Da li smo spremni za biometriju, ili smo spremni prevariti biometriju?Uprkos ogromnim otporima vlasti, državnih institucija, i profesionalnih žalitelja, Centralna izborna komisija (CIK) je nadomak potpisivanja ugovora s izabranom kompanijom. Uvođenje skenera glasačkih listića i biometrijske identifikacije birača trebalo bi napokon zaustaviti krađu glasova i volje građana.Istraživanja pokazuju da je povjerenje građana u izbore na nivou skoro niskom kao i povjerenju u pravosuđe. Godinama svjedočimo obilju dokaza o dopisivanju glasova pri prebrojavanju, glasanju mrtvih i sličnim izbornim krađama. Upravo zbog toga, uvođenje novih tehnologija, poput biometrije, postalo je pitanje političkog opstanka i vraćanja legitimiteta sistemu.Da li će nam skupa tehnologija konačno donijeti poštene izbore ili smo toliko "kreativni" u izbornim krađama da će ljudski faktor ubrzo ponovo nadmudriti mašine? Ljudski faktor je ipak presudan. Birački odbori su oduvjek važili za najslabiju kariku u izbornom procesu, a tehnologija je moćna samo onoliko koliko je transparentan proces njenog uvođenja i korištenja.Javnost s pravom postavlja pitanja o javnim nabavkama, izboru dobavljača i, ključno, vlasništvu nad izvornim kodom softvera, koji treba brojati glasove. Jer ako softverska rješenja ostanu u rukama netransparentnih privatnih kompanija, postoji opravdan strah da će se krađa samo preseliti s papira u digitalnu sferu.Nijedan skener ne može sam po sebi iskorijeniti korupciju ako ljudski faktor i stranački pritisci zadrže kontrolu nad sistemom. Istinska izborna reforma zato ne smije biti samo kozmetička kupovina skupe opreme, već beskompromisna pravna borba koja će osigurati da svaki glas vrijedi onoliko koliko je građanin na listiću zaista i zaokružio.Na kraju je ipak sve u našim rukama. Izbori će biti pošteni onoliko koliko to budemo mi kao društvo.&nbsp;

Istraživanja pokazuju da je povjerenje građana u izbore na nivou skoro niskom kao i povjerenju u pravosuđe

Kako prevariti biometriju?

Tačno prije 113 godina, odnosno 1913., u Sarajevu je osnovano Muslimansko dobrotvorno društvo „Merhamet“. Osnivanje ovog humanitarnog društva bilo je potaknuto teškim socijalnim prilikama koje su tada vladale, posebno u Sarajevu, gdje je iz godine u godinu rastao broj siromašnih i socijalno ugroženih građana.Pojava velikog broja ljudi koji su bili primorani prositi po sarajevskim mahalama zabrinula je imućnije i uglednije građane toga vremena. Svjesni teške svakodnevice svojih sugrađana, nisu mogli ostati nijemi na njihovu patnju i potrebe. Upravo iz želje da se pomogne siromašnima, ali i sačuva njihovo ljudsko dostojanstvo, javila se ideja o osnivanju organizovanog dobrotvornog društva koje će pružati pomoć najugroženijima.Važno je istaći da je „Merhamet“ vanpolitička i humanitarna organizacija, čije djelovanje nije vezano za političke strukture niti ideologije. Pravo na pomoć nije ograničeno na jednu nacionalnu ili vjersku skupinu, već je dostupno svim građanima Bosne i Hercegovine kojima je pomoć potrebna, bez obzira na njihovu etničku ili vjersku pripadnost.<h2>Začetnik ideje</h2>Avdaga Kulović, ugledni Sarajlija i poznati humanista, bio je začetnik ideje o organizovanom pružanju pomoći siromašnima. U to vrijeme nalazio se na funkciji predsjednika zanatskog udruženja „Hurijet“.

Na jednoj od glavnih sjednica udruženja, održanoj u avgustu 1912. godine, predložio je osnivanje posebnog prosjačkog fonda, koji je predstavljao temelj za kasnije formiranje humanitarnog društva „Merhamet“. Cilj fonda bio je organizovano prikupljanje pomoći za siromašne i socijalno ugrožene građane Sarajeva.Fond su trebali finansijski pomagati zanatlije, trgovci, ugledni građani i svi ljudi dobre volje, kako bi se obezbijedila redovna pomoć onima kojima je bila najpotrebnija.Svakako treba istaći da je tada upućen i javni proglas Sarajlijama, kojim su građani pozvani da se učlane u fond i svojim prilozima pomognu njegov rad. Na taj način željela se probuditi svijest o značaju zajedništva, humanosti i brige za siromašne i socijalno ugrožene članove društva.Nedugo nakon osnivanja ovog fonda inicirano je formiranje još jednog humanitarnog udruženja naziva „Sadaka“, također s ciljem organizovanog pružanja pomoći siromašnima i unapređenja humanitarnog rada među građanima Sarajeva. Za izradu njegove pravne regulative i organizaciju rada bio je zadužen Hasan ef. Torlić.Upravo iz potrebe za organizovanom i trajnom pomoći ljudima u nevolji nastalo je humanitarno dobrotvorno društvo koje je dobilo naziv „Merhamet“. Sam naziv potiče od riječi merhamet, što znači milosrđe, saosjećanje i humanost prema drugima, a upravo su te vrijednosti predstavljale temelj djelovanja ovog društva od njegovog osnivanja pa sve do danas.<h2>Prva skupština</h2>Tadašnji najugledniji stanovnici Sarajeva i Bosne, okupljeni kao članovi fonda i budućeg društva, održali su prvu skupštinu na kojoj su postavljeni temelji organizovanog humanitarnog rada „Merhameta“.Za prvog predsjednika društva izabran je Mehmed Spaho, ugledni doktor pravnih nauka i političar, dok je funkciju sekretara obavljao dr. Mehmed Zečević. Među istaknutim članovima društva nalazili su se i hadži Mehmed Džemaludin ef. Čaušević, Ahmed-aga Ramić, Mujaga Sudžuka, Avdaga Šahinagić te Server ef. Svrzo, koji je ostao upamćen kao jedan od najvećih vakifa i dobrotvora u historiji „Merhameta“.Okupljanje ovako uglednih i utjecajnih ljudi pokazuje koliko je ideja humanosti i pomaganja siromašnima bila važna tadašnjem društvu, ali i koliko je postojala svijest o potrebi organizovane pomoći onima kojima je ona bila najpotrebnija.Idejni osnivač „Merhameta“ bio je već pomenuti Avdaga Kulović, koji je za potrebe rada društva obezbijedio i prve prostorije. Time je omogućeno da humanitarni rad bude organizovaniji i dostupniji svima kojima je pomoć bila potrebna. Koliki značaj je imalo ovo dobrotvorno humanitarno društvo pokazalo se već u prvim godinama njegovog djelovanja, kada je na ulicama Sarajeva bilo sve manje prosjaka i socijalno ugroženih ljudi bez ikakve pomoći. „Merhamet“ je organizovano prikupljao novčanu i materijalnu pomoć, dijelio hranu, odjeću i druge potrepštine te nastojao pomoći siromašnima da dostojanstveno žive. Posebno važnu ulogu društvo je imalo tokom Prvog svjetskog rata, kada su mnoge porodice ostale bez osnovnih sredstava za život.Za povećanje broja članova i prikupljanje pomoći bila je zadužena i ulema, koja je u različitim prilikama, a naročito tokom džuma-namaza, podsticala stanovništvo da izdvaja sredstva za pomoć svojim sugrađanima.<h2>Gašenje i obnova</h2>Humani rad „Merhameta“ nastavljen je i nakon rata, sve do 1946. godine, kada je društvo ugašeno. Tadašnje socijalističke vlasti odlučile su da „Merhamet“ prestane s radom, smatrajući da država treba preuzeti potpunu odgovornost za pitanja socijalne zaštite i smanjenja siromaštva. Cjelokupna imovina „Merhameta“ nakon gašenja društva predata je kulturno-prosvjetnom društvu „Preporod“. Prema tadašnjim odredbama, u slučaju prestanka rada „Preporoda“, ta imovina trebala je pripasti vakufu.Tek nakon uvođenja višestranačkog sistema i demokratskih promjena 1990. godine, obnovljen je rad „Merhameta“. Veliku podršku ponovnom aktiviranju društva pružio je i Alija Izetbegović, prvi predsjednik nezavisne Republike Bosne i Hercegovine.Tokom rata u Bosni i Hercegovini organizacija „Merhamet“ djelovala je na prostoru cijele Bosne i Hercegovine i pružala značajnu humanitarnu pomoć stanovništvu pogođenom ratom. Društvo je organizovalo distribuciju hrane, lijekova, odjeće i drugih osnovnih potrepština, pomažući izbjeglicama, ranjenicima, siročadi i svim ugroženim građanima. Svojim humanitarnim djelovanjem „Merhamet“ je ostavio neizbrisiv trag humanosti i solidarnosti. Zahvaljujući entuzijazmu, požrtvovanosti i empatiji brojnih aktivista i volontera, misija pomaganja ljudima u nevolji sačuvana je i nastavljena sve do danas.Sjedište, odnosno centralne prostorije „Merhameta“ u Sarajevu, smještene su u mahali Gazi Isa-beg Ishaković, u neposrednoj blizini Careve džamije.<h2>Šuplji han</h2>Ovaj objekat zanimljiv je po tome što je prvobitno bio izgrađen kao han, i to još prije dolaska Austro-Ugarske Monarhije u Bosnu i Hercegovinu, tačnije šezdesetih godina 19. stoljeća. Osnivač hana na tadašnjoj Tahmišćaršiji bio je Sulejman-beg Lovčalija, činovnik Osmanskog Carstva. Han je u narodu bio poznat pod nazivom „Šuplji han“ zbog toga što je imao dva ulaza — jedan s obale rijeke Miljacka, a drugi s bistričke strane. Upravo zbog svog položaja i posebne arhitekture ovaj objekat ostao je prepoznatljiv dio stare sarajevske jezgre i važan dio historije „Merhameta“.

Han je posjedovao prostor za smještaj dvadeset konja, dok se na spratu moglo smjestiti i do pedeset musafira, odnosno gostiju i putnika namjernika. Takvi hanovi imali su veliki značaj u tadašnjem Sarajevu jer su služili kao mjesta odmora, prenoćišta i okupljanja trgovaca i putnika koji su prolazili kroz grad.Bez obzira na kasniju regulaciju korita rijeke Miljacke, objekat je ostao sačuvan i skladno uklopljen u okolni ambijent. Zahvaljujući svojoj specifičnoj arhitekturi i položaju, predstavlja vrijedan primjer urbanog graditeljstva Sarajeva iz osmanskog perioda, a njegova autentičnost i danas je lako uočljiva.Današnji „Merhamet“ rasprostranjen je širom Bosne i Hercegovine, sa svojim organizacionim jedinicama u gotovo svim većim gradovima. Kao savremena humanitarna organizacija, posebno je prepoznatljiv po radu narodnih kuhinja - njih 45 u kojima se hrani približno 8000 korisnika koji, osim redovne prehrane, dobijaju i druge oblike humanitarne pomoći, u skladu s raspoloživim mogućnostima i potrebama. Tokom ramazana, organizuju se i iftari koji se, u mnogim slučajevima, dostavljaju i na kućne adrese najugroženijih korisnika.Zbog svoje dugogodišnje humanitarne uloge i doprinosa društvu, „Merhamet“ je dobitnik brojnih priznanja i nagrada, među kojima se ističu Orden zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem i Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, kao i druga priznanja za izuzetan doprinos u humanitarnom radu i pomoći građanima.Povodom obilježavanja 100 godina djelovanja „Merhameta“, objavljena je monografija pod nazivom „Merhamet – 100 godina“ autora Ruždije Adžovića, s podnaslovom „Rođen iz duše“. Monografija donosi historijski pregled razvoja i djelovanja ove humanitarne organizacije kroz različite periode njenog postojanja, s posebnim osvrtom na njen društveni i humanitarni značaj.&nbsp;

"Merhamet" u prijevodu znači milost, saosjećanje i humanost prema drugome

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: MDD "Merhamet", 113. godišnjica osnivanja

Direktorica "Medice" Zenica Sabiha Husić nesebično radi na stvaranju snažnog lanca podrške ženama, osobito majkama koje u borbi za vlastitu sigurnost istovremeno štite i živote svoje djece. U vrijeme u kojem svjedočimo brojnim slučajevima femicida značaj sigurnih kuća i podrška žene ženama posebno je važna. Žene koje su preživjele nasilje uz podršku Udruženja i sigurne kuće „Medica“ Zenica, grade novi, sigurniji i dostojanstveniji život.- Žena treba podržati ženu, bez obzira o kojem obliku nasilja se radi. Majke koje izlaze iz nasilja ne spašavaju samo sebe, nego i svoju djecu. Zato podrška mora biti jasna, dostupna i konkretna – kategorična je direktorica "Medice" Zenica Sabiha Husić.Dok broj prijavljenih slučajeva nasilja raste, stvarni opseg problema mnogo je veći od onoga što pokazuju službene statistike. Prema riječima direktorice Husić, u Sigurnoj kući "Medice" Zenica samo u prva tri mjeseca ove godine zbrinuto je 30 osoba - žena, majki i djece. Ova snažna žena svjedoči svojim primjerom kako solidarnost, institucionalna podrška i zajedničko djelovanje mogu biti ključ u borbi protiv nasilja nad ženama te da svaka žena i dijete zaslužuju sigurnost, podršku i dostojanstven život.

Sigurna kuća koju vodi Husić za neke je žene jedina nada

Sabiha Husić, direktorica "Medice": Ruka spasa

Poput nekada komšija s Koševa koji su se žalili da su im preostale samo viršle, sada su zavapili i igrači s Grbavice. Prvotimci popularnog bh. kluba nisu baš govorili o svom aktuelnom jelovniku, ali su poručili su da su prepušteni sami sebi.Ruku na srce, stvari su i prilično očekivane. Možda ne u ovolikom obimu panike koja je zavladala na Grbavici, ali nije to mirisalo na dobro od samog početka. A veliki početak je trebao biti dolazak investitora Sanina Mirvića, inače rođenog brata investitora u FK Sarajevo Ismira Mirvića.Zapelo je na statutu i Grbavica je, čini se, ostala bez čovjeka koji je najavljivao novu eru i svjetlije dane. Umjesto tog blagostanja, nastala je čini se opšta bježanija, pa je tako Savo Milošević uhvatio prvi voz za odlazak, a jedina je sreća što su iz kluba najavili odlazak nekih koji možda nisu trebali ni dolaziti, a bili su izričita Mirvićeva želja.Sve ovo na Grbavici je slika i prilika onoga što se događa u glavnom gradu BiH kada se radi o fudbalu. Navijači u oba kluba traže iskorak, a čini se da klubovi uporno pokušavaju trčati za vjetrom. Sarajevo je već neko vrijeme, uprkos velikom budžetu, sebe etabliralo kao prosjek, Željo živi ko zna koju krizu, a, ustvari, ozbiljan fudbal u glavnom gradu BiH već neko vrijeme se potpuno ugasio.Ni to možda nije čudno, kada se zna da je Fudbalski savez Kantona Sarajevo u potpunom raspadu. Da se više ne zna ko je čija struja, ko je za koga i ko koga vara, uključujući i to da u svemu nisu nevini Sarajevo i Željezničar. Oni se očigledno bave sami sobom i ne misle prestati.Kraj bi trebao donijeti neku optimističnu poruku, jer zaista se radi o dva kluba svijetle tradicije, ali da se ne lažemo... Loše je stanje u sarajevskom fudbalu, a bit će sreća ako ne bude još gore.

Savez u rasulu, Sarajevo tavori u prosjeku, a Željezničar živi novu krizu

Sarajevo tavori u prosjeku, a Željezničar živi novu krizu

Kako se ugasio fudbal u Sarajevu

U vremenu kada se Bosna i Hercegovina rijetko pojavljuje na globalnoj filmskoj sceni, Vedad Fišić uradio je nešto što mnogi nisu uspjeli ni s milionskim budžetima, ispričao je veliku bosansku priču na način koji izgleda svjetski.Njegov kratki film „1463: The Lost Kingdom“ nije samo vizuelno impresivan projekt. To je poruka. To je dokaz da se ljubav prema vlastitoj zemlji ne gubi odlaskom, naprotiv, često tada postaje još jača i jasnija.Fišić, koji živi i radi između Australije i Dubaija, pripada novoj generaciji autora koji ne čekaju prilike, oni ih stvaraju. Umjesto velike ekipe, kamera i seta, on je okupio nešto mnogo kompleksnije: ideju, znanje i tehnologiju. Uz pomoć umjetne inteligencije i hiljada pažljivo oblikovanih promptova, uspio je rekonstruirati jedan od najdramatičnijih trenutaka bosanske historije, pad kraljevine i bijeg Katarine Kosača-Kotromanić.Ali ovdje nije riječ samo o tehnici. Ono što ovaj projekt izdvaja jeste emocija. Svaki kadar odiše poštovanjem prema prošlosti, identitetu i historiji koja je često bila zanemarena ili pogrešno predstavljena. Fišić nije pravio samo film, on je vizuelno oživio kolektivno sjećanje.Njegove riječi dodatno potvrđuju da iza svega stoji lična misija, a ne samo kreativni eksperiment.I upravo tu leži njegova najveća vrijednost. Dok mnogi govore o odlascima i gubitku veze s domovinom, Fišić radi suprotno, on Bosnu izvozi, ali ne kao problem, nego kao priču, estetiku i naslijeđe.Posebno je značajno što koristi umjetnu inteligenciju ne kao zamjenu za kreativnost, već kao njen produžetak. U vremenu kada se vodi rasprava hoće li AI uništiti umjetnost, njegov rad pokazuje suprotno, da tehnologija u pravim rukama može otvoriti potpuno nove horizonte.Ono što danas izgleda kao trominutni eksperiment, sutra bi moglo postati dugometražni spektakl. I ako se to desi, neće biti iznenađenje. Jer Fišić već sada razmišlja nekoliko koraka unaprijed.U konačnici, njegova priča nije samo filmska. Ona je i simbolična. Pokazuje da Bosna i Hercegovina ne mora čekati da je neko drugi predstavi svijetu, dovoljno je da ima ljude koji to znaju i žele.A Vedad Fišić je, bez dileme, jedan od njih.

Ono što danas izgleda kao trominutni eksperiment, sutra bi moglo postati dugometražni spektakl

Reditelj Vedad Fišić: Ljubav prema zemlji se ne gubi odlaskom

Brojne reakcije izazvala je sjednica Vijeća sigurnosti UN-a, tokom koje je visoki predstavnik Kristijan Šmit (Christian Schmidt) predstavio svoj posljednji izvještaj o stanju u BiH i oprostio se od dužnosti na kojoj je proveo skoro pet godina. Očekuje se imenovanje njegovog nasljednika, a već sada je izvjesno da bi na jednu od ključnih pozicija mogao doći novi Incko, neko ko će pola mandata spavati, a drugo pola biti zabrinut. Jasno je to nakon obraćanja predstavnice SAD Temi Brus (Tammy Bruce), jedne od ključnih članica Vijeća, koja je poručila da međunarodna misija u BiH prelazi u novu fazu, da će zadatak sljedećeg visokog predstavnika biti da prenese odgovornost na lokalne lidere, a oni će morati donositi odluke koje neće biti diktirane izvana.Da je BiH drugačija zemlja i da je na vlasti imala svjesne, odgovorne i sposobne političare, posvećene dobrobiti građana, pozicija visokog predstavnika davno bi ostala samo u udžbenicima historije, kao podsjetnik na nesretno poglavlje u kojem ni grb, ni zastavu, ni novčanicu, ni registarsku tablicu nismo mogli nacrtati sami. Tri decenije od rata OHR nam je, nažalost, još potreban, ali svijet ima mnogo važnijih prioriteta, pa snage i nerava više nema da nas podučava šta je demokratija a šta kompromis, šta je interes građana a šta političkih partija i vlastodržaca. Uostalom, domaći su političari više nego dobro plaćeni za posao koji je često morao raditi neko drugi. Sudeći prema njihovim tragikomičnim reakcijama i isticanju vlastite uloge i utjecaja u međunarodnim okvirima, ništa se neće promijeniti. Jedni likuju, precizno su izbrojali svih 913 odluka koje je donio OHR, a sa Šmitom žele ispratiti i one koje je on nametnuo, prijeteći i tužbom za materijalnu štetu koju im je nanio. Drugi, pak, broje poruke podrške teritorijalnom integritetu i suverenitetu BiH, kao da se to ne podrazumijeva prijemom u UN, aktom o priznanju i diplomatskim odnosima s više od 180 država svijeta, pa ih svake godine vlastitim angažmanom baš oni trebaju izboriti.Četvrti oktobar, jedini dan u mandatu kada se i građane za nešto pita, blizu je. Dovoljno vremena da se o svačijoj ulozi u ovom haosu dobro razmisli i pažljivo bira za naredne četiri godine. To je svakako lakše od euforične potrage za Panini albumima i sličicama, koja nas ovih dana zaokuplja više od svih zaokreta na političkom planu.&nbsp;&nbsp;

Ni grb, ni zastavu, ni novčanicu nismo mogli nacrtati sami

Nova faza haosa

Janik Siner (Jannik Sinner) pretvorio je Rim u svoju pozornicu i još jednom pokazao zašto je trenutno prvi teniser svijeta. Italijan je pred domaćom publikom deklasirao Alekseja Popirina (Alexei Popyrin) sa 6:2, 6:0 i produžio nevjerovatni niz na 25 uzastopnih pobjeda.Siner ne samo da melje rivale, nego u glavnom gradu Italije juri i historijski podvig – trofej kojim bi kompletirao svih devet Masters 1000 turnira. Do sada je to uspio samo Novak Đoković, pa je jasno koliko bi eventualna rimska titula značila za karijeru sjajnog Italijana.Siner je već vezao pet Masters titula, djeluje nezaustavljivo i sve glasnije kuca na vrata rekorda koji su godinama izgledali nedodirljivo.

Nastavio dominaciju u Rimu, prijeti rekordu Đokovića

Janik Siner: Dominantni teniser

Festival koji je nastao da poveže Evropu nakon rata, da kroz muziku i televiziju stvori osjećaj zajedništva među narodima, danas je postao sve ono od čega je nekad pokušavao pobjeći.Nekada se uz Euroviziju slušala pjesma. Danas gledamo političke poruke, društvene mreže, skandale, nejasna glasanja i beskrajne rasprave koje često nemaju veze s muzikom. Čini se da pjesma više nije u centru pažnje, ona je samo povod za internet ratove, podjele i dnevne političke obračune.I upravo tu leži najveći paradoks cijele priče. Ideja Eurovizije bila je da Evropa, nakon katastrofe Drugog svjetskog rata, pronađe nešto zajedničko. Da ljudi iz različitih zemalja makar na jednu noć sjede ispred televizora i osjećaju da pripadaju istom prostoru. Muzika je trebala biti univerzalni jezik. Danas se često čini da više niko nikoga ne sluša.Naravno, Eurovizija je uvijek imala dozu politike. Imala je i kiča, i susjedskog glasanja, i teatralnosti. Ali nekad je sve to, ipak, bilo sporedno. Danas je osjećaj potpuno drugačiji, kao da se čitav festival pretvorio u veliki spektakl buke u kojem muzika ostane posljednja tema o kojoj se priča.Dovoljno je pogledati društvene mreže tokom finala. Više niko ne komentariše aranžman, vokal ili emociju pjesme. Analiziraju se zastave, izjave, simboli, reakcije publike i političke poruke. Pobjednici se sve manje pamte po pjesmama, a sve više po kontroverzama koje su ih pratile.I možda problem zapravo nije u Euroviziji. Možda je problem u Evropi danas. Festival je samo ogledalo kontinenta koji je umoran, podijeljen i konstantno u nekoj vrsti sukoba, političkog, kulturnog ili identitetskog. Eurovizija danas ne ujedinjuje Evropu, ona je prikazuje tačno onakvom kakva jeste.A opet, uprkos svemu, milioni ljudi je i dalje gledaju. Možda baš zato što svi negdje duboko još vjerujemo u onu staru ideju, da muzika može spojiti ljude makar na nekoliko minuta. Samo što je danas te minute sve teže pronaći među svom bukom.

Čini se da pjesma više nije u centru pažnje, ona je samo povod za internet ratove

Eurovizija između ideje i spektakla

Postoje imena koja ne treba posebno predstavljati, jer su sama postala institucija. U bosanskohercegovačkom baletu jedno od tih imena je Edina Papo.U vremenu kada se umjetnost često prilagođava trendovima, a klasika gura na margine, Edina Papo ostaje ono što je oduvijek bila, čuvar i stub klasičnog baleta u Bosni i Hercegovini. Njen rad nije samo umjetnički izraz, već kontinuitet, disciplina i posvećenost formi koja zahtijeva potpunu predanost.Zato povratak bijelog baleta “Giselle” na scenu Narodno pozorište Sarajevo, nakon tri godine pauze, nije samo još jedna premijera. To je kulturni događaj koji podsjeća da klasična umjetnost u ovoj zemlji nije zaboravljena, zahvaljujući upravo ljudima poput Edine Papo.“Giselle” nije bilo kakav balet. To je simbol romantizma, čistoće forme i emocionalne dubine, djelo koje testira i tehniku i dušu izvođača. Postaviti takvo djelo na scenu znači imati znanje, iskustvo i autoritet. Edina Papo ima sve to i više od toga.Njena karijera obilježena je ne samo ličnim uspjesima, već i neumornim radom na obrazovanju novih generacija baletnih umjetnika. U njenom radu nema kompromisa kada je riječ o kvalitetu. Upravo zbog toga, balet u Bosni i Hercegovini, uprkos svim izazovima, i dalje ima svoj identitet i dostojanstvo.U vremenu kada se često govori o odlasku umjetnika i gašenju institucija, Edina Papo ostaje dokaz da se kontinuitet može očuvati. Da se tradicija može njegovati. I da klasična umjetnost, iako tiša od modernih trendova, ima snagu da traje.Povratak “Giselle” na scenu nije samo povratak jednog baleta, to je potvrda da postoje ljudi koji ne odustaju od vrijednosti. A dok je takvih, balet u Bosni i Hercegovini neće biti samo prošlost, nego i budućnost.

Povratak “Giselle” na scenu nije samo povratak jednog baleta, to je potvrda da postoje ljudi koji ne odustaju od vrijednosti

Simbol klasičnog baleta u BiH

Poljoprivreda u BiH preživljava uprkos, a ne zahvaljujući sistemu. Društvo smo koje nije u stanju da se samostalno prehrani.O kakvoj suverenosti Bosne i Hercegovine govore političari, kada naše društvo ne može samo sebe ni da prehrani. S domaćih njiva i farmi dolazi tek 20 do 30 posto godišnjih potreba naših građana za hranom i pićem. Ostatak uvozimo. Na svako izvezeno govedo uvezemo najmanje tri, pokazuju podaci Vanjskotrgovinske komore. Bez jake poljoprivrede i strateških rezervi hrane i energenata, bit ćemo gladni i promrzli već nakon mjesec dana globalne krize. A nije pitanje da li će je biti, već kada.Istovremeno, više od 415 miliona KM poljoprivrednih poticaja svake godine izdvoje građani ove zemlje. Te milione dijeli trinaest resornih ministara - dva u entitetima, jedan u Distriktu i njih deset u kantonima. Svih trinaest voze službene limuzine i savjetuje svita mudrih savjetnika, nerijetko s kupljenim diplomama.Davno je pred sudom u Tuzli dokumentovano kako se novac od poljoprivrednih poticaja dijeli kapom i šakom, u predmetu protiv Jerka Lijanovića i drugih. Dijeli se ljudima koji nemaju ni saksiju kadifica na balkonu, a kamoli farmu. Dijeli se poljoprivrednicima, ali ako pola vrate ministru. Dijeli se za kupovinu glasova. Lijanović je u zatvoru, ali je nastavljena sumnjiva podjela poticaja, svjedoče poljoprivrednici. Ne trebaju nam poticaji, govore već godinama, treba nam samo otkup svega što proizvedemo po fer cijeni i zaštita od jeftinog uvoza.Bacamo 415 miliona KM godišnje u korumpiranu rupu bez dna, dok nam police u marketima pune uvozni proizvodi, a domaća poljoprivreda umire. Tačnije, ubijaju je neznanje i korumpiranost vlasti, koja bi za 415 miliona KM svake godine mogla izgraditi desetak modernih fabrika s hladnjačama, u kojima bismo mogli prerađivati domaće proizvode. Ali kapitalnih ulaganja u hladnjače i preradu nema, jer tamo nema prostora za brze talove. Plaćamo stotine miliona da bismo i dalje pili uvoznu vodu i jeli uvozno meso. Nepostojanje državne strategije, transparentnih registara i državnog ministarstva, uskraćuje nam pristup i evropskim poticajima. Uskoro će nam jedini izvozni "proizvod" ostati naša radna snaga – naša djeca.

Društvo smo koje nije u stanju da se samostalno prehrani

Ubijanje poljoprivrede

Oficir Oružanih snaga BiH Boris Lovrić očitao je lekciju iz pristojnosti, kulture, srčanosti i domoljublja navijačima Zrinjskog, koji su na nedavnoj utakmici njihovog kluba i Veleža psovali državu BiH tokom izvođenja himne. On je urlikanjem nazvao psovanje Bosne, koje su pratili uzvici „Hrvatska je moja domovina“, naglasivši da to ne rade istinski Hrvati. Kako je kazao, „jedno je Hrvat, drugo je navijač, treće je huligan“.- Ljiljani, štit sa ljiljanima, kruna, velo, Katarina Kosača Kotromanić, Stjepan Kotromanić, Jelena Gruba - sve katolici. A Jelena i Katarina su bile i Hrvatice. Svaki tvoj djed, pradjed, čukundjed - u Bosni odrastao. Tvoja loza. Ništa iz Hrvatske nemaš. Ali tvoj narod je naselio. Ne razumiješ povijest? Okej. Thompsona volite i slušate, koji je rekao „Bosna kolijevka Hrvata“. Dakle, narod sa sjevera je naselio priobalna područja. Došli Hrvati i naselili to dolje. I Hrvatska se zove po Hrvatima, a ne Hrvati po Hrvatskoj. Naš narod je velik i on je jednostavno migrirao. I šta ste onda vi kad lajete, psujete korijene hrvatstva, korijen vaše vjere, simbole vaše vjere, korijene vaših očeva i djedova čije puteve trebate da nastavite, a ne da zgazite. Korijene koje trebate da nastavite i da se stablo povećava, a ne da ih čupate iz zemlje. Ako sam ja izdajnik, šta ste vi? - upitao je ovaj oficir.Poručio je kako se "ne može psovati svoje", te svojim javnim istupom pokazao da se može biti i Hrvat i Bosanac, te da istinski Hrvati ne brukaju i ne gaze vlastite korijene.

Pljujete svoje korijene, poručio Ultrasima

Oficir Boris Lovrić: Lekcija iz hrvatstva

Prvih postratnih godina bilo je po više od 20 probosanskih poslanika u Narodnoj skupštini RS. Na izborima 2022. godine, teškom mukom se došlo do njih pet, tako što su svi odlučili da stanu iza zajedničke liste. Tako se uspjela sakupiti i tijesna većina u Klubu Bošnjaka Vijeća naroda RS, koje je ključno za pokretanje vitalnog nacionalnog interesa. U Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH iz RS je mjesto našao Edin Ramić.Četiri godine kasnije prijeti potpuna katastrofa. Tri stranke koje imaju najveću infrastrukturu su SDA, SDP i BH Zeleni. SDA najbolje stoji u istočnoj Bosni, dok SDP i BH Zeleni dominiraju u područjima koja su zapadno od Brčko distrikta.SDP je odlučio s NiP-om, Naprijed, PDA i NES-om da potpiše sporazum o zajedničkom nastupu na izborima. SDP je voljan i da SDA bude dio ovog sporazuma, ali NiP nije. Naprijed ima infrastrukturu u Tesliću i Doboju, PDA i NES su marginalan faktor u RS.Stranka za BiH, koja jedinu ozbiljnu organizaciju u RS ima u Srebrenici, kaže da neće sa SDP-om, ali da svi ostali dolaze u obzir. BH Zeleni kažu da ih iz bloka oko SDP-a niko nije ni zvao.Ukoliko sujeta bude jača od opšteg interesa i ukoliko se ne postigne dogovor o zajedničkoj listi, nakon oktobarskih izbora ćemo svjedočiti sljedećoj situaciji: probosanske stranke neće više imati pet poslanika, nego maksimalno tri. Glasovi će se rasuti na najmanje dvije liste, od kojih će maksimalno jedna biti parlamentarna.Probosanske stranke više neće imati jednog poslanika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, nego će to mjesto pripasti SNSD-u ili nekoj stranci okupljenoj oko vladajuće koalicije.Treći faktor će biti to da u Klubu Bošnjaka u Vijeću naroda RS većinu će držati Dodikovi Bošnjaci, pa se na pokretanje vitalnog nacionalnog interesa može zaboraviti. A sve to se može spriječiti sa svega malo komunikacije.

Zbog sujete i potencijalnog izlaska u više kolona, probosanske stranke mogu doživjeti debakl u oktobru

Jedinstvo ili nestanak

Godinama već slušamo procjene, rezultate analiza i istraživanja koji govore da ova zemlja ubrzano ostaje bez svoga stanovništva. Nakon što je gotovo 1,2 miliona Bosanaca i Hercegovaca tokom rata utočište pronašlo izvan domovine, stotine hiljada građana krenulo je istim putem čim je shvatilo da su obećanja o poslijeratnom napretku, ekonomskom razvoju i zapošljavanju samo dio predizbornih kampanja. Prije dvije godine Ujedinjene nacije su upozorile da će BiH do 2050. godine ostati bez više od petine stanovnika, a prije godinu potvrdu demografskog sloma države dobili smo i kroz podatak da izvan zemlje već živi više od polovine naših građana. Vlasti su za to vrijeme ignorirale ili minimizirale opasnost, krivce isključivo tražile u prošlosti, a brojnu dijasporu i milijarde doznaka svake godine vidjele samo kao dobar mehanizam za ublažavanje nezadovoljstva onih koji ostaju i još se ovdje nečemu nadaju. Razmjere depopulacije postale su vidljive i golim okom, pa danas nijemo posmatramo ugašene škole, prazne stanove u našim ulicama, u korov zarasla sela i stotine onih koji su na rubu nestanka.Odlazile su bivše i dolazile nove vlade, ali pamet su davno gurnule ustranu, pa nema ni konkretnih mjera za ublažavanje problema koji nam prijeti nestankom. Umjesto strategija demografskog oporavka, pisale su se strategije otcjepljenja, raseljena, opustošena i opljačkana zemlja dijelila se crtanjem novih granica, a ratna retorika, stalna nesigurnost i prijetnja koja visi u zraku mlade i pametne tjerali su što dalje odavde. Takve politike i danas uglavnom slijedimo, pa umjesto političara kažnjavamo sami sebe.Dok nastavljamo gajiti iluzije, prekrajati granice, širiti mržnju i tražiti povode za nove tenzije i sukobe, sudbina se ironično poigrava s nama. Eksperti već upozoravaju da smo pretjerali, da nas je sve manje, da nestajemo, dok tamo negdje na istoku postoje narodi koji bi mnogo više od nas cijenili blagodati koje imamo i uživali u njima. Možda bi bila i neka vrsta kosmičke pravde da sve nas, „konstitutivne“ Bošnjake, Srbe, Hrvate, koji se ni oko budućnosti svoje djece ne mogu da dogovore, ovdje neko konačno i zamijeni. Stručnjaci predviđaju da bi se to moglo desiti od 2070. godine, koja i nije tako daleko. Mi smo imali priliku i sve preduvjete da živimo u miru i blagostanju, ali smo historiju ovih prelijepih prostora pretvorili u spiralu nacionalizma, mržnje, ratova i zločina. Ne shvatimo li šta radimo i kud idemo, onda definitivno zaslužujemo status manjine u rođenoj zemlji ili druženja na evropskim bauštelama. Tamo se i danas mnogo bolje slažemo nego kod kuće.

Odlazile su i dolazile vlade, ali pamet su davno gurnule ustranu

Smjena naroda

Adolf Dado Topić je rođen 4. septembra 1949. godine. Dado je hrvatski rok pjevač, tekstopisac i gitarista kao i osnivač progresivnog benda „Time“ 70-ih godina. Njegova karijera počinje u Osijeku još kao tinejdžer. Također, do 1971. je bio frontmen rok benda Korni, odnosno „The Kornelyans“. U njegovoj karijeri se ističe i bend „Dinamiti“ koji su pod Topićevim vodstvom izvodili isključivo tuđe pjesme, ali ne postoji nijedan njihov nastup zabilježen. Topić je učestvovao i na Eurosongu 2007. godine, kada je predstavljao Hrvatsku, zajedno s bendom „Dragonfly“. U svojoj karijeri sarađivao je i s bendovima kao što su „Smak“, „Leb i Sol“, „Parni valjak“ i drugi. Tokom karijere pisao je i komponovao za druge izvođače, ali i učestvovao u projektima izvan klasične rok scene, uključujući pozorišne i muzičke projekte. Dobitnik je više nagrada za doprinos muzici i rok sceni, a njegov utjecaj posebno se vidi kod mlađih muzičara koji ga vide kao uzor.

Hrvatski rok muzičar

Dado Topić: Legenda koja traje

Prije godinu premijer Kantona Sarajevo Nihad Uk govorio je kako se Skenderija “ne smije rušiti”, kako je ona simbol Sarajeva, njegovog identiteta, arhitekture i kulture. Upozoravao je da postoje oni koji bi taj prostor pretvorili u nešto drugo i tvrdio da Skenderija zaslužuje “novu energiju”, ali bez gubitka svog duha.Godinu kasnije, Skenderija se zaista ruši.Doduše, ne onako kako su zamišljali sarajevski romantičari urbane apokalipse – nisu došli bageri, tajkuni ni investitori s renderima staklenih kula. Nije je progutao kapitalizam. Nije je uništila privatizacija. Nije je srušio “neoliberalizam” kojim se u ovom gradu plaše djeca.Ruši se sama od sebe. Od starosti, dotrajalosti i višedecenijskog nemara vlasti koje su se zaklinjale da je čuvaju. Krov pada dok se unutra održava Sajam knjige. Sve aktivnosti jučer su obustavljene jer objekat više nije siguran. Simbol Sarajeva danas više liči na kulisu postapokaliptičnog filma nego na olimpijski centar evropskog grada.I to je možda najbolji opis današnjeg Sarajeva: grad koji se panično boji svake promjene, ali se potpuno pomirio s propadanjem. Ovdje je svaka ozbiljna gradnja unaprijed proglašena urbanističkim zločinom, svaki investitor potencijalnim okupatorom, a svaki pokušaj modernizacije napadom na “dušu grada”. Istovremeno, ono što već postoji ostavlja se da polako istruhne pred očima javnosti, jer ovi zaista ne umiju okrečiti ono što im je Tito ostavio.Sarajevo danas živi u fantazmagoriji vlastite prošlosti. U gradu u kojem se i dalje emotivno živi od Olimpijade 1984., dok objekti iz tog perioda doslovno otpadaju komad po komad. Kao da je dovoljno vikati “Skenderija je simbol” pa će armatura sama od sebe prestati hrđati.A simboli bez ulaganja na kraju postanu ruševine. Najapsurdnije u cijeloj priči jeste što Sarajevo nije biralo između očuvanja Skenderije i njene komercijalizacije. Izabralo je treću opciju: da se ništa ozbiljno ne uradi. Da se godinama pričaju iste priče o identitetu, emocijama i historiji, dok plafoni padaju, instalacije propadaju i objekat postaje opasan za ljude.U Sarajevu se često vodi rat protiv imaginarnog investitora, dok stvarni neprijatelj sjedi mnogo bliže – u kombinaciji nesposobnosti, birokratije i kolektivne opsjednutosti prošlošću. I zato Skenderiju danas nije srušio kapitalizam. Srušile su je malograđanska etika i urbana patetika.

Godinu nakon što je Nihad Uk poručio da se Skenderija “ne smije rušiti”, simbol olimpijskog Sarajeva urušava se sam od sebe

Godinu kasnije, Skenderija se zaista ruši

Pala je Skenderija

Španac Ivan Zahinos Ruiz jedan je od onih hrabrih i doživotnih prijatelja Sarajeva i Bosne i Hercegovine, koji nisu rođeni ovdje, ali su ljude i grad zavoljeli i istinitu priču o herojskoj borbi od agresije prenosili svijetom. Zahinos, od ove sedmice i počasni građanin Sarajeva, bio je pokretač pomoći za ratom razoreni glavni grad BiH i projekte koje je Barselona organizirala u Sarajevu. U Sarajevo je stigao 1998. godine kao član grupe optičara iz Španije koja je pružala zdravstvenu uslugu i isporučivala naočale građanima Sarajeva, a pisao je i putopisne hronike o Sarajevu za španske listove.Snimio je i dokumentarni film o Sarajevu – „Maldita - A Love Song to Sarajevo“ kojim je odao počast glavnom gradu BiH. Njegova filmska priča o Sarajevu i Barseloni osvojila je 2023. godine prestižnu nagradu Goya, španski pandan američkom Oskaru, za najbolji kratkometražni film.- Možeš biti drugačiji, ali ako iskreno voliš Sarajevo, ti si naša stvarnost i vrijednost – glavna je poruka dokumentarca koji je nastao prema ideji ovog zaljubljenika u Sarajevo. Filmom je ovjekovječio Sarajevo kao grad univerzalnih vrijednosti i građana otvorenog srca za sve dobronamjerne ljude koji u svom srcu nose ovaj grad. Ivan se i danas vraća Sarajevu za koje je vezan još od perioda agresije.

Kako prevariti biometriju?

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: MDD "Merhamet", 113. godišnjica osnivanja

Sabiha Husić, direktorica "Medice": Ruka spasa

Kako se ugasio fudbal u Sarajevu

Reditelj Vedad Fišić: Ljubav prema zemlji se ne gubi odlaskom

Nova faza haosa

Janik Siner: Dominantni teniser

Eurovizija između ideje i spektakla

Simbol klasičnog baleta u BiH

Ubijanje poljoprivrede

Oficir Boris Lovrić: Lekcija iz hrvatstva

Jedinstvo ili nestanak

Smjena naroda

Dado Topić: Legenda koja traje

Pala je Skenderija

Ivan Zahinos Ruiz: Španac sa srcem Sarajlije

Kolumne

Kako prevariti biometriju?

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: MDD "Merhamet", 113. godišnjica osnivanja

Sabiha Husić, direktorica "Medice": Ruka spasa

Kako se ugasio fudbal u Sarajevu

Reditelj Vedad Fišić: Ljubav prema zemlji se ne gubi odlaskom

Nova faza haosa

Janik Siner: Dominantni teniser

Eurovizija između ideje i spektakla

Simbol klasičnog baleta u BiH

Ubijanje poljoprivrede

Oficir Boris Lovrić: Lekcija iz hrvatstva

Jedinstvo ili nestanak

Smjena naroda

Dado Topić: Legenda koja traje

Pala je Skenderija

Ivan Zahinos Ruiz: Španac sa srcem Sarajlije