Kenan Kodro još jednom je pokazao da golgeterski instinkt ne blijedi s godinama, već da se aktivira onda kada je najpotrebnije. Bh. napadač obilježio je večer u Santanderu hat-trickom kojim je Zaragozi donio jednu od najvažnijih pobjeda sezone i praktično je izvukao s dna tabele španske La Lige 2.U trenutku kada je pritisak bio najveći, a borba za opstanak postajala sve surovija, Kodro je preuzeo odgovornost i sam riješio utakmicu. Tri gola na gostujućem terenu, protiv neugodnog Racinga, koji je ujedno i lider na tabeli i prvi kandidat za plasman među kremu španskog fudbala.Zahvaljujući ovoj pobjedi Zaragoza je pobjegla s posljednje pozicije i sada zauzima 21. mjesto sa 20 bodova, tri manje od sigurne zone.Put do opstanka i dalje je dug i neizvjestan, ali Kodrina rapsodija vratila je nadu klubu koji je predugo gledao u dno tabele.Za Kenana Kodru ujedno je ovo bio i podsjetnik da i dalje može biti faktor odluke, čovjek koji jednim potezom mijenja tok sezone. U noći kada je Zaragozi trebao heroj, on je bez dileme to bio.

U razmaku od 54 minute postigao tri gola protiv lidera lige

Kenan Kodro: Nemilosrdni strijelac

Od početka rada Uprave za indirektno oporezivanje BiH i uvođenja PDV-a prije 20 godina prihodi od indirektnih poreza nikada nisu bili veći. Novi rekordi oboreni su u 2025. godini u kojoj su poreski obveznici uplatili više od 12 milijardi maraka, a stotine miliona više nego godinu ranije potom se slilo uglavnom u entitetske budžete.Sudeći prema finansijskim pokazateljima, vlasti u ovoj zemlji nikada nisu imale bolju priliku da barem dio ogromnih prihoda, čijem rastu nisu same doprinijele, vrate u džepove građana i iskoriste ih za kapitalne projekte i otvaranje novih radnih mjesta.Međutim, dok do građana stižu samo mrvice iz pretijesnih državnih kasa, čak ni vrhunski ekonomski i finansijski stručnjaci ne mogu sa sigurnošću tvrditi gdje nestaju stotine miliona dodatnih prihoda. Ili dodatnih pet milijardi za posljednjih pet godina, koliko su rasli prihodi od indirektnih poreza. Uz privredu, budžete najvećim dijelom pune upravo građani, opterećeni inflacijom, sve većim troškovima života i višegodišnjim, konstantnim rastom cijena, posebno hrane.Od rekordnih prihoda oni i nemaju preveliku korist, jer minimalna plaća radnika će u ovoj godini rasti za mizernih 27 maraka, te će iznositi 1.027 KM. Boračke populacije niko i ne spominje, a penzioneri se raduju rastu penzija za stotinjak maraka, jer se većina njih nada da će s približno 700 KM mjesečno lakše preživjeti nego s 599 KM. Istovremeno, entitetski funkcioneri mogu zadovoljno trljati ruke i s rastom plaća za 540 – 600 KM, sa ukupnih 5.292 – 5.400 KM mjesečno blagosiljati inflaciju i sve što je podstiče. Godinama je već jasno da, pored glomaznog administrativnog aparata od lokalnih zajednica i kantona do entitetskih i državnih institucija, najveći dio sredstava “isparava” i kroz sistem javnih nabavki.Podsjetimo, prema analizi Agencije za javne nabavke BiH, objavljenoj u septembru prošle godine, samo u periodu od 2023. do 2025. godine više od dvije milijarde maraka javnog novca potrošeno je na netransparentan i sumnjiv način. A kada, nakon domaćih i stranih organizacija, na kriminalno trošenje novca građana upozori i jedna državna institucija, evidentno je da je sistem postavljen potpuno naopako. S toliko felera u praktično svim oblastima života, pitanje je ima li snage i vremena da on bude popravljen. Kod onih što su ga takvim kreirali volje sigurno nema.&nbsp;&nbsp;

Vlasti u ovoj zemlji nikada nisu imale bolju priliku da prihode iskoriste za kapitalne projekte

Mrvice građanima

Ova naša kotlina, omeđena olimpijskim planinama, s kontinentalnom klimom i oštrijom zimom zahvaljujući nadmorskoj visini višoj od 500 metara, pripada redu glavnih gradova s najvećom nadmorskom visinom na Balkanu, ali i šire.O tome koliko su u Sarajevu oštre zime, u prošlosti je pisao i čuveni putopisac Evlija Čelebi u svom putopisu iz&nbsp;sedamnaestog stoljeća, pa je tako građane Sarajeva opisao kao stanovnike rumenih lica, što je svakako posljedica oštrih zima i čistog zraka. Dolazak zime na ovim prostorima se od vajkada iščekivao u trudu stanovnika da je spremno dočekaju, odnosno da se opskrbe na vrijeme kako drvima, tako i zimnicom koja se spremala u toku jeseni kako bi se hladniji dani dočekali u miru.<h2>Tlo koje mrzne</h2>Kroz narodni, tradicionalni kalendar, zima je podijeljena na posebne periode. Prvih četrdeset dana zime, koji počinju s početkom kalendarske zime oko 21. decembra, nazivaju se erbeini. U tom periodu nastupa i najljuća zima, poznata kao zemherije - što u prevodu na naš jezik znači tlo koje mrzne ili studen. Baš u tim danima su postavljeni i rekordi o pitanju niskih temperatura, a prema narodnom vjerovanju najhladniji dani su upravo početkom januara, oko 6. januara. U svakodnevnom govoru Sarajlije često čitave erbeine nazivaju zemherijama, radi lakšeg izgovora.Erbeini završavaju 31. januara, nakon čega slijedi period od pedeset dana poznat kao hamsini - od arapske riječi koja u prevodi i znači "pedeset". To je nešto blaži, ali i promjenjiv zimski period u kojem hladnoća postepeno jenjava. U okviru hamsina nalaze se i tri džemreta – simbolični dani koji, prema narodnom tumačenju, najavljuju dolazak toplijeg vremena. Džemre u&nbsp;narodskom tumačenju znači toplotni val, odnosno zračnu struju koja dovodi do postepenog popuštanja studeni. Prvo džemre „pada“ u zrak, drugo u vodu, a treće u zemlju. To je period kada zrak, voda i zemlja prestaju da mrznu i lede. Prvo džemre u zrak nastupa 20. februara, sedam dana kasnije pada džemre u vodu kada ona prestaje da ledi, a treće džemre u zemlju pada 6. marta i od tada je zemlja već spremna za obradu. Ovo su sve nagovještaji proljeća koje se u Sarajevu nekada davno obilježavao i kao praznik „Sultan Nevruz“.Praćenje ovih događaja bio je zadatak muvekithane, gdje su se pratila astronomska vremena matematički precizno. Oni su pomoću astronomskih sprava, satova i drugih instrumenata u muvekithanama pripremali godišnje kalendare i takvime. Na osnovu toga Sarajlije su bivale obavještavane o mijenama mjeseca, astronomskim događajima i kalendarima – kako za solarni, tako i lunarni. Jedna muvekithana radi sve do danas, nalazi se u haremu&nbsp;Begove džamije, a uspostavljena je uoči dolaska Austro-Ugarske.<h2>Mirniji život</h2>Naši preci u hladnim zimskim mjesecima, obično bi živjeli mirniji život, vezan za kuću i porodicu.Poljoprivredni pa i zanatski poslovi u zimskim danima, skoro da su se u potpunosti obustavljali te je i sam odlazak ka čaršiji bio vrlo rijedak, zapravo u čaršiju se islo samo po neophodne stvari.Ljetnikovci bogatijih Sarajlija bi se zamandalili, odnosno zaključali sve do proljeća. U periodu hladnih mjeseci, Sarajlije bi u svojim kućama iz čardaka, silazili u prizemlja radi lakšeg zagrijavanja prizemnih prostorija, što je svakako utjecalo i na manji utrošak drva, do kojih se teže dolazilo. Naime, drva su se sijekla u dijelovima prema Palama, a Miljackom su se spuštala do benta na Darivi, gdje se vršila prodaja, pa su tako u prošlosti kuće imale naslagana drva, spremna da zagrijavaju prostore narednih šest ili sedam mjeseci, koliko je grijna sezona znala trajati u Sarajevu. Zimnice su se čuvale u magazama, na mjestima gdje ta hrana može dugo stajati. Pravile su se turšije, kiselio se kupus, sušilo se meso i spremali su se pekmezi. Sva ta jela morala su spremna dočekati zimu. Suho meso ili pečenica se u taj vakat jela samo zimi i to u periodu erbeina, a bila je pogodna zbog kaloricnosti obzirom da se na maloj količini mesa dobivala neophodna snaga. Većina aginskih kuća imala je svoje sušionice i spremala ovu poslasticu.Jela se hrana koja grije organizam i jača imunitet.U zimskim danima, u Sarajevu bi učestale posjete, odnosno komšijska sijela, a sofre za goste su bile znatno skromnije. Osjećaj zajedništva i usmjerenosti jednih na druge u periodu zime bi dodatno doprinosio idiličnoj atmosferi i dobrom raspoloženju.Na trpezama se najčešće mogao pronaći pečeni krompiri i razni čajevi. Pekare su također radile umanjenim intenzitetom pa tako možemo reći da je život u Sarajevu jedno cijelo godišnje doba, bio na tzv. odmoru.Interesantno je i to da se voda rijetko pila direktno, naročito u periodu erbeina. Naime, uzimao bi se komadić posebne biljke - anduz, koji bi se stavljao na platu drvenog sporeta i tako davao lijep miris prostoriji, a onda bi se ugljenisan ubacivao u posude sa vodom kako bi se ubile bakterije u istoj. Narodu drag zimski napitak bio je salep, koji se pravio od sušene i mljevene lukavice cvijeta kaćuna. Pio se po kućama te po kafanama i čajdžincama. <h2>Miljacka se ledila</h2>U zimskom periodu zabilježene su velike hladnoće u našem gradu. Hroničar Mula Mustafa Bašeskija kroz svoj ljetopis, pisan u 18. stoljeću, spominje nekoliko takvih zima od kojih su se, kako kaže, ledile kosti. Interesantne priče proizišle su iz tih dana. Davne 1789. godine napadao je veliki snijeg, a žestoka studen je zbog snijega bila dvostruko jača. Inače su studeni trajale 5 ili 6 dana, ali je ovog puta takva hladnoća trajala cijelih 20 dana, a ledile su se i najveće vode. Miljacka se zaledila čak i tamo gdje je bila najbrža, kod mlinova Isa-bega Ishakovića na Bentbaši. Istovremeno u velikoj kupoli Begove džamije zaledilo se kamenje i pojavio se mraz i inje, a kada je ojužilo, počela je voda kapati po džamijskim prostirkama, pa su se zbog toga morale skloniti. Takva je zima ostala nezabilježena i prije i poslije toga u Sarajevu.Ne možemo a da ne istaknemo i najveću studen, odnosno hladnoću koja se dogodila na planini Igman, u doba Drugog svijetskog rata, tačnije u periodu druge ofanzive. Naime, poznato nam je da je skoro opkoljena prva proleterska brigada morala preci maršom preko Igmana s noći 27. na 28. januara, te je na mjestu zvanom "mrazište" na Velikom polju, temperatura po kasnijoj analizi meteorološkog stručnjaka Majstorovića, iznosila do minus pedeset stepeni.S obzirom na hladnoću tih dana, naši preci su, nažalost, pretrpjeli velike štete, a izvjestan broj je i podlegao uslijed hladnoće.Borci su govorili da je to bila takva zima od koje se i drveće raspucavalo.Izrazito veliki minus izmjeren je na Igmanu 24. januara 1963. godine, i to čak 42,5 stepeni ispod nule.A mjerenje je izvršeno s osobama koje su bile poslane na planinu sa ručnim termostatima.Nasuprot ovom slučaju bilo je i toplih zima. Bašeskija je tako zabilježio da je 1725. godine u periodu zemherija, bilo toliko toplo da su se morali otvarati prozori kako bi se kuće rashladile. Sarajlije su se tada žalile da su se po magazama mahom pokvarile turšije, a oni koji su oskudijevati u materijalnim dobrima su se radovali jer se drva nisu trošila.<h2>Tuneli kroz snijeg</h2>Nekada je u našem gradu znalo biti i mnogo snijega, pa stare Sarajlije pamte da su kopali tunele kroz snijeg da bi stigli do dućana. Možda nas ništa od ovoga ne čudi jer legenda kaže da je znalo biti i gore, te da je nekada davno studen trajala sedam godina i da je ta silna hladnoća s naših prostora otjerala Rimljane.Bilo je i vakta kada nam je snijega nedostajalo, barem kao dekor, naročito pred otvaranje Olimpijade u Sarajevu, ali on je na radost svih pao, čime je Olimpijada dobila svečanu zimsku atmosferu.Preci su pricali da su se usred studeni u Sarajevu, u ranim jutarnjim satima &nbsp;palile vatre u kantama, tj. posebnim buradima, i to na određenim mjestima kako bi se promrzle Sarajlije ugrijale, a to je najviše koristilo građanima dok su čekali tramvaj za odlazak na posao.Od vajkada se stanovnici ove doline nisu mnogo radovali zimi, s obzirom na studen, snijeg i poledicu koja je ograničavala kretanje, mada u isto vrijeme, djeca i omladina su se radovala snježnim aktivnostima. Danas smo svjedoci da nam zima zbog mnoštva ložišta donosi dodatno zagađenje zraka, koje se zadržava u kotlinama u vidu magle, tzv. smoga, što nije bio slučaj u prošlosti jer u tadašnjoj magli nije bilo zagađenosti, a i vjetrovi su normalno cirkulisali.

Dolazak zime na ovim prostorima se od vajkada iščekivao u trudu stanovnika da je spremno dočekaju

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Sarajevske zime - zemherije

Bivši reisu-l-ulema Mustafa efendija Cerić u kolumni je dao svoj komentar, a vezano za obilježavanje 9. januara.Kolumnu prenosimo u cijelosti:&nbsp;- HOHŠTAPLERU RODU BLAGOJEVIĆU (Ne)Gospodine Rod Blagojević,postavljate pitanje s izrazom naivnosti koji bi bio dirljiv da nije uvredljiv. Pitate šta bi Amerikanci uradili da im neko zabrani proslavu 4. jula. Sjajno pitanje — samo ste ga postavili na pogrešnom kontinentu, pogrešnim ljudima i s pogrešnom namjerom.Da se Amerikancima dogodila Srebrenica, ne bi se raspravljalo o "različitim narativima". Ne bi se relativiziralo. Ne bi se vagalo “ko je prvi počeo”. Ne bi se genocid pretvarao u folklor, a zločinci u slavljenike.Da se Amerikancima dogodila Srebrenica, 9. januar ne bi bio praznik — bio bi dan nacionalne sramote, s crnim trakama, minutama šutnje i krivičnim prijavama za svakoga ko bi se usudio da ga slavi.Zamislite, Rod, samo na trenutak: Pearl Harbor, ali da agresor svake godine slavi dan napada.9/11, ali da se krivci ponose datumom, negiraju žrtve i mašu zastavama nad ruševinama.I još da se pojavi neki “bjelosvjetski hohštapler” iz Evrope da Amerikancima objasni kako je to “sloboda izražavanja”.Znate li šta bi Amerikanci uradili?Ne bi pisali kolumne.Ne bi “razumijevali kontekst”.Ne bi pozivali na balans.Amerikanci bi zakonom, sudom i društvenim konsenzusom jasno rekli: Ovo je genocid. Ovo je zločin. Ovo se ne slavi. Tačka.Svaki Amerikanac to zna.Svaki — osim vas.Vi ste ovdje, (ne)gospodine Blagojeviću, ne da pitate, nego da provocirate. Ne da razumijete, nego da zapalite fitilj. Ne da branite slobodu, nego da relativizirate presuđeni genocid — unatoč jasnim i uvjerljivim međunarodnim presudama.Zato, umjesto lekcija o 4. julu, ponesite kući jednu jednostavnu istinu s Balkana:Genocid se ne slavi.Genocid se ne negira.Genocid se ne pretvara u praznik.Shame on you, Blagojeviću.A sad — get lost - naveo je Mustafa ef. Cerić.&nbsp;

Genocid se ne slavi. Genocid se ne negira, poručuje efendija 

Ef. Cerić poručio Blagojeviću: Da se Amerikancima dogodila Srebrenica, ne bi se raspravljalo o "različitim narativima"

Mitropolit dabrobosanski Hrizostom u svojoj božićnoj poruci snažno je i jasno uputio poziv na mir kao temeljnu hrišćansku i opšteljudsku vrijednost. U božićnoj poruci koja je došla u vrijeme velikih globalnih previranja i nemira, koji se reflektuju i na svakodnevni život čovjeka, mitropolit je vjernike podsjetio da se istinski mir najprije rađa u srcu čovjeka, a zatim se širi na porodicu, zajednicu i čitav svijet.Mitropolit izražava duboku zabrinutost zbog savremenog stanja svijeta, obilježenog nemirima, ratnim prijetnjama i urušavanjem temeljnih vrijednosti mira. Uzrok takvog stanja vidi u ljudskoj gordosti, diskriminaciji i sistematskom kršenju osnovnih ljudskih, vjerskih i nacionalnih prava. Njegova poruka nije samo molitvena, već i apel: svjetske lidere poziva na odgovornost, dijalog i dobru volju i da, umjesto neprestane prijetnje i sukoba, razviju međusobnu dobru volju i otvore koridore dijaloga, kako bi obnovili mir u svijetu u uspostavili miroljubivi svjetski poredak.Božićna poruka mitropolita Hrizostoma je univerzalna i namijenjena svim ljudima, bez obzira na strane svijeta, narode i podjele i upravo zbog toga ima posebnu vrijednost. Apel za više međusobnog poštovanja i rješavanje svih međusobnih zamjerki, političkih razlika u duhu tolerancije, vodeći računa da se sačuva čast i dostojanstvo svakoga, pa i onog najmanjeg.

Njegova poruka nije samo molitvena, već i apel za svjetske lidere

Mitropolit dabrobosanski Hrizostom: Poruke mira

Od brojnih protagonista stranaka Trojke i pratećih aktivista, pri čemu se posebno isticala Naša stranka, godinama smo slušali istu tezu: da su „velike teme“ koje se bave identitetom, sigurnošću i državom tek apstrakcije kojima se namjerno skreće pažnja s konkretnih problema građana, te da se politika mora svesti na „životne stvari“ – trotoare, saobraćaj i komunalije.I konačno, nakon dugih godina čamljenja u opoziciji, Trojka je došla na vlast – kako na nivou Kantona Sarajevo, gdje upravljaju već sedam godina, tako i na višim nivoima vlasti. O njihovim rezultatima na entitetskom i državnom nivou nekom drugom prilikom, ali je indikativno da su upravo na terenu „konkretnih životnih stvari“, na kojem su sami insistirali da budu ocjenjivani, doživjeli potpuni debakl.Od deratizacije koja se ne provodi pa leptospiroza pohara grad, preko snijega koji parališe Sarajevo, do problema s odvozom smeća – Trojka iz mjeseca u mjesec dokazuje da podbacuje upravo na elementarnim pitanjima obnašanja vlasti.Posebno je porazno to što se, umjesto preuzimanja odgovornosti, nudi poricanje stvarnosti. Građanima se poručuje da ne vjeruju vlastitim očima, snimcima i iskustvu, već saopćenjima i Facebook objavama. U takvom svijetu zaglavljeni tramvaji postaju „dezinformacija“, zaleđena stajališta „pretjerivanje“, a kolaps sistema – problem komunikacije. To nije upravljanje, to je bježanje od odgovornosti.Ovdje se, zapravo, ogolila jedna dublja zabluda: ideja da je država nešto sekundarno i da je moguće imati „normalan život“ bez funkcionalnih institucija. Ne može. Trotoar se ne čisti sam. Tramvaj ne vozi sam. Sistem ne radi sam. I svaki put kada se država svede na floskulu, a institucije na PR, ishod je isti – haos u prvoj ozbiljnijoj krizi.U tome leži i najdublji problem Trojke. Dok se iz opozicije pohodilo skupštine, pisala saopćenja i šlihtalo ambasadorima, vlastite sposobnosti mogle su djelovati znatno veće nego što jesu. Pri tome se zanemarivala ključna činjenica: Trojka jednostavno nema niti je imala kvalitetne kadrove za vođenje države - što, da se razumijemo, ne znači da ih SDA i slični posjeduju.Ne samo da u njihovim rukovodstvima ne sjede naročito ostvareni i sposobni ljudi, nego u međuvremenu nisu učinili apsolutno ništa da u upravljačke strukture privuku dokazane i kompetentne stručnjake. Naprotiv, sistem su napunili partijskim poslušnicima, jaranima i suprugama od jarana, čije se biografije često svode na JMBG.Rezultat je bio predvidljiv - raspad sistema na svim nivoima. I to je, zapravo, najveća izdaja Trojke. Oni nisu izdali ni državu ni Bošnjake, kako ih SDA botovija redovno optužuje. Ali jesu izdali nadu da u ovoj zemlji može postojati ozbiljna, stručna i poštena vlast.Umjesto nje dobili smo produžetak najgorih praksi SDA uz još gore kadrove i nešto novije tramvaje.

Upravo na terenu „konkretnih životnih stvari“, na kojem su sami insistirali da budu ocjenjivani, doživjeli potpuni debakl

Trojka je izdala, ali ne ni Bošnjake ni BiH

Najbolji opis za premijera Kantona Sarajevo bio bi karikatura.&nbsp;Prve dvije godine mandata je prespavao, a i svjesno je tu postavljen kao osoba bez autoriteta, kako bi resorni ministri mogli raditi šta im se prohtije.&nbsp;Tako su i radili pa brojni završili pod istragama s hapšenjima, no onda je neko Nihadu Uku nasavjetovao da mora poboljšati PR.Tako je premijer počeo ove godine da „iskače iz paštete“, kupi gelere i gdje jeste i gdje nije kriv, nesvjesno sebi postavljajući etiketu najgoreg premijera u historiji ovog kantona.Nakon smrti žene koja je krenula na posao i usmrtio je bor, Uk je nastavio da hvali kako se radi punim kapacitetom, s tim da je svima postalo očito da taj puni kapacitet ne bi bio dovoljan da se očisti Travnik, a ne Sarajevo. Mašine stare po nekoliko desetina godina i to svega njih 33, očito nisu dovoljne, ali o tome se trebalo razmišljati naljeto, ali tada su preokupacije bile uhapšene ministrice.Umjesto poziva na odgovornost zbog smrti žene, jedino smo mogli čuti izraze saučešća. Ipak, nije ova karikatura stala s tim, nego je otišla s resornim ministrom Pandurevićem na poplavljena područja i odlučio još jednom da pokupi gelere i kaže da ni najbolja mehanizacija ne može očistiti 40 centimetara snijega. No, onda je Uk odlučio da bude i kontradiktoran sam sebi i od rada u punom kapacitetu je došao do toga da su tramvaji morali stati jer šine nisu bile očišćene.Dodatno poražavajuće je što se premijer u kriznim situacijama ponaša reaktivno i površno, sveden na izgovore i samopromociju umjesto na upravljanje i donošenje odluka. Njegov javni nastup ne pokazuje ni svijest o težini posljedica institucionalnih propusta, ni minimum političke odgovornosti, pa se cijeli mandat pretvara u niz improvizacija koje građani plaćaju sigurnošću i izgubljenim povjerenjem. Ne ponovilo se.

Uk kupi gelere i gdje jeste i gdje nije kriv, a onda svojim neboluznim vokabularom sebi ostavlja etiketu najgoreg premijera

Nihad Uk: Ne ponovilo se

Kada od njihovih odluka ne bi ovisili ljudski životi, ponašanje bh. zvaničnika u vanrednim situacijama, njihovo paradiranje i vanredno zasjedanje u danima prirodnih nepogoda, bilo bi tek dobar povod za zbijanje šala.&nbsp;Većina njih funkcionira na sličan način, pa svaku novu poplavu shvate samo kao dobru PR priliku, povod za slikanje u gumenim čizmama, izdavanje naredbi potčinjenima i slanje dramatičnih poruka iz pogođenih područja.&nbsp;Dok rijeke i potoci napuštaju svoja korita, vreće s pijeskom i lopate ponovo su sastavni dio svakodnevice u državi s nikad više budžeta i prihoda, komandanata i štabova, vlada i ministarstava, službi i agencija. Manje od pola metra snijega sve njih ponovo je bacilo na koljena, pokazujući neefikasnost glomaznog i tromog, u suštini nesposobnog sistema, koji ne sluša pametnije i ne razmišlja dalje od sutrašnjeg dana. Borba s poplavama ne počinje u trenucima kada prognoze i upozorenja meteorologa postaju realnost, kad vodostaji dostignu kritične tačke, a uplašeni građani izađu na obale. Borba protiv katastrofa trebala je početi ljetos. Ili nekog od 30 ljeta od rata. Opomena je bilo mnogo, od katastrofalnih poplava 2014. godine kada su Bosna, Drina, Sana, Sava, Vrbas, Krivaja i druge rijeke potopile brojne bh. gradove, do tragedije u Jablanici, Konjicu i Fojnici u oktobru 2024. Nakon svake obilnije kiše, poplavljena naselja, bujice, klizišta, uništene ceste, mostovi i imovina građana, postaju uobičajena i očekivana pojava.&nbsp;Nemar i neznanje platili smo i desetinama izgubljenih života, ali ni nevine žrtve nisu bile dovoljno bolan šamar da se preventivnim mjerama tragedije pokušaju spriječiti. Od Une do Drine i Ćehotine, od Željeznice i Bosne do Bune i Neretve, poznata je svaka lokacija koja se prva nađe na udaru, ali uređenje korita rijeka kao da se smatra neželjenim troškom. O tome da nam one i dalje služe kao deponije smeća, pa nam odbačeni otpad s poplavama vrate, da ne govorimo.&nbsp;Eksperti godinama upozoravaju na nelegalnu izgradnju objekata u riječnom pojasu, ali rijetki su slučajevi u kojima se takve građevine uklanjaju.&nbsp;Šume koje bi u ovakvim danima primile veću količinu vode iz tla potpuno su devastirane, a njihovu obnovu niko i ne spominje. Od kraja 2024. traje mudrovanje o sanaciji klizišta na Curinim njivama iznad Sarajeva, koje predstavlja očiglednu, sve veću prijetnju stanovnicima. Satima bi se mogle nabrajati greške koje doprinose katastrofama, a koje zaboravimo čim se rijeke vrate u korita. Ne učimo iz grešaka, već srljamo, pa nam nakon poplava i klizišta živote odnose čak i dotrajala stabla u drvoredima.&nbsp; &nbsp;

Nemar i neznanje platili smo i desetinama izgubljenih života, ali ni nevine žrtve nisu bile dovoljno bolan šamar

Zar ni Jablanica nije bila opomena?

Već 23 godine Bugojanac fra Miro Babić, član provincije Bosna Srebrena, obavlja poziv svećenika, a posljednje dvije decenije u misiji je u Africi, svakodnevno angažiran na pomoći djeci i mladima. Misionarsko djelovanje započeo je u Ugandi, a danas živi i radi u selu Subukija u centralnoj Keniji.&nbsp;Osim što brine za misiju sa 16 područnih crkava, vodi sirotište “Mali dom” za bolesnu i napuštenu djecu bez roditeljskog staranja, zatim srednju školu sv. Franje, u kojoj se obrazuje gotovo 500 djece iz najugroženijih porodica, a pokrenuo je i ambulantu i mobilnu kliniku bez ljekara koja s jednom medicinskom sestrom i tehničarem pruža jedinu medicinsku pomoć lokalnom stanovništvu. Fra Miro je tako s prijateljima i saradnicima uspio vakcinacijom iskorijeniti dječiju paralizu, a osigurao je lijekove za malariju i suzbio pothranjenost djece, kao dva najčešća uzroka smrtnosti u ovoj regiji.Da postane misionar odlučio je pred kraj studija i taj trenutak je predstavljao prekretnicu i donio smirenje. Želio je otići u Latinsku Ameriku, ali je Afrika postala njegov dom. Nakon savladavanja niza prepreka – novog jezika, kulture, ljudi, običaja, hrane i načina razmišljanja, ali i susreta s malarijom, prihvatili su jedno drugo.- Misija se ne živi samo kroz riječi, nego kroz prisutnost, strpljenje i spremnost na služenje, često i onda kad je to najteže. Upravo su me te prepreke učile poniznosti, strpljenju i povjerenju, te su postupno postale dio mojeg sazrijevanja u misionarskom pozivu – ispričao je fra Miro.Najljepša iskustva ima u radu s djecom, koja svaki mali znak pažnje dočekuju s osmjehom i zahvalnošću. Vesele se sitnicama, poput nove olovke, knjige, bombone ili vremenu provedenu s nekim ko ih sluša i razumije. Fra Miro Babić ističe da od Afrikanaca možemo naučiti kako pronaći radost u malim stvarima, kako se veseliti životu i biti zahvalni na onome što imamo.

Osim što brine za misiju sa 16 područnih crkava, fra Babić vodi sirotište “Mali dom” za bolesnu i napuštenu djecu

Fra Miro Babić: Spremnost na služenje

Prava zima se vraća na velika vrata. Očekuju nas obilne padavine, kiša u Hercegovini, snijeg u Bosni. Visina novog snježnog porkivača kretat će se od 10 do 25, pa i 40 centimetara. Svijest o mogućim rizicima mora se podići na viši nivo. Sve su ovo danima, pogotovo prvog dana vikenda, iznosili naši meteorolozi.Upozorenja su, dakle, postojala, prognoze bile jasne i javne, ali su, izgleda, ostali nesvjesni oni čija je obaveza bila prepoznati rizike i spriječiti haos.Jer, kako drugačije objasniti to da je 40-ak centimetara snijega, prvog ovogodišnjeg, dovelo do paralize gotovo cijele zemlje i potpunog haosa na gradskim i inim saobraćajnicama.Tih 40-ak centimetara snijega u januaru, dakle, sasvim očekivane pojave, nadležne službe su dočekale kao da je riječ o aprilskoj mećavi s Alpa!Tako su se nadležni tokom jedne normalne zimske epizode ponašali ili, bolje rečeno, glumili kao da snijeg prvi put vide u životu. Kao da je snijeg pao u Mostaru, pa se vlasti našle u čudu, a ne u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Banjoj Luci... Prema, reklo bi se, ustaljenoj praksi, čekali su ne da snježne pahulje zabijele, već da zatrpaju ceste, pa da onda krenu s mehanizacijom. Usput su se, kada su se našli na ozbiljnoj meti kritika građana, koji su s vozilima ostajali na cesti ili sklizali s nje, pješacima koji su gazili po neraščišćenim cestama u mraku, koji su se zavaljivali u snježnim nanosima od posla do kuće, jer je došlo do kolapsa u saobraćaju - pravdali kako ne mogu „osvojiti“ - jer snijeg samo pada i pada.Kao da se radilo o rekordnoj mećavi, a ne očekivanom januarskom snijegu. Cijena tog nemara, nažalost, plaćena je i ljudskim životom.Nadamo se da nas neće iznenaditi nova opasnost - topljenje snijega i moguće bujične poplave, odroni i klizišta. Nadamo se da se više nikad neće ponoviti kataklizma iz Jablanice.Kiša i snijeg će opet padati. To ne možemo spriječiti, ali haos možemo. Jer, kada građani strahuju hoće li po snježnoj noći živi doći kući, hoće li izvući žive glave kada zaprijete bujične poplave, onda je problem mnogo veći od vremenskih neprilika.&nbsp;

Tih 40-ak centimetara snijega u januaru nadležne službe su dočekale kao da je riječ o aprilskoj mećavi s Alpa

Kako uvijek snijeg iznenadi

Tri decenije nakon rata život u pojedinim dijelovima BiH još je rizičan, opasan pa i nemoguć zbog prisustva mina koje prijete životima stanovnika. Prema procjenama, „tihe ubice“ vrebaju na više od 800 kvadratnih kilometara površine. Za razliku od godina u kojima je ovaj posao bio veoma dobro plaćen, uklanjanjem mina i drugih eksplozivnih sredstava zaostalih iz rata danas se bavi manji broj deminera. Sabahudin Baraković sa svojim timom je među njima.Baraković se već trideset godina bavi jednim od najopasnijih poslova, a posljednje dvije decenije je vođa deminerskog tima. Sa svojim kolegama spasio je nebrojene ljudske živote, jer pamti i dane u kojima je za jedan dan uklanjao i do 150 poteznih rasprskavajućih odskočnih mina PROM 1, najopasnije vrste mina koja nakon aktiviranja ubija ili teško ranjava sve u krugu od 30 metara. Na projektima deminiranja Baraković je radio i u Hrvatskoj, Kubi, Iraku i Afganistanu. Do 10. januara njegov tim je na odmoru što je, kako kaže, prilika da s porodicama odmore i ne misle „na mine i kvadrate“, ali i da se „Bogu zahvale što je glava živa“.

Pamti dane u kojima je za jedan dan uklanjao i do 150 poteznih rasprskavajućih odskočnih mina PROM 1

Sabahudin Baraković: Heroj koji spašava živote

Hugo Čavez (Chávez) i Nikolas Maduro (Nicolas) nisu samo uništili ekonomiju Venecuele - svjesno su je pretvorili u poligon za autoritarne i antidemokratske režime. Od jedne od najbogatijih država Latinske Amerike, s ogromnim naftnim rezervama, napravili su zemlju nestašica, hiperinflacije, represije i masovnog egzodusa.Socijalistički eksperiment završio je onako kako se uvijek završava: praznim rafovima, partijskom državom i policijskom palicom. Ali Venecuela nije bila samo ekonomski promašaj. Bila je i geopolitički projekt.Maduro nije vladao sam. Vladao je u savezu s najgorim neprijateljima slobodnog svijeta: s Rusijom, koja je Venecuelu koristila kao svoju ispostavu u američkom dvorištu; s Iranom, koji je preko Karakasa razvijao mreže zaobilaženja sankcija; s Kubom, čiji su obavještajni aparati godinama trenirali venecuelske službe; i s nizom drugih autoritarnih režima kojima je demokratija smetnja, a ne vrijednost.To nije bio antiimperijalizam – to je bio antidemokratizam.To nije bila borba za narod – to je bila borba za opstanak diktature.Posebno je važno ono što se u BiH prešućuje: Maduro je bio prijatelj i saveznik Milorada Dodika, dio iste mreže autoritarnih lidera i ruskog geopolitičkog utjecaja koji godinama rade protiv Bosne i Hercegovine i bošnjačkih interesa. Njegovo rušenje zato nije dobra vijest samo za Venecuelu, nego i za BiH.Svijet bez Madura na vlasti je sigurniji i slobodniji svijet. Venecuela danas diše lakše nego jučer. A svaki poraz saveznika autoritarnih režima i Moskve - dobitak je za one koji žele stabilnu, suverenu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu.To nije ideologija. To je činjenica.

Maduro je godinama bio dio iste mreže autoritarnih lidera i ruskog geopolitičkog utjecaja koji rade protiv BiH i bošnjačkih interesa

Pao Maduro - sjajno za BiH

Bivši reisu-l-ulema Mustafa efendija Cerić u kolumni je napisao odgovor na zloupotrebu historije i kolektivne optužbe protiv muslimana bošnjaka.Kolumnu prenosimo u cjelosti:&nbsp;- Ovo je odgovor na objavljivanje i promociju knjige „Jeruzalemski muftija El Huseini i Muslimani BiH – zamračena priča iz Drugog svjetskog rata“ autorice Mirjane Kasapović. Cilj ovog odgovora je ispravljanje tendencioznih interpretacija, odbacivanje kolektivne krivnje i reafirmacija historijske odgovornosti utemeljene na naučnim standardima.<h2>Načelni stav</h2>Nacizam i antisemitizam predstavljaju zločine protiv čovječnosti. Oni su nespojivi s univerzalnim ljudskim pravima, moralnom filozofijom i etičkim temeljima suvremene Evrope. Ove ideologije moraju biti osuđene jasno, dosljedno i bez ikakve relativizacije. Međutim, takva osuda ne daje legitimitet pripisivanju kolektivne moralne odgovornosti čitavim etničkim ili vjerskim zajednicama. Kolektivna krivnja nije legitimna historijska kategorija niti etički održivo načelo.<h2>Pojedinačna kolaboracija nasuprot kolektivnoj stigmatizaciji</h2>Kolaboracija s nacističkom Njemačkom tokom Drugog svjetskog rata postojala je širom Evrope i šire. Na ponašanje pojedinaca i grupa utjecali su politički, ideološki, oportunistički i prisilni faktori, bez obzira na nacionalnu, etničku ili vjersku pripadnost. Takvi primjeri postojali su širom Evrope, među Nijemcima, Hrvatima, Srbima, Francuzima, Ukrajincima, Arapima i drugim narodima. Kolaboracija je bila rezultat individualnih političkih odluka, a ne etničke ili vjerske pripadnosti.Odgovorna historiografija jasno razlikuje:• pojedinačne aktere i kolektivne identitete• političke saveze i naslijeđene karakteristike• kontekstualnu analizu i moralnu insinuacijuSvaki pokušaj da se postupci određenih ratnih figura generaliziraju i pripišu muslimanima Bošnjacima kao kolektivu predstavlja grubo kršenje osnovnih metodoloških principa historijske nauke.<h2>Historijski kontekst jevrejsko–muslimanskih odnosa u Bosni</h2>Bosna ima višestoljetnu tradiciju jevrejsko–muslimanskog suživota. Nakon progona Sefardskih Jevreja s Pirinejskog poluotoka 1492. godine, Bosna, a naročito Sarajevo, postaje prostor utočišta u kojem je jevrejska zajednica razvijala svoj vjerski, kulturni i ekonomski život.Ovaj suživot nije bio slučajan niti privremen, već strukturalno ugrađen u urbani život, trgovačke mreže i društvene institucije. Jevrejsko prisustvo u Bosni opstajalo je stoljećima unutar pluralnog društvenog okvira koji su oblikovali muslimani, Jevreji, pravoslavci i katolici.<h2>Muslimani Bošnjaci i zaštita Jevreja tokom drugog svjetskog rata</h2>Čak i u ekstremnim okolnostima Drugog svjetskog rata, historijski izvori bilježe slučajeve u kojima su muslimani Bošnjaci štitili svoje jevrejske komšije i čuvali jevrejsko kulturno naslijeđe, često izlažući vlastite živote ozbiljnom riziku.Ove činjenice ne negiraju postojanje kolaboracije na drugim mjestima, ali nedvosmisleno pobijaju tvrdnje da su muslimani Bošnjaci kao kolektiv bili inherentno antisemitski ili ideološki povezani s nacizmom.<h2>Selektivna historija i političko uokvirivanje</h2>Selektivno naglašavanje najkontroverznijih epizoda, uz istovremeno prešućivanje šireg historijskog konteksta, predstavlja političko uokvirivanje, a ne uravnoteženu naučnu analizu. Takav pristup pretvara historiju u instrument suvremene stigmatizacije.Akademski integritet zahtijeva:• proporcionalnost• kontekstualizaciju• priznavanje složenosti historijskih procesaBez ovih elemenata, historiografija rizikuje da postane sredstvo ideoloških narativa, a ne potraga za istinom.<h2>Suvremene moralne implikacije</h2>Stigmatizacija Bošnjaka kroz historijske insinuacije posebno je problematična u svjetlu suvremene historije. Bošnjački narod bio je žrtva sistematskog progona, etničkog čišćenja genocida i udruženog zločinačkog poduhvata tokom 1990-ih godina, zločina koji su utvrđeni presudama međunarodnih sudova. U tom kontekstu, narativi koji normaliziraju kolektivnu sumnju ili naslijeđenu krivnju doprinose produženoj dehumanizaciji i podrivaju procese postkonfliktnog pomirenja.<h2>Dosljedan etički standard</h2>Bošnjačka muslimanska zajednica odlučno odbacuje:• antisemitizam• nacizam i fašizam• sve oblike kolektivne mržnje i rasizmaIstovremeno, odbacuje:• islamofobiju prerušenu u historijsku kritiku• instrumentalizaciju jevrejskog stradanja radi stigmatizacije muslimana Bošnjaka• narušavanje naučnih standarda u političke svrhePravda i kultura sjećanja zahtijevaju dosljednost.Historija se mora pisati i tumačiti uz intelektualnu rigoroznost, moralnu odgovornost i poštovanje ljudskog dostojanstva. Zločini se moraju imenovati i osuditi, ali se narodi nikada ne smiju svoditi na karikature niti trajne moralne sumnjivce. Osuda nacizma ne zahtijeva osudu bošnjačkog identiteta. Poštovanje jevrejskog stradanja ne zahtijeva prepisivanje muslimanske historije. Istini se ne služi iskrivljavanjem, već poštenjem. Ovaj odgovor potvrđuje opredijeljenost za historijsku istinu, etičku dosljednost i međusobno ljudsko poštovanje, navodi ef. Cerić u svojoj kolumni.&nbsp;

Historija se mora pisati i tumačiti uz intelektualnu rigoroznost, moralnu odgovornost i poštovanje ljudskog dostojanstva, naveo je ef. Cerić 

Svaki pokušaj da se postupci ratnih figura pripišu muslimanima kao kolektivu predstavlja grubo kršenje osnovnih metodoloških principa historijske nauke

Bosna i Hercegovina je u 2025. godini bila na korak do plasmana na Svjetsko prvenstvo - i to nakon godina rezultatskog sunovrata, izgubljenog autoriteta u svlačionici i potpunog nepovjerenja javnosti u reprezentaciju. Taj preokret ima ime i prezime: Sergej Barbarez.Nedostajao je samo jedan gol u gostima protiv Austrija da naša reprezentacija izbori direktan plasman na Svjetsko prvenstvo. Ipak, stvari i dalje nisu posve izgubljene, jer BiH i dalje ima šansu da preko baraža izbori plasman na Svjetsko prvenstvo.<h2>Minimalna očekivanja</h2>Preuzimajući selektorsku funkciju u trenutku kada su očekivanja bila minimalna, Barbarez je napravio ono što njegovi prethodnici nisu uspjeli godinama - stabilizirao reprezentaciju, vratio takmičarski mentalitet i doveo BiH u realnu borbu za Mundijal. Ne teorijsku, ne matematičku - nego stvarnu.Najvažnije - BiH je do posljednjih kola bila direktno u igri za prvo mjesto, što je prije godinu dana zvučalo kao loš vic. Barbarez nije izmišljao toplu vodu. Uveo je red. Eliminisao improvizaciju. Postavio jasna pravila: nema imena iznad tima, nema igranja na stare zasluge, nema kalkulisanja. Rezultat je bila reprezentacija koja zna šta hoće i kako do toga dolazi.Posebno važno u Barbarezovom mandatu jeste to što reprezentacija nije živjela od jednog rezultata, nego od kontinuiteta.<h2>Povratak standard</h2>Barbarez je, uz to, napravio ono što je godinama bilo tabu: resetovao hijerarhiju u svlačionici. Igrači su znali da selektor stoji iza odluka i da nema povlačenja pred pritiscima, bez obzira dolazili oni s tribina, iz saveza ili iz javnosti. Time je reprezentacija dobila ono što joj je najviše falilo - povjerenje unutar ekipe.Zato ova priča nije o „zamalo“. Ovo je priča o povratku standarda i o selektoru koji je pokazao da Bosna i Hercegovina može biti konkurentna kada je vodi neko ko zna šta znači vrhunski fudbal. I upravo zbog toga, Sergej Barbarez ostaje simbol godine u kojoj je bh. fudbal ponovo stao na noge - i zakucao na vrata Svjetskog prvenstva.Zato je Sergej Barbarez Avazova domaća ličnost godine.Ne zbog priče. Ne zbog nostalgije. Nego zato što je Bosnu i Hercegovinu vratio u ozbiljan fudbalski kontekst - i doveo je na prag Svjetskog prvenstva.Barbarez nije izmišljao toplu vodu. Uveo je red. Eliminisao improvizaciju .

Reprezentaciju u haosu preuzeo bez alibija, a završio kvalifikacije na pragu Mundijala

Barbarez: Pokazao da Bosna i Hercegovina može biti konkurentna

Sergej Barbarez, selektor fudbalske reprezentacije BiH: Na korak do Svjetskog prvenstva

Godina 2025. ostat će zapamćena kao trenutak u kojem su dva najveća oružana sukoba savremenog svijeta prvi put ozbiljno dovedena u pitanje. Rat u Gazi je zaustavljen, a rat u Ukrajini prvi put je prebačen s logike beskonačne eskalacije na teren pregovora. U oba slučaja ključni politički pritisak dolazio je iz Bijele kuće - od predsjednika Sjedinjenih Država Donalda Trampa (Trump).<h2>Gaza i Ukrajina</h2>Trampov povratak na vlast nije bio tek smjena administracija, nego radikalan zaokret u načinu na koji SAD posmatraju ratove i savezništva. Njegova poruka bila je jednostavna, ali politički eksplozivna: Amerika neće finansirati konflikte bez jasnog cilja i bez realne perspektive završetka. Ta poruka, koliko god bila osporavana, promijenila je ponašanje aktera širom svijeta.Vašington je doprinio da se rat u Gazi zaustavi i da pregovori postanu jedina održiva opcija. Iako mir i ostaje krhak, činjenica da je oružje utihnulo predstavlja prelomni trenutak u jednom od najdužih i najkrvavijih sukoba savremenog doba.Još snažniji globalni odjek imali su Trampovi napori da se okonča rat u Ukrajini. Prvi put od 2022. godine, u zapadnim političkim krugovima otvoreno je govoreno o kompromisu, granicama podrške i cijeni produžavanja rata. Za razliku od prethodnih pristupa, Tramp nije pokušavao ratove prikazati kao moralne epopeje s jasno definiranim „dobrim“ i „lošim“ stranama. Njegov stil bio je hladan, transakcijski i često neugodan za saveznike – ali upravo zbog toga efikasan. Umjesto ideologije ponudio je politički izlaz, umjesto eskalacije – stabilizaciju, a umjesto vječne retorike pobjede – kraj krvarenja.<h2>Kako do kraja </h2>Donald Tramp u 2025. godini nije bio najutjecajniji svjetski lider zato što je bio popularan, već zato što je mijenjao tok događaja. U svijetu umornom od ratova, sankcija i geopolitičkih blokada, nametnuo je pitanje koje su drugi izbjegavali: ako rat nema jasnog pobjednika, zašto nema kraja?Zbog toga Donald Tramp s razlogom nosi titulu svjetske ličnosti godine. Jer je 2025. bila godina u kojoj je neko imao političku volju da najveće sukobe našeg vremena vrati iz rovova za pregovarački stol – i pokuša ih završiti.

Njegov stil bio je hladan, transakcijski i često neugodan za saveznike – ali upravo zbog toga efikasan

Tramp: Najveće sukobe našeg vremena vratio za pregovarački stol

Donald Tramp, predsjednik SAD: Lider koji je promijenio svijet

Tarik Muharemović, nogometni reprezentativac Bosne i Hercegovine i sjajni stoper talijanskog Sasuola, koji je proteklog vikenda ponovo oduševio navijače i stručnu javnost.U utakmici 17. kola Serie A protiv Bologne (1:1), Muharemović je postigao važan gol za Sasuolo i praktično donio bod svom timu. Nakon što su domaćini poveli u 47. minuti, bh. reprezentativac je u 63. minuti preciznim udarcem glavom iz kornera poravnao rezultat na 1:1.Ovaj pogodak je njegov drugi u sezoni za Sasuolo, a Tarik je u dosadašnjem dijelu sezone pokazao da zna biti opasan i u fazi napada, što nije čest slučaj za defanzivca. Njegova zapažena partija u Seriji A potvrđuje da se radi o igraču koji se nameće kao jedno od najvažnijih imena u odbrani Sasuola, ali i kao važan stub u reprezentaciji BiH.Pred njim je svijetla budućnost, koja bi mogla uključivati i još veće izazove u evropskom nogometu.

Kenan Kodro: Nemilosrdni strijelac

Mrvice građanima

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Sarajevske zime - zemherije

Ef. Cerić poručio Blagojeviću: Da se Amerikancima dogodila Srebrenica, ne bi se raspravljalo o "različitim narativima"

Mitropolit dabrobosanski Hrizostom: Poruke mira

Trojka je izdala, ali ne ni Bošnjake ni BiH

Nihad Uk: Ne ponovilo se

Zar ni Jablanica nije bila opomena?

Fra Miro Babić: Spremnost na služenje

Kako uvijek snijeg iznenadi

Sabahudin Baraković: Heroj koji spašava živote

Pao Maduro - sjajno za BiH

Svaki pokušaj da se postupci ratnih figura pripišu muslimanima kao kolektivu predstavlja grubo kršenje osnovnih metodoloških principa historijske nauke

Sergej Barbarez, selektor fudbalske reprezentacije BiH: Na korak do Svjetskog prvenstva

Donald Tramp, predsjednik SAD: Lider koji je promijenio svijet

Tarik Muharemović: Svijetla budućnost

Kolumne

Kenan Kodro: Nemilosrdni strijelac

Mrvice građanima

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Sarajevske zime - zemherije

Ef. Cerić poručio Blagojeviću: Da se Amerikancima dogodila Srebrenica, ne bi se raspravljalo o "različitim narativima"

Mitropolit dabrobosanski Hrizostom: Poruke mira

Trojka je izdala, ali ne ni Bošnjake ni BiH

Nihad Uk: Ne ponovilo se

Zar ni Jablanica nije bila opomena?

Fra Miro Babić: Spremnost na služenje

Kako uvijek snijeg iznenadi

Sabahudin Baraković: Heroj koji spašava živote

Pao Maduro - sjajno za BiH

Svaki pokušaj da se postupci ratnih figura pripišu muslimanima kao kolektivu predstavlja grubo kršenje osnovnih metodoloških principa historijske nauke

Sergej Barbarez, selektor fudbalske reprezentacije BiH: Na korak do Svjetskog prvenstva

Donald Tramp, predsjednik SAD: Lider koji je promijenio svijet

Tarik Muharemović: Svijetla budućnost