Ponekad riječi zvuče kao igra jezika. Inkluzija. Konkluzija. Adkluzija. Prekluzija. Ali kad ih stavimo u kontekst djece, svaka od njih dobija dubinu, težinu i smisao koji nadilazi pravila gramatike. U odgoju i obrazovanju, posebno kada govorimo o djeci s različitim potrebama – bilo razvojnim, emocionalnim ili edukacijskim, ove riječi postaju stvarnost svakodnevne borbe za prihvaćanje, razumijevanje i prilagođavanje. I tu počinje prava priča...<h2>Sastavni dio života</h2>U modernom obrazovanju, posebno u posljednja dva desetljeća, često se čuje pojam „inkluzija“. Izraz prevodimo kao „uključivanje“ i odnosi se na ulazak „djece s poteškoćama u razvoju“ u školski sistem s „tipičnom djecom“. Ovakav način aktivnosti predstavlja uvod u ono što se sekundarno treba odnositi na cijelu društvenu zajednicu. Evidentno je da podrazumijeva s jedne strane razvoj empatije, a s druge spremnost za život u realnom svijetu. Inkluzija, odnosno uključivanje je i općedruštveni, ne samo školski projekt. Inkluzija mora biti sastavni dio života.Svakako da bi sistem, prije bilo kakvog sprovođenja aktivnosti, trebao razlikovati djecu s „poteškoćama u razvoju“ i one s „posebnim potrebama“. Poteškoće u razvoju mogu biti ispoljene na razne načine i manifestirati se u raznim oblicima. Fizički nedostatak omogućava potpunu „konkluziju“ i inkluzija mora biti samo u smislu socijalizacije. Dakle, primanja i prihvatanje osobe s takvim odlikama u ostatak društva.

U prirodi je poznato da neki fizički nedostatak često razvije druga čula i sposobnosti do maksimuma. U svojoj praksi u učionici koja traje četvrt stoljeća imao sam nekoliko takvih učenika. Posebno ističem učenike Alena i Roberta koji su znali mnogo više političke i ekonomske geografije nego druga djeca. Ova dva učenika imala su samo jednu ruku, a Robert je bio uskraćen za vid. Njima nije trebala nikakva obrazovna inkluzija. Ono što zaista treba ovakvoj djeci, ali i odraslima, je društveno prihvatanje.Drugi oblik „poteškoća u razvoju“ su one psihičke i mentalne prirode. One variraju od različitog oblika ponašanja do poteškoća u „adkluziji“, a to znači u zaključivanju. Ovaj segment priče je iznimno diskutabilna tema. U ovom slučaju može se krenuti od onog najjednostavnijeg dijela – nedostatka koncentracije. S obzirom na današnje okolnosti problem kvantiteta koncentracije bi se mogao konstatirati nad većinom učenika, ali i odraslih. Veoma je širok dijapazon nedostataka psihičke i mentalne prirode. Djeci s ovakvim oblicima poteškoća u razvoju treba društvena inkluzija, ali i poseban sistem naobrazbe koji je baziran na dvije najvažnije stvari – njihovim mogućnostima i njihovim potrebama. Evidentno je da je neki oblik učenja jednačina ili faktora klime djeci koja nisu u mogućnosti da sami obavljaju osnovne funkcije totalna nebuloza.Ovakav oblik inkluzije zahtijeva ogromnu pripremu i apriornu spoznaju o mogućnostima učenika. Obrazovna inkluzija se ovdje treba svoditi na aktivnosti koje mogu dovesti do adkluzije učenika, a društvena inkluzija kroz korisnost i grupni rad. Ako zamislimo situaciju u kojoj dijete s lakšim oblikom Down sindroma pohađa nastavu u osnovnoj školi i druga djeca s njim učestvuju u rješavanju zadataka; u slučaju da on sporije rješava svoj dio, drugi učenici ga sačekaju u tome. U ovom slučaju nije bitna edukacija nego inkluzija empatije, a uvijek se može postaviti pitanje svrsishodnosti učenja nastavnog gradiva kod tog učenika. Ipak, osnova ovakvog oblika rada je korelacija s drugima te razvoj empatije kod istih.<h2>Društveno prihvatanje</h2>Može se pričati o inkluziji i na drugačiji način. Zamislite situaciju da bilo koga od nas „inkluzira“ Real Madrid. Obuku nam dres, izađemo u okviru prvih 11 i igramo neku tekmu s njima. Jasno je da se ne uklapamo i da odudaramo od ostatka ekipe. Čak i ako su svi momci iz ekipe dobri prema nama publika je nezadovoljna. Neki će nam negodovati, a neki se smijati i podrugivati. Sigurno je da tu nema nikakve empatije. Ostali igrači su nastavnici, a publika „društvena zajednica“. Iako je možda namjera za inkluzijom bila dobra, jasno je da bi ovakva aktivnost veoma negativno uticala na naše psihičko stanje. Minimalno bismo bili izviždani, a o posljedicama bolje ne razmišljati.Ali ako bi s nama radili treneri individualno, pa s nekoliko igrača, nešto nas naučili, malo nam pokazali osnove igre i taktike pa nas stavili negdje da budemo dio tima, onda bismo se osjećali dobro. Evidentno je da bi nas ostatak tima morao „pokriti“. Jer nije inkluzija samo „uključivanje“ - ona je i društveno prihvatanje. Pa ćemo mi na terenu dati sve od sebe, pa nam onda možda kažu: „Ma nije dobar, ali se makar trudi.“ E to je inkluzija. Ali je ovdje veoma bitan taj individualni pristup jer je svaka osoba specifična i ne može podlijegati općim principima neke dogovorene inkluzije.Uključivanje učenika s poteškoćama u razvoju je proces koji mora voditi struka. Za sve se mora primarno pitati medicinska i pedagoško-psihološka služba koje trebaju, svaka na svoj način, da odrede na koji način određeno dijete kao individuu se može uključiti u obrazovni sistem. S obzirom na činjenicu da postoje različiti oblici i kvantiteti poteškoća u razvoju, ne može postojati jedinstven obrazac za sve učenike. Ako se inkluzija ne sprovede na najbolji mogući način onda ona, umjesto empatije, probudi sasvim suprotne reakcije.Kada se govori o „posebnim potrebama“, tu treba istaći čitav niz istih. U psihosomatici ljudi to je najteža stvar za shvatiti. Možemo konstatirati da tu odmah možemo ubrojati „sportske i znanstvene talente“. Njima zaista trebaju „posebne potrebe“. Jer sportist u pubertetu upravo treba razumijevanje. Psiho-disbalans odvaja najbolje od osrednjih. Nekada je mnogo važniji psiho-trening od onog klasičnog. Tako je i s djecom koja su dobra u nekoj znanosti ili vještini.Problem našeg školskog sistema je što se osnovni kvalitet učenika dugo bazira na kvalitetu matematičke logike i mogućnosti pamćenja činjenica. Obično se tako i diferenciraju djeca u školskom sistemu. Dugo je zanemarena bila umjetnička i emocionalna inteligencija koje se nisu vrednovale na adekvatan način. Ali to je posebna greška u sistemu koji se još pokušava otrgnuti iz Druge industrijske revolucije.Dešava se da dijete ima „problema sa shvatanjem“ u školi jer ne razumije neke stvari. Najlakše je tu reći „zagrij stolicu pa ćeš naučiti“, ali koja je svrsishodnost ako ne razumije!? Tu se veoma često pravi ogromna greška. Nekada takvoj djeci ne treba nikakva inkluzija nego „prekluzija“. A to znači „zaštita“ od uobičajenog školskog sistema jer su oni možda genijalci na svoj način. Moramo prepoznati i djelovati jer to su, u našem načinu razmišljanja, djeca s posebnim potrebama.<h2>Više od riječi</h2>Svijet ne počinje niti se završava s ocjenom u školi. Pokušaji „akomodacije u inkluziji“ moraju biti provedeni kroz individualne uvjete i kvalitete. Slon je ogromna životinja, ali ne može u Sibiru opstati. Tigar jeste velik i jak, ali u vodi ne može biti takmac ni najmanjoj ribi. Djeci često treba samo razgovor. Da ih „vidite“, s njima pričate. O sportu. Ljubavi. Kulturi. Obitelji. O bilo čemu što ih tada interesira. To im donosi veću inkluziju od bilo čega.Ne treba zaboraviti da ono što je nama „bezveze“ i trivijalno, njima u datom trenutku predstavlja najvažniju stvar na svijetu. I svaka vaša reakcija ostavlja potencijalnu traumu. A ako ih prihvatimo u „individualnosti“, dobijamo inkluziju, prekluziju, konkluziju i adkluziju!Svi mi imamo neke potrebe – i prirodne i društvene. Osoba od dva metra koja sjedi u kinu sa zbijenim sjedištima ima potrebu – ne zna gdje će s nogama. Ako sjedi do vas onda ćete lako provjeriti da li ste empatični. Ako se malo pomjerite onda jeste, a u protivnom „rondate“. Susrećemo se sa sličnim stvarima u svakodnevnom životu. Kod djece je to u puno većem obimu jer su iznimno osjetljiva kategorija. Zbog toga je sve ove pojmove na latinskom jeziku mnogo lakše izgovoriti nego ih sprovesti u djelo.Inkluzija je više od riječi. Ona mora biti čin svijesti, empatije i prilagodbe.<h2>Guranje u šablon</h2>Suština leži u tome ako sistem „uključi“ dijete u razred samo zato što tako propis nalaže, bez razumijevanja njegovih potreba, on ne čini inkluziju – već pasivnu isključivost. Guranje u šablon škodi tom djetetu, ali i drugoj djeci, roditeljima, nastavnicima, školskom procesu. A dijete – u tišini i bez krivice – traži vodu.

Sistem, prije bilo kakvog sprovođenja aktivnosti, trebao bi razlikovati djecu s „poteškoćama u razvoju“ i one s „posebnim potrebama“ 

Zubić: Veoma je bitan individualni pristup

Profesor Zubić za "Avaz": Da li inkluzija uključuje dijete?

Mi smo "seljački tim“, zato smo stigli do finala Lige prvaka. Rekao je ovo trener PSG-a Luis Enrike (Enrique) odmah nakon pobjede nad Arsenalom.Imao je ranijih godina Pariz u svom sastavu Embapea (Mbappe), Mesija (Messi), Nejmara (Neymar), Ibrahimovića i mnoge druge velemajstore nogometne igre. Ali do titule nisu mogli. Sada je Enrike napravio tim, koji bi u ovom zenitu moći i lepršavosti igre, mogao dobiti bilo kojeg protivnika na svijetu.Parižani će 31. maja u Minhenu igrati protiv Intera.Luis Enrike rođen je 8. maja 1970. godine u Hihonu. Igračku karijeru počeo je u Sportingu iz Hihona (1998-1991), odakle se preselio u Real Madrid (1991-1996), a nakon toga u Barcelonu (1996-2004), u kojoj je ostavio najveći trag.

Imao je ranijih godina Pariz u svom sastavu Embapea, Mesija, Nejmara, Ibrahimovića i mnoge druge 

Luis Enrike: Odveo PSG u finale

Dvije vijesti u jednom danu do kraja ogolile su više nego zabrinjavajuće stanje u rudnicima u FBiH, uzroke velikih problema u "Elektroprivredi BiH“, ali i pojačale strahove da ćemo električnu energiju u skoroj budućnosti plaćati puno skuplje, ili ćemo čak ostati u mraku.Na listi Porezne uprave FBiH, Rudnik "Kreka“ zauzeo je neslavno prvo mjesto na listi najvećih poreznih dužnika, pretekavši čak i "Željeznice FBiH“ koje su godinama bile lider među neplatišama. Godine nemara i dvostrukih aršina, po kojima se državnim kompanijama gleda kroz prste kada je o obavezama riječ, dug "Kreke“ uvećale su na više od 170 miliona KM. Odluka o gašenju RMU „Zenica“ već je donesena, ali obaveze će rasti jer gašenje nije ni moguće bez izmirenja obaveza u iznosu od približno 143 miliona KM. Na listi top 10 najvećih poreznih dužnika su i rudnici u Brezi, Biloj i Kaknju.O poraznom stanju u elektroenergetskom sektoru jučer je u odgovoru na pitanje novinara "Avaza“ dosta otvoreno progovorio i resorni federalni ministar Vedran Lakić. Nakon desetak godina zanemarivanja zakonom propisanih obaveza i isplaćivanja plaća bez uplaćenih doprinosa, dugovi rudnika u okviru koncerna „Elektroprivrede BIH“ narasli su na više od 1,2 milijarde KM. Da su, kojim slučajem, u pitanju privatne kompanije, na njihove kapije davno bi već bio stavljen katanac, ali zakon očigledno nije isti za sve, pa rudnici i ostale državne firme stvaraju dubiozu koja je teret o vratu cijelog entiteta. Pri tome, nema informacija da je neko od direktora, često imenovanih stranačkim linijama, pozvan na odgovornost.Sistem građen u vremenima kad je lopata bila jedini alat prijeti da se uruši u 21. stoljeću. Državi kojoj je Bog dao i ugalj i rijeke, a neka vlast koja je više brinula o njoj izgradila hidro i termo elektrane, danas nedostaje struje?! Profit stvaran u godinama kada je kiše i uglja bilo više, umjesto u remont postojećih i izgradnju novih postrojenja i nabavku mehanizacije i opreme za rudare, odlazio je ko zna kud, pa na naplatu dolaze godine nebrige i bahatosti, u kojima je stranka bila važnija od države.&nbsp;&nbsp;

Nakon desetak godina zanemarivanja zakonom propisanih obaveza, bez uplaćenih doprinosa, dugovi rudnika narasli su na više od 1,2 milijarde KM

Državi kojoj je Bog dao ugalj nedostaje struje

Koncern dubioza

Iako je protekla bez formalnih zaključaka, sa sjednice Vijeća sigurnosti UN-a odaslane su važne poruke prema Bosni i Hercegovini. One su razbile iluzije i lošu propagandu da se ključne zemlje u međunarodnom poretku kolebaju u pogledu budućnosti, teritorijalnog integriteta i suvereniteta ove zemlje. Sada se, očekivano, pokušava umanjiti značaj izrečenih stavova, pa i samog Vijeća sigurnosti, kao jednog od ključnih tijela Ujedinjenih nacija zaduženog za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Međutim, svakoga ko voli BiH i ko je siguran da ona, s drugačijim politikama i političkim akterima može imati prosperitetnu budućnost, takva podrška s ključnih adresa ohrabruje.Bilo je zanimljivo pratiti igrokaz ruskog ambasadora Vasilija Nebenzje, koji je napustio sjednicu tokom obraćanja visokog predstavnika Kristijana Šmita (Christian Schmidt), a onda se vratio u salu. Ili slušati opravdanja predsjedavajuće Predsjedništva BiH Željke Cvijanović da ne govori u ime institucije na čijem je čelu, iako bi bez funkcije koju je zloupotrijebila Njujork gledala samo na razglednicama. Sudeći po reakcijama, s napadima na visokog predstavnika i pokušajima osporavanja njegovog mandata podrška Kristijanu Šmitu raste, detalji iz njegovog izvještaja o bjesomučnim napadima i napadačima na ustavni poredak BiH dobivaju na značaju u međunarodnim okvirima, a potezi i namjere režima iz RS do u detalje su poznati i u Briselu, Parizu, Londonu ili Vašingtonu. Potvrđuju to jasni stavovi iz EU da će "akcije protiv suvereniteta i teritoritorijalnog integriteta, pravosudnog poretka i međunarodnog subjektiviteta BiH dovesti do ozbiljnih posljedica“. Kao i poruka Francuske da je nacrt novog ustava RS "napad na javni red i jedinstvo BiH“. Ili poruka Velike Britanije da je "pitanje BiH ključno za stabilnost Evrope“. S najviše nade u očima i crvenim kačketima na glavama realizatori secesionističkih ideja gledali su u pravcu Vašingtona, ali hladan tuš stigao je i od ambasadora SAD pri UN-u Džona Kelija (John Kelley), koji je poručio da SAD ostaju privržene BiH.- SAD se čvrsto protive secesiji i destabilizirajućoj retorici. Podržavamo suverenitet, teritorijalni integritet i multietnički karakter BiH – poruka je koja može da boli, ali se s njom treba pomiriti.

Razbile su se iluzije i loša propaganda da se ključne zemlje u međunarodnom poretku kolebaju u pogledu  teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH

Snažna podrška BiH

Trener Intera Simone Inzagi (Inzaghi) ponovo je ispisao historiju – drugi put u posljednje tri godine odveo je milanski klub u finale najprestižnijeg evropskog klupskog takmičenja, Lige prvaka. Nakon što je pretprošle sezone s Interom stigao do finala u Istanbulu, gdje je poražen od Mančester Sitija (1:0), Inzagi je ove godine još jednom pokazao da pripada eliti evropskih trenera, savladavši veliku Barcelonu.Pod njegovim vodstvom Inter, ne samo da igra atraktivno i efikasno, već djeluje taktički zrelo i izuzetno stabilno. U proteklim sezonama Inzagi je izgradio tim sposoban da se nosi s najvećim izazovima, a njegov rad sve više dobiva priznanje kako u Italiji, tako i širom Evrope.Inzagi je napravio dobru kombinaciju iskusnih i mladih, talentiranih fudbalera.Ulaskom u još jedno finale, Simone Inzagi dodatno je učvrstio svoju poziciju među najuspješnijim trenerima u historiji kluba, ali i pokazao da uspjesi Intera nisu slučajnost već rezultat kontinuiranog napretka i jasne vizije.

Inzagi je napravio dobru kombinaciju iskusnih i mladih, talentiranih fudbalera

Simone Inzagi: Ispisao historiju

Engleski napadač Hari Kejn (Harry Kane) konačno je dočekao ono što mu je godinama izmicalo – trofej! Nakon niza sezona bez osvojenog naslova s Totenhemom, Kejn je s Bajernom iz Minhena podigao svoj prvi pehar u profesionalnoj karijeri, i to onaj najvažniji – titulu prvaka Njemačke.Ovo je više od običnog trofeja. Za Kejna, koji je dugo slovio za jednog od najboljih svjetskih napadača bez ijednog osvojenog naslova, ova Bundesliga šampionska titula nosi posebno značenje. Kritičari su godinama isticali da mu fali „ono nešto“ – trofejna potvrda kvalitete. Sada im je konačno odgovorio.Otkako je prošlog ljeta stigao u Minhen za tada rekordnu sumu, Kejn je dominirao njemačkim terenima. Njegovi golovi, liderstvo i upornost bili su ključni za povratak Bajerna na tron, posebno nakon razočaravajuće prethodne sezone.- Ne mogu opisati koliko mi ovo znači. Dugo sam čekao ovaj trenutak. Uvijek sam vjerovao da će doći – rekao je Kejn vidno emotivan nakon posljednjeg sudijskog zvižduka kojim je Bajern osigurao naslov.Njegova priča dokaz je da se upornost isplati – i da se, čak i nakon godina čekanja, snovi ipak mogu ostvariti.

Kritičari su godinama isticali da mu fali "ono nešto“ – trofejna potvrda kvalitete

Hari Kejn: Razbio prokletstvo

Skoro svakodnevni rast cijena sve teže podnose građani s prosječnim, a kamoli minimalnim primanjima, dok ogromna većina penzionera godinama igra igru preživljavanja. Njihova primanja su, jednostavno, nedovoljna za život dostojan čovjeka.U protekloj godini penzije su uvećane za 6,55 posto po osnovu redovnog usklađivanja, pa su oni s najnižim primanjima, kojih je 46 posto od ukupnog broja penzionera, imali na raspolaganju 573 KM. Zbog famozne formule za obračun koja se, gotovo dominantno, oslanja na rast BDP-a penzioneri su ostali uskraćeni za vanredno usklađivanje, odnosno još jedno uvećanje svojih primanja. Kao svojevrsna utjeha data im je jednokratna novčana pomoć u iznosu od 50 i 100 KM, većini nedovoljno i za mjesečni popis lijekova.Ove godine gotovo isti scenarij, vanrednog usklađivanja nema na vidiku, jer BDP nikako da "uskoči“ u zakonsku formulu, a "skromniji“ postotak redovnog usklađivanja od 4,49 posto najnižu penziju je „popeo“ na iznos od 599,28 KM ili nekih 25 KM više u odnosu na lani. Tolike decenije rada i kao nagrada povećanje penzije koje je dovoljno za kilogram teletine.Penzioneri su još lani, kada su ostali bez dodatne podrške-vanrednog usklađivanja, zatražili izmjene Zakona o PIO, jer sadašnja formula usklađivanja ne prati realne potrebe života. Nova formula koju traže pratila bi rast plaća i inflacije, kao što je to, uostalom, praksa u zemljama okruženja.Tako bi penzije, barem djelimično, išle u korak sa stvarnim troškovima života i ne bi ostajale zarobljene u statistici. I, dok se penzioneri svakodnevno bore za goli opstanak, njihovi zahtjevi za sada ostaju bez konkretnog odgovora.

Tolike decenije rada i kao nagrada povećanje penzije koje je dovoljno za kilogram teletine

Igra preživljavanja

Vojna predstavnica BiH u Združenom štabu NATO-a u Napulju, pukovnica Jasmina Kamber-Omerbegović, nominirana je za Women in Defence UK Award 2025. U godini kada ova inicijativa obilježava svoju 10. godišnjicu, Jasmina je nominirana u posebnoj kategoriji koja prepoznaje žene izvan Ujedinjenog Kraljevstva, koje su dale značajan doprinos sektoru odbrane i sigurnosti. Za pukovnicu Oružanih snaga BiH ovo je potvrda da dugoročni i sistemski rad imaju globalnu vrijednost.- To što dolazim iz Bosne i Hercegovine za mene ima posebno značenje, jer ova nominacija prepoznaje i vrednuje napore koje svakodnevno ulažemo u jačanje odbrambenih kapaciteta, profesionalizam, ljudsku dimenziju sigurnosti i uključivanje žena u sve aspekte odbrambenog sektora BiH – kazala je u razgovoru za “Avaz” Kamber-Omerbegović.Svoju nominaciju podijelila je sa svim kolegicama i kolegama unutar Ministarstva odbrane i Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, ali i Britanske ambasade u BiH, jer zajedno, predano i svakodnevno doprinose stabilnosti i razvoju savremenog odbrambenog sektora.Jasmina Kamber-Omerbegović rođena je u Sarajevu 25. novembra 1974. Magistrica je sociologije. Sudjelovala je u NATO misiji „Odlučna podrška“ u Afganistanu i UN misiji MINUSMA u Maliju. Prva je žena predstavnica naše zemlje u NATO štabu u Napulju u historiji Oružanih snaga BiH.

Svoju nominaciju podijelila je sa svim kolegicama i kolegama unutar Ministarstva odbrane i Oružanih snaga Bosne i Hercegovine

Jasmina Kamber-Omerbegović: Globalna vrijednost

Prvo je zabranio rad trgovinama nedjeljom – jer, kako kaže ministar Amir Hasičević, kasirke zaslužuju dan odmora s porodicom. Osim ako nisu iz Orašja. Tamo i dalje moraju raditi – jer to je volja HDZ-a, a ona se unutar Trojke ne dovodi u pitanje. Ko je rekao da selektivno ludilo ne može biti politika?Policajci, vatrogasci, ljekari, novinari, kondukteri, konobari... ? E oni moraju raditi. Njihove porodice nisu relevantne.Naravno, zabrana rada nedjeljom izazvala je niz potresa na tržištu, pa ministar skoro na sedmičnoj bazi izlazi s novim pravilnicima kojim dorađuje svoj zakon kao DJ s novim hitovima. Samo što ovdje niko ne pleše - osim možda veliki trgovinski lanci koji uživaju u gušenju male konkurencije.Jedna od perverznih posljedica zabrane rada nedjeljom jeste to što su benzinske pumpe postale novi tržni centri. Ljudi, iz nužde, počeli su vikendom kupovati na pumpama. I taman kad ste se ponadali da bar tamo možete uzeti mlijeko, sok i pecivo – evo Amira da naredi da ne možete. Sad će se precizno odrediti šta smijete kupiti na pumpama. Jer nema većeg neprijatelja radničkih prava od jogurta i dvajs' deka kafe nedjeljom.Dobro došli u Ministarstvo besmisla, s Amirskom podsekcijom za zabranu svega što liči na normalan život i slobodno tržište. Monty Python bi bio ponosan. Samo što je kod njih to bila komedija. Kod nas je to zvanična politika.A kad mislite da ne može dalje – može. Hasičević se sada nameračio i na online trgovinu. Jer, kako kaže, "kupci su nezaštićeni". I tu uskače Amir – ne kao ministar, već kao veliki regulator, da nas spasi od samih sebe.Zabrana rada malim trgovinama. Ograničenja na pumpama. Restrikcije u online kupovini. Saberite dva i dva – i brzo ćete doći do odgovora kome sve ove "regulacije" najviše odgovaraju.P.S. Ministar je svoju zabranu rada svojevremeno pravdao pozivanjem na Noama Čomskog (Chomsky), kojeg je nazvao "guruom liberalizma". Čomski je mnogo toga, ekstremni ljevičar sigurno, notorni negator genocida u Srebrenici također, ali liberal zasigurno nije. Ako je to njegov izvor znanja – bolje da ne zavirujemo dublje u ostatak obrazovanja ministra Hasičevića.

Nema većeg neprijatelja radničkih prava od dvajs' deka kafe nedjeljom

Veliki regulator

Od početka mandata visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Kristijan Šmit (Christian Schmidt) izložen je naizmjeničnim, često žestokim kritikama predstavnika pojedinih političkih partija iz Sarajeva i Banje Luke. Zbog uhu nimalo prijatnog tona koji je koristio u Goraždu, kada je vikao na novinare, našao se na udaru i medijske, ali i šire društvene zajednice.Ipak, kontinuirani napadi, najprizemnije uvrede, pokušaji diskreditacije i osporavanja njegovog legitimiteta, uporno i jednakim intenzitetom dolaze s iste adrese – iz Vlade RS i od kadrova režima predvođenog SNSD-om i Miloradom Dodikom. S razlogom, jer pored Ustavnog suda BiH, Šmit je posljednja barijera na putu ka totalnoj anarhiji u državi i secesiji jednog entiteta. Na jednak tretman naišao bi vjerovatno svako ko bi se u ovom vremenu, kad Dodik procjenjuje da je „povoljan moment“, našao na poziciji visokog predstavnika.Šmit nije od onih koji će prespavati mandat i ništa ne raditi i to je jasno od njegovog dolaska u Sarajevo. Često suočen s nedostatkom pažnje međunarodnih partnera, pa i podrške dok su zauzeti drugim geopolitičkim prioritetima, Šmit ipak djeluje, ne miruje.Kako vrijeme prolazi sve se jasnije potvrđuje njegova opredjeljenost da svojim mandatom i autoritetom u međunarodnim krugovima zaštiti ovu zemlju i Dejtonski sporazum o miru. Potvrda tome je i njegov posljednji izvještaj Vijeću sigurnosti UN-a u kojem jasno ukazuje na adresu s koje dolaze napadi na ustavno-pravni poredak BiH, da potezi RS nagovještavaju secesiju i predstavljaju prijetnju miru.U roku od samo nekoliko dana Šmit je učestvovao i na Kongresu Evropske narodne stranke, istaknuvši da se radilo o uspješnom događaju za zapadni Balkan, a posebno BiH, a već se sastao i s Fridrihom Mercom (Friedrich Merz), novim njemačkim kancelarom, potvrđujući podršku Njemačke miru, stabilnosti i napretku BiH u pravcu euroatlantskih integracija. Sve sumnje u namjere odlučnog njemačkog političara padaju u vodu pred sjećanjem na njegove prethodnike i pitanjem – nije li i Šmit svoj mandat mogao provesti zabrinut i u dubokom zimskom snu?!

Šmit nije od onih koji će prespavati mandat i ništa ne raditi i to je jasno od njegovog dolaska u Sarajevo

Šmit ne miruje

Udruženja žrtava rata već godinama traže da pravosudni organi ove zemlje istraže ulogu aktuelnog predsjednika NSRS Nenada Stevandića u etničkom čišćenju Kotor-Varoši i Bosanske Krajine i navode da je sa svojom jedinicom SOS počinio ratne zločine protiv civilnog stanovništva bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.Uz zahtjeve su dostavljali i dijelove presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u kojima se spominju Stevandić i njegova jedinica, koju očito preživjele žrtve ne pamte po dobrom. Ipak, nekoliko rečenica žrtve ratnih zločina iz Kotor-Varoši Fikreta Skopljaka, na suđenju Stevandićevom saborcu Danku Kajkutu, upečatljivije su od svih dopisa upućenih na adresu Tužilaštva BiH.- Danko Kajkut me povukao za glavu i psovao mi majku i onda me dva-tri puta udario šakom iza vrata. Onda je Stevandić rekao: „Nemoj više, ja ću“. Između zida i auta od Stevandića sam dobio batine i izbio mi je sedam zuba – naveo je Skopljak u svom iskazu.Od navoda koji su privukli veliku pažnju medija i javnosti ne odustaje, jer od istine se ne može odustati. Nakon tortura koje su prošle tokom rata i decenija u kojima su njihova prava osporavana, dok su se osumnjičeni za ratne zločine često nalazili na odgovornim, dobro plaćenim poslovima od lokalnih zajednica do nivoa države, istina i ta mrva pravde koja je sve sporija, jedino je što žrtvama danas uopće i predstavlja motiv da se i dalje bore.&nbsp; &nbsp;

Od navoda koji su privukli veliku pažnju medija i javnosti ne odustaje, jer od istine se ne može odustati

Fikret Skopljak: Svjedok istine

Prvi maj u Bosni i Hercegovini nije samo datum na kalendaru, već bolan podsjetnik na radničku borbu koja nikad nije prestala. Ovdje se Praznik rada slavi s gorčinom u grlu. Radnička prava? To je fraza koja zvuči kao loša šala, više mit nego stvarnost. Minimalna plaća jedva pokriva račune, dok gazde i političari pune džepove na znoju i suzama običnog čovjeka. Radnici rade prekovremeno bez nadoknade, sindikati su ili kupljeni ili nemoćni, a zakoni o radu postoje samo na papiru. Ulice se nekada na Prvi maj ispune transparentima, ali ne i ove godine. Ipak, gdje je tu prava borba? Gdje je glas naroda koji viče za dostojanstvom? Ovaj praznik trebao bi biti plamen revolta, podsjetnik da se pravda ne moli, već uzima. Ali umjesto toga, često je samo dan za roštilj i bijeg od stvarnosti.Ipak, negdje u toj tišini krije se iskra – radnik koji odbija da se pokori, koji sanja o danu kad će njegov trud biti cijenjen.A onda dođe Drugi maj, dan kad je Sarajevo, 1992., reklo "dosta“ i odbilo agresora. Tog dana, branitelji su stali kao stijena, uzviknuvši: "Ne damo grad!“ Bila je to pobjeda duha, hrabrosti, otpora, jedinstva i slobode. Drugi maj nije samo historijski trenutak; to je simbol onoga što Bosna jest – zemlja koja se ne predaje, čak i kad je sve protiv nje. Ta borba nije završila 1995. Rat je možda prestao, ali rat za opstanak traje – protiv korupcije, siromaštva, nepravde. Drugi maj nas opominje: sloboda nije poklon, već obaveza.Dok 1. maj viče za pravdom na radnom mjestu, 2. maj podsjeća na cijenu koju smo platili za ovo tlo pod nogama.Ova dva dana isprepletena su u duši Bosne kao dva lica iste medalje. Jedan je krik za dostojanstven život, drugi za slobodu koja se ne prosi, već osvaja. Zajedno, oni su poziv na buđenje. Neka radnik digne glavu, neka se sjetimo žrtava Sarajeva, neka se borba nastavi – za plate koje hrane porodice, za pravdu koja nije samo riječ, za Bosnu koja nije samo geografija, već ideja. Jer ako mi ne stanemo ukraj ovom haosu, ko će?Ovi dani nisu samo proslava - oni su zavjet. Da se ne predamo. Da se borimo. Za nas, za naše, za budućnost.

Dok 1. maj viče za pravdom na radnom mjestu, 2. maj podsjeća na cijenu koju smo platili za ovo tlo pod nogama

Građani Sarajeva ustali 2. maja i rekli: "Ne damo grad"

Borba nikad ne staje

Vijest da je Lana Pudar, jedna od najboljih sportistkinja koje je Bosna i Hercegovina imala u posljednjih nekoliko decenija, odlučila svoju karijeru nastaviti u Sjedinjenim Američkim Državama, ne bi trebala nikoga iznenaditi - ali nas ipak sve zaboli.Ova odluka nije došla preko noći, već je rezultat dugogodišnjeg ignorisanja i zanemarivanja potreba vrhunskih sportista od države.Bosna i Hercegovina se voli kititi uspjesima svojih sportista kad dođu medalje, kad se svira himna i vijori zastava. Međutim, iza kulisa, ti isti sportisti se bore s neadekvatnim uslovima za trening, manjkom podrške, lošom sportskom infrastrukturom i minimalnim ulaganjima. Sportistima se često obećava mnogo – a ispunjava gotovo ništa.Tako se i Lani obećavao bazen u Mostaru. Nakon svakog uspjeha, svake medalje – a to je bilo svako malo, stizale su pompezne najave kako kreće gradnja bazena. Ali samo se najavljivalo, a radilo se jedno veliko – ništa!Lana Pudar je svojim talentom, radom i rezultatima zaslužila mnogo više. Umjesto da joj država stvori optimalne uslove za napredak, gurana je u sistem gdje se mora sama snalaziti, dok se istovremeno očekuje da donosi svjetske rezultate. Odlazak u SAD je potpuno razumljiv potez – jer tamo će imati ono što ovdje nije: profesionalne uslove, sistemsku podršku i perspektivu.Srećom, Lana će još uvijek nastupati pod zastavom BiH, ali vrijeme je da se zapitamo, koliko inače sportista moramo izgubiti da bi se nešto promijenilo?

Lana Pudar će kao šampionka iznevjerena od svoje domovine nastaviti karijeru u SAD

Bazen pun obećanja

U danima kada je svaku riječ potrebno pažljivo analizirati prije nego bude izgovorena, politički predstavnici često rade potpuno suprotno, pa u javnost plasiraju ideje koje podgrijavaju lažne nade ili unose još veći nemir među građane. Jedna od takvih stigla je sa sjednice Glavnog odbora SDA, koji je zatražio da Brčko distrikt BiH bude dodijeljen FBiH. Iako svjesni da prijedlog jedne stranke ne znači mnogo, osim eventualnog rasta popularnosti u određenom krugu birača, prijedlog su usvojili i poslali, pa je izazvao reakcije i onih koji se mnogo ozbiljnije i duže bave mapama i granicama, i to ne samo onim administrativnim unutar BiH.Takvu praksu prekinula je jasna poruka prvog zamjenika visokog predstavnika i supervizora za Brčko distrikt BiH Luisa Krišoka (Louis Crishock), koji je domaće lidere upozorio da Distrikt prestanu koristiti za dnevno-političke obračune i u svrhu prikupljanja političkih poena. Sve strane, poručio je Krišok, obavezne su poštivati konačnu odluku o Brčko distriktu, a u tom smislu podržavati državne institucije, koje su ključne za stabilnost i sigurnost Distrikta.Luis Krišok je visoki dužnosnik Službe vanjskih poslova SAD. Na dužnost prvog zamjenika visokog predstavnika i supervizora za Brčko distrikt BiH imenovan je u avgustu prošle godine.

Na dužnost prvog zamjenika visokog predstavnika i supervizora za Brčko distrikt BiH imenovan je u avgustu prošle godine

Luis Krišok: Jasno upozorenje

Hrana i namirnice su dio svačijeg dnevnog ili sedmičnog budžeta, a cijene osnovnih životnih namirnica u Bosni i Hercegovini doživjele su znatan skok posljednjih godina, što dovodi do sve težeg životnog standarda građana. Povećanje troškova, u najvećoj mjeri za ishranu, dodatno svakodnevno opterećuje kućne budžete. Prema najavama Centralne banke BiH, inflacija će potrajati u naredne dvije godine. Dok su cijene hrane u svijetu rasle za 20 posto, u BiH su građani bili izloženi povećanju cijena od 100 do 400 posto.Ako uporedimo cijene osnovnih prehrambenih artikala, naprimjer ulja, njegova cijena je 2019. godine iznosila 1,90 KM, dok je u ovoj godini dostigla cijenu od 2,70 KM.Kilogram riže je poskupio sa tri KM na 4,70 KM, dok je cijena omiljenog napitka - kafe, od 6,50 KM porasla na 11,70 KM za pola kilograma i nastavila je i dalje da raste, u skladu s trendovima na svjetskom tržištu. Puter je od 2019. godine poskupio čak za 103 posto, čija je cijena za 200 grama iznosila 3,50 KM, dok sada iznosi više od sedam KM.Prosječna plaća u BiH je u periodu od početka 2020. godine, pa do decembra prošle godine porasla za nešto manje od 50 posto, dok je vrijednost potrošačke korpe doživjela skok za blizu 70 posto. Prema podacima Saveza samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine, sindikalna potrošačka korpa za mart iznosi 3.166,30 KM.Bojkotom trgovina, koji je bio zahvatio cijeli region, pokušala se skrenuti pažnja na visoke cijene namirnica i poručiti vlastima da poduzmu konkretne mjere za smanjenje inflacije i poboljšanje životnog standarda. Međutim, kao i sve naše akcije, i ova je u BiH bila kratkog vijeka i nije donijela pozitivne rezultate.Najavljuju se i nova poskupljenja riže i kafe, ali i ulja i jaja, što trgovci sve pravdaju inflacijom. Ali, kome je još zanimljiva tema poskupljenja osnovnih životnih namirnica?

Sindikalna potrošačka korpa za mart iznosi 3.166,30 KM

O cijenama hrane ni riječi

Od svakodnevnog rasta cijena građanima BiH je već odavno muka. Od hrane, struje, vode, sve je poskupjelo, a u mnogim sredinama najavljuju i više cijene odvoza smeća. I, kao da sva ta silna poskupljenja nisu dovoljna, ekonomski analitičari i stručnjaci najavljuju nova poskupljenja. Izgleda da je neizbježno to da će nas zapljusnuti novi val poskupljenja.Tako su neki trgovci već potvrdili nove cijene pojedinih proizvoda, dok drugi izražavaju bojazan da će po skorašnjem isteku ugovora njihovi dobavljači usljed inflacije korigirati, jasno, naviše cijene svojih proizvoda.Dok je sindikalna potrošačka korpa za četveročlanu porodicu dosegla iznos od 3.166 KM, dotle je prosječna plaća iznosila 1.546 KM, a minimalna 1.000 KM. A, tih nešto više od 3.000 KM su samo minimalni troškovi jedne porodice koji u poređenju s plaćama oslikavaju, zapravo, potrošačku nemoć.Sve ono što građani dobiju kroz povećanja plaća, rast troškova života pojede kudikamo brže nego su ih osjetili na računu. Iako svako povećanje veseli, penzionerima dvadeset i kusur više koja marka od narednog mjeseca, s obzirom na crkavice kakve većina prima, neće biti dovoljno ni za lijek ni za život.S vrtlogom poskupljenja vlasti se ne znaju ili neće da nose. Akciju ili projekt, kako god, „Zaključavamo cijene“ gotovo da više niko ne doživljava, jer cjenovni udar svega i svačega za građane je golem i, zapravo, stvarnost je potpuno drugačija.U situaciji koja za većinu građana postaje neizdrživa, kozmetičke mjere nisu rješenje. Dok 80 posto hrane uvozimo, njive i pašnjaci sve dublje zarastaju u korov. Naši poljoprivrednici gube tržišne utakmice s onima iz regiona i mnogo dalje koji imaju dobre poticaje s jedne strane, a s druge, jer vlasti domaću proizvodnju ne štite od silnog uvoza. A, u cijeloj priči, bez suštinskih reformi i bez dugoročnih rješenja, samo će se nastaviti neslavni trend rasta cijena.

Profesor Zubić za "Avaz": Da li inkluzija uključuje dijete?

Luis Enrike: Odveo PSG u finale

Koncern dubioza

Snažna podrška BiH

Simone Inzagi: Ispisao historiju

Hari Kejn: Razbio prokletstvo

Igra preživljavanja

Jasmina Kamber-Omerbegović: Globalna vrijednost

Veliki regulator

Šmit ne miruje

Fikret Skopljak: Svjedok istine

Borba nikad ne staje

Bazen pun obećanja

Luis Krišok: Jasno upozorenje

O cijenama hrane ni riječi

Ni za lijek ni za život

Kolumne

Profesor Zubić za "Avaz": Da li inkluzija uključuje dijete?

Luis Enrike: Odveo PSG u finale

Koncern dubioza

Snažna podrška BiH

Simone Inzagi: Ispisao historiju

Hari Kejn: Razbio prokletstvo

Igra preživljavanja

Jasmina Kamber-Omerbegović: Globalna vrijednost

Veliki regulator

Šmit ne miruje

Fikret Skopljak: Svjedok istine

Borba nikad ne staje

Bazen pun obećanja

Luis Krišok: Jasno upozorenje

O cijenama hrane ni riječi

Ni za lijek ni za život