Nismo ni znali koliko nam je svima bilo potrebno ono što su fudbaleri Bosne i Hercegovine pružili u posljednjim mjesecima. U zemlji u kojoj je često puko preživljavanje jedina prava sportska disciplina, razdrmali su nas golobradi mladići, predvođeni ikonom bh. fudbala Edinom Džekom i selektorom Sergejom Barbarezom, čiji je glavni kriterij bio da će dres BiH nositi samo oni koji vole ovu zemlju.
Stigli su sa svih strana svijeta i, kako to mladost umije, lakoćom i bez velikog opterećenja učinili ono što se do prije godinu činilo gotovo nemogućim. Vratili su naciji vjeru u fudbal, u reprezentaciju, ali i u ideju da možemo više – posebno kada se na jednom mjestu okupi ono najbolje čime ova zemlja raspolaže.
Neopterećeni prošlošću, pokazali su nam svima put prema budućnosti. Igrajući srcem i beskompromisno, rušeći prepreke jednu po jednu, podsjetili su nas kako se voli Bosna i Hercegovina. Ne zaustavljaju se na putu ka zacrtanom cilju, a “wow” efekt koji je krenuo iz Zenice 31. marta i dalje se širi Planetom. Posljednja potvrda stigla je iz Sijetla, gdje su prvi put u historiji osigurali plasman BiH u nokaut fazu Mundijala.
Jedanaest momaka na travnjacima najvećih svjetskih stadiona pokazuje djeci i mladima ove zemlje šta BiH može biti – i koliko daleko se može stići kada svi teže istom cilju. Nikada više suza radosnica nije isplakano u posljednjim sedmicama.
I nije to samo sport. To je osjećaj koji se teško objašnjava, ali se lako prepoznaje u svakom osmijehu na ulici, u svakom zagrljaju poslije posljednjeg sudijskog zvižduka, u svakoj noći u kojoj se ne ide na spavanje jer se “utisci još nisu slegli” nakon svega što se upravo desilo. Kao da je ova generacija Zmajeva u ljudima uspjela dotaknuti nešto što je dugo bilo skriveno ispod slojeva razočaranja i tišine.
Već su stvorili i opasnu naviku – da nas iznova naježe i da nam srce ubrzano lupa u grudima. A kada se s tribina zaore “Ljiljani”, uz glas Halida Bešlića kao našeg dvanaestog “nebeskog igrača”, tada se čini da je Bosna i Hercegovina zaista planeta za sebe.
