naziv „jalijaši“, po kojem je bila poznata sarajevska raja koja je najveći dio ljeta provodila u kanjonu Miljacke, uz kupanje, druženje i skokove u vodu. Ovaj naziv nastao je od riječi „jalija“, odnosno „jali“, što u prevodu znači obala. Tako su upravo jalijaši postali simbol jednog posebnog duha Sarajeva, vremena kada je život uz Miljacku predstavljao nezaobilazan dio identiteta grada i njegovih stanovnika.

Sarajlije su ovdje učile prve plivačke vještine, a mnogi od ranog djetinjstva sticali sigurnost u vodi upravo na tom dijelu Miljacke

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Bentbaša, simbol nekadašnjeg ljetnog života u Sarajevu

Profesor Karađoz-begove medrese u Mostaru Meadin Mrndžić od svojih je učenika i njihovih roditelja dobio poklon putovanje, rijedak primjer odnosa učenika i profesora u vrijeme kada nastavno osoblje u mnogim školama nerijetko doživljava poniženja kako od učenika, tako i od roditelja i opterećeno obimnim programima nema vremena da se posveti učenicima. Ovaj profesor smatra učenike koje je izveo do kraja školovanja, maturante 381. generacije IV C razreda, generacijom s kojom je izgrađen poseban odnos kroz nastavu, internatski život, novinarsku sekciju, hor Karađoz-begove medrese i zajednička putovanja, uključujući i odlazak na umru.Roditelji su naglasili da profesor Mrndžić nije bio samo predavač i razrednik, već oslonac, savjetnik i primjer mladima, čiji su trud, strpljenje i ljudskost ostavili dubok trag među učenicima. Maturanti poručuju da iza poklona stoji iskrena zahvalnost za godine podrške, razumijevanja i nesebične posvećenosti. Profesor Mrndžić primjer je nastavnika kakvi bi svi trebali biti, oni koji ostavljaju neizbrisiv trag u životima i podsjetnik su svima nama da se iskren rad, pažnja i predanost ipak prepoznaju i pamte.

Svi koji rade s djecom trebali bi biti poput profesora iz Mostara

Meadin Mrndžić: Profesor za primjer

Od pristalica neradne nedjelje često sam slušao istu mantru: „Pa to ima svugdje u svijetu“. Zapravo, većina evropskih država nema zabranu rada prodavnica nedjeljom ili ima mnogo fleksibilniji sistem od našeg. Ali otkud onda uvjerenje da je to nekakav civilizacijski standard? Pa vidjeli ljudi u Njemačkoj. A ako nešto postoji u Njemačkoj, onda valjda mora biti pametno, uređeno i napredno. "Švabo je to napravio". Tako balkanski mozak često percipira svijet. Prokletstvo je to koje vučemo još od gastarbajtera iz bivšeg sistema. Jer Balkanac kad ide u svijetu raditi i zarađivati, on ide u Njemačku. I misli da je to vrhunac civilizacije.Bosna i Hercegovina već decenijama pati od jednog specifičnog kompleksa – fascinacije Njemačkom. Sve što dolazi iz Njemačke kod nas se doživljava gotovo kao sveto pismo. Ne pita se odgovara li to našem društvu, našoj ekonomiji ili našem mentalitetu. Dovoljno je reći: „Tako je u Njemačkoj“.Prije nekoliko godina bio sam uključen u proces izrade novog Zakona o obrtu FBiH. Tadašnji zakon bio je gotovo prepisan iz Njemačke. Za obavljanje većine obrta morali ste imati formalnu diplomu baš za taj posao. Niste mogli otvoriti stolarski obrt ako niste završili zanat. Država vam je prvo morala dati pečat da ste “dovoljno kvalifikovani” da radite.To je suština našeg problema: institucije se ne mogu kopirati kao Word dokument.Njemački sistem nastajao je u potpuno drugačijim historijskim okolnostima. Njihova opsesija pravilima, certifikatima i birokratijom dio je njihove industrijske tradicije. Ali kada takav sistem prenesete na Balkan, ne dobijete njemački red nego balkansku verziju njemačke birokratije – dakle, pakao.Kod nas preregulacija ne proizvodi kvalitet, nego korupciju, sivu ekonomiju i ljude koji odustaju od pokretanja posla.Ironija je što se Njemačka danas sama suočava s ozbiljnim ekonomskim problemima. Industrijska proizvodnja stagnira, birokratija guši inovacije, energenti su skupi, a ekonomija troma. Dok Amerika proizvodi tehnološke gigante, Njemačka proizvodi formulare i komisije.Zato su za Bosnu i Hercegovinu mnogo bolji uzori Poljska, Estonija ili Češka – zemlje koje su kroz liberalizaciju, digitalizaciju i fleksibilniju ekonomiju uspjele napraviti ogroman napredak.Bosni i Hercegovini ne treba više njemačkog duha administracije. Nama treba više slobode.I zato svaki put kada čujete rečenicu “to ima u Njemačkoj”, postavite jednostavno pitanje: dobro, ali da li je to dobro za Bosnu i Hercegovinu?

Ako nešto postoji u Njemačkoj, onda valjda mora biti pametno, uređeno i napredno

Deutschland kaputt

Prikupljeno meso hranit će 1.100 ljudi cijelu godinu, poručeno je iz Udruženja „Pomozi.ba“. U prvi mah lijepa vijest koja će mnoge obradovati jer Kurban-bajram je vrijeme solidarnosti, dostojanstva i brige za druge. Već u drugi momenat udari šamar realnosti i pitanje u kolikoj smo to moralnoj i ekonomskoj krizi kada je za hiljade ljudi Bajram ili neki drugi blagdan jedina nada da će imati siguran obrok.Za neke porodice, kurbansko meso koje dobiju tih dana jedini je ozbiljan obrok koji će imati sedmicama, i to nije slika humanosti kojom se trebamo ponositi, nego alarm koji bi morao uzdrmati institucije. Jer narod ne bi smio živjeti od povremenih talasa milosti i donacija, već od sistema koji garantuje osnovno ljudsko dostojanstvo.Danas se u Bosni i Hercegovini za sve sakuplja novac među građanima, za liječenje djece, za operacije, za lijekove, za invalidska kolica, za hranu, za grijanje, za školski pribor. Pozivanje humanitarnih brojeva postalo je svakodnevica, a društvene mreže mjesto gdje su ljudi prinuđeni da mole za pomoć da bi preživjeli ili spasili nečiji život.I dok građani dijele posljednje što imaju i pokazuju nevjerovatnu solidarnost, postavlja se pitanje: čemu služi država ako narod sam finansira liječenje, socijalnu zaštitu i osnovnu egzistenciju? Čemu služe silni budžeti, ministarstva i fondovi, ako se roditelji bolesne djece oslanjaju na pozive običnih ljudi? Humanost građana svakako jeste vrijedna poštovanja, ali ona ne smije biti zamjena za odgovornost sistema.Narod spašava narod, dok institucije često djeluju kao nijemi posmatrači tragedija. I svaki novi apel za pomoć zapravo je novo svjedočanstvo kolektivnog institucionalnog neuspjeha.Zato Bajram ne bi smio biti samo trenutak kada ćemo podijeliti meso i pomoći nekome na nekoliko dana. To mora biti prilika da se zapitamo zašto uopće imamo toliko gladnih, bolesnih i zaboravljenih ljudi koji zavise od tuđe dobrote. Solidarnost je vrlina našeg društva, ali odgovornost za život građana mora biti obaveza države, a ne teret običnog čovjeka.

Odgovornost za život građana mora biti obaveza države, a ne teret običnog čovjeka

I opet narod spašava narod

Nikad u poslijeratnoj BiH nisu bili povoljniji geopolitički vjetrovi za ubrzanje euroatlantskih procesa i približavanje Zapadnog Balkana Evropskoj uniji, kao proteklih godina. Nažalost, od rata nismo imali ni veće neznalice i političke štetočine na vlasti, kao u ovom mandatu.Nakon eskalacije rata u Ukrajini, EU nas moli, nudi novac, savjete, prečice i ustupke. Kriza u Zalivu je dodatno pokazala Evropi da joj je stabilan Zapadni Balkan potreban i ekonomski i energetski i geostrateški. Međutim, domaća vlast nikad gora. Zbog političkih blokada građani BiH su nazadovali na putu ka EU, umjesto da napreduju kao ostatak Balkana.Ostali smo bez prilike da nesmetano putujemo, da razvijamo ekonomiju otvaranjem na ogromno tržište, da kupujemo na najvećim online platformama, da vozimo modernijim cestama, školujemo djecu u modernijim školama. Ne možemo čak ni da stavimo fotonaponske ćelije na krov kuće ili firme, pa vratimo viškove struje u mrežu i postanemo dio zelene tranzicije.Dok zemlje regije grabe stotine miliona eura iz fondova EU, nama su evropske i međunarodne banke obustavile isplatu i ranije ugovorenih kredita. Izgradanja Koridora Vc je obustavljena zbog korupcije u Autocestama FBiH, koju istražuje Tužilaštvo EU (ta neće valjda domaće.)Sav jad i bijeda domaće vlasti je jasno oslikana u izjavi ministra finansija BiH Srđana Amidžića, koji izvali da je riječ „samo o kreditima, a ne o poklonu“ te da nije velika šteta što smo izgubili 1,1 milijardu maraka EU fonda. Ne zna štetočina u kostimu ministra da je trećina tog novca nepovratni poklon. Da su dvije trećine povoljni, razvojni krediti.Ne zna Amidžić da propuštamo stotine poklonjenih miliona, dok se istovremeno kleptomanska vlast u oba entiteta zadužuje na berzi, po kamatama kakve se nam nekad nudili kamatari i sumnjive mikrokreditne organizacije. Smatrati, a kamoli reći naglas, da propuštanje povoljnih evropskih fondova nije velika šteta, pokazuje potpuno neznanje i političko sljepilo. Kiselo je grožđe, zaključuje Amidžić po uzoru na lisicu iz basne. Jasno je to i Evropi.Ignorisanje ovih sredstava zapravo je direktan šamar domaćim privrednicima i građanima, jer umjesto jeftinog razvojnog kapitala, država bira srednjovjekovno blato. Umjesto svojim poslom, Amidžić se bavi prebrojavanjem krvnih zrnaca i demoniziranjem Bošnjake, Karadžićevim rječnikom iz ranih 1990-ih. Vrijeme je, dragi sugrađani, da njega i slične demone prošlosti zakopamo na smetljište historije, gdje i pripadaju. Vrijeme je da u oktobru, uz pomoć novih tehnologija, izaberemo novu, bolju vlast. Bolju neće biti previše teško izabrati.&nbsp; &nbsp;

Od rata nismo imali ni veće neznalice i političke štetočine na vlasti, kao u ovom mandatu

Političke štetočine i "kiseli" milioni

Mladi inovator iz Goražda Ahmed Gušo, učenik Srednje tehničke škole „Hasib Hadžović“, ostvario je veliki međunarodni uspjeh, osvojivši prvo mjesto na prestižnom takmičenju Codeavour 7.0 koje je održano u Jakarti u Indoneziji, čime je još jednom potvrđeno da se znanje i inovacije mladih iz Bosne i Hercegovine prepoznaju i na svjetskoj sceni. Gušo je u seniorskoj kategoriji, u izuzetno jakoj konkurenciji od više od 300.000 učesnika, predstavio svoj inovativni projekt „Panda Solar Club“, koji kombinuje tehnologiju, ekologiju i održiva energetska rješenja.Ovaj mladi Goraždanin pokazao je da su mladi u Bosni i Hercegovini izuzetno uspješni, uprkos maloj podršci vlasti koju bi trebali imati. Njegov uspjeh posebno je značajan jer dolazi iz male sredine, a još jednom je pokazao da talenti iz BiH mogu parirati vršnjacima iz cijelog svijeta. U vrijeme kada mladi odlaze iz Bosne i Hercegovine trebali bi obratiti pažnju na talente koje imamo poput ovog mladog inovatora i podržati ih u svakom pogledu. Ne samo riječima podrške, nego konkretnim koracima, stipendijama, otvaranjem radnih mjesta, pružanjem uslova za život kakve imaju zemlje Evropske unije.

Goraždanin pokazao da u BiH imamo svjetske talente

Goraždanski programer Ahmed Gušo briljirao u Indoneziji 

Ahmed Gušo, mladi inovator: Svjetski uspjeh

Često u javnom prostoru brojnih zvaničnika „pukne“ fraza o Sarajevu kao metropoli. Najčešće je to pokriveno nekim nostalgičnim vremenima 80-ih godina prošlog stoljeća kada se ovaj grad širio, velikim dijelom gradio zbog Olimpijade, bio kulturno središte.Danas se u Sarajevu ništa ne gradi javnim novcem, ne možete upregnuti prstom niti u jedan veliki infrastrukturni projekt koji je izgrađen budžetskim novcem. Sve što je izgrađeno je posljedica pojedinaca, odnosno privatnog kapitala.I ne samo da nema novih objekata koji se grade javnim novcem, nego se i postojeći ne održavaju, raspadaju u potpunosti, a što smo najbolje mogli svjedočiti i kroz slučaj Skenderije.Kada uđete dublje u naselja, i dalje možete svjedočiti rupama od granate na stambenim zgradama, kao da je to dio turističke ponude grada. A ne bi trebalo biti, kao što ne bi trebalo biti ni da se fasade na Ferhadiji i u Titovoj ulici skoro na dnevnom nivou obrušavaju.Slučaj kvara na vodovodnoj mreži i poplave u noći sa subote na nedjelju koja se desila u naselju Dolac-Malta, mogla bi se pripisati slučajnosti i mogućim situacijama koje se dešavaju u svim gradovima na svijetu, da ista stvar nije i s vodovodnom mrežom. Ulaganja praktično nema, a radi se na principu: „Dok se ne pokvari – dobro je“. I onda nakon 15 sati se neko udostoji da građanima donese cisterne s vodom, umjesto da to odmah ponudi, a da do jutra sanira kvar. Ali ko će se maltretirati usred slobodnog vikenda...Nije Sarajevo ni u kulturološkom smislu ništa bolje, zgrada Narodnom pozorišta se raspada, u muzičkom smislu i dalje koncerte organiziraju oni koji su 80-ih godina bili dio kulturološkog razvoja Sarajeva. Ali i njih nagriza zub vremena, pa se postavlja pitanje šta ćemo 10 godina? Sarajevo definitivno nije metropola, ali jeste postalo provincija i to s tendencijom da stvari samo idu nagore.

Priča o Skenderiji: Od Skender-pašinog vakufa do olimpijskog trga

Adnan Bajrić: Borba za zlatne ljiljane

Glas neprospavanih noći

Danis Tanović: Najveća filmska priča Bosne i Hercegovine

Kada diploma izgubi vrijednost

Nek' komšiji crkne krava

Teo Milanković: Teov američki san

Titula je stigla kući

Gladna djeca

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Bentbaša, simbol nekadašnjeg ljetnog života u Sarajevu

Meadin Mrndžić: Profesor za primjer

Deutschland kaputt

I opet narod spašava narod

Političke štetočine i "kiseli" milioni

Ahmed Gušo, mladi inovator: Svjetski uspjeh

"Metropola", a provincija

Kolumne

Priča o Skenderiji: Od Skender-pašinog vakufa do olimpijskog trga

Adnan Bajrić: Borba za zlatne ljiljane

Glas neprospavanih noći

Danis Tanović: Najveća filmska priča Bosne i Hercegovine

Kada diploma izgubi vrijednost

Nek' komšiji crkne krava

Teo Milanković: Teov američki san

Titula je stigla kući

Gladna djeca

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Bentbaša, simbol nekadašnjeg ljetnog života u Sarajevu

Meadin Mrndžić: Profesor za primjer

Deutschland kaputt

I opet narod spašava narod

Političke štetočine i "kiseli" milioni

Ahmed Gušo, mladi inovator: Svjetski uspjeh

"Metropola", a provincija