Dunja Aksentijević Ricciarelli, rođena Tuzlanka, postala je profesorica kardiovaskularne fiziologije i metabolizma na jednom od vodećih britanskih univerziteta – Queen Mary University of London. Ovu prestižnu akademsku titulu ozvaničila je svečanim inauguralnim predavanjem u Londonu, govoreći o srcu – i kao naučnom objektu i simbolu ljudske otpornosti.U svom izuzetno inspirativnom predavanju naziva "Punjenje srca: Metabolička priča o riziku, otpornosti i obnovi", govorila je o tome kako srce proizvodi i koristi energiju, kako reaguje na stres i bolesti, te na koji način se te promjene mogu popraviti. Predavanje je bilo rezultat više od 20 godina rada u oblasti molekularne biologije, fiziologije i medicine, s posebnim fokusom na mitohondrije i njihovu ulogu u srčanim oboljenjima.Dunja je iz Tuzle otišla kao petnaestogodišnjakinja 1999. godine, zahvaljujući Sorosovoj stipendiji za školovanje u Velikoj Britaniji. Od tada je neumorno gradila karijeru naučnice, postavši jedna od najpriznatijih istraživačica u svojoj oblasti – svrstana među 0,58 posto vodećih svjetskih eksperata za energetski metabolizam, prema stručnom portalu Expertscape.Objavila je više od 40 naučnih radova, učestvovala na brojnim međunarodnim konferencijama, sarađivala s najuglednijim institucijama, a njeni radovi broje gotovo 5.000 citata.I pored svjetskog uspjeha, nije zaboravila rodnu Bosnu i Hercegovinu. Aktivna je članica i mentorica u Bosnia &amp; Herzegovina Futures Foundation, gdje nesebično dijeli svoje znanje, redovno posjećuje BiH i motiviše mlade da teže izvrsnosti – baš kao što je i ona učinila.Njena priča je dokaz da iz jedne Tuzle može krenuti put koji vodi do samog vrha svjetske nauke – uz rad, istrajnost i vjeru u sebe.

Neumorno gradila karijeru naučnice, postavši jedna od najpriznatijih istraživačica u svojoj oblasti

Dunja Aksentijević: Iz Tuzle do vrha svjetske nauke

Građani BiH se vjerovatno s nostalgijom sjećaju boljih vremena kada cijene hrane nisu izazivale toliko šokova kao sada. Kako i ne bi, kada se za hranu prije samo pet godina izdvajalo blizu 820 KM, a trenutno gotovo 1.500 KM, koliko je, koju marku više, prosječna plaća u FBiH. Međutim, to su tek osnovni, minimalni troškovi za hranu jedne četveročlane porodice i to u situaciji kada je minimalna plaća 1.000 KM.Prevedeno, radnik s prosječnom plaćom prehranjuje porodicu pod uslovom da niko od ukućana ne jede previše, jer, valja plaćati i režije, a onaj s minimalnom ne može ni to. Odnosno, u teoriji može, ali da mu neko drugi plaća struju, vodu, komunalije, prijevoz, da tetke kupuju djeci odjeću i obuću...Apsurdno, reklo bi se, ali definitivno veliki broj građana u ovoj zemlji jedva sastavlja kraj s krajem i brojni su prisiljeni oslanjati se na pomoć najbližih, pogotovo penzioneri, čija su primanja ispod svakog dostojanstva. I, dok se valovi poskupljenja nižu jedan za drugim, nadležni šute. O toj temi više niko ne govori. Umjesto konkretnih mjera u jednom entitetu se „zaključavaju“ cijene onih proizvoda koje gotovo niko ne kupuje, a u drugom su u najavi kojekakve aplikacije kojima se građanima savjetuje da surfaju po mobilnim cjenovnicima i da kupuju tamo gdje im je jeftinije.U suštini, vladajući s basnoslovnim primanjima spram silnih poskupljenja se nonšalantno ponašaju ili ih, bolje rečeno, ignorišu. Oni ne žive stvarni život, onaj u kojem se gleda svaka marka i u kojem se vaga svaki gram. Jer, da je drugačije, svu bi pažnju i energiju usmjerili da kreiraju kakav set ekonomskih mjera, bilo kakvih konkretnih intervencija da zaštite najugroženije.Umjesto toga, u najavi je novo poskupljenje struje i novi udar na kućne budžete. Zasigurno, to će izazvati nova poskupljenja od hrane pa nadalje. Ali, koga to više zanima? Na kraju se svi debelo naplate preko leđa građana.

Vladajući ne žive stvarni život, onaj u kojem se gleda svaka marka i vaga svaki gram

Preko leđa građana

U sumornoj bh svakodnevici, koju uglavnom kroje politički događaji, vijesti o ratovima, sve težem preživljavanju i tragedijama, malo je priča koje dotaknu srce i ispune dušu. Jedna od njih dolazi iz Zenice, gdje je desetogodišnji Afan Mulić, u dogovoru s roditeljima, pokrenuo i svoj vlastiti „biznis“, i hvalevrijednu humanitarnu akciju.Svoje slobodno vrijeme tokom raspusta najprije je odlučio potrošiti na koristan način, pa je u vrelim ljetnim danima počeo prodavati limunadu. A onda je pala i nova odluka - dio Afanove zarade donirat će se za gladnu djecu Gaze. Dok se oduševljeni građani osvježavaju limunadom, napravljenom po posebnoj recepturi, desetogodišnji Afan, taj mali, simpatični mrav iz priče koju znamo, sa svojom kapljicom nastoji pomoći svojim vršnjacima u Gazi, koji su već predugo izloženi nezamislivoj patnji. Na prijedlog majke, svakog ponedjeljka uplaćuje dio svoje zarade za gladnu djecu Palestine, nastojeći potaknuti i druge da učine koliko mogu. Na taj način ispunio je i svoje i naša srca.

Nastoji pomoći svojim vršnjacima u Gazi, koji su već predugo izloženi nezamislivoj patnji

Afan Mulić: Dječak velikog srca

Kad iskusni kapiten odluči da se vrati kući, to nije samo sportski potez – to je poruka. Miralem Halilović, lider košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine, potpisao je ugovor s Bosnom Visit Sarajevo i time dao ogroman impuls povratničkoj sezoni slavnog sarajevskog kluba.U 33. godini života, Halilović iza sebe ima respektabilnu karijeru u najjačim evropskim ligama – Italiji, Turskoj, Francuskoj, Litvaniji, Sloveniji i Hrvatskoj. Ipak, uprkos ponudi i iskustvu, izabrao je Bosnu, izabrao je Sarajevo, izabrao je da bude uz svoj narod.– Drago mi je što sam potpisao za Bosnu i što postajem dio projekta koji godinama raste i jača. Nadam se da ćemo biti konkurentni u ABA ligi, koja je nikad jača, kao i u FIBA Europe Cupu – rekao je Halilović po dolasku.Njegovo prisustvo neće biti važno samo na terenu, već i u svlačionici i na tribinama. Navijačima je poručio da vjeruje u njihovu energiju i zajedničku snagu, koja Bosnu može vratiti na košarkaške mape regije.– Naši navijači prošle sezone pokazali su koliko znači podrška. Vjerujem da ćemo im vratiti mnogo lijepih trenutaka i napraviti ekipu protiv koje nikome neće biti svejedno igrati u Sarajevu – dodao je.Halilović nije došao u Bosnu da bi završio karijeru. Došao je da je podigne.

Stao uz klub koji ponovo gradi put do stare slave

Miralem Halilović: Kapiten se vratio kući

Nova studija Globalne inicijative protiv transnacionalnog organiziranog kriminala (GI – TOC), poput ranijih izvještaja domaćih i međunarodnih organizacija i medija, vjerovatno će proći bez mnogo pažnje, a posebno bez adekvatne reakcije nadležnih institucija u BiH.Autorica Anesa Agović na 72 stranice opisuje kako sistemska korupcija, slab regulatorni nadzor i značajna neformalna ekonomija stvaraju plodno tlo za pranje novca od trgovine drogom, krijumčarenja vatrenog oružja, trgovine ljudima, krijumčarenja migranata, utaje poreza i cyber kriminala u regionu, pa i u BiH. Zabrinjavajuće zvuče podaci da se na globalnom planu svake godine “opere” između dva i pet posto BDP-a, a da je taj procent na zapadnom Balkanu oko šest posto.Pranje novca ostaje ključni pokretač organiziranog kriminala, koji je u različitim segmentima prisutan i u BiH, s tim da je stanje u našoj zemlji teže jer su kriminalne organizacije infiltrirane u političke, pravne i ekonomske sisteme zemlje. Plodno smo tlo za trgovinu drogom, oružjem, pa i ljudima, a migrantska kriza iskorištena je za uspostavljanje i novog oblika kriminala – krijumčarenja migranata. Osim povremenih sukoba naoružanih grupa, kojima svjedočimo, da je ova vrsta kriminala itekako uzela maha, pokazuje i podatak iz istraživanja da, prema obavještajnim podacima, u regiji zapadnog Balkana djeluje oko 40 mreža krijumčara migrantima. Ovo je samo djelić zabrinjavajućih podataka iz detaljne studije Globalne inicijative. Svaki od oblika kriminala, na koji upozorava GI – TOC, predstavlja stalno prisutnu opasnost po građane, te zaslužuje strateško, zajedničko djelovanje sigurnosnih i policijskih agencija u BIH i regionu. Povremene akcije, zasnovane uglavnom na podacima evropskih agencija, očigledno ne daju rezultate, dok se zapadni Balkan i BiH postepeno pretvaraju u leglo kriminala i prostor visokog rizika.

Kako sistemska korupcija, slab regulatorni nadzor i značajna neformalna ekonomija stvaraju plodno tlo za pranje novca

Leglo kriminala

Bio je kraj februara kada je predsjednik RS Milorad Dodik prvostepeno osuđen na zatvorsku kaznu i kaznu zabrane bavljenja politikom. Naivno su mnogi povjerovali da time broji zadnje političke dane, da je svojim iracionalnim potezima nakon toga prešao čak i vlastite granice i da poslije toga nema povratka. Ipak, još jednom se utvrdilo da Dodik određuje gdje su granice, bez obzira koliko to teško bilo izgovoriti.Nekonvencionalni pristup politici, dosta izravan, malo i „krkanski“, sve ove godine donio mu je, ne samo opstanak na političkoj sceni, nego i jačanje njegove moći.Slavila se prvostepena presuda, mislilo se da je tu kraj, a nekoliko mjeseci kasnije Dodik je ponovo spustio loptu i, htjeli to priznati ili ne, neozaobilazan je faktor na državnom nivou.Međunarodni faktor se nije htio baviti njegovim hapšenjem, njemu je ukinut pritvor, Ćulum je ponovo u SIPA-i i sve je isto kao i prije 26. februara.Naravno, niko ne opravdava njegove poteze kojim se pokušala uništiti uloga države, ali očito je da taj čovjek umije najbolje procijeniti dokle se može ići u nezakonitim i neustavnim radnjama, a da slaba država tome ne stane ukraj. Sve je, naravno, performans za široke narodne mase bez namjere da to stvarno uradi.Opozicija iz RS se može baviti time da li je on „kapitulirao“ ili nije predajom Tužilaštvu, no njegova moć odlučivanja je i dalje tu. Očito da ih je preveslao opet, uprkos raznim spinovima koji su trajali mjesecima da će ga brojni kadrovi napustiti, jer od toga se nije ništa desilo.Jedino što se desilo je de facto potpuni raspad SDS-a, koji je godinama glavni motor opozicije, ali očito na slabim osnovama.Trojka može da ignoriše njegovo postojanje, može da u Domu naroda PSBiH predlaže njegovu smjenu koliko god puta poželi, ali u praksi od toga nema ništa. Imaju opciju da ponovo s njim sjednu za stol, koliko god da to bilo mučno ili da čekaju naredne izbore. Ako ne sjednu, priča o „šampionima evropskih integracija“ će lako pasti u vodu.Jedina stvar koja još može odigrati značajnu ulogu o pitanju uloge Milorada Dodika jeste njegova drugostepena presuda koja može donijeti novi val antiustavnih zakona koji se nikada neće primjenjivati, ali ni to, vjerovatno, od Dodika neće napraviti političku prošlost, nego "žrtvu" koja će preko svojih ljudi i dalje imati moć i zacementirati SNSD na vlasti.

Dodiku je ukinut pritvor, Ćulum je ponovo u SIPA-i, a SDS je politički “sahranjen”

Politička realnost

Iako će u septembru napuniti 40 godina života, Luka Modrić od jučer je i zvanično novi nogometaš Milana. Legendarni hrvatski veznjak uspješno je prošao ljekarske preglede i potpisao ugovor s italijanskim klubom. Modrić je izabrao broj 14, koji je nekada nosio u Totenhemu, Dinamu, kao i u reprezentaciji Hrvatske.- La Scala ima novog maestra - napisali su na zvaničnoj stranici Milana, najavljujući veliko pojačanje, iako je Modrić već u poodmakloj igračkoj dobi. Modrić je proteklih 13 godina proveo u Real Madridu, gdje je osvojio sve moguće trofeje, uključujući šest naslova Lige prvaka.Modrić je rođen 9. septembra 1985. godine u Zadru. Počeo je trenirati 1992. u Zadru, nakon čega je prešao u zagrebački Dinamo, gdje je započeo profesionalnu karijeru. S Dinamom je osvojio tri državna prvenstva, dva kupa i Superkup. Godine 2008., započeo je internacionalnu karijeru u londonskom Totenhem Hotspuru, a 2012. je obukao dres madridskog Reala, s kojim je osvojio četiri naslova prvaka Španije, pet španskih Superkupova, šest naslova Lige prvaka, četiri evropska Superkupa i pet svjetskih klupskih prvenstava.

Modrić je rođen 9. septembra 1985. godine u Zadru 

Luka Modrić: Zvijezda koja ne gubi sjaj

Usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici i uspostavljanje Međunarodnog dana sjećanja na genocid u nekadašnjoj „zaštićenoj zoni“ UN-a očigledno je predstavljalo prekretnicu u percepciji svijeta prema najvećem zločinu na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Pokušaji negiranja i definitivno su propali, pa oni koji se usude zlonamjerno interpretirati i preispitivati činjenice utvrđene pred Međunarodnim krivičnim sudom i opečaćene u glavnom organu UN-a, govore samo o samima sebi. O bićima koja iz polumraka srebreničke pravoslavne crkve svakog 11. jula puste muziku i stihove satkane od mržnje i likovanja nad krvlju i žrtvama, da i ne govorimo.Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici obilježava se širom Planete i obilježavat će se još masovnije u civiliziranom dijelu svijeta. Oni koji mu ne pripadaju genocid će negirati interpretacijama da se radilo o „strašnom zločinu“, iako svjesni da su masovnim pogubljenjima, masovnim grobnicama i deportacijama pokušali istrijebiti jedan narod na prostoru Srebrenice i okoline. I u tome su dobrim dijelom i uspjeli. Kada su satelitski snimci otkrili tragove zvjerstava, svjesni da se ne radi o „strašnom zločinu“ već najtežem krivičnom djelu u međunarodnom krivičnom pravu, genocid su nastojali prikriti naknadnim prekopavanjima i prebacivanjima pokidanih tijela u sekundarne i tercijarne masovne grobnice.Istovremeno, borba majki Srebrenice, duga, uporna i teška, prerasla je u univerzalnu borbu za mir i pravdu u svijetu. Tokom ovogodišnje komemoracije u Memorijalnom centru u Potočarima Munira Subašić, predsjednica „Pokreta Majke enklava Srebrenica i Žepa“, progovorila je i u ime majki Ukrajine i Palestine. Svjetskim zvaničnicima, koji priznaju da je međunarodna zajednica 1995. godine zakazala u Srebrenici, pa ponovo obećavaju: „Nikada više“, uputila je otvorene, ljudske, iz duše, sasvim jasne poruke.- Dok stojim ovdje, mnoge majke u Ukrajini i Palestini doživljavaju ono što smo mi doživljavali 1995. godine. Svijet i Evropa ništa nisu naučili. Pričaju nam priče. Ako nas volite, ako ste se pokajali, zašto nas ne primite u Evropu, zašto nas ne primite u NATO. Mi tamo pripadamo, ne pripadamo mraku, pripadamo budućnosti – kazala je Subašić.Njene poruke da su razlike dobre a podjele nisu, da se ljudi trebaju dijeliti samo na dobre i loše, da u vremenima buđenja fašizma trebamo manje pričati a više raditi i njen poziv Evropi na buđenje, preciznije su, iskrenije i bolje od svih mjera i reformskih agendi koje se od BiH očekuju.&nbsp;&nbsp;

Genocid su nastojali prikriti naknadnim prekopavanjima i prebacivanjima pokidanih tijela u sekundarne i tercijarne masovne grobnice

Ne pripadamo mraku

Iza njega su decenije borbe za istinu i posmrtnim ostacima žrtava ratnih zločina po bosanskim brdima, jamama, rijekama, masovnim i pojedinačnim grobnicama, a na plećima teško breme sjećanja na prizore na koje je nailazio. Amor Mašović, dugogodišnji istražitelj i direktor Instituta za nestale osobe BiH, ponudio je možda i najbolji mogući odgovor na konstantna negiranja genocida i ratnih zločina i uporno glorificiranje njihovih nalogodavaca i izvršitelja. Potpuna istina, dokazana pred sudovima u BiH, Nizozemskoj i Njemačkoj, kaže da je genocid dokazan u nekoliko općina u BiH. Borislava Herak, Dragan Opačić, Nikola Jorgić, Maksim Sokolović i Đurađ Kušljić osuđeni su zbog krivičnog djela genocid u Vogošći, Prijedoru, Grapskoj i Osmacima, dok je Novislav Džajić oslobođen, ali je njegovom presudom genocid potvrđen za mjesto Trnova kod Foče. Mašović ističe da bi bilo neljudski i nepravedno razlikovati žrtve, a da je namjeru o počinjenju genocida nepotrebno dokazivati, nakon što je on najavljen u skupštini tzv. Srpske republike još 1992. godine, od doživotnog osuđenika Ratka Mladića.Amor Mašović danas je delegat u Domu naroda Parlamenta FBiH.&nbsp;

Mašović ističe da bi bilo neljudski i nepravedno razlikovati žrtve

Amor Mašović: Čuvar istine

Adem Mehmedović, historičar i nekadašnji novinar, marljivo i strpljivo je sakupljao priče i dokumente od preživjelih žrtava genocida. Njihova potresna i bolna svjedočanstva i činjenice je pretočio u štivo koje je nazvao „Srebrenica ožiljci“.Mehmedović je svoju knjigu ispisao i novinarski, ali i historijski, a poseban dio je posvetio majkama Srebrenice, ukazavši da 250 njih nije dočekalo identifikovati posmrtne ostatke svoje djece i ukopati ih.Važan dio knjige je svakako posveta ubijenim ženama i djevojčicama. Jer, kako je naveo, više od 66 žena je ubijeno u genocidu, a samo su njih 22 su identifikovane.Iako su o najvećem stradanju u Evropi nakon Drugog svjetskog rata napisane brojne knjige, svaka priča u onoj koju je Mehmedović ukoričio je lično svjedočenje i predstavlja doprinos tome kako Srebrenicu sačuvati od zaborava.- Ova knjiga je opomena i poruka da sva djeca treba da budu djeca. Djeca ne trebaju da nose teret rata i ne treba da preživljavaju ono što smo mi kao djeca u Srebrenici preživjeli. Naša obaveza je da pamtimo i ne zaboravimo genocid – poručio je Mehmedović.

Dio svoje knjige posvetio i majkama, ali i ženama stradalim u genocidu


Mehmedović: Napisao knjigu „Srebrenica ožiljci“

Adem Mehmedović: Opomena i poruka

„Kako se mogla dogoditi Srebrenica?“, pitao je prije nekoliko godina jedan visoki evropski zvaničnik. Ali pravo pitanje nije kako – već zašto. A odgovor je jednostavan: zbog velikosrpske ideologije. Srebrenica nije bila incident, greška ni izolovan slučaj, već logična kulminacija jedne opasne ideje – stvaranja etnički čiste „velike Srbije“.Genocid u Srebrenici bio je samo najkrvaviji čin projekta koji je već bio proveden u Prijedoru, Višegradu, Foči, Zvorniku, Sarajevu... Bio je to isti plan, ista vojska, isti ciljevi: fizičko uklanjanje Bošnjaka jer su stajali na putu teritorijalnom širenju i stvaranju srpske države. Isti metak, isti nož, ista mržnja.Zločin su, naravno, počinili oni koji su pucali. Ali i komandanti koji su davali naredbe. Političari koji su te generale postavljali. Intelektualci koji su stvorili ideološku podlogu. Pisci, novinari i sveštenici koji su pozivali na krv. Porodice koje su šutjele. Komšije koje su gledale. Država, društvo i sistem koji su učestvovali – aktivno ili pasivno. Genocid nije djelo jednog čovjeka, nego cijele jedne ideološki zatrovane zajednice. Genocid je država. Genocid je sistem. Genocid je – ideologija. Velikosrpska.Sjećanje na Srebrenicu je važno, ali nije dovoljno. Ne pita se žrtva smije li da živi. Ako želimo da se zločin ne ponovi, uzrok mora biti uklonjen. A uzrok nije jedan čovjek, ni jedna vojska – uzrok je ideja. Ideja koja je u 19. stoljeću ispraznila Srbiju od muslimana, koja je u 20. nastavila krvavi pohod i koja je i danas politički mainstream – od Vučića do Dodika.Danas su u Republici Srpskoj Karadžić i Mladić heroji. Negiranje genocida je karta za ulazak u politiku. Katarza u Srbiji i RS ne postoji. Nema suočavanja, nema grižnje, nema iskrenog pokajanja. Velikosrpska ideja je i dalje živa, zdrava i organizovana. A ona je ta koja ubija. Svi ostali su samo izvršioci.

Velikosrpski projekt nije završen u Srebrenici – on traje, oblikuje politike i društva, i prijetnja je koja ne prestaje dokle god živi ideja

Ideologija genocida

Pojavljivanje zvaničnika RS pred Sudom Bosne i Hercegovine već danima prate različiti komentari. Predsjednik RS Milorad Dodik, a zatim i predsjednici Vlade i Narodne skupštine RS Radovan Višković i Nenad Stevandić, javili su se državnim pravosudnim organima, gdje su u Tužilaštvu BiH ispitani u svojstvu osumnjičenih za napad na ustavni poredak BiH, a potom izvedeni i pred Sud BiH gdje je održano ročište na kojem im je ukinut pritvor. Sve trojici su određene mjere zabrane, naloženo obavezno javljanje u nadležnu policijsku stanicu, a cijeli postupak teče dalje.Svaki detalj pomno se prati i analizira u javnosti i medijima, s različitim pogledima na „mirnu predaju“ osumnjičenih. Predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH Sanin Bogunić izjavio je jučer da će VSTV provjeriti zakonitost postupanja sudija i tužitelja, ali da prema dostupnim informacijama ništa ne ukazuje da je zakon prekršen. Provjere, svakako, treba prepustiti za to nadležnim institucijama, kao i nastavak započetih procesa kojima najveća poratna politička kriza u BiH treba biti okončana. Uostalom, upravo se na poštivanju institucija ove zemlje i insistira od samog početka.Bez obzira na to da li u ovakvoj situaciji vidjeli do pola praznu ili punu čašu, kad se glave ohlade a emocije ostave po strani, jasno je da odazivanje političkog rukovodstva RS pozivima pravosudnih organa BiH, gdje njihova krivica, odnosno nevinost jedino i može biti potvrđena, predstavlja veliku pobjedu BiH i njenih institucija. Dodik, Višković i Stevandić samovoljno su se pojavili pred njima, pokazujući i vlastitu odgovornost i poštivanje nadležnosti države. Istina, mogli su to i trebali učiniti puno ranije, lišiti nas opasne retorike i bespotrebne drame zbog koje veliki broj građana nije mirno spavao, ali šta god bili motivi, ovakav put ka raspletu krize, koja je prijetila i miru, najbolji je i za njih i za sve stanovnike ove zemlje, za BiH i sve njene entitete.

Odazivanje političkog rukovodstva RS pozivima pravosudnih organa predstavlja veliku pobjedu BiH i njenih institucija

Najbolji put ka izlasku iz krize

Uvođenje carina od 30 posto na robu iz Bosne i Hercegovine, koje su Sjedinjene Američke Države ovih dana najavile, nije samo ekonomska mjera – to je i politička poruka. Kada najveća svjetska ekonomija odluči udariti po džepu male, izvozno orijentisane zemlje poput BiH, treba se zapitati: ko je zakazao, gdje je izostala diplomatija, a gdje konkretna akcija?Godinama slušamo kako svi imaju odličnu saradnju sa SAD, no kada dođu konkretne stvari za sto – odgovornost se prebacuje s jednog nivoa vlasti na drugi. Američka odluka dolazi kao rezultat niza nepravilnosti i nesposobnosti bh. institucija da odgovore na ključne uvjete koji se tiču standardizacije, poštivanja međunarodnih trgovinskih sporazuma, ali i ukupne političke stabilnosti.Ove carine neće pogoditi samo izvoznike – one će se preliti na cijeli lanac privrede: na radnike koji mogu izgubiti posao, na investitore koji će dvaput razmisliti prije nego ulože, pa i na budžete svih nivoa vlasti koji ovise o rastu izvoza.Zemlje poput BiH nemaju luksuz da ignorišu poruke koje dolaze iz Vašingtona. Sjedinjene Države ne uvode carine iz hira – to je odgovor na neispunjavanje obaveza. Naša spora birokratija, politička ucjenjivanja i ignorisanje upozorenja dolaze na naplatu.Vrijeme je da se prestane sa samozavaravanjem i populističkom retorikom. Ako političari ne znaju ili ne žele štititi interese vlastite ekonomije, onda neka snose i posljedice. Ali neka ih ne prebacuju na one koji svakodnevno pokušavaju stvarati vrijednost uprkos neuređenom sistemu.

Zemlje poput BiH nemaju luksuz da ignorišu poruke koje dolaze iz Vašingtona

Kraj neuređenom sistemu

Mirela Osmanović iz Memorijanog centra Srebrenica obratila se u sali Generalne skupštine UN-a na obilježavanju Međunarodnog dana osvrta i prisjećanja na genocid u Srebrenici.Njen govor je ostavio upečatljiv dojam na sve prisutne, ali i na one koji su putem raznih platformi slušali ono što je Osmanović govorila.U genocidu u Srebrenici ubijena su joj dva brata. Mirela je jučer smogla snage i hrabro ustala da je cijeli svijet čuje, govorila o ličnoj tragediji, ali i tragediji cijelog naroda.- Zato sam odlučila da radim u Memorijalnom centru Srebrenica. To mjesto postoji kako bi se odala počast svima koji su nestali, ali i onima koji su preživjeli – kazala je Mirela Osmanović.Njena poruka da govori u ime onih koji pate u tišini, jednostavno ne može biti ignorisana.- I u ime onih koji još nisu ni rođeni, ali zaslužuju da žive bez straha - poručila je.

I u ime onih koji još nisu ni rođeni, ali zaslužuju da žive bez straha

Osmanović: Govorila o tragediji cijelog naroda

Mirela Osmanović: Glas nemoćnih

Ime i prezime: Igor Gavran.Datum i mjesto rođenja: 3. juli 1978., Sarajevo.Šta prvo uradite kad se probudite: Provjerim koliko je sati i mogu li još spavati prije prve dnevne obaveze po rasporedu.Da niste to što jeste, čime biste se bavili: Kao dječak sam maštao da postanem vojni pilot, kasnije me privlačila filozofija, pa ko zna šta je sve moglo biti umjesto ekonomije.Šta Vam je bio prvi posao u životu: Pogrebne usluge.Kada biste samo jednu stvar mogli ponijeti na pusto ostrvu, šta bi to bilo: Vjerovatno neki set za preživljavanje bi bio najkorisniji, ali bih najradije poveo moju mačku umjesto bilo koje stvari.Najdraža pjesma: „Grbavica“.Šta gledate na televiziji: Sport, filmove, serije, vijesti, zabavni program, dokumentarce…, mada sve češće video-streaming zamjenjuje klasičnu televiziju.Šta Vas nervira: Mnogo toga, ali najviše nepravda i ljudska glupost.Najdraži grad: Sarajevo.Najbolji poklon koji ste dobili: Ljubav.Čega se plašite: Gubitka dragih osoba.S kim najradije pijete kafu: U posljednje vrijeme najradije pijem “mača late” s djevojkom.Omiljena društvena mreža: LinkedIn.Najdraža boja: Plava.Ko Vam je uzor: Moj otac.Da imate mogućnost, šta biste uradili da poboljšate stanje u svijetu: Primijenio načelo: “Od svakog prema sposobnostima, svakome prema potrebama”.Najdraži pisac: Ivo Andrić.Omiljeni muzičar ili bend: „Zabranjeno pušenje“.Posljednja knjiga koju ste pročitali: “Stranac u šumi”.Tim za koji navijate: FK Željezničar.Omiljena narodna izreka: „Pametnom je i išaret dosta“.Koje pitanje najviše mrzite: Suvišna, nepotrebna pitanja koja potvrđuju da je nekada šutnja zaista zlato.Omiljeni lik iz knjige, filma ili serije: Ima ih mnogo iz različitih kategorija i žanrova, ali za ovu priliku neka bude Broj 1 iz stripa “Alan Ford”.Koju zemlju biste voljeli posjetiti: Svaku koju još nisam posjetio, ali recimo DNR Koreja bi mogla biti posebno zanimljiva kao sasvim drugačija od većine zemalja svijeta.

Najbolji poklon mi je ljubav

Ekonomski stručnjak Igor Gavran: Prvi posao su mi bile pogrebne usluge

Obilježavanje 30. godišnjice genocida u Srebrenici i proboja na slobodnu teritoriju Armije RBiH ne bi bilo moguće bez predanog rada ljudi koji iz sjene obavljaju najvažnije zadatke. Među njima se ističe Suljo Čakanović – predsjednik Pododbora za „Marš mira“ i centralna figura u organizaciji ovog događaja.Zahvaljujući njegovoj posvećenosti, „Marš mira“ se svake godine realizira besprijekorno, bez logističkih ili sigurnosnih problema. Pripreme za ovogodišnji pohod bile su završene deset dana prije početka, a obuhvatile su svaki segment – od hrane, pića i medicinske pomoći do sigurnosnih protokola i smještaja za više od 6.500 prijavljenih učesnika iz svih dijelova svijeta.Suljo Čakanović vodi tim koji brine da svaki učesnik, bilo domaći ili strani, osjeti dostojanstvo i ozbiljnost ovog događaja. Ove godine dodatno su osigurane akreditacije i kodeksi ponašanja prevedeni na engleski i turski jezik, s ciljem širenja svijesti o genocidu i privlačenja sve većeg broja stranih državljana.Njegova sposobnost da poveže institucije, volontere, vojsku, medicinske timove i hiljade građana u jedinstven i funkcionalan sistem organizacije, govori o njegovoj izuzetnoj odgovornosti, viziji i ljudskosti. Kao neko ko je lično preživio golgotu srebreničke kolone, Suljo danas svoju ličnu bol pretvara u snagu zajednice i očuvanje kolektivnog pamćenja.„Marš mira“, koji kreće iz Nezuka i završava u Potočarima, pod vodstvom Sulje Čakanovića prerasta u mnogo više od običnog pohoda. On postaje simbol jedinstva, kolektivnog pamćenja i otpora zaboravu.Čakanović je čovjek koji ne traži pažnju, ali njegov trud i organizacijska sposobnost čine ga nezamjenjivim dijelom ove memorijalne priče.

Dunja Aksentijević: Iz Tuzle do vrha svjetske nauke

Preko leđa građana

Afan Mulić: Dječak velikog srca

Miralem Halilović: Kapiten se vratio kući

Leglo kriminala

Politička realnost

Luka Modrić: Zvijezda koja ne gubi sjaj

Ne pripadamo mraku

Amor Mašović: Čuvar istine

Adem Mehmedović: Opomena i poruka

Ideologija genocida

Najbolji put ka izlasku iz krize

Kraj neuređenom sistemu

Mirela Osmanović: Glas nemoćnih

Ekonomski stručnjak Igor Gavran: Prvi posao su mi bile pogrebne usluge

Suljo Čakanović: Stub organizacije 'Marša mira'

Kolumne

Dunja Aksentijević: Iz Tuzle do vrha svjetske nauke

Preko leđa građana

Afan Mulić: Dječak velikog srca

Miralem Halilović: Kapiten se vratio kući

Leglo kriminala

Politička realnost

Luka Modrić: Zvijezda koja ne gubi sjaj

Ne pripadamo mraku

Amor Mašović: Čuvar istine

Adem Mehmedović: Opomena i poruka

Ideologija genocida

Najbolji put ka izlasku iz krize

Kraj neuređenom sistemu

Mirela Osmanović: Glas nemoćnih

Ekonomski stručnjak Igor Gavran: Prvi posao su mi bile pogrebne usluge

Suljo Čakanović: Stub organizacije 'Marša mira'