Stalni rast troškova života, gdje sindikalna potrošačka korpa premašuje iznos od tri hiljade konvertibilnih maraka, a inflacija je drastično umanjila realnu snagu primanja, snalaženje kako preživjeti je postalo svakodnevna realnost ljudi u Bosni i Hercegovini. Naši građani i zvanično imaju najmanje prihode u odnosu na zemlje u regionu.

Promjena potrošačkih navika, kupovina na akcijama, prelazak na jeftinije zamjene za meso i masovno korištenje marketa s nižim cijenama su trikovi kojima građani pribjegavaju kako bi preživjeli.

Pijace i tržni centri istina su puni, ali su novčanici prazni. U BiH i ono malo domaće proizvodnje je na rubu nestanka.

Ekonomisti poručuju da ima itekako načina da se to zaustavi, ali treba i volja odgovornih u vlasti koje ni na jednom nivou nema.

Da nema volje u vlasti, pokazuje primjer i mljekarskog sektora. Dok mnogi penzioneri sebi ne mogu priuštiti osnovne namirnice od kojih je jedna i mlijeko, stotine litara se svakodnevno prosipa, a mnoge farme se gase.

Visoke cijene svakako vlastima nisu mrske jer prihodi od PDV-a su veći. Životni standard običnog čovjeka njih ne zanima mnogo jer oni imaju jako dobre prihode pa i ne osjete poskupljenja.

Konstantno povećanje cijena za posljedicu ima da prosječna plata u BiH nije dovoljna ni za 50 posto potrošačke korpe.

No, budimo do kraja iskreni, uvozimo razne sirovine, dosta onih koje sami možemo proizvoditi, ali mi smo postali gospodska nacija koja neće da se vrati nekim mogućnostima i resursima naše države. Mi uvozimo sve, pa čak i ono što možemo proizvoditi i onda ti proizvođači diktiraju cijene. Ko ispašta? Svi!