Kako god okreneš, Bosna i Hercegovina nesretna je zemljica. Preživljava i opstaje između neiskrenog zapadnog susjeda i problematičnog komšije s istoka. Premala i komplicirana za velike igrače, zarobljena u ideologiji i gluparijama vladajućih domaćih izdajnika, uzalud čeka voz (što doći neće) za putovanje u Evropu. &nbsp;
U jednoj takvoj poludržavi, na tom ograničenom geografskom prostoru bez zajedničkih simbola i zajedničke povijesti, gdje na svakih 50 kilometara hokejaškom brzinom mijenjamo himne i zastave, rijetki su datumi i događaji na koje smo ponosni. Takav je, naprimjer, 2. maj 1992. godine. Sve je već poznato o danu u kojem je odbranjen i spašen glavni grad BiH.
Zna se za uništene JNA tenkove, transportere i kampanjole, SDS-ove “čarapare” i “povaljene” niške specijalce, za predsjednika države zarobljenog u kasarni, za čuvene telefonske razgovore u Senadovom dnevniku, za Adbića, Doku, Kukanjca i Đurđevca, za Kljuića i ono nezaboravno: “Ejupe, daj mi Ganića...” Nažalost, znamo sve i o prvim zločinima nad Sarajevom, granatiranju i snajperisanju, odvođenju nevinih ljudi iz kuća i stanova, ubistvima, silovanjima, opsadi koja se otegnula na hiljadu i po dana i noći...
Prošlo je, kažem, 26 godina, a još je to nekako poseban datum! Drugačiji od svih sarajevskih dana. Ljudi postanu bolji, baš kao što su bolji u ratu bili. Lijepo je i časno 2. maja biti Sarajlija u Sarajevu...
P.S. Ovom tekstu, ipak, nešto suštinski nedostaje... Čovjek. Komandant. Simbol. Eno ga, u ime prokletog “dejtonskog izjednačavanja strana u sukobu”, zbog veleizdajničkog pokroviteljstva Bakira Izetbegovića nad zlikovcem Nedžadom Herendom, na sudu brani čast i obraz od optužbi za krivično djelo koje nije počinio! Ne sumnjam i duboko vjerujem da će Dragan Vikić vlastitu nevinost dokazati. A, opet, druga je tema za razmišljanje gdje su bili i za koga su sve vrijeme radili razni SDA-ovci, svi ti “kosovci, muslimovići i ubačeni elementi”, obavještajci i kvazipatriote dok je Vikara vodio ratne i sudske bitke...

Dan ponosa i slave

Životna priča novog ministra unutrašnjih poslova Velike Britanije Sadžida Džavida (Sajid Javid) može se pretvoriti u igrani film, koji bi poslužio mladim ljudima širom svijeta kao inspiracija.&nbsp;&nbsp; Njegovo imenovanje na jednu od značajnijih funkcija u vladi premijerke Velike Britanije Tereze Mej (Theresa May), pokazatelj je da je nastupilo novo doba. Njegov uspjeh dokaz je i poruka svim ljudima da, uz mnogo truda i zalaganja, mogu dostići i postići značajne rezultate te da ljude ne određuje njihovo porijeklo. 
Džavidovi roditelji rođeni su u Indiji, ali su pobjegli u Pakistan. Njegov otac došao je šezdesetih godina u Veliku Britaniju sa, kako kaže Džavid, jednom funtom u džepu.
Džavid je 48-godišnji bivši investicijski bankar koji je 2010. ušao u politiku. Već 2014. postavljen je na mjesto ministra kulture, a 2015. je postao sekretar za biznis.
Rođen je 1969. u Ročdejlu i on je, kao i gradonačelnik Londona Sadik Kan (Sadiq Khan), sin muslimanskog vozača autobusa.

Ministar za novo doba

TV snimak gdje bosonogi Atif Dudaković u velikoj ofanzivi narodno-oslobodilačke armije prelazi rijeku Sanicu, jedan je od najupečatljivijih dokumenata proteklog odbrambenog rata. Naravno da tih dana niko nije mogao pretpostaviti da će general koji je (za razliku od stranačke čete nakinđurenih štapskih oficira Armije RBiH) ratovao uz svoje vojnike, dvadeset i kusur godina kasnije biti uhapšen u policijsko-tužilačkoj akciji države za koju se borio. 
Ipak, na kraju se dogodilo. Očekivano, rekao bih, slobode je lišen u Bihaću, uz duge cijevi i uobičajenu medijsku halabuku. A prošlo je ima i deset ljeta otkako je prvi put najavljen ovaj događaj. Među posljednjima koji se uspio pohvaliti “saznanjima” o Dudakovićevom izvjesnom hapšenju, bio je tragikomični ministar sigurnosti Dragan Mektić. Mektić je, eto, unaprijed znao zbog čega će i kada Dudakovića “svezati”, što je, znaju to i brucoši pravnih nauka, u potpunom nesuglasju i neskladu sa proklamiranom neovisnošću pravosuđa...
Zbog toga se, uostalom, Dudaković zauvijek i kutarisao Haga, za razliku od, recimo, svog nadređenog generala Rasima Delića
U međuvremenu, a i znatno prije Mektićevih otkrivenih sklonosti ka vidovitosti i gledanju u kašike, Haško tužilaštvo potvrdilo je da ne postoje dokazi o eventualnim zločinima za koje bi trebalo optužiti komandanta 5. korpusa. Zbog toga se, uostalom, Dudaković zauvijek i kutarisao Haga, za razliku od, recimo, svog nadređenog generala Rasima Delića. Ali, politički tužioci u Sarajevu, očigledno, misle drugačije. 
Atif Dudaković živa je legenda. Kad su topovi utihnuli, na njega su se prišlepale političke krvopije, uholaže i krpelji. Prvo oni iz SDA, a potom svi raspoloživi! Stoga su i očekivane ove licemjerne euforičnosti i lažne ogorčenosti povodom jednog vikend-hapšenja. Jer, većina njih iz politike opet bi da preko leđa krajiškog simbola (pro)vodi jadne predizborne kampanje i bilda patriotizam. Iskreno vjerujem da su toga svjesni i Dudaković i njegovi ratni saborci, koji, valjda, zaslužuju da im još to malo života što je ostalo, života u kojem su sve dali za BiH, političari konačno sjašu s kičme...

Vikend tužioci

Kamo sreće da u svim sportovima naša zemlja postiže uspjehe kakve niže u džudu. Nažalost, to nije slučaj, mada, ako ćemo realno, teško da bi ijedan drugi sport uspio pratiti kontinuitet koji već godinama ima džudo reprezentacija Bosne i Hercegovine.&nbsp;&nbsp;Novi u nizu uspjeha zasluga je još jednom Larise Cerić, koja je na Evropskom prvenstvu u Tel Avivu osvojila srebrenu medalju u kategoriji preko 78 kilograma. Nakon što je dobila dvije borbe u grupnoj fazi, naša takmičarka slavila je i u polufinalu. No, mada su joj vrata ka evropskoj tituli bila otvorena, jer ju je čekao konačni obračun sa 40-plasiranom džudistkinjom sa svjetske liste, Larisa je poražena te je propustila veliku priliku da se u BiH vrati sa zlatnom medaljom.&nbsp;&nbsp;Larisa Cerić rođena je 26. januara 1991. godine. Nakon što je 2009. osvojila zlatnu medalju u konkurenciji juniora, ova Travničanka u seniorskoj je zabilježila čitav niz hvale vrijednih uspjeha. Izdvajaju se naročito medalje s evropskih prvenstava – srebro iz Monpeljea 2014. i bronza iz Varšave 2017. godine. Vlasnica je još dva odličja sa mediteranskih igara, srebra (2009) i bronze (2013).

Pretplaćena na uspjehe

Nedavno svjedočenje u američkom Kongresu pompezno je naslovljeno kao briga o postdejtonskoj budućnosti Bosne i Hercegovine. No, taj skup su organizirali hrvatski lobisti da se u Vašingtonu na dnevni red stavi izborni zakon po mjeri HDZ-a ili će se BiH suočiti s neizvjesnošću oktobarskih izbora i neviđenim političkim haosom. I to je, izgleda, mnogima otvorilo oči.

<h2>Dejtonski mentalitet
</h2>

Nije sve ono o čemu se raspravlja u najmoćnijoj parlamentarnoj instituciji svijeta od značaja za one o kojima se priča. Jer, sve nije ni u harmoniji s istinskim američkim vrijednostima. Ima i lažnih poruka, koje zavode i kradu vrijeme, bez obzira na monumentalnu američku koreografiju mermerne pravde u bijelom kongresnom zdanju. Poput prošlogodišnjih, doduše jednoglasnih, najava da će nam se dogoditi “Dejton 2”. Iako, rekli bi cinici, održavanje takve konferencije u ovom času ovisi više od Rusa nego od Amerikanaca.&nbsp; 

Jedan od učesnika rasprave na kojoj se moglo čuti mnogo budalaština o Bosni, doajen nevladinog sektora u Sarajevu Kurt Basiner (Bassauner) izrugao se glupostima republikanskog kongresmena i obožavaoca Donalda Trampa (Trump) iz Kalifornije Dane Rohabašera (Rohrabacher). Upozorio je da su neke kongresne poruke, poput upute bosanskim političarima da nastave krasti, kradite još, jer vi ste van zakona i političke odgovornosti?! 


Nasreću, niko od petero svjedoka koji su govorili o situaciji u BiH nije zastupao pozicije Rohabašera, uključujući i Stejt department, kojeg je predstavljao v. d. pomoćnika zamjenika državnog sekretara Metju Palmer (Metthew). On je zamijenio agilnog Brajana Hojta Jia (Hoyt Brian Yee). 


Podsjetili su nas tako kako kriza u BiH traje evo već 12 godina od pada “aprilskog paketa” naovamo. Čuli smo i kako je sada svima jasno da sa dejtonskim ustavom, BiH “nikada neće biti funkcionalna država”, niti će postati istinska demokratija. Ali su, zato, svi izgledi da ostane u vlasti “izborne oligarhije”. “Dejton” je izgrađen po mjeri političkih partija, a ne po mjeri građana, priznaju konačno i u Vašingtonu. 


Očito, “Dejton” nije kreirao samo političko uređenje, već je stvorio i novi društveni mentalitet. Zbog tog su Bosanci postali politički inertni i moralno ušutkani, skoro pa svikli na torturu statusa quo. Jednostavno, ne funkcioniraju ako ih (stranci) ne pritisnu izvana. Zato, oni koji razumiju imaju “nula povjerenja” i u novu EU strategiju, jer “tu zaista nema ničeg novog” osim “malo novog marketinga”. Tu svakako “nema nikakvog novog pristupa”, ustvrdio je kasnije Basiner.

Zastarjeli projekt



Greška Zapada je i u tome što je godinama podržavao retrogradne snage i to u cijelom regionu, kažu, pa sad ti negativci koriste strah kao izborni alat. Amerikanci i Evropljani im, naravno, to ne bi smjeli dopustiti. Priznaju, ali kasno je sad. Ideja je bila da će Evropa sama riješiti bosanski Gordijev čvor! Zna se, međutim, kako se taj čvor “odvezuje”: presijecanjem. Evropa i dalje govori kako radi na tome, iako to ne čini sasvim ispravno i na vrijeme. Šta onda mogu uraditi Amerikanci i koje su to američke figure koje su kadre pokrenuti i bosansko kolo naprijed? 



Prvo, valja podsjetiti da je kandidat za novog američkog državnog sekretara i sadašnji šef CIA-e Majk Pompeo (Mike) čisti etnonacionalista, dakle blizak Trampovoj vizuri “Amerika prvo”. No, to može značiti i “usamljenu Ameriku”, što u globalnom svijetu, a na Balkanu posebno, kilavo funkcionira. I drugo, novi Trampov savjetnik za nacionalnu sigurnost je ratoborni Džon Bolton (John) koji, kažu, želi uništiti sve što je zaostavština demokrata, iako učestvuje u detantu s Rusijom i Sjevernom Korejom. 



Na američki angažman na Balkanu se već odavno gleda kao na “projekt Klintonove ere”; zastario i dušu dao da ga republikanci adaktiraju u historijski muzej ili omalovaže do političkih margina. Balkanski mozaik svjetluca od neizvjesnosti, a mnogi Amerikanci priznaju i da nemaju alternativni “plan B” za to. U tom ringu Rusi oportunistički zadaju pokoji udarac Zapadu u trbuh, ne bi li osujetili marš NATO-a na Istok. Kinezi na Balkanu razvlače “svileni” ekonomski koridor, propagirajući i svoj autokratski model i nekakav socijalistički kapitalizam. Turska, koja je nekada bila dio Zapada, sada u Bosni igra sama, isključivo zbog domaćih interesa i izbora. 



Najpošteniji odgovor na pitanje šta će Amerikanci učiniti u vezi s BiH ostaje da je “teško znati šta će se dogoditi”. Sve druge bombastične najave o novom dejtonskom preokretu ili novoj američkoj bazi u Brčkom i slično tome izravno su na štetu stvarnog razumijevanja šta će biti s Bosnom. Kao i ova konfuzna kongresna rasprava o njoj!

Nastavite krasti!

Predstava “Mirna Bosna” Kamernog teatra 55 na 15. međunarodnom festivalu komedije “Mostarska liska” osvojila je nagradu “Dnevnog avaza”, najtiražnijeg dnevnog lista u BiH, “Avazov zmaj”. 
Predstava je nastala prema tekstu Borisa Lalića, a režiju potpisuje Saša Peševski, kome je ovo, ujedno, prva profesionalna režija nakon što je završio Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu.&nbsp;&nbsp;Ovaj komad aktuelizira današnjicu u BiH te prikazuje našu realnost, a otkad je u martu prošle godine premijerno izveden, za svako novo igranje traži se ulaznica više. 
Autor i reditelj “Mirne Bosne” svrstali su je u sasvim novi žanr, to je komedija preživljavanja, u kojoj se pojavljuju sretni, ali i tužni trenuci. 
“Mirna Bosna” i ranije je osvajala nagrade na festivalima, a na Susretima pozorišta/kazališta u Brčkom pripalo joj je nekoliko priznanja.

Tvorac komedije preživljavanja

Srednjoškolci ovih dana završavaju dug hod svog obrazovanja u koje su zakoračili sa nekih jedva šest godina. Danas, sa svojih osamnaest, devetnaest imaju oči širom otvorene za nove početke. Ovaj put presudne. One koji će im život obilježiti. Škole će se sjećati kroz svoju raju i profesore koji su imali razumijevanje za njih i njihovu mladost i one koji to nisu imali. Mladost pamti i ne zaboravlja.

<h2>Duša učenika
</h2>

Pamti svaku, pa i najsitniju nepravdu. Pamti kad, recimo, samo jedan učenik u generaciji riješi zadatak za koji je nastavnik rekao da nema rješenje, a nastavnik na to ne kaže čak ni jednostavno "bravo". Pamti kad poslije grickanja noktiju zbog matematičkih testova u razred ušeta nastavnica koja im jednostavno kaže: "Djeco, sve imate na Betymatici. I kontrolne radove i testove i rješenja. Matematika je igra. Vječna." 


Pamti mladost i kad nastavnik zaboravi na neki kontrolni rad, jer nije sve u mjerenju aritmetičke sredine ocjena nego je i u duši učenika. Pamti i da nikad više neće znati ponoviti podatke koje su morali učiti napamet. A što bi i pamtili. Pamti i nastavnike koji nisu povijest učili kroz datume nego događaje. 


Pamti i nastavnike zemljopisa koji su davno shvatili da broj ovaca tamo negdje nije znanje koje treba njihovim učenicima nego svakodnevno virtualno putovanje po zemljama. Pamti mladosti kad latinski najednom oživi kroz predstave, a ne ponavljanje nastavaka za deklinacije. Kad filozofi ožive na satu u jednoj debati, a ne prepadaju učenike iz udžbenika onim dugim i teškim mislima koje moraju napamet ponoviti. I zapjeva mladost i kad prođu sati muzike kako bi se sjetili omiljenog profe. 


Pamti mladost i kad pisci izađu iz čitanke i postanu sagovornici o prolaznosti života ili kad nastavnik rado kaže da je nečiji rad pročitao nekoliko puta pa tek onda shvatio. I zbog toga učeniku da najvišu, a ne najnižu ocjenu. Pamtit će mladost kad nastavnik biologije otvori prozor prije svakog sata i kaže da je to biologija, a ne neka definicija. 


Pamte oni i neke pedagoginje koje ih i s njihovih osamnaest doživljavaju kao malu djecu. Sjećaju se i prvog keca iz engleskog uvjereni da govore taj jezik gotovo pa kao profa. A onda na kraju četvrtog joj kažu: "Hvala za onu prvu jedinicu."

Neprospavane noći



Pamti mladost i neprospavane noći čekajući neki novi kontrolni ili tešku pismenu. 


Sjećat će se i prvih ljubavi. Onih koje nikad ne smiju biti prekinute, jer ljubav je to vječna i trajna. Sjećat će se nje koja ga je voljela više od ičeg iako je plahovit. A on će se sjećati nje koja mu je trčala u zagrljaj kad uspiju naći malo vremena poslije nastave, a da roditelji ne pomisle da su izašli vani, jer je radni dan i nije pristojno izbivati iz kuće. 



Pamte i prijateljstva za koja žele da traju i traju. Sve međusobno podijeljene tajne pamte.


I kad jednom budu ponovo zajedno, na nekom susretu odraslih ljudi, za pet, deset i više godina, pričat će o školi sa sjetom. Čak i ružne uspomene će dobiti obrise neke uspomene kojoj ima mjesta u njihovom životu. Drage ljude će pozivati da im se pridruže na nekoj od obljetnica velike mature i s njima će podijeliti sve tajne nekadašnjih srednjoškolaca.



Ni okrenuti se neće, a već će neki novi dječaci i djevojčice sjedati u svoje prve školske klupe, a oni će im kao roditelji davati savjete kako se uči i ponaša u školi. Susretat će se s nekim novim učiteljima. Pomalo će zaboravljati na svoje nestašluke opominjući djecu da se „u njihovo doba moralo slušati". 



I tako, godine će prolaziti, đačke knjižice i svjedočanstva će biti samo lijepa uspomena u sehari na tavanu, a nekadašnji maturanti će svojim unucima pričati bajkovite priče o školi nekada davno.

Maturanti, sretno vam bilo!

Brezanin Adin Begić profesor je informatike i jedan je od četiri „Microsoftova“ inovativna nastavnika u BiH. Zapravo, Begić je nastavnik koji koristi „Microsoftove“ tehnologije u obrazovanju te inovativne načine izvođenja nastave koji potiču učenike na timski rad i bolju produktivnost.&nbsp; 
Učestvovao je u raznim projektima, a predstavio je i alate koji se mogu koristiti kako bi djeca lakše savladala kodiranje.

Za razliku od mnogih kolega, on uči djecu da koriste različite metode rada, poput „obrnute učionice“, u kojoj oni rade u timu, istražuju i razvijaju svoje sposobnosti. Za sebe kaže da je samo mentor koji ih usmjerava.

Rame uz rame s nastavnicima iz cijelog svijeta, iz 91 države, bio je među 310 učesnika najveće konferencije za edukatore E2 „Education Exchange“, održane u martu u Singapuru.

Inovativni profesor

Dragi naš generale,&nbsp;&nbsp; vijest da su Vas uhapsili u zemlji koju ste branili i odbranili odjeknula je među svim patriotama jače od svake bombe i granate kojima su nas ubijali tokom agresije želeći nas u potpunosti istrijebiti i iskorijeniti.

Nema nijednog patriote u ovoj zemlji, kojeg nije pogodila vijest da Vas skoro četvrt stoljeća od Vaše posljednje bitke za slobodnu, bolju i jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu i za njene narode čije ste živote branili , pokušavaju svrstati u istu vrstu s onima od kojih ste nas branili i od kojih ste naše živote i jedinu domovinu sačuvali.Sada, znamo da Vam to nisu nikada oprostili.Svi koji Vas poznaju, sigurno znaju kako sada promišljate da je ovo još jedna bitka iz koje morate izaći kao pobjednik. Jer Vaša pobjeda u ovoj borbi, kao i u svim koje ste vodili, može samo biti pobjeda istine i pravde. Drugih kalkulacija u Vašim bitkama i borbama za ovu zemlju nikada nije bilo. 

Ali, ne možemo, a da se ne zapitamo, zašto ste dovedeni u situaciju da se sada branite zato što ste branili ne samo svoj, nego i druge narode i ovu zemlju, u vremenima kada su ih napadali sa svih strana? 

Kako je moguće da proganjaju heroje, a zločinci su na slobodi i preživjelim žrtvama godinama zagorčavaju život i dosipaju so na nikada zarasle ratne rane? 

Zašto oni koji su zahvaljujući Vašim i vojnim uspjesima Vaših boraca zasjeli u fotelje nisu stvorili pravedniji i bolji sistem u kojem časne heroje i branitelje u ovoj zemlji ne može niko hapsiti i da,ako postoje neke sumnje, da ih razjašnjavaju na način koji dolikuje časnim ljudima. 

A, Vi to generale Atife Dudakoviću jeste. I, znamo da je istragu protiv Vas obustavio i najviši međunarodni sud za ratne zločine i da je sve optužbe na Vaš račun odbacio kao neosnovane. I, zato nam oprostite. 

Oprostite što Vas nismo znali odbraniti od zla, onako kako ste Vi branili i odbranili nas. Jer samim tim što smo dozvolili da ste danas tu gdje jeste, mi smo izgubili jednu od naših najvažnijih bitaka. Hoćemo li iz defanzive u borbi za pravdom preći u ofanzivu, nije više do Vas. Sve je do nas samih.

Oprosti nam, generale

Godinama, otkako je Bosna i Hercegovina u čekaonici NATO-a, slušamo kako nas bosanski saveznici “bezrezervno” podržavaju u tom finalnom koraku ka učlanjenju u najmoćniju vojnu alijansu na svijetu.

Predugo bh. vlastodršci tu “podršku” uzimaju zdravo za gotovo i krajnje bahato manipuliraju njom. A ne čine dovoljno da se ta sigurnosna kapija otvori. I, tako, Bosnu opet ostavljaju na znanoj vjetrometini povijesti. 
Još gore, puhanjem rastjeruju maglu pred očima onog dijela bosanskog naroda kome je do NATO-a najviše stalo. Jer, Bosanci opravdano u toj sigurnosnoj strukturi vide bedem protiv ponovnog izlivanja krvavih rijeka historije. 

No, tome je (izgleda) došao kraj! Narod sad doista zna, ali ne više kao na izbornim plakatama SDA, da se Turska, uz Njemačku, i iz nevjerovatnih “razloga” usprotivila prijemu Bosne u NATO akcijski plan (MAP)?! 

Ako još Ankara, zbog turskog strateškog savezništva s Rusima, na duže staze bude bila na strani Moskve, Bosanci bi mogli ostati na dužem čekanju. To bi mogla biti najveća (ne)očekivana blamaža, sasvim suprotno onome što Republika Turska godinama tvrdi kad je u pitanju prijem BiH u NATO.

Naravno, Bosanci su odavno sami trebali učiniti sve što je do nas da bi preskočili sve stepenice za članstvo u NATO-u. Ali, odgovornost prvo moraju snositi upravo oni lideri (ne samo dežurni krivac Dodik) koji su se godinama oslanjali na druge bjelosvjetske moćnike, a ne “u se i u svoje kljuse”. 

Oni su od BiH sistematski pravili i političku prćiju, dozvoljavajući da Bosna (p)ostane tamni politički vilajet i mračna politička gubernija u srcu drugačije Evrope.

Ako ovaj napaćeni bosanski narod i povaljeni građani BiH, “kupljeni” sitnim povlasticama, poput državne službe ili drugih sinekura, što, u biti, zatvaraju vrata budućnosti njihovoj djeci, doista zna i razumije, onda će na svim predstojećim izborima u BiH glasati i protiv Erdoana i protiv Putina. 

Nakon svega, na Zapad, o kome maštaju mnogi mladi Bosanci bez obzira na vjeru i naciju, stiže se i kroz članstvo u NATO-u. To su već shvatili u Crnoj Gori, a vjerovatno će ubrzo i u Makedoniji. A ne samo s radnom vizom za Njemačku i kartom za EU u jednom pravcu. &nbsp;&nbsp;

NATO opet na čekanju

Prošao je još jedan Sarajevo Business Forum (SBF). Tovar neostvarivih želja, političkih protokoliranja, usiljenog glamura i naslaganih obećanja ni moćni remorker riječkog brodogradilišta „3. maj“ nije u stanju povući. Nakon što su se gosti razbježali po bijelom svijetu, na balkanski je Davos spuštena zavjesa. Pripreme za naredno, jubilarno izdanje već su počele. Da se ne dangubi. Jer, kako se kaže, vrijeme je novac... 
Iz iskustva znamo da tek rijetki projekti sa SBF-a budu implementirani. Većinski ostatak nestane u havi poput one predizborne ublehe Bakira Izetbegovića o 100 hiljada radnih mjesta. Nisam baš na „ti“ s računanjem, ali jedan upućeniji u matematiku zapisao je kako se u ovih desetak godina na SBF-ovim panelima nabralo projekata čiji finansijski gabariti prebacuju 50 milijardi dolara. Kladio bih se da ni stoti dio nije ostvaren. Al', opet, nije loše da se ljudi lijepo igraju i druže. Makar i u lažiranoj stvarnosti. 
Nije loše da se ljudi lijepo igraju i druže. Makar i u lažiranoj stvarnosti
Osim po tradicionalnim bajkovitim investicijama, ovogodišnji SBF obilježila je „fotografija u prolazu“ kao bizarna ilustracija „biznismejkera“ iz malezijskog SDA lagera. Tamo Izetbegović u društvu uglednog gosta iz arapskog svijeta razgovara sa uglednim dirigentom poslovne jedinice „Zadruga“ Emirom Nuhanovićem.

Slavni umjetnik i privatni poduzetnik iskoristio je izlazak iz zatvora kako bi na marginama SBF-a, u direktnom i živom kontaktu predsjednika Izetbegovića upoznao s budućim projektima vezanim za utaju poreza, pranje novca te zloupotrebu omladinsko-studentske populacije u koruptivno-kriminalnim aktivnostima. Sto mu gromova i šejtanskih mu rogova, al' nikako da skontam kako je među stotinama duša, Izetbegovića, eto, zapalo da se slika i razgovara baš sa dirigentom iz „Zadruge“?

Kažem vam, sve je tu meni sumnjivo i zavjerenički smišljeno ne bi li se dušmani dosjetili da šefa SDA nepravedno (a kako bi drugačije) optuže da javno poštuje one koji ne poštuju zakone...

Fotografija, Bakir i dirigent

Film "Ne ostavljaj me" (Never Leave Me) rediteljke Aide Begić svoju evropsku premijeru imao je prije nekoliko dana u Sarajevu, u „Cinema Cityju“.&nbsp;&nbsp; 
„Ne ostavljaj me“ je priča o traganju, boli i prijateljstvu sirijske siročadi Ise, Ahmeda i Muateza. Oni, tragajući za razrješenjem trauma iz prošlosti, prolaze put od destrukcije i netrpeljivosti do smisla i ljubavi. Ostvarenje je prikazano na nekoliko festivala, a nisu izostale ni pozitivne reakcije publike. 

Proces rada na filmu trajao je dvije godine, a, kako je Begić kazala, bilo joj je teško ponovo se suočiti s ratnom zbiljom, jer je to probudilo i traume nakupljene od rata u BiH. 
Inače, Begić je za svoj prvi dugometražni igrani film "Snijeg" osvojila brojne nagrade, a da uspjeh nije slučajan, pokazao je i drugi film "Djeca", koji je, također, pobrao brojna priznanja.

Uspješna rediteljka priča o životu

Bosnu i Hercegovinu potresa najozbiljnija politička kriza od potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Država se bukvalno raspada! Institucije ne rade, vladajuća koalicija ne postoji, opozicija je bezbojna i posvađana, stranci zbunjeni i ošamućeni, Republika Srpska je replika krimskog gulaga, HDZ najavljuje reinkarnaciju pokojne Herceg-Bosne... U međuvremenu, zvanično smo ekonomski propali i nema dobrih vijesti. Umjereni pesimisti kažu da je ovo zemlja bez nade. Vjerovatno su u pravu! 
U tom aktuelnom i nezaustavljivom rasulu, k'o biber po pilavu, dolazi nam Erdogan. Turski suveren upravo se sprema osvojiti novi predsjednički mandat. Na tim izborima neće imati ozbiljnih političkih protivnika budući da ih je na krilima isforsiranog vanrednog stanja već odavno pohapsio, pobio ili protjerao iz zemlje. Sam protiv sebe samog, Erdogan će u narednih pet godina ukinuti sve političke tekovine osnivača moderne turske države Kemala Ataturka, a zemlju vratiti u mračni sultanat.
Ovdje se, nažalost, odavno ne dolazi da bi BiH postala bolje mjesto za život
Tri su važna razloga za Erdoganov dolazak u Sarajevo. Uz asistenciju nabrijanog „SDA fan kluba“ ovdje će održati predizborni skup AK partije i glavni grad naše domovine pretvoriti u tursku provinciju, zbog čega će nas narednih deset godina zafrkavati čak i neduhoviti Milorad Dodik. Sebiju Izetbegović krunisati u novu političku liderku i njegov lični izbor za budući amanet SDA. Na koncu, nešto će turskih lir(ic)a donirati za oživljavanje onog zapuštenog gradilišta ambiciozno zamišljenog da postane centrala Rijaseta Islamske zajednice.
Moguće je da Erdogan u svom „zgusnutom“ protokolu ostavi mrvu prostora i za posjetu nekoj od turobnih bh. institucija iako to, razumljivo, ne predstavlja prioritet na ovoj turneji. Turskom suverenu važnije je da Evropi i Americi iz Sarajeva pokaže mišiće, da odavde pošalje poruke o vlastitoj moći i uticaju na SDA-ove zanesene turkofile što im je draža turska agda od Neumskog zaljeva.
Uostalom, Erdogan se ponaša poput većine onih rijetkih državnika koji, eto, zalutaju u našu zemlju. Ovdje se, nažalost, odavno ne dolazi da bi BiH postala bolje mjesto za život. Naprotiv, sve nam je lošije što nas više posjećuju!

Turska agda i Neumski zaljev

Tvrđava Herceguša na brdu Buturovica, koja dominira ljubuškim krajem, oduvijek je plijenila pažnju svojom grandioznošću, a nakon obnove ponovo će zasjati u svojoj punoj ljepoti i raskošnosti.&nbsp;&nbsp; 
Voditelj projekta revitalizacije tvrđave hercega Stjepana Kosače je mladi arheolog Mirko Rašić. On je upornošću u arheološkim istraživanjima i brojnim predavanjima natjerao Ljubušake da shvate kako imaju vrijednu i jedinstvenu kulturnu baštinu.

Kao referent nastupio je na mnogim međunarodnim naučnim skupovima, na kojima je sa stilom, elokventno, jezgrovito i uvjerljivo govorio o arheološkim istraživanjima. Kao student učestvovao je u iskopavanju niza zanimljivih lokaliteta. 

Mirko Rašić rođen je 19. aprila 1990. u Čapljini. Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje završio je u Ljubuškom, a 2008. upisao je studij arheologije na Filozofskom fakultetu u Mostaru.

Obnova Herceguše

Vladimir Putin i Rusija ugrožavaju budućnost Planete. U najkraćem, to su na sastanku u Torontu zaključili ministri vanjskih poslova sedam najrazvijenijih zemalja svijeta. Iz G7 najavljuju i formiranje posebne institucije koja će se baviti sanacijom i ublažavanjem posljedica „kremaljskih šteta“. 
U isto vrijeme, predsjednica nečega što bi se valjda trebalo smatrati ruskim parlamentom boravila je u službenoj posjeti BiH. Njeno ime nije važno, jer je i drvenim babuškama jasno da se radi o Putinovoj posilnoj koja je u našu zemlju poslana sa zadatkom dodatnog trovanja ionako toksične društvene atmosfere. Da je gospoja posilna ozbiljno shvatila diktatorovu naredbu, shvatit ćemo iz medijskih izvještaja, naknadnih osuđujućih komentara i protestnih nota.
U posljednjih 26 godina Rusija nije bila prijatelj Bosne i Hercegovine. Još od onih ratnih dana kad su na čukama iznad opkoljenih bh. gradova osvanuli ruski zlikovci i snajperisti, iz najveće zemlje svijeta ovdje je dolazio samo i isključivo belaj.
U protekloj deceniji za glavnog ruskog vazala na Balkanu krunisan je Milorad Dodik. Njegov odnos sa ruskim diktatorom (osim što bi se mogao ilustrirati onim čuvenim beogradskim grafitom „Vladimire Putine, raširi nam butine“) nikome nije koristio u Republici Srpskoj. Naravno, to se ne odnosi i na čelnike SNSD-ovog režima kojim majčica Rusija i dalje predstavlja potencijalno skrovište od pravosudnih progona koji će uslijediti čim sjašu s vlasti...
Tito je Staljinu rekao „ne“. Sedamdeset godina kasnije svjetski moćnici identično moraju odgovoriti Putinu. Jer, nije ovo Rusija u izboru Majakovskog i Jesenjina, niti po željama Bulgakova i Dostojevskog. Nažalost, govorimo o zabačenoj benzinskoj pumpi, stanici lišenoj minimuma higijene, demokratije i civilizacijskog poretka. Zapušteni je to teritorij koji još samo korumpirana FIFA doživljava kao ozbiljnu državu.

FIFA, Putin i Rusija

Finski predsjednik Sauli Ninstre (Niinistro), slobodno možemo reći, održao je lekciju bh. političarima kada je riječ o štednji narodnog novca.&nbsp;&nbsp; 
Njegova odluka da se iz posjete Hrvatskoj vrati letom niskotarifne aviokompanije naišla je na odobravanje širom svijeta. 

Za razliku od njega, bh. političari ne ustručavaju se nemilice krčmiti novac iz državne kase. Ne da ne pomišljaju štedjeti, prije će biti da se takmiče u trošenju narodnih para na nove automobile ili službena putovanja. Jasno, radi se o milionskim iznosima. 

Zato ne čudi što je i u našoj javnosti odjeknula informacija da je predsjednik Ninstre za svoju povratnu kartu od Splita do Helsinkija potrošio 61 euro. 

Za razliku od nas, Fincima je to normalno. Oni su navikli da su njihovi izabrani dužnosnici u službi naroda. A nama je normalno da su građani u službi političara. 

Ninstre je rođen 24. avgusta 1948. On je 12. predsjednik Finske. Na toj dužnosti je od 2012. godine

Dan ponosa i slave

Ministar za novo doba

Vikend tužioci

Pretplaćena na uspjehe

Nastavite krasti!

Tvorac komedije preživljavanja

Maturanti, sretno vam bilo!

Inovativni profesor

Oprosti nam, generale

NATO opet na čekanju

Fotografija, Bakir i dirigent

Uspješna rediteljka priča o životu

Turska agda i Neumski zaljev

Obnova Herceguše

FIFA, Putin i Rusija

U službi naroda

Kolumne

Dan ponosa i slave

Ministar za novo doba

Vikend tužioci

Pretplaćena na uspjehe

Nastavite krasti!

Tvorac komedije preživljavanja

Maturanti, sretno vam bilo!

Inovativni profesor

Oprosti nam, generale

NATO opet na čekanju

Fotografija, Bakir i dirigent

Uspješna rediteljka priča o životu

Turska agda i Neumski zaljev

Obnova Herceguše

FIFA, Putin i Rusija

U službi naroda