Festival koji je nastao da poveže Evropu nakon rata, da kroz muziku i televiziju stvori osjećaj zajedništva među narodima, danas je postao sve ono od čega je nekad pokušavao pobjeći.Nekada se uz Euroviziju slušala pjesma. Danas gledamo političke poruke, društvene mreže, skandale, nejasna glasanja i beskrajne rasprave koje često nemaju veze s muzikom. Čini se da pjesma više nije u centru pažnje, ona je samo povod za internet ratove, podjele i dnevne političke obračune.I upravo tu leži najveći paradoks cijele priče. Ideja Eurovizije bila je da Evropa, nakon katastrofe Drugog svjetskog rata, pronađe nešto zajedničko. Da ljudi iz različitih zemalja makar na jednu noć sjede ispred televizora i osjećaju da pripadaju istom prostoru. Muzika je trebala biti univerzalni jezik. Danas se često čini da više niko nikoga ne sluša.Naravno, Eurovizija je uvijek imala dozu politike. Imala je i kiča, i susjedskog glasanja, i teatralnosti. Ali nekad je sve to, ipak, bilo sporedno. Danas je osjećaj potpuno drugačiji, kao da se čitav festival pretvorio u veliki spektakl buke u kojem muzika ostane posljednja tema o kojoj se priča.Dovoljno je pogledati društvene mreže tokom finala. Više niko ne komentariše aranžman, vokal ili emociju pjesme. Analiziraju se zastave, izjave, simboli, reakcije publike i političke poruke. Pobjednici se sve manje pamte po pjesmama, a sve više po kontroverzama koje su ih pratile.I možda problem zapravo nije u Euroviziji. Možda je problem u Evropi danas. Festival je samo ogledalo kontinenta koji je umoran, podijeljen i konstantno u nekoj vrsti sukoba, političkog, kulturnog ili identitetskog. Eurovizija danas ne ujedinjuje Evropu, ona je prikazuje tačno onakvom kakva jeste.A opet, uprkos svemu, milioni ljudi je i dalje gledaju. Možda baš zato što svi negdje duboko još vjerujemo u onu staru ideju, da muzika može spojiti ljude makar na nekoliko minuta. Samo što je danas te minute sve teže pronaći među svom bukom.

Čini se da pjesma više nije u centru pažnje, ona je samo povod za internet ratove

Eurovizija između ideje i spektakla

Postoje imena koja ne treba posebno predstavljati, jer su sama postala institucija. U bosanskohercegovačkom baletu jedno od tih imena je Edina Papo.U vremenu kada se umjetnost često prilagođava trendovima, a klasika gura na margine, Edina Papo ostaje ono što je oduvijek bila, čuvar i stub klasičnog baleta u Bosni i Hercegovini. Njen rad nije samo umjetnički izraz, već kontinuitet, disciplina i posvećenost formi koja zahtijeva potpunu predanost.Zato povratak bijelog baleta “Giselle” na scenu Narodno pozorište Sarajevo, nakon tri godine pauze, nije samo još jedna premijera. To je kulturni događaj koji podsjeća da klasična umjetnost u ovoj zemlji nije zaboravljena, zahvaljujući upravo ljudima poput Edine Papo.“Giselle” nije bilo kakav balet. To je simbol romantizma, čistoće forme i emocionalne dubine, djelo koje testira i tehniku i dušu izvođača. Postaviti takvo djelo na scenu znači imati znanje, iskustvo i autoritet. Edina Papo ima sve to i više od toga.Njena karijera obilježena je ne samo ličnim uspjesima, već i neumornim radom na obrazovanju novih generacija baletnih umjetnika. U njenom radu nema kompromisa kada je riječ o kvalitetu. Upravo zbog toga, balet u Bosni i Hercegovini, uprkos svim izazovima, i dalje ima svoj identitet i dostojanstvo.U vremenu kada se često govori o odlasku umjetnika i gašenju institucija, Edina Papo ostaje dokaz da se kontinuitet može očuvati. Da se tradicija može njegovati. I da klasična umjetnost, iako tiša od modernih trendova, ima snagu da traje.Povratak “Giselle” na scenu nije samo povratak jednog baleta, to je potvrda da postoje ljudi koji ne odustaju od vrijednosti. A dok je takvih, balet u Bosni i Hercegovini neće biti samo prošlost, nego i budućnost.

Povratak “Giselle” na scenu nije samo povratak jednog baleta, to je potvrda da postoje ljudi koji ne odustaju od vrijednosti

Simbol klasičnog baleta u BiH

Poljoprivreda u BiH preživljava uprkos, a ne zahvaljujući sistemu. Društvo smo koje nije u stanju da se samostalno prehrani.O kakvoj suverenosti Bosne i Hercegovine govore političari, kada naše društvo ne može samo sebe ni da prehrani. S domaćih njiva i farmi dolazi tek 20 do 30 posto godišnjih potreba naših građana za hranom i pićem. Ostatak uvozimo. Na svako izvezeno govedo uvezemo najmanje tri, pokazuju podaci Vanjskotrgovinske komore. Bez jake poljoprivrede i strateških rezervi hrane i energenata, bit ćemo gladni i promrzli već nakon mjesec dana globalne krize. A nije pitanje da li će je biti, već kada.Istovremeno, više od 415 miliona KM poljoprivrednih poticaja svake godine izdvoje građani ove zemlje. Te milione dijeli trinaest resornih ministara - dva u entitetima, jedan u Distriktu i njih deset u kantonima. Svih trinaest voze službene limuzine i savjetuje svita mudrih savjetnika, nerijetko s kupljenim diplomama.Davno je pred sudom u Tuzli dokumentovano kako se novac od poljoprivrednih poticaja dijeli kapom i šakom, u predmetu protiv Jerka Lijanovića i drugih. Dijeli se ljudima koji nemaju ni saksiju kadifica na balkonu, a kamoli farmu. Dijeli se poljoprivrednicima, ali ako pola vrate ministru. Dijeli se za kupovinu glasova. Lijanović je u zatvoru, ali je nastavljena sumnjiva podjela poticaja, svjedoče poljoprivrednici. Ne trebaju nam poticaji, govore već godinama, treba nam samo otkup svega što proizvedemo po fer cijeni i zaštita od jeftinog uvoza.Bacamo 415 miliona KM godišnje u korumpiranu rupu bez dna, dok nam police u marketima pune uvozni proizvodi, a domaća poljoprivreda umire. Tačnije, ubijaju je neznanje i korumpiranost vlasti, koja bi za 415 miliona KM svake godine mogla izgraditi desetak modernih fabrika s hladnjačama, u kojima bismo mogli prerađivati domaće proizvode. Ali kapitalnih ulaganja u hladnjače i preradu nema, jer tamo nema prostora za brze talove. Plaćamo stotine miliona da bismo i dalje pili uvoznu vodu i jeli uvozno meso. Nepostojanje državne strategije, transparentnih registara i državnog ministarstva, uskraćuje nam pristup i evropskim poticajima. Uskoro će nam jedini izvozni "proizvod" ostati naša radna snaga – naša djeca.

Društvo smo koje nije u stanju da se samostalno prehrani

Ubijanje poljoprivrede

Oficir Oružanih snaga BiH Boris Lovrić očitao je lekciju iz pristojnosti, kulture, srčanosti i domoljublja navijačima Zrinjskog, koji su na nedavnoj utakmici njihovog kluba i Veleža psovali državu BiH tokom izvođenja himne. On je urlikanjem nazvao psovanje Bosne, koje su pratili uzvici „Hrvatska je moja domovina“, naglasivši da to ne rade istinski Hrvati. Kako je kazao, „jedno je Hrvat, drugo je navijač, treće je huligan“.- Ljiljani, štit sa ljiljanima, kruna, velo, Katarina Kosača Kotromanić, Stjepan Kotromanić, Jelena Gruba - sve katolici. A Jelena i Katarina su bile i Hrvatice. Svaki tvoj djed, pradjed, čukundjed - u Bosni odrastao. Tvoja loza. Ništa iz Hrvatske nemaš. Ali tvoj narod je naselio. Ne razumiješ povijest? Okej. Thompsona volite i slušate, koji je rekao „Bosna kolijevka Hrvata“. Dakle, narod sa sjevera je naselio priobalna područja. Došli Hrvati i naselili to dolje. I Hrvatska se zove po Hrvatima, a ne Hrvati po Hrvatskoj. Naš narod je velik i on je jednostavno migrirao. I šta ste onda vi kad lajete, psujete korijene hrvatstva, korijen vaše vjere, simbole vaše vjere, korijene vaših očeva i djedova čije puteve trebate da nastavite, a ne da zgazite. Korijene koje trebate da nastavite i da se stablo povećava, a ne da ih čupate iz zemlje. Ako sam ja izdajnik, šta ste vi? - upitao je ovaj oficir.Poručio je kako se "ne može psovati svoje", te svojim javnim istupom pokazao da se može biti i Hrvat i Bosanac, te da istinski Hrvati ne brukaju i ne gaze vlastite korijene.

Pljujete svoje korijene, poručio Ultrasima

Oficir Boris Lovrić: Lekcija iz hrvatstva

Prvih postratnih godina bilo je po više od 20 probosanskih poslanika u Narodnoj skupštini RS. Na izborima 2022. godine, teškom mukom se došlo do njih pet, tako što su svi odlučili da stanu iza zajedničke liste. Tako se uspjela sakupiti i tijesna većina u Klubu Bošnjaka Vijeća naroda RS, koje je ključno za pokretanje vitalnog nacionalnog interesa. U Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH iz RS je mjesto našao Edin Ramić.Četiri godine kasnije prijeti potpuna katastrofa. Tri stranke koje imaju najveću infrastrukturu su SDA, SDP i BH Zeleni. SDA najbolje stoji u istočnoj Bosni, dok SDP i BH Zeleni dominiraju u područjima koja su zapadno od Brčko distrikta.SDP je odlučio s NiP-om, Naprijed, PDA i NES-om da potpiše sporazum o zajedničkom nastupu na izborima. SDP je voljan i da SDA bude dio ovog sporazuma, ali NiP nije. Naprijed ima infrastrukturu u Tesliću i Doboju, PDA i NES su marginalan faktor u RS.Stranka za BiH, koja jedinu ozbiljnu organizaciju u RS ima u Srebrenici, kaže da neće sa SDP-om, ali da svi ostali dolaze u obzir. BH Zeleni kažu da ih iz bloka oko SDP-a niko nije ni zvao.Ukoliko sujeta bude jača od opšteg interesa i ukoliko se ne postigne dogovor o zajedničkoj listi, nakon oktobarskih izbora ćemo svjedočiti sljedećoj situaciji: probosanske stranke neće više imati pet poslanika, nego maksimalno tri. Glasovi će se rasuti na najmanje dvije liste, od kojih će maksimalno jedna biti parlamentarna.Probosanske stranke više neće imati jednog poslanika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, nego će to mjesto pripasti SNSD-u ili nekoj stranci okupljenoj oko vladajuće koalicije.Treći faktor će biti to da u Klubu Bošnjaka u Vijeću naroda RS većinu će držati Dodikovi Bošnjaci, pa se na pokretanje vitalnog nacionalnog interesa može zaboraviti. A sve to se može spriječiti sa svega malo komunikacije.

Zbog sujete i potencijalnog izlaska u više kolona, probosanske stranke mogu doživjeti debakl u oktobru

Jedinstvo ili nestanak

Godinama već slušamo procjene, rezultate analiza i istraživanja koji govore da ova zemlja ubrzano ostaje bez svoga stanovništva. Nakon što je gotovo 1,2 miliona Bosanaca i Hercegovaca tokom rata utočište pronašlo izvan domovine, stotine hiljada građana krenulo je istim putem čim je shvatilo da su obećanja o poslijeratnom napretku, ekonomskom razvoju i zapošljavanju samo dio predizbornih kampanja. Prije dvije godine Ujedinjene nacije su upozorile da će BiH do 2050. godine ostati bez više od petine stanovnika, a prije godinu potvrdu demografskog sloma države dobili smo i kroz podatak da izvan zemlje već živi više od polovine naših građana. Vlasti su za to vrijeme ignorirale ili minimizirale opasnost, krivce isključivo tražile u prošlosti, a brojnu dijasporu i milijarde doznaka svake godine vidjele samo kao dobar mehanizam za ublažavanje nezadovoljstva onih koji ostaju i još se ovdje nečemu nadaju. Razmjere depopulacije postale su vidljive i golim okom, pa danas nijemo posmatramo ugašene škole, prazne stanove u našim ulicama, u korov zarasla sela i stotine onih koji su na rubu nestanka.Odlazile su bivše i dolazile nove vlade, ali pamet su davno gurnule ustranu, pa nema ni konkretnih mjera za ublažavanje problema koji nam prijeti nestankom. Umjesto strategija demografskog oporavka, pisale su se strategije otcjepljenja, raseljena, opustošena i opljačkana zemlja dijelila se crtanjem novih granica, a ratna retorika, stalna nesigurnost i prijetnja koja visi u zraku mlade i pametne tjerali su što dalje odavde. Takve politike i danas uglavnom slijedimo, pa umjesto političara kažnjavamo sami sebe.Dok nastavljamo gajiti iluzije, prekrajati granice, širiti mržnju i tražiti povode za nove tenzije i sukobe, sudbina se ironično poigrava s nama. Eksperti već upozoravaju da smo pretjerali, da nas je sve manje, da nestajemo, dok tamo negdje na istoku postoje narodi koji bi mnogo više od nas cijenili blagodati koje imamo i uživali u njima. Možda bi bila i neka vrsta kosmičke pravde da sve nas, „konstitutivne“ Bošnjake, Srbe, Hrvate, koji se ni oko budućnosti svoje djece ne mogu da dogovore, ovdje neko konačno i zamijeni. Stručnjaci predviđaju da bi se to moglo desiti od 2070. godine, koja i nije tako daleko. Mi smo imali priliku i sve preduvjete da živimo u miru i blagostanju, ali smo historiju ovih prelijepih prostora pretvorili u spiralu nacionalizma, mržnje, ratova i zločina. Ne shvatimo li šta radimo i kud idemo, onda definitivno zaslužujemo status manjine u rođenoj zemlji ili druženja na evropskim bauštelama. Tamo se i danas mnogo bolje slažemo nego kod kuće.

Odlazile su i dolazile vlade, ali pamet su davno gurnule ustranu

Smjena naroda

Adolf Dado Topić je rođen 4. septembra 1949. godine. Dado je hrvatski rok pjevač, tekstopisac i gitarista kao i osnivač progresivnog benda „Time“ 70-ih godina. Njegova karijera počinje u Osijeku još kao tinejdžer. Također, do 1971. je bio frontmen rok benda Korni, odnosno „The Kornelyans“. U njegovoj karijeri se ističe i bend „Dinamiti“ koji su pod Topićevim vodstvom izvodili isključivo tuđe pjesme, ali ne postoji nijedan njihov nastup zabilježen. Topić je učestvovao i na Eurosongu 2007. godine, kada je predstavljao Hrvatsku, zajedno s bendom „Dragonfly“. U svojoj karijeri sarađivao je i s bendovima kao što su „Smak“, „Leb i Sol“, „Parni valjak“ i drugi. Tokom karijere pisao je i komponovao za druge izvođače, ali i učestvovao u projektima izvan klasične rok scene, uključujući pozorišne i muzičke projekte. Dobitnik je više nagrada za doprinos muzici i rok sceni, a njegov utjecaj posebno se vidi kod mlađih muzičara koji ga vide kao uzor.

Hrvatski rok muzičar

Dado Topić: Legenda koja traje

Prije godinu premijer Kantona Sarajevo Nihad Uk govorio je kako se Skenderija “ne smije rušiti”, kako je ona simbol Sarajeva, njegovog identiteta, arhitekture i kulture. Upozoravao je da postoje oni koji bi taj prostor pretvorili u nešto drugo i tvrdio da Skenderija zaslužuje “novu energiju”, ali bez gubitka svog duha.Godinu kasnije, Skenderija se zaista ruši.Doduše, ne onako kako su zamišljali sarajevski romantičari urbane apokalipse – nisu došli bageri, tajkuni ni investitori s renderima staklenih kula. Nije je progutao kapitalizam. Nije je uništila privatizacija. Nije je srušio “neoliberalizam” kojim se u ovom gradu plaše djeca.Ruši se sama od sebe. Od starosti, dotrajalosti i višedecenijskog nemara vlasti koje su se zaklinjale da je čuvaju. Krov pada dok se unutra održava Sajam knjige. Sve aktivnosti jučer su obustavljene jer objekat više nije siguran. Simbol Sarajeva danas više liči na kulisu postapokaliptičnog filma nego na olimpijski centar evropskog grada.I to je možda najbolji opis današnjeg Sarajeva: grad koji se panično boji svake promjene, ali se potpuno pomirio s propadanjem. Ovdje je svaka ozbiljna gradnja unaprijed proglašena urbanističkim zločinom, svaki investitor potencijalnim okupatorom, a svaki pokušaj modernizacije napadom na “dušu grada”. Istovremeno, ono što već postoji ostavlja se da polako istruhne pred očima javnosti, jer ovi zaista ne umiju okrečiti ono što im je Tito ostavio.Sarajevo danas živi u fantazmagoriji vlastite prošlosti. U gradu u kojem se i dalje emotivno živi od Olimpijade 1984., dok objekti iz tog perioda doslovno otpadaju komad po komad. Kao da je dovoljno vikati “Skenderija je simbol” pa će armatura sama od sebe prestati hrđati.A simboli bez ulaganja na kraju postanu ruševine. Najapsurdnije u cijeloj priči jeste što Sarajevo nije biralo između očuvanja Skenderije i njene komercijalizacije. Izabralo je treću opciju: da se ništa ozbiljno ne uradi. Da se godinama pričaju iste priče o identitetu, emocijama i historiji, dok plafoni padaju, instalacije propadaju i objekat postaje opasan za ljude.U Sarajevu se često vodi rat protiv imaginarnog investitora, dok stvarni neprijatelj sjedi mnogo bliže – u kombinaciji nesposobnosti, birokratije i kolektivne opsjednutosti prošlošću. I zato Skenderiju danas nije srušio kapitalizam. Srušile su je malograđanska etika i urbana patetika.

Godinu nakon što je Nihad Uk poručio da se Skenderija “ne smije rušiti”, simbol olimpijskog Sarajeva urušava se sam od sebe

Godinu kasnije, Skenderija se zaista ruši

Pala je Skenderija

Španac Ivan Zahinos Ruiz jedan je od onih hrabrih i doživotnih prijatelja Sarajeva i Bosne i Hercegovine, koji nisu rođeni ovdje, ali su ljude i grad zavoljeli i istinitu priču o herojskoj borbi od agresije prenosili svijetom. Zahinos, od ove sedmice i počasni građanin Sarajeva, bio je pokretač pomoći za ratom razoreni glavni grad BiH i projekte koje je Barselona organizirala u Sarajevu. U Sarajevo je stigao 1998. godine kao član grupe optičara iz Španije koja je pružala zdravstvenu uslugu i isporučivala naočale građanima Sarajeva, a pisao je i putopisne hronike o Sarajevu za španske listove.Snimio je i dokumentarni film o Sarajevu – „Maldita - A Love Song to Sarajevo“ kojim je odao počast glavnom gradu BiH. Njegova filmska priča o Sarajevu i Barseloni osvojila je 2023. godine prestižnu nagradu Goya, španski pandan američkom Oskaru, za najbolji kratkometražni film.- Možeš biti drugačiji, ali ako iskreno voliš Sarajevo, ti si naša stvarnost i vrijednost – glavna je poruka dokumentarca koji je nastao prema ideji ovog zaljubljenika u Sarajevo. Filmom je ovjekovječio Sarajevo kao grad univerzalnih vrijednosti i građana otvorenog srca za sve dobronamjerne ljude koji u svom srcu nose ovaj grad. Ivan se i danas vraća Sarajevu za koje je vezan još od perioda agresije.

Za glavni grad BiH vezan je još od rata

Ivan Zahinos Ruiz: Španac sa srcem Sarajlije

Sedam od deset građana Bosne i Hercegovine ne vjeruje da su izbori pošteni i da vjerno odražavaju ono što su zaokružili na glasačkom listiću. Ovo je porazan rezultat istraživanja „Koalicije za poštene izbore - Pod lupom“.Od hiljadu ispitanika, svaki četvrti je naveo da je lično svjedočio kupovini glasova ili nekoj vrsti izborne prevare, pokazuje isto istraživanje iz 2024. godine. Provela ga je građanska mreža posmatrača, koja duže od decenije pomno prati izbore i upozorava da korupcija stanuje u biračkim odborima. Oni su pod direktnim utjecajem stranaka i najslabija su karika izbornog procesa.Nova tehnologija im direktno izbija iz ruku niz alata za krađu glasova, koji su identifikovani i dokumentovani proteklih godina. Među njima su glasovi umrlih, politički neaktivnih i drugih „fantomskih birača", čiji glas je ubrojan iako nikad nisu došli na biračko mjesto.Identifikacija otiskom prsta i skeniranjem lične karte će osigurati da jedan čovjek zaista predstavlja samo jedan glas. Prebrojavanje će biti moguće skoro u realnom vremenu, a rezultati više neće ovisiti o onima koji broje glasove. Novi sistem onemogućava manipulacije poput dopisivanja glasova u kasnim noćnim satima. Biometrija stoga nije samo tehničko pitanje, već snažan alat u borbi protiv sistemske korupcije i izbornog inženjeringa.Zaustavljeni su ovim i beskrajni ciklusi postizbornih žalbi i sudskih procesa, koji često paralizuju državu i uspostavljanje nove vlasti mjesecima. Ogroman otpor uvođenju ovih tehnologija dolazi upravo iz krugova koji su najviše profitirali krađom glasova i lovom u mutnom izbornom sistemu.Uprkos ogromnom otporu, Centralna izborna komisija je uspjela ono što se činilo nemoguće - uvesti izborni proces BiH u 21. vijek. Jer, bez poštenih izbora, svaka reforma je samo mrtvo slovo na papiru.

Uvođenje biometrijske tehnologije i skenera glasačkih listića će ovog oktobra vratiti građanima vjeru da je njihov glas važan, a ne falsifikovan 

STOP izbornim prevarama

Velež danas igra prvu utakmicu finala Kupa Bosne i Hercegovine protiv Zrinjskog, a jedan od najzaslužnijih što su “Rođeni” uopće došli u poziciju da se bore za trofej je Ibro Rahimić.Iskusni stručnjak preuzeo je ekipu u trenutku kada je Velež bio daleko od ambicija koje nosi ime mostarskog kluba, ali je vrlo brzo vratio red, energiju i vjeru u svlačionicu. Pod njegovim vodstvom “Rođeni” su od tima koji je tražio izlaz iz krize postali ekipa koja se ponovo pita, koja igra hrabro i koja pred sobom ima priliku da sezonu pretvori u veliku priču.Rahimić je Velež podigao na noge bez velikih riječi i praznih obećanja. Njegov potpis vidi se u čvršćoj igri, boljem pristupu i karakteru ekipe koja više ne djeluje izgubljeno ni u najvećim utakmicama.Danas je pred njim novi izazov, možda i najveći u ovom mandatu. Gradski derbi u finalu Kupa protiv Zrinjskog nije obična utakmica, nego duel emocija, pritiska i prestiža, a Rahimić je čovjek koji je Veležu vratio pravo da vjeruje da može do trofeja.

Može li Velež u dva gradska derbija do novog trofeja?

Ibro Rahimić: Preporodio 'Rođene'

Godinama smo sami sebi pucali u nogu. Teza o “nefunkcionalnoj državi” nije došla ni iz Beograda ni iz Zagreba – gurali su je prvenstveno Bošnjaci, nezadovoljni ishodom Dejtona. Razumljivo politički, ali dugoročno – pogubno. Otvorena je Pandorina kutija. Danas tu istu priču koristi Milorad Dodik kao ključni argument za priču o nezavisnosti RS. Još gore, nedavno smo gledali kako se na desničarskim skupovima u Zagreb upravo ta teza koristi kao opravdanje za razgradnju BiH. Ono što smo nekad govorili iz frustracije – drugi danas koriste kao strategiju.I svaki put kad ponovimo “BiH je nefunkcionalna”, mi zapravo radimo protiv vlastite države. U javnosti konstantno održavamo sliku raspada, iako realnost nije takva.Istina je jednostavnija i manje dramatična: BiH nije inherentno nefunkcionalna – ona se namjerno blokira. Najčešće od SNSD-a, često uz asistenciju HDZ-a, kad god to odgovara njihovim političkim interesima. Problem nije struktura – problem je politička volja. Ipak, i pored svih dušmanluka BiH nije prolazila kroz ono kroz šta je, naprimjer, Španija, da joj jedan dio zemlje zaista proglasi nezavisnost (Katalonija), niti joj se desilo, kao Belgiji, da dvije godine nema vladu.Uprkos svemu – država funkcioniše. Sudovi rade. Vlade se formiraju. Koalicije se sklapaju. Policija hapsi. Općine izdaju dozvole.Ambasade rade papirologiju. Bolnice primaju pacijente. Škole rade.Smeće se odvozi. Sportske lige se igraju. Da li je sve sporo, često neefikasno i frustrirajuće? Jeste. Ali to nije raspad države, nego država koja je kilavija nego što može biti. Ali država.Vrijeme je da prestanemo sami sebe delegitimizirati. Jer ako mi stalno ponavljamo da ne postojimo kao funkcionalna država – nemojmo se čuditi kad drugi počnu da nas tretiraju kao da stvarno ne postojimo.

Teza o “nefunkcionalnoj državi” pretvorila se iz frustracije u političko oružje protiv same Bosne i Hercegovine

Laž o BiH

Svojevrsni "dan D", 4. maj 1992., kada je odbranjeno Sarajevo, a s njim i Bosna i Hercegovina, te spriječen projekt tzv. "velike Srbije", pokušava se od tada do danas kroz velikosrpsku ideologiju i patvorenje činjenica pretvoriti u potpuno suprotnu priču. Pripadnici Zelenih beretki i ove su godine, kao i u vrijeme odbrane Sarajeva od velikosrpske agresije, stali u odbranu. Odali su počast poginulim braniocima, poručivši: "Heroji su ugradili svoje živote u temelje domovine".Posebno se ovog 4. maja 2026. u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu porukama izdvojio bivši pripadnik Zelenih beretki Ismir Nokto, ukazavši do koje mjere ide fabrikovanje srpske medijske i propagandne mašinerije. Odbacivši tvrdnje da se u Dobrovoljačkoj dogodio masakr i ukazao da se sada došlo do broja od 28 ubijenih pripadnika JNA na taj dan u Sarajevu, iako se ranije baratalo ciframa od stotinu ljudi.- Želim reći da su ljudi optuženi za Dobrovoljačku koji veze nemaju s tim. Čula su se dva-tri pucnja i onda Divjak govori: "Stanite, ne pucajte". Više se nisu čuli pucnjevi. Nisu oni bili postrojeni u redu da jedan metak deset ljudi ubije. Vidi se kako prolazi neoštećeno medicinsko vozilo, zapucalo se kod Alipašine džamije zato što nisu stali na znak "stop". To isto vozilo vidimo kasnije u Vojnoj bolnici. Masakr se ovdje nije desio, ne znam šta rade advokati optuženih. Imaju crno na bijelo, samo neka pokažu snimak – poručio je Nokto.

Bivši pripadnik Zelenih beretki Ismir Nokto iznio činjenice

Ismir Nokto: Nepatvorena istina

Miron Muslić uradio je ono zbog čega se u fudbalu pamte treneri: veliki klub vratio je tamo gdje pripada. Šalke (Schalke) je u subotu pobjedom protiv Fortune Dizeldorf (Fortuna Düsseldorf) od 1:0 osigurao povratak u Bundesligu, a najviše zasluga ide čovjeku koji je od početka vjerovao u posao koji radi.Muslić nije došao u lagan trenutak, niti je dočekan kao sigurna opklada. Naprotiv, mnogi su ga potcjenjivali, sumnjali u njegov autoritet i pitali se može li voditi klub takve težine. Odgovor je stigao na terenu.Šalke je pod njegovim vodstvom dobio jasnu ideju, energiju i pobjednički karakter. U svemu tome pomogli su mu i bh. reprezentativci Nikola Katić i Edin Džeko, igrači čije su iskustvo, kvalitet i mentalitet bili važan dio ove priče.Ali pečat sezone nosi Muslić. Miran, uporan i dosljedan, nadmašio je očekivanja i od velikog pritiska napravio veliki rezultat. Zato je danas sasvim jednostavno reći: kapa dolje, Mirone. Šalke se vratio, a ti si pokazao da pripadaš velikoj sceni.

Bh. trener vratio je Šalke u elitni rang njemačkog fudbala

Muslić: Ostat će zlatnim slovima upisan u historiju Šalkea

Miron Muslić: Povratak velikana

Ubistvo Elme Godinjak na Dobrinji nije samo još jedno ime u crnoj hronici, nego brutalno podsjećanje na sistem koji već godinama ne uspijeva da zaštiti žene od nasilja. Elmu je ubio bivši suprug s kojim je bila u procesu razvoda. Napao ju je, tukao, vezao, oteo njihovu petogodišnju kćerku, a kada je pokušala spasiti dijete, usmrtio je pucnjem u stomak.Ovaj monstruozni zločin nije izolovan incident, nego obrazac koji se ponavlja od prijave nasilja, preko izrečene mjere zabrane prilaska, uz nedovoljnu kontrolu provedbe te na kraju imamo tragičan epilog. U tom lancu propusta odgovornost se razvodnjava između institucija, dok posljedice ostaju nepovratne.Elme više nema, a njenoj petogodišnjoj kćerci ostavljena je trauma za cijeli život i teret da odrasta bez roditelja. Nakon svakog novog femicida koji se dogodi kažemo „nikad više i nijedna više“, ali nažalost nova tragedija nas ubrzo demantuje. I ponovo se pitamo ko je kriv, gdje je sistem zakazao i da li se tragedija mogla spriječiti.Zabrana prilaska bez efikasnog nadzora, brze reakcije i jasne odgovornosti nadležnih organa ostaje samo formalna mjera koja stvara lažni osjećaj sigurnosti, jer zabrana prilaska ni u ovom slučaju nije spriječila nasilnika da počini zločin.Ni to što se od prošle godine femicid tretira kao posebno krivično djelo nije spriječilo da imamo nove žrtve, a kazne takve kakve jesu samo su vjetar u leđa nasilnicima. Na kraju čini se da ženama ne preostaje ništa drugo nego da zaštitu uzmu u svoje ruke.Međutim, samoodbrana i oprez ne smiju biti zamjena za policijsku reakciju, sudsku hitnost i stvarnu zaštitu. Ako dođemo do tačke gdje se ženama savjetuje da se „same zaštite“, došli smo do priznanje da sistem opasno ne funkcioniše, i to odavno.

I ponovo se pitamo ko je kriv, gdje je sistem zakazao i da li se tragedija mogla spriječiti

Ovaj monstruozni zločin nije izolovan incident, nego obrazac koji se ponavlja

Od 'nijedna više' do novog femicida

Film “Paviljon”, reditelja Dine Mustafića, proglašen je najboljim dugometražnim filmom na jubilarnom 22. bosanskohercegovačkom filmskom festivalu (BHFF) u Njujorku. Ovo priznanje otvara vrata daljoj globalnoj distribuciji i festivalskom životu filma u BiH.Bosanskohercegovački filmski festival u Njujorku, osnovan 2003. godine, danas važi za najznačajniju platformu za promociju bh. kulture i filmskih autora na području SAD.Film je nastao prema scenariju Viktora Ivančića i Emira Imamovića Pirketa. “Paviljon” je okupio glumačku ekipu iz cijele regije, a pored Šerbedžije uloge tumače: Zijah Sokolović, Miralem Zubčević, Ksenija Pajić, Jasna Diklić, Branka Petrić, Meto Jovanovski, Ermin Bravo, Mirjana Karanović i mnogi drugi.Film je premijerno prikazan na otvaranju 31. Sarajevo Film Festivala, a realizovan je kao koprodukcija pet zemalja regije: Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije.Dino Mustafić je rođen 6. juna 1969. godine u Sarajevu. Diplomirao je režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za opću književnost i bibliotekarstvo. Bio je direktor Internacionalnog teatarskog festivala MESS Sarajevo. Režirao je dokumentarne filmove, muzičke programe i pozorišne predstave. Predstave Dine Mustafića izvođene su u pozorištima širom Balkana, te na festivalima u različitim evropskim zemljama. Također, Mustafić je dobitnik i mnogih drugih filmskih nagrada poput nagrade za najbolji debitantski film za „Remake“.

Eurovizija između ideje i spektakla

Simbol klasičnog baleta u BiH

Ubijanje poljoprivrede

Oficir Boris Lovrić: Lekcija iz hrvatstva

Jedinstvo ili nestanak

Smjena naroda

Dado Topić: Legenda koja traje

Pala je Skenderija

Ivan Zahinos Ruiz: Španac sa srcem Sarajlije

STOP izbornim prevarama

Ibro Rahimić: Preporodio 'Rođene'

Laž o BiH

Ismir Nokto: Nepatvorena istina

Miron Muslić: Povratak velikana

Od 'nijedna više' do novog femicida

Dino Mustafić: Uspjeh "Paviljona" i preko granica

Kolumne

Eurovizija između ideje i spektakla

Simbol klasičnog baleta u BiH

Ubijanje poljoprivrede

Oficir Boris Lovrić: Lekcija iz hrvatstva

Jedinstvo ili nestanak

Smjena naroda

Dado Topić: Legenda koja traje

Pala je Skenderija

Ivan Zahinos Ruiz: Španac sa srcem Sarajlije

STOP izbornim prevarama

Ibro Rahimić: Preporodio 'Rođene'

Laž o BiH

Ismir Nokto: Nepatvorena istina

Miron Muslić: Povratak velikana

Od 'nijedna više' do novog femicida

Dino Mustafić: Uspjeh "Paviljona" i preko granica