Fudbaler Sarajeva Frensis Kjeremeh (Francis Kyeremeh) postigao je gol protiv Željezničara, a nad njim je napravljen i faul za najstrožiju kaznu. Ovakva fantastična igra fudbalera iz Gane krunisana je pobjedom njegovog Sarajeva nad ljutim rivalom Željezničarom od 2:1.Izgleda da je kompleks neigranja Gruzijca Gulijašvilija stvar prošlosti, jer Kjeremeh je jučer na Koševu pokazao da ima magiju u nogama.Kjeremeh je nastupao u Srbiji za Jagodinu i Radnik, prije nego što je otišao u Izrael, a onda i Litvaniju. Upravo je iz litvanskog Žalgirisa stigao u Sarajevo u januaru 2023. godine. Prošle godine u avgustu se oženio, uplovio je u brak s dugogodišnjom djevojkom Aleksandrom. Aleksandra i Frensis imaju dvoje djece.&nbsp;

Fantastična igra fudbalera iz Gane krunisana je pobjedom njegovog Sarajeva nad ljutim rivalom Željezničarom od 2:1

Frensis Kjeremeh: Odlična igra na Koševu

Frensis Kjeremeh: Magija u nogama

Naoružani kordoni policije na ulicama bh. gradova, limuzine pod pratnjom i glave iza govornica, mikrofona, s TV ekrana iz kojih dopiru uvrede i ucjene, glasovi podjela i prijetnji, nikoga u ovoj državi ne ostavljaju ravnodušnim. U ranjenoj zemlji, koja je od rata do danas, zbog nepravde, nebrige i nedostatka tog svjetla na kraju tunela, gotovo milion svojih stanovnika ispratila u bijeli svijet, na ulicama su ponovo ljudi s fantomkama i šljemovima na glavama i s otkočenim puškama o ramenu i u rukama.Do jučer je tinjala ta slabašna nada da će ova, s njima ovakvima - nesretna zemlja konačno krenuti evropskim putem, prema normalnim, pravednijim, prosperitetnijim državama sretnijih i zadovoljnijih ljudi, kojima fudbalska utakmica donosi najveća uzbuđenja na kraju radne sedmice. A onda smo osvanuli u ambijentu koji više podsjeća na kvartove kojima gospodare meksički narkokarteli.U ovakvoj situaciji poput melema na ranu stiže vijest o susretu najviših vjerskih poglavara Rijaseta Islamske zajednice u BiH i Mitropolije dabrobosanske. Vječiti optimisti i u kratkom susretu reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića i mitropolita Hrizostoma pronaći će motiv da i dalje vjeruju u neka bolja vremena za ovu zemlju i njene narode i građane. Tokom srdačnog susreta vjerski lideri dvaju naroda istaknuli su potrebu za unapređenjem međureligijskog dijaloga i obnavljanjem međusobnih veza. Prvi korak mogao bi biti povratak predstavnika Srpske pravoslavne crkve u Međureligijsko vijeće BiH.U pravo vrijeme, a možda i posljednji čas, rekli bismo, Kavazović i Hrizostom potvrdili su opredijeljenost ljudi širom ove zemlje koji, u svom svijetu, izvan stranačkih kišobrana, zajedno obilježavaju praznike i žele nastaviti živjeti u miru. Dok političari ponovo pokušavaju raspiriti plamen mržnje, neko ga konačno i potpuno mora ugasiti, a glasovi mira moraju postati jači.

Kavazović i Hrizostom potvrdili su opredijeljenost ljudi širom ove zemlje koji zajedno obilježavaju praznike i žele nastaviti živjeti u miru

Prvi korak

Dodik će prije ili kasnije odgovarati. Ali ono što se desilo u srijedu navečer na vratima institucija, u prizoru koji je više nalikovao kolumbijskom narko-trileru nego pravnoj državi, već sada ulazi u historiju kao trenutak državnog poniženja bez presedana.Inspektori SIPA-e, ljudi koji dolaze sa zakonom u rukama, pokušavaju da uruče nalog. Da mi mislimo da oni rade svoj posao.Ispred njih – crne uniforme, maske, duga cijev. Pripadnici MUP-a Republike Srpske, koji bez imalo straha i s vidljivim prijezirom poručuju: „Mrš odavde!“.I to nakon što se već više od mjesec bjegunci kreću i šeću i čak i prelaze granicu više puta.To nije bila samo poruka za te inspektore.To je bila poruka za sve nas.To je bila poruka za državu Bosnu i Hercegovinu: "Ne postojite".Je li shvatate da je ovo jasna poruka i dokaz da Bosnu i Hercegovina ne ispunjava ni elementarnu funkciju koja nešto čini državom - da provodi zakon u praksu?Ko će odgovarati za ovo?Ko će biti smijenjen?Hoćete li iko biti pozvan na odgovornost?Možete li zamisliti da se ovako nešto desi u SAD? Da lokalna policija u Teksasu ili Montani otjera pripadnike FBI-a koji dođu s nalogom protiv guvernera? Da im kažu "mrš", a federalna država samo obori pogled i ode?Zato pitam: Ima li među probosanskim predstavnicima iko obraza i časti da preuzme odgovornost za ovo?Do čega ste doveli državu?Da ne kažem – da makar pokuša objasniti ovu sramotu.Ili i dalje misle da će sve biti dobro na kraju samo ako dovoljno šute?

MUP RS poslao je poruku državi Bosni i Hercegovini: "Ne postojite"

Mrš odavde!

Predsjednik i osnivač britanske humanitarne inicijative “Remembering Srebrenica” Vakar Azmi (Waqar) zatražio je od ministra vanjskih poslova Velike Britanije Dejvida Kamerona (David Cameron) da pojača diplomatske aktivnosti kako bi i druge zemlje glasale za UN-ovu rezoluciju o Srebrenici. Istovremeno, organizacija koja je i osnovana zbog čuvanja sjećanja na genocid i borbe protiv mržnje i netolerancije, pozvala je vladu Ujedinjenog Kraljevstva da podrži usvajanje ovog dokumenta.Azmi je poručio da je malo događaja obilježilo kolektivnu svijest čovječanstva kao što je genocid u Srebrenici, kao najgori zločin na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata. On je izrazio ponos što Ujedinjeno Kraljevstvo obilježava godišnjicu genocida na nacionalnom nivou i kroz 1.000 različitih događaja širom države, te što je ova zemlja bila prva koja je 2015. izradila nacrt rezolucije o Srebrenici na koju je Rusija uložila veto.- Poricanje genocida, veličanje počinilaca, promicanje mržnje prema Bošnjacima i stalne prijetnje miru, suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH obavezuju da ovu rezoluciju podrže ne samo Velika Britanija već i sve zemlje članice Ujedinjenih naroda. Međunarodnim danom neće se samo odati počast žrtvama i preživjelima, već će pomoći u izgradnji nove nade za dijalog i pomirenje - poručio je Azmi.

Predsjednik i osnivač britanske inicijative „Remembering Srebrenica“

Vakar Azmi: Izgradnja nove nade

Vrhunski bh. sportisti ponovo dižu glas. U prostorijama Olimpijskog komiteta BiH održana je panel diskusija naziva “Vizija i put ka Olimpijskim igrama LA 2028“ u kojem su zatražili ono što im pripada – podršku i sistem koji će ih pratiti na putu do uspjeha.Njihov uspjeh danas nije rezultat organizovane brige države, već inata, lične žrtve i ogromne ljubavi prema sportu i domovini. Zemlja koja svoje najbolje ne prepoznaje i ne njeguje, rizikuje da ostane bez njih. Koliko još talenata mora napustiti Bosnu i Hercegovinu da bi neko shvatio da gubimo ono najvrednije? Njihove medalje osvajaju se bez sistema, bez infrastrukture, često i bez osnovnih uslova za trening. I onda ih se slavi na dan uspjeha, a zaboravljamo sutradan. Dokle tako?Boli kad sportisti sami sebi finansiraju pripreme, kad nemaju ni dvoranu ni teren, kad ih se sjeti samo kad zablistaju na nekoj svjetskoj sceni. Ali i pored svega – oni ne odustaju.Lana Pudar, Lejla Njemčević, Elvedina Muzaferija, Tea Kovačević, Amel Tuka, Nedžad Husić, Mirza Nikolajev... su naši heroji i ambasadori koji nas predstavlja u najboljem svjetlu, dok se političari bave sobom, a ne sistemom koji bi trebao služiti svima nama.Vrijeme je da prestanemo govoriti "tako je to kod nas" i počnemo tražiti konkretne promjene, jer kad oni odu – otići će i nada. A dok su tu, dok još vjeruju da vrijedi pokušati, da vrijedi ostati i boriti se – i mi moramo stati uz njih. Ne samo kao navijači, već kao građani ove zemlje koji žele promjenu. Oni su dokaz da se i iz BiH može do vrha – ali i podsjetnik da bez sistema, bez podrške i bez poštovanja, taj put je previše bolan. Vrijeme je za novi sistem – zakon o sportu.&nbsp;

Sve što postižu je iz inata, lične žrtve i ogromne ljubavi prema sportu i domovini

Heroji bez države

Luka Dončić je košarkaški fenomen koji osvaja svijet svojom igrom i harizmom. U plej-ofu protiv Minesota Timbervolfsa, predvodio je Los Anđeles Lejkerse do bitne pobjede koja život znači (94:85), izjednačivši seriju na 1:1.S impresivnim 31 poenom, te 12 skokova i devet asistencija, Luka je pokazao zašto ga zovu "zvijer" u doigravanju.Njegova prva četvrtina, u kojoj je ubacio 16 poena, zapalila je publiku i postavila ton za pobjedu. Dončićeva sposobnost da dominira u ključnim momentima čini ga pravim liderom na terenu. Od dječaka iz Ljubljane, koji je s 13 godina potpisao za Real Madrid, do NBA superzvijezde, Lukin put je priča o talentu, upornosti i ljubavi prema košarci.Njegova igra nije samo statistika – to je umjetnost, s preciznim pasovima, nevjerovatnim šutevima i vizijom koja mijenja tok utakmice. U plej-ofu, gdje pritisak raste, Luka se uzdiže, bilježeći prosjek od 31 poen, 9,4 skoka i 7,8 asistencija u karijeri.Navijači Lakersa slave ovog čarobnjaka koji donosi radost i inspiraciju. Dončić nije samo igrač – on je simbol strasti, posvećenosti i snage da se snovi ostvare. Svaka utakmica s Lukom je podsjetnik zašto košarka spaja ljude, a njegov osmijeh nakon pobjede grije srca miliona. Luka Dončić je više od zvijezde – on je legenda u nastajanju. Novi ljubimac navijača Lejkersa i najveća greška Dalas Maveriksa.Luka Dončić rođen je 28. februara 1999. u Ljubljani.

Gdje raste pritisak, Luka se uzdiže, a to je ono što Lejkersima treba

Luka Dončić:"Ubica" u plej-ofu

Sada kada je turistička sezona pred vratima radnici u tom sektoru su pred novim izazovima. Prvi pokazatelji, najave i rezervacije, pokazuju da mjesta za optimizam itekako ima. U brojnim našim destinacijama od mora do planina turistički i ugostiteljski radnici se nadaju da će predstojeća sezona biti uspješna.Međutim, dok se u jednom dijelu BiH broje dolasci, u drugom se, čini se, broje otkazi. Tako se u manjem bh. entitetu sve više otkazuju rezervacije, a o padu turističkih posjeta nedavno su govorili i predstavnici vlasti u RS.Nažalost, činjenica je da gosti, uglavnom strani, otkazuju svoje rezervacije, ali ne zbog visokih cijena ili loših vremenskih uvjeta već zbog političke i sigurnosne situacije. Gosti, pogotovo iz inozemstva, nerado planiraju odmor u gradovima ili mjestima u čijem su centru duge cijevi ili u kojima se zvaničnici njihovih zemalja proglašavaju osobama persona non grata.Posebno je zabrinjavajuća činjenica da se sada turizam, koji je mnogima u ovoj teškoj ekonomskoj situaciji postao slamka spasa suočava s opasnostima koji su izvan njihove kontrole. Brojni turistički i ugostiteljski radnici su se kreditno zadužili da pokrenu vlastiti biznis, od izgradnje kuće za odmor, seoskog domaćinstva, apartmana i bazena do restorana, suvenirnica... Godinama su strpljivo i marljivo gradili vlastiti imidž da bi im sada sve to bilo na klackalici.Međutim, svaki otkazani dolazak nije samo gubitak za one koji žive od turizma. Turizam kao ključna grana ekonomije, kako brojni politički akteri nerijetko iznose, temelji se na povjerenju, osjećaju sigurnosti i stabilnosti. Ako se ti temelji budu i dalje razarali, gosti će radije birati one destinacije koje im pružaju sigurno okruženje. I, stoga, ne čudi što turistički radnici upozoravaju da su za dobre rezultate u turizmu od izuzetnog, ako ne i ključnog značaja, društvena i politička stabilnost. Jer, usljed političke nestabilnosti i nesigurnosti turizam postaje prvi gubitnik.

Gosti, pogotovo iz inozemstva, nerado planiraju odmor u gradovima ili mjestima u čijem su centru duge cijevi

Turizam na klackalici

Švedsko-američki skakač s motkom Armand Duplantis u ponedjeljak je osvojio prestižnu Laureus nagradu, koja se dodjeluje za najboljeg sportistu godine. Tako je potvrdio svoj status jednog od najvećih atletičara svih vremena, a priznanje mu je uručio rekorder Novak Đoković (5).U godini iza nas, čudesni Duplantis je nastavio da pomjera granice svog sporta. Osvojio je svoju drugu uzastopnu olimpijsku zlatnu medalju na Igrama u Parizu, postavivši novi svjetski rekord skokom od 6,26 metara. Nakon toga, u februaru 2025. ponovo je oborio svoj rekord, preskočivši 6,27 metara u Klermon-Feranu.Strast koju pokazuje prema svom sportu je fascinantna, a njegova posvećenost i glad za rekordima su zapanjujući. Prosto su impresivni njegovi skokovi, pa i oni koji nisu fanovi atletike i skokova s motkom, ostaju zapanjeni – snimci skokova su viralni, a sa slow-motion efektima izgleda kao da Duplantis leti.Duplantis je također prepoznat kao najbolji muški atletičar od Svjetske atletike u decembru 2024. godine, što dodatno potvrđuje njegovu dominaciju u svijetu skoka s motkom.Bez obzira na to da li se takmiči na svjetskim prvenstvima, olimpijadama ili u Dijamantskoj ligi, Duplantis ostaje posvećen svom cilju – da pomjera granice mogućeg u skoku s motkom, ruši rekorde i osvaja medalje.Armand Duplantis rođen je 10. novembra 1999. u američkoj Lujzijani. Otac Greg je bio skakač s motkom, dok je majka Helena igrala odbojku. Od četvrte godine je počeo da skače s motkom u dvorištu kuće, a rekorde je krenuo rušiti već s deset godina.

Osvaja medalje, obara rekorde, a na snimcima djeluje kao da leti


Armand Duplantis: Najbolji na svijetu

Sportista i humanista Faruk Suljović svoju bol pretvorio je u snagu i borbu za život drugih. Kao devetogodišnji dječak je izgubio oca zbog karcinoma i odlučio je da svima obznani koliko je teško izboriti se s ovom bolesti.Njegova misija počela je s kraćim maratonima, a onda su svi čuli za Suljovića kada se od Sarajeva zaputio do grčkog Olimpa za onkološke pacijente. Tokom tog triatlona prikupio je 22.571 konvertibilnu marku (KM), kako bi im se pomoglo u liječenju.Ovaj put, Udruženje „Pomozi.ba“ kontaktiralo ga je jer su majci troje djece, Aneliji Suljić, na mjesečnom nivou potrebne velike svote novca za terapije koje ona jednostavno ne može priuštiti te ga upitali želi li trčati za nju. Suljović je pristao, bez pitanja, i već 25. aprila 2025. godine krenut će na ultramaraton dug više od 1.200 kilometara, a za krajnji cilj izabrao je Istanbul.Turska nije slučajno izabrana, Suljović i na taj način želi pokazati svu borbu i težak put oboljelih od raka jer se većina naših građana za koje se pokreću apeli, liječi upravo tamo.Faruk Suljović ističe kako ljudi trebaju biti humani, pomagati jedni drugima, ne mogu živjeti sami. Svojim primjerom on pokazuje kako se to radi i kako izgleda ruka podrške.

Kreće na humanitarni ultramaraton do Istanbula

Faruk Suljović: Nesebično srce

Papa Franjo, rođen kao Horhe Mario Bergoljo (Jorge Bergoglio), napustio je ovaj svijet jučer, 21. aprila 2025., na Uskrsni ponedjeljak, ostavivši za sobom neizbrisiv trag u srcima miliona ljudi, bez obzira na vjeru.Njegova smrt, u 89. godini, ujedinila je svijet u tuzi, ali i u slavlju njegovog života posvećenog ljubavi, milosrđu i zajedništvu. Kao prvi papa iz Latinske Amerike, prvi isusovac i prvi koji je uzeo ime Franjo, po svetom Franji Asiškom, donio je toplinu i jednostavnost u Vatikan, mijenjajući lice Katoličke crkve.Njegov život bio je svjedočanstvo skromnosti. Kao kardinal u Buenos Airesu živio je u malom stanu, kuhao vlastite obroke i vozio se autobusom. Kao Papa, odbio je raskošne papinske apartmane, birajući jednostavan život u Domus Sanctae Marthae, noseći željezni križ umjesto zlatnog i jednostavne bijele halje. Njegovi topli osmijesi, spontani zagrljaji i iskrena briga za siromašne, marginalizirane i izbjeglice dirnuli su ljude svih vjera i kultura. Od prašnjavih ulica Buenos Airesa do svjetske pozornice, Papa Franjo bio je glas nade, pozivajući na zaštitu okoliša, borbu protiv nejednakosti i međureligijski dijalog.Njegov pontifikat, započet 2013., obilježile su reforme, četiri enciklike, 40 međunarodnih putovanja i ključne inicijative poput Jubileja milosrđa 2016. i Jubileja 2025. Posredovao je u diplomatskim pothvatima, poput zbližavanja SAD i Kube, i zalagao se za uključiviju Crkvu, pokazujući suosjećanje prema LGBTQ zajednici, iako je ostao vjeran tradicionalnim naukama o braku i životu. Njegove riječi – „Ko sam ja da sudim?“ – postale su simbol njegove poniznosti i otvorenosti.U smrti, papa Franjo postao je svjetionik jedinstva. Od vjernika u Vatikanu do nevjernika širom svijeta, ljudi su se okupili kako bi odali počast čovjeku koji je živio za druge. Nije mu bilo važno kako se ko zvao, koju boju kože je imao, kojem Bogu se klanjao... Za papu Franju svaki čovjek je bio upravo to – čovjek.Društvene mreže preplavile su poruke ljubavi, a svjetski lideri, od predsjednika do duhovnih vođa, izrazili su divljenje prema njegovoj baštini. Njegova posljednja poruka, napisana prije smrti, pozivala je na mir i solidarnost, odjekujući kao univerzalni krik za bolji svijet.Papa Franjo nije samo ujedinio svijet u svojoj smrti – on ga je nadahnuo svojim životom. Njegova vizija Crkve kao „bolničke stanice na bojnom polju“ nastavit će živjeti u srcima onih koji vjeruju da ljubav i milosrđe mogu premostiti svaku podjelu. Neka njegova duša počiva u miru, a njegova svjetlost i dalje vodi svijet.

Od prašnjavih ulica Buenos Airesa do svjetske pozornice, papa Franjo bio je glas nade

"Ko sam ja da sudim?"

Goraždanski biznismen, inžinjer i inovator Redžo Bekto dobitnik je Zlatnog ordena Marije Tereze, koji mu je tokom posjete Goraždu uručio austrijski nadvojvoda, princ od Toskane i osnivač Fondacije za mir Sandor Habsburg - Lothringen. Visoko priznanje Bekti je uručeno zbog njegovog izvanrednog stvaralačkog umijeća i za nesebičnu posvećenost očuvanju mira, umjetnosti i kulture. Bila je ovo jedna od rijetkih prilika da šira bh. javnost, barem na fotografiji, vidi utemeljitelja cijele jedne industrijske zone u Goraždu, čovjeka zahvaljujući kojem su bh. proizvodi postali dijelom najpoznatijih brendova u automobilskoj, sportskoj, elektro, a posljednjih godina i odbrambenoj industriji.- Počastvovan sam i veoma sretan zbog priznanja, posebno kad dolazi od nekog ko je svoj život posvetio nauci i istraživanju, nekog ko cijeni rad, nauku, kulturu i tradiciju i promoviše mir u svijetu. Ovo je izuzetna čast za mene, moju porodicu i kompanije. Sve ove godine trudimo se da ovaj grad i BIH budu prepoznatljivi po dobrom – kazao je Bekto.Redžo Bekto je biznismen koji se po završetku agresije vratio u BiH i na nekadašnjoj prvoj liniji odbrane grada izgradio svoju prvu, a zatim ostale fabrike. Njegov primjer slijedili su i drugi investitori, a ime malog grada na Drini postalo je prepoznatljivo i u svijetu. Brojni su Bektini projekti podrške ovdašnjem obrazovanju, zdravstvu, sportskim klubovima, pojedincima, pa se s razlogom može kazati da je i visoko austrijsko priznanje stiglo u prave ruke.

Redžo Bekto je biznismen koji se po završetku agresije vratio u BiH

Redžo Bekto: Priznanje u pravim rukama

Vjerske praznike i prelijep proljetni vikend pokvarile su crne vijesti i tragedije, nakon kojih žalimo za mladim ljudima koji su tek trebali da žive. Po ko zna koji put pitamo se zašto svake godine u saobraćajnim nesrećama ova mala zemlja ostaje bez tako mnogo stanovnika, po zvaničnim statistikama za 2024. godinu – čak 222 svojih građana.Previše smo ratom opustošeni i u poslijeratnim decenijama dodatno raseljeni, da bi ovakvi podaci prolazili bez ikakvog odgovora, reakcije i barem pokušaja da se nešto učini kako bi nam ceste postale sigurnije.Bez ambicija da sami sudimo i zaključujemo, kao i nebrojeno puta do sada, kontaktiramo stručnjake za ovu oblast. Iako svjesni da se ne smiju pomiriti s tišinom i da moraju nastaviti govoriti, oni su već pomalo umorni od ponavljanja istih prijedloga i preporuka kako da sačuvamo živote, jer ono što godinama kazuju kao da odlazi u vjetar. Na davno trasiranim i izgrađenim cestama danas su snažnija vozila, a za upravljačima često nedisciplinirani vozači, koje sistem obrazovanja očigledno nije dovoljno educirao o rizicima kojima izlažu i sebe i druge, ali ni efikasno sankcionirao kad prekrše pravila.Brzina, alkohol, neodgovornost, loše stanje postojećih i spora gradnja novih puteva, neki su od osnovnih razloga tragedija kojima svjedočimo. Odgovornost je na svima, od porodice do najviših državnih organa, ali kao i u drugim oblastima života odgovornosti ovdje već odavno nema. U državi koja u svojoj prošlosti nikada nije imala više službi, ministarstava, direkcija, uprava... sve očito postaje nerješiva zagonetka, pa već decenijama čekamo da efekte njihovog rada vidimo i u policijskim biltenima s manje informacija o stradalima.

Brzina, alkohol, neodgovornost, loše stanje postojećih i spora gradnja novih puteva, neki su od osnovnih razloga tragedija kojima svjedočimo

Tragedije bez reakcije

Nekidan na Čaršiji naručujem sladoled. Ništa posebno, dvije kugle, da se malo zasladim u ovom sivom vaktu. I dok gledam onu vitrinu punu boja koje obećavaju sreću na pet minuta, momak iza pulta – možda radnik, možda gazdin sin, možda gazda sam, ko će ga znati – otme kornet radnici, doda još jednu kuglu i veli mi: "Ovo je za tvoj angažman.“Ništa više, ni papir ni račun ni dodatno peglanje. Samo kugla i toplina. Ni hvala, ni molim – nešto puno jače od toga - samo rečenica koja te pogodi tačno tamo gdje treba.Sula je opjevao fildžan viška, ali eto, imamo i kuglu viška.I to je Sarajevo. Grad u kojem ti niko možda ne da da poletiš previsoko, ali isto tako raja oko tebe neće dozvoliti ni da umreš od gladi.Grad u kojem ti taksista zna životnu priču prije nego stignete do Skenderije, a pekar ti u četiri ujutro šapne: "Uzmi i ovaj, bolan, još je topao."I to je odgovor na pitanje zašto nisam otišao. K'o konta, konta.Prošle godine u Gracu, drug me vodi do nekog jarana iz Doboja, kaže: "Da mu malo obradimo baštu.“ Tip iznajmio motokultivator od neke firme jer njegov komšija Austrijanac – koji ga ima – nije htio ni za pare da mu ga posudi.Ne prosipam tu našu patetičnu priču da smo mi topli i divni, a oni hladni i distancirani. Ne znam kakvi su Austrijanci, iskren da budem. Ali meni nekako nije normalno da komšija neće da ti posudi motokultivator na jednokratnu upotrebu. Pa ni za pare.Možda nema sistema, ali ima ljudi. I ima ta treća kugla. Ne piše nigdje da ti pripada, ali nekako znaš da ti je namijenjena. I to ti je, jarane moj, Sarajevo. I to ti je razlog što ga nisam mogao napustiti.Kod nas možda nema sistema, ali ima ljudi. I ima ta treća kugla. onog komšije što ti da auto bez ključa, samo kaže: "Vrati kad stigneš." Ima frizerke što te šiša u ponoć jer zna da ti je sutra bitan dan. Ima gazda granapa koji svako malo nekom kaže: "Platit ćeš kad budeš imao“.Nema reda, ali ima reda među ljudima koji osjećaju kad ti je stislo. I dok drugi žive u državama, mi živimo u odnosima. I to nas, uprkos svemu, drži u životu.

Kod nas možda nema sistema, ali ima ljudi. I ima ta treća kugla

Sula je opjevao fildžan viška, ali eto, imamo i kuglu viška

Kugla viška

Fudbaleri Arsenala zaustavili su aktuelnog prvaka Evrope i rekordera Lige prvaka Real Madrid u njegovom pohodu na novu titulu.I to na kakav način! Arsenal je jednostavno izdominirao kraljevski klub i pobijedio u obje utakmice (5:1 ukupno), a "remontada“ (špa. povratak), koju su u Realu najavljivali, bila je prosto nemoguća. Glavne zasluge za čudesan dvomeč Arsenala pripadaju njegovom treneru Mikelu Artetu, koji je briljantno postavio svoj tim i u potpunosti nadmudrio "kralja Lige prvaka“ – Karla Anćelotija (Carlo Ancelotti).Da je bilo suprotno, vjerovatno niko ne bi pretjerano hvalio Anćelotija jer bi to, tobože, bilo očekivano, ali ovo što je Arteta uradio – vrijedno je svakog spomena. Dugo nismo gledali napadački nemoćniji Real kao u dvomeču s Arsenalom. A sama imena Realovih zvijezda u napadu dovoljna su da njihovi rivali noć pred utakmicu ne mogu spavati. Svi – osim Arsenalovih defanzivaca koji su "položili ispit“.Arteta nema gotovo nijednu istinsku svjetsku zvijezdu u sastavu, ali je od svog tima napravio stroj koji izgleda moćno. Tražio je da se „vjeruje procesu“, a sada se o njemu konačno priča onako kako bi i trebalo – kao o sjajnom treneru koji može osvajati trofeje i biti jedan od najboljih.Mikel Arteta je rođen 26. marta 1982. godine. Kao igrač je nastupao za Barcelonu B, PSG, Rendžers, Real Sosijedad, Everton i Arsenal. Trenerski zanat učio je uz Pepa Gvardiolu (Guardiola), a samostalno vodi Arsenal od 2019. godine.

Srušio je prvaka Evrope i nadmudrio trenerskog "kralja Lige prvaka"

Mikel Arteta: Razmontirao Real

Dug slovenskoj kompaniji "Viaduct“ od 110 miliona KM rezultat je višedecenijskog nemara vlasti na različitim nivoima. Od jedva sedmocifrenog iznosa došlo se na osmocifrenog, koji svaki dan raste za 9.000 eura i prijeti da postane sve veći.Ovo u isto vrijeme pokazuje i sav nemar institucija nakon rata, koje nisu bile u stanju da zakonski riješe ko je dužan da isplaćuje dugove, koji su rezultat međunarodnih obaveza, a u kojima to dolazi na naplatu državnom nivou s mizernim budžetom.Neminovno je da će dug na kraju morati isplatiti država, jer je jedino ona subjekt međunarodnog prava, ali nerealno je da nije unutar države uređeno ko će ta sredstva proslijediti državi ili odakle će ih uzimati, pa se sada vodi polemika između političara šta je pravo rješenje. Nije moguće da država pored tolikih kriminalnih poslova u prethodnih 30 godina nije nikada došla u ovu situaciju.To samo pokazuje svu nedorečenost države i da sve na čemu nisu insistirali stranci se na kraju nije nikada uspjelo ni urediti, pa niti jedna od brojnih vlasti od Dejtona ništa o tom pitanju nije uradila kako bi se regulisalo ovo pitanje.Kao i obično, najveći gubitnici u svemu tome su oni koji nemaju nikakve veze s tim. Prva je BHANSA, koja je morala rezati plaće za svojih 500 uposlenika, upitno je kako će ih dalje uopće isplaćivati, a situacija je takva da im prijeti gubitak kontrole nad bh. nebom. To znači gubitak dodatnih desetaka miliona na godišnjem nivou.Druga je Centralna banka BiH, koja bi mogla ostati bez objekta u Mostaru. Riječ je o dvije rijetke uspješne institucije na državnom nivou.Nakon reda državnog udara, reda borbe oko toga ko će biti ministar u Vladi KS, reda smjena, možda se jednom udostoje da se konačno usaglase o ovom pitanju. Sve one koje nije otjerala politička situacija, otjerat će borba za golu egzistenciju.&nbsp;

Kako smo došli u situaciju da nakon 30 godina nije zakonski regulisano ko je dužan isplatiti novac državi po međunarodnim obavezama

Nedorečenost zvana anarhija

Domagoj Pavičić zasjao je kao prava zvijezda FK Sarajevo, postavši neosporni heroj bordo armije.Njegov gol u 72. minuti protiv Borca (2:0) bio je pravi trenutak magije, koji je navijače digao na noge i osigurao trijumfalan ulazak u finale Kupa Bosne i Hercegovine. Preokrenuvši minimalni poraz iz prve utakmice (1:0) ukupnim rezultatom 2:1, Pavičić je pokazao srce, snagu i genijalnost, dokazavši zašto je jedan od ključnih igrača svog tima.Ovaj gol nije samo pogodak – to je simbol borbenosti, strasti i nepokolebljive volje za pobjedom. Navijači su u ekstazi, Sarajevo slavi, a Pavičićevo ime odjekuje stadionom kao himna uspjeha! Njegova preciznost i hladnokrvnost u ključnom trenutku inspiracija su svima koji sanjaju velike snove. Ovo je trenutak koji će se sigurno pamtiti.Neka ovo bude samo početak njegovog sjajnog puta ka još većim uspjesima. Domagoj Pavičić rođen je 9. marta 1994. godine u Zagrebu.

Frensis Kjeremeh: Magija u nogama

Prvi korak

Mrš odavde!

Vakar Azmi: Izgradnja nove nade

Heroji bez države

Luka Dončić:"Ubica" u plej-ofu

Turizam na klackalici

Armand Duplantis: Najbolji na svijetu

Faruk Suljović: Nesebično srce

"Ko sam ja da sudim?"

Redžo Bekto: Priznanje u pravim rukama

Tragedije bez reakcije

Kugla viška

Mikel Arteta: Razmontirao Real

Nedorečenost zvana anarhija

Domagoj Pavičić: Bordo heroj

Kolumne

Frensis Kjeremeh: Magija u nogama

Prvi korak

Mrš odavde!

Vakar Azmi: Izgradnja nove nade

Heroji bez države

Luka Dončić:"Ubica" u plej-ofu

Turizam na klackalici

Armand Duplantis: Najbolji na svijetu

Faruk Suljović: Nesebično srce

"Ko sam ja da sudim?"

Redžo Bekto: Priznanje u pravim rukama

Tragedije bez reakcije

Kugla viška

Mikel Arteta: Razmontirao Real

Nedorečenost zvana anarhija

Domagoj Pavičić: Bordo heroj