Ako je „Google“ broj jedan igrač u svjetskoj internetskoj industriji, ako kompanija ima 80.000 zaposlenih u više od 50 zemalja širom svijeta, a godišnji prihod iznosi više od 100 milijardi dolara, onda nije mala stvar biti dio tog konglomerata.&nbsp;&nbsp; 
Među tih 80.000 sretnika nalazi se i jedan naš zemljak, Muharem Hrnjadović. U najpoznatiju internetsku kompaniju na svijetu upao je upornošću i znanjem, nakon tri mjeseca probe i devet intervjua dobio je posao. 

Već dvije godine radi u trećem po veličini „Googleovom“ uredu za inžinjering, koji se nalazi u švicarskom Cirihu.

Rođen je u Doboju, koji je s roditeljima napustio s osam godina. Živjeli su u Njemačkoj, a posljednjih osam godina Muharem živi u Švicarskoj.

Dobojlija u "Googleu"

U svom neprohodnom nedjeljnom dnevniku, Radio-televizija Republike Srpske pozvala je svekoliku javnost na „roditeljsku pažnju“, jer se, eto, tamo u Sarajevu „na skupu podrške Erdoganu u Zetri uzvikivalo Allahu ekber“.&nbsp;&nbsp;Ne sumnjam da je ova islamofobična konstrukcija poslužila za dodatno punjenje verbalnih granata što ih neselektivno ispaljuju iz medijske tvornice mržnje i čiji izvođači radova uz muslimanske svetinje nerijetko lijepe najužasnije atribute. Sjajni bosanskohercegovački književnik Faruk Šehić tim povodom je zapisao: „Javite novinarima PTPC da Allahu ekber znači Bog je najveći i da to nije nikakav teroristički povik, kako oni to subliminalno tumače kao: Ubij Srbina.“ &nbsp;
Iluzorno je očekivati da medijski batinaši prihvate Farukov savjet! Ali, šta onda u cijeloj priči radi nesretni RAK? I za čije bijele bubrege i interese postoji državna agencija za regulaciju komunikacija kad već godinama tolerira šovinizam i islamofobiju što se kao gnjile rane cijede s televizijskog ekrana? 
Inače, za opsesivnu pljuvačinu i barbarsko vrijeđanje islama i islamskih vrijednosti, PTPC koristi najprljavije kadrove. Takvim je potpuno svejedno da li se iz studijsko-režijskih pogona ponižavaju žrtve genocida u Srebrenici, bošnjački povratnici u Republiku Srpsku ili se „velušićevski“ (manirom ratnog zločinca Ratka Mladića, dakle) granatiraju migranti iz arapskog svijeta „jer tamo nema srpskog življa mnogo...“
Finansiran novcem otetim iz pretplatničkih džepova, javni servis pretvoren je u zapuštenu kloaku odakle se brutalno terorišu protivnici režima. Uredničkom odlukom u neprijateljske trupe svrstani su i oni hrabri protestanti sa Trga Krajine na čelu sa ocem pokojnog Davida Dragičevića. Kako se „uznedalo“ i po zlu krenulo, do izbora će emisijama PTPC-a, uz poštene Srbe i Srpkinje tipa Milorada Dodika ili Željke Cvijanović, defilovati još samo teroristi i hodajuće bombe.

PTPC Islamofobija iz bukvara

Andres Inijesta (Iniesta) u nedjelju je posljednji put kao kapiten Barcelone poveo svoju ekipu na teren stadiona Kamp Nou, na utakmicu protiv Sosijedada.&nbsp;Nakon 22 godine koje je proveo u katalonskom velikanu, odlučio je da je vrijeme da ode iz Barcelone, ne zato što je ne voli, već jer smatra da više ne može igrati na vrhunskom nivou kakav katalonski velikan zahtjeva.
Spektakularna atmosfera na stadionu najbolje je pokazala šta Inijesta predstavlja za navijače Barcelone. Prije nekoliko godina otišao im je Čavi (Xavi), sada i Inijesta, iz legendarne trojke koja je osvojila sve što je moglo ostao je samo Leo Mesi (Messi).
A koliko tek njemu znači, vidjelo se na njegovom licu. Nakon meča ostao je sam na terenu, sa suzama u očima, kao da ne vjeruje da je njegova igračka epizoda u Barceloni završena.
Način na koji je igrao fudbal bio je čaroban, Inijesta na terenu izgleda tako lagano i bezopasno, a onda samo uslijedi neki vanserijski pas, dribling, udarac. 
U 17 godina nastupa za prvi tim Barcelone osvojio je nevjerovatna 32 velika trofeja, bukvalno sve moguće. Isto tako i sa Španijom, prvak svijeta, dvostruki prvak Evrope.
Fudbal previše voli da bi ga prestao igrati, nastavit će karijeru, u Kini, Japanu, Kataru, Emiratima... ko zna gdje.
Rođen je 11. maja 1984. godine u Fuentelbilji, a prve fudbalske korake napravio je u Albasetu. Kao 12-godišnji dječak došao je u Barcelonu.

Čarobnjak u suzama otišao iz Barcelone

Vladika Grigorije, čelnik Srpske pravoslavne crkve u Hercegovini, naprasno je polovinom maja “prekomandovan” u Frankfurt. Odluka Sabora SPC-a provedena je po hitnoj proceduri. Dok je pakovao kofere za daleki put i dugi rastanak, vladika se nabrzinu oprostio od zgranutih vjernika, ostavljajući im “pola srca svog na kamenu hercegovskom”. Onda se prekrstio, Bogu pomolio i upisao u gastarbajtere!
Najbolji politički magazin u regionu, dakle beogradski “Nedeljnik”, detaljno se (poza)bavio ovom smjenom. Kao mogući povod za iznenađujuću odluku crkvenog vrha naveli su Grigorijev nedavni sukob sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, koji se odigrao u jednom trebinjskom restoranu.
Vladika je, inače, odranije poznat po britkom i oštrom jeziku. To ga je umalo glave koštalo još 1992. godine, kada je, kao progresivni student Mladen Durić s Bogoslovskog fakulteta, na Univerzitetu u Beogradu organizirao proteste protiv režima Slobodana Miloševića. Policija je dobila nalog za njegovo hapšenje. Utekao im je ispred nosa i zamonašio se kao Grigorije u manastiru Ostrog.
Sukobi s ovozemaljskim političkim autoritetima životni su stil novopečenog njemačkog vladike. Prekinuo je dugogodišnju (opasnu) saradnju sa Miloradom Dodikom nakon što je laktaški vožd prvi put odbio pružiti ruku američkoj ambasadorici u BiH. Osuđujući nekulturnu Dodikovu provokaciju, Grigorije je poručio da je “Amerika prijateljska zemlja i najmoćnija sila na svijetu”.
Vladika je za hercegovačke Bošnjake u mjesecu ramazanu znao organizirati iftare, na koje je pozivao komšije i susjede, Srbe i Hrvate. Duboko je vjerovao da tri naroda mogu i moraju živjeti zajedno. Kako u Hercegovini, tako i u njegovom rodnom Varešu. Imao je velike i humane planove. Uostalom, najzaslužniji je što se sjedište Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske vratilo u Mostar.
Naravno da nijedan insan nije savršen. I Grigorije je griješio, fulao mete, upadao u afere... Ali, ipak, svi danas žale zbog odlaska vladike koji se nije plašio bahatih političara i suživota. I kojeg su Hercegovke i Hercegovci neobično voljeli i poštovali.

Vladika gastarbajter

Edin Edo Numankadić (70), naš istaknuti likovni umjetnik, obilježava 50 godina uspješnog umjetničkog rada. Jedan u nizu događaja kojima slavi svoj veliki jubilej je izložba umjetničkih djela iz ciklusa "Zapisi" i "Oblici".&nbsp; 
- Prvi put sam se predstavio još 1968. u Starom paviljonu u Sarajevu, na godišnjoj izložbi bh. amatera. Bilo je to, zaista, nezaboravno iskustvo – rekao je prije izvjesnog vremena u intervjuu za “Dnevni avaz”.

Nakon toga su se redale slike, izložbe, a posebno poglavlje u Numankadićevoj biografiji zauzima angažman u Olimpijskom muzeju u Sarajevu, gdje obavlja funkciju direktora. 

Svoje djelovanje Numankadić nije prekidao ni u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. Naprotiv, i pod granatama je dolazio u atelje i slikao.

Član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine od 1974. godine. Imao je više od pedeset samostalnih i 300 kolektivnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je brojnih priznanja za svoj rad.

Numankadić je rođen 1948. godine u Sarajevu, gdje i danas živi sa porodicom.

Život posvetio umjetnosti

Osamnaestogodišnji Elvin Kovač proslavio je svoj najveći uspjeh u dosadašnjoj karijeri, osvajanje Kupa Njemačke s juniorima svog kluba Frajburga.&nbsp; 
Juniorski reprezentativac Bosne i Hercegovine branio je mrežu svog kluba u finalnom meču protiv Kajzerslauterna u Berlinu, koji je Frajburg riješio u svoju korist sa 2:1. Kovač se u ovoj važnoj utakmici istaknuo dobrim odbranama i dao je značajan doprinos velikom uspjehu kluba, koji u Njemačkoj i ne osvaja trofeje baš tako često.

Talentirani junior potvrdio je još jednom da spada u red najboljih mladih golmana u Njemačkoj, a njegov potencijal ljudi iz Frajburga prepoznali su još prije četiri godine, kad su ga doveli u ovaj klub. 

Koliko u bundesligašu vjeruju u mladog Kovača, potvrđuje činjenica da su s njim potpisali ugovor koji vrijedi do 2020. godine, a trener prvog tima Frajburga Kristijan Štrajh (Christian Streich) već ga je pozivao da trenira sa prvom ekipom, što mu je bila nagrada za dobre odbrane.&nbsp;

I naši navijači mogu biti zadovoljni, jer ćemo u dogledno vrijeme imati adekvatnu zamjenu za Asmira Begovića i Ibrahima Šehića. 

Elvin Kovač rođen je 26. juna 1999. godine i zabilježio je pet nastupa za juniore Bosne i Hercegovine.

Golman za budućnost

Naravno da svijet gleda šta se događa s izbjeglicama u Bosni i Hercegovini, jer je ova zemlja epsko mjesto i nikad do kraja naučena lekcija stradanja.&nbsp;&nbsp; &nbsp;
Nije slučajno portparol generalnog sekretara Ujedinjenih naroda Antonija Gutereša (Guterres) progovorio baš preko najutjecajnijih svebosanskih novina “Avaza”, apelirajući da se Bosanci prisjete kroz koju su golgotu prolazili i kakve traume neki od njih i dan-danas nose sa sobom. U to spada njihov egzodus po svijetu i nikad zaliječena rana zvana izgubljena domovina! &nbsp;
&nbsp;
Ti su apeli kalibrirani i dvostrukom dozom iščekivanja. Prvo, BiH se mora vladati prema međunarodnim normama i humanitarnom pravu. To znači po visokim standardima Evropske unije i ostatka civiliziranog svijeta, bez obzira na to što već viđeni osuđeni historijski bauk opet guta neke dijelove Evrope. I drugo, od BiH se, uprkos vlastitoj patnji, očekuje da se vlada u duhu svoje najbolje tradicije. 
&nbsp;
Ne zaboravimo da je Bosna još od srednjeg stoljeća primala brojne prognanike - Jevreje pa, onda, Turke, Mađare, Vlahe, Cincare, Rome, ali i brojne druge Evropljane, čiji potomci i danas čine znani bosanski ćilim. Takav socijalni konglomerat je mjesto gdje se očekuje i adekvatna društvena solidarnost. 
&nbsp;
Zato se svaka pogrešna politika, javna ili prikrivena ksenofobija, ili, još gore, rasizam na djelu, bez obzira na to koji je bh. entitet u pitanju, mora u startu osuditi i odbaciti kao rušenje ove bosanske kuće. To je i podrivanje Evrope, koja se s izbjeglicama mora nositi ljudski, kao i prema zakonima.
&nbsp;
Još bi gore bilo povesti se niskim populističkim strastima, koje u jeku izborne kampanje, evo (opet), koristi i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, izdvajajući taj entitet kao mjesto koje (valjda) "treba" ostati etnički “čisto”?! 
&nbsp;
Nažalost, od “viška” muslimana ili onih s drugačijim imenom se ne tako davno drugačije “čistila” današnja teritorija RS pa zato danas u BiH ponegdje imamo politički, socijalni, obrazovni ili drugi apartheid. 
&nbsp;
Trebao bi, doista, povesti računa i Dragan Čović, jer u NATO, pa ni u EU, za šta se lider HDZ-a deklarisao, ne stiže se Dodikovim putem ili stazom svih onih koji imaju patološki strah od drugačijih!

Bosanska solidarnost

U maju 2009. godine sam s još nekoliko novinara letio u američkom vojnom helikopteru Black Hawk iznad prekrasnih padina Bejruta do predsjedničke palače u kojoj se tada potpredsjednik SAD Džo Bajden (Joe Biden) sastao s libanskim predsjednikom. A onda nazad autom do aerodroma. Prolazili smo opet brzo, “leteći” na točkovima ka zračnoj luci, gdje su Amerikanci priredili izložbu naoružanja s mnogo arapskih generalskih uniformi na našem ispraćaju. Vozili smo kao da se skrivamo, sokacima koji su ličili na prirodno utočište Hezbolaha i Hamasa. I onda prošli pored izbjegličkog logora za Palestince (jednog od 12 u Bejrutu), u kojem su tada “slavili” 61. godinu prognaničkog života - rađanja i umiranja u tim kampovima. 

&nbsp;Sabra i Šatila
Naravno, sjetio sam se masakra u palestinskim logorima Sabri i Šatili 1982. godine; od predvečerja 16. septembra do jutarnjih sati 18. septembra lokalna kršćanska milicija pobila je između 700 i 3.500 palestinskih i šiitskih civila (tačan broj nikad nije utvrđen?!). Sve se dogodilo pod nadzorom izraelskih snaga koje su trebale brinuti za sigurnost. Ako vas to podsjeća na već viđenu bosansku priču 13 godina kasnije, to je sasvim nenamjerno. 
Mnogo kasnije sjetio sam se i filma Sidnija Polaka (Sidney Polack) “I konje ubijaju, zar ne” iz 1969. godine, s depresivnom porukom da “u životu nema pobjednika, osim onih koji uspiju da prežive i opstanu”. Ali, u njemu dominira i optimističko geslo da ljubav, a ne mržnja, ipak pobjeđuje. 
Palestincima, eto, valja još preživljavati svijet koji ih je osudio na “socijalnu evoluciju” i u kojem su za ljude s kamenicama, bez obzira kako se oni zovu, glavni “korektori” hipernaoružani vojnici. Ovi drugi i kao eksponenti jedne pogrešne, “nove” Trampove (Trump) politike na Bliskom istoku. 
Da ne bude zabune, više od pola Amerike se ne slaže da i Palestince ubijaju, zar ne. Isto toliko Amerikanaca je protiv Trampove politike na Bliskom istoku, bez obzira što je ona rezultat višegodišnjih ponovljenih grešaka.

&nbsp;Poljubac u čelo

Onomad sam ovdje, u Njujorku, u UN-u, prisustvovao tužnom spominjanju 70. godišnjice Nakbe (Katastrofe) otkad je 1948. godine počela epska palestinska patnja. Dok su se u zgradi na Ist riveru prebrojavale njihove najnovije žrtve i čitala imena poginulih tinejdžera, vodila se i domaća (američka) politička kampanja.

Ambasadorica Niki Hejli (Nikki Haley) je, očito, skupljala vlastite političke poene kritizirajući Iran, Hamas i mlade Palestince, koji su srljali u smrt. Da bi ostala bez ijedne riječi kritike na račun izraelske vojske zbog neodmjereno teške upotrebe vatrene sile (i neke odvratne razarajuće municije), kao što su tu bestijalnost kritizirale sve ostale članice Vijeća sigurnosti. I svi Evropljani (osim Češke i Mađarske).

Prema definiciji, oholost je “nenaučena greška ljudi s pogrešnim identitetom koji posebno među intelektualcima umišljaju da su bogovi”, napisao je Tomas Sovil (Thomas Sowell), poznati američki ekonomista, autor zapaženih djela koja nas uče kako kapitalizam nije svemoguć posebno kada je humanost u pitanju. A nije ni krajnje rješenje.

U međuvremenu, predsjednik Tramp sprema svoj mirovni plan opet kao "dogovor stoljeća" u koji kani gurnuti Palestince. I preko kojeg će oni za sva vremena ostati bez svojih maslinjaka, livada, plantaža limuna i narandži i svojih mediteranskih vrtova.

Priča se da je glavni Trampov bliskoistočni saveznik, saudijski prestolonasljednik Mohamed bin Salman, pred jevrejskim čelnicima, ovdje, u Njujorku, nedavno rekao kako je vrijeme da Palestinci pristanu na pregovore “ili ušute i prestanu da se žale".

Svojim sam očima u UN-u onomad vidio i kako je upravo saudijski ambasador poljubio u čelo jednog latinoameričkog diplomatu: kao da je Arap s dna kace, bolivijski ambasador (s ruskim imenom Saša Sergio Liorenti), nešto ranije je u UN-u sugestivno čitao imena stradalih maloljetnih Palestinaca, uključujući žene i djecu, ne bez globalnog medijskog eha. Ali, još bez promjene svjetske politike prema Palestini.

Naivno je sugerirati i da Amerika “nije više” relevantna za “palestinsku sudbinu”. Kao što će u Sarajevu opet podviknuti turski predsjednik Erdoan (Recep Tayyip Erdogan), koristeći palestinsku patnju i Jerusalem, kao i mnogi drugi ovdje, u Americi, u izborne svrhe.

Arapi se zaista čudno ponašaju prema svojoj braći Palestincima. Ima tu dvoličnosti, političkog teatra, apsurda, pa čak i lažnog islama, ako ćemo da je to vjerovanje iz kojeg bi trebalo biti protjerano svako licemjerje, čak i ono neizbježno - političko. Uz ramazan se ne smije ni lagati. A vjera nipošto nije samo za pokazivanje. Pogotovo nije za političke mitinge.

Palestince ubijaju zar ne

Bio je maj te godine. Posljednje godine rata. Oružje je polako počelo da stišava svoje zvuke. Istina, baš to ljeto je bilo najteže, jer bi prasak oružja znao iznenada odjeknuti i ljude, koji su konačno počeli izlaziti iz kuća, zateći na ulici. Nakon tog ljeta, novembar je donio konačno tišinu. Zovu je mirom. Maj, prelijep proljetni mjesec sav u beharu i pupoljku je i njegovu djecu izmamio u park ispred kuće.&nbsp; &nbsp; 
Neumoljiva istina

On je bio na nekom važnom vojnom zadatku. U pratnji visokih zvaničnika. Odjednom se pored parka, u kojem su njegova djeca trčkarala, čula škripa kočnica i dva uniformisana mladića su istrčala iz auta i uletjela u njegov ulaz. Komšije su osjetile da ne sluti na dobro. I nije. Javili su njegovoj supruzi i majci da je poginuo. Vrisak i plač su se prolomili ulazom. 
Djecu je jedna komšinica uvela u svoj stan. Mali su oni bili. Naila tek krenula u školu, Muhamed jedva učvrstio svoje korake trogodišnjaka i ona, Amina, mrvica, tek počela udisati život. Neumoljiva istina nije mogla biti sakrivena od njih. Na svoj, dječiji, uvijek potresan način su ispoljavali svoju tugu i strah. Nisu oni najbolje razumjeli zašto odrasli plaču, ali su osjećali nešto strašno. Njihovog oca više nije bilo.
No, priča je to o čovjeku koji nije bio samo otac, suprug, brat, sin. Priča je to o čovjeku koji je drugoj djeci, nekoj još nerođenoj u to ratno doba, pomogao da im očevi budu živi. 
Spašavao ih je kao ugrožene u svom gradu i pomagao im. Nikad se razmetao nije. Tiho, jedva čujno bi dijelio kruh s njima. A kruh je bio zlatan u to doba. Ko ga je imao, imao je nadu u život. Spašavao ih je i od sigurne smrti. Davao svoj obraz za njih i pomagao im da svoju radnu obavezu u dostojanstvu obavljaju. Jedan od njih je bio izložen golemoj ratnoj nepravdi. Onoj koju svaki rat nosi sobom. Nepravdi u kojoj zli ljudi pomisle da ratovi nikad neće stati i da mogu da rade što im je volja. On je to dobro znao. Bio je vjernik. Vjernik u duši i na djelu. Živio je život vjernika. Život otvoren za druge. Razumio ih je i poštovao. Znao je da neki od njegovih sugrađana nepravedno pate ne samo zbog metaka i granata. On im je pomagao i brinuo o njima. Uvijek bi govorio da su ljudi samo ljudi ili neljudi i da je nevažno kako se ko zove. Koje je vjere.

&nbsp;Bio je čovjek


Bio je čovjek. Danas je opet maj. Njega već dvadeset i tri godine nema. Nema ni njegove majke koja je u tišini patila za svojim sinom. Ali ima jedno veliko sjećanje na njega. Njegova djeca su danas već sasvim odrasli ljudi. Čestiti ljudi. Ljudi kojima bi bio ponosan. Muhamed je krenuo njegovim stopama. Prelijep, stasit mladić koji brine o svojoj majci i sestrama. 

Susretne se često s onima koje je njegov otac spašavao. A onda neka spontana suza samo se skotrlja niz lice. Čvrst zagrljaj kao da grle baš svog sina. Samo iz priča zna koliko je njegov otac brinuo o njima. Neko se trudi da te priče nikad ne budu zaboravljene, jer svaka nova živi sjećanje o njegovom ocu.

Rat kao rat. Donese ljude i iznjedri neljude. Učini da sve bude neumiveno i onakvo kakvo jeste. Nema pretvaranja. A on je bio baš onakav kakav jeste. Čovjek. Mirno spavaj, Fadile. Tvoja djeca su djeca svih onih kojima si ti pomogao da danas imaju svoju djecu i da ih mogu zagrliti. Naila, Muhamed i Amina su djeca svih koji te pamte kao velikog čovjeka iz zlih vremena.

Muhamed, Naila i Amina

Kao dječak, a i do dana današnjeg, od sveg slatka najviše sam volio kajmak-baklavu. Smatrao sam je među tri najdelikatnija i najljepša jela kojima raspolaže naša kuhinja. S njom sam poredio samo rutavce i sevdidžan baklavu.&nbsp;&nbsp;
&nbsp;Mlijeko bivolica

Kajmak-baklava se u Banjoj Luci pravi na jedan poseban način, tj. za osnovu se uzima rižino zrno i to očišćeno od svake primjese, tako da bude potpuno i samo riža. To se zrno još na situ prosije kako bi se očistilo od eventualne prašine i kako bi u proces pripreme kajmak-baklave ušlo maksimalno čisto. 

Rižina zrna se stavljaju u veliki mlin uobičajen u to doba u našim kućama u kojem se zrno mrvilo odnosno sitnilo u brašno i tako se dobivalo fino rižino brašno. Od tog brašna pravljena je muhalebija, ali je mlijeko za muhalebiju moralo biti veoma kvalitetno. 

Muhalebija se, naravno, zasladi i dobije se jedan žele čiste bijele boje. Uporedo se s muhalebijom pripremi drugi dio nadjeva koji se sastoji od kajmaka i to specijalnog kajmaka koji se dobiva od mlijeka bivolica. 

Bivolice je u Banjoj Luci držao nekada Smailbeg Džinić u selu Kumsale (su ale kum sale - voda otiče, pijesak ostaje). Mjesto je dobilo ime po tome što je Vrbas tu pravio zaokret i nanosio obilje najljepšeg sitnog pijeska, a u tom pijesku i vodi vrijeme su najradije provodile bivolice od čijeg se mlijeka pravio kajmak izuzetnog kvaliteta, specifičnog ukusa i debljine. 

Za nadjev se pravila smjesa od jednakog dijela muhalebije i ovog kajmaka. Jufke su razvijane kao što se inače razvijaju za baklavu i pita je slagana u tepsiju pervazliju tako što se slaže sloj jufke pa sloj nadjeva, a odozgo je cijelu pitu pokrivala kompaktna jufka. 

Kad se pripremi pita, onda se tankim oštrim nožem izreže na kusove i peče na odgovarajućoj vatri odgovarajuće vrijeme i zalijeva se, ali ne obimnom agdom jer je muhalebija već sama od sebe slatka pa bi prevelika slast ubila prekrasni okus nadjeva i baklave kao cjeline. 

Istina, običaj je bio da se uz baklavu servira i zdjela agde, pa onima koji žele slađu, kojima odgovara više slasti, bilo je moguće da sami sebi preliju kusove dodatnom agdom.

Historija s mojim ramazanskim postom i kajmak-baklavom dogodila se uz ramazan koji je pao u junu, kada je najduži dan, a post najteži. I tada, kao i danas, zapaštalo se oko tri sata poslije ponoći i trebalo je 17 sati durati glad i žeđ da bi se dočekao iftar. 


Kao dječak od sedam godina rekao sam majci da želim postiti taj dan iako me je upozorila da je dan dug, a da sam ja malen i da nisam obavezan da postim. Ja sam insistirao na tome, uz uvjet da mi majka za iftar napravi kajmak-baklavu. 


Majka je odlučila da svoga sina koji će postiti tako teški post nagradi stvarno jednom tepsijom kajmak-baklave i u kući je urađeno sve što je bilo potrebno i pripremljena je kajmak-baklava, a njen sin je postio cijeli dan. U ljetno vrijeme post ima posebne procedure. Nakon što se zaposti, ukućani su klanjali sabah-namaz. 


Svi stariji su onda išli da spavaju, a spavali su u zamračenim sobama, tako da su izbjegavali rano jutro pa se spavanje otezalo skoro do podneva.


U podne se ustajalo, uzimalo abdest, klanjao podne-namaz, a zatim je do ikindije nastajao period učenja hatmi za uspomenu umrlih predaka. Tek poslije ikindije-namaza nešto je živnulo u kući, vršile su se posljednje pripreme za iftar, pa je tako bilo i taj dan. 


U Sulejmanbegovoj kući je obaveza svih njegovih članova bila da prisustvuju iftaru, postili ili ne postili. Od momenta kad se upale kandilji na Ferhadija džamiji ili se oglasi top, nije se odmah jelo, nego se mrsilo tako da se popije čaša vode, a stariji su pili kafu, dok smo mi mlađi pojeli nešto što je odgovaralo vremenu i momentu, zatim je klanjan akšam-namaz, a tek nakon toga stavljana je sofra i serviran je iftar. 


&nbsp;Očaravajući miris


Taj dan kada se post odužio pred sami akšam otac je sinu Muhamedu rekao: “Hajde, sine Muhamede, u kuhinju pa s prozora gledaj da nam javiš kad se upale kandilji na Ferhadiji.” 


S prozora naše kuhinje tačno se vidjela Ferhadija džamija i njena munara. Otišao sam u kuhinju i stajao kraj pendžera, a onda me zapahnuo očaravajući miris kajmak-baklave koja se hladila na stolu pored pendžera. 


Kandilji se nikako nisu palili, a miris je postajao sve intenzivniji i ja sam mahinalno pružio ruku, dohvatio jedan list jufke i prinio ustima, da bi u tom momentu moj stariji brat Ifet koga je otac poslao da vidi šta ja radim i jesu li se kandilji upalili, povikao: “Pa, majka, on ne posti.” Vidio je kako prinosim taj komadić ustima. U momentu sam se ja osvijestio i počeo vikati: “Postio sam, postio sam.” Međutim, svi su počeli da se šale: “Aaaa, ne posti, ne posti…” 


Počeo sam plakati, a majka je došla i počela me tješiti da to nije ništa, da se to ne broji, da sam to učinio u neznanju, a ono što čovjek čini kad nije svjestan svoga čina, ne može da mu se pripiše u grijeh. Međutim, za mene ni baklava ni post ni akšam nisu značili više ništa. Pobjegao sam na tavan, sakrio se i plakao dok su ostali iftarili. 


I tek nakon duže vremena došla je moja sestra Ćamka i odvela me da se umijem, u kuhinji mi servirala hranu da pojedem, a otac je onda održao vaz zašto je muslimanima zabranjeno da dolaze u stanje kada s njima ovlada tjelesna potreba i gube prisutnost duha. Zašto zbog toga ne smiju piti, ne smiju ovisiti o hrani, piću, duhanu ili bilo čemu što im oduzima sposobnost da trezveno razmišljaju, iz čega sam ja izveo zaključak da ne može ramazanski post biti obavljen ako je jedan od motiva uživanje u hrani i da hrana uz ramazan treba da bude normalna, uobičajena i raznovrsna, ali se ne smije ni prejedati ni osobito strasno uživati u nekim specijalnim vrstama hrane. 


Tako je završio moj post uz obećanje da ću moju omiljenu kajmak-baklavu okusiti nakon što izdržim cijeli ljetni dan.

Ne posti se uz kajmak-baklavu

Odluku Ministarstva sigurnosti da migrante iz parka u Sarajevu smjesti u Izbjeglički kamp u Salakovcu, gdje će imati udobne krevete, kupatilo, kuhinju... usudio se osporiti - volonter.&nbsp;&nbsp; Ilija Lasić, koji bez plaće radi kao komesar policije HNK, digao je specijalce da zaustave konvoj s migrantima u Konjicu i vrate ga kroz tunel na Bradini na područje Sarajevskog kantona. 
Zabranom prolaska konvoja do kampa kojim upravljaju institucije BiH, iako je Ministarstvo te aktivnosti dogovorilo s pripadnicima MUP-a HNK, Lasić je, osim što je pokazao krajnju nehumanost, vjerovatno počinio i krivično djelo. 
Lasiću je prije pola godine uskraćena plaća nakon presude suda da je njegovo imenovanje bilo nezakonito. Kakvo imenovanje, takvo i ponašanje. 
Rođen je 20. januara 1963. u Ljutom Docu kod Širokog Brijega. Po struci je inžinjer agronomije, ali se obreo u policijskoj branši. Oženjen je i ima četvero djece.

Volonter udario na državu

Ilegalac u fotelji policijskog komesara Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK) Ilija Lasić jučer je policajcima iz Konjica naredio da ne dozvole prolaz koloni s migrantima koji su iz Sarajeva prevoženi u Izbjeglički centar Salakovac.&nbsp;&nbsp;Demonstracijom sile, nepoštivanjem zakona ili isprobavanjem državnog udara, kako god to neko tumačio, Lasić je, zasigurno, jučer praktično uradio ono što njegovi politički mentori već dugo pokušavaju: zaletio se na državu, njen Ustav i odluke njenih institucija u namjeri da pokaže da su on i oni koji ga drže na komesarskoj poziciji, ustvari, država.
Ne može biti da niko u državi, posebno državni ministar sigurnosti, koji je jučer u svom stilu osuđivao Lasićev postupak i najavljivao njegovo hapšenje, nije znao da Lasić volonterski, tačnije: nezakonito, obavlja funkciju policijskog komesara. I zašto do jučerašnjeg skandala s migrantima niko na to javno nije reagirao. 
Stoga se ne treba čuditi da Lasić, ako jednog dana postane komesar profesionalac, sa svojom policijom učini mnogo gore stvari od onih koje je jučer pokušao učiniti s volonterske pozicije.
Migranti koji mjesecima tumaraju glavnim gradom BiH i koji pod vedrim nebom preživljavaju isključivo zahvaljujući humanosti Sarajlija i drugih bh. građana, i jednom broju humanitarnih organizacija, u našu zemlju nisu stigli neočekivano niti preko noći.
Znalo se da će BiH biti jedna od destinacija na migrantskoj ruti prema Zapadu, kao što se znalo da pojedini kantoni i entitet Republika Srpska čine sve da migrantska noga ne kroči na njihovo tlo. 
Jedino se nije znalo da će kriza izazvana odlukom o smještaju migranata u Salakovcu biti potrebna da se sazna u kakvoj nam je, ustvari, krizi država.

Migrantska kriza ili kriza države

Iz SDA najavljuju da će rukovodstvo stranke danas donijeti odluku o načinu izbora kandidata ili, kladioničarski izvjesnije, kandidatkinje za Predsjedništvo BiH. Nakon što za račun familije riješi taj problemčić i raspetlja zamršeno klupko intriga u vlastitoj kući, već u nedjelju će Bakir Izetbegović u Sarajevu dočekati „brata“ iz daleke Turske.
Mada je nepovratno zaglibio u diktaturu i institucionalno nasilje (usljed čega je nepoželjan u Evropi), Erdoganu se ovdje još uvijek bezuvjetno klanjaju. Temeljito pripremljena „eksplozija emocija“ u Zetri biće zgodna prilika da glavni protagonisti nabildaju mišiće pred naredne izbore. A i da se pošalje poruka kako je snaga u jedinstvu dva tragična političara. 
Komentirajući argumentirana i dobronamjerna upozorenja o negativnim posljedicama privatno-stranačkog sijela (kojem su prilagođeni i gradski prevoz i gradski derbi), Izetbegović je nedavno u huji izjavio da Erdogana „nešto ne vole na Zapadu, a ima puno iskompleksiranih Bošnjaka koji ga ne vole“. Moguće da je strast za kolektivnom psihoanalizom šef SDA povukao od supruge, ali ponižavanje ljudi koji Erdogana ne drže s obje ruke za porodičnog prijatelja, već ga, naprotiv, smatraju bahatim apsolutistom što teroriše vlastiti narod, prebacilo je čak i njegovu poslovičnu verbalnu rogobatnost.
Neselektivnim prozivanjem, vrijeđanjem i stigmatiziranjem „kompleksaša i domaćih izdajnika“ među Bošnjacima, Izetbegović je pokazao najružnije lice. U sultanovoj gardi upregnutoj u ubijanje demokratije, medija, naručene likvidacije, hapšenja, premlaćivanja, pronašao je idole i otkrio ideale.

Osim toga, šef SDA propustio je i šansu da bude konstruktivan. Mogao je, naprimjer, Erdoganov dolazak u Sarajevo uvjetovati usvajanjem rezolucije o srebreničkom genocidu u turskom parlamentu. Tako bi i brko s Bosfora pokazao da mu je stalo do BiH i Izetbegovića. Barem onoliko koliko drži do Srbije i Aleksandra Vučića.

Izetbegović ponižava Bošnjake!

Miljenko Jergović dobitnik je njemačke književne nagrade „Georg Dehio–Buchpreis 2018“, koja mu je dodijeljena za ukupno prozno djelo.&nbsp; 
Žiri je u obrazloženju navelo da Jergović oslikava raznolike kulturne slojevitosti jugoistočne Evrope, posebno zemalja bivše Jugoslavije, i da djelima o ratnim sukobima devedesetih stvara povijesnu panoramu koja čitaoca vodi iz vremena Osmanskog carstva sve do sadašnjosti.

Nagrada će mu biti uručena najesen u Berlinu. 

Miljenko Jergović rođen je u Sarajevu 28. maja 1966. godine. Jedan od istaknutijih pisaca postjugoslavenskog razdoblja, prepoznat je i izvan regiona. Danas živi i radi u Zagrebu.

Lovac na nagrade

U demokratskom i civiliziranom svijetu tužiteljstva brane pravdu od krivde. Tamo je svako nevin dok se suprotno ne dokaže. I zbilja, sretna su društva gdje ljude „odoka“ ne šalju u zatvore. Ima zemalja i jezika gdje tužitelje zovu državnim odvjetnicima. Zato što narodu služe, u njegovo ime zakone štite...&nbsp; 
Problem, međutim, nastaje kad se institucije počnu zloupotrebljavati. I kad se „organi prisile“ upregnu u realizaciju mračnih interesa i kriminogenih planova vladajuće stranke. U našem nesretnom slučaju, SDA-ov režim odavno je kidnapovao državu, a policiju i tužiteljstvo su privatizirale dv'je-tri familije što navečer na minderu sjede, jabuke gule i određuju mete kojim će zakucati na vrata. Privatna država, sa stranačkim spletkarošima i neuračunljivcima na strateškim mjestima, ne može biti drugo nego diktatorska! 

Prije dvije godine kolumnu o montiranom procesu „Fahrudin Radončić i drugi“ naslovio sam „Političke optužnice za političke ciljeve“. U odnosu na to nezaboravno vrijeme, vlastito mišljenje za bobu promijenio nisam. A jučer se, eto, pokazalo da sam „u sridu“ pogodio. Jednoglasna oslobađajuća presuda sudskog vijeća najkonkretniji je dokaz da ovdje imamo posla sa žrtvama progona režiranog unutar SDA režima!

Šta ćemo, onda, s činjenicom da su naciljani u ovoj političkoj farsi đuture nevini strpani iza rešetaka? Radončić je prošao najgore - dva su mjeseca strogog zatvora na njegovim leđima. I sve su to organizirali državni tužitelji. Jedan je suspendirani kradljivac sudski konfiskovanog novca. Zove se Božo Mihajlović. Drugi je onaj mlađi od „braće Karamazov“, Dubravko Čampara. Za zanošenje tužiteljskih jaja i ispunjavanje kriminalnih naloga bila je zadužena nekadašnja kompromitirana sutkinja, a današnja penzionerka, Meddžida Kreso.
Mudri Dostojevski „karamazovštinu“ je pripisivao grupama kompleksaša koji pod teretom vlastitih mračnih nagona čine zlodjela nad drugim ljudima. Na kraju se pokazalo da i mi „karamazove“ za trku imamo...

KARAMAZOVŠTINA Hapsi sve!

Kad se volji, želji i znanju pridruži i skoro danonoćan rad, uspjeh je zagarantiran. Kad uz to imaš i dobre, pouzdane i vrijedne saradnike, onda ti se čini da možeš dosegnuti neslućene visine.&nbsp;&nbsp; 
Sve te okolnosti pratile su Rusmira Hrvića, predsjednika Uprave „AS Holdinga“.&nbsp;

Od starta u trgovini mješovite robe, za 20 godina prevalio je put nakon kojeg upravlja poslovnom imperijom sa 3.500 radnika koja ostvaruje prihod od 300 miliona maraka. Desetak trgovačkih, prehrambenih i tekstilnih kompanija svoje proizvode izvozi u 28 zemalja na četiri kontinenta. 

Pod njegovom palicom su sarajevski "Klas", tešanjska "Oaza", visočki "Vispak", tekstilne industrije "Napredak" iz Tešnja i "Fortitudo" iz Travnika, a odnedavno i dio "Agrokomerca". No, tu neće stati, već najavljuje i nove akvizicije.

Nije onda čudo što je u „Večernjakovom pečatu“ proglašen za privrednika godine.

Rusmir Hrvić&nbsp;rođen je 1973. godine u Tešnju.

Dobojlija u "Googleu"

PTPC Islamofobija iz bukvara

Čarobnjak u suzama otišao iz Barcelone

Vladika gastarbajter

Život posvetio umjetnosti

Golman za budućnost

Bosanska solidarnost

Palestince ubijaju zar ne

Muhamed, Naila i Amina

Ne posti se uz kajmak-baklavu

Volonter udario na državu

Migrantska kriza ili kriza države

Izetbegović ponižava Bošnjake!

Lovac na nagrade

KARAMAZOVŠTINA Hapsi sve!

Privrednik godine

Kolumne

Dobojlija u "Googleu"

PTPC Islamofobija iz bukvara

Čarobnjak u suzama otišao iz Barcelone

Vladika gastarbajter

Život posvetio umjetnosti

Golman za budućnost

Bosanska solidarnost

Palestince ubijaju zar ne

Muhamed, Naila i Amina

Ne posti se uz kajmak-baklavu

Volonter udario na državu

Migrantska kriza ili kriza države

Izetbegović ponižava Bošnjake!

Lovac na nagrade

KARAMAZOVŠTINA Hapsi sve!

Privrednik godine