Bio sam među najglasnijim zagovornicima odlaska SDA s vlasti. Ne zato što sam vjerovao da će Trojka biti mesija, nego zato što sam smatrao da je nakon tri decenije kriminala, korupcije, nepotizma, ideološkog lutanja, antizapadnjačke politike i zarobljavanja institucija bilo nužno otvoriti novo poglavlje. Ako stranka koja je toliko dugo vladala s lošim rezultatima ne može biti smijenjena, onda demokratija nema nikakav smisao.Zato danas mislim da upravo ljudi iz Trojke sebi trebaju postaviti jedno pitanje: jesu li položili historijski ispit?Oni vlast nisu dobili u normalnim okolnostima. Dobili su priliku kakva se političkim generacijama pruža jednom. Zapravo, formirani su kao vrlo šarolika i ideološki nekoherentna scina s jednim jedinim ciljem – da pokažu da u ovoj državi može postojati barem zehru nešto bolje i poštenije od kriminala, nepravde i primitivizma koji smo decenijama gledali.Građani nisu tražili čuda. Tražili su da država konačno počne ličiti na uređenu državu. A šta danas ostaje iza njih?Uništena Željezara. Željeznice koje i dalje tavore. Rekordna zaduženja Sarajeva i Federacije BiH, bez razvojnog ciklusa koji bi opravdao toliki dug. Pokušaj da se BH Telecom uvuče u krajnje spornu kupovinu Telemacha. Komunalni haos, zapuštene ulice, infrastrukturni problemi koji se gomilaju umjesto da nestaju.Obećavali su raskid s partijskim zapošljavanjem, a dobili smo nova uhljebljavanja, katastrofalna kadrovska rješenja i osjećaj da je stranačka knjižica danas još važnija nego u najgorim vremenima SDA.Obećavali su drugačiju političku kulturu, a mandat su obilježile afere – od Crne kravate do spengavanja i brojnih drugih slučajeva koji su ozbiljno narušili povjerenje građana.Na sve to dolazi i neradna nedjelja – simbol politike koja ograničava slobodu građana umjesto da širi prostor slobode.Nakon svega, može li nekoliko tramvaja biti protivteža rekordnom zaduživanju, propuštenim reformama, aferama, nepotizmu i osjećaju da je ogromna historijska prilika potrošena gotovo bez rezultata?SDA je ostavila katastrofalno naslijeđe. Upravo zato je odgovornost Trojke bila veća nego odgovornost bilo koje vlasti prije nje. Ali je njihov historijski zadatak zapravo bio prilično lagan – ne biti gori od SDA.To je sve što je trebalo, i građani bi bili zadovoljni i s tom bogdom. Ali nisu čak ni to bili u stanju. Ovo je gore.

Od vlasti koja je obećala raskid sa starim praksama ostali su dugovi, afere, nepotizam i osjećaj da je historijska prilika propuštena

I jeste gore

Nije bio igrač koji je najviše tražio loptu, niti onaj čije se ime najčešće spominjalo prije utakmice, ali je Enco Fernandes (Enzo Fernandez) još jednom pokazao zašto predstavlja jednu od ključnih karika argentinske reprezentacije. U velikom duelu polufinala Mundijala protiv Engleske, kada je njegovoj ekipi bio potreban trenutak inspiracije, upravo je on preuzeo odgovornost i postao junak nacije.Nakon što je Engleska povela i stavila Argentinu u nezgodnu situaciju, stigao je odgovor koji je promijenio tok susreta. Fernandes je sjajnim udarcem sa distance postigao spektakularan pogodak za 1:1 u 85. minuti (kasnije Argentina pobijedila 2:1).U velikim utakmicama često se traže najveće zvijezde, ali fudbal nerijetko odluče igrači koji u pravom trenutku naprave nešto posebno. Enco je upravo takav trenutak pretvorio u remek-djelo i donio Argentini novu energiju na terenu.Njegova reakcija nije bila samo individualni bljesak, već odraz svega što donosi ekipi – borbenost, smirenost pod pritiskom i sposobnost da preuzme odgovornost kada je najpotrebnije. Dok su reflektori često usmjereni prema najvećim imenima argentinskog fudbala, Fernandes je još jednom dokazao da i "tihi" igrači mogu imati glavnu ulogu u najvažnijim trenucima, iako se nikako ne može reći da taj čovjek nije istinska fudbalska zvijezda.Ako niko drugi, to će danas reći svaki Argentinac.

U velikim utakmicama često se traže najveće zvijezde, ali fudbal nerijetko odluče igrači koji u pravom trenutku naprave nešto posebno

Fernandes: Gol za izjednačenje u polufinalu

Enco Fernandes: Tihi heroj Argentine

Iako su građani ove zemlje itekako svjesni da nam u termo i hidroelektranama ne cvjetaju ruže, poput šamara je odjeknula izjava resornog ministra Vedrana Lakića da su gubici Elektroprivrede BiH i Elektroprivrede HZHB premašili milijardu maraka.&nbsp;Progutali smo i poskupljenja, plavu, zelenu i crvenu tarifu, nadajući se da će sistem do zelene grane i da će gubici od po pedesetak miliona maraka iz protekle dvije godine biti sanirani. Ali ... milijarda?! Ne treba sumnjati da su katastrofalnom bilansu doprinijeli dugogodišnji nerad i nemar, stranačka podobnost i zapošljavanje, neracionalno poslovanje i trošenje novca na sve drugo osim u opremu rudara i rudnika, rekonstrukciju termo-blokova i gradnju novih elektrana. Ipak, čini se da energetski sistem posustaje baš u mandatu vlasti koja je najavljivala revizije i krivične prijave i obećavala da će sve raditi drugačije. Zato će milijarda ostati tek podatak evidentiran u izvještajima, a zbog katastrofalnih gubitaka niko neće biti ni pozvan na odgovornost.Tvrdnje da energetski sistem nije u „prekritičnoj situaciji“ nimalo ne ulijevaju povjerenje, a obećanje da će građani imati dovoljno električne energije ne mogu poslužiti kao utjeha. Na izvozu električne energije ova zemlja nekad je ostvarivala značajne prihode, a samo u prošloj godini struju iz uvoza EP BiH je platila više od 628 miliona KM.&nbsp;I kao ni gubicima, ni uvozu nije kraj, pa je sigurno da ćemo struje imati, ali ako je skupo platimo. Pitanje je koliki teret leđa ovog naroda mogu nositi i do kada, jer milijarde maraka krvavo zarađujemo i šaljemo u svijet kupujući hranu, vodu, struju ... sve što možemo, trebamo i moramo sami proizvesti. Ako ćemo sve kupovati, onda se postavlja pitanje treba li nam i čemu služi tako brojna i dobro plaćena administracija u ministarstvima i u javnim preduzećima.

Ako ćemo sve kupovati, onda se postavlja pitanje treba li nam i čemu služi tako brojna i dobro plaćena administracija

Milijarda poput šamara

Dok se simbol Sarajeva polako pretvara u ruševinu, jedan od rijetkih koji godinama bez zadrške upozorava na propadanje Skenderije jeste umjetnik, političar i društveni kritičar Damir Nikšić.Njegove kritike nisu novost. Bez obzira na to ko je bio na vlasti, Nikšić je uporno ukazivao da se obećanja o obnovi ovog kultnog sarajevskog centra godinama ponavljaju, dok realizacija izostaje. Posljednjih dana ponovo je podsjetio da je Skenderija danas u gorem stanju nego prije nekoliko godina, poručujući da je postala "totalna olupina".Nikšićev način obraćanja često je satiričan i provokativan, ali poruka ostaje ista - Skenderija ne smije biti prepuštena zaboravu. Iza političkih prepucavanja ostaje činjenica da je riječ o jednom od najznačajnijih sportskih, kulturnih i historijskih objekata u Sarajevu.Godinama se najavljuju višemilionske rekonstrukcije, izrađuju strategije i predstavljaju planovi, ali konkretni rezultati izostaju. A stanje je sve alarmantnije.U vremenu kada mnogi o problemu govore tek nakon novih urušavanja i incidenata, Damir Nikšić ostaje među onima koji na propadanje Skenderije upozoravaju stalno, ali niko ni mukajet ni iz prošle, a ni sadašnje vlasti. Hoće li njegova upozorenja ikoga od odgovornih potaknuti na konačno djelovanje ili će ostati samo na tome da konstatuju kako Skenderija propada, vidjet ćemo, ali sve su prilike da će ipak biti ovo drugo.

Ponovo je podsjetio da je Skenderija danas u gorem stanju nego prije nekoliko godina, postala je "totalna olupina"

Damir Nikšić: Skenderija se urušava, a vlast ni mukajet

Alen Islamović, nekadašnji pjevač “Divljih jagoda” i “Bijelog dugmeta”, nastupio je u Kraljevu, u Srbiji, u okviru manifestacije „Veseli spust na Ibru“. Centralni koncert održan je na Trgu srpskih ratnika.I to samo po sebi ne bi bila posebna vijest da koncert nije održan 11. jula 2026. na 31. godišnjicu genocida u Srebrenici.Dok su se u Bosni i Hercegovini, posebno u Potočarima, ljudi prisjećali žrtava genocida u Srebrenici, porodice preživjelih oplakivale svoje najmilije, a cijeli svijet se prisjećao jedne od najvećih tragedija na prostoru Evrope nakon Drugog svjetskog rata, Alen je izašao na binu i pjevao.Možda će neko reći da je umjetnik slobodan, da je to samo koncert i profesionalna obaveza. Ali postoje trenuci kada se od čovjeka, posebno od javne ličnosti, očekuje da prepozna simboliku vremena i mjesta, jer nisu svi dani isti, nisu svi datumi obični.Islamović je čovjek koji je izvodio pjesme koje su obilježile generacije, pjevali su ih ljudi širom bivše Jugoslavije i upravo zato je njegova odgovornost još veća. Njegovi izbori šalju poruku, htio ti to ili ne, a izbor da pjeva na dan genocida i pored izvinjenja koje je uputio, itekako je odvratan.Teško je objasniti ljudima koji nose bol Srebrenice zašto je nekome 11. juli bio dan za pjesmu i zabavu. Neke rane još nisu zacijelile, neka imena još nisu pronađena, a neke porodice i danas čekaju pravdu i istinu.Alene, oprosti... Govorili su nadrealisti. I stvarno Alene oprosti, ali nakon ove eskapade možda bi bilo bolje da se još više posvetiš onome što si posljednjih godina gradio, svojoj plantaži i lješnjacima. Zemlja traži trud, strpljenje i mir, a možda je ponekad upravo to najbolji put, stvarati nešto svoje, umjesto donositi odluke koje mogu razočarati ljude.Ovo nije poziv na mržnju niti osporavanje muzičkog rada jednog neosporno dobrog pjevača. Ovo je samo podsjećanje da postoji poštovanje, dostojanstvo i osjećaj za bol drugih.Na kraju krajeva. Publika ne pamti samo pjesme. Pamti i trenutke kada smo očekivali više od onih koje smo cijenili.Alene, oprosti…

Dok se cijeli svijet prisjećao tragedije, Islamović je izašao na binu i pjevao

Alene, oprosti

Pisac i programski direktor festivala "Krokodil" Vladimir Arsenijević fizički je napadnut na platou ispod Brankovog mosta u centru Beograda, gdje ga je, kako tvrdi, pretukla grupa huligana.Napad se dogodio nakon što je izašao iz taksija kako bi očistio prostor na kojem je 11. jula bila planirana komemoracija žrtvama genocida u Srebrenici.Tada ga je, kako navodi, napala grupa muškaraca koja ga je više puta udarila u glavu i šutirala.Napadači su mu tokom incidenta, kako je dalje ispričao, oduzeli mobilni telefon. Dodao je da je prostor ispod Brankovog mosta, gdje je trebalo biti održano obilježavanje, u međuvremenu devastiran, te da su na tom mjestu ispisani grafiti podrške Ratku Mladiću, koji je pred Međunarodnim sudom osuđen za genocid u Srebrenici.- Kada sam ovdje došao, zatekla me je grupa od 20 do 30 mladih ljudi koji su me udarali, prijetili mi i unosili mi se u lice - naveo je Arsenijević, opisujući trenutke napada.Zbog ovog brutalnog incidenta i ozbiljno narušene sigurnosne situacije, organizatori su zvanično otkazali događaj povodom obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici.

Nakon brutalnog incidenta u Beogradu otkazan događaj povodom obilježavanja godišnjice genocida

Vladimir Arsenijević: Pisac dobio batine zbog Srebrenice

Hiljade ljudi prisustvovalo je obilježavanju 31. godišnjice genocida u Srebrenici i kolektivnoj dženazi za još deset žrtava genocida iz jula 1995. godine.&nbsp;Počast nevinim žrtvama odata je u svim važnim gradovima svijeta, od Sidneja, preko Pariza, Londona, Kopenhagena, Haga do Njujorka i Otave. Izrazi suosjećanja porodicama stigli su iz Ljubljane, Zagreba, Splita, Rijeke, Dubrovnika, Podgorice, Skoplja, pa i Beograda, od građana Srbije koji ne pristaju biti dijelom sumanutog negiranja i relativiziranja najvećeg zločina na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Zvanični Beograd i režim u Banjoj Luci ponovo ostaju izvan općeg konsenzusa civiliziranog svijeta, utemeljenog na presudama Međunarodnog suda pravde i potvrđenog Rezolucijom Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici.&nbsp;Godinama, neumorno istrajavaju na narativu osuđenom na propast, nasuprot tonama dokaza, svjedočanstava, masovnih stratišta i grobnica, pa i vlastitih priznanja, izvinjenja i deklaracija. Izgovorena riječ i usvojeni dokument sljedbenicima politike koja je pripremila i počinila genocid, te pokušala skriti njegove tragove, danas ništa ne znače. Počinitelji zločina i njihovi sljedbenici zato su konstantno konfrontirani sa „svijetom“, odnosno s međunarodnim pravom, sudovima, pravdom, ljudskošću, moralom, civilizacijom.Za genocid i druge ratne zločine osuđen je gotovo kompletan vojni i politički vrh tadašnje RS. Čelni ljudi takvog režima, Radovan Karadžić i Ratko Mladić godinama su, svjesni svojih nedjela, bježali od pravde. Mladić se krio u oronuloj kući rođaka na selu, a Karadžić mijenjao i ime, i lični opis, glumeći bioenergetičara i duhovnog iscjelitelja. Doživotno će ostati iza rešetaka! Hapšenje, predaja, presuda i ćelija sudbina je većeg broja političara i oficira koji su s njima bili u istom stroju. Danas o genocidu svi znaju sve. Od stanovnika Donjeg Podrinja, sudionika u napadu na Srebrenicu, armade koja je danima, u smjenama strijeljala nevine ljude, mašinerije koja je njihova tijela zakopavala, pa premještala na druge lokacije, do zadnjeg ešalona koji je pljačkao i palio bošnjačke kuće. Zna to i aktuelni politički vrh RS.&nbsp;Piše to i u presudama na koje više ne postoji pravo žalbe. I veliki dio građana zbog Srebrenice osjeća sram, ne želi nositi teret kolektivne odgovornosti, a nije oduševljen ni ratnim liderima, koji su kao bjegunci - iscjelitelj i penzioner, a ne predsjednik i general - dovedeni pred sud. Međutim, negiranje genocida puno je više od pukog pokušaja revidiranja činjenica, jer zabrana genocida je imperativna norma međunarodnog prava. A sve što nastane kao direktan rezultat genocida ne može uživati trajan međunarodni pravni legitimitet.&nbsp;

Počast nevinim žrtvama odata je od Sidneja, preko Pariza, Londona, Kopenhagena, Haga do Njujorka i Otave

RS protiv svijeta

Neke priče nisu samo sjećanja, one su svjedočanstva koja nose težinu čitavih života. Riječi Kade Hotić na komemoraciji u Srebrenici nisu bile samo govor jedne majke koja je izgubila sina, već glas svih majki koje su ostale bez svojih najmilijih i koje godinama traže istinu, pravdu i dostojanstvo za svoje porodice.Sa svakom izgovorenom rečenicom osjećala se bol žene koja je izgubila ono najvrednije, ali i snaga osobe koja nije dozvolila da vrijeme izbriše uspomene. Govorila je o Srebrenici kakva je nekada bila, gradu života, komšija, prijateljstava i zajedničkog postojanja, ali i o tragediji koja je zauvijek promijenila sudbine hiljada ljudi.Kada Hotić nije govorila iz mržnje. Govorila je iz bola, iz sjećanja i iz potrebe da se ne zaboravi ono što se dogodilo. Njena poruka bila je jasna, budućnost se može graditi samo na istini i priznanju patnje svih žrtava.Godinama nakon tragedije, ona i druge majke Srebrenice nastavile su borbu za dostojanstven ukop svojih najmilijih, za pravo na sjećanje i za opomenu budućim generacijama. Njihova snaga nije u tome što su zaboravile bol, nego što su uprkos toj boli izabrale da govore.Zbog toga je Kada Hotić više od svjedokinje jednog vremena. Ona je simbol majčinske ljubavi, istrajnosti i ljudskog dostojanstva. Glas koji podsjeća da mir nema cijenu i da nijedna majka više nikada ne bi trebala proživjeti ono što su preživjele majke Srebrenice.

Sa svakom izgovorenom rečenicom osjećala se bol žene koja je izgubila ono najvrednije

Kada Hotić: Glas majki koje nisu odustale od istine

Iako nisam pravnik ja bolje od svih na ovom svijetu znam faktičku stranu rata u Bosni i Hercegovini. I znam da li sam ja odgovoran za nešto ili ne. Kako to znam! Zato što znam ne samo što sam radio, nego šta sam mislio, šta sam osjećao, za čim sam tugovao, šta sam htjeo tokom bavljenja politikom. Dao sam stotine intervjua, stotine izjava, izdao sam stotine dokumenata, naređenja, odluka, ali tužilatstvo ne može da nađe nijedan konzistentan pasus koji bi bar imao najbliži konktekst kojim bi se moglo indentikofati moja genocidna namjera. Dokumentima koje sam ja izdao tokom rata oko 80% tih dokumenata su dokumenti o uzdržavanju, prekidu dejstava, o prolasku humanitarne pomoći o pomoći svim tri zajednicama posebno civilima. Pretesno vijeće ima obilje dokaza da je srpska strana predvođena mnome učinili sve napore da ne bude rata.Radovan Karadžić, doživotno osuđeni ratni zločinac za genocid nad BošnjacimaDragi moji,Sutra je 11. juli, 2026. godine po Miladu/ 25. muharrem, 1448. godine po Hidžri Postoji jedna stara ibliska vještina koja nikada ne zastarijeva. Ona ne počinje nožem. Ne počinje puškom. Ne počinje ni masovnom grobnicom. Počinje rečenicom: “Ja to nisam htio.”Sve ostalo dolazi kasnije. I zato nije nimalo slučajno što se i danas, trideset i jednu godinu nakon genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, pred očima svijeta odvija posljednja faza istog zločina – borba za osvajanje ljudske savjesti.<h2>Ubiti sjećanje</h2>Nije više cilj ubiti čovjeka. Cilj je ubiti njegovo sjećanje.Paradoks našeg vremena nije u tome što doživotno osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić tvrdi da je nevin. To rade gotovo svi osuđeni zločinci u historiji.Paradoks je u tome što pokušava uvjeriti svijet da je upravo njegova vlastita svijest najjači dokaz njegove nevinosti.Doživotni ratni zločinac Radovan Karadžić se branio u Haagu: „Ja najbolje znam šta sam mislio“.Naravno da zna. Samo postoji jedan mali problem. Ni Nirnberg nije sudio mislima. Ni Haag nije sudio osjećajima. Sudovi ne čitaju duše. Sudovi čitaju posljedice. Jer kada bi se ljudima sudilo po onome što tvrde da su osjećali, nijedan tiranin, ni jedan zločinac u historiji ne bi bio kriv. Svi bi bili neshvaćeni humanisti.Ovdje ironija postaje gotovo savršena. Čovjek koji je po profesiji bio psihijatar danas pokušava svijetu objasniti stanje vlastite psihe. Govori kako u njegovim dokumentima nema rečenice koja poziva na genocid. Kao da je genocid književni konkurs. Kao da zločin počinje tek onda kada se napiše: “Molim vas izvršite genocid.”Historija nikada nije funkcionirala tako. Hitler nije ostavio papir naslovljen: “Plan za holokaust”. Staljin nije izdavao naredbe pod naslovom: “Kako pobiti milione.” Pol Pot nije slao okružnice sa riječju: “istrebljenje”. Izuzetak su, međutim, izraelski predsjednik Isak Hercog, premijer Benjamin Netanjahu i bivši ministar odbrane Joav Galant, koji su evidentno javno "podsticali na izvršenje genocida nad Palestincima u Gazi“. Zločini velikih razmjera uvijek govore šiframa. Eufemizmima. Administracijom. Naredbama koje zvuče gotovo birokratski. Jer najveći zločin nikada ne voli vlastito ime. Tu se pojavljuje najveći paradoks. Iblis nikada nije rekao Ademu: “Došao sam da te uništim.” Govorio mu je: “Ja sam ti iskren savjetnik.”<h2>Psihološka metoda</h2>Nikada laž ne dolazi obučena kao laž. Uvijek dolazi odjevena u dobro. U razboritost. U logiku. U zabrinutost. U humanost.Zbog toga Kur’an ne opisuje Iblisa kao biće koje ljude prisiljava. Opisuje ga kao biće koje uljepšava. “I uljepšat ću im moju laž i omrznuti im njihovu istinu…” To je njegova najveća psihološka metoda. Ne mijenja činjenice. Mijenja način na koji ih ljudi vide. Koliko je samo cinična tvrdnja da je većina ratnih dokumenata govorila o humanitarnoj pomoći, prekidu vatre i zaštiti civila. Naravno da jeste. I mafija ponekad gradi bolnice. Diktatori sade drveće. Tirani otvaraju škole. To nije dokaz njihove nevinosti. To je dokaz njihove potrebe da zločin izgleda podnošljivije.Jer nijedno veliko zlo ne opstaje bez vlastite propagande dobrote. Upravo zato genocid nije samo ubijanje ljudi. Genocid je i sistematsko ubijanje jezika. Prvo se ljudi nazovu prijetnjom. Zatim teretom. Potom ekstremistima. Onda brojevima. Na kraju više nisu ljudi. Tada ubijanje postaje administracija. A masovna grobnica logistički problem. Zato je opasno kada se poslije svega kaže: “Nisam imao genocidnu namjeru.” Nije li doživotno presušeni ratni zločinac Ratko Mladić govorio: „Pa to (što me vi zadužujete) ne može se postići bez genocida“. Nije to on govorio da bi odustali od genocida, već da bi pokazao svoju zločinačku lojalnost. To Bošnjacima treba biti jasno kada ga citiraju. Namjera nije privatna psihološka kategorija. Namjera se mjeri djelima koja se uporno ponavljaju. Ako hiljade ljudi nestanu. Ako se hiljade dječaka i muškaraca sistematski odvoje od svojih porodica. Ako se tijela premještaju iz jedne u drugu masovnu grobnicu da bi se sakrili tragovi. Ako međunarodni sudovi, nakon godina dokaznog postupka, utvrde genocid. Onda više nije presudno šta optuženi kaže da je osjećao. Presudno je šta su osjećale majke koje su kopale po sekundarnim grobnicama tražeći jednu jedinu kost svog djeteta.Najveća uvreda za žrtve nije negiranje brojeva. Najveća uvreda jeste pokušaj da se zločin moralno uljepša. Da se krv predstavi kao nesporazum. Da se genocid prikaže kao politička greška. Da se dželat predstavi kao tragični idealista. To nije odbrana. To je posljednja faza zločina. Jer svaki genocid želi dvije pobjede. Prvu nad tijelima. Drugu nad pamćenjem.Zato je Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija iz 2024. godine, kojom je 11. juli proglašen Međunarodnim danom sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici, mnogo više od diplomatskog dokumenta. Ona predstavlja moralni odgovor čovječanstva na pokušaje da se istina relativizira i zločin preoblikuje u narativ o navodnoj nevinosti njegovih počinilaca. Nije donesena da bi hranila mržnju, nego da bi spriječila zaborav i ponavljanje zla.<h2>Ispit savjesti</h2>Zato se 11. juli ne tiče samo Bosne. Ne tiče se samo Bošnjaka. Ne tiče se čak ni prošlosti. To je ispit savjesti cijelog čovječanstva. Jer svaki put kada Iblis uspije uvjeriti ljude da zločin izgleda ljepše nego što jeste, on ne pobjeđuje samo žrtve. Pobjeđuje istinu. A kada istina izgubi glas, laž više ne mora dokazivati da je istina. Dovoljno je da traje dovoljno dugo. Zato je sjećanje na Srebrenicu više od historijske obaveze. Ono je moralna straža nad ljudskom savješću.Jer istina ne pobjeđuje sâma od sebe.Ona pobjeđuje samo onda kada postoje ljudi koji su spremni, unatoč umoru, pritiscima i cinizmu vremena, da je iznova izgovaraju. Samo tako Iblis ostaje poražen, a čovjek ostaje čovjek.Allahu Milostivi,Neka tuga bude nada! Neka osveta bude pravda! Neka majčina suza bude dova da se Srebrenica nikad, nigdje i nikome više ponovi! Amin! Al-Fatiha svim bosanskim šehidima – žrtvama srpskog genocida!&nbsp;

Nije nimalo slučajno što se i danas, trideset i jednu godinu nakon genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, pred očima svijeta odvija posljednja faza istog zločina – borba za osvajanje ljudske savjesti

Iblis bez rogova: Kako se nezavisnost brani poslije genocida

Poslije godina lutanja i čekanja, ime koje simbolizira povratak velikih ambicija stiglo je u Sarajevo. Dario Đerđa (Gjergja), jedan od najtrofejnijih evropskih košarkaških stručnjaka, preuzeo je klupu KK Bosna BH Telecom i donio nadu da se slavni klub može vratiti tamo gdje mu je mjesto.Đerđa u Sarajevo dolazi s impresivnim životopisom. U belgijskom Oostendeu proveo je najveći dio trenerske karijere i osvojio čak 14 uzastopnih titula prvaka Belgije. Vodio je i reprezentaciju Belgije, a godinama je gradio reputaciju trenera koji zna stvarati pobjedničke ekipe i razvijati igrače.Na klupi Bosne naslijedio je Muhameda Pašalića, stručnjaka koji je napravio ogroman posao u prethodnom periodu. Pod njegovim vodstvom sarajevski klub osvojio je domaće trofeje i napravio veliki iskorak na međunarodnoj sceni.Povratak Bosne počeo je prošle godine upravo kroz međunarodni uspjeh – osvajanjem ABA 2 lige, čime je klub nakon dugog odsustva izborio povratak u regionalnu ABA ligu. Bio je to trenutak koji je probudio sjećanja na generaciju koja je 1979. godine postala prvak Evrope i vratila vjeru navijačima da se slavna priča može ponovo pisati.Dolazak Đerđe predstavlja novu stranicu tog projekta. Iskusni trener potpisao je ugovor na tri godine i dolazi s jasnim ciljem – da Bosna ne bude samo povratnik u regionalnu košarku, nego klub koji ponovo ima ozbiljnu ulogu.Za sarajevske navijače ovo nije samo promjena trenera. Ovo je simbol pokušaja da se vrati duh jednog od najvećih sportskih brendova Bosne i Hercegovine.

Dario Đerđa preuzeo Bosnu i novi veliki projekat bh. košarke

Dario Đerđa: Trener koji je osvojio 14 titula stigao u Sarajevo

Velikosrpska ideja je i danas živa. A ona je ta koja ubija. Svi ostali su samo izvršioci.Kako se mogla dogoditi Srebrenica?To pitanje svake godine postavljaju evropski političari, bošnjačke porodice, historičari i obični ljudi. Odgovori su često obavijeni frazama o "mržnji", "ludilu rata" ili "tragediji koja se više nikada ne smije ponoviti". Ali odgovor je, koliko god bio brutalan, zapravo vrlo jednostavan.Srebrenica nije bila eksces. Nije bila trenutak kolektivnog ludila niti izolovani ratni zločin. Bila je logičan završetak jednog političkog projekta.Genocid u Srebrenici bio je najkrvavija epizoda velikosrpske politike koja je početkom devedesetih krenula u stvaranje etnički homogene srpske države na teritoriji Bosne i Hercegovine. Ono što se dogodilo u julu 1995. već se ranije dogodilo u Prijedoru, Višegradu, Foči, Zvorniku, Vlasenici i desetinama drugih mjesta. Sarajevo je četiri godine sistematski ubijano granatama i snajperima. Da je palo, doživjelo bi vlastitu Srebrenicu. Isto vrijedi za Goražde ili Bihać.Razlika između Srebrenice i drugih mjesta nije u motivu niti u počiniocima. Razlika je u pravnoj kvalifikaciji i razmjerama zločina. Ideologija, cilj i metoda bili su isti.Cilj je bio ukloniti Bošnjake s prostora zamišljene velike srpske države. To nije bila improvizacija nekoliko lokalnih komandanata, nego politika javno izrečena još na početku rata. Bošnjaci su ubijani zato što su predstavljali prepreku ostvarenju tog projekta. Godinama stvarana propaganda, mitovi o "poturicama", izdajnicima i historijskoj osveti poslužili su da se zločin predstavi kao moralna dužnost.Zato genocid nisu počinili samo oni koji su povlačili obarač.Počinili su ga i političari koji su donosili odluke, generali koji su izdavali naređenja, intelektualci koji su oblikovali ideološki okvir, pisci koji su sijali mržnju, mediji koji su huškali i sveštenici koji su zločinu davali privid svetosti. Genocid nije djelo nekoliko monstruma. On je proizvod jedne ideologije koja je zahvatila veliki dio društva.Zbog toga ni sjećanje, koliko god bilo važno, samo po sebi nije dovoljno da spriječi novo zlo. Ne može se trajno spriječiti posljedica, a ignorisati njen uzrok.A uzrok ima ime – velikosrpska ideologija.Nažalost, ona nije nestala 1995. godine. Danas Srbijom vlada političar koji je politički stasao kod Vojislava Šešelja, dok u Republici Srpskoj Radovan Karadžić i Ratko Mladić za mnoge ostaju nacionalni heroji. Negiranje genocida i dalje je gotovo politički preduslov za ozbiljnu karijeru u tom političkom prostoru.Zato je najveća opasnost vjerovati da je genocid ostao u prošlosti. Nije. Ono što ga je proizvelo nije poraženo, nego uglavnom nepromijenjeno.Sve dok velikosrpska ideja živi kao politički ideal, postojat će i opasnost da ponovo proizvede isto zlo. Jer ne ubijaju same puške. Njih neko prethodno napuni idejama.

Najveća opasnost vjerovati da je genocid ostao u prošlosti. Nije. Ono što ga je proizvelo nije poraženo

Velikosrpska ideologija genocida

Postoje slučajevi koji prevazilaze granice jedne krivične istrage i postaju ogledalo sistema. U Bosni i Hercegovini, nažalost, mnogo je takvih slučajeva, a jedan od najsvježijih je zlostavljanje petogodišnjeg dječaka u vrtiću u Hadžićima.Slučaj još nije dobio sudski epilog, optužnice nema, a otac je primoran da pravdu traži s transparentom ispred zgrade Vlade KS.Kada roditelj mjesecima obilazi institucije, šalje dopise, traži odgovore i na kraju završi s transparentom ispred institucija, to nije dokaz njegove želje za medijskom pažnjom. To je priznanje države da nije uspjela uraditi ono zbog čega postoji, a to je zaštititi dijete i osigurati pravdu.Najviše zabrinjava činjenica da se u ovom slučaju više ne govori samo zlostavljanju djeteta, nego i o sporosti, šutnji i izostanku odgovora institucija. Svaki dan bez jasne odluke ostavlja prostor za sumnju i nepovjerenje.Suspendovati odgajateljice koje su više od pola sata zlostavljale dijete, vezivale i tjerale drugu djecu da mu se rugaju dok ono plače i vrišti je u najmanju ruku nedovoljno. Otac Mirnes Fatić tvrdi da tačno zna imena i prezimena ljudi koji „koče“ podizanje optužnice i procesuiranje odgovornih.Posebno je bolna činjenica da je riječ o djetetu koje bi upravo u vrtiću trebalo osjećati najveću sigurnost. Nijedan roditelj ne ostavlja svoje dijete u odgojno-obrazovnoj ustanovi razmišljajući hoće li ga tamo neko ponižavati ili zlostavljati.Povjerenje koje roditelji daju takvim ustanovama jedno je od najvećih koje čovjek može pružiti. Upravo zbog toga obaveza institucija je da utvrde činjenice, sankcionišu odgovorne i time pošalju poruku da nijedno dijete nije prepušteno samo sebi, te da je nulta tolerancija za svaki vid zlostavljanja, a posebno zlostavljanja djece.

Svaki dan bez jasne odluke ostavlja prostor za sumnju i nepovjerenje

Nulta tolerancija

I kroz najbanalniju pretragu na internetu, laik će brzo shvatiti da je Elektroprivreda Bosne i Hercegovine bila je jedno od najznačajnijih privrednih preduzeća u zemlji i važan pokretač industrijskog razvoja.Zahvaljujući ulaganjima u hidroelektrane, termoelektrane i elektroenergetsku mrežu, osiguravala je stabilno snabdijevanje električnom energijom domaćinstava i privrede, što je bilo ključno za razvoj industrije, rudarstva i drugih proizvodnih djelatnosti.Pored toga, Elektroprivreda BiH bila je među najvećim poslodavcima i značajan izvor prihoda za državu kroz izvoz električne energije i ulaganja u infrastrukturne projekte. Njen doprinos razvoju privrede ogledao se i u jačanju energetske nezavisnosti Bosne i Hercegovine te stvaranju uslova za dugoročni ekonomski rast.I sve što je ova kompanija bila ne tako davno, danas nije, a na njenom čelu je direktor Sanel Buljubašić, čovjek koji ne komentira stavove Sindikata i najavu „krajnje radikalnih mjera“, nakon što je postalo jasno da je redovna isplata plaća upitna.Ipak, treba ga pohvaliti zbog „epskog“ zaključka da Elektroprivreda BiH „kasni u tranziciji ka obnovljivoj energiji“, uz naglasak da je za sve kriva „postojeća organizacija rada koncerna EPBiH i rudnika“. Sjajno zapažanje zaslužuje, ako ništa, aplauz na otvorenoj sceni u ove mundijalske dane.Sve ostalo svakako će ljudi koji vode kompaniju, uključujući i Buljubašića, teško pomjeriti naprijed. Baš kao što ništa nisu u pravom smjeru pogurali oni koji su ga postavili tu gdje jeste.

I sve što je ova kompanija bila ne tako davno, danas nije

Sanel Buljubašić: Brzinom svjetlosti, od giganta do slučaja

U eri digitalnih ekrana i brzih promjena, priča 93-godišnjeg Ismeta Mahmutovića, rodom iz Zvornika s adresom u Kalesiji, fascinantan je primjer istinske ljubavi prema štampanoj riječi.Ovaj vitalni penzioner „Dnevni avaz“ čita od prvog broja pa sve do danas, bez ijednog dana prekida.Za Ismeta svako jutro decenijama počinje isto, uz kafu i pažljivo listanje novina, od politike do crne hronike i sporta.„Avaz“ je za njega postao više od informisanja, to je ritual, društvo i neizostavan dio identiteta. Koliko mu ove novine znače, najbolje je pokazao njegov 90. rođendan, kada mu je porodica priredila emotivno iznenađenje. A to je slavljeničku torta s figuricom koja prikazuje upravo njega kako drži svoj omiljeni list.O kakvoj se posvećenosti radi, svjedoči i činjenica da, kada u Kalesiji ponekad nestane štampanih primjeraka, porodica bez razmišljanja sjeda u automobil i odlazi u Tuzlu samo kako Ismet ne bi ostao bez svog dnevnog rituala. A ova priča je potvrda da prave vrijednosti i navike nemaju rok trajanja.

„Avaz“ je za njega postao više od informisanja

Ismet Mahmutović: Velika odanost

Narodna skupština RS-a ponovo je pretvorena u poligon s kojeg se lansiraju probni baloni u obliku deklaracija koje nikoga ne obavezuju, ali služe da se barem na papiru država razvlasti i proglasi unitarnom, da se RS nazove državom, da prisvoji državnu imovinu i poništi sve odluke svih visokih predstavnika koje joj nisu po volji.&nbsp;To je otprilike i sadržaj teksta, kojeg su pripremili Boračka organizacija i izvjesna asocijacija “Stvaraoci RS”, koja se jučer našla na klupama poslanika. Uz zahtjev da se spriječi prisvajanje nacionalnih spomenika (!?), pojača saradnja sa Srbijom, tek uzgred spomenuti su ekonomski razvoj, obračun s kriminalom i ravnomjeran razvoj svih dijelova entiteta.I građanima RS-a već odavno je poznato da je NSRS, nažalost, postala pozornica brojnih igrokaza, koji sve nas čvrsto drže na evropskom dnu po svim parametrima po kojima bismo cijenili kvalitet našeg života. U njoj su se usvajali dokumenti kojima su se negirale nadležnosti Ustavnog suda, Suda BiH, SIPA-e, VSTV-a BiH, potom su se oni poništavali, a entitetski zvaničnici dolazili pred Sud kojeg ne priznaju i provodili njegove odluke. Usvajali su se, pa poništavali, entiteski izborni i zakon o VSTV-u RS, bezuspješno pozivali kadrovi iz RS-a da napuste državne institucije, prijetilo kaznama onima koji bi proveli odluku državnog organa ili OHR-a...Novom deklaracijom ponovo se traži vraćanje “dejtonskih nadležnosti RS”, što uključuje i poništavanje niza odluka OHR-a. Treba li podsjećati da su svi zakoni koje je nametnuo OHR i koji bi RS sada da poništi, a vezani su za sve bitne državne institucije, usvojeni u Parlamentarnoj skupštini BiH, i to glasovima zastupnika i delegata koji pripadaju stranci koja je u međuvremenu promijenila mišljenje?! Hoćemo li se sjetiti ko je svojevremeno potpisao i zahtjev za prijem BiH u NATO?! Dok poput suncokreta mijenja stavove, pa i već usvojene zakone, režim u RS-u se očigledno najprije sam sa sobom mora dogovoriti.&nbsp;U šumi akata teško ih je i evidentirati i razlučiti koji je na snazi, a koji ne važi, šta je na stolu, šta u ladici i može li se uopće dogovarati bilo šta s političarima koji će svaki eventualni dogovor promijeniti kako vjetar puhne. Ako je cilj pompezno najavljivanih deklaracija samo zbijanje nacionalnih, glasačkih redova, nije sramota priznati, jer narod je to već prepoznao.&nbsp;

I građanima već odavno je poznato da je NSRS, nažalost, postala pozornica brojnih igrokaza

Suncokret politika RS-a

Fahrudin Spahić, mladi student iz Gračanice, je ponos cijele Bosne i Hercegovine zbog rezultata koje je napravio u skorije vrijeme. Naime, Fahrudin Spahić je nakon završetka srednje škole u Gračanici otišao u Rim, te završio kao najbolji student svoje generacije na prvoj godini, ostvarivši najbolje ocjene iz svih ispita. Upravo taj uspjeh mu je otvorio vrata na pet prestižnih američkih koledža.Osim nevjerovatnog uspjeha u nauci, Spahić je prepoznatljiv i po angažmanu na međunarodnim projektima društvenog značaja.Sarađivao je s UNICEF-om i UNHCR-om kroz seminare, edukacije i predavanja koja su namijenjena za mlade. A program u kojem je bio angažovan okupljao je mlade iz različitih zemalja svijeta koji su se pratili i prenosili na međunarodnom nivou.Njegov izuzetno uspješan put nije prošao nezapaženo. Jedna od njegovih profesorica uputila mu je lijepu poruku s naglaskom na to da je ponosna na svog bivšeg učenika.Fahrudin Spahić svoj put je počeo od učenika generacije u srednjoj školi koju je pohađao, a sada treba da ide u Njujork da opravda svoja zalaganja i trud.Vrijedno je spomena da je ovaj mladi genijalac prošle godine proglašen za učenika generacije što tačno pokazuje da njegov uspjeh nije slučajnost već rezultat kontinuiranog rada i truda.

Vrijedno je spomena da je ovaj mladi genijalac prošle godine proglašen za učenika generacije

Spahić: Podrška porodice i prijatelja je veliki faktor na ovom putu

I jeste gore

Enco Fernandes: Tihi heroj Argentine

Milijarda poput šamara

Damir Nikšić: Skenderija se urušava, a vlast ni mukajet

Alene, oprosti

Vladimir Arsenijević: Pisac dobio batine zbog Srebrenice

RS protiv svijeta

Kada Hotić: Glas majki koje nisu odustale od istine

Iblis bez rogova: Kako se nezavisnost brani poslije genocida

Dario Đerđa: Trener koji je osvojio 14 titula stigao u Sarajevo

Velikosrpska ideologija genocida

Nulta tolerancija

Sanel Buljubašić: Brzinom svjetlosti, od giganta do slučaja

Ismet Mahmutović: Velika odanost

Suncokret politika RS-a

Fahrudin Spahić: Bosanski Ajnštajn

Kolumne

I jeste gore

Enco Fernandes: Tihi heroj Argentine

Milijarda poput šamara

Damir Nikšić: Skenderija se urušava, a vlast ni mukajet

Alene, oprosti

Vladimir Arsenijević: Pisac dobio batine zbog Srebrenice

RS protiv svijeta

Kada Hotić: Glas majki koje nisu odustale od istine

Iblis bez rogova: Kako se nezavisnost brani poslije genocida

Dario Đerđa: Trener koji je osvojio 14 titula stigao u Sarajevo

Velikosrpska ideologija genocida

Nulta tolerancija

Sanel Buljubašić: Brzinom svjetlosti, od giganta do slučaja

Ismet Mahmutović: Velika odanost

Suncokret politika RS-a

Fahrudin Spahić: Bosanski Ajnštajn