Teror izraelskog režima nad palestinskim civilima morao je biti crveni alarm za ustanak civiliziranog svijeta u kolektivnoj osudi i sprečavanju užasnih zločina - brutalnih likvidacija preko 60 ljudi te teških ranjavanja njih više od tri hiljade. Kažem, morao je biti, al' nije! 

Odluka američkog izblajhanog plejboja s privremenim boravištem u Bijeloj kući da ambasadu najmoćnije svjetske sile trajno preseli u Jerusalem očekivano je prouzrokovala nasilje širih razmjera. Trumpovu diplomatsku provokaciju izraelski desničari shvatili su kao odobrenje za ofanzivu na muslimanske susjede. Pokrenuta je moćna vojna mašinerija na nenaoružane ljude. I sve se, eto, događa baš u vrijeme kad Izrael obilježava sedamdesetu godišnjicu osnivanja.

Nakon što su im u dugim desetljećima zgažena sva ljudska prava, Palestince su okružili u koncentracionom logoru na otvorenom. Tu životare i čekaju svoj metak iz izraelske puške američke proizvodnje.

Vlada Benjamina Netanjahua (kojeg ispravno smatraju šampionom cionizma i hipokrizije) ovih dana to demonstrira u praksi. Nepodnošljiva je tišina iz svjetskih metropola, ta razarajuća ravnodušnost planete zbog golgote jednog nesretnog naroda.

Srećom, ima ih i što glasno osuđuju i vrište. I koji podanički ne aplaudiraju plastičnoj Ivanki Trump dok starletno paradira i zanosi bokovima oko nove jerusalemske ambasade svog popularnijeg oca. Daleka Južna Afrika buni se zbog vlastitih proživljenih iskustava. I turski suveren je u akciji. Povlačenje ambasadora iz Amerike i Izraela Erdogan je utemeljio „genocidom u Gazi“...

Nažalost, teške patnje palestinskog naroda nikad neće prestati. Pogotovo je to izvjesno nakon svih bezumnih mahnitanja novog američkog predsjednika u čijoj globalnoj politici nema ni strategije ni cilja. Jedino čemu je Trump istinski posvećen jeste zadovoljavanje desničarskih jastrebova koji su ga, uz glasove „rednex“ rulje, doveli na vlast. Jedan od takvih radikala i fanatika je Netanjahu. Kojem su progon i uništenje muslimana odavno postali smisao života.

Zločin u Palestini!

Na prvi pogled, SDP-ov izum o referendumu izgleda kao pionirski pokušaj za osiguravanje podrške partijske baze budućem kandidatu za Predsjedništvo BiH. Baš kao da se radi o KP Kine, iz Alipašine 41 najavljuju kako će glasanje trajati cijela tri dana. Drugarice i drugovi o svojim će se favoritima izjašnjavati „na licinom mjestu“, dakle u opštinama gdje žive, ali i elektronskim putem i u odsustvu i putem mobilnih timova i ljevicom i desnicom...
Kad bismo nastavili s nabrajanjem svih raspoloživih mogućnosti za glasanje (što ih je Saša Magazinović temeljito prezentirao u najavi referenduma), vjerovatno bismo dobacili i do aklamacije. Ali to je, jelte, genijalni patent one druge stranke od koje SDP u oktobru planira kidnapovati vlast.
Trodnevna referendumska „Ivkova slava“ uslijedila je pošto su najistaknutiji partijci k'o čarape na nogama mijenjali stavove u vezi sa kandidatima za vrh države. Tako je predsjednik Nermin Nikšić mjesecima pričao basne o zajedničkom kandidatu stranaka okupljenih u lijevo-građanski blok. Nakon što se Željko Komšić egoistično zaletio po novi mandat „pre'sjednika iz nebodera“, Nikšić se nije branio šutnjom, već je ispalio ekskluzivu da će SDP imati čak tri kandidata.
Za svaki od dejtonskih naroda po jednog b-h-s socijaldemokratu. Onda je novopečeni glavni SDP-ovac u RS-u (čije ime nikako da upamtim jer se zapravo radi o dvije osobe) poručio da, što se njega lično i personalno tiče, od srpskog kandidata nema ništa, ali da bi se, eto, predsjednik partije trebao samožrtvovati kandidaturom za bošnjačkog. Umjesto odgovora na (iza)zov iz Banje Luke, Nikšić provodi anketu. Iz koje doznaje da dvodecenijskog parlamentarca Denisa Bećirovića u predsjedničkoj kampanji želi vidjeti više od osamdeset posto partijskog članstva...
Budući da se upravo s masovnom podrškom Bećiroviću Nikšić danima hvalisao, pitanje od milion dolara glasi: Čemu, onda, farsa s trodnevnim referendumom? Šapuće se da je to bio tek jedan od ukupno četiri ultimatuma SDP-ovog Denisa partijskom rukovodstvu. Nakon što je dobio sve što je tražio, uz uobičajeno patriotsko fejzbučenje i desničarske talambase, Bećirović je svečano prihvatio kandidataru. I Komšića bacio na konopce, u prvi predizborni nokdaun...

DUM-DUM Referendum

Više od decenije traju iskopavanja u Visokom, s problemima i opstrukcijama. Ipak se radi i dokazuje da u srcu BiH postoji energetski fenomen. Potvrđeno je to i na okupljanju stručnjaka iz cijelog svijeta u Visokom na Prvoj globalnoj konferenciji o energiji piramida.&nbsp;&nbsp; Na tom skupu istaknuto je da su bosanske piramide među najvećim otkrićima 21. stoljeća. Također je rečeno da su te strukture gradile drevne civilizacije. 
Semir Osmanagić, direktora Fondacije „Arheološki park: Bosanska piramida Sunca”, nikad nije odustao od promocije piramida. Rođen je 1. juna 1960. U Sarajevu je završio&nbsp;Ekonomski fakultet i Fakultet političkih nauka. Živi i radi u&nbsp;Hjustonu u SAD. Doktorirao je 2009. godine o temi „Civilizacija Maja“.
Osmanagić je 2013. dobio priznanje američkog Kongresa za „nesebičan rad i podršku kulturnoj i ekonomskoj nezavisnosti američkih useljenika“.

Promoter piramida

Iskusni policijski inspektor nedavno je heterogeno društvance uz kafu uvjeravao da će aktuelni građanski protesti za Davida Dragičevića i Dženana Memića srušiti s vlasti SNSD i SDA.

"Šlamperaj i propusti koji su počinjeni u oba predmeta su skandalozni. Pa, vidite li da su se, zbog očiglednih pritisaka iz vladajućih stranaka, tužiteljstva potpuno pogubila u zvaničnim izjavama“, konstatirao je pravedni predratni milicioner i poslijeratni certificirani policajac. 
Na Trgu Krajine već dva mjeseca se okupljaju ljudi koji traže istinu o jednom zataškanom zločinu. Predvodi ih Davidov otac Davor. Dvjestotinjak kilometara dalje od centra Banje Luke, u Sarajevu dakle, Dženanov otac Muriz predvodi ljude koji traže istinu o jednom zataškanom zločinu. 
Dvije neispričane priče, dvije ugašene mladosti! Oba zločina opterećena su osnovanim sumnjama o nečasnim i sramotnim policijsko-tužiteljskim ulogama. Ima tu svega, od opstruiranja istraga, prikrivanja i falsificiranja dokaza, brutalnih prijetnji, čak i institucionalne zaštite ubica krvavih ruku. Očevi mrtvih sinova objavili su činjenice o spletkarenju i nedopustivom neprofesionalizmu „organa gonjenja“.&nbsp;

Sutra će dvojica dječaka skupa stupati nebom nad Vilsonovim šetalištem

Te dokaze policijski i tužiteljski šefovi u dva najveća bh. grada uporno ignoriraju i odbacuju. I ubicama osiguravaju slobodu.



U najljepšem kvartu glavnog grada BiH najavljen je zajednički protest za Davida i Dženana. Sutra će dvojica dječaka skupa stupati nebom nad Vilsonovim šetalištem. A dolje ispod, u sjeni stogodišnjih lipa, koračat će njihovi očevi na čelu kolone pravednika koji odbacuju policijsko-tužiteljske laži i ne plaše se korumpiranog sistema što počiva na nepotizmu, bezakonju i anarhiji.&nbsp;&nbsp; 


U Vilsonovom neće biti entitetskih granica, vjera i nacija. Neće biti stranaka i partija, nacionalizama i lažnih patriota. Tamo će doći ljudi iz one prelijepe Arsenove pjesme. Hrabri ljudi!

Vilsonovo, David i Dženan

Kada je pažnju svjetske javnosti na sebe skrenula ulogom u prvjencu Anđeline Đoli (Angelina Jolie) „U zemlji krvi i meda“, Zana Marjanović, bh. glumica, tu nije stala sa svojim uspjesima. 

Marjanović je trenutno na Filmskom festivalu u Kanu, gdje je održana pretpremijera filma „A Rose in Winter“, u kojem je upravo ona ostvarila glavnu ulogu. Radi se o filmu koji ima važnu temu, a govori o svetici, zaštitnici Evrope Edit Štajn (Edith Stein), koja je porijeklom Jevrejka.&nbsp; 
Osim što niže uspjehe u glumačkim vodama, poznato je da Marjanović često javno govori o problemu nasilja nad ženama koje, kaže, u našem društvu najčešće prolazi neprimjećeno i nedokumentirano.

Zana Marjanović je rođena u Sarajevu 31. maja 1983. godine. Pohađala je čuvenu srednju školu za glumu “Fiorello La Guardia” u Njujorku. Diplomirala je glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Zastupnica je SBB-a u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH&nbsp;

S holivudskim velikanima

Da su na onoj legendarnoj gala večeri američkog Savjetodavnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu (ACBiH) ostale samo dvije izjave, dvojice bivših predsjednika Bila Klintona (Bill Clinton) kako se razočarao u birokratsko-pravna ograničenja Dejtona i Harisa Silajdžića koji je shvatio da nema “sto posto BiH” ako to nije građanska država, bilo bi dosta. A kamoli ostatak.&nbsp;&nbsp; 
U zraku je, međutim, ostalo da visi i upozorenje predsjednika Upravnog odbora ACBiH Adnana Hadrovića, koji je sve to stavio u kontekst, poručivši da smo se tu okupili i zbog ruske opasnosti na Balkanu. A i njegovog dopredsjednika Nedima Musića, koji je rekao da je to skup zahvalnosti prema Amerikancima koji su Bosnu sačuvali.

Nova generacija&nbsp;
Bravo mladim Bosancima što su ad hoc sklopili historijski mozaik i pružili takvu platformu Klintonu i Silajdžiću da o svemu čak i pokajnički progovore; obojica su, naime, imala napisane govore, ali govorili su srčano - zanemarujući slogane. Bio sam tu, među novinarima, i osjetio to. Zato sam i otišao u Vašington da budem svjedok, a ne gost.

Zapravo, dvojici bivših državnika je blago, džentlmenski i da ne kažem mladalački avangardno ispostavljena ozbiljnija povijesna faktura, prema kojoj će se novoj generaciji morati odgovarati na neka nezaobilazna pitanja. Ne mogu više ostajati dužni. Jer, dug je zao drug! 

Zato bi me obradovali Silajdžićevi autentični memoari; šta se događalo prije, u toku i odmah nakon Dejtona, uvid u historijske fakte živog učesnika, koji još zna i lijepo pisati. I više od njegove, eventualno nove političke kandidature. Vjerujem da bi ta knjiga bila korisnija Bosancima nego neka nova (stara) funkcija. 

„Može se dogoditi da ćemo se morati pokajati u našoj generaciji“, rekao je svojevremeno lider građanskih prava u Americi Martin Luter King (Luther) boreći se protiv rasne segregacije i apartheida. „Pokajanje treba doći “ne zbog žestokih i jetkih riječi i nasilnih akcija loših ljudi, već zbog užasne šutnje i ravnodušnosti dobrih ljudi koji naokolo govore „nije još vrijeme“, napisao je King kao da govori o Bosni neposredno prije, a ponegdje i poslije Dejtona.

Zato bi ova bosanska večera u Vašingtonu, na kojoj su prisustvovala još dva američka generala i jedan bosanski kapetan u američkoj armiji, bila još veličanstvenija da su je s istim ciljem - za jedinstvenu i multietničku BiH i za svesrdnu pomoć da zemlja uđe u NATO i brže krene ka EU - organizirala neka društva bosanskih Srba i Hrvata. Pa da sada hvalimo Obrada Kesića na čelu predstavništva RS u Vašingtonu; ali on ponajviše brine kako da Amerikanci Miloradu Dodiku skinu sankcije. 

&nbsp;Ipak se okreće

Otuda Klintonov “promašeni“ Dejton, kako nam je to onomad opisao bivši američki predsjednik, dakle sporazum koji treba mijenjati, za šta, očito, nema domaćih, a još manje međunarodnih uvjeta, kao i Silajdžićeva “građanska” BiH, u koju se “švercuje demokratija”, jer je Bosna u međuvremenu postala (nepopravljivo) narodnjačka zemlja, jesu slika sadašnjeg zabetoniranog diplomatskog, birokratskog i političkog stanja. 

U isto vrijeme se san o onoj idealističkoj paradigmi Evrope, kojoj bi višestoljetna Bosna trebala da bude uzor, pretvara u duboko razočarenje, sada kad otvaramo ovaj možda zadnji testament nade.&nbsp;

U međuvremenu, vjerski dužnosnici, gotovo svi, popovi, fratri, imami i ostali, govore kako nema grijeha koji se ne može okajati - osim grijeha nekajanja. I da samo arogantni ljudi ismijavaju kajanje. Ali zaboravljaju, oblačeći religiji neku od nacionalnih uniformi, kako ta religija ne smije biti samo teološka učionica već i javni dijalog u dva smjera s priznanjem, pokajanjem i oprostom s kojim prestaje ispaštanje. 

Možda zato na Balkanu kasnimo s pomirenjem, prodajući vjeru za večeru, sinekuru ili partiju. Ima tu svašta, a da nije uredu!

- I ponos nas sprečava da se suočimo s istinom. Ponos razvaljuje našu viziju. Mi se nikad ne mijenjamo dok mislimo da je sve uredu. Ponos pravi naše srce tvrđim i zamagljuje oči našeg razumijevanja. Ponos nas drži na distanci od pokajanja koje nas jedino može osloboditi - napisao je poznati američki pisac Džon Bivere (John Bevere). 

Povrh svega, u Americi često ističu kako je pokajanje zaokret od 180 stepeni, a reformacija (na reformama se stalno insistira u BiH) zaokret od damo 90 stepeni; znači, ni pola od pogrešnog bosanskog kruga, kao u onom filmu Ademira Kenovića. 

Slušajući Klintona i Silajdžića u Vašingtonu, rekao bih, zaokrenuli su za dobrih 45 stepeni. Nije dovoljno. Ali, ipak se okreće.

Avangarda i testament nade

Tradicionalni mevlud i zikr u nadaleko čuvenoj tekiji na vrelu Bune u Blagaju kod Mostara, jedno od najmasovnijih dovišta u BiH, ali i šire, i jučer je privukli impozantan broj vjernika, njih skoro 30.000. Na činjenicu da ova svečanost svojom masovnošću i iskazanom ljubavlju objedinjuje Bošnjake iz cijele BiH i regije posebno je ponosan mostarski muftija Salem ef. Dedović.&nbsp; 
Vjernici koji pohode Blagaj s posebnom pažnjom prate njegove poruke dobrodošlice i ohrabrenja kojima poziva na zajedništvo, uz obavezno podsjećanje na to da je ova manifestacija utemeljena na lijepoj tradiciji okupljanja muslimana na dovištima.

I ovogodišnji, 43. izdanje „Dana mevluda i zikra“, koje je započelo 18. aprila i bit će okončano sutra, ponudilo je brojne sadržaje iz sfere kulture, nauke i duhovnosti. Zasluge za novo unapređenje ove važne manifestacije najviše pripadaju ef. Dedoviću.

Rođen je 1976. godine u Nevesinju, a nakon Gazi Husrev-begove medrese diplomirao je na Al-Azharu u Kairu. Magistrirao je na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Za muftiju mostarskog imenovan je prije četiri godine.

Čuvar tradicije

Oni koji su saslušali petnaest članica Vijeća sigurnosti UN-a na redovnoj šestomjesečnoj raspravi o Bosni i Hercegovini u Njujorku nisu čuli ništa posebno novo. Cinici su se čak mogli i iznova zapitati je li ta reciklirana kritika na račun bh. političara samo prastara birokratska težnja sažeta u moto: ne talasaj!

Ipak, upućeni svjetski diplomati opet su ispravno pobrojali sve bosanske nedostatke, od nacionalizama i obnovljene ratnohuškačke retorike do korupcije i nisu pretjerali u kritikama. Ali su zato promašili navodeći da se mnogo toga može svesti na nedostatak političke volje, od „nedokučivog” izbornog zakona pa nadalje, jer taj nedostatak volje amnestira odgovornost i, nažalost, ne proizvodi zakonske posljedice. 


Bosna se, nažalost, doima kao napuštena zemlja, na onom iskonskom bosanskom autopilotu preživljavanja. No, sada tom našem dejtonskom letu uveliko ponestaje goriva, jer glavni energetski potencijal, mladi ljudi, čekajući promjenu koja ne dolazi, sve više nepovratno cure iz takve države. 


S druge strane, gotovo unisona podrška iz UN-a visokom predstavniku od 14 prema jedan, jer Valentina Incka (Inzko) u Vijeću sigurnosti su, izuzev Rusije, podržale sve zemlje članice ovog tijela, posebno SAD, Britanija, Francuska, ali i Kina, dokaz je da svijet ima u rukama ključ za bosansku bravu, ali je još pokušava otvoriti kalauzom.


Pravo čudo kako se suočena s tim političkim izazovima međunarodna zajednica odlučuje da svom visokom predstavniku, koji je još glavno uporište provedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma, ne dozvoli da iskoristi svoje ovlasti i dovede do rješenja.


Demokratija i unutrašnji dogovor su, naravno, nezamjenjivi, ali nenadoknadivo je i vrijeme koje se već decenijama krade mladim naraštajima u BiH dok čekamo da se “naši” naizgled posvađani, ali u podjeli vlasti i vlastitih interesa itekako ujedinjeni lideri dogovore o našoj jednostavnoj evropskoj sudbini. 


Ona bi se još mogla nazvati Bosna za sve i po mjeri svih!

Bosna na autopilotu

Ime Omer Behmen u mom sjećanju se javlja, prije svega, kao ime moga školskog kolege iz banjalučke gimnazije. Vrlo inteligentnog, duhovitog i omiljenog kolege Omera Behmena. Da postoji drugi čovjek koji nosi isto ime nisam znao sve dok se ime inžinjera Omera Behmena nije pojavilo u medijima kao optuženog člana grupe Alije Izetbegovića.&nbsp;&nbsp;
&nbsp;Ili svi ili nijedan

Svi koji su tada bili uhapšeni i optuženi osvojili su odmah moje simpatije iz dva razloga. Prvo, jer sam oduvijek cijenio ljude koji su dosljedni u svojim mišljenjima, a pogotovo one koji su spremni da zbog svojih uvjerenja trpe obimne represije, a drugi moment je proizlazio iz moga uvjerenja da je komunistički režim dospio do krajnje tačke kada mu ne preostaje ništa drugo nego da vrši represiju nad ljudskim mišljenjem.&nbsp;&nbsp;
Ime Omer Behmen se, međutim, u mom horizontu pojavilo u vezi s radom Odbora za ukidanje zakona o verbalnom deliktu i zahtjeva tog odbora da se svi osuđenici po toj osnovi odmah imaju pustiti na slobodu. Bio sam član tog odbora kojim je predsjedavao tada najpoznatiji srpski književnik i intelektualac Dobrica Ćosić, a u kojem su bili poznati javni radnici, intelektualci iz cijele zemlje, a među njima i Muhamed Filipović. 

Desilo se da su kod mene na večeri bili moja draga prijateljica i kolegica i drugarica iz djetinjstva Emina Kapidžić, udata Cvijetić, i njen muž Maho Cvijetić. U toku večere zazvonio je telefon i advokat Perović koji je zastupao naš odbor prema institucijama vlasti obavijestio me sa radošću da je Predsjedništvo prihvatilo naš zahtjev za oslobođenje svih zatvorenika, a da je napravljen izuzetak samo za Omera Behmena, za kojeg postoje neki drugi razlozi zbog kojih oni ne žele da ga puste. 

Na tu vijest sam reagirao veoma žestoko tvrdnjom da je Omer Behmen najeklatantniji primjer osuđenika za verbalni delikt, prema tome da, ako njega neće pustiti, mi moramo odustati od svog zahtjeva te da je moje stanovište ili svi ili nijedan. Na moje riječi reagirao je Maho Cvijetić kazavši mi: „Moj Muhamede, ja sam do sada vjerovao da si ti pametan čovjek, a sad vidim da nisi. Znaš li ti Omera Behmena i kakav je on čovjek. Ako se Omer Behmen pusti iz zatvora, adžes će biti cijela Bosna, a za nas muslimane bi bilo najbolje da Omer ostane u zatvoru što duže.“ 

Na moje pitanje odakle mu to mišljenje, Maho mi je odgovorio: „To je tuhaf čovjek zbog kojeg sam ja odležao šest godina zatvora.“ Nisam dalje ulazio u stvar, a nisam ni odustajao od svog uvjerenja da Omer Behmen mora biti pušten. Kasnije sam Omera Behmena lično upoznao u kući moje tetke Munire hanume i njenog sina Edaha Bećirbegovića na sastanku koji mi je zakazao Alija Izetbegović nakon što smo se u Zagrebu razišli oko toga kakvu političku akciju treba da vode muslimani. 
Kod tetke Munire


Kad sam došao kod tetke Munire, zatekao sam tamo Omera Behmena, braću Ismeta i Izeta Serdarević i inžinjera Kasumagića, ali Alije Izetbegovića nije bilo. Na tom sijelu vođen je razgovor o svakojakim stvarima osim o onim koje su bitne pa sam ja napustio to društvo mada su mi braća Serdarevići bili odranije poznati s obzirom na to da su bili daidžići moje braće. Sljedeći put sam se susreo s Omerom Behmenom u Visokom kada je Alija već započeo s agitacijom za stvaranje svoje stranke. Tom prilikom susreo sam poznatog visočkog trgovca Hamdu Hadžiomerovića, za kojeg sam znao da je veliki musliman, a on mi je na pitanje hoće li se pridružiti stranci koju stvara Izetbegović odgovorio protupitanjem: „Muhamede, ima li tu Omera Behmena?“&nbsp;

Na moj odgovor da je Behmen jedan od vodećih ljudi te grupe, Hamdo mi je rekao: „E, onda tu meni nije mjesto, jer sam zbog tog čovjeka ja odležao šest godina u Zenici.“ U međuvremenu sam osnovao Forum za zaštitu muslimana, jer sam bio uvjeren da će nacionalno organiziranje političkog života u Bosni dovesti do obnove zahtjeva za podjelom Bosne kakva je izvršena 1939. godine. Kako se osnivačka konferencija Foruma pokazala kao izuzetno značajan kulturno-politički događaj i kako je prepuna sala insistirala da se na programu Foruma formira politička stranka što sam ja odbio, a konferenciji su prisustvovali osnivači muslimanske stranke Alija Izetbegović i Adil Zulfikarpašić, nekoliko dana poslije pojavio se lično Omer Behmen. 
Rekao je da mu je drago što sam osnovao Forum, što je mene obradovalo, a zatim mi rekao: „Došao sam da ti ponudim 500 imama koji će ti izvršavati sve tvoje naloge.“ Na tu izjavu ja sam reagirao kazavši da ja ne trebam ni 500 ljudi, a kamoli 500 imama, nego da tražim saradnike koji će otkrivati i utvrđivati sve akte povrede prava muslimana i o tome informirati centar Foruma koji će na to reagirati u javnosti, a i sudskim optužbama protiv počinitelja takvih akata. Dakle, da se tu radi o jednoj drugoj vrsti aktivnosti. Na to je Omer odgovorio: „Ja ti garantiram da će te slušati jer ih ja imam u džepu.“

Ja sam mu odgovorio da niko ne treba držati imame u bilo kakvom džepu ili bilo kakvoj vrsti obaveze ni prema kome osim prema njihovoj dužnosti da ispravno tumače našu vjeru, a da za svoj posao odgovaraju samo Allahu i u određenom okviru džematskom medžlisu koji ih je imenovao i koji ih plaća, odnosno džematu. Omer je nakon toga napustio moj kabinet nezadovoljan mojom reakcijom.

Sve što sam kasnije iskusio i svi susreti koje je on imao sa mnom jer ja nikada nisam ni pomislio, ni poželio, ni zatražio da se sa njim susretnem, imali su katastrofalne konsekvence. Prvi takav susret dogodio se u Brezovu Polju, gdje je trebala da bude održana osnivačka sjednica Skupštine stranke, a na koju smo svi došli nakon vrlo uspješne osnivačke sjednice Skupštine u Banjoj Luci koju sam ja organizirao.

U razgovorima koje sam vodio s Alijom Izetbegovićem rekao sam mu da bi u svom pokretu trebao imati više svjetovnih intelektualaca, a ne uleme, s čime se on saglasio, pa me zamolio da razgovaram s nekima od njih. Ja sam razgovarao s mnogima i svi su se odreda ustezali odlučivši da čekaju šta će se desiti, jedino je briljantni intelektualac Fuad Muhić prihvatio prijedlog da se uključi u pokret političke emancipacije muslimana. U tu svrhu je došao u Brezovo Polje da bi učestvovao na tamošnjem skupu.

Kad se pojavio u sali, bio sam obradovan, a vidio sam da se obradovao i Alija Izetbegović. Muhić je prišao grupi ljudi, među kojima je bio Alija Izetbegović, a pored njega i Omer Behmen i kad je pružio ruku Omeru Behmenu, Behmen ga je pljunuo, a Muhić je ostao miran i sabran, izvadio je maramicu iz džepa, obrisao lice i napustio salu, da bi ubrzo, nažalost i na veliku štetu po interese naše nauke, završio i život.

Za mene je, naravno, nakon toga Behmen prestao postojati, ali ja nisam za njega, pa je uslijedio njegov nalog da se moje prisustvo osnivačkoj sjednici Skupštine onemogući tako da me „povale“ bez obzira šta je to moglo da znači. Iz te situacije me je izveo čovjek kojemu mnogo dugujem i koji nije izvršio nalog da me dovede na mjesto gdje me je trebalo „povaliti“.

Teške uvrede

Kad je započeo rat i kad je formiran Odred „El-Fatih“, na jednom od skupova tog odreda Behmen je rekao da smo Adil Zulfikarpašić i ja najveći neprijatelji muslimana. Kakvo je to moglo značenje imati, može se samo zamisliti.

Ono što je mene najviše povrijedilo u ponašanju Omera Behmena, ne prema meni, nego prema mojoj supruzi Nadiji Filipović, rođenoj Dorocić, i mom sinu Nedimu Filipoviću. Omer Behmen je u predizbornoj kampanji mogao o meni da govori šta god je htio i mislio, ali je taj čovjek u svom ponašanju koristio apsolutno sa svakog ljudskog, a pogotovo islamskog stajališta, nedopuštene akte vrijeđanja, pa je tako u Dubravama na političkom zboru držeći govor rekao da je „Vlah Muhamed Filipović oženjen Vlahinjom Nadom i da ima sina Nenada”.

Pri tome je Behmen zaboravio da je moja Nadija potjecala iz najuglednijih familija toga kraja i da je imala mnogobrojne rođake u Stocu, u Dubravama, Čapljini, Ljubuškom, Mostaru i Nevesinju. Da je po majci bila Muratagićka, odnosno Muratbegovićka, u srodstvu s najuglednijim familijama Hercegovine, a po ocu kćerka Alibega Dorocića, tako da su njeni rođaci koji su prisustvovali tom skupu bili izuzetno pogođeni, uvrijeđeni, ali je, na svu sreću, jedan od njih snimio Behmenov govor. Taj snimak sam posjedovao i više puta sam rahmetli Aliji Izetbegoviću govorio o nedopuštenom ponašanju i teškim uvredama koje je sebi Behmen dopuštao prema meni, mojoj ženi, koja je bila izuzetno dobar i pošten čovjek i prava muslimanka. Nikad nikom nije zlo pomislila, a kamoli učinila, širila je oko sebe dobro, žrtvujući ne samo svoje vrijeme nego i svoja sredstva kako bi pomagala ljudima.

Alija je neprestano izbjegavao da donese sud o tome pa je govorio: „Ma nije valjda to Omer uradio. Jesi li ti, Muhamede, siguran? Ja ne vjerujem da je on to mogao tako učiniti?!“, što je mene dovelo u sumnju da se i on sam plaši Behmena. Kako bilo da bilo, rat je odveo Behmena na jednu stranu svijeta u Iran, a mene na drugu, u Švicarsku i Veliku Britaniju, gdje sam bio ambasador kao i on.

Život nas je ponovno sastavio na neobičnom mjestu. Bila je to američka baza „Zepelin“ kod Frankfurta, odakle su polijetali avioni prema Bosni i odakle sam ja trebao da letim za Sarajevo na razgovor. Na aerodrom sam došao taksijem, a nakon nekog vremena pojavila se kolona automobila Ambasade Bosne i Hercegovine u Bonu koja je dopratila ambasadora Behmena i njegovu suprugu do baze i dovukla njihov veliki prtljag. Kad je trebalo izmjeriti težinu prtljaga, a pravila su dopuštala da svaki pojedini putnik može sa sobom nositi samo 30 kilograma ukupnog prtljaga, ispostavilo se da prtljag Behmena mnogostruko prevazilazi dopuštenu težinu. Nastao je problem jer su američki vojnici odbili da prime njihov prtljag.

Spašeni paketi

Meni je bilo žao, posebno kad se konstatiralo da supružnici nose 50 kilograma maslaca upakovanog u jedan veliki paket - sanduk pa sam prišao vojnicima i budući da Behmen nije bio u stanju s njima komunicirati, pitao sam zašto prave problem, a kad su mi rekli o čemu se radi, rekao sam da trebaju da razumiju da je Sarajevo opkoljeno i da ljudi tamo gladuju te da je svaka hrana dobrodošla. Rekao sam im da je moguće riješiti taj problem što ćemo razlike u težinama koje postoje u prtljagu svakoga od nas koji putuje, a bilo nas je 22, pripisati bračnom paru Behmen, što će bitno smanjiti višak težine njihovog prtljaga.

Moj prtljag je, naprimjer, bio težak 24 kilograma. Tako da je već na tome dobiveno šest kilograma i bilo je moguće nadoknaditi razliku. Na tu moju intervenciju i argument koji sam im obrazložio, vojnici su pustili prtljag Omera Behmena i njegove supruge Salihe, tako da je taj problem bio riješen. Međutim, nakon što je ta prepreka prebrođena, dogodilo se da je taj prtljag trebalo odnijeti kojih 300 metara od zgrade aerodroma do aviona, a svi su ljudi uzeli svoje prtljage i ostavili porodicu Behmen pored njihovih paketa.

Tada sam zamolio vojnike, rekavši im: „Dečki, nećete valjda jednu damu i jednog starog gospodina ostaviti da se muče ili da ostanu bez svog prtljaga, uzmite te pakete i prenesite ih do aviona, to je za vas igračka.“ Vojnici su me poslušali i tako su bili spašeni paketi porodice Behmen. Ono što me nije iznenadilo znajući o kakvom se čovjeku radi je činjenica da mi Omer Behmen nije zahvalio za ovo što sam za njega i njegovu suprugu uradio.

Bilo pa prošlo, osim gorčine u ustima i ružnog sjećanja, osobito kad se radi o uvredi na račun moje Nadije i mog sina, ja nemam ni kapi osjećanja mržnje prema tom čovjeku koji je nanio dosta štete mnogim ljudima i našoj zemlji, ali kao musliman ja mu halalim.

On će za svoja djela odgovarati tamo gdje ćemo i svi. Na ovom svijetu pred historijom, a na ahiretu pred Onim pred kojim ćemo svi polagati račune o svojim djelima.

Kao musliman ja mu halalim

Mahatir Muhamed (92) postao je najstariji premijer na svijetu nakon iznenađujuće pobjede na parlamentarnim izborima u Maleziji.&nbsp;&nbsp; Mahatir se prije 15 godina povukao iz politike, ali se vratio i u oštroj izbornoj borbi porazio Nadžiba Razaka. Mahatir je 22 godine bio na čelu koalicije BN i premijer, sve dok se 2003. nije povukao u penziju.&nbsp;
Malezija je pod njegovim vodstvom postala članica "azijskih tigrova", grupe zemalja koja je tokom devedesetih godina doživjela procvat privrede.
Sve teža ekonomska situacija i politička nestabilnost primorali su ga da se vrati iz penzije i da ponovo preuzme kormilo države, a ovog puta na izborima je pobijedio kao kandidat opozicije. 
On je rođen 10. jula 1925. godine, a od 1981. do 2003. bio je premijer Malezijske Federacije.

Povratak otpisanog

Predsjednik SDA Bakir Izetbegović preksinoć je na Ilidži, obraćajući se stranačkoj mladeži, ali i „stareži“, obećao da će „uz pomoć prijatelja sa Zapada“ u narednih osam do deset godina (naravno, ako SDA i dalje bude na vlasti), biti otvoreno do 200.000 novih radnih mjesta. Važno je samo malo osaburiti.

Predsjednik SDA Bakir Izetbegović preksinoć je na Ilidži, obraćajući se stranačkoj mladeži, ali i „stareži“, obećao da će „uz pomoć prijatelja sa Zapada“ u narednih osam do deset godina (naravno, ako SDA i dalje bude na vlasti), biti otvoreno do 200.000 novih radnih mjesta. Važno je samo malo osaburiti.


U sve drugo što je predsjednik SDA na ovom skupu obećao, ne treba se plaho uzdati (takva obećanja slušamo 20 godina), ali kada je u pitanju priča o novim radnim mjestima, ima razloga da mu vjerujemo. 


Jer, šta je tih 200.000 nezaposlenih Bosanaca i Hercegovaca o kojima je govorio Izetbegović, kad su samo dan prije njegovog obećavajućeg govora „prijatelji sa Zapada“ , tačnije iz prijateljske Njemačke, obavijestili svekoliku javnost da im je u narednih desetak godina potrebno najmanje pet miliona radnika?! 


Ne treba uopće sumnjati da će ovih 200.000 čije je zaposlenje obećao Izetbegović, s obzirom na ugled kakav uživaju na tržištu rada i obrazovanje kakvo sa sobom nose, kod prijatelja sa Zapada otići k'o halva. Dodaju li se toj cifri i oni koji svakodnevno odlaze na rad u Afganistan i druga krizna područja, onda predsjednik SDA u svom preksinoćnjem govoru, matematički, zaista nije ništa fulio. No, politički, moralno, fulio je sve! 


Nismo mi u BiH baš tolike budale pa da ne vidimo u kakvo su nas stanje dovela lažna obećanja i selamet koji nam godinama nudi vladajuća loža, a zbog kojih su BiH do sada napustile stotine hiljada njenih građana. 


U budućnost o kojoj se prije dvije noći mitingovalo na Ilidži, gospoda mitingaši moraju znati da više niko ne vjeruje. Dokazi za to su da preko noći iz zemlje odlaze cijele porodice, profitabilne firme stavljaju ključ u bravu jer su im najbolji majstori otišli na Zapad, djeca napuštaju fakultete jer s njihovim diplomama ne znaju šta će... 


Zato, ne obećavajte više, dosta je bilo!

Ne obećavajte više, dosta je!

Uz sočne psovke, Jelena Karleuša izazvala je Milorada Dodika na megdan u Banjaluci. Folk pjevačica se potrudila da predsjednika Republike Srpske počasti istim uvredama koje on već godinama koristi u verbalnim obračunima s neistomišljenicima - od novinara koje ne podnosi, do političara i ambasadora koje prezire. 

Izgleda da je ovog puta dobio što je tražio. Jer, nakon samo jednog bezazlenog tvita hrmpalija se potpuno izgubio, sakrio se u mišiju rupu. Ne vidimo ga da prosipa bahatost, niti reži niti prijeti k'o što zna. Jednostavno, ne progovara! Izbjegavam vulgarnosti i prostakluke, ustvari, gade mi se, ali izgleda da s Dodikom drugačije ne ide. Džaba sve, psovke i uvrede najbolje mu se primaju.

Potisnuta Karleušinim rafalanjem, prekjuče se provukla najava šefa republičkosrpskog režima u vezi sa eskalacijom migrantske krize u BiH. „Od policije ću tražiti da sve migrante koji se zateknu na teritoriji Republike Srpske sprovedu u FBiH“, poručio je entitetski predsjednik.

Nije prvi put da Dodik pokazuje svoju raskošnu ksenofobnu prirodu. Prethodnih desetak godina kontinuirano je emitirao toksičnu mržnju pokazujući ozbiljne poremećaje u ponašanju. Uostalom, stručnjaci tvrde da su Dodikovi simptomi uobičajeni za osobe s crnih spiskova gdje tavore izraubovani diktatori i beznadežni slučajevi.

Migranti bježe od svoje nesreće. Nikog od njih na dugi i neizvjesni put nikakvo dobro nije natjeralo. Posljednjih mjeseci na tranzitnoj ruti ka boljem životu našla se i BiH. U naše parkove i napuštene zgrade doselili su se novi stanari. Ali, kako to obično biva, nijedan belaj ne dolazi sam. Pa su se među nesretnike ušunjali spletkaroši, lažni humanitarci i kriminalci. Love u mutnom zloupotrebljavajući tuđu muku za vlastitu finansijsku korist.

Ne bih rekao da su institucije BiH u stanju da otkriju, zakonski sankcioniraju i spriječe izvjesna krivična djela. Nažalost, migrante smo dočekali nespremni! I bojim se da će ceh opet platiti nevini i nezaštićeni ljudi.

Lovci na migrante

Direktor „Sarajevo-osiguranja“ Arif Kulić na poziciji generalnog direktora najveće osiguravajuće kuće u BiH nalazi se od maja 2016. godine.&nbsp;&nbsp;
Svojim, ali i radom svog stručnog tima, u proteklom veoma turbulentnom periodu ovog posrnulog diva je vratio među lidere među osiguravajućim društvima u našoj državi. Kompaniji koju vodi o glavi je radio niko drugi do njen vlasnik - Federalna vlada. Njen prvi čovjek, Fadil Novalić, pokušao je ovu kompaniju prodati za smiješnih osam miliona KM. 

Osim čelnika kompanije, tome se zdušno usprotivio i SBB, koji je ukazao na apsurdnost namjere o prodaji zlatne koke.

Samo godinu kasnije „Sarajevo-osiguranje“ je ostvarilo i značajnu dobit, ujedno smanjujući i operativne troškove koje je Kulić zatekao preuzimanjem preduzeća.

Kulić je uspio vratiti i povjerenje građana u ovu kompaniju i dokazao da se uz dosta truda i na tržištu BiH može poslovati uspješno.

Direktor za primjer

Sjeo sam u taksi. Kažem majstoru da ću do „Limenke“, u ulicu Emerika Bluma. „To je, jelde, tamo u Kovačićima“, pita i ujedno konstatuje. Potvrdim oboje! Onda mi, onako, iz prve brzine golfa starijeg od Olimpijade demonstrira ranije stečena znanja kako je „taj Blum, kol'ko je poznato, bio neka komunjara i funkcioner“. 
Pokušavam objasniti da se radi o neobično važnoj osobi za našu historiju. Da je Blum tvorac najmoćnije firme u bivšoj Jugoslaviji. Preduzeća koje je poslovalo od Amerike do Kine, od Skandinavije do roga Afrike. Povjerovao sam da nismo uzalud i u havu pričali, a onda me taksista odlučio dokrajčiti. „Znam, znam sve. To je ona firma gdje je moj Čenga dugo bio direktor.“
Mislio je, naravno, na Enesa Čengića, jednog od mnogobrojnih grobara „Energoinvesta“ iz SDA-ove kadrovske sehare. Pomirljivim konsenzusom odustajemo od preteške teme. Do konačnog odredišta šutimo. Taksimetar kaže čet'ri i po. Platio sam pet maraka...
Iz arhiva Filmskog centra Sarajevo ovih je dana u medije procurio snimak posjete Josipa Broza Tita „Energoinvestovim“ pogonima. Bila je 1969. godina. Blum u ulozi domaćina referiše o prethodnim uspjesima i planovima. Tito čestita, zadovoljan je zbog poslova u inostranstvu. Stari lisac usput tvrdi da će „izvoz osigurati sveže devize“...
Nekako istovremeno s Titom, „Energoinvestom“ i Blumom, na portalima se pojavila vijest da je predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić negdje u unutrašnjosti otvorio skromni pogon za proizvodnju cipela. Nakon što je precvik'o svečanu vrpcu, u društvu stranačke buranije najavio je nove investicije što će doći. Al' (malo) sutra.
Država u kojoj predsjednici, premijeri i ministri otvaraju privatno-porodične pogončiće, granape, trafike i restorane (sjetimo se samo Željka Komšića i njegove strasti za hamburgerima i nezdravom prehranom) mora se brinuti za vlastitu budućnost. U međuvremenu su hohštapleri iz SDA uništili sve što im je dopalo šaka. Za to nema bolnijeg dokaza od „Energoinvesta“. Ali, barem je Zvizdić dobio nove šunjalice za smucanje po evropskim aerodromima...

Zvizdići i cipelići

Nagrada „Sloboda“ Međunarodnog centra za mir Sarajevo ove je godine došla u prave ruke.&nbsp; 
Uručena je Bogiću Bogićeviću, čovjeku koji zaista zna da sloboda nije samo riječ, već, kako je i sam rekao, iskonska potreba svakog čovjeka.

U vremena - koja, evo, traju već više decenija - u kojima se svako zaklinje i skriva iza praznih riječi, Bogićević je djelima pokazao kako samo slobodan čovjek može donijeti slobodu svojoj naciji i kako ta sloboda košta više od običnih proklamacija.

Bogić Bogićević odavno nije aktivan u politici, ali je bolji od mnogih političara koji primaju plaću za to, dokazani je borac za ljudska prava i mir, vjeruje da borba za slobodu, dostojanstvo, protiv fašizma jeste i mora biti trajna zadaća svake civilizacije.

Bez obzira na to šta radio i gdje bio, Bogićević ne gubi vjeru u mlade ljude, siguran je da se, kako kaže, naoružani znanjem mogu izboriti za slobodu. 

Bogićević je rođen 15. maja 1953. u Ugljeviku. Njegov glas u Predsjedništvu SFRJ bio je presudan kada se u martu 1991. izjasnio protiv uvođenja vanrednog stanja i prepuštanja vlasti vojnoj hunti u tadašnjoj Jugoslaviji. Sve vrijeme agresije na BiH proveo je u Sarajevu, gdje i danas živi.

Čovjek zvani Sloboda

Dan je Evrope! Prije 73 godine poražen je fašizam. Dobro, okolo fašista ima i više nego je to higijenski prihvatljivo, ali, formalno-pravno, ujedinjena Evropa plemenita je ideja o slobodnom društvu utemeljenom na antifašizmu. 
Balkanske vladajuće elite najčešće nisu zainteresirane za civilizacijske teme. Naprotiv, na površini egzistiraju čete tranzicijskih buržuja nacionaliz(a)ma koje u državicama nastalim na razvalinama pobjednice Drugog svjetskog rata, uz šovinističku egzaltiranost, promoviraju mržnju bezumno marširajući u istom stroju s nacistima iz naših sokaka. 
S druge strane povijesti, na obilježavanju godišnjice slavne Bitke za ranjenike, kad su, siguran sam da znate, partizani herojski povaljali fašiste (četnike, ustaše, švabe i žabare) ponovo nije bilo nijednog vladajućeg političara. Umjesto da se ugleda na svog inteligentnijeg prethodnika, na Sulejmana Tihića dakle, Bakir Izetbegović s antifašizmom se ni u putu nije sreo. Zato je šef SDA u subotu izbjegao okuke oko Jablanice. Kažu ljudi da on u ovaj hercegovački gradić svrati na pečenje i pivu nularicu. Jer, Izetbegovića antifašistička povijest naše države zanima taman koliko i geografsko porijeklo janjaca na ražnju.
Šta reći o blajburgašu Draganu Čoviću i njegovom antifašizmu? Nekad veliki Jugosloven, danas Hrvatina sa dna kace. Politički ucjenjivač što istjeruje dobro, a utjeruje zlo, čak i vlastitom narodu. Čović se posljednji put osjećao momački i antifašistički još davne '87. Ono kad je štafeta zadnji put prošla kroz Mostar.
I treći u vreći, Mladen Ivanić. Svojevremeno deklarirani antifašista i perspektivni partijac-komunista na visokim položajima. Već duže vrijeme sumorni i sivi nacionalista. Ivanić je razočarao jer je između velikosrbina i Evropljanina za sebe izabrao pogrešnog.
Trojicu veseljaka iz Predsjedništva BiH u Berlinu dočekuje moćna kancelarka slobodnog svijeta. Dan pobjede kod Angele Merkel! Zvuči kao naslov nekog akcionog filma u kojem bi Bakir, Dragan i Mladen mogli dobiti po ušima...

Zločin u Palestini!

DUM-DUM Referendum

Promoter piramida

Vilsonovo, David i Dženan

S holivudskim velikanima

Avangarda i testament nade

Čuvar tradicije

Bosna na autopilotu

Kao musliman ja mu halalim

Povratak otpisanog

Ne obećavajte više, dosta je!

Lovci na migrante

Direktor za primjer

Zvizdići i cipelići

Čovjek zvani Sloboda

Dan pobjede kod Angele

Kolumne

Zločin u Palestini!

DUM-DUM Referendum

Promoter piramida

Vilsonovo, David i Dženan

S holivudskim velikanima

Avangarda i testament nade

Čuvar tradicije

Bosna na autopilotu

Kao musliman ja mu halalim

Povratak otpisanog

Ne obećavajte više, dosta je!

Lovci na migrante

Direktor za primjer

Zvizdići i cipelići

Čovjek zvani Sloboda

Dan pobjede kod Angele