Vijest da će fudbalski sudija iz Srbije Milorad Mažić dijeliti pravdu na finalnoj utakmici Lige prvaka između Reala i Liverpula (Kijev, 26. maj) najveća je nagrada za čovjeka koji je svoj put do vrha prešao preko trnja.&nbsp; 
Kako to obično biva, Mažić je najveće probleme imao u svojoj državi, bio je omražen od navijača Crvene zvezde, koji su smatrali da je godinama „gurao“ Partizan. Dobivao je čak i sankcije u Fudbalskom savezu Srbije, slabe ocjene. 

Srećom po njega, FIFA (Svjetska fudbalska asocijacija) i UEFA (Evropska fudbalska asocijacila) gledali su samo ono što pokazuje na utakmicama koje sudi u njihovim takmičenjima.

Mažić se na kritike osvrtao citirajući Mešu Selimovića: „Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te neko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako misliš onda da živiš?“

Krenuo je na prvenstvima Evrope u mlađim kategorijama, zatim kvalifikacijama za Euro, mečevima Evropske lige, pa Lige prvaka.

Kruna svega dolazi ove godine, bit će jedan od sudija na Svjetskom prvenstvu u Rusiji i vodit će finale Lige prvaka.

Rođen je 23. marta 1973. godine u Vrbasu, a FIFA sudija postao je 2009.

Preko trnja do finala Lige prvaka

Nakon što su na prvim demokratskim izborima združeno srušili „Nijazove komuniste i Markovićeve reformiste“, SDA, HDZ i SDS brzo će razvezati zastave i početi s političkim svađama koje će kulminirati neposredno pred agresiju JNA na našu državu. Mi smo tada djeca u rokenrolu. Fascinirani Džonijem stihovima o bitnicima i uličnoj dokolici, srednjoškolci operisani od politike i podivljalih nacionalizama. Valjda zato nismo ni bili svjesni dubine ponora u koji će nas galopirajuća mržnja sve zajedno strovaliti... 
Nadam se da se više nikad neće ponoviti, ali, ljudi moji, bili su to nadrealni i ludi dani. Počeli smo gledati dnevnik. Dok YUTEL izvještava kako zločinci ubijaju Vukovar i Dubrovnik, na TVSA pomahnitali šekspirolog iz stranke budućeg ratnog zločinca Radovana Karadžića tvrdi da se ne smije vjerovati u suživot i mirno rješenje krize te navodi ključni razlog zbog kojeg izbjegava manifestacije u Olimpijskoj dvorani Zetra. Veli, tako, vrli SDS-ovac da je „ZETRA skraćenica od zelena transverzala preko koje Turci namjeravaju pokoriti ove krajeve i uništiti srpski narod“.
Svakakvih smo se idiotizama i prijetnji naslušali tih nesretnih mjeseci, ali da će nekome pasti na (ne)um da jednu običnu dvoranu pretvori u simbol za širenje šovinizma, to, priznaćete, niko normalan ne bi očekivao. Zetru će na kraju do temelja spaliti oni koji su Sarajevo hiljadu i po dana ubijali pod opsadom, a autor sulude teorije o zelenoj transverzali sam će sebi oduzeti život. Umro je, eto, od zločinačke ruke.
Kažu da nema krivih odluka. I da se pikaju samo posljedice. Zato je za budućnost BiH neobično važno da Bakir Izetbegović javno osudi i odbaci promišljanja koja je ovih dana ničim izazvan ispalio nekadašnji šef SDP-a. Jer, ko zna za čije je babe zdravlje Zlatko Lagumdžija odjednom dobacio do turkomana koji bezrezervno podržava najavljeni politički rijaliti raspojasanog diktatora u Zetri.
Kažem, bilo bi sjajno kad bi Izetbegović ovih dana bio malo više bosanskohercegovački državnik, a malo manje Lagumdžijin i Erdoganov jaran. Ali, čini mi se da je (k'o s onim bojlerom „Kod amidže Idriza“) njegov kvar negdje dublje u sistemu. I da onaj šekspirolog nije uzalud složio kuršum u svoju ludu glavu...

Zelena transverzala

Načelnik Dervente Milorad Simić dobitnik je nagrade za najbolji poslovni potez u prošloj godini.&nbsp;&nbsp; 
Poslovni portal Indikator.ba navodi da je Simić uspio u ovu malu privrednu sredinu privući značajni broj stranih i domaćih investitora. Između ostalog, na području Dervente danas posluje čak 16 austrijskih, deset italijanskih i deset njemačkih kompanija. 

Načelnik Drvente na djelu pokazuje kako treba upravljati općinom na dobrobit građana.

Simić je i 2013. dobio nagradu „Najmenadžera-najnačelnika“ koju dodjeljuje Direkcija za izbor „Najmenadžera BiH“, a već sljedeće godine Evropski pokret u BiH proglasio ga je za najboljeg načelnika u RS. 

Vrijedne nagrade kao menadžer u načelničkoj fotelji dobio je i 2015. i 2016. godine. 

Simić je rođen je 11. oktobra 1951. u derventskom selu Donja Lupljanica.

Tako se vodi općina

Šest mjeseci je do izbora. Vladajuće stranke SDA i HDZ otvorile su koordiniranu kampanju u kojoj će se, kao, međusobno svađati, dok će istovremeno svu raspoloživu artiljeriju usmjeriti na političke protivnike. 
Upregnuti su režimski mediji, u pripravnosti su korumpirani tužitelji i policajci, iz prašnjavih ormara opet ispadaju kosturi nacionaliz(a)ma, a na društvenim mrežama ordinira vojska stranačkih botova. Marširaju, vrijeđaju i prijete, uriniraju po ljudima i događajima. 
U Banjaluci duže od mjesec dana traje masovna javna pobuna protiv SNSD-a. Svakodnevni protesti na kojim se traži „Pravda za Davida“, mladića kojeg je ubio tamošnji režim, neće prestati sve dok ne budu otkriveni i uhapšeni izvršioci ovog monstruoznog zločina. Dakle, nikad! Očekivano, narodni bunt sa Trga Krajine (zlo)upotrebljavaju SDS i partneri iz Saveza za promjene koji ovim tragičnim događajem „pucaju“ u Milorada Dodika i njegove posilne. 
SBB je u strogoj defanzivi. Kao da im još niko nije javio da su izbori u oktobru. Osim toga, nisu odlučili ko preuzima odgovornost i navlači rukavice u boks-meču za Predsjedništvo BiH. To presudno zavisi od SDA. Fahrudin Radončić rado bi u ring s Denisom Zvizdićem, ali ne bi sa Sebijom Izetbegović. Smatra kako nije džentlmenski da muškarac mariše ženu, a posebno ne dokazanu humanisticu i ljekarku. U ring bi, stoga, mogla uskočiti neka od pripadnica nježnijeg spola iz SBB-ove kadrovske baze... 
Nakon što je NS, inauguracijom anonimusa iz bijelog svijeta za lidera svog predizbornog karavana, zvanično odustao od priče o zajedničkom nastupu građansko-lijevih stranaka, u SDP-u, DF-u i Građanskom savezu nisu poduzeli apsolutno ništa kako bi odgovorili na ovaj kvislinški potez. Očigledno je da su još uvijek razapeti između neopjevanih egoizama Željka Komšića i Denisa Bećirovića. Čujem, također, da ljevičarske zvijezde energiju troše na pozicioniranje po izbornim listama i situiranje vlastitih stražnjica u parlamentima umjesto obraćanja glasačima. Doduše, nekidan na Čaršiji dijelili su grah. Prilično jadno je to izgledalo. Korisnije bi bilo da su ostali kod kuće.

Izbori, akteri, planovi...

Kadetska reprezentacija Bosne i Hercegovine pobjedom nad Danskom 3:2 otvorila je Evropsko prvenstvo u Engleskoj. Pod vodstvom selektora Zorana Erbeza „Zmajići“ su do trijumfa došli preokrenuvši rezultat poslije vodstva Danaca, s dva pogotka Malika Memiševića.
Iako je gol odluke, treći za naš tim, postigao Namanja Nikolić, prvo ime ovog susreta bio je 16-godišnji Memišević. 
Ovaj mladi fudbaler jedan je od aduta naše reprezentacije na prvenstvu u Lafborou, a 
pažnju na sebe skrenuo je odličnim partijama u dresu njemačkog kluba Verdera iz Bremena, za koji je u juniorskoj Bundesligi grupa Sjever-sjeveroistok ubilježio 24 nastupa i postigao čak 20 golova. 
Prema pisanju njemačkog portala Sport 1, Memišević je jedan od 12 igrača koji su budućnost svjetskog fudbala, a kadetski tim naše zemlje pojačao je pred putovanje u Englesku. Pozivi iz Nogometnog saveza BiH stizali su na njegovu adresu i ranije, ali nije se mogao odazvati jer nije imao bosanskohercegovački pasoš. 
Memišević ima dvojno državljanstvo, naše i njemačko, i mogao je birati za koju će reprezentaciju nastupati, ali poziv od njemačkog saveza je odbio. Sportske gene naslijedio je od oca, koji se bavio atletikom u Višegradu. Nakon agresije na BiH porodica se preselila u Njemačku, a Malik je rođen u Bremenu 15. jula 2001. godine.

„Zmajić“ iz Bremena

Kad ova kolumna bude ugledala svjetlo dana, Bil Klinton (Bill Clinton) će se obratiti na bosanskoj gala večeri koju u Vašingtonu organizira američko Savjetodavno vijeće za Bosnu i Hercegovinu (ACBiH). Zato ne znamo koju je poruku bivši američki predsjednik spremio svijetu, opet povodom Bosne i Bosanaca, ali jedno je sigurno: Klintonov dolazak među Bosance i Amerikance, njih oko 150, je potpuni trijumf organizatora.

<h2>Povratak otpisanih</h2>

Treba spomenuti imena zbog institucionalne memorije. Predvođeni su predsjednicom ACBiH Ajlom Delkić. Tu su i donedavni bh. diplomata u Vašingtonu Adnan Hadrović, kao predsjedavajući Upravnog odbora, te mladi, ali globalno afirmirani finansijski stručnjak Nedim Musić. Tu su i Ida Sefer-Roše (Roche), Elmina Kulašić i Adisada Dudić, advokatica, koju u UN-u smatraju artikuliranom ambasadoricom srebreničkog inferna, o kojem nam valja još dugo racionalno pričati. 


Naravno, bilo bi pogrešno samo veličati mlade ljude kojima treba još dugo vremena do penzije i koji se još trebaju dokazivati, učiti i tek prihvatiti punu transparentnost. A onda sviknuti i na žešća (novinarska) pitanja, jer hvalospjevi se naručuju od PR agencija; novinari su tu da kao psi čuvari “lajanjem” čuvaju osvojene demokratske tekovine, a ne da budu nečiji politički servis. I kad smo već kod lekcija iz demokratije, valja reći da mnogi mladi bosanski Amerikanci sada biranim riječima govore o najosjetljivijim svjetskim temama. To znači da mnogo toga promišljaju i žive kao građani svijeta. 


Bosanska dijaspora u SAD sazrijeva pa se sve rjeđe identificira sa sitnim bosanskim navikama preživljavanja na koje su primorani neki njihovi zemljaci. U Americi su oni istinski nezavisni! Sada je već jasno da je ACBiH jedan od svijetlih primjera tog pozitivnog procesa izrastanja, jer ova organizacija zastupa interese svih Bosanaca, bez obzira na vjeru, naciju, političko ili drugo opredjeljenje. 


Sama činjenica da je Klinton, poslije dugih pregovora, pristao da se obrati prisutnima besplatno (jer mnogi su bivšem predsjedniku spremni za to platiti stotine hiljada dolara), ma koliko to obraćanje bilo ceremonijalno, potvrda je da on osjeća odgovornost da o najvećem diplomatskom uspjehu svoje administracije (Dejtonu), progovori i iz bosanskih cipela. Nije lako iznova se suočiti licem u lice s preživjelim stradalnicima, čak i kad su oni obučeni u mirnodopske i skupocjene crno-bijele smokinge. 


Bez obzira na sav glamur, crveni tepih, sjaj reflektora, bosanska će istina, kao povratak otpisanih kojima je bio namijenjen nestanak, uz sav taj gospodski protokol, čak i ustaljeni narativ, noćas opet biti važan (ne)pozvani gost. Pametni i otmjeni Bosanci su očito postali egzotični začin u američkom loncu za pretapanje nacija, poput nadaleko znane Sanele Dženkins (Jenkins) ili oficira džentlmena, kapetana američke vojske Ermina Mujezinovića, pred kojima se klanja i američka politička elita.

Promjena narativa



Ovakva dijaspora sposobna je promijeniti mnogo toga, pa čak i stereotipni politički narativ. Hajde da kažemo i kako je ustaljena politička mantra da je Dejton donio mir u Bosnu samo donekle potpuna. Dejton je uklonio opsadu Sarajeva, donio slobodu kretanja i ekonomije i još mnogo dobro.



Opet se zapjevalo i za pojas zadjenulo, proradile su grmečke koride i drinski teferiči, ali se politički rat nastavio svim raspoloživim sredstvima. 



Tronacionalna Bosna, dok su građani pobjegli u mišiju rupu, razbucana je k’o šifonske gaće, a demokratija nije samo raspisivanje izbora. Otuda su važna ovakva pametna okupljanja, poput ove gala večere u Vašingtonu. 



Ovo je, dakle, trijumf sposobne bosanske dijaspore, koja se oslobađa egzistencijalne stege i krize novog identiteta u egzilu i krupnim koracima gazi naprijed. Nije, naravno, jedino bosanska dijaspora poznata po tome. Zna se i da nikome nikad nije uspjelo da eliminira dijasporu. Ali, zato je dijaspori uspijevalo da eliminira domaću političku bagru koja običan i pošteni svijet šalje u egzil pretvarajući ga u prognanike. Kao što su to učinili od nas 1992. godine i kasnije. Izgleda i da je vrijeme za argumentirano svođenje računa.

Dolazak Bila Klintona među Bosance i Amerikance je potpuni trijumf američkog Savjetodavnog vijeća za BiH

Često pročitam molbu za pomoć nekome u nevolji. Pogledam televizijske priloge o ljudima kojima je potrebna pomoć. Vidim mlade kako stoje na ulici s kutijama za priloge radi pomoći djeci, prijateljima, starijim. I pomislim koliko su male želje ljudske. Ovih dana sam se sasvim slučajno zatekla u centru za urgentnu medicinu. Ljudi uplašeni. Stoje i čekaju. Strah i neizvjesnot im se vidi u svakom treptaju oka.

<h2>Živjeti skromno
</h2>

Odjednom ulazi u ambulantu žena sa starijim muškarcem koji ne može da govori. Jedva se on i kreće, ali došao je nekako s njom. Ona priča umjesto njega. Veli: „Juče je dugo radio na njivi. Utrnula mu lijeva ruka i ne može ništa s njom, a jedva i govori. Ništa ga ne razumijem.“ Doktor veli da je stanje ozbiljno i da ga mora zadržati u bolnici. On odmahuje glavom, a ona u očaju kaže: „Ali mi živimo od njive. Nemamo nikoga doktore. Moramo kući.“ Zaista, ti ljudi nemaju alternativu. Za njih je svaki propušteni dan na njivi, dan gladi. A svaki propušteni dan u bolnici, dan koji im oduzima njivu. Trajno. 


Pomislih onda koliko ljudi brine istu brigu kao i oni. Koliko ljudi ima samo jednu malu želju: živjeti skromno. Preživljavati. Raditi na svojoj njivi i radovati se svojim plodovima. Ne trebaju njima ni političari, niti mirovni pregovori, niti popunjavanje upitnika za EU. Ne trebaju im ni bogati donatori koji traže ispunjenje nekih njihovih vizija. Samo komad neba i sunca, ruke koje ne trnu i snaga da se prekopa od jednog do drugog kraja tvrda zemlja.

Izašla sam duboko dirnuta prizorom ovo dvoje nemoćnih staraca i došla kući. Usput sam vidjela i neku djecu koja plaču. Teške su te suze dječije. Najteže. 


Sjetila sam se onda jednog dječaka. Lijepog šestogodišnjeg mališana koji se sprema za prve školske dane. Mašta kako će biti vatrogasac kad poraste jer će tako spašavati ljude. Skromno odjeven sjedi. Gleda svaki čas u jednu zdjelu pred njim. Domaćica to opazi i reče mu da se posluži jagodama. Veli on: „Neka hvala.“ “Ma, daj hajde brzo jednu smaži, rastužit ćeš jagodu ako je ne uzmeš.“ Uze jednu svojim prljavim dječijim ručicama i glasno cmoknu. „Obožavam jagode.“ Domaćica mu reče da ih jede dok ne pukne, a on na to spusti glavu, oči mu se napuniše suzama i riječima prestarjele duše odgovori: „Neka, kupit će i meni mama kad budu jeftine, rekla mi je tako. A mame uvijek govore istinu.“

Tihi i nevidljivi



Jedva uze još jednu jagodu i potrči za loptom. A roditelji njegovi, oboje vrijedno radi na svojim poslovima. Samo ne može se sve sustići sa dvoje male djece. Dok plate sve što se platiti mora, onda valja rastegnuti dokle se ima i čekati nove plaće. Znam da će ovaj dječak biti uspješan kad poraste, jer on mašta. Ima želju da nešto dostigne što sada nema i ne može sad imati. Jednog dana će imati neke svoje jagode i dijeliti ih drugoj djeci kojoj su još skupe.



A neki dan u emisiji u kojoj ljudima želje, male, sitne, životne želje ispunjavaju, sjedi dječak sa svojom majkom i gleda je kako plače. Priča ona svoju životnu priču, a suze same teku. Majka ima samo jednu želju, da joj dijete ne umre od gladi jer ona ne može da radi, a on je još mali da bi preuzeo poslove. Nemaju nikog drugog. Njih dvoje sami samcati. Kad dječaka upitaše šta bi on volio, da li neki slatkiš ili igračku, njegov odgovor bijaše: „Da mi majka ozdravi.“ Majka je na to dodala da on gotovo i ne zna kako čokolada izgleda i da je zadnji komad pojeo kad je komšinica prije nekoliko mjeseci donijela nekoliko kockica da podijele.



I tako, dok pored nas prolaze ljudi s punim torbama želja kojih nikada dosta, prolaze i oni koji imaju jedva jednu-dvije. Oni su tihi i nevidljivi. Žive svoje živote radujući se novom danu i sretni što su živi. Ne traže puno i velika su opomena za one grabežljive među nama. Malo snage za rad, jedna jagoda i ponekad kockica čokolade.

Jedna jagoda i kockica čokolade

Za sve Bošnjake i za sve poštene ljude u ovoj zemlji jedna činjenica je sa stanovišta ljudskog razuma pravne i političke logike apsolutno nerazumljiva.&nbsp;&nbsp; 
Naime, radi se o nerazumljivoj činjenici da se progone vodeći oficiri Armije Bosne i Hercegovine, države koja je kao osamostaljena bila priznata u svom ustavnopravnom poretku i kapacitetu pod kakvim je proglašena kao nezavisna država i kao takva primljena u Ujedinjene narode.

<h2>Upozorenje Rokara</h2>

Stoga je bilo očekivano da će UN, a posebno njegovo Vijeće sigurnosti, izvršiti ono što piše u Povelji UN-a, a to je da će UN i Vijeće sigurnosti štititi teritorijalni integritet i političko jedinstvo svake članice Ujedinjenih naroda, pa tako i BiH. 


Nažalost, oni koji su mislili da imaju pravo da kroje geografsku i političku mapu svijeta, prije svih Velika Britanija, Francuska i Savezna Republika Njemačka, donijele su odluku na zasjedanju u sjedištu predsjednika Francuske Republike Fransoa Miterana (Francois Mitterrand) da će Evropa voditi politiku koja će Srbima omogućiti da nadoknade gubitak Jugoslavije u kojoj su od 1918. pa do devedesete dominirali i uz to u dva rata bili saveznici Velike Britanije i Francuske. 


Istovremeno je donesena odluka da se Srbima onemogući da svoje aspiracije zadovoljavaju uzimanjem hrvatskih teritorija, zbog čega treba odmah prekinuti rat u Hrvatskoj, a da se i Srbiji i Hrvatskoj treba omogućiti da se namire na Bosni i Hercegovini kao da ona nije historijska država i da nema kontinuitet državno-pravnog razvoja jednako kao i Srbija i Hrvatska ili bilo koja druga republika bivše Jugoslavije. 


Ova informacija došla je u posjed vodećih političkih i državnih organa Bosne i Hercegovine zbog okolnosti da je tadašnji predsjednik francuske vlade Mišel Rokar (Michel Rocard) bio lični prijatelj iz dana doktorskih studija u Britaniji sa prof. Muhamedom Filipovićem kojem je ovu informaciju saopćio i savjetovao da ne prihvatamo pregovore u Ženevi osim kao pregovore o hitnom prekidu svih ratnih djelovanja i kao otvaranje pregovora o rješavanju političkih pitanja unutar institucija države Bosne i Hercegovine. 


Tragična okolnost za nas se sastojala u tome da neki primitivci koji su vodili glavnu riječ nisu vjerovali da jedan običan profesor koji u našoj zemlji ne vrijedi ni pišljiva boba može imati prijatelja na tako visokom položaju i upali su u zamku koja im je namještena, tako da su otpočeli pregovore koji su od početka bili pregovori o ustavnom poretku, a ne o prekidu rata. 


Ta greška dovela je do sljedeće greške, a to je da je rahmetli Izetbegović prihvatio insistiranje Dejvida Ovena (David Owen) da pregovara s Matom Bobanom i Radovanom Karadžićem, što je relegiralo njegovu poziciju i svelo ga na predvodnika jedne od strana u sukobu. 


Kada je, posebno kroz Oven-Stoltenbergov prijedlog, postalo i zvanično stanovište predstavnika Evropske unije, Ujedinjenih naroda, uključujući i Sjedinjene Američke Države, da se radi o sukobu tri strane, onda je proizašla i ona konsekvenca koja je izjednačila agresore, masovne ubice, izvršioce genocida i organizatore udruženog zločinačkog poduhvata s časnim borcima koji su branili svoju zemlju, međunarodno priznatu članicu Ujedinjenih naroda koja je po Povelji UN-a imala apsolutno pravo da svim sredstvima brani svoju državu, njenu teritoriju i njene stanovnike. 


Kako je naše političko i državno vodstvo upalo u vješto namještenu zamku međunarodne političke mafije, ceh te greške platili su najbolji naši sinovi, oni koji su odbranili ono što se moglo odbraniti, a to su naši vodeći generali. 


Od Rasima Delića, Sefera Halilovića, Mehmeda Alagića, Sakiba Mahmuljina do Atifa Dudakovića, dakle, svi generali koji su de facto odbranili državu, jer Bosnu i Hercegovinu nije odbranila nikakva stranka, niti neka mudra politika, nego odluka našeg naroda da ne poklekne pred ubicama i istrebljivačima Bošnjaka i izuzetna vještina naših komandanata koji su u teškim uvjetima bez logistike i bez ikakve pomoći od bilo kuda uspješno odolijevali i na kraju ušli u pobjedonosni pohod u oslobađanju cijele zemlje, u čemu su bili grubo zaustavljeni.

Izmišljena odgovornost



Atif Dudaković mora znati da on nikome ništa ne duguje, da je on izvršio svoju patriotsku dužnost i odgovornost koju je imao, da je on kao vojnik slijedio politiku koju je formuliralo državno vodstvo. General Atif Dudaković vrlo dobro zna da je Karl fon Klauzevic (Carl von Clausewitz), najveći vojni teoretičar, rekao da je rat vođenje politike vojnim sredstvima pa, dakle, vojnici izvršavaju političke naloge i zamisli, a ne konstruiraju i ne projiciraju svoje poteze osim u okvirima vojnih aktivnosti. 



Koliko je perfidna politika međunarodnih faktora ogleda se u tome kada je formiran Međunarodni sud koji će suditi za ratne zločine protivno ovoj Klauzevicevoj definiciji rata, iz svake odgovornosti je isključena država, njena politika i njene organizacije, pa čak i vojska kao takva, a odgovornost je reducirana na individualnu i tzv. izmišljenu zapovjednu. 



Međutim, prednost Atifa Dudakovića se sastoji u tome, i on to treba dobro znati, da je on u pravu i da je istina na njegovoj strani i da nema tog suda koji može njega osuditi zato što je časno vršio svoju dužnost i izvršavao nalog svoje vlade. 



Atif se sigurno sjeća da sam ga ja sustigao na Laništu u njegovom pohodu za oslobađanje Ključa i Sanskog Mosta i da sam dva dana svjedočio način kako on komanduje operacijama i da su te operacije bile izuzetno pažljivo definirane s najvećim obzirom da se ne nanese šteta civilnom stanovništvu i uopće da ne nastane neka situacija koja bi se mogla okarakterizirati kao humana katastrofa. 



Dudaković je dobio mnoge bitke, a najveća perfidija onoga što mu se stavlja na teret sastoji se u tome da se njemu pripisuje zločin prema onima koji su stvarajući nekakvu autonomiju jednog poludjelog čovjeka za kojeg je bilo jasno da je marioneta u rukama Dejvida Ovena i srpske obavještajne službe, a to je autonomija Fikreta Abdića. 



Nema nikakve države, vojske koja smije dozvoliti da joj se u srcu njene teritorije stvara neprijateljska državna, paradržavna i vojna organizacija. Stoga je svaka akcija protiv te Abdićeve autonomije bila apsolutno nužna i legitimna. 



Poruka komandantu



Sa svoje strane, pisac ovih redova može Dudakoviću reći: 



Dobio si mnogo teže bitke i ne treba da se brineš. Izaći ćeš i iz ove kao pobjednik, a ono što nas kao tvoje prijatelje zabrinjava je da se prema našim ljudima primjenjuje perfidna strategija psihološkog pritiska koja naše časne ljude ubija gore nego što metak ubija čovjeka. 



Kad sam posjetio Mehmeda Alagića nakon što se vratio iz Haga u njegovoj kući u Fajtovcima, on mi je rekao: „Muhamede, ja sam mrtav čovjek. Umro sam onog momenta kad me je moja država, onaj Lagumdžija predao i to kad su me proveli svezanog kroz Sanski Most. Ja sam tada de facto umro, ovo je samo moje odumiranje.” 



Ne daj se i ne dopusti da ti nametnu sudbinu Mehmeda Alagića!

Čije račune plaća slavni general Armije BiH Atif Dudaković

Kineska ambasadorica u BiH Čen Bo predala je jučer šefu bh. diplomatije Igoru Crnatku notu kojom se potvrđuje da će ukidanje viza za nosioce običnih pasoša stupiti na snagu 29. maja.&nbsp; Agilna ambasadorica od prvog dana dolaska u Sarajevo pokazala je da želi unaprijediti odnose s našom državom. Do sada je obišla praktično svaki dio BiH, čime se ne mogu podičiti čak ni svi bh. političari. 
Na svakom svom putovanju u susretima sa bh. zvaničnicima i privrednicima isticala je značaj ekonomske saradnje i poboljšanja standarda naših građana. 
Čen Bo, osim ukidanja viza, isposlovala je i da kineski investitori obrate pažnju na našu državicu u srcu Evrope. Konkretni rezultati njenog djelovanja vidljivi su posebno u bh. energetskom sektoru. 
Dajući ocjenu djelovanju ambasadorice Čen Bo, definitivno možemo zaključiti da je ona među sposobnijim i agilnijim diplomatima u našoj državi. 
Rođena je 1970., udata je i ima kćerku. Na dužnost u Sarajevu stupila je 2015. godine.

Agilna ambasadorica

Nakon što je Redžep Tajip Erdoan (Recep Tayyip Erdogan) lično potvrdio da će „evropski skup“ njegove stranke biti održan 20. maja u Sarajevu, politička čaršija u Bosni i Hercegovini je buknula.

U posvemašnjoj raspravi o tome šta nas očekuje od mitinga Stranke pravde i razvoja (AKP), koju vodi čovjek koji je istovremeno i predsjednik Turske, ističe se jedno pitanje: Hoće li Erdoan miting u Sarajevu iskoristiti da izabere svog favorita u BiH?&nbsp;&nbsp; Hoće li, dakle, Erdoan okupljenim mitingašima u Sarajevu reći – 24. juna (kada su izbori u Truskoj) glasajte za mene i moje ljude. A u oktobru (kada su izbori u BiH) glasajte za ovu kandidatkinju ili ovog kandidata?
Šta će se desiti, u tom kontekstu, vjerovatno sada ne zna ni sam Erdoan. 
No, niko se ne treba iznenaditi ako se odluči na takav korak. Promocija Erdoanove valinice ili valije za Bosnu i Hercegovinu sa sobom nosi cijeli niz kontroverzi. 
Ona bi nekima u SDA mogla donijeti olakšanje. Jer, zaboga, „naš je predsjednik“ rekao svoje. Računa se da bi takav potez suzbio, ako ne i u cijelosti ugušio opoziciju mogućnosti da se žena pojavi na kandidatskoj listi za člana Predsjedništva BiH. 
Ako ne bi bila „ona“, „on“ bi isto tako mogao hajrovati, dobivanjem konačnog pečata na svoje bolesne i neosnovane ambicije. 
Što se turskog ugla mitinga u Sarajevu tiče, jedno je od osnovnih pitanja šta se njime hoće. Želi li se, nakon „abschiebunga“ iz Evropske unije, Evropi zabiti prst u oko ili joj pokazati da je Istok demokratičniji i mudriji od Zapada. 
Podrška kandidature ženi ne bi donijela samo bitno veću i trajniju medijsku pažnju nego bi Briselu, Berlinu, Beču... poslala poruku zbog koje bi se neki sigurno dublje zamislili. 
Ima težine i u tvrdnji da bi Erdoan promocijom svog valije ili valinice obavezao tu osobu na poslušnost. Šta bi to za BiH značilo, nije teško pretpostaviti. 
Valinica ili valija, svejedno ne valja! 
Bosna i Hercegovina nije se uspjela oduprijeti višestrukoj agresiji niti dala više od 100.000 života u odbrani da bi bilo ko izvana imao pravo određivati ko će nam biti na čelu države.

Valinica ili valija

Mnogi su se nakon prvomajskih praznika tradicionalno raspisali o hedonizmu i sklonostima ovdašnjih ljudi ka roštiljskim delicijama, uz dramatične alarme i upozorenja na hronični deficit svijesti o važnosti borbe za radnička prava unutar našeg rasturenog društva. Ispada da bi u državi od milion i kusur problema sve bilo bolje i prosperitetnije samo da, eto, umjesto dangubljenja po izletištima i vikendicama, bh. građani tog prvog svibnja protestuju na gradskim ulicama, što je, k'o biva, običaj u ostatku civilizirane Evrope.
Naposljetku, nikad nećemo saznati kako se to tačno dogodilo pa su kao glavni krivci u analizama našeg očajnog ekonomsko-privrednog stanja prvo markirani nezaposleni, a onda i „sretnici“ što šljakaju pod ponižavajućim uvjetima za oholog tajkuna ižđikljalog na krilima politike.
Ima nešto neuništivo (moguće je i DNK dokazivo) u tim prvomajskim druženjima, zbog čega su neutješno zabrinuti lokalni mudroseri i salonski ljevičari. Naime, obilježavanje Praznika rada u prijateljskom okruženju, uz mesni asortiman i piće po slobodnom izboru, jedan je od rijetkih običaja koji je pregur'o sve naše ratove, nove države, nacionalne razvaline i privatizacijske pljačke. I zašto bi, majkamustara, to trebalo biti sporno i pogrešno? Zašto karati ljude jer su odlučili da taj jedan dan, za razliku od većine drugih u godini, budu sretni i zadovoljni?
A kad smo već kod protesta i konkretnih efekata pobuna, sjetimo se barem onih obespravljenih boraca iz šatorskog naselja u centru Sarajeva koje više niko živ ne primjećuje, osim, možda, Čuke iz Šetališta i susjeda iz okolnih zgrada. Kako je, pitamo li se, radnicima „Hidrogradnje“ što na ulici godinama uzaludno traže svoja oteta prava?
Šta ćemo s armijom trudbenika protjeranih iz njihovih prethodno opuhanih preduzeća, penzionerima, besposlenom omladinom u permanentnom stanju beznađa i potrazi za radnom vizom na Zapadu, nestalom radničkom klasom, najamnicima i marginaliziranom poštenom inteligencijom? Zahvaljujući korumpiranoj i tragičnoj bh. vlasti, svi su oni u istoj gabuli i nevolji. I to nikakvi protesti ne mogu i neće promijeniti. Za roštilj spremni!

Za roštilj spremni!

Damir Skomina obilježio je polufinalni meč Lige prvaka nakon što je svojim potezima pomogao Liverpulu da izbaci Romu. Jedina je loša vijest u tome da Skomina nije igrač, već sudija, čije su katastrofalne odluke uskratile ekipi našeg Edina Džeke plasman u veliko finale protiv Reala iz Madrida.
Slovenac je propustio svirati dva očita penala za Romu, prvi nakon prekršaja na našem nogometnom asu, a drugi nakon što je bek Liverpula Trent Aleksander-Arnold (Alexander-Arnold) igrao rukom u šesnaestercu.
Tako je rezultat nakon 2:5 u Liverpulu u Rimu ostao 4:2. Džeki i saigračima slaba je utjeha to što se, prema navodima italijanskih medija, "Skomina slomio u svlačionici kad je shvatio kakve je napravio greške".
Skomina, koji će 5. avgusta napuniti 42 godine (rođen u Kopru), važi za jednog od vodećih evropskih sudija. Još od 2003. je na FIFA-inoj listi.

Slovenac koji je presudio Džeki

Posljednja šansa za dogovor o promjeni Izbornog zakona u rezidenciji je američke ambasadorice u Sarajevu. Pozvani su šefovi vladajućih i opozicionih stranaka iz FBiH. U proteklih šest mjeseci od sličnih druženja nije bilo nafake. 
Na jednoj je strani HDZ sa stožernim priljepcima i ucjenjivačkim stavovima, a na drugoj su svi ostali. Iako je u BiH nezahvalno prognozirati ishode stranačkih pregovora i neprincipijelnih talova, realno je očekivati da će i ovo okupljanje biti nepotrebno gubljenje vremena. Piši propalo!&nbsp;&nbsp;Dragan Čović već nekoliko godina vodi predizbornu kampanju za izbore koji će se održati tek najesen. Njegove pozicije nacionalistički su statične i isključive! Jeftinim populizmom, politizacijom i forsiranjem priče o „ugroženosti hrvatskog naroda“, šef HDZ-a podsjeća na Slobodana Miloševića iz kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća. 

To prepoznaju i vodeći evropski mediji, a vidljivo je i da su ga najmoćniji državnici odložili u „prljav veš“ i poslali u diplomatsku izolaciju. Zato je nervozan, nestabilan i sve destruktivniji.&nbsp; 
U zvaničnom Berlinu šef HDZ-a nikad jadnije nije stajao. Angelu Merkel, naime, ne impresioniraju provincijski fazoni i fore za polovne međunarodne emisare koje nafiluju „wikipedijskim“ saznanjima o našoj zemlji. Stoga je slobodni pad u naručje velikoruske politike bio očekivan.

Čović je svjestan da je dospio u klopku, da je sve nepoželjniji za Ameriku i većinu članica EU te da nema kud nego na istok, pod skute Vladimiru Putinu.&nbsp;&nbsp; 
Jer, ako te „zaposve“ prekriži njemačka kancelarka (a, eto, baš je ta nesreća snašla bivšeg vatrenog Rođenog), onda realan političar obično isprazni vlastiti kabinet, sa zidova poskida uspomene na susrete s papama i posveti se nekoj manje stresnoj profesiji. Čović to, naravno, neće učiniti. Procijenio je da mu se više isplati biti hercegovačka replika Dodika. I završiti u karantinu zaboravljenih asova i političkih luzera...

LUZERI Čović u karantinu!

Amina Kajtaz, najbolja plivačica Bosne i Hercegovine, na mitingu u Dubrovniku isplivala je novi državni rekord u disciplini 100 metara delfin.&nbsp;&nbsp; Učesnica Ljetnih olimpijskih igara u Rio de Žaneiru, u Hrvatskoj je isplivala B-normu za učešće na Svjetskom prvenstvu, a to je preduvjet za odlazak na Olimpijske igre u Tokiju 2020. godine.
Mlada i lijepa Mostarka ostvarila je vrijeme 1.00,08, što je bilo dovoljno da popravi rekord Bosne i Hercegovine u ovoj disciplini. U narednom periodu Kajtaz će pokušati isplivati i A-normu, što ne bi trebalo iznenaditi, jer od 22-godišnje plivačice možemo očekivati sve bolje rezultate. 
Amina je prošle godine iz Mostara prešla u Zagreb, potpisavši za tamošnju Mladost. Na odlazak je bila prinuđena zbog vrlo loših uvjeta za bavljenje ovim sportom, kako u gradu na Neretvi tako i u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Nažalost, u cijeloj BiH imamo svega dva olimpijska bazena, dok ih samo Zagreb ima pet. To dovoljno govori o uvjetima za sportove u vodi u našoj zemlji, pa je tako i svaki uspjeh koji postignu naši sportisti u ovim disciplinama vrijedan pažnje.
Amina Kajtaz rođena je 31. decembra 1996. godine i kćerka je proslavljenog fudbalera Veleža, Seada Kajtaza.

Korak ka Tokiju

Kako god okreneš, Bosna i Hercegovina nesretna je zemljica. Preživljava i opstaje između neiskrenog zapadnog susjeda i problematičnog komšije s istoka. Premala i komplicirana za velike igrače, zarobljena u ideologiji i gluparijama vladajućih domaćih izdajnika, uzalud čeka voz (što doći neće) za putovanje u Evropu. &nbsp;
U jednoj takvoj poludržavi, na tom ograničenom geografskom prostoru bez zajedničkih simbola i zajedničke povijesti, gdje na svakih 50 kilometara hokejaškom brzinom mijenjamo himne i zastave, rijetki su datumi i događaji na koje smo ponosni. Takav je, naprimjer, 2. maj 1992. godine. Sve je već poznato o danu u kojem je odbranjen i spašen glavni grad BiH.
Zna se za uništene JNA tenkove, transportere i kampanjole, SDS-ove “čarapare” i “povaljene” niške specijalce, za predsjednika države zarobljenog u kasarni, za čuvene telefonske razgovore u Senadovom dnevniku, za Adbića, Doku, Kukanjca i Đurđevca, za Kljuića i ono nezaboravno: “Ejupe, daj mi Ganića...” Nažalost, znamo sve i o prvim zločinima nad Sarajevom, granatiranju i snajperisanju, odvođenju nevinih ljudi iz kuća i stanova, ubistvima, silovanjima, opsadi koja se otegnula na hiljadu i po dana i noći...
Prošlo je, kažem, 26 godina, a još je to nekako poseban datum! Drugačiji od svih sarajevskih dana. Ljudi postanu bolji, baš kao što su bolji u ratu bili. Lijepo je i časno 2. maja biti Sarajlija u Sarajevu...
P.S. Ovom tekstu, ipak, nešto suštinski nedostaje... Čovjek. Komandant. Simbol. Eno ga, u ime prokletog “dejtonskog izjednačavanja strana u sukobu”, zbog veleizdajničkog pokroviteljstva Bakira Izetbegovića nad zlikovcem Nedžadom Herendom, na sudu brani čast i obraz od optužbi za krivično djelo koje nije počinio! Ne sumnjam i duboko vjerujem da će Dragan Vikić vlastitu nevinost dokazati. A, opet, druga je tema za razmišljanje gdje su bili i za koga su sve vrijeme radili razni SDA-ovci, svi ti “kosovci, muslimovići i ubačeni elementi”, obavještajci i kvazipatriote dok je Vikara vodio ratne i sudske bitke...

Dan ponosa i slave

Životna priča novog ministra unutrašnjih poslova Velike Britanije Sadžida Džavida (Sajid Javid) može se pretvoriti u igrani film, koji bi poslužio mladim ljudima širom svijeta kao inspiracija.&nbsp;&nbsp; Njegovo imenovanje na jednu od značajnijih funkcija u vladi premijerke Velike Britanije Tereze Mej (Theresa May), pokazatelj je da je nastupilo novo doba. Njegov uspjeh dokaz je i poruka svim ljudima da, uz mnogo truda i zalaganja, mogu dostići i postići značajne rezultate te da ljude ne određuje njihovo porijeklo. 
Džavidovi roditelji rođeni su u Indiji, ali su pobjegli u Pakistan. Njegov otac došao je šezdesetih godina u Veliku Britaniju sa, kako kaže Džavid, jednom funtom u džepu.
Džavid je 48-godišnji bivši investicijski bankar koji je 2010. ušao u politiku. Već 2014. postavljen je na mjesto ministra kulture, a 2015. je postao sekretar za biznis.
Rođen je 1969. u Ročdejlu i on je, kao i gradonačelnik Londona Sadik Kan (Sadiq Khan), sin muslimanskog vozača autobusa.

Preko trnja do finala Lige prvaka

Zelena transverzala

Tako se vodi općina

Izbori, akteri, planovi...

„Zmajić“ iz Bremena

Dolazak Bila Klintona među Bosance i Amerikance je potpuni trijumf američkog Savjetodavnog vijeća za BiH

Jedna jagoda i kockica čokolade

Čije račune plaća slavni general Armije BiH Atif Dudaković

Agilna ambasadorica

Valinica ili valija

Za roštilj spremni!

Slovenac koji je presudio Džeki

LUZERI Čović u karantinu!

Korak ka Tokiju

Dan ponosa i slave

Ministar za novo doba

Kolumne

Preko trnja do finala Lige prvaka

Zelena transverzala

Tako se vodi općina

Izbori, akteri, planovi...

„Zmajić“ iz Bremena

Dolazak Bila Klintona među Bosance i Amerikance je potpuni trijumf američkog Savjetodavnog vijeća za BiH

Jedna jagoda i kockica čokolade

Čije račune plaća slavni general Armije BiH Atif Dudaković

Agilna ambasadorica

Valinica ili valija

Za roštilj spremni!

Slovenac koji je presudio Džeki

LUZERI Čović u karantinu!

Korak ka Tokiju

Dan ponosa i slave

Ministar za novo doba