Neke priče nisu samo sjećanja, one su svjedočanstva koja nose težinu čitavih života. Riječi Kade Hotić na komemoraciji u Srebrenici nisu bile samo govor jedne majke koja je izgubila sina, već glas svih majki koje su ostale bez svojih najmilijih i koje godinama traže istinu, pravdu i dostojanstvo za svoje porodice.

Sa svakom izgovorenom rečenicom osjećala se bol žene koja je izgubila ono najvrednije, ali i snaga osobe koja nije dozvolila da vrijeme izbriše uspomene. Govorila je o Srebrenici kakva je nekada bila, gradu života, komšija, prijateljstava i zajedničkog postojanja, ali i o tragediji koja je zauvijek promijenila sudbine hiljada ljudi.

Kada Hotić nije govorila iz mržnje. Govorila je iz bola, iz sjećanja i iz potrebe da se ne zaboravi ono što se dogodilo. Njena poruka bila je jasna, budućnost se može graditi samo na istini i priznanju patnje svih žrtava.

Godinama nakon tragedije, ona i druge majke Srebrenice nastavile su borbu za dostojanstven ukop svojih najmilijih, za pravo na sjećanje i za opomenu budućim generacijama. Njihova snaga nije u tome što su zaboravile bol, nego što su uprkos toj boli izabrale da govore.

Zbog toga je Kada Hotić više od svjedokinje jednog vremena. Ona je simbol majčinske ljubavi, istrajnosti i ljudskog dostojanstva. Glas koji podsjeća da mir nema cijenu i da nijedna majka više nikada ne bi trebala proživjeti ono što su preživjele majke Srebrenice.