Kompanija “Hyundai Auto BH” ponovo je na Konvenciji regionalnih odjela tog južnokorejskog automobilskog giganta dobila prestižno priznanje za izvanredne rezultate.&nbsp; &nbsp; 
Jedan od najzaslužnijih za ovakav uspjeh je i direktor kompanije “Hyundai Auto BH” Mirza Juzbašić. 

Da je dobar lider, pokazuje i činjenica da ovo nije prvo regionalno priznanje za ovu bh. autokuću. Juzbašić je svjestan kako te nagrade ne bi bilo da uz sebe nema kvalitetne i predane saradnike.

S ovakvim rukovodstvom i predanim radom zaposlenih, nije teško očekivati uspjeh i još više nagrada u budućnosti kompanije “Hyundai Auto BH”. 

Juzbašić je rođen 1976. u Sarajevu. Menadžerske sposobnosti usavršio je u Sjedinjenim Američkim Državama.

Direktor za priznanja

Glavni likovi ove usputne zabilješke valjda su se mogli sresti početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Uglavnom, tokom rutinske kontrole mladi milicioner Šefik Džaferović na magistralnom putu M-5 zaustavio je motorno vozilo Yugo 45, zeničkih registarskih oznaka. Nakon što je očigledno pripitog vozača upitao da li je, nebudiprimijenjeno, konzumirao alkohol, ovaj mu je, klateći se za volanom, priznao da je, eto, pio bijelo vino. “A koje ti je marke bilo vino, rođače?”, držao se k'o pijan plota usvojenih pravila službe milicioner Džaferović. “Ma, piši graševina. Svakako ne znaš kako se piše chardonnay”, odgovorio je, legenda kaže, vlasnik motornog vozila Yugo 45, zeničkih registarskih oznaka. 
Nije poznato da li su se ovom izmišljotinom rukovodili instruirani delegati dok su na Konvenciji SDA “potpolovičnom” većinom (sa ponižavajućih 40 posto podrške) inaugurisali Džaferovića u predsjedničkog kandidata, ali mora se priznati da su pravog izabrali. Poput svakog ozbiljnog SDA-ovca koji “puca na visoko”, i Džaferović decenijama ljigavo parazitira na budžetu. Osim toga, SDA će nakon rigidnog i zadojenog antikomuniste, Bakira Izetbegovića dakle, u utrci za Predsjedništvo BiH ponovo imati kandidata koji je svoj prevrtljivi karakter koristoljubivo prilagođavao šarajući slijeva nadesno, od crvenog ka zelenom.
To se ovoj stranci posljednji put dogodilo sa Sulejmanom Tihićem, kojem je (vrijedi li bolno podsjećati?) Džaferović predstavljao batinu u potisnutim i cenzuriranim ideološko-stranačkim obračunima s Izetbegovićem. Nije se Tihić čestito ni ohladio, a Džaferović je doletio u gnijezdo njegovog nasljednika. Ostalo je poznato...
Glavni likovi ove usputne zabilješke valjda su se mogli sresti prije tri dana, u subotu, 26. maja. Uglavnom, na recepciji hotela “Holiday” kandidat Džaferović zaustavio je suprugu svog predsjednika. “Koje je marke ta Vaša torba, gospođo Sebija?”, držao se k'o p'jan plota usvojenih džentlmenskih navika kandidat Džaferović. “Ma, piši zara. Svakako ne znaš kako se piše burberry”, odgovorila je, legenda kaže, vlasnica torbe i Džaferovićeve kandidature.

DŽAFEROVIĆ Piši propao!

Mahmud Gasama iz Malija postao je nacionalni heroj u Francuskoj nakon što je spasio dječaka koji je visio s balkona stambene zgrade.&nbsp;&nbsp; 
On će dobiti francusko državljanstvo nakon što ga je ugostio predsjednik Emanuel Makron (Emmanuel Macron) kako bi mu zahvalio na hrabrom činu. 

Videosnimak na kojem se vidi Gasama kako se penje uz zgradu i spašava dijete, obišao je svijet. Ovaj događaj dolazi u vrijeme kad raste netrpeljivost prema migrantima širom Evrope. 

Stoga su mnogi ukazali na činjenicu da je upravo jedan migrant pokazao najviše hrabrosti i riskirao vlastiti život, dok su svi ostali građani stajali ispod zgrade i nisu ništa poduzimali. Gasama je pokazao da humanost ne poznaje granice. 

Zbog vještog penjanja po zgradi, mnoge je podsjetio na superheroja Spajdermena pa je dobio taj nadimak.

Pariski Spajdermen

Hiperaktivan je ovih dana bivši šef OHR-a. Nastupa na engleskim, američkim i bosanskohercegovačkim medijima, u Domu lordova britanskog parlamenta, gostuje po javnim tribinama i okruglim stolovima... 
Na svakom zgodnom mjestu, gdje god ga žele i pozovu, Paddy Ahdown upozorava, apelira i zahtijeva robusniji angažman Evropljana i Amerikanaca u BiH. Iako nije prvi put da se nesumnjivo najagilniji iz plejade visokih predstavnika bavi našom državom, njegov najnoviji angažman zbilja je dramatičan. Iskusni vojnik, političar i diplomata, naime, strahuje od novog rata!
Krajem prošle sedmice uredniku „Avaza“, Seji Numanoviću, izjadao se da je nesretan zbog poništavanja i degradiranja većine državnih institucija i reformi koje su ovdje teškom mukom uspostavljene do 2006. godine. Ashdown smatra da krivci za urušavanje i slabljenje BiH, kao i u prošloj deceniji, sjede u Briselu i evropskim metropolama: „Ko god da je tada u EU odlučio da je vrijeme da se sudbina BiH prepusti u ruke domaćih aktera, budaletina je.“
Budaletine, dakle! Budaletine su nas kolektivno strovalile u najveću postdejtonsku krizu. Svoje tvrdnje Ashdown potkrepljuje onom čuvenom salvetom na kojoj je din-dušman naše domovine i bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman crtao balkanske „gaze i zapadne obale“ za bh. muslimane. Od tada se terorijalno-kolonizatorske aspiracije naših zapadnih susjeda i komšija sa istoka nisu bitnije mijenjale, a ko god drukčije kaže, kleveće i laže...
Uz tinjajuće velikodržavne projekte, razapeta između Dodikovog secesionizma, Čovićevog plana B, ali i Izetbegovićevog pogibeljnog lizanja sa Erdoganom, BiH ima minimalne šanse za preživljavanje. Bodljikava žica unutar koje bi u najcrnjem scenariju mogla skončati većina ovdašnjeg stanovništva, ta neželjena i opasna palestinizacija Bošnjaka, izolacija i hronično ekonomsko beznađe siguran su put u nestanak države.
Zato Ashdown vrišti i budi evropske moćnike. Nadajmo se da će ga čuti. Jer mi sami sebi odavno ne možemo pomoći.

PALESTINIZACIJA Bosna na salveti

Zinedin Zidan (Zinedine Zidane) jednostavno je rođen da bude na vrhu. Nije se još ni ohladila njegova sjajna fudbalska karijera u kojoj je osvojio sve što se moglo, a mnogi ga smatraju čak i najvećim igračem svih vremena, većim i od Pelea, Maradone, Ronalda, Mesija (Messi).&nbsp; 
Kao trener je odmah ušao u historiju, jer napravio je ono što nikad niko prije njega nije. 

S Realom je u subotu osvojio treću Ligu prvaka zaredom, čovjek ima više trofeja Lige prvaka nego godina posla kojim se bavi. Imenovan je za šefa stručnog štaba u januaru 2016., a dvije i po godine kasnije u vitrini ima tri trofeja najjačeg evropskog i svjetskog klupskog takmičenja.

Na klupi Reala Francuz je osvojio i dva evropska Superkupa, dva naslova Svjetskog klupskog prvaka, jednu špansku ligu i jedan španski Superkup. Ukupno devet trofeja.

Rođen je 23. juna 1972. godine u Marseju, a kao igrač nastupao je za Kan, Bordo, Juventus i Real. Kao igrač osvojio je Ligu prvaka s Realom 2001., dok je s reprezentacijom Francuske bio prvak svijeta 1998. i prvak Evrope 2000.

Rođen da bude na vrhu

Nakon što je SBB jučer problematizirao analitičke mogućnosti poluanonimne Ivane Marić, našu redakciju zatrpali su pozivi vezani uz tu osobu. 
Tako se tvrdi da je u 37. godini života završila privatni fakultet u Vogošći, a da njena analitičnost ne proizlazi iz dugogodišnjeg novinarskog rada, javnog intelektualnog angažmana ili životnog rezultata.

U tom smislu vrlo su znakoviti tvitovi Emira Suljagića. Prvi je objavljen 23. marta 2018. godine i doslovce glasi: 

- U BiH možeš samo ako se zoveš Ivana završiti fakultet na Hifinoj benzinskoj pumpi u Vogošći i pretendovati da budeš društveni komentator i još da te plaća njemačka vlada. Kad se zoveš Alma ili Selma, onda si samo završila fakultet na Hifinoj pumpi u Vogošći.

Također, Suljagić je 3. aprila 2018. godine objavio tvit s fotografijom „Hifine“ benzinske pumpe i sljedećim tekstom:

- Nekima od nas ovo izgleda kao benzinska pumpa. Ali, ovo je Alma mater jedne ovdašnje analitičarke demokršćanskih uvjerenja. Inače, na njemačkom platnom spisku – ponovio je Suljagić.

Nezaposlena analitičarka također je imala i javnu prepisku s poznatom novinarkom Sanelom Prašović, gdje je razobličena njena aktivnost vezano uz jedno SDA-ovo ministarstvo u Kantonu Sarajevo.

Elem, sijaset sličnih informacija najbolje govori o kontroverznosti dotične osobe i njenoj sklonosti da pošto-poto nađe bilo kakav ozbiljan i dobro plaćen posao. Prema informacijama naših čitalaca, najviše bi voljela da se veže uz nekoga po imenu Denis. 

Prvo se, prema tim špekulacijama, nudila Denisu Zvizdiću da je on zaposli kao savjetnicu u Vijeću ministara BiH. Kada je to propalo, na red je došao Denis Bećirović. Njemu se ova kvazianalitičarka nudi za savjetnicu u eventualnoj predsjedničkoj utrci. 

Zato uistinu čudi zašto N1, kao najbolja informativna televizija kod nas, koja može angažirati uistinu referentne ličnosti, blamira svoju referencu poluanonimnom i stranački ovisnom „analitičarkom“.

"Hifa", Suljagić i dva Denisa

Može se i drugačije, bez politike i samo uz tragičnu dioptriju palestinsko-izraelskog sukoba. Evo, Muslimansko-jevrejski komitet solidarnosti ovdje u njujorškom predgrađu Astorija, koje već dugo važi i za bosansku mahalu, priređuje zajednički iftar uz marokanske specijalitete. Uostalom, ramazan u Njujorku je istinski festival multireligioznosti.&nbsp; 
Četiri slobode

U bošnjačkim džamijama - a u Astoriji su tri, kao i u onoj četvrtoj, najljepšoj i najvećoj u Ričmond Hilu, iftari se smjenjuju jedan za drugim; organiziraju ih i plaćaju dobri ljudi, a vrata su otvorena svima. To je prava ramazanska razglednica najraznobojnijeg i etnički najrazličitijeg grada na planeti - naravno Njujorka.

Važi to i za druge! Onomad me je ovdašnji taksista, inače iz Bangladeša, a s njima volim pričati i u Sarajevu i u Njujorku, onako usput pozvao u “njihovu” džamiju na iftar. Bogami ne znam gdje ću prije ove godine. Možda je ona nova džamija u Moskvi veća, možda u Rusiji ima 20 miliona muslimana, kako mi je, dok je bio živ, nekoliko puta spomenuo Vitalij Čurkin, kao da se pravda zbog nečega. Rusija se zato, insistirao je, smatra i muslimanskom zemljom. Ali, u srcu znam da su, bez obzira na incidente, Njujork i Amerika ona nemuslimanska mjesta u kojima su muslimani ostvarili neki ideal slobode. 

Unatoč izazovima, ponekad i američkoj neobaviještenosti i lokalnom primitivizmu, mi ovdje možemo živjeti islam, ne svrstavajući se u nacionalne uniforme. Tako se uspješno potiskuju primitivci, ali i neznalice u vlastitim redovima (safovima); ti duhovni siromasi i licemjerni prevrtljivci sve više se izoliraju na marginu narodnjačkog folklora. Amerika nam je za to stvorila i institucionalne uvjete.

To je ispravni američki fundamentalizam koji je, dok je fašizam harao Evropom, one sudbonosne 1941. godine, reafirmirao predsjednik Frenklin Ruzvelt (Franklin Roosevelt). U Kongresu je progovorio o četiri temeljne slobode koje svaki čovjek ima pravo uživati: prva je sloboda govora i izražavanja; potom sloboda prakticiranja (svoje) religije; pa sloboda od ekonomske ovisnosti i siromaštva (i to globalno). Četvrta je sloboda od straha.

Ovo potonje podrazumijeva redukciju naoružanja - da nijedna zemlja ne izvrši fizičku agresiju nad nekom drugom, posebno ne nad komšijama. Daleko smo od tog ideala, ali zato se bar one dvije prve slobode još drže, čak i u Trampovoj Americi. To je zahvaljujući i vrelim imigrantskim srcima, mnogih od njih – muslimana koji bi još rado došli ovamo. Od Sarajeva do Džakarte nema viznih redova pred ruskom ambasadom.


Uspjeh i tolerancija


Ruzveltova propovijed o četiri slobode ovdašnjim muslimanima, dakako, zvuči kao najbolja ramazanska hutba. Jer, takvo nešto sve rjeđe čuju u svojim zemljama. Prečesto se islam drži zarobljen u srednjem vijeku, uz stalno prepričavanje istih povijesnih (ratnih) epizoda iz života prvih muslimana. Slabo to korespondira s današnjim vremenom i prostorom, a kamoli globalizacijom ili, za sada, mirnodopskim maršom Kine, što bar treba pokušati razumjeti. 


Da nam nije Gazalija, Rumija, Platona, Aristotela i ostalih, islam ne bi bio tako kompatibilan sa zapadnim slobodama i američkim vrijednostima. Ostao bi zaleđen u jednoumlju koje tako šokantno prakticiraju vlastodršci na Bliskom istoku ili dalekoj Aziji, (p)ostajući uzorima i balkanskim pretendentima na tu vrstu autokratije.


Oni mitinguju tamo gdje bi trebali pognuti glavu - pred duhovnom snagom jedne religije koju su, očito, uzurpirali tražeći tu vrstu neznanja i od svojih sljedbenika. Iako neznanje vodi u svaku vrstu siromaštva!


U Americi, ne na Balkanu, upoznao sam da je islam religija uspjeha, a ne suprotno, kako tvrde propaganda i oni što te lažne vijesti hrane vlastitom isključivošću. Islamsko učenje ostavilo je iza sebe tradiciju o jednakosti i uljudnom ponašanju, a ne siledžijstvu. 


“Ono inspirira ljude čineći ih tolerantnim plemićima. To je učenje najvišeg reda, koje je i praktično primjenljivo”, napisao je svojevremeno slavni engleski pisac Herbert Džordž Vels (George Wells), čija je knjiga “Vremeplov” („The Time Machine“) do danas jedna od najpopularnijih u Americi. Rekao je i da su islamska učenja bila barikada opresiji, kolektivnoj i socijalnoj nepravdi. “Islam je ispunjen nježnošću, ljubaznošću i osjećajem bratstva”. Na svakom koraku. 


Tako je to ovih ramazanskih dana i svih ovih godina u Njujorku. Nisam siguran da je tako u Moskvi ili Istanbulu, na koncu, u Sarajevu, gdje se ljudi i na iftarima politički svrstavaju. 


Islam je zaista religija, a ne ideologija. Političari, posebno oni s muslimanskim imenima, koji još sebi pripisuju nadljudska svojstva (?!), morali bi živjeti u skladu s faktima.

Osvrt s američke verande: Ramazan u Njujorku

Bili su djeca koja se vole. Nisu znali šta ih čeka. Bila je to jedna mladost koja je slavila svoj majski dan. Nisu znali da li je dan njihov, jer su oni važni ili je bitan zato što je dobro spominjati mladost nekim danima. Išli su u gradsku gimnaziju i mnogo su se voljeli. Nekih jedva osamnaest. Sanjali su svoje godine koje dolaze i radovali se životu. Vjerovali su u slet za mlade koji su gledali svakog 25. 5. u godini. Zvao se Slet mladosti.&nbsp; &nbsp; 
Užas i panika

Jedne godine slet je izostao. Zamijenio ga je rani kraj školske godine i užas na licima mladosti. Panika. Neki su trčali iz grada jer su im roditelji tako rekli. Drugi su ostali čekajući jesen da opet krenu u školu. A neki treći su vjerovali da mogu pobijediti sebe same. Još su vjerovali u Olimpijadu, čarobno otvaranje, Vučka i ideju da su centar svijeta. Djevojke su još zimi nosile ukrasne trake oko glave da ih podsjeća na otvaranje i zatvaranje Olimpijade i njihovu veoma važnu plesnu ulogu. 

U gradu su se pojavile neke neobične uvozne čokolade. Jeftine. Kakvih nikad nije bilo. Mladost je znala za samo dvije-tri vrste i to nimalo jeftine. Onda im se počeo otvarati svijet boljeg i ljepšeg. Nečeg što do tada nisu imali. I trajalo je to bar godinu, a onda rez. Ničeg više nije bilo. Nestalo. Raspršilo se. 

I njih dvoje je bilo među tom mladosti. Ona prelijepa, završila sarajevsku Prvu. Zvali su je Natalie Wood. Po nekoj prelijepoj čuvenoj glumici. On je dolazio svaki dan po nju u školu. Onda, on je obukao uniformu, a ona ga je čekala. Vjerovala je da će uskoro nastaviti tamo gdje su stali. On se nikad nije vratio, a ona je krenula nekim svojim putem tražeći prohodne staze. Našla je neku novu stazu svog života. Krenula je njome. Postala je uspješna sutkinja. Prelijepa, kakva je uvijek i bila, plijenila je pažnju svih ljudi oko sebe. Jednog dana njen hod se zaustavio. Ostala je samo slika. Slika u sjećanju njenih prijatelja iz četvrtog razreda kulturnjaka sarajevske Prve.

Nedosanjani snovi


Ona je otišla negdje za njim. I danas njena raja obilježava njen dan. Danas, sredovječni ljudi sa svojim brigama i čokoladama koje kupuju svojoj djeci, govoreći im da ne pretjeruju i ne traže previše. Da im „treba jedan rat“ da vide šta znači ne imati. Da vide kako je provesti godine bez ičega i vjerovati u nešto. U neki novi život. Ali djeca, k'o djeca, ne razumiju odrasle. Ne znaju te čudne priče o nekakvim ratovima u kojim se nema. Kako nema, kad je sve pred njima. Oni se druže s prijateljima iz cijelog svijeta i imaju čokolade s kraja svijeta. I onda se njihovi roditelji zamisle i sjete kako su i njima njihovi roditelji isto pričali o nekom svom ratu. O nekim njima poznatim prekinutim mladostima i nekim nedosanjanim snovima. No, sad im ta priča nije daleka i strana kao nekad. Sad znaju šta znači svaka riječ. 


Nađa, tako se zvala ona koja je čekala njega i koja ga nije dočekala. Nađa, koja je našla svoju stazu i onda je izgubila, nije svojoj djeci uspjela ispričati priču o čokoladama koje se moraju s mjerom jesti jer ih u ratu nema nikako. Njena priča je zamrla negdje u zraku. Utihnula zauvijek.


Mnogo je mladosti koja je slavila taj majski dan, dan svoje mladosti. Mnogih nema više. A zauvijek je i taj njihov dan nestao. Prekrio ga mrak. I sad je opet taj 25. 5., ali mladost ne zna da bi tog dana trebala biti ponosna i važna. Neka ovo bude znak sjećanja na jednu mladost koje više nema. Na mladost koja tek dolazi. Na mladost koja ne smije nikada znati šta znači nemati čokoladu. Za mladost koja nije dosanjala snove. Za Nađu, njen nedosanjani mladenački san i sve koji tek snivaju svoje sne.

Kultura dijaloga: Dan mladosti

Među različitim studentima koje sam imao prilike upoznati svojim posebnim ponašanjem isticao se i mladi čovjek po imenu Ejub Morić, a bio je rodom iz Čapljine, gdje je živio i gdje je imao majku i brata koji su uživali znatno povjerenje i ugled kod čapljinskih muslimana.&nbsp;&nbsp; 
Šest ženidbi

Ejub se, međutim, isticao u odnosu na svog mirnog i staloženog brata koji se bavio kovačkim zanatom. Bio je neobuzdane naravi i čovjek koncentriran na sebe, odnosno bio je ona vrsta ljudi koja je najviše bila koncentrirana na svoje tijelo te se podvrgavao svim vrstama gimnastičkih i sportskih vježbi i drugih zanimanja koja su doprinosila da se razviju mišići, pa je Ejub izgledao kao neki cirkuski atleta.

Kad je došao na studij filozofije i kad sam iz njegovog indeksa saznao ko je i odakle je, a budući da je i moja supruga Nadija bila rodom iz Čapljine, ispitao sam ga poznaje li svijet u Čapljini kako bih utvrdio u kojem miljeu se on kreće i kakve je moguće utjecaje pretrpio.

Rekao sam mu kako imam utisak da se on previše posvećuje svom tijelu, a da ne znamo u kakvom statusu i stanju je njegov duh te da je klasično načelo koje određuje sklad ljudskoga bića ravnoteža između tjelesne i duhovne moći, odnosno da tijelo ne smije ići nauštrb duha niti duh nauštrb tijela, jer u oba slučaja dolazi do devijacija koje su često nepopravljive. 


Stoga sam Ejubu preporučio da malo smanji svoje gimnasticiranje, a da se malo više posveti čitanju, jer me je kratak uvid u njegovu lektiru uvjerio da nije čitao gotovo ništa od onoga što je bitno za formiranje duha kao sposobnosti razumijevanja prirode ljudskoga bića i svijeta u kojem se ono nalazi. 


Ejub je studirao, a sve što sam o njemu saznao bilo je da se on mnogo hvali svojim studijem, a istovremeno da se često ženi. Kad sam, ponukan tim informacijama, Ejubu rekao da prvo treba da dovrši studij i dobije rezultat, a da se onda hvali te ga zamolio da objasni razlog zbog kojeg se, kako sam tada čuo, tri puta već ženio, on mi je rekao da mora da se ženi, jer žene koje oženi ne mogu da imaju djecu. 


Na to sam mu kazao da bi kao čovjek koji studira nauku trebao i on da se podvrgne pregledu i vidi da nije on uzrok što u braku nema djeteta, ali se, naravno, nije složio sa mnom, pa je nastavio da se ženi i, koliko sam čuo, nagurao je na šest ženidbi, nažalost, i dalje bez potomka. 


Šverc šoferšajbni


Ejub je bio živahan i okretan čovjek. Tako je jedno vrijeme cijeli semestar izostao s predavanja, a čulo se da se počeo baviti švercom i da odlazi u Njemačku i donosi šoferšajbne koje unosi u zemlju tako što lijepi jednu na drugu i cijeli prednji dio zamaže blatom, tako da carinici ne obrate pažnju na debljinu šoferšajbne što je omogućavalo Ejubu da zarađuje prilične svote novca. 


Ipak, jednog dana pomolio se u mom kabinetu i kad sam ga vidio, obradovao sam se rekavši mu: „Pa gdje ste, zaboga, Ejube, ja sam se brinuo. Mislio sam ili ste u zatvoru ili ste bolesni dok Vas toliko dugo nema.“ 


Ejub mi je odgovorio da je bio bolestan i to da je ležao u ludnici, na što sam mu ja odgovorio: „Odlično, Ejube. Vi ste bili normalni koliko se sjećam i onda ste vjerovatno zbog nečega poludjeli, a ljekari su Vam vratili pamet pa ste, eto, opet pametni došli meni i želite nastaviti studije.“ 


On je na te moje riječi odgovorio: „Ali, profesore, ja sam došao da položim ispit“. Na to sam mu rekao: „Odlično, ne samo da su Vam vratili pamet nego ste uspjeli i da spremite ispit.“

„Ima ćage”



Ejub mi je potom kazao kako ima ćage koje se mu dali doktori da on nije odgovoran za svoje postupke, na što sam mu odgovorio: „Pa nije to problem, Ejube. Ljudi vode državu, a ne odgovaraju za svoje postupke, prema tome ni Vi ne odgovarate, budući da Vi ne vodite nikoga i ne činite ništa osim što ste čitali i učili za ispit, a to nije nikakav postupak zbog kojeg bi neko trebao da odgovara.“ 



Na to mi je Ejub odgovorio: „Ali, profesore, ako ja padnem, jedan od nas će mrtav izaći iz ove sobe.“ Na tu izjavu ostao sam potpuno hladan i Ejubu rekao: „Dajte mi Vaš indeks.“ 




Ejubovo lice je bilo ozareno osmijehom jer je znao da nikada nisam nijednom studentu upisao negativnu ocjenu u indeksu. Stoga je očekivao pozitivnu ocjenu i položen ispit. 



Međutim, ja sam u indeks, vjerovatno, prvi i jedini put upisao peticu i pružio indeks Ejubu. “Evo Vam, Ejube, ocjena za Vaše znanje i ponašanje, i sad možete izaći“, rekao sam. 



Ejub se potpuno izgubio, a kad je izašao iz kabineta, nije znao ni vrata zatvoriti i studentima koji su čekali na red pred kabinetom je rekao: „Ja što me Tunjo pređe, a sve sam smislio kako je najbolje bilo”. 



Ejub se kasnije nešto uozbiljio i čuo sam da je radio u Čapljini, ne znam gdje. Izgubio sam ga iz vida i ne vjerujem da bi njemu bilo drago da mene vidi. 



Svejedeno, jedna od profesorskih mahana je da pamte najbolje ovakve studente, tj. one koji se mogu nazvati spadalima, neozbiljnim i neodgovornim, koji se služe raznim trikovima, naravno, koji budu uvijek otkriveni.



Takvi ljudi čine studij na neki način veselijim zbivanjem nego što je to proučavanje i razgovor o teškim temama i polaganje teških ispita kada treba preferirati najmanje 20-ak filozofskih djela i uz to pokazati razumijevanje problematika koja ta djela obrađuju da bi se dobila dobra ocjena na studiju filozofije.

Profesore, ako ja padnem, jedan od nas će mrtav izaći iz ove sobe

Kao rijetko kada ranije, Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown) žestoko i direktno je optužio Evropsku uniju da je saučesnik u novom mogućem pokušaju komadanja Bosne i Hercegovine i osudi Bošnjaka na finalni genocid.&nbsp;&nbsp; 
Precizno je opisao aktivnosti kojima se Bošnjaci getoiziraju, a EU zatvorenih očiju i nesvjesna (da li baš!?) pomaže u stvaranju velike Srbije i velike Hrvatske. 

Ne samo u Londonu nego i Vašingtonu, njegova je analiza odjeknula možda i jače nego što je želio. Kada se u obzir uzmu američki stavovi i sve definiranija britanska politika, čini se da je stvorena osovina koja je voljna da EU pomogne da se izvuče iz podle igre. 

To što je u Briselu muk, i nije tako loš znak. Ali, više je nego opasna šutnja Bošnjaka na upozorenja nekadašnjeg i prema svima daleko najboljeg visokog predstavnika kojeg je BiH imala. 

Tarik Ali svojevremeno je napisao knjigu "U sjeni narova drveta". Knjiga govori o nestanku muslimana iz Španije. Frapantne su paralele koje se mogu povući iz tog mračnog srednjevjekovnog perioda početka inkvizicije i evropske realnosti u kojoj je BiH danas. 

Ešdaun nije tek tako uzdrmao javnu scenu žestokim kritikama politike EU. Iza njegovog nastupa i očigledne diplomatske ofanzive stoje detaljna priprema i koordinirane aktivnosti. 

Milorad Dodik to je odmah prepoznao, pa drami u Rusiji. Bakir Izetbegović naprosto nije kapacitiran da pojmi i jednostavnije stvari. 

Ešdaunov očiti plan da zaljulja evropski brod mogao bi doživjeti fijasko upravo i samo zbog onih zbog kojih je u sve krenuo - Bošnjaka.

Pedi Ešdaun rođen je 27. februara 1941. godine u Nju Delhiju. Oženjen je i otac dvoje djece.

Pedijev ustanak

Boli duša svakog normalnog Bosanca i Hercegovca, bez obzira na vjeru i naciju, kad vidi šatore razapete po parkovima u kojima izbjeglice iz afričkih i bliskoistočnih zemalja nijemo čekaju svoje bolje sutra.&nbsp;&nbsp;

Boli duša kad vidimo dječicu tupih pogleda koja nisu ništa kriva, osim što su rođena u državi bez budućnosti ili u ratu. Teško je gledati patnju nevinih ljudi koji bježe od artiljerijskih granata i snajperskih metaka. Valjda su svim Bosancima i Hercegovcima ove slike itekako poznate. Stoga se i svako od nas treba zapitati je li pao na ispitu humanosti. 


Više od samih građana trebaju se zapitati država, institucije, političari... Jesu li učinili dovoljno ili, bolje rečeno, jesu li učinili bilo šta da smanje patnju dječice u improviziranim izbjegličkim kampovima u BiH? Jesmo li mi u poratnom periodu, previše zaokupljeni svojim problemima, postali bezdušni? Jesmo li izgubili svoj identitet kao merhametli narod? Jesmo li zaboravili običaje koji nam nalažu da svakom putniku pružimo sklonište? Sve su to pitanja na koja svako za sebe treba odgovoriti, ali još bitnije tražiti odgovor na njih od nadležnih političara i institucija. 



Na ličnom primjeru osjetio sam koliko je težak izbjeglički život. Istu sudbinu dijele i stotine hiljada mojih sugrađana koji su zbog agresije na našu zemlju morali pobjeći iz svojih domova. 



Duga je priča kako sam završio u „neprijateljskoj“ Rusiji. Ali, poruka je veoma jednostavna. Kao izbjeglici iz države koju tada Rusija nije ni formalno priznavala, meni su bili omogućeni besplatno školovanje, medicinska zaštita i druge pogodnosti koje današnje izbjeglice što stižu u našu zemlju nemaju. Data mi je šansa da stvorim privid normalnog života daleko od domovine, većina ljudi trudila se da naš izbjeglički život učini što lakšim. Dijelom je to bila odluka svakog pojedinca, ali i države koja je zažmirila na nepriznavanje tadašnje Republike Bosne i Hercegovine. 



Kad nam je najviše trebalo, u ratnim danima, pomoć smo dobili. I vojnu i humanitarnu. Šta smo mi, šta je naša država pružila današnjim izbjeglicama i migrantima? Da spavaju u parku pod vedrim nebom, da napamet uče karte miniranih područja, da čekaju od nevladinih humanitarnih organizacija da ih nahrane ili da se guše u bh. rijekama. To je sve. 



I na kraju samo ostaje pitanje jesmo li pali na ispitu humanosti.

Jedinica iz humanosti

„Podizanje zdrave porodice, vaspitanje djece, nikako nije trećerazredan posao. I žene su, prije svega, okrenute tome. I nije ravnopravnost muškarca i žena još ih natjerati i da se s muškarcima takmiče u javnom životu, to je preopterećivanje žene. Drugo je težnja. Mi trebamo težiti ovome. Ali ovo je 2009., nije 2029. godina.&nbsp;Prenaglo je, prenaglo je i previsoko podignut taj prag od 40 posto žena na listama. Žene nemaju tog afiniteta kao muškarci da se u toj mjeri i u tom broju bave politikom.“ 
Ovako je o ulozi žene u bh. politici krajem 2009. godine govorio tadašnji državni zastupnik Bakir Izetbegović. U međuvremenu je naslijedio SDA, a u dva mandata i babinu fotelju u Predsjedništvu BiH.&nbsp;Nakon odluke njegove ljepše polovine da zbog ranije preuzetih obaveza odustane od kandidatsko-predsjedničke trke, na prvi pogled izgleda kako je Izetbegović „iskuće“ u javni diskurs prenio svoje patrijarhalne stavove o prihvatljivim dometima djelovanja žena na političkoj sceni. Naravno da bi takav zaključak bio naivan, nedovršen, nakrivo nasađen...
U lukavoj strategiji Bakira I. (da je samo živ, siguran sam da bi mu aplaudirao i prepredeni Izetbegović senior, od kojeg je učio tajne zanata u dvorskim spletkama) direktorica KCUS-a odigrala je dvostruku ulogu. Zaslužna je za javnu blamažu i političku diskvalifikaciju Denisa Zvizdića, a istovremeno je prokrčila put za SDA-ovca po volji svog muža i stranačkog joj šef(ik)a.
Budući da ni plebiscitarna podrška članstva nije bila dostatna da se izbori za ono što mu fali, Zvizdić će skončati na nekoj od brojnih stranačkih listi. Ali to ni izbliza nije ono što su ambiciozni „haman-kandidat“ i njegov uticajni familijarno-zavičajni kružok htjeli.
Opet se pokazalo da je Izetbegović previše namazan za gatačko-stolačke SDA-ovce. Kojim ne preostaje ništa drugo nego da navijaju za što lošiji izborni rezultat u oktobru kako bi na redovnom stranačkom kongresu naredne sezone ponovo pokrenuli ofanzivu za rušenje dinastije Izetbegovića sa SDA trona. Rovovi se, dakle, neće zatrpavati...

ZVIZDANJE Haman-kandidat

Savez penzionera Federacije BiH, koji ima nekoliko stotina hiljada članova, dobio je novo rukovodstvo, a čelna pozicija povjerena je Redži Mehiću.&nbsp;&nbsp; Namršteno i pomalo zabrinuto Mehićevo lice nakon izbora govorilo je da je svjestan stanja u kojem se nalaze njegovi vršnjaci. Zna da će morati dobro zasukati rukave i krenuti u rješavanje nagomilanih problema. 
Nemojte mi čestitati, izrazite mi saučešće. Penzioneri nisu nikad bili u gorem položaju. Borit ću se da bude bolje, poručio je on. Dodao je da nije od onih koji će samo sjediti, smješkati se pred kamerama, već da spada u čestite ljude koji će vrijedno raditi i popravljati što se popraviti da. 
Na čelu Saveza Mehić će biti naredne četiri godine. Rođen je 1947. u Srebrenici.

Čovjek za velike izazove

Nakon što je Obavještajno-sigurnosnu agenciju (OSA) tragično pocijepao po nacionalnim šavovima svodeći je na nivo parašpijunskog punkta Grupe TNT iz čuvenog stripa, Osmanu Mehmedagiću-Osmici preostalo je još samo da zalije cvijeće, puhne u svijeće i zatvori preduzeće. 
Godine javašluka, familijarnog rukovođenja i stranačkog komandovanja kulminirale su Mehmedagićevom odlukom da u mistični obavještajni svijet uvede višestrukog sudionika morbidnih tv rijalitija. Nećete vjerovati, ali sve se dogodilo sasvim slučajno...
Direktor OSA-e patio se godinama i kuburio s kadrovima. Uznemiravali su ga izvještaji o neuspješnim istragama što su propadale k'o žetoni u poker aparatima. Zbog takvih je već jednom zamalo zijanio fotelju kad mu ono na vrijeme nisu dostavili urgentni dopis s pečatom poljinske vile Izetbegovića i naredbom za uhođenje izvjesnog neprilagođenog ljekara sa KCUS-a. Samo zahvaljujući nadaleko poznatom merhametluku bračnog para s Poljina, Mehmedagić je tada spašen. 
Zato je trebao super-špijuna, nekog zaduženog za strogo povjerljive zadatke. Raspitivao se okolo i beznadežno lutao po kantonu. Zavirivao je u najveće rupe i špilje, obilazio drumske kafane, sumnjive restorane i noćne klubove. Ali sve bilo je uzalud! 
A onda je jednog običnog jutra među prašnjavim policama gradske biblioteke (gdje je u studentskim danima sa suprugom Amelom razmjenjivao skripte i seminarske radove) otkrio engleskog pisca Orwella. Naslov ga je neobično podsjetio na Olimpijske igre u Sarajevu. Znao je da je jugoslovenska UDBA u taj vakat bila moćna špijunska organizacija pa je rezonovao da bi na stranicama knjige „1984“ mogao pronaći rješenje za svoje kadrovske probleme. 
Kad se umoran dovukao kući, na televizoru je išao „Veliki brat“. Izazovno se gnijezdeći na otomanu, Kalimero je zapjevao onu od Mitra Mirića „Špijuni su među nama“. Mehmedagić se samo zadovoljno nasmiješio. Poljubio je LCD ekran. Bio je siguran da je našao onog kojeg je tražio. Ostatak priče znate...

Kalimero, Osmica i Osica

Dolazak u Juventus iz Rome prije dvije sezone isplatio se Miralemu Pjaniću, ali i njegovom sadašnjem klubu. „Stara dama“ nastavila je dominirati italijanskim prvenstvom osvojivši ga ovih dana sedmi put zaredom. 
Naš Mali princ u dvije godine osvojio je četiri trofeja, dvije duple krune. Priznanja i pohvale reprezentativcu Bosne i Hercegovine ovih dana dolaze sa svih strana. Mnogi smatraju da još od Andree Pirla Juventus nije imao tako kvalitetnog veznog igrača. 
No, ono što daje preciznu sliku je statistika, a njome se bavi Opta, zvanični medijski saradnik za pitanja učinka igrača. Opta ima jasne kriterije, kao što su broj golova, asistencija, driblinga, dodavanja i drugih fudbalskih akcija, a prema njima je Pjanić uvršten u idealni tim protekle sezone Serije A.
To govori da Pijanist, kako su „Zmaja“ prozvali italijanski novinari, osim dojma koji ostavi izvodeći slobodne udarce u stilu nekadašnjeg brazilskog majstora Žuninja (Juninho), ima veliki i konkretan učinak u uspjesima svog kluba. Ove sezone to je pokazao u 31 prvenstvenom meču, postigavši pet golova uz osam asistencija te 90,2 procenta tačnih dodavanja. 
Miralem Pjanić rođen je 2. aprila 1990. godine u Tuzli.

Veliki Mali princ

Nakon što su nam sve slagali o cestogradnji, a šupljom pričom sa MMF-ovim preporukama temeljito isprali mozak, vladajući kleptomani zajedno su skupa nametnuli akcizni harač na proizvode od nafte. Zato je valjda na benzinskim pumpama sve depresivnije. U međuvremenu, poskupljenje se postepeno i hinjski popelo za pola marke po jednom litru derivata (svejedno je, dizelaš il' benzinac). Ozbiljan bi to i bolan finansijski aperkat predstavljao i sretnijim društvima od ovog našeg kokuznog... 

Nije preporučljivo naglas ružiti režim. Ako ne planirate skončati na vješalima reketaških medija, bolje se klonite oholih izetbegovića, zvizdića, dodika, čovića.... Čim se pisne protiv velikog vođe, začuju se talambasi iz internetskih daljina. To se grupišu režimski psi, „uz urlik zurli“ reže i amnestiraju kriminalnu, socijalno neosjetljivu vlast. Brane politiku iz čije se pune hazne namiruju njihove lopovske šake.

K'o da ih vidim kako po tastaturama lupetaju da, eto, ne mora svako u ovoj zemlji posjedovati auto, da imamo gradski prevoz (sultan Erdogan friško je dobacio 15 sadaka-polovnih autobusa u GRAS), da taksi nije skup, da zdravije je hodati... A, ustvari, znamo mi to i bez čuvara režima - nijedna nevolja ne dolazi solo. Kako se većina poljoprivrednih mašina, dakle svi oni kombajni, freze, traktori, plugovi, drljače, tanjirače i ostala sitna buranija koju podvodimo pod oruđa za zemljoradnju, neće s mjesta mrdnuti dok im rezervoare ne napunite „crnim zlatom“, logičnim se čini da uskoro skoče cijene i u prehrambenoj industriji.

Zato svakodnevno otvaranje frižidera treba shvatiti kao patriotski čin i lični doprinos fiskalnoj stabilnosti domovine. Jedimo, kupujmo i trošimo više. Ne štedimo na brašnu, ulju, šećeru, maslu, mesu, benzinskim pumpama...

Na benzinskim pumpama naročito ne štedimo! Vozajmo se ukrug. Jer, duboko u akciznom haraču parazitiraju naši uglednici. Zamislite kako teško živjela bi familija Šefika Džaferovića da nije poreskih obveznika. Koji disciplinovano svakog mjeseca u budžetu skupe 170 hiljada maraka za platice članova Šefikove šire familije i uhljebljene mu tazbine... Nije, kažem vam, sve u akcizi. Ima nešto i u patriotizmu!

Direktor za priznanja

DŽAFEROVIĆ Piši propao!

Pariski Spajdermen

PALESTINIZACIJA Bosna na salveti

Rođen da bude na vrhu

"Hifa", Suljagić i dva Denisa

Osvrt s američke verande: Ramazan u Njujorku

Kultura dijaloga: Dan mladosti

Profesore, ako ja padnem, jedan od nas će mrtav izaći iz ove sobe

Pedijev ustanak

Jedinica iz humanosti

ZVIZDANJE Haman-kandidat

Čovjek za velike izazove

Kalimero, Osmica i Osica

Veliki Mali princ

Živi bili pa umrli...

Kolumne

Direktor za priznanja

DŽAFEROVIĆ Piši propao!

Pariski Spajdermen

PALESTINIZACIJA Bosna na salveti

Rođen da bude na vrhu

"Hifa", Suljagić i dva Denisa

Osvrt s američke verande: Ramazan u Njujorku

Kultura dijaloga: Dan mladosti

Profesore, ako ja padnem, jedan od nas će mrtav izaći iz ove sobe

Pedijev ustanak

Jedinica iz humanosti

ZVIZDANJE Haman-kandidat

Čovjek za velike izazove

Kalimero, Osmica i Osica

Veliki Mali princ

Živi bili pa umrli...