Odrastali ste igrajući se od jutra do mraka, dok vas neko ne dozove s prozora ili dok se svjetla na ulici sama ne upale. Drugove ste zvali na kućni telefon, pa kad se javi nečija mama, u sekundi postajete najkulturnije dijete u mahali. Slika na televizoru hvatala se okrećući onu tvrdoglavu, metalnu antenu – “stani, stani, sad je dobra!” – i niko nije smio da se pomjeri dok traje utakmica. Još uvijek ste presnimavali kasete, potom ste kupovali CD-ove svojih omiljenih muzičara, pa listali knjižice na njima i čitali tekstove pjesama kao da su poezija. A videoigre… videoigre su bile naša mala ilegalna magija. Mi nismo imali luksuz. Mi u Sarajevu smo imali Terminator – onu bofl kinesku konzolu koja je dolazila s “9999 u 1” kasetom, iako je realno bilo deset igara koje su se samo vrtjele u krug. Ali tih deset… bilo je dovoljno za cijelo djetinjstvo. Na toj plastici koja je škrgutala pod prstima igrali smo čuda, no ja pamtim Street Fighter 2. Oni od boljestojećih roditelja su se mogli pohvaliti i s Nintendom 1 i 2. Kasnije je došla plejka, pa s njom i FIFA, soccer, Taken...

Internet ... Eh to je bio onaj spori, nervozni dial-up koji je zvučao kao da doziva svemir, a ne da se spaja na mrežu. Čekali ste da se učita stranica, red po red, i gledali kako se svijet polako otvara pred vama. I da, tražili ste i one mutne slike Pamela Anderson, strpljivo, kao da učestvujete u nekom tajnom ritualu odrastanja. Uglavno je vrijedilo čekanja, ali niste puno vremena gubili na to.Znali ste čekati. I to nije bila kazna – to je bio način života.U Sarajevu, i ne samo u Sarajevu, svijet je imao miris: asfalt poslije kiše, hljeb iz pekare ujutro, dim iz kafića koji se uvlači u kosu i odjeću. Znali ste gdje vam je raja bez da im pišete. Znali ste kad će se pojaviti, jer se stvari nisu dogovarale – dešavale su se. Postojala je neka nevidljiva mreža među ljudima, jača od bilo kojeg Wi-Fi signala danas.A onda je došao drugi svijet. Brži. Glasniji. Neprestano uključen. A opet beskrajno usamljeniji. Vi ste bili tamo kad se to desilo.

Gledali ste kako dolaze prvi kompjuteri, prvi mobiteli, prve poruke koje nisu morale da čekaju. Muzika na dugme bez plaćanje. Onda su stigli i filmovi i serije na dugme. Učili ste sve to bez uputstva, bez sigurnosne mreže. Padali ste, brisali fajlove, rušili sisteme, pa opet ustajali i pokušavali. Dok su stariji odustajali, a mlađi sve dobili gotovo, vi ste morali da naučite.Zato danas hodate s dvije verzije svijeta u sebi. Jednom u kojoj se čeka, i jednom u kojoj se sve dešava odmah. Jednom u kojoj se ljudi gledaju u oči, i drugom u kojoj se gledaju kroz ekran. I često vam se čini da nijedna nije do kraja vaša.I znam da vam svima, makar pomalo, nedostaje onaj stari svijet u kojem ste odrasli. Kao što i meni svakodevno nedostaje.

Ne zato što je bio savršen – nego zato što je bio sporiji. Tiši. Stvarniji. U njemu nije sve bilo dostupno, ali ono što jeste – bilo je vaše. Nije bilo beskonačnog izbora, ali je bilo više osjećaja. Manje slike, više uspomena. I morao si se bogami potruditi za sve. I više pričati s ljudima. I više poznanstava steći. Odeš do videoteke pa sretneš 5 ljudi. Pa se ispričaš s onim radnikom tamo. Pa sretneš raju koja te zove da odigraš jednu sokera s njima, jer je videoteka odnedavno nabavila i plejku.A roditelji čekaju film kući i sve ti po spisku. A ne mogu da dođu do tebe, jer mobitela nema. Al' zavise od tebe, pa će gledati šta god da im doneseš. Nema svađe ni prepirki, ni listanja 2 sata po Netflixu. Eventualno će ti na kraju reći "e đe si ovo sranje našao, majke ti?".

Izlasci su bili nešto između rituala i improvizacije – nije se ništa posebno dogovaralo, znalo se gdje se ide i ko će se pojaviti. Okupljanje ispred zgrade, klupe, parkovi, pa onda lagano prema gradu, bez plana i bez pritiska da “noć mora uspjeti”. Nije bilo storija da se dokumentuje izlazak, pa si ga stvarno živio. Muzika je dolazila iz kafića ili nečijeg kasetofona, razgovori su trajali satima, a najvažnije stvari su se dešavale usput, između dvije šetnje ili jedne cigare. I ono najbitnije – niko nije gledao u telefon, jer telefon nije imao šta da ponudi. Sve što ti treba bilo je tu, oko tebe.Kažem vam, djeca rođena u osamdesetim su posebna. Posebni su jer posljednji koji pamte kako je svijet izgledao prije nego što je postao buka. I prvi koji su morali naučiti kako da prežive u toj buci. Ostali su već bili stari, pa smo im oprostili.I negdje između ta dva svijeta – još uvijek živite.

Između kaseta i Wi-Fija, između čekanja i instant svijeta – generacija koja je odrasla bez interneta, a naučila živjeti u njemu, danas nosi dva pa

Djeca osamdesetih: Zašto su najposebnija generacija

U Mostaru je nekidan predstavljena knjiga “Škripari – Hrvatski pokret otpora u BiH od 1945. do 1951.” Ator je Ivo Lučić, nekad visokopozicionirani obavještajac Hrvatske, ratni general HVO-a, savjetnik u Predsjedništvu BiH. Ovom knjigom se historičar Lučić pokušava etablirati i kao profesionalni relativizator i revizor historije. Nema sumnje da su jugoslavenske vlasti u godinama nakon Drugog svjetskog rata progonile i ubijale škripare gdje su stigli i kako su mogli.Zlonamjerno je, najblaže rečeno, govoriti o škriparima a ne spomenti da je riječ o ostacima najzloglasnijih ustaških jedinica, koji su znali šta je adekvatna kazna za ono što su radili prethodnih godina. Nisu imali sreću pobjeći u Argentinu ili Španiju, pa su se morali kriti po hercegovačkim škripama - kraškim rupama i pećinama. A znali su ih dobro, jer su prethodnih pet godina proveli puneći ih preklanim civilima. Tako su u avgustu 1941. godine budući škripari, pod komandom Ivana Jovanovića "Crnog", odveli kolonu od oko 500 žena i djece do jame u Šurmancima kod Međugorja. Tu su ih žive ili preklane bacili u jamu duboku gotovo 60 metara. Od približno 1.000 stanovnika Prebilovaca, tu su budući škripari ubili njih 826. Zna to dobro i „historičar“ Lučić.Zločin je, naime, zabilježio Alesandro Luzano (Alessandro), general italijanske fašističke vojske. Zgroženi fašista je o tome pisao Musoliniju, nazvavši svirepost ustaša prema djeci i ženama u Prebilovcima, "vrhuncem ljudskog beščašća". Od gotovo 3.000 ustaša Jovanovićeve „Samostrijelne bojne“, osuđeno je njih 14, od čega šest na smrt, i to 16 godina nakon rata. Ostali su ili izbjegli kaznu ili se odmetnuli u škripare. Ukupno je u ljeto 1941. godine ubijeno 4.000 Srba u ovom kraju, te bačeno u jame Šurmanci, Bivolje Brdo, Kukauša i druge.Zato šminkati škripare i odijevati im kostime pokreta otpora već u naslovu knjige, jasno pokazuje da je to tek bijedan pokušaj prekrajanja istine i historije, te tužno mjaukanje nad sudbinom ratnih zločinaca. Još je bjednije, ali i opasnije, što iza Lučićeve knjiga stoje Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru i Hrvatski institut za povijest iz Zagreba. Smrt fašizmu – sloboda narodu.

Šminkati škripare i odijevati im kostime pokreta otpora već u naslovu knjige, pokazuje da je to tek bijedan pokušaj prekrajanja istine i historije

Lučićevo 'šminkanje' ustaških krvnika

Vensan Kompani (Vincent Kompany) bio je čovjek večeri u Minhenu nakon što je s klupe odveo Bajern u polufinale Lige prvaka preko najvećeg mogućeg rivala – Real Madrida. Njegov tim je u revanšu četvrtfinala slavio sa 4:3, a ukupno prošao dalje sa 6:4, iako je tokom utakmice čak tri puta bio u rezultatskom zaostatku.U noći punoj drame, grešaka, velikih poteza i nervoze, Kompanijev Bajern nijednog trenutka nije izgubio vjeru. Primili su pogodak već nakon 35 sekundi, pa još dva puta morali juriti rezultat, ali su svaki put nalazili odgovor. Upravo ta mentalna čvrstina najbolje oslikava trenera koji je uspio uvjeriti ekipu da i protiv evropskog velikana može ostati mirna, hrabra i svoja.Kompani je poslije utakmice posebno istakao vjeru, smirenost i zajedništvo svoje ekipe, a ovaj trijumf dodatno je učvrstio njegov status u Minhenu. Nije mala stvar izbaciti Real Madrid u nokaut fazi, a još je veća kada to uradite poslije tri povratka u istoj utakmici. Bajern sada ide na Pari Sen Žermen u polufinalu, dok će Kompani zbog kartona propustiti prvi meč, ali ono što je uradio protiv Reala već je dovoljno da ponese epitet ličnosti dana.

Bajern protiv Reala pokazao mentalnu snagu i prošao dalje

Kompani: Vodi Bajern ka tituli prvaka Evrope

Vensan Kompani: Trenerski mag

Otpravnik poslova Ambasade SAD u BiH Džon Ginkel (John) svakako je nakon mnogo godina diplomatska figura u Bosni i Hercegovini koja se posebno istakla. Kako god gledali na angažman stranaca, zasigurno je da odavno nismo vidjeli nekog toliko upornog, komunikativno otvorenog i sposobnog da poveže različite političke opcije i oponente u onom što jest u interesu i građana Bosne i Hercegovine, energetske i sigurnosne stabilnosti.Pokazalo se kao dobra odluka Vašingtona da u Sarajevo pošalje baš Ginkela, iskusnog diplomatu koji dobro poznaje i Balkan i ovdašnje odnose, prilike i političare. Balkanski politički i poslovni mentalitet apsolvirao je dok je bio zamjenik šefa misije u Američkoj ambasadi u Beogradu, politički savjetnik u Prištini i vicekonzul u Sarajevu od 2005. do 2006. godine.Razgovorima, obilascima institucija, kompanija, privrednika, postepeno i dosljedno je otvorio strateški dijalog SAD i Bosne i Hercegovine. Ne radi se samo o Južnoj plinskoj interkonekciji, koja je velikim dijelom i zbog njegove upornosti pokrenuta s mrtve tačke. Kako je i sam kazao, iz perspektive Sjedinjenih Američkih Država, Južna interkonekcija nadilazi pitanje samog energenta. Naglasio je da projekt otvara prostor za snažnije ekonomsko povezivanje, veću energetsku sigurnost i dugoročnije vezivanje Bosne i Hercegovine uz zapadne tokove.Od Ginkela ne dolaze samo poruke političarima, nego i građanima.- Što je naša budućnost više povezana, to je veća sigurnost za obje naše zemlje, a to je u našem strateškom interesu - poručio je Ginkel, koji se raduje i drugim uspjesima BiH, poput svima nama važnog plasmana Zmajeva na SP.

Pokazala se dobrom odluka Vašingtona da u Sarajevo pošalje Ginkela

Američki otpravnik poslova u BiH Džon Ginkel: Lekcije iz diplomatije

Nikola Pranjić, Armin Šljivo i Dino Ćorić osumnjičeni su za ubistvo Adnana Metanovića zvanog „Švabo“ u sarajevskom naselju Dobrinja.Oni su ga nadrogirani satima mučili, udarali metalnom šipkom, kašikom za cipele, rukama, nogama, a onda, u trenutku dok je još bio živ, bacili s balkona na šestom spratu.Ovaj svirepi zločin je jedan od najjezivijih u posljednjih nekoliko godina i potresao je cijelu državu, ali i region.Kada se ovakvo nešto desi, osim zgrožavanja, postavimo sebi pitanje: Među kakvim monstrumima mi živimo?Jesu oni od ranije bili poznati policiji, ali ne po ovim krivičnim djelima. Klošara, sitnih dilera i problematičnih tipova ima na sve strane, ali ipak misliš da niko nije spreman preći neku granicu i na kraju uraditi nešto ovakvo.Šta je prekidač, dokle ide ljudski mozak, da se desi takvo odsustvo empatije, bez obzira o kakvim narkoticima bila riječ, koje će rezultirati ovakvim jezivim zločinom? Na to pitanje teško da ćemo ikada dobiti odgovor. Upravo zbog toga, manijaci i monstrumi su svuda oko nas.Još jedno pitanje koje se nameće jeste to da li je moguće da u satima mučenja niko od komšija nije čuo ama baš ništa ili se samo nije htio „baviti tuđim poslom“.Ovo je očit dokaz da je društvo oguglalo na nasilje, a posebno je jeziv nivo sadizma Pranjića, Šljive i Ćorića, koji su snimali maltretiranje čovjeka, puderisali mu lice kako bi se osjećao još više poniženo.Kada neko osjeti potrebu da snima mučenje i ubistvo, to znači da je izgubljen svaki osjećaj za empatiju, odgovornost i strah od posljedica.

Svirepi zločin na Dobrinji je jedan od najjezivijih u posljednjih nekoliko godina i potresao je cijelu državu

Monstrumi među nama

Fotografije političara rijetko su slučajne. Zato slika Viktora Orbana s knjigom Daglasa Mareja (Douglas Murray) u rukama, dok iza njega stoji etnička karta Bosne i Hercegovine, govori više nego bilo koja izjava.U toj slici sabrana je cijela jedna ideologija. Murray nije bilo kakav autor – on je jedan od najpoznatijih promotora teze da imigracija i islam predstavljaju prijetnju evropskoj civilizaciji. OrbAn nije bilo kakav političar – on je tu tezu pretvorio u državnu politiku. A Bosna i Hercegovina, očito, u toj priči nije država, nego karta. Prostor. Linija razdvajanja. Ona odražava način razmišljanja: svijet podijeljen na etničke i religijske blokove, gdje se društva ne posmatraju kao zajednice građana, nego kao teritorije koje treba kontrolirati i balansirati.U tom okviru, Bošnjaci postaju sigurnosno pitanje i prijetnja Evropi, a BiH “predziđe” koje treba držati pod nadzorom. To nije realnost – to je politički konstrukt koji služi mobilizaciji straha kod Evropljana da će biti „zamijenjeni“ i jačanju desnih populističkih narativa širom Evrope. Orban je u svojim islamofobnim politikama i teoriji o sukobu civilizacija godinama na samom terenu u BiH imao pouzdanog i vjernog saveznika – Milorada Dodika, koji posljednjih godina čini sve što je u njegovoj moći da Bošnjake prikaže kao islamističku prijetnju Evropi, a sebe predstavi kao branitelja kršćanske civilizacije.Zato je Orbanov politički poraz važan i za BiH.On slabi međunarodni legitimitet politika koje našu zemlju svode na etničku kartu i oduzima snagu narativima o „muslimanskoj prijetnji“. Istovremeno, slabi i mrežu iliberalnih savezništava u regionu, uključujući aktere poput Milorada Dodika, koji su godinama koristili isti jezik podjela.Ipak, iluzije ne treba imati. Orban odlazi, ali ideje ostaju.Zato ova fotografija nije samo slika jednog kabineta. To je podsjetnik kako nas mnogi vide – i zašto je krajnje vrijeme da te opasnosti budemo svjesni, a našu politiku prestanemo svoditi na to ko će ugrabiti vodovod i telekom.&nbsp;

Kako je odlazeći mađarski premijer s islamofobičnom knjigom u rukama označio bosanske muslimane kao prijetnju Evropi

Tajna Orbanove karte BiH

Dino Merlin ponovo potvrđuje ono što publika već decenijama zna, njegova muzika ne gubi snagu, a interes za njegove koncerte ne jenjava.Dva rasprodana koncerta na stadionu Asim Ferhatović Hase, odnosno Koševo, najbolje govore o tome. Karte su planule u rekordnom roku, a publika iz cijelog regiona i dijaspore ponovo će imati priliku da uživo doživi hitove koji su obilježili generacije.Pred Merlinom su večeri koje obećavaju spektakl, emociju i atmosferu kakvu samo on zna napraviti. Njegovi koncerti odavno nisu samo muzički događaji, oni su susret publike, uspomena i pjesama koje su postale dio života.Malo je izvođača na ovim prostorima koji mogu okupiti toliko različitih generacija na jednom mjestu. Upravo zato ime Dine Merlina nosi posebnu težinu, a svaki njegov izlazak na scenu potvrđuje status jednog od najvećih muzičkih umjetnika regiona.Sarajevo će ponovo pjevati uglas, a Koševo će još jednom biti epicentar emocije. Dva rasprodana termina jasna su poruka, interes za Dinu Merlina ne jenjava, a njegova muzika i dalje živi punim plućima. Sarajevski čarobnjak je još jednom pokazao da su njegove pjesme kao magija koja dopire do svakoga.

Sarajevo će ponovo pjevati uglas, a Koševo će još jednom biti epicentar emocije

Dino Merlin: Čarobnjak još jednom obara rekorde

Mađarski premijer Viktor Orban, sa svojom strankom Fidesz, doživio je ubjedljiv poraz na nedjeljnim izborima u zemlji čiji su građani, masovnim odzivom i jasno izraženom voljom poslali snažne poruke bližem i daljem susjedstvu. Da, dvotrećinski stav birača može se objašnjavati i cijenom kobasica, kako to slikovito rade pojedini analitičari, jer na primjeru tog proizvoda, po koji Mađari danas putuju u Hrvatsku, evidentni su inflacija, pad životnog standarda i vrijednosti valute. Uz korupciju, autokratiju, „zarobljenu državu“ i sve što ide uz režime poput Orbanovog. Mađari svojim izborom također poručuju da koketiranje sa sankcioniranom Rusijom, balansiranje na dvije stolice, pa ni jeftiniji ruski plin, nisu nikakva garancija napretka, te će ova zemlja konačno prestati da bude kamen na putu ka jedinstvenijoj Evropi i donošenju odluka evropskih institucija.Na izborima u Mađarskoj glasalo je čak blizu 80 posto građana, a rezultat predstavlja potvrdu da se do promjena, koje niko ne može osporiti, ne može bez masovnog izlaska na glasačka mjesta. Važna poruka izbora u Mađarskoj je i da dugogodišnja vlast, a za vrijeme 16-godišnje vladavine Orbana djeca su izrastala u starije maloljetnike, gubi kontakt s realnošću, problemima i željama građana, te na neki način postaje svrha samoj sebi. Orbanov debakl i politička penzija pokazuju da je poraz uvjerljiviji i bolniji što vladavina duže traje i da ograničenja trajanja vlasti na maksimalno dva mandata ne bi bila bez osnova. Poruka je to i domaćim političkim akterima, koji Orbanov poraz izgleda teže priznaju i od samog Orbana, a mnogo ih je okačenih o budžet, u ovoj ili onoj vlasti, još od rane mladosti.Na kraju, Orban je ipak, džentlmenski, samo nekoliko sati nakon zatvaranja birališta, čestitao pobjedniku Peteru Mađaru. Rezultat je to činjenice da Mađarska nema problem s „novim izbornim tehnologijama“ i firmama i politikama koje bi srušile tender za njihovu nabavku, ali i realnosti u kojoj se za osporavanje tako nadmoćne prednosti ne može naći dovoljno uvjerljivih argumenata. Kakvim god kvalifikacijama ga ispraćali i kakva god bila zaostavština njegove vlasti, Orban je na kraju pokazao dovoljno političke mudrosti i demokratičnosti da prizna bolan poraz, ali da čestita protukandidatu. U našim uvjetima pljuštale bi primjedbe i optužbe, danima bi se kopalo po vrećama s glasačkim listićima, stranački aktivisti izašli bi pred institucije, a još su svježa sjećanja i na policijske kordone i osiguranja kojima su se branile pozicije.

Nije samo politika razlog Orbanovom izbornom debaklu


Mađarske poruke regionu

Papa Lav XIV ovog je vikenda predvodio molitveno bdijenje za mir u Bazilici Svetog Petra u Vatikanu i uputio apel svjetskim liderima pred gotovo 10.000 vjernika, pozivajući ih na odgovornost, da zaustave rat i uspostave mir.Otkako traju ratovi koji su odnijeli desetine hiljada života, primarno u Gazi i Libanu, ali i drugim državama Zaliva, papa Lav ne propušta nijednu priliku da pozove na mir. U govoru prošlog mjeseca, poglavar Katoličke crkve rekao je da Bog odbacuje molitve vođa koji započinju ratove i imaju "ruke pune krvi". Također je sukob u Iranu nazvao "strašnim" i pozvao američkog predsjednika Donalda Trampa da pronađe "izlaz". Predsjednikovu je nedavnu prijetnju uništenjem iranske civilizacije opisao kao "zaista neprihvatljivu" i pozvao na dijalog.Zbog svog je kriticizma izložen oštrom Trampovom verbalnom napadu i mada nije želio ulaziti u rasprave s njim, odgovorio je kako će uprkos tome nastaviti govoriti protiv rata.- Nastavit ću glasno govoriti protiv rata, nastojeći promicati mir, promicati dijalog i multilateralne odnose među državama kako bi se tražila pravedna rješenja za probleme - rekao je.Kako je generalno rijedak slučaj da se poglavar Katoličke crkve obraća u svojim izjavama direktno svjetskim liderima, tim je još izraženija i jasnija njegova namjera i odlučnost da se zalaže za mir i prestanak ratova te primjenu sile u bilo kom dijelu svijeta, radilo se o bilo kojoj naciji ili lideru. Ovakve jasne poruke i pozive na mir nismo čuli od apela svetog pape Ivana Pavla II u kontekstu iračke krize 2003. godine.

Ovakve jasne poruke i pozive na mir nismo čuli od apela svetog pape Ivana Pavla II u kontekstu iračke krize 2003. godine

Papa Lav XIV: Neumorno i kategorično zalaganje za mir

Savo Milošević je u kratkom periodu uspio uraditi ono što se od trenera Željezničara najviše traži kada preuzme ekipu u teškom trenutku – vratio je vjeru. Otkako je sjeo na klupu Plavih, tim s Grbavice djeluje organizovanije, čvršće i takmičarski mnogo življe, iako je preuzeo sastav opterećen brojnim problemima, povredama i limitiranim igračkim kadrom.U šest utakmica pod njegovim vodstvom Željezničar je ostvario tri gostujuće pobjede, remizirao u derbiju sa Sarajevom i protiv Širokog Brijega, dok je jedini poraz došao protiv Borca, i to u samoj završnici susreta. Kada se tome doda i činjenica da je ekipa primila samo dva gola, jasno je da je Milošević prije svega uspio stabilizirati tim, donijeti disciplinu i podići nivo odgovornosti u igri.Još važnije za navijače Željezničara jeste to što se uz rezultat promijenio i ukupni utisak. I pored svega što je klub pratilo, od izostanaka do spornih sudijskih odluka, Milošević je ostao miran, odmjeren i gospodski nastrojen. Upravo zato se njegovo ime danas s razlogom izdvaja kao primjer čovjeka koji je u teškim okolnostima uspio probuditi uspavani tim i vratiti optimizam na Grbavicu.

Protiv velikana s Grbavice više se niko ne smije opustiti

Savo Milošević: Probudio Želju

Šef bh. diplomatije Elmedin Konaković ne silazi s društvenih mreža. Napada sve i svakog i brine o svemu i svačemu, osim o svom poslu - zapuštenoj bh. diplomatiji. Tako se ovih dana brine da su novinari „Dnevnog avaza“ potplaćeni i mobingovani, takoreći vezani za tastaturu, i obavezni objaviti šta nam i kad nam kaže vlasnik „Dnevnog avaza“. U redakciji sam tek nešto više od dva mjeseca, ali osjećam potrebu da odgovorim na uvredu. Ministre, imam bolji uvid u stanje u novinarstvu, jer sam radio u protekle dvije i po decenije u šest redakcija različitih profila. Radio sam u privatnim u javnim, u domaćim i u stranim medijima. Radio sam u redakcijama organizovanim kao neprofitne organizacije. One se finansiraju projektima Evropske unije i Švedske. Radeći „za strance“, bio sam „NED-ovac i Soroševac“, a plate su mi stizale i od administracija američkog predsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden) i Donalda Trampa (Trump). Radeći za agenciju „Xinhua“, platu sam primao i od administracije kineskog predsjednika Sija Đinpinga (Xi Jinping). Zato, ministre, imam potrebu da vam kažem isto što govorim i prijateljima kad me pitaju - kako je na novom poslu? Vlasnik „Avaza“ Fahrudin Radončić me plaća čak i više nego ovi pobrojani fondovi i administracije. A kako nije sve u novcu, poručujem i da osjećam veću slobodu i odgovornost za ono što napišem, nego što je bio slučaj u većini redakcija u kojima sam do sada radio. Niko me ovdje ne tjera da pišem stvari koje su suprotne mojim uvjerenjima ili novinarskoj etici, niti bih na to pristao. Vjerujte, ministre, dobro sam, ali bi bilo dobro i da se i Vi napokon prestanete baviti glupostima po društvenim mrežama i posvetite svom poslu. Nedavno je u Banjoj Luci napadnut generalni konzul Hrvatske u BiH. Možda ste čuli? Napad su osudili gotovo svi osim vas, koji ste bili najpozvaniji za to. Rizikujete da vaš mandat ostane ozloglašeniji i štetniji po reputaciju BiH od mandata Jadranka Prlića. On je, sjećate se, iz fotelje ministra vanjskih poslova otišao u Hag, gdje je osuđen za ratne zločine u okviru udruženog zločinačkog poduhvata.&nbsp;&nbsp;

Osjećam veću slobodu i odgovornost za ono što napišem, nego što je bio slučaj u većini redakcija u kojima sam do sada radio

Šef diplomatije o svemu osim o svom poslu

Jučer je obznanjena informacija da Admir Čavalić, federalni poslanik iz Stranke za BiH, napušta Efendićev brod i da prelazi u raspadajući NiP Dine Konakovića.Za sarajevsku javnost ovo je bilo iznenađenje, jer je Čavalić bio neka vrsta miljenika ovdašnjih medija zbog redovnih kritika koje je upućivao na račun politike i rada Trojke.Čavalić je punio TV program, portale i printane medije oštrim udarcima zbog neradne nedjelje, loše politike, porasta cijena, lošeg ponašanja Trojke na federalnom i državnom nivou i na sijaset drugih političkih tema.Za neupućene djelovao je kao novo lice i principijelan mladi političar koji ima stav i personalitet.Ipak, cijelo to vrijeme mediji su iz Tuzlanskog kantona bili upozoravani da se radi o čovjeku nestabilnih političkih uvjerenja i teškom gubitniku.Tako je navedeno da je on već bio u tri stranke, Naša stranka, nestali Nezavisni blok, Stranka za BiH i sada, kao četvrta, devastirani NiP.

Bivši zastupnik SBiH Admir Čavalić odlučio preći u NiP

Usto, kritičari iz Tuzle mu prigovaraju da je bio veoma loš i nesposoban šef lokalnog odbora, jer Stranka za BiH na prošlim lokalnim izborima nije uopće ušla u Gradsko vijeće Tuzla, uopće nije prešla izborni prag, niti se pojavljuje među strankama s relevantnim brojem glasova.Mizeran lokalni rezultat je brzo pao u zaborav njegovim javnim kritikama Trojke, ali u njegovoj dojučerašnjoj stranci su brzo shvatili da on nema nikakve baze i autoriteta u Tuzli i TK.Zato njegov prelazak u NiP, praktično znači prelazak četverostrukog preletača na brod koji tone, jer je više nego jasno da nakon izbora u oktobru NiP, kojeg masovno napušta članstvo, državni parlamentarci, zamjenici predsjednika i mladi poslanici i članovi, sigurno nestaje s političke scene Bosne i Hercegovine, Federacije BiH, ali i pojedinih kantona.Dodatno, Čavalić je od samo naizgled perspektivnog postao prerano istrošeni političar.

Čavaliću je NiP četvrta stranka, a katastrofalno je izgubio lokalne izbore u Tuzli

Čavalić: Fiskalno opterećenje destimuliše rad

Četverostruki preletač sletio na brod koji tone

Istup Nebojše Vukanovića u jutarnjem programu BHRT-a predstavlja primjer političke nedosljednosti, ali i krajnje neprimjerene komunikacije za nekoga ko pretenduje na najviše državne funkcije.Naizgled jednostavno pitanje voditelja Zvonka Komšića da li će navijati za fudbalsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine, pretvorilo se u niz izbjegavanja i relativizacija. Umjesto jasnog odgovora, Vukanović je poručio da se “neće ne radovati uspjesima BiH”, da bi potom otvoreno rekao kako navija za Srbiju i Crvenu zvezdu, uz bizarno poređenje da “ne možete voljeti dvije žene”.Time je jasno pokazao distancu prema državi u kojoj obnaša političku funkciju i iz koje prima platu, što otvara pitanje političkog integriteta i dosljednosti. Međutim, dodatni problem predstavlja način komunikacije, prekidanje sagovornika, izbjegavanje konkretnih odgovora i pokušaj skretanja teme.Vrhunac primitivnog ponašanja uslijedio je kada je voditelju poručio “nije ovo vaša zemlja”. Takva izjava, izrečena na javnom servisu, prelazi granice političkog stava i ulazi u zonu osporavanja osnovnih principa države i jednakosti njenih građana.Reakcija voditelja, koji je prekinuo intervju uz poruku da je Bosna i Hercegovina zemlja svih građana, bila je očekivana i profesionalna u datim okolnostima.Iako se Vukanović ranije često pokušavao dodvoriti bošnjačkom biračkom tijelu, kojeg je nemali broj u RS na svakim izborima, evidentno da sada na to može zaboraviti. Tako je od jedne nade Sarajeva, samo postao novi Stanivuković. Niti je privlačan Bošnjacima, niti može uspjeti kao radikal, jer takvih je napretek u RS.

Vrhunac primitivnog ponašanja uslijedio je kada je voditelju poručio “nije ovo vaša zemlja“

Novi Stanivuković

Sa samo 15 godina, Tea Kovačević postala je junakinja dana u Banjoj Luci, gdje je ženskoj teniskoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine donijela veliki i izuzetno vrijedan poen protiv Austrije na turniru Bili Džin King kupa (Billie Jean King Cup). Mlada bh. teniserka pokazala je zrelost kakva se rijetko viđa u tim godinama, jer je nakon izgubljenog prvog seta uspjela preokrenuti meč protiv Klaudije Gasparović i slaviti sa 3:6, 7:6, 6:0.Posebnu težinu ovoj pobjedi daje činjenica da je Tea igrala pred domaćom publikom, u svom gradu i pod velikim pritiskom, što je i sama priznala nakon meča. Upravo zato njen preokret djeluje još veći, jer je iz treme i teškog početka uspjela pronaći mirnoću, ritam i karakter koji krase ozbiljne igračice.Bosna i Hercegovina je u Tei Kovačević dobila ogroman zalog za budućnost, a ona je već sada pokazala da može nositi teret važnih reprezentativnih mečeva. Kada djevojčica od 15 godina na ovakav način sruši jednu od najjačih selekcija na turniru, onda je jasno da se pred bh. tenisom nalazi ime o kojem će se tek pričati.

Donijela vodstvo BiH protiv Austrije

Kovačević: Jedna od najperspektivnijih teniserki svijeta

Teniserka Tea Kovačević: Čudo od djeteta

U trenutku kada su Sjedinjene Američke Države i Iran razmjenjivali prijetnje o „potpunom uništenju“, a Bliski istok bio na ivici šireg rata, ulogu tihog, ali odlučnog posrednika preuzeo je pakistanski premijer Šehbaz Šarif (Shehbaz Sharif).Upravo je Islamabad uspio ono što se činilo nemogućim – dovesti dvije suprotstavljene strane za isti pregovarački stol i ishoditi dvosedmičnu obustavu vatre. U objavama američkog predsjednika Donalda Trampa (Trump) i iranskog šefa diplomatije Abasa Aragčija (Abbas Araghchi), Šarif je izdvojen kao ključna figura ovog diplomatskog proboja.Njegov politički put nije bio ni brz ni jednostavan. Počeo je krajem osamdesetih kao lokalni političar, prošao kroz egzil u Saudijskoj Arabiji, političke padove i povratke, da bi se danas profilirao kao jedan od najotpornijih lidera južne Azije.Prekretnicu je doživio 2022. godine, kada je, nakon smjene Imran Khan, preuzeo funkciju premijera, a potom se ponovo vratio na čelo Vlade, potvrdivši političku izdržljivost i sposobnost preživljavanja u nestabilnom političkom okruženju.Šarifova vanjska politika temelji se na balansiranju – održavanju bliskih veza sa Saudijskom Arabijom, ali i jačanju odnosa s Turskom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Jordanom. Upravo ta mreža odnosa, uz poboljšane veze s Vašingtonom nakon regionalnih tenzija 2025. godine, omogućila mu je da se nametne kao kredibilan posrednik.Današnje primirje između SAD i Irana možda je tek privremeno, ali uloga Pakistana – i lično Šarifa – već sada dobija ozbiljnu međunarodnu težinu. Ako se pregovori nastave, njegovo ime moglo bi ostati upisano kao jednog od ključnih ljudi u smirivanju jednog od najopasnijih sukoba današnjice.

Pakistanski premijer odigrao ključnu ulogu u postizanju dvosedmičnog primirja između SAD i Irana

Eto Šehbaza

Posjeta Donalda Trampa (Trump) mlađeg Banjoj Luci je bila školski primjer „plati pa ćeš igrat'“ politike. Milorad Dodik je parama građana kupio vizuelni legitimitet, a možda i krčmio javne resurse, kritikuju mediji i opozicija RS.&nbsp;Ali koja je stvarna korist ove posjete, vrijedne blizu 200 hiljada dolara? Tramp mlađi se na Banskom dvoru dotakao priče o pravosuđu kao „oružju neizabranih birokrata“ protiv izabranih lidera, kao što je njegov otac. Povukao je paralelu između sudskih procesa protiv njegove porodice u SAD i pravosudnih muka Milorada Dodika u BiH.Dao je prividni legitimitet Dodikovom kukanju da su njegove pravosudne muke tek politički „lov na vještice“. Tramp mlađi je ponudio i simetriju u neprijateljima. Za njega je to „duboka država“ u SAD, a Dodiku „strani faktor“ u obliku OHR-a. Dodik je parama građana kupio privid američkog pečata i međunarodne podrške svojim pravosudnim mukama. Kupio je simboličnu direktnu vezu s Vašingtonom, te iluziju da je napokon okončana politička izolacija ovog bh. entiteta. Dodik nemušto pokušava najaviti da će se novi svjetski poredak stvarati na privatnim okupljanjima u Bakincima, bez nepotrebnog miješanja američkih ili bilo čijih državnih institucija. Poručuje da će novoosnovanom Kancelarijom za međunarodnu saradnju uraditi više za RS nego sve nadležne institucije BiH skupa. Da nije riječ o zvaničnoj državnoj posjeti, jasno je poručila Ambasada SAD, navodeći da je posjeta privatna i nema nikakvu vezu sa zvaničnom politikom.Svima je jasno da se američki odnos prema BiH nije mnogo promijenio još od mandata Bila Klintona (Bill Clinton), iako je od tada Bijela kuća pet puta mijenjala domaćina Bijele kuće. Dodik je dobio fotografije s moćnim prezimenom i privid političkih mišića. Građani su dobili tek Dodikovo obećanje da je Tramp mlađi obećao dovesti investitore. A posljedice investitora koje je Dodik dovodio su tragično vidljive, sjetimo li se Vladimira Romanova, Arija Levina, Olega Burlakova, Rašida Sardarova i sličnih. Iza njih su ostali siromašniji građani i bogatiji Dodik.&nbsp;

Djeca osamdesetih: Zašto su najposebnija generacija

Lučićevo 'šminkanje' ustaških krvnika

Vensan Kompani: Trenerski mag

Američki otpravnik poslova u BiH Džon Ginkel: Lekcije iz diplomatije

Monstrumi među nama

Tajna Orbanove karte BiH

Dino Merlin: Čarobnjak još jednom obara rekorde

Mađarske poruke regionu

Papa Lav XIV: Neumorno i kategorično zalaganje za mir

Savo Milošević: Probudio Želju

Šef diplomatije o svemu osim o svom poslu

Četverostruki preletač sletio na brod koji tone

Novi Stanivuković

Teniserka Tea Kovačević: Čudo od djeteta

Eto Šehbaza

"Plati pa ćeš igrat" politika

Kolumne

Djeca osamdesetih: Zašto su najposebnija generacija

Lučićevo 'šminkanje' ustaških krvnika

Vensan Kompani: Trenerski mag

Američki otpravnik poslova u BiH Džon Ginkel: Lekcije iz diplomatije

Monstrumi među nama

Tajna Orbanove karte BiH

Dino Merlin: Čarobnjak još jednom obara rekorde

Mađarske poruke regionu

Papa Lav XIV: Neumorno i kategorično zalaganje za mir

Savo Milošević: Probudio Želju

Šef diplomatije o svemu osim o svom poslu

Četverostruki preletač sletio na brod koji tone

Novi Stanivuković

Teniserka Tea Kovačević: Čudo od djeteta

Eto Šehbaza

"Plati pa ćeš igrat" politika