Pet godina nakon donošenja Zakona o zabrani negiranja genocida, Bosna i Hercegovina ima tek jednu pravosnažnu presudu. To je poraz pravosuđa i otvorena poruka da se državni zakoni mogu ignorisati bez posljedica. Dok se u javnom prostoru svakodnevno negira genocid, institucije šute, odugovlače i glume nemoć.Žrtve ponovo doživljavaju poniženje i traumu, dok se presuđeni ratni zločinci nekažnjeno slave kao heroji. Dragoljubu Kunarcu, osuđenom pred Haškim tribunalom za silovanja, porobljavanje žena i druge monstruozne zločine, omogućeno je da se slobodno kreće Fočom dok mu traje novo suđenje. Za sud je to procesna odluka. Za žrtve je to nastavak torture.Kakvu poruku država šalje povratnicima u Foči, svjedocima i preživjelima, puštajući njihovog mučitelja na ulicu? Kakvu sigurnost mogu osjećati žene koje su preživjele sistematska silovanja, kada vide da sistem više brine o “pravima” osuđenog zločinca nego o žrtvama?Negiranje genocida i veličanje zločinaca nisu izolovani incidenti. To je politički i društveni projekt koji opstaje jer ima zaštitu institucionalne pasivnosti. Kada nema sankcija, laž postaje normalizovana, a zločin relativizovan.Bosna i Hercegovina danas nema problem nedostatka zakona. Ima problem nedostatka hrabrosti da zakone provede. Pravda koja kasni, selektivno djeluje ili izostaje, nije pravda. To je saučesništvo u ponižavanju žrtava.Država koja nije spremna zaštititi istinu o genocidu i sigurnost onih koji su preživjeli ratne zločine, mora priznati da je prepustila prostor onima koji bi da zločin dovrše poricanjem.

Kakvu poruku država šalje povratnicima u Foči, svjedocima i preživjelim žrtvama, kada mogu sresti svog mučitelja na ulici?

Negiranje bez kazne

Pravni fakultet Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru proslavlja 50 godina postojanja i djelovanja. Pola stoljeća predstavlja ne samo vremenski jubilej, već i svjedočanstvo znanja, ustrajnosti i zajedništva svih koji su utkali dio sebe u njegov razvoj. Na čelu ustanove za primjer stoji Amra Jašarbegović, doktorica pravnih nauka, redovna profesorica na Pravnom fakultetu u Mostaru, na naučnoj oblasti Ustavno pravo.Rođena je 15. oktobra 1974. u Mostaru. Od osnivanja do danas, Pravni fakultet izrastao je u respektabilnu akademsku instituciju, prepoznatu po kvaliteti nastavnog procesa, naučno-istraživačkom radu i aktivnoj ulozi u društvenoj zajednici. Kroz proteklih pet desetljeća obrazovane su generacije pravnika, sudija, advokata, državnih službenika, privrednika i naučnih radnika koji su svojim radom oblikovali pravni sistem i društvo u cjelini.Ovaj jubilej prilika je za prisjećanje i zahvalnost svima koji su sudjelovali u izgradnji i razvoju Fakulteta, osnivačima, bivšim dekanima, profesorima i saradnicima, administrativnom osoblju te studentima, čija su energija i znatiželja oduvijek bili pokretačka snaga akademske zajednice. Njihova stručnost, odgovornost i posvećenost postavili su čvrste temelje na kojima danas gradimo budućnost.Svečana akademija Pravnog fakulteta povodom 50. rođendana organizovana je u petak, 24. aprila 2026. godine, u Narodnom pozorištu Mostar, a ovim povodom svjetlo dana ugledala je i “Monografija 50 godina Pravnog fakulteta Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru” koja bilježi ključne trenutke, uspjehe i izazove, ali i duh vremena u kojem je Pravni fakultet rastao zajedno s društvom kojem služi.

Dekanica Pravnog fakulteta Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru

Amra Jašarbegović: Znanje, ustrajnost, zajedništvo

Sudeći prema najavama, za armiju državnih, entitetskih i svih drugih funkcionera 1. maj će i ove godine biti neradni dan, još jedan u nizu spojenih s vikendom i provedenih u opuštajućoj atmosferi na vikendici ili nekoj udaljenijoj destinaciji.&nbsp;Dan kao i ostali, reći će i dio delegata Doma naroda PSBiH, koji i radne dane provodi u dokoličarenju, ne dolazeći ili bježeći sa svojih, odlično plaćenih radnih mjesta.&nbsp;Premijeri, ministri, savjetnici, stranački prvaci, svi će predahnuti od petka do ponedjeljka, jer vanredna sjednica u neradne dane nepoznat je pojam u ovoj zemlji, pa taman bila u pitanju sudbina hiljada radnika s desetinama hiljada članova njihovih porodica. Možda će tek na nekom lokalnom sindikalnom okupljanju tanjir graha podijeliti s radnicima. S druge strane, radnici, metalci, oni što svojim radom i znanjem stvaraju novu vrijednost, na put će prema Zenici, na uranak pred Novu Željezaru, na skup pod motom “Spasimo Željezaru Zenica”. Doći će iz svih dijelova države, iz svih 37 organizacija u okviru Sindikata metalaca FBiH, s porukom da “bez zeničkog čelika nema ni stabilne industrije u FBiH”, te da bi “odustajanje od proizvodnje značilo ekonomski kolaps za cijelu regiju”. Organizatori vjerovatno najmasnovnijeg radničkog protestnog skupa u BiH do sada pozvali su i građane da im se pridruže. Poruke podrške stižu iz BHRT-a, još jednog simbola države koji je doveden na rub ponora, dok i predstavnici obespravljenog transportnog sektora rezignirano zaključuju da bez velikih kompanija ni za njih definitivno ovdje nema budućnosti.Za jedne praznik, za druge povod za snažan krik očaja radničke klase, 1. maj vjerovatno ne donosi spektakularne promjene, ali će biti prilika za konačan zaključak imamo li snage za borbu za spas onog što nam je najvrednije i od čega ovisi budućnost ove zemlje. I da, odgovornost za krah privrednih giganata i drugih segmenata društva svakako jeste na garniturama vlasti od rata do danas, samo što niko nije očekivao da će ih baš oni što su obećavali bolje, poštenije i drugačije, definitivno pustiti niz vodu.

Povod za snažan krik očaja radničke klase

Praznik (ne)radnika

Međunarodno pravo je uzmaklo pred brutalnom silom. Real-politika „jači-tlači“ je umarširala na globalnu scenu u najbrutalnijem obliku. Naočigled svih se provodi genocid i entuzijastično najavljuju naredni. Mnogo veće i jače države od nas ignorišu stvarnost i prestrašeno gledaju svoja posla. Druge staju uz okupatore tuđih teritorija i suvereniteta. Globalna trka u naoružavanju je davno počela.Suverenitet država, nesposobnih da se odbrane, više nije neupitno pravo. Postalo je roba sa sve kraćim rokom trajanja. Moralna obaveza zaštite zakona i slabijih danas ne postoji ni u tragovima. Oni su nestali kada je Bosni nametnut embargo na oružje, a Srebrenicu „štitile“ UN trupe.Države koje nisu u stanju same garantovati sopstvenu sigurnost, vjerovatno će nestati u narednih 20 godina. Neke će i opstati, ali kao katastarska čestica sa zastavom i himnom, kao špajz u kojem će centri moći čuvati resurse. Objava na društvenim mrežama ili cyber-napad danas ruše ustavni poredak brže od divizije tenkova, a klasična diplomatija postaje nemoćna.Samo rijetki u Bosni i Hercegovini vide širu sliku. Većina građana i predstavnika vlasti je u transu vlastitih vizija budućnosti, fokusirana na naredne izbore, otcjepljenje, treći entitet i uspjeh Reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. Uvjereni su u našu međunarodnu važnost. Nesvjesni smo da suverenitet i teritornijalni integritet nikad nismo u potpunosti ni dosegli, nakon krvavih devedesetih.Nesvjesni smo da moramo postati neophodni u globalnim lancima interesa i snabdijevanja, ako želimo preživjeti geopolitičke bure koje pušu sve jače. Neutralnost je danas luksuz koji se ne prašta. Ako nemamo šta ponuditi na sto velikim silama, vrlo brzo i lako ćemo se naći na njihovom meniju, ovako nejaki i razjedinjeni.Suverenitet se ne brani ustavnim papirima koji u Strazburu ili Briselu sakupljaju prašinu. Brani se pametnim savezništvima i modernom namjenskom industrijom. Brani se samoodrživom ekonomijom i jakom poljoprivredom. Brani se ljudima koji žele ostati u zemlji i braniti je. Bez toga, država je tek demografska ruševina na vjetrometini historije. Jer u mračnoj šumi bez pravila, vuk ne pita janje za mišljenje, prije nego što ga pojede.

Države koje nisu u stanju same garantovati sopstvenu sigurnost, vjerovatno će nestati u narednih 20 godina

Koliko smo suvereni i do kada?

Ermedin Demirović još jednom je pokazao koliko znači za Štutgart u trenucima kada je najpotrebnije. U duelu protiv Verdera bh. napadač je ušao s klupe i već nakon nekoliko minuta donio izjednačenje svom timu, čime je osigurao vrijedan bod svom timu.Na teren je kročio u 57. minuti, a trebale su mu samo četiri minute da pronađe put do mreže. Sjajnim trzajem glavom u 61. minuti iskoristio je centaršut i potvrdio instinkt pravog golgetera, koji često rješava utakmice iz drugog plana.Demirović iza sebe ima sezonu u kojoj je jedan od ključnih igrača Štutgarta, a i jučerašnji potez samo je nastavak kontinuiteta dobrih partija. Sa već značajnim brojem pogodaka u ligi i statusom jednog od lidera ekipe, bh. reprezentativac sve češće ulazi u ulogu junaka.Nadamo se da će sa sjajnom formom nastaviti do kraja sezone, te da će zajedno s ostalim Zmajevima u junu povesti reprezentaciju Bosne i Hercegovine do nokaut faze na Svjetskom prvenstvu u Sjevernoj Americi.

Ima nos za gol, a to je opet pokazao protiv Verdera

Ermedin Demirović: Rasni golgeter

Borba za titulu prvaka Engleske odavno nije bila zanimljivija, a pravi spektakl očekuje nas do kraja sezone. Mančester Siti se vratio na vrh nakon važne pobjede protiv Barnlija.Pep Gvardiola je konsolidovao ekipu i vezao tri izuzetno važne pobjede, preuzimajući lidersku poziciju uprkos ranijem zaostatku za Arsenalom. Među trijumfima izdvajaju se posljednje pobjede protiv Čelzija u Londonu i Arsenala u direktnom duelu za vrh tabele.Gvardiola je u Mančester Siti donio ogroman uspjeh. Šest titula prvaka Engleske, dva FA Kupa, četiri Liga kupa, te trofeje Lige prvaka, UEFA Superkupa, FIFA Svjetskog klupskog prvenstva i Komjuniti Šilda.Ove sezone Siti je vodio u 53 utakmice, ostvario 36 pobjeda, uz devet poraza i osam remija. Uprkos brojnim povredama, ekipa i dalje drži sve u svojim rukama u borbi za novi trofej.Osim Sitija, Gvardiola je ranije vodio Barselonu (247 utakmica) i Bajern Minhen (161 utakmica), a u Mančester je stigao 2016. godine.Na klupi “Građana” do sada je upisao čak 586 utakmica i oborio brojne rekorde. Ugovor ga veže za klub do ljeta 2027. godine.

Proslavljeni trener nastavlja s odličnim nizom

Pep Gvardiola: Španac vratio Siti na vrh

Djevojčica iz BiH s bolesnim srcem je čekala presađivanje organa. U Hrvatskoj je pronađen donor, čije srce savršeno odgovara. Ipak, transplantacija spašavanja mladog, nedužnog života nije bila moguća. Djevojčica nije državljanka EU pa nije mogla obaviti operaciju u Hrvatskoj, uz pomoć međunarodne organizacije „Europtransplant“. Srce nije mogla dobiti ni u svojoj državi, jer se bez pomoći „Eurotransplanta“ nije moglo dostaviti klinici u BiH. Da bi joj spasili život, Hrvatska joj je dala državljanstvo.A domaće vlasti? Oni se nisu ni počešali. Svađe, sujete, nadležnosti, izbori, blokade evropskog puta, sada uzimaju i ljudske živote. U mreži nadležnosti, svaljivanja odgovornosti i traženja krivca, ušli smo u novu, opasnu fazu beskrupuloznog gaženja preko ljudskih sudbina. To više nije pitanje neodgovornosti. To je osnov za podnošenje krivične prijave i traženja krivične odgovornosti ministara, koji se vozikaju u limuzinama, sastanče i sklapaju izborne slagalice - dok ljudi umiru.Oni naklapaju o tome ko će s kim i ko je čiji kandidat za Predsjedništvo, bez ikakve reakcije na debalk važne konferencije koja je mogla unaprijediti zdravstvo i spasiti živote. Sramotan je to dokaz da je domaća vlast pomnožila s nulom živote i sudbine ljudi. Konferencija o zdravstvu u Bosni i Hercegovini doživjela je debakl, ne samo zbog blokada iz RS, već ovaj put, sramotno i neočekivano, i iz Federacije BiH.Donošenje strateškog dokumenta, pokrenuto s državnog vrha, nisu podržali entitetski ministri. Građani BiH zato neće moći koristiti međunarodne fondove za presađivanje organa i druge zdravstvene potrebe. Reforma zdravstva u BiH ostaje na margini. Saglasnosti nema ni za uspostavljanje registra malignih bolesti u BiH.Entitetska ministarstva koče i primjenu lijekova na bazi kanabisa. Vijeće ministara BiH je u decembru 2025. godine uklonilo glavnu zakonsku prepreku za primjenu kanabisa u medicinske svrhe, ali je sad zapelo na entitetskom nivou. Ministarstva su, kažu, potkapacitirana, pa nema ko da napravi pravilnike. To je paralelni svijet institucija. U svijetu izvan tog matriksa žive građani koji dane mjere skalom bola.Transplantacije organa nisu bitne entitetskim ministrima. Pacijente iz RS šalju na transplantacije u Bugarsku. Pacijenti u Federaciji BiH umiru čekajući na organe i nadu za život. „Eurotransplant“ se ponudio pomoći građanima, iako BiH nije članica EU. Entitetski ministri su to potpuno izignorisali. Nemaju vremena za sastanke, dogovore. „Eurotransplant“ još čeka od njih da dostave liste klinika, koje bi bile uvezane s evropskim. Previše su potkapacitirani da bi dali nadu pacijentima koji umiru, čekajući presađivanje organa.&nbsp;

Nerad zvaničnika je ušao u fazu kada ubija građane i zaslužuje traženje krivične odgovornosti

Vlasti nas ubija blokadama – doslovno

U vremenu kada se često govori da bosanskohercegovačka kinematografija živi od stare slave, pojava i uspjeh Mirze Begovića djeluju kao snažan demanti takvih tvrdnji. Njegov film “Testament” otvorit će ovogodišnji “Bosnian-Herzegovinian Film Festival” u Njujorku – događaj koji već više od dvije decenije predstavlja ključnu platformu za promociju bh. filma u svijetu.To što jedan domaći autor otvara festival u srcu globalne filmske industrije nije samo lični uspjeh – to je simboličan trenutak za cijelu scenu. Jer BHFF nije bilo kakav festival. Od svog osnivanja 2002. godine, on služi kao most između bh. autora i međunarodne publike, često otvarajući vrata upravo onima koji tek dolaze.Ono što Begovića izdvaja jeste osjećaj za autentičnost. Njegovi likovi nisu heroji ni žrtve u klasičnom smislu, oni su ljudi kakve poznajemo. Radnici, mladi koji traže smisao, zajednice koje se raspadaju pod pritiskom okolnosti. U vremenu hiperprodukcije sadržaja, upravo ta iskrenost postaje njegova najveća prednost.Otvaranje festivala u Njujorku znači i nešto više, priznanje da bosanskohercegovačka priča ima univerzalnu vrijednost. Jer publika tamo ne dolazi iz nostalgije, već iz interesa. A to je možda i najveći kompliment jednom autoru, da njegova priča prelazi granice jezika, geografije i konteksta.Ako postoji nešto što se može nazvati tihim trijumfom bh. kinematografije, onda je to upravo ovaj trenutak, kada jedan domaći film otvara vrata svijeta, a svijet, čini se, konačno želi da uđe.

Otvaranje festivala u Njujorku znači i nešto više, priznanje da bosanskohercegovačka priča ima univerzalnu vrijednost

Mirza Begović: Uspjeh koji prevazilazi granice

Tučnjava na Sarajevskom sajmu knjige u dvorani „Mirza Delibašić” u Skenderiji pokazala je da ništa nije sveto, da smo dotakli moralno dno, pa i ovaj događaj, koji je naizgled trebao biti posvećen kulturi, znanju i dijalogu pretvorio se u leglo primitivizma.Umjesto „lijepe riječi”, na štandu „Lijepa riječ” viđeni su udarci. Simbolika jača od scenarija, na mjestu koje bi trebalo biti prostor ideja, dogodio se fizički obračun više osoba.U tučnjavi su učestvovale starije osobe, što cijeli događaj čini još poraznijim, jer se radi o prostoru u koji roditelji dovode djecu s uvjerenjem da je siguran, kulturan i kontrolisan i gdje ne bi trebali imati ama baš nikakvu brigu za njih.Fizički obračun se dogodio iznenada, usred najveće gužve, što je izazvalo paniku i nevjericu među brojnim posjetiocima koji su se u tom trenutku zatekli u dvorani.Posvađane strane su smirivali prisebni posjetioci, koji su razdvajali učesnike tučnjave, kako bi spriječili teže posljedice i omogućili nastavak manifestacije.Ovakav prizor predstavlja direktan udar na reputaciju manifestacije koja bi trebala biti jedan od najvažnijih kulturnih događaja u Sarajevu. Kada se na sajmu knjige dogodi tučnjava, problem više nije samo u akterima incidenta, nego u atmosferi i društvenom ambijentu koji dopušta da se kultura pretvori u pozornicu za nasilje.Događaj koji slavi riječ i misao, zasjenjen je šakama i impulsivnošću, uz moto: Ko tebe Hegelom, ti njega Kantom.

Stari ljudi odlučili da se obračunaju na Sajmu, i to simbolično baš kod štanda „Lijepa riječ“

Ko tebe Hegelom, ti njega Kantom

Situacija u Zeničkoj željezari, nekadašnjem simbolu industrijske moći ove zemlje, pokazatelj je neodgovornosti i sistemskog nemara vlasti u Bosni i Hercegovini, a od najava gašenja njene visoke peći tužnije i frustrirajuće zvuči samo šutnja i nezainteresiranost odgovornih. Zbog gubitka stotina radnih mjesta u Koksari iz Lukavca niko se nije ozbiljno zabrinuo, pa ni višemjesečna upozorenja da nas s gubikom Željezare očekuje lančana reakcija u desetinama povezanih kompanija i najteži ekonomski udarac BiH nakon rata nisu bila dovoljan povod za vanredne sjednice i mjere Vlade FBiH i Vijeća ministara BiH, ali i svih institucija koje bi se trebale ozbiljno zabrinuti zbog mogućeg gubitka, kako se procjenjuje, gotovo 12.000 radnih mjesta. Istina, Vijeće ministara BiH je odbacilo prijedlog koji bi vodio ka rješenju, ne ponudivši nikakvu alternativu, kao da se ne radi o jednom od stubova domaće privrede.Umjesto traženja rješenja funkcioneri su zauzeti predizbornim partnerstvima, međunarodnim turnejama, dužinom mandata Kristijana Šmita (Christian Schmidt) ili utrkom u najavljivanju novih mega projekata, dok nam se temelji domaće industrije praktično raspadaju. Prijedloge za spas Zeničke željezare izgleda traže i u javnost iznose samo sindikalci i zabrinuti radnici. Međutim, kao što svojevremeno nisu čuli apele za što bržu sanaciju željezničke pruge u Jablanici, dok je prekid željezničkog transporta gomilao dodatne gubitke, tako se danas ne čuju ni upozorenja kakve će posljedice gašenje Željezare imati za ukupnu ekonomiju, punjenje budžeta i fondova, Službu za zapošljavanje… Prioritet je da su vlasti sretne, zbrinute i na broju, da su kabineti ministara popunjeni i da se za oktobar pripreme što milozvučnija predizborna obećanja. Zato odlazak još jednog privrednog giganta u staro željezo ne predstavlja samo novo ekonomsko posrnuće, već ilustrira i definitivan moralni slom sistema koji pokazuje da mu životi desetina hiljada radnika i članova njihovih porodica ne znače ništa.

Prioritet je da su vlasti sretne, zbrinute i na broju

Ekonomski i moralni slom

Snježana Kopruner je diplomirana inžinjerka mašinstva i magistra ekonomije iz Zadra. Radila je tokom rata u Njemačkoj, a u Bosnu i Hercegovinu je došla 2004. godine, i tu ostala. Donijela je viziju, radne navike, te zarazan entuzijazam i motivaciju, postavši autentična liderka metalne industrije.Kada je privatizovala zastarjele pogone posrnule fabrike GS-TMT u srednjoj Bosni, u njoj je radilo pedesetak demotivisanih radnika, od čega 11 portira. Prihodi su jedva postojali. Danas zapošljava 500 radnika i izvozi širom Evrope. Pokrenula je tu i proizvodnju prvog bosanskohercegovačkog električnog bicikla (The Ruffian), koji je postao svjetski hit.Izgradila je još jednu, modernu fabriku u Prozoru. Tu gradi i stanove za svoje radnike, kako bi ih motivisala na ostanak uprkos vlastima i nepravdi. Gradi fotonaponske ćelije i baterije na fabrikama, kako bi amortizovala energetski udar, uzrokovan nesposobnošću domaće vlasti. Radi i na dizanju nivoa stručnog obrazovanja, jer je država i tu omanula.Ponovo je posljednjih dana u fokusu javnosti kao glas razuma, koji ukazuje na sistemske greške vlasti, ali i građana i privrednika. Čini to činjenicama i bez gorčine, manirima čelične dame koja tačno zna o čemu govori. Dok radi u pogonima svojih fabrika, Kopruner usput dijeli lekcije, upozorenja i savjete.Ukazuje na važnost motivacije, daje putokaze za ekonomski opstanak, govori o nužnosti energetske efikasnosti i modernizaciji industrijske proizvodnje. Nikad s visoka, nikad grubim riječima, već argumentovano, dobronamjerno, strpljivo, u maniru dobre majke ili učiteljice. Kopruner nije samo glas privrede, već i glas razuma i integriteta. Učinila je za ovu zemlju više od bataljona političara u skupim kabinetima i limuzinama.&nbsp;&nbsp;

Rijedak spoj poslovne oštrine i građanske hrabrosti

Snježana Kopruner: Privrednica koja nudi 'vodič za bolji život'

Kristijano Ronaldo nastavlja da ispisuje historiju svjetskog fudbala, a novi korak ka nevjerovatnom jubileju napravio je u azijskoj Ligi prvaka.Njegov Al Nasr je ubjedljivo savladao Al Vasl rezultatom 4:0 i izborio plasman u polufinale takmičenja, a upravo je portugalski napadač ponovo bio u centru pažnje. Postigao je prvi gol na utakmici i otvorio put svom timu ka sigurnoj pobjedi.Ovim pogotkom Ronaldo je stigao do impresivne brojke od 969 golova u profesionalnoj karijeri, čime je napravio još jedan korak ka nevjerovatnom jubileju od 1.000 pogodaka. Ta granica sve više djeluje kao realan cilj, iako je do nje ostao još 31 gol.Uprkos godinama i dugoj karijeri iza sebe, Ronaldo i dalje igra na visokom nivou i redovno donosi razliku u ključnim utakmicama. Njegova forma u Al Nasru potvrđuje da i dalje spada među najubojitije napadače današnjice.Osim što vodi klub ka trofejima u Aziji, Ronaldo dodatno učvršćuje svoj status u historiji fudbala kao jedan od najvećih i najkonstantnijih golgetera svih vremena.

Nastavlja da ispisuje historiju svjetskog fudbala

Kristijano Ronaldo: Mašina za golove

Kad je 12. aprila 2026. Viktor Orban priznao poraz nakon 16 godina neprekinute vlasti, mnogi su u Evropi odahnuli s olakšanjem. No prava priča nije samo u smjeni vlasti, već u tome što je pobjedu odnio Peter Mađar (Magyar) – političar koji dolazi iz konzervativne tradicije, a ne iz liberalnog centra ili socijaldemokratske ljevice. Njegova uvjerljiva dvotrećinska većina s Tisza strankom označava nešto dublje: konzervativni povratak klasičnoj liberalnoj demokraciji i konačno rušenje “carstva” populističke desnice kakvo je gradio Orban.Peter Mađar nije “briselski liberal” kakvog je Orban godinama prikazivao kao glavnog neprijatelja. On je 45-godišnji advokat iz ugledne konzervativne porodice, bivši insider Orbanove stranke. Njegova kampanja nije bila revolucionarna ljevičarska pobuna protiv “nacionalnih vrijednosti”, već kritika korupcije, klijentelizma i autokratskih mehanizama koje je Orbanova vlast izgradila. Mađari nisu glasali za “woke agendu” ili otvorene granice – glasali su za vladavinu prava, neovisno sudstvo, slobodu medija i evropsku integraciju, a da pritom nisu odbacili konzervativne vrijednosti.To je ključna razlika. Orban je svoju vladavinu temeljio na modelu liberalne demokracije – snažan vođa, kontrola nad institucijama, medijima i ekonomijom, te stalna mobilizacija protiv “vanjskih neprijatelja” (Brisel, Soroš, migranti, LGBTQ+). Taj model, koji su kopirali mnogi populistički desničari širom Evrope i svijeta, pokazao se korumpiranim i iscrpljenim. Mađarska je platila visoku cijenu: sukobe s EU, zamrznuta sredstva, izolaciju i ekonomsku stagnaciju unatoč snažnoj propagandi.Mađarova pobjeda predstavlja konzervativni reset. On želi vratiti Mađarsku u okvire normalne evropske demokracije – one u kojoj konzervativci mogu pobijediti na izborima, a da ne moraju rušiti ustavne institucije i gušiti slobode da bi ostali na vlasti. To je povratak ideji da konzervativizam ne mora biti sinonim za autoritarizam, a da liberalna demokracija nije “lijevi projekt”, već zajednički okvir u kojem se mogu natjecati različite vrijednosti.Istovremeno, ovo je težak udarac za populističku desnicu u njenom najčistijem obliku. Orban je godinama bio idol za Marine Le Pen, Matea Salvinija (Matteo Salvinii), AFD, kao i veći dio američke MAGA desnice. Njegov poraz pokazuje da čak ni najdugovječniji populistički sistem nije imun na umor birača kad korupcija i zloupotreba moći postanu preočite.Mađarska je nakon 16 godina rekla “dosta” Orbanovom carstvu. Time je možda označila kraj jedne ere populističke desnice u Evropi – ne njenu potpunu smrt, nego nužnost da se desnica vrati korijenima: slobodi, odgovornosti i poštivanju institucija. Ako Peter Mađar uspije u tome, bit će to jedna od najvažnijih lekcija evropske politike posljednjih desetljeća.

Mađari su izabrali konzervativca koji ruši liberalni model i vraća zemlju u okvire klasične evropske demokracije

Desnica protiv desnice

Miron Muslić omiljeni je čovjek u Gelzenkirhenu nakon što je njegov Šalke (Schalke) u 30. kolu Cvajte sa 4:1 savladao Projsen Minster (Preußen Münster) i ostao na prvom mjestu tabele. Domaći tim do pobjede su vodili Kenan Karaman, Adil Aušiš (Aouchiche) i Musa Sila (Moussa Sylla), uz jedan autogol, a poslije ovog kola Šalke ima 61 bod, tri više od Paderborna i šest više od Elversberga. To znači da je Muslićeva ekipa napravila još jedan veliki korak ka povratku u Bundesligu.Muslić, rođen u Bihaću 1982. godine, na klupu Šalkea stigao je prošlog ljeta i ima ugovor do ljeta 2027. U Gelzenkirhenu su ga doveli poslije zapaženog rada u Serkl Brižu (Cercle Brugge) i Plimut Argajlu (Plymouth Argyle), gdje je posebno odjeknula pobjeda protiv Liverpula (Liverpool) u FA kupu. U klubu su tada poručili da su u njemu dobili trenera koji zna inspirisati grupu, a tabela pokazuje da to nisu bile prazne riječi.Ipak, uz sportski uspjeh, Muslićeva priča nosi i jaču, ljudsku dimenziju. Kao dječak je 1992. s porodicom izbjegao iz Bihaća u Austriju, a kasnije je govorio da ga je upravo to iskustvo oblikovalo i kao čovjeka i kao trenera. Zato slika, u kojoj Bosanac vodi posrnulog njemačkog velikana prema eliti, ima posebnu težinu. Miron Muslić je u Gelzenkirhenu simbol upornosti, karaktera i tihog, ali velikog uspjeha.

Šalke slavio bez Džeke i Katića

Miron Muslić: Čvrsta ruka

Domaće vlasti već decenijama nezakonito privatizuju energetski sektor i rasprodaju energetski suverenitet Bosne i Hercegovine. Građane oba entiteta čeka drastičan rast cijena struje, a na vrata nam kucaju i redukcije.Rudnici su urnisani korupcijskim aferama upravnih i nadzornih odbora. Uglja više nema dovoljno, pa ga elektroprivrede kupuju od domaćih kompanija, koje pokazuju da rudarenje može biti unosan biznis. Međutim, i bez toga je era jeftine struje iz uglja završena. Evropa je uvela CBAM porez na emisije CO2, pa je struja iz uglja neisplativa u evropskim zemljama.Nespremni smo i bez alternative dok nam izdišu stari, zapušteni blokovi termoelektrana, iz kojih dobijamo najviše struje. Prošle godine je 40 neplaniranih kvarova i havarija u termoelektranama u kombinaciji s hroničnim nedostatkom uglja, oborilo proizvodnju. EPBiH je kupovala struju po cijeni i do tri puta višoj od cijene proizvodnje u vlastitim pogonima, i završila s gubitkom od više od 52 miliona KM. Slično stanje je i u Republici Srpskoj.Tri javne elektroprivrede su nekad izvozile trećinu viškova proizvedene struje. Prošle godine nisu mogle pokriti čak petinu domaćih potreba. Svjetlo još gori zahvaljujući infuzijama skupe uvozne struje i proizvodnji u postrojenjima privatnih investitora, poput Vuka Hamovića. Oni su posljednjih godina preuzeli posao izvoza struje od državnih elektroprivreda.Istovremeno, distributivna elektroenergetska mreža je zapuštena, i postala je "usko grlo" koje ne može da primi nove investicije u solarne i vjetroelektrane. Računi „Elektroprenosa BiH“, u čijoj je nadležnosti održavanje i širenje mreže, pucaju po šavovima od neiskorištenih miliona, ali za obnovu nema političke volje. Privatne kompanije se snalaze same i instaliraju fotonaposke solare. Ljeti ih moraju gasiti, jer im vlast ne dozvoljava da viškove vrate u mrežu. Fali vam još jedan papir, poručuje im vlast gaseći svjetlo.&nbsp;

Od zemlje koja je izvozila trećinu proizvedene struje, koju nismo mogli sami potrošiti, BiH je postala ovisnik o skupom uvozu

Energetski suverenitet BiH

Bosna, osim svojih prirodnih blagodati koje su sakrivene u vodama, planinama i poljima, ima i specifično stanovništvo koje se odlikuje bogatom tradicijom i načinom života. Baš to stanovništvo ima svoje navike koje se brižno čuvaju i praktikuju od davnina, prenoseći se s koljena na koljeno. Jedna od tih navika zauzima posebno mjesto u svakodnevnom životu svih Bosanaca, a to je pravljenje i ispijanje crnog napitka po nazivu kafa ili kahva, kako je izvorno preuzeto iz arapskog jezika, te se i danas u narodu često koristi taj naziv.Njena pradomovina je etiopska pokrajina Kaffa, po kojoj je ovaj napitak i dobio ime, a gdje su ljudi još u davna vremena prepoznali njena posebna svojstva. Tadašnji Arabljani su je 575. godine presadili u Jemen i počeli uzgajati u većim količinama, te se ona vremenom proširila na teritoriju cijele Arabije. Posebno je bila zastupljena u dijelu Hidžaza, tj. predjelu između Meke i Medine, gdje je postala važan dio svakodnevnog života, pa su je prozvali Al-Qahwa.<h2>"Kuća kafe"</h2>Po osmanskom osvajanju Arabije, pijenje kahve se ubrzo prenijelo i u Carigrad, gdje je ovaj napitak dobio još veći značaj i popularnost. Pamti se da je 1534. godine, za vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog, poznatog i kao Zakonodavac, otvorena i prva kafana ili kahve-hana, što u prevodu znači "kuća kafe". Ta mjesta nisu bila samo prostori za ispijanje kahve, već i važna središta društvenog života, gdje su se ljudi okupljali, razgovarali i razmjenjivali vijesti.Nije trebalo mnogo vremena ovom specifičnom napitku da utaba svoj put ka Bosni, jer se zajedno s osmanskom kulturom brzo širio i na druge prostore Carstva. Velikom popularizovanju kahve diljem islamskog svijeta uveliko su doprinijeli derviši, koji su je rado pili zbog njenog posebnog djelovanja. Naime, kofein im je omogućavao manje sna i veću budnost, kako bi duže tokom noći mogli obavljati zikr i voditi duhovne razgovore, poznate kao muhabet, što je dodatno učvrstilo značaj kahve u svakodnevnom i duhovnom životu ljudi.

Uvidjevši tu gotovo čarobnu moć kahve, derviši su je donijeli i u Sarajevo, gdje je ubrzo pronašla svoje posebno mjesto u svakodnevnom životu ljudi. Tako se 1592. godine, u neposrednoj blizini prve mevlevijske tekije na Bentbaši, otvorila i prva kafana. Upravo tu je utemeljitelj grada, Isa-beg Ishaković, započeo gradnju grada, čime ovaj prostor dobija dodatni historijski značaj.Ta kafana bila je prva takve vrste u ovom dijelu Evrope, otvorena čak i prije nego što su svoje kafane dobili London i Pariz. S vremenom je postala kultno okupljalište, kako u doba Osmanlija, tako i kasnije u periodu austrougarske vlasti, zadržavajući svoj značaj kroz različite historijske epohe.U narodu je ova kafana godinama kasnije bila poznata kao hadži Šabanova kafana, a rado su je posjećivale sve Sarajlije, bez obzira na društveni sloj, jer je predstavljala mjesto susreta, razgovora i zajedništva.<h2>Tahmis čaršija</h2>Kako je popularnost kahve rasla, tako se i u našem gradu već u 16. stoljeću formirala čitava čaršija posvećena upravo ovom napitku, poznata pod nazivom Tahmis, u neposrednoj blizini Careve džamije. Ova čaršija bila je posebno značajna jer se u njoj razvijao zanat vezan za kahvu, pa je osnovan i poseban esnaf koji se bavio njenom pripremom i prodajom. U Tahmis čaršiji kahva se prodavala, na pojedinim mjestima se pržila i mljela, dok su u kafanama posjetioci mogli uživati u njenom ispijanju u posebnom ambijentu. Kako se kahva masovno pila u Sarajevu, tako se postepeno širila i na ostala mjesta i gradove u Bosni, te su se kafane otvarale u Foči, Mostaru i širom zemlje.Tek polovinom 17. stoljeća Zapadna Evropa počinje masovno konzumirati ovaj napitak. Zabilježeno je da se u Londonu prva kafana otvorila 1654. godine, a tek nakon toga u Parizu te Beču, što jasno pokazuje da su Bosanci tradiciju ispijanja kahve stekli prije većeg dijela Evrope.Zbog tadašnje skupoće, kahva se smatrala pravim bogatstvom, te se koristila kao izraz posebnog i iskrenog gostoprimstva, po čemu su Bosanci i danas prepoznatljivi. Tolika je popularnost kahve i tada bila da su se u bogatijim kućama i kulama pravile posebne prostorije koje su se nazivale kahve odaje. Bile su to manje prostorije sa kahve odžakom gdje se kahva spremala za domaćine i goste. Sačuvan je adet kod Sarajlija da se gost uvijek dočeka sa kahvom, koja se popularno i danas zove "dočekuša", dok je „sohbetuša“ ona koja se služi kako bi se produžilo sijelo i razgovor.<h2>Četrdeset naziva</h2>Kod nas se razvio veliki broj naziva za kahvu i načina njenog pripremanja, a prema nekim predanjima spominje se da ih ima čak četrdeset. U narodu su posebno poznati slikoviti nazivi koji često opisuju vrijeme kada se kahva pije ili njen učinak na čovjeka. Tako se, naprimjer, jutarnja kahva koja se pravi malo jača naziva „razgalica“, dok je „razgaluša“ ona koja se pije do podne-namaza. Postoji i „šutkaša“, kahva koja se pila nakon ikindija-namaza, u vrijeme kada ljudi nisu naročito raspoloženi za razgovor. U siromašnijim kućama, zbog nedostatka prave kahve, koristio se i toz, od kojeg se pripremao napitak poznat kao „proljevuša“, nazvana tako zbog svog djelovanja na probavu. Najpoznatija i možda najsimpatičnija među njima je „sikteruša“, treća kahva po redu koja se iznosi gostima kao tiha i nenametljiva najava da je vrijeme za polazak..Za viši ritual ispijanja po kome je prepoznatljiva bosanska kahva, kazandžije su izrađivale posebne džezve i kompletne servise koji su uključivali tablu, fildžane, šećerluk i džezve različitih veličina. Ovi predmeti nisu bili samo funkcionalni, nego i estetski izraz domaće zanatske vještine i kulture. Kazandžije su ih oblikovale s posebnim dizajnom koji je i danas prepoznatljiv u Sarajevu, a taj stil se naziva savat. On predstavlja ručno graviranje i ukrašavanje kalajisanog bakarnog posuđa, sa posebnim ornamentima i motivima koji odražavaju duh vremena i tradicije. Takav komplet se zvao kahveni takum i imao je posebno mjesto u svakom domaćinstvu, jer je služenje kahve predstavljalo važan društveni i kulturni čin.U Sarajevu su postojale različite vrste kahve. Jedna je mljevena, a druga tucana, a upravo način obrade zrna davao je i različite okuse i jačinu napitka. U starim kafanama postojali su mali mlinovi gdje su vlasnici, a često i sami gosti, ručno mljeli kahvu, što je dodatno doprinosilo posebnom ugođaju i mirisu koji bi se širio prostorom. Tucana kahva je, međutim, bila posebno zahtjevna i mnogima „zabremedet“, jer je iziskivala veliki fizički napor. U kamenim dibecima, odnosno havanima, kahva se tucala željeznom ćuskijom sve dok ne bi bila potpuno samljevena u fini prah.Ostalo je zapisano, a starije generacije i danas pamte tucanu kahvu povrh Višegradske kapije na Vratniku, u takozvanoj Mušinoj kafani. Rahmetli Muharem Bekrić, zvani Mušo, u starom objektu pokrivenom šindrom, koji je nekada služio i kao carinarnica, otvorio je kafanu koja je postala prepoznatljiva u cijelom Sarajevu. Iako te kafane danas više nema, sačuvan je njen dibek, koji se i danas čuva kod Hajrudina Bureka, zvanog Banča, koji je oženjen Mušanovom unukom. Banča je tu tradiciju nastavio svojevremeno prodajući i čuvajući sjećanje na tucanu kahvu u svom dućanu u neposrednoj blizini Gazi Husrev-begove džamije. <h2>Tradicija ispijanja kahve</h2>Prva kafana, odnosno Šabanova kafana, zajedno sa kompleksom koji je obuhvatao tekiju, imaret i musafirhanu koje je podigao Isa-beg Ishaković, porušena je nakon Drugog svjetskog rata. Time je nestao jedan važan dio historijskog naslijeđa, ali je tradicija ispijanja kahve, uprkos svemu, ostala sačuvana i prisutna je i danas u svakodnevnom životu ljudi.Poznata slovenska književnica Zofka Jelovšek-Kveder ovako je početkom dvadesetog stoljeća pisala o stanovnicima Bosne i Hercegovine: „Vole cigaretu i kafu i u njih ti nema na Vi, sve je na ti. Nisu nametljivi niti drski, veoma su ponosni, govore slikovito kao da slušate pjesme...“ Ovim riječima dočarana je posebna toplina, neposrednost i duh ljudi ovih krajeva, ali i način na koji kahva postaje više od običnog napitka – ona je dio identiteta i svakodnevnog života.Imajući to u vidu, nije ni čudo što je upravo ovdje nastala sevdalinka, pjesma prožeta emocijama, pričama i dubokim osjećanjima, koja se najljepše doživljava upravo uz kahvu. Koliko je kahva duboko vezana za ove prostore, najbolje svjedoči jedna od sevdalinki – „Kahvu mi draga ispeci“. Prvi ju je otpjevao i na njoj stekao veliku popularnost Predrag Gojković Cune, a kasnije su je izvodili i najveći interpretatori ove vrste muzike, poput Zaima Imamovića i Safeta Isovića, čime je dodatno učvrstila svoje mjesto u kulturnom naslijeđu. Gotovo da nema dobrog sijela ili druženja gdje se ona i danas ne zapjeva, jer u sebi nosi duh tradicije, emociju i neizostavnu povezanost kahve, pjesme i zajedništva.<h2>Ačik kahva</h2>Među svim navedenim kahvama, posebna je ačik kahva. To je kahva koja se prži u šišu, a ne smije biti skroz dopržena, pa traži veću potrošnju zrna pri spremanju, ali ima baška kajmak i baška okus. Danas je prava rijetkost popiti negdje ačik kahvu.

Negiranje bez kazne

Amra Jašarbegović: Znanje, ustrajnost, zajedništvo

Praznik (ne)radnika

Koliko smo suvereni i do kada?

Ermedin Demirović: Rasni golgeter

Pep Gvardiola: Španac vratio Siti na vrh

Vlasti nas ubija blokadama – doslovno

Mirza Begović: Uspjeh koji prevazilazi granice

Ko tebe Hegelom, ti njega Kantom

Ekonomski i moralni slom

Snježana Kopruner: Privrednica koja nudi 'vodič za bolji život'

Kristijano Ronaldo: Mašina za golove

Desnica protiv desnice

Miron Muslić: Čvrsta ruka

Energetski suverenitet BiH

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Kafa i prva kafana - Šabanova kafana

Kolumne

Negiranje bez kazne

Amra Jašarbegović: Znanje, ustrajnost, zajedništvo

Praznik (ne)radnika

Koliko smo suvereni i do kada?

Ermedin Demirović: Rasni golgeter

Pep Gvardiola: Španac vratio Siti na vrh

Vlasti nas ubija blokadama – doslovno

Mirza Begović: Uspjeh koji prevazilazi granice

Ko tebe Hegelom, ti njega Kantom

Ekonomski i moralni slom

Snježana Kopruner: Privrednica koja nudi 'vodič za bolji život'

Kristijano Ronaldo: Mašina za golove

Desnica protiv desnice

Miron Muslić: Čvrsta ruka

Energetski suverenitet BiH

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Kafa i prva kafana - Šabanova kafana