Ovih dana se obilježava Međunarodni dan mira.Za Bosnu i Hercegovinu ovo bi morao biti veoma značajan dan. Ideja mira morala bi biti vodilja u svakom javnom obraćanju onih koji žele da vode ovu zemlju ka nekoj sretnijoj budućnosti. Sadašnjost ove male zemlje i nije tako sretna.Dostojanstven životO tome govore djeca koja napuštaju domovinu da bi uspjeh i sreću tražila drugdje. Majke koje krpe kraj s krajem od neke ponižavajuće pomoći koju dobiju od države na ime porodiljstva. Očevi koji ne mogu da djeci priušte barem neku sitnicu viška. Brojni pozivi za pomoć oboljelima i siromašnima. Tužni izrazi starijih koji kupuju lijekove koje skupo plaćaju iako su to lijekovi koji bi trebali da im produže život i olakšaju bol, a ne neki lijekovi za uljepšavanje i podmlađivanje. Umorni pacijenti koji čekaju na red dok ih mrzovoljni zdravstveni radnici šalju od nemila do nedraga. Kupci na pijacama koji sve više kupuju po jednu voćku ili dva-tri paradajza, jer za više nemaju. Umirovljenici koji čekaju poštara da im donese bijednu mirovinu, za koju su cijelih četrdeset godina radili i koji, uprkos tom ponižavajućem novcu, poštaru ostave koji dinar za kafu. Učitelji koji uče djecu besmislenim podacima, a sve manje odgajaju. Novinari koje tuku ako promaše koju riječ javno napisanu. Suci koji sude kako im se kaže. Policajci koji&nbsp; hrabrost iskazuju zaustavljajući mahom žene u prometu kako bi im kaznu naplatili dok pored njih prolaze bijesna kola čije tablice ne uspiju ni vidjeti od brzine kojom ih samo zapraše. Univerzitetski profesori kojima su plaće posljednji put povećane prije sedamnaest godina. I brojni drugi koji beznadežno čekaju neki posao kako bi sebi priuštili dostojanstven život.Eto, svi oni svjedoče nimalo sretnom životu u zemlji u kojoj se sa mirom kocka kao da je tek neko usputno obilježje njihova okružja. Danas, u danima kada nam se čitava armija nasmijanih lica svakodnevno obraća s plakata uvjeravajući nas da će nam donijeti sve ono zbog čega smo tužni i čega nemamo, neki od njih se ozbiljno poigravaju sa mirom. Čak i prijete da će ponovo uzeti puške u ruke ako zatreba. Zatreba za što? Za koje ratove i koje obračune? U ime koga oni to stavljaju mir na kušnju? Da li u ime svoje djece, koju školuju u inozemstvu? Da li u ime djece koja žive ovdje? Da li, zaista, imaju hrabrosti da ovoj ovdje djeci kroje sudbinu? Sudbinu nekim novim generacijama koje treba da svjedoče ubijanju i klanju? Progonu i zlostavljanju? Mnogi od ovih što se tako olako igraju sa mirom, nisu osjetili bol i patnju proteklog rata udobno sklonjeni negdje daleko pa im sada rat dođe kao neki dobar politički motiv za govor.Početak i krajI dok god ne svane dan u kojem se mir veliča i slavi njegova snaga i nadmoć nad zlom, neće biti ni radosti za dane koji dolaze. Mir nije samo datum kad oružje utihne, mir je život koji treba da hrani i hrabri ljude. Mir nije samo tek puka fraza koja se spomene ponekim danima, mir se živi i za mir se brine. Mir se njeguje. Na mir se poziva. Stalno i ustrajno. A samo oni koji vole domovinu u kojoj žive, glasno govore o miru. Oni kojima život čovjeka nije svetinja, eh, ti se igraju sa mirom kao s jeftinom robom.Eto, tako, uz Međunarodni dan mira, a uz dane u kojima se mnogi u ovoj zemlji vide vrijednim glasa i povjerenja svojih sugrađana, riječ mir mora biti riječ kojom počinju i završavaju svoje govore. Poštovanje i uvažavanje mora biti okosnica svake izgovorene riječi. Pomirenje i otvaranje domaćinskih vrata drugima i drugačijima treba biti put kojim će iskreno uvjeriti sugrađane da će biti njihov način.A riječi o ratu i zveckanje oružjem moraju biti najstrožije kažnjeni. Rat ne donosi dobro ni zagovaračima rata. Ratovi su pohodi kukavica koji u masi ne vide ljude nego zvijeri. A mir u BiH ne pronose kukavice nego najhrabriji, jer iskren mir priliči ljudima, a divlji gnjev zvijerima. Budimo ljudi.

Mir nije samo datum kad oružje utihne, mir je život koji treba da hrani i hrabri ljude. Mir nije samo tek puka fraza koja se spomene ponekim danima, mir se živi i za mir se brine. Mir se njeguje. Na mir se poziva. Stalno i ustrajno

“Nije dovoljno samo govoriti o miru - čovjek mora vjerovati u njega. I nije dovoljno samo vjerovati u njega - čovjek mora raditi za njega”

Uz Međunarodni dan mira

Uoči zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih naroda (UN) ovdje, u Njujorku, a to je svake godine skoro uvijek u isto vrijeme, kad se septembar približi jesenjoj ravnodnevnici, ovaj grad otok, metropolis između dvije velike vode Hadsona i Ist Rivera na rubu Atlantskog okeana, bar u ovom dijelu gdje je zgrada UN-a, postaje opsjednuta varoš. Domaća upotreba Prepadaju sve te betonske barikade, uniformirani i oni bezlični policajci, koji se po šepurenju ipak poznaju na kilometer, borna kola i ljudi u crnom, snajperisti s opakim pušketinama, sve te duge i kratke cijevi i oni koji vas legtimišu provjeravajući vaše bedževe za ulaz u UN. Treba preživjeti tih sedam dana diplomatske ludnice, u kojoj se tamo u nekoj Africi, Aziji i Latinskoj Americi ili na brdovitom Balkanu odavde, iz UN-a, iz epicentra globalne politike, paradno predstavljaju političari malog kalibra. Čast mnogim izuzecima, ali nekima je zaista glavni domet i cilj da ih nacionalna televizija uslika za domaću upotrebu i da se, po mogućnosti, fotkaju s američkim predsjednikom. Svake godine, naime, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država u njujorškom hotelu “Waldorf Astoria” priredi prijem, uglavnom za sve šefove država i vlada 193 zemlje članice UN-a, ali i za još poneke. Gosti su tako uvijek političari s Kosova, koje Amerika još izuzetno snažno podržava bez obzira na to šta se o tome priča po beogradskim kuloarima. Vidjet će se, dakle, koliko će američkih minuta zaslužiti Hašim Tači, a koliko Aleksandar Vučić i po tome će se još neko doba mjeriti balkansko vrijeme.

Naravno, nije sve stereotip. Izvjesno je, ipak, da kratkotrajni susret, uz sada svima dostupni selfi sa predsjednikom najmoćnije zemlje na svijetu, šefovi pres-službi u matičnoj zemlji odmah pokušavaju (zlo)upotrijebiti za domaće (čitaj: izborne) ciljeve. To bi, kao, trebao biti dokaz čvrste američke podrške njihovim (često banana) republikama. Vjerujte mi na riječ, jer ovo je 25. Generalna skupština UN-a koju službeno pratim jednu za drugom od 1993. godine, te dvije-tri minute, a najčešće se to mjeri samo u sekundama, svi ti srdačni rukohvati s američkim predsjednikom, obični su fotobljesak, a ne sastanak. Ma, kakvi! To posebno važi za delegaciju iz Sarajeva, jer osim što Bosne i Hercegovine nema na mapi prioriteta u Vašingtonu, bosanski politički lideri, ovdašnje je to zapažanje, nisu zaslužili tet-a-tet susrete s najvišim američkim dužnosnicima. Velike su šanse da predsjednik Donald Tramp (Trump) nema pojma s kim se rukovao, ne samo zbog svog osebujnog karaktera nego i zato što Amerikancima definitivno nisu svi isti. Stara je istina da onome kome je sve isto važno, ništa nije važno. Jedno je ružičasta diplomatska kurtoazija, a sasvim drugo crno-bijela geostrategija. Politički vašar No, nije ni sve tako sivo! Sreća je da je od prošlog mjeseca šef Misije BiH u UN-u iskusni diplomatski veteran, ambasador Ivica Dronjić. On je diplomatsku karijeru započeo davno, i to s takvim mentorom kao što je posljednji agilni šef Titove diplomatije Budimir Lončar. Ostalo ćemo vidjeti. Ove godine će na 73. Generalnoj skupštini prodefilirati 95 predsjednika, 44 premijera, 48 ministara, i to ne samo šefova diplomatija. Bit će i gostiju, a Lončar, koji je ušao u 95. godinu života, jedan je zvanica posebnog foruma Apel savjesti. U toku UNGA-e bit će akreditirano i skoro 3.000 novinara iz svih krajeva svijeta, ne računajući nas dvjestotinjak stalnih dopisnika. Dolaze diplomatske delegacije i njihove superbrojne svite, nekoliko hiljada raznih savjetnika, šefova kabineta, atašea, uniformiranih paradnika i politikanata razne fele, nerijetko i rođaka, obavezno i prevodilaca (?!) u skupim odijelima i haljinkama. Broj učesnika sigurno će premašiti armiju od skoro 6.000 uposlenika koji svakog dana uđu i iziđu iz centrale UN-a, kao i svaka druga vojska birokrata. Da nije strogo kontroliranog protokola, ne znam kako bi jedni s drugima izašli nakraj na ovom vašaru taštine i političke impotencije. Jer, genocid na Mijanmaru se nastavlja, a dogovor Vladimira Putina i Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan) o kreiranju demilitarizirane zone oko Idliba ipak je samo odgađanje perfektne oluje. Tako je odgođeni finalni obračun u tom dijelu Sirije nazvao i generalni sekretar UN-a Antonio Guteres (Guterres). Uostalom, UN je prije 73 godine i stvoren da, kad god to može, odgodi treći svjetski rat. Vidjeli smo kako je to izgledalo u Bosni prije četvrt stoljeća. Bez ikakvog cinizma prema ambicioznoj političkoj agendi Ujedinjenih naroda, nemoguće je ne primijetiti kako se stvari još otimaju kontroli. Sa populističkim liderima, čija je autokratija uzor čak i onima kojima ne bi smjela biti, svijet, a posebno UN, doima se i kao mjesto koje se umorilo od demokratije.

Jedno je ružičasta diplomatska kurtoazija, a sasvim drugo crno-bijela geostrategija

UN samo odgađa treći svjetski rat

Kad je započeo rat i kad se međunarodna zajednica u taj rat umiješala na najgori mogući način, a to je da događanja koja su imala sva obilježja apsolutno neopravdane i svake zakonitosti lišene agresije na jednu samostalnu, međunarodno priznatu državu i članicu Ujedinjenih naroda, umjesto da ih jasno definira, pretvori, ustvari, u unutrašnji sukob i zahtjev da se taj sukob rješava podjelom zemlje, došlo je do velikog interesa međunarodne javnosti za zbivanja u Bosni i istovremene potpune blokade svake informacije koja je mogla doći iz bosanskih izvora. Užasna stradanja Jedina mogućnost da Bosna govori svijetu o onome šta se zbiva bila je kada su započeli ženevski pregovori o miru pod pokroviteljstvom Evropske unije i međunarodne zajednice. Naša delegacija, koja se sastojala od tri člana, među kojima je bio i autor ovog teksta, a bila je predvođena tadašnjim ministrom vanjskih poslova BiH Harisom Silajdžićem, pokušavala je da vodi pregovore na bazi plana da se, prije svega, obustave sva ratna djelovanja na teritoriji BiH, a zatim povedu pregovori o spornim pitanjima unutar institucija BiH. Ta strategija vođenja pregovora je, međutim, odbačena i prihvaćena je strategija vođenja pregovora pod pritiskom rata i ratnih zbivanja, koja su se sastojala, prije svega, od užasnog stradavanja Bošnjaka, odnosno muslimanskog stanovništva, rušenja džamija, uništavanja svakog spomena postojanja Bošnjaka i muslimana na određenim prostorima, koji su postali predmet srpskog interesa. Kako bi se u izvjesnom smislu pariralo takvoj strategiji međunarodne zajednice, preduzeo sam jednu neobičnu akciju.

Moji sinovi, koji su živjeli u Sarajevu i redovito nabavljali “Oslobođenje”, koje je tada izlazilo, a distribuirao ga je po gradu i jedan od naših rođaka Kulenovića, trebali su da osiguraju po jedan primjerak “Oslobođenja”, da izrežu sve smrtovnice koje su objavljivane u listu i da naprave kolekciju smrtovnica. Odlučio sam da u vrijeme mog boravka u Sarajevu kompletiramo tu kolekciju i ja sam je ponio na sljedeće zasjedanje i raspravu o miru u Ženevu. U momentu kad sam došao na prvi prekid pregovora u kasnu jesen 1992. godine, ta kolekcija imala je više hiljada primjera smrtovnica. U međuvremenu, i prije toga sam uspostavio vrlo srdačne odnose s novinarima i predstavnicima međunarodnih institucija koje su pratile tok pregovora. Bio sam de facto jedini član naše delegacije koji je s njima razgovarao, pružao im informacije o toku pregovora, stavljao primjedbe naše delegacije na način vođenja pregovora, govoreći da se međunarodna zajednica prema Bosni ponaša kao da je to Namibija, pustinja na kojoj je moguće linijarom crtati granice, da se ponaša kao da mi nikad nismo bili država i kao da nismo imali državno uređenje, ustavni poredak, kao da smo zemlja bez ikakve historije ustavnosti i državnosti. Jer, međunarodna zajednica nam je za savjetnike, koji su trebali da nam pomognu da dođemo do rješenja, stavila dvojicu poznatih tvoraca ustavnog poretka za Namibiju, koja je bila pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda i koja je proglašena za nezavisnu državu, a to su bili Marti Ahtisari (Martti Ahtisaari), finski diplomat, i doktor Sas, također ekspert za ustavno pravo.&nbsp; Naravno, smatrao sam da je to besmisleno, da su takvi pregovori preorijentiranje cjelokupne strategije pregovaranja na stav da se u Bosni i Hercegovini dogodio unutrašnji građanski rat, koji se može riješiti samo tako da se njena teritorija podijeli onima koji su učesnici tog rata. Ljudi su se zgražali Kada sam se vratio u Ženevu, angažirao sam novinare i dopisnike raznih televizijskih i radiokuća koje su pratile dešavanja u BiH i oni su mi pomogli da napravimo neobičnu izložbu.

Pomogli su mi, naime, da napravim jedan ogroman plakat, na kojem su bile polijepljene sve smrtovnice, nekoliko hiljada njih, i da taj ogromni plakat izvjesimo u glavnom holu palače Ujedinjenih naroda s natpisom da su ovi ljudi ubijeni i ispisanom porukom: “Vi ste krivi što su ovi ljudi ubijeni.” Kad je taj plakat osvanuo u holu, nastao je haos među novinarima, izvjestiocima različitih televizijskih kuća, radiokuća, cijela javnost je brujala o tome. Ljudi su dolazili da posmatraju, zgražali su se nad činjenicom da je u glavnom gradu Bosne i Hercegovine za kratko vrijeme ubijeno toliko ljudi, o čijoj su smrti objavljene vijesti u novinama, a da još daleko veći broj nije registriran, jer niko nije objavio smrtovnice i vijesti o njihovom ubistvu ili pogibiji. Ova demonstracija imala je izuzetno veliki efekt i osvojila je, takoreći, cjelokupnu međunarodnu javnost tako da su se ljudi koji su vodili pregovore i imali zadatak da pritiscima - s jedne strane održavanjem stanja rata u Bosni, a s druge vršenjem pritisaka na našu delegaciju, pogotovo na predsjednika Aliju Izetbegovića, koji nije bio član, ali je često puta po pozivima Lorda Ovena (Owen) i Sajrusa Vensa (Vance), dvojice kopredsjedavajućih mirovne konferencije za BiH,&nbsp; dolazio u Ženevu - primoraju predsjednika da prihvati pregovore s nosiocima agresije na Bosnu i Hercegovinu i da ih na taj način de facto prizna kao jednake sebi te da tim putem dođe do legalizacije njihove pozicije. To bi, onda, značilo da oni više nisu agresori, ni izvršioci zločina, ni organizatori neopravdanog napada, ni nosioci politike da se oružjem rješavaju politička pitanja ili neslaganja, nego da su, jednostavno, legitimni predstavnici određenih grupacija koje se ne slažu sa postojanjem Bosne i Hercegovine. Ova epizoda kod nas, u Bosni i Hercegovini, nije bila poznata, jer se naši listovi tada nisu interesirali mnogo za to šta se zbiva, ostajali su samo kod onoga što im je zvanična strana, a to je ministar vanjskih poslova BiH Haris Silajdžić o tome saopćavao.

Moji sinovi, koji su živjeli u Sarajevu i redovito nabavljali ratno “Oslobođenje”, trebali su da osiguraju po jedan primjerak te da izrežu sve smrtovnice koje su objavljivane u listu i da naprave kolekciju

Jedina mogućnost da Bosna govori svijetu o onome šta se zbiva, bila je kada su započeli ženevski pregovori o miru pod pokroviteljstvom Evropske unije i međunarodne zajednice

Novinari su mi pomogli da ogroman plakat na kojem su bile polijepljene hiljade smrtovnica, izvjesimo u glavnom holu palače Ujedinjenih naroda s natpisom: “Vi ste krivi što su ovi ljudi ubijeni”

Izložba koja je izazvala haos u Ženevi

Bosna i Hercegovina ubrzo bi mogla postati veliko gradilište.&nbsp;&nbsp; Nakon jučerašnjih dogovora u Beogradu, ministar komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine Ismir Jusko (SBB) vraća se u Sarajevo s konkretiziranim planom aktivnosti na izgradnji dva kraka moderne saobraćajnice koja će Sarajevo povezivati s Beogradom. Turskim novcem, glavni gradovi nekad zaraćenih država povezuju se i duž tih cesta stvara se nova prilika za ekonomski uzlet.
Mogao je Jusko biti "popularan" da je u svom političkom bitisanju izabrao nacionalizam i patriotizam. Ali, tom političkom raku nije podlegao! Usmjerio se na razgovore, dijalog, marljivi rad i pošten pristup. I već ubire plodove... 
Ministarstvo kojem je na čelu nije više izvor skandala, nerada i nemara, već primjer dobre organizacije. 
Tim na čijem je čelu osigurao je najmanje 3,5 milijardi eura za velike infrastrukturne projekte. 
Dok su neki od njegovih prethodnika u Ministarstvu sijali sjeme zla, Jusko je gradio timski rad, solidarnost i prijateljstvo i među svojim saradnicima. Sada taj tim ide pobjedničkim korakom. 
Problema, naravno, ima. Ali, neuporedivo manje nego što ih je bilo. 
Vlasti Turske odlučne su povezati Sarajevo i Beograd ne jednom, već s dvije moderne ceste. Jedna će ići preko Goražda i voditi do Novog Pazara. I taj dio puta, kroz Sandžak, finansira Turska. Drugi krak će preko Tuzle i Bijeljine povezati glavni grad BiH s prijestonicom Srbije. 
Turska ne pokazuje naznake da bi mogla odustati. Imaju oni svoje interes za to što ulažu u ovaj region. I neka. 
Kome god smeta, neka da bolju ponudu. 
Jusko je nešto malo više od dvije godine na čelu Ministarstva prometa i komunikacija BiH. I uradio je mnogo više nego niz njegovih prethodnika.

Priča o uspjehu

Zagrebački Dinamo u 1. kolu grupne faze Lige Evrope zaradio je 570.000 eura, a glavni „krivac“ je bh. internacionalac Izet Hajrović.&nbsp;U duelu protiv velikog Fenerbahčea bilo je 4:1 za hrvatski sastav, a Hajrović je bio dvostruki strijelac i proglašen je igračem utakmice. Osim toga, našao se i u najboljem timu 1. kola ovog takmičenja.&nbsp; S ova dva gola, Hajrović je u ovoj sezoni postigao pet evropskih golova za Dinamo i mnogi se slažu da je glavna pogonska snaga sastava iz Zagreba, koji je kroz kvalifikacije za Ligu prvaka i samo jednu utakmicu grupne faze Lige Evrope inkasirao 8,5 miliona eura.
Izet Hajrović rođen je 4. avgusta 1991. godine u švicarskom Brugu. Ranije je igrao za Grashoper, Galatasaraj, Verder i Eibar, a 20 puta je oblačio dres reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Bh. internacionalac postigao pet golova u Evropi

Glavna snaga Dinama

Usljed hroničnog nedostatka političkih programa i planova za svekoliki oporavak Bosne i Hercegovine, vladajuće stranke (uz već tradicionalno prosipanje pustih laži) ljeta su gospodnjeg 2018. pokrenule falsifikatorsku mašineriju za brutalnu krađu predstojećih izbora. 
Postoji mali milion razloga za ovu konstataciju, međutim to još uvijek dovoljno ne uzbuđuje frigidnu Centralnu izbornu komisiju BiH. Ali, kako ono kažu, „zaklela se zemlja raju da se sve tajne saznaju“, pa ne treba gubiti nadu da ćemo jednog dana kolektivno shvatiti da je politički instalirana ekipa neradnika na čelu sa Irenom Hadžiabdić sve vrijeme bila „dio tala“, odlučujuća karika u kriminalnom projektu poništavanja izborne volje građana i održavanju SDA, SNSD-a i HDZ-a na vlasti. 
Ni najnovija informacija, koja je zvanično dobacila i do državne Agencije za istrage i zaštitu, o već pripremljenoj, detaljno isplaniranoj izbornoj pljački u najmnogoljudnijoj+ bh. općini, sarajevskom Novom Gradu dakle, nije razbudila spavače iz CIK-a. Tamo se navodi da su za kolovođe prevare određeni aktuelni općinski načelnik Semir Efendić, sjecikesa i krupni stranački prevarant Huso Ćesir te, na koncu, stariji od braće Čampara, ministar Aljo(ša). 
Po naredbi centrale u Mehmeda Spahe njih će trojica ukrasti koliko god je potrebno glasova kako bi iz trke eliminisali predsjedničkog kandidata SBB-a Fahrudina Radončića, kao i politički projekat „Narod i pravda“, odmetnutog SDA-ovca Dine Konakovića. 
Ćakula se da načelnik rumenih obraza, nosilac SDA-ove kantonalne liste, Goraždanin u srcu i dobrinjski „don žuan“ u duši, te vlasnik potvrđene optužnice za ubistvo iz nehata, tokom svojih dnevnih kafanskih rituala unaprijed najavljuje uvjerljivu pobjedu 7. oktobra. 
Uostalom, pogrešno bi bilo potcjenjivati Efendićeva respektabilna znanja i iskustva u izbornim marifetlucima, posebno na krucijalnom nivou korumpiranih brojača glasova u općinskoj izbornoj komisiji. Jer, nikad ne zaboravimo, Efendić je skoro idealan SDA kadar-nepošten, a snalažljiv! Za takve, vjerujte mi, i mrtvi glasači glasaju u letu...

Efendić je skoro idealan SDA kadar - nepošten, a snalažljiv!

Kad mrtvi glasači lete

Juventus je u prvome kolu Lige prvaka pobijedio sa 2:0 Valensiji na Mestalji, iako je od 29. minute igrao bez Kristijana Ronalda (Cristiano&nbsp;Ronaldo). Upravo toliko vremena je trebalo Portugalcu da izgubi živce i dobije crveni karton zbog nesportskog ponašanja...&nbsp; Srećom po Italijane raspoložen je bio naš reprezentativac Miralem Pjanić, koji je sa dva pogotka iz jedanaesteraca trasirao put „Staroj dami“ do važnog gostujućeg trijumfa. 
Prvi gol postigao je u samom finišu prvog poluvremena – u 45. minuti, a na isti način, povećao je prednost u 51. minuti za konačnih 2:0.
Pjanić je rođen 2. aprila 1990. godine u Tuzli. Međutim, zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu njegova porodica je izbjegla u Luksemburg, gdje je napravio prve fudbalske korake u Schifflangeu 95. Čak je nastupao za omladinske selekcije Luksemburga, ali kada je došlo vrijeme da se opredijeli za sportsko državljanstvo, nije imao dileme. Odlučio se da brani boje domovine, i kako često ističe, nije pogriješio. 
Pjanić već devetu sezonu igra u Ligi prvaka, gdje je nezaobilazan član prve postave, kako u Lionu, tako i Romi, te Juventusu. Ista stvar je i u našem državnom timu.

Nakon isključenja Ronalda, srećom po Italijane raspoložen je bio naš reprezentativac koji je trasirao put do važnog trijumfa

Pjanić: Postigao dva gola s bijele tačke

Majstor u top formi

Uzalud američka ambasadorica Maureen Cormack bh. političare poziva u demokratsku kampanju. Žena očajnički apelira na civilizirani dijalog, takmičenje u rješenjima i zaustavljanje verbalnog nasilja. Nažalost, zbog svojih će dobronamjernih (pre)poruka i sama postati žrtva predizbornog ludila. Režimskoj bulumenti oko Milorada Dodika đilkoške uvrede na račun ambasadorice omiljena su disciplina na predizbornim vašarima. Da nije tragično, bilo bi užasno! 
Hronično pomračenje uma koje je u RS-u jednako obuzelo „dodikovce“, kao i pojedine lidere SDS-ovog političkog bloka, najjasnije se zrcali kroz predizborni odnos prema notornim ratnim zločincima. Tako je Ratko Mladić postao maskota Dodikovih četnika, dok je Radovanu Karadžiću pripala uloga džokera u kandžama današnjih vlasnika njegove stranke. Konsekventno, politički su podijeljeni i potomci presuđenih zlikovaca - Mladićevo kopile je uz Dodika, a debeloguze karadžićevke uz gatačkog guslara Vukotu Govedaricu. 
A opet taj Govedarica, govedo tatino retardirano... Dvadeset dana pred izbore ono se sjetilo obećati da nastavlja „slavnim putem prvog predsjednika RS-a“. Umjesto što se na zločinca zakleo, korisnije bi bilo da se gudalom zaklao. Ako ništa, manja bi šteta nastupila za guslarski polusvijet!
Međutim, nisu samo četnici presudne belegije u zaoštravanju ove odvratne kampanje. Željki Cvijanović izvukli su kostura iz familijarnog ormara optužujući je da je unuka ustaškog satnika iz onog tamo rata. Premijerka informaciju još nije demantirala. Ali zato se uspjela po(h)valiti da o njoj „plasiraju razne gadosti, pa i to da joj je svekrva muslimanka“!?
U povjerenju, premijerkina šovinistička konstatacija odvratnija je čak i od Govedaričine opsjednutosti „prvim predsjednikom“. Jer, eto, ispada da svaku eventualnu vezu s „muslimanima“ Dodikova plavojka podvodi pod tešku klevetničku djelatnost i, kako reče, „gadost“. 
Ne znam, nisam pametan, ali izgleda da se ovi iz rukovodstava SNSD-a i SDS-a dijele samo na dvije sorte - na idiote i na kretene: Treće nema!

Da nije tragično, bilo bi užasno!

Predizborna životinjska farma

Otkako je Armin Kajmaković direktor Međunarodnog aerodroma Sarajevo, poslovanje kompanije nikad nije bilo bolje. Kako kaže, svakim danom trude se da prva slika bude ne samo pozitivna nego impresivna.&nbsp; Iza sebe ima uspješne projekte. Očekuju milionitog putnika, u toku je realizacija kapitalnih razvojnih projekata, modernizacija i dogradnja Terminala B...
Bez obzira na oštru konkurenciju, konstantno rade na privlačenju novih aviokompanija, a trenutno ih djeluje 20.
Aerodrom će u potpunosti biti reorganiziran i dobit će sve što je potrebno za funkcionalno i moderno poslovanje. Taj projekt vrijedan je 38 miliona KM i finansirat će ga iz vlastitog budžeta, za šta je zaslužan Kajmaković.&nbsp;
&nbsp;
&nbsp;
&nbsp;

Trude se da prva slika bude ne samo pozitivna nego impresivna

Oživio aerodrom

Institucionalno iživljavanje direktorice KCUS-a nad Ismetom Gavrankapetanovićem očigledno neće prestati ni nakon najnovije odluke Upravnog odbora Univerziteta u Sarajevu, gdje se dekanesi Medicinskog fakulteta naređuje da uglednom profesoru vrati otetu katedru. Svjesnim srljanjem u krivično djelo, politički instalirana Semra Čavaljuga iznova iskazuje poslušnost Sebiji Izetbegović kakve se ne bi postidjeli ni najzahtjevniji vlasnici kućnih ljubimaca. Žalosno, ali proceduralno izdresirano!&nbsp; I dok dobrog doktora Ipeta, simbola ratnog i mirnodopskog Sarajeva, maltretira i mobinguje, na glavnom je ulazu okupirane koševske bolnice supruga „malog sina velikog oca“ po okolnim banderama povješala vlastite predizborne plakate. Nasmijana, optimistična i retuširana do neprepoznatljivosti, Sebija I. podsjeća na zrelu i ambicioznu apsolventicu ekstenzivnijeg studentskog staža. Odokativno, čovjek joj ne bi dao više od 34. Što i nije loše za kandidatkinju iz havarisanog SDA lagera. Trebalo bi tek skrenuti građansku pažnju da među te silne plakate, koji se protežu niz Bolničku ulicu, kroz cijelo Koševo, pa sve tamo do Titove, zlonamjerno ne zaluta portret Bakira Izetbegovića. Nebudiprimjereno, izgledalo bi k'o da se za uspomenu i dugo sjećanje mrzovoljni dedo fotografisao s unukom-mezimicom...
Neko je pedantno izračunao da je tokom direktorovanja neformalne predsjednice Asocijacije mladih SDA, prosječno iz KCUS-a u svakih dvanaest dana otjeran po jedan vrhunski specijalista. Norma od pedeset ljekara udarnički je prebačena! Zato je valjda i opravdana sumnjičavost šefa SDA koju ćemo ovdje pokušati zabilježiti u izvornom geografskom kontekstu. 
„Za tu gospođu ja mislim da se Bošnjaci sve masovnije pitaju zašto je ona uopšte ovdje s nama. Što je došla? Šta je cilj? Jer jedno vrijeme je to bilo uništavanje konkurencije, kad neki ljekari pokušaju da se podignu, ona ih satare jednog po jednog. To više nisu bili pojedinci. Mislim da se naš narod s razlogom pita zašto je ona tu, šta je njen cilj u svemu tome. I mislim da jednostavno neće, nema šanse da to prođe.“
Uglavnom, Izetbegovićeva kla(di)onica najavljuje - uzalud joj bilo retuširanje i masovno plakatiranje. Jer narod zna ko je sebi ja...

Norma od pedeset ljekara udarnički je prebačena!

HU IS JU Dr. Iživljago

Spojem iskustva i male rešetke uz pomoć 90.000 pčela dobije se gram pčelinjeg otrova. Sulejman Jakupović, pčelar iz Kozarca kod Prijedora, ove godine proizveo je nevjerovatna dva kilograma dragocjenog apitoksina.&nbsp; Ovim poslom bavi se 11 godina i bez imalo straha ulazi u košnicu. Sve radi na human način, pčele ubadaju staklo na kojem ostaje otrov, a one nastavljaju sa svojim poslom. Sve što proizvede, plasira na američko tržište za potrebe farmaceutske industrije. 
Iako gram košta od 35 do 55 eura i nema problema s plasmanom robe, Jakupović neće povećavati broj košnica, jer nema radne snage i ljudi koji su zainteresirani za ovu vrstu posla. 
Uprkos tome, njegova četveročlana porodica i troje uposlenika žive sasvim pristojno od ovog posla.

Ove godine proizveo nevjerovatna dva kilograma dragocjenog apitoksina

Jakupović: Sve što proizvede, ide na američko tržište

Zarada na otrovu

Samo u filmovima o diktaturama i diktatorima policijski šefovi igraju glavne sporedne uloge. Legalnim represivnim aparatom, vladajući establišment lakše održava i kontroliše vlast, eliminiše političku konkurenciju, hapsi i progoni nepodobne, uhodi i kompromituje neugodne... Povijesna je činjenica da se u nedemokratskim sredinama za policijske šefove biraju mračnjaci od naročitog povjerenja - odane režimske sluge i moralne nakaze sa pendrekom umjesto mozga! 
U totalitarnim društvima nastaju likovi poput Lavrentija Pavloviča Berije, ozloglašenog šefa svih raspoloživih sovjetskih policija i tajnih službi. Mada mu taj krimen nikad nije dokazan, osnovano se sumnja da je na vrhuncu moći otrovao i svog stvoritelja Staljina. 
Onda, štajaznam, Aleksandar Ranković zvani Leka, višedecenijski Titov saradnik, osnivač OZNE, UDBE i mučilišta Goli otok. Koji će polovinom šezdesetih godina prošlog stoljeća opasno zglajzati zbog pretjeranog njuškanja oko maršalove supruge, nenajavljenih posjeta predsjedničkoj spavaćoj sobi i dnevnom boravku, te tajnog prisluškivanja crvenog telefona u rezidenciji na beogradskoj adresi Užička 15. 
Prije nego su konačno eliminisani, Berija i Ranković brutalno će uništiti živote nepreglednim kolonama nevinih ljudi. I sve svoje zločine počinili su dosljedno prilagođavajući rastezljiva zakonska rješenja vlastitim potrebama. 
Policijski šefovi u bh. entitetima također dejstvuju u djelomično promjenljivim legalističkim okvirima. Matorijem od njih dvojice, odlazak u penziju godinama se nezakonito odgađa u skladu sa nečasnim potrebama režima. Po uzoru, dakle, na pokojnika Beriju i rahmetliju Rankovića, dva će Dragana, dva Lukača, izvršiti apsolutno svaki zadatak koji stigne iz stranačkih centrala SDA i SNSD-a. Makar se i ne držali zakona k'o pijan plota, hapsit će, uhoditi, eliminisati, kompromitovati! 
Pametno zato kaže drug Marx: „Istorija se uvijek ponavlja dvaput. Prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.“

Pametno kaže drug Marx...

Dva Lukača malo jača!

Golom za LA Galaksi Zlatan Ibrahimović je nakon Kristijana Ronalda (Cristiano) i Lionela Mesija (Messi) postao treći aktivni igrač koji je uspio čak 500 puta pogoditi protivničke mreže. Na samo sebi svojstven način postigao je 500. gol, a sebe je nakon toga nazvao „Bogom golova“.&nbsp;&nbsp; Za bivšeg reprezentativca Švedske to je 17. gol u dresu američkog prvoligaša, a ostaje upisano da je pogađao kao igrač čak devet klubova. Najviše su patili protivnici dok je igrao za PSG. Za veliki francuski klub pogodio je 156 puta.
Zlatan Ibrahimović rođen je 3. oktobra 1981. godine u Malmeu. Ranije je igrao za Malme, Ajaks, Juventus, Inter, Barcelonu, Milan, PSG i Mačester junajted. Ubilježio je 116 nastupa za reprezentaciju Švedske i postigao 62 gola.

Mašina za golove

Najčešći razlog koji građani BiH navode kad objašnjavaju zašto neće izaći na izbore jest onaj da su svi političari isti. U njegovoj podlozi nalazi se lažni moralizam i tobožnje ogorčenje, jer, eto, svi političari daju obećanja koja ne ispunjavaju, svi oni lažu, kradu, svi zapošljavaju članove svoje uže i šire porodice u državne službe itd. Nije rijedak slučaj da oni koji tako govore traže uslugu koja direktno vodi u korupciju, ili neki teži oblik ogrešenja o zakon, a o moralnim normama da i ne govorim. Ratni zločini Takvim građanima nerijetko se u javnom prostoru pridružuju pojedini novinari, a i neki nezavisni intelektualci. U njihovim medijskim nastupima može se čuti uopšteni govor: u parlamentu ništa ne rade, ali primaju visoke plaće, vlada je neefikasna, sve razine vlasti nisu ispunile ni deset procenata svojih predizbornih obećanja itd.Ono što ni građani, ni novinari, ni ti nezavisni intelektualci ne kažu jeste: ko u parlamentima i vladama ne radi, članovi koje političke partije su ti koji ne rade, a iz takvog lijenog mišljenja i klišeiziranog govora nužno mora iscuriti slojevita politička i društvena stvarnost kao voda iz boce kojoj se uslikala histerična tiranka iz Kliničkog centra.Ona je, kako neki dan na televiziji N1 reče Ismet Gavrankapetanović, svaki dvanaesti dan tjerala po jednog specijalistu iz te bolnice, a s Medicinskog fakulteta desetinu profesora. Na funkciju direktorice došla je zato što je imala dobre veze: muža predsjednika SDA, svekra koji je proglašen ocem nacije, a ona, supruga i snaha, studirala je gotovo desetljeće s prosjekom ocjena ispod svakog dostojanstva.Doktorirala munjevitom brzinom, kojom su i ona i muž stekli bogatstvo. Ne može, dakle, takva Sebija Izetbegović biti ista kao npr. Damir Arnaut, najaktivniji poslanik u državnom parlamentu, koji je dobio nekoliko teških pravnih bitaka, poput one vezane za Ganićevo i Divjakovo hapšenje, zbog toga što ih je Srbija optužila za ratne zločine.Ne može, jer je Arnaut vrijedan, pošten, marljiv i stručan, što je dokazao i svojim radom u parlamentu, a u bolnicu u kojoj vlada tiranka bolesnici moraju donositi gaze, zavoje, tablete, i druga sredstva za svoje liječenje, jer Izetbegovićeva supruga na njihov račun provodi uštede. No, nisu samo njih dvoje primjer dijametralnih suprotnosti u politici.Ovo su samo neki od dokaza da nisu svi isti, nego veoma različiti, pa je osnovno pitanje: kome lijeno mišljenje, nesklono nijansiranju, argumentiranju, dokazivanju i preciznom imenovanju fenomena stvarnosti, te klišeizirani govor idu na ruku? Odgovor je jasan: onima na vlasti koji šire društvenu apatiju kako bi i dalje na bezočan način harčili javna dobra i vampirski pili krv svojim podanicima. Za njih glasaju njihovi klijenti, dok druge građane uvjeravaju kako su svi isti i kako nisu moguće promjene na izborima. Zato takav apatični način mišljenja u konačnici nije ništa drugo do društvena laž koju vlastodršci šire da bi lakše psihološki i mentalno dotukli svoje podanike. Nepotizam i korupcija Postoje bitne razlike između političkih partija, njihovih ideologija, programa, odgovornosti članstva prema građanima, pa nije ništa drugo do propaganda predstavljati ih sve kao da su SDA.&nbsp; Možda i u njoj ima poštenih ljudi, ali nisu vidljivi, niti mogu uticati na odluke vrha stranke. Njihovo poštenje taj vrh koristi da bi razvio nepotizam, korupciju, pljačku društvene imovine i vampirski pio krv građanstvu ove zemlje, a naročito Bošnjacima u koje se kune dok im oduzima sve šanse za dostojanstven život. Pogon SDA mentalno porobio akademsku zajednicuNije SDP oduzeo autonomiju Univerzitetu u Sarajevu, nego SDA svojim Zakonom koji je nametnuo njen ministar Kazazović. Nije DF ili SBB tražio da se nastava u sarajevskim školama sluša SAMO na jednom jeziku, kako je to tražio moćni, a nesposobni Kazazović, nastojeći uvesti diskriminaciju u obrazovni proces po sličnoj metodi kako ona postoji u Republici Srpskoj. Nije oduzeta institucionalna i naučna autonomija na Sarajevskom univerzitetu zbog, npr., Naše stranke, nego je to učinio pogon SDA koji je mentalno porobio akademsku zajednicu.

U njegovoj podlozi nalazi se lažni moralizam i tobožnje ogorčenje

Nisu svi isti

Dvadesetak dana je do izbora. Kampanja se razmahala, a prognoze o favoritima i gubitnicima neizbježne su teme dnevne dokolice. Očekujući poraz nacionalista, sociolog Esad Bajtal tvrdi kako je osamdeset posto ovdašnjeg stanovništva egzistencijalno ugroženo usljed loše vlasti. „Ali bez obzira na njihovu ogorčenost egzistencijalnom dimenzijom svog življenja, ako se ne spriječe krađe, postoji opasnost da oni koji su krivi za to nezadovoljstvo ponovo dobiju izbore“, poentira Bajtal. 


Vjerovati u neregularnost izbora u poludržavi poput BiH potpuno je utemeljen osjećaj! Kaže mi nedavno banjalučki poznanik da je režim Milorada Dodika gotovo sve policijske stanice u RS pretvorio u agitpropovske štabove SNSD-a, odakle se koordinira stranačkim marifetlucima. Naivno je sumnjati da u bobu nije isto i na područjima pod političkom okupacijom HDZ-a i SDA. Uostalom, nacionalisti su bezbroj puta dokazali da ne raspolažu nikakvim konkretnim planovima i programima izvan sirovog imperativa za osvajanjem vlasti po svaku cijenu. Ugaoni kamen za ostvarenje tog cilja jeste izborna krađa! 


Zbog pripremljene pljačke i falsificiranja volje bh. građana zabrinuta je Američka ambasada u Sarajevu jednako kao i „misionari“ iz OSCE-a. Jer znaju da ovdje ne pobjeđuju pobjednici, već oni što glasove broje i štimaju mandate. A brojači iz SDA, HDZ-a i SNSD-a svjetski su kvarnjaci. 


Još kad se u kriminalnu matricu zapetljaju trutovi iz Centralne izborne komisije BiH, onda postizborna prevara postaje, rek'o bi notorni Božo Ljubić, legalna i legitimna. Glasna šutnja iz Danijela Ozme 7 nakon višestruko dokumentiranih malverzacija s izbornim spiskovima, mrtvim glasačima i živim preletačima, u najboljem slučaju jeste neodgovorna, drska i nepristojna. Međutim, imali su „cikovci“ i gorih izdanja...


P. S. Nego, šta kaže Irena Hadžiabdić, kako će proći Šefik Dž.? I može li se navući koji glasić za ona dobra stara zenička vremena?

Ovdje ne pobjeđuju pobjednici, već oni što glasove broje

Prevara se sprema, CIK-a nigdje nema!

Maraton ima novog kralja. Kenijac Eliud Kipčog (Kipchoge) jučer je u utrci u njemačkoj prijestonici Berlinu oborio četiri godine star svjetski rekord, poboljšavši dosadašnji najbolji rezultat za nevjerovatnih 78 sekundi. Bio je to 11. put da je svjetski rekord oboren na Berlinskom maratonu, a osmi put u muškoj konkurenciji.&nbsp; 
Stazu dugu 42 kilometra, Kipčog je istrčao za dva sata, jednu minutu i 39 sekundi. Kenijac je ovom pobjedom potvrdio da se nalazi u nevjerovatnoj formi jer je prethodno slavio i u Londonu. Kipčog je tako s trona srušio sunarodnjaka Denisa Kimeta (Dennis Kimett). Još jednom je potvrdio da je daleko najbolji maratonac modernog doba. 

Kipčog je rođen 5. novembra 1984. godine u Nandi Distriktu. Na posljednjim Olimpijskim igrama održanim 2016. godine u brazilskom Rio de Žaneiru osvojio je zlatnu medalju u maratonu. 
Prije maratona bio je sjajan i na 5.000 metara, pa je tako 2003. na Svjetskom prvenstvu u glavnom gradu Francuske Parizu postao prvak.

Uz Međunarodni dan mira

UN samo odgađa treći svjetski rat

Izložba koja je izazvala haos u Ženevi

Priča o uspjehu

Glavna snaga Dinama

Kad mrtvi glasači lete

Majstor u top formi

Predizborna životinjska farma

Oživio aerodrom

HU IS JU Dr. Iživljago

Zarada na otrovu

Dva Lukača malo jača!

Mašina za golove

Nisu svi isti

Prevara se sprema, CIK-a nigdje nema!

Svjetski rekorder

Kolumne

Uz Međunarodni dan mira

UN samo odgađa treći svjetski rat

Izložba koja je izazvala haos u Ženevi

Priča o uspjehu

Glavna snaga Dinama

Kad mrtvi glasači lete

Majstor u top formi

Predizborna životinjska farma

Oživio aerodrom

HU IS JU Dr. Iživljago

Zarada na otrovu

Dva Lukača malo jača!

Mašina za golove

Nisu svi isti

Prevara se sprema, CIK-a nigdje nema!

Svjetski rekorder