Regionalna internet-zvijezda u pričanju viceva, Sarajlija Dino Adilović, nakon oktobarskih izbora, nastupio je u svom karakterističnom stilu. Pa veli ovako: “Veselo je u Demokratskoj fronti, dernek, muzika, gori na sve strane, proslavlja se pobjeda Željka Komšića. Egzaltiranom slavljeniku prilazi neki nepoznati Mujo pa ga pita: Željko, jesi li ti Bošnjak ili Hrvat? A na to će ti Komšić spremno potvrditi - JESAM!”&nbsp; Dinin vic dobio je i neočekivan nastavak, da ne kažemo humorističku ekstenziju. Nećete vjerovati, ali u sarajevskoj ćeliji Stranke demokratske akcije na vlastiti se račun zezaju da su im u centrali izdavali striktne naputke kako glasati za budućeg predsjednika države. Tako je ispalo da su ovi što konzumiraju alkohol i druge opijate, zaokruživali Komšića, dok su “šerbetlije” povjerenje ukazalE Šefiku Džaferoviću. 
Direktnim posljedicama organiziranog i proaktivnog pristupa na biralištima nedavno se pohvalio i Semir Efendić iz Novog Grada. On tvrdi da smo, zahvaljujući SDA, “umjesto dva člana Predsjedništva BiH, koji će raditi na razgradnji i rušenju države, kroz ove izbore dobili dva člana Predsjedništva koji će graditi BiH”. Komšić se povodom najnovijih Efendićevih insinuacija nije oglašavao...
No, šalu na stranu! Jer, prava tema nije neboderski predsjednik države u trećem izdanju NEGO postizborna raspodjela nacionalno zacementiranih pozicija u bespućima dejtonske ustavne kakofonije. Kako se Goran Opsenica iz Hrvatske demokratske zajednice preko noći prekomandovao u Srbe, a mlada nada Srpske demokratske stranke Nina Bukejlović skončala među Bošnjakinjama, postavlja se ozbiljno pitanje za čije se babe zdravlje Centralna izborna komisija BiH neukusno poigrava s bosanskohercegovačkim nacionalnim identitetima. 
I nije prvi put da političari prodaju obraz za paušal, ali je krajnje vrijeme da se lažnom, da ne kažemo paušalnom, predstavljanju, manipulacijama i prevarama između dva izborna ciklusa institucionalno stane ukraj. Neka cvjeta stotinu cvjetova, rekao bi mudri tvorac moderne Kine. Neka, onda, svako ima pravo na slobodno nacionalno izjašnjavanje. Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Bosanci, Hercegovci, Sejdići, Finciji... Sve može, sve se pika i prolazi. Samo dajte, neka to što je čovjek odabrao da bude, tako i ostane!&nbsp;

Prava tema nije neboderski predsjednik države u trećem izdanju

Obraz za paušal!

Iako Zdravko Čolić već decenijama “pjeva danju, pjeva noću”, svaki njegov koncert je istinski muzički praznik. Tako je bilo i preksinoć u tuzlanskoj dvorani Mejdan, gdje je više od 6.000 posjetilaca uživalo u Čolinom spektaku.&nbsp; Koncert je održao u okviru turneje “Ono malo sreće”, kako se i zove njegov aktuelni album. Legendarni Čola armiji svoje vjerne publike uvijek pruži mnogo više od “ono malo sreće”, a ljubav u svakom slučaju dobiva natrag u ogromnim količinama.
Majstor za spektakle rođen je 30. maja 1951. godne u Sarajevu. U svojoj jedinstvenoj muzičkoj karijeri obarao je rekorde posjećenosti dvorana i stadiona, a nosači zvuka s njegovim pjesmama bilježili su vrtoglave tiraže.
Danas živi u Beogradu sa suprugom Aleksandrom te kćerkama Unom i Larom.

Na koncertu u tuzlanskom Mejdanu uživalo više od 6.000 posjetilaca

Čola: Decenijama uživa status muzičke zvijezde

Majstor za spektakle

Nemoguće je čak i zamisliti situaciju u kojoj bi se u Americi ili nekoj zapadnoj zemlji koje su demokratski uzor za Bosnu i Hercegovinu, dogodilo da tamošnji ministar policije ili pravde u postizbornoj fazi zaprijeti političarima da se vlada ne smije sastaviti bez “njegove” partije. To je recept za državni udar. Vidjeli smo kako je to ranije prolazilo u Turskoj ili nekim afričkim zemljama. 

Osim što dokazuju vlastodržačku oholost i, očito, tendenciju da postanu vječiti zaštitari samo svog interesnog kruga, oni koji to propagiraju, pokazuju i poltičku nepismenost, ne razumijevajući temeljne postulate demokratije.&nbsp;&nbsp; 
Demokratiju, naime, ne čine samo izbori i (od straha) slobodno glasanje kao izraz građanske volje, već i pravo na sastavljanje koalicija po mjeri onih koji traže promjene. Uostalom, svugdje se na svijetu izbori organiziraju radi promjene, a mirna primopredaja vlasti garant je slobode i samog opstanka države. Zato nijedna politička stranka u BiH ne smije blokirati provedbe izbornih rezultata, kako je to u ime međunarodne zajednice, prvenstveno Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, naglasio i visoki predstavnik Valentin Incko (Inzko). 
Zapravo, najavljeno sastavljanje vlasti bez Stranke demokratske akcije ne samo da je zagarantirano pravo izabranih političkih predstavnika, već i njihova građanska dužnost, pa i liderska obaveza. Ruku na srce, u posljednjoj dekadi svoje vladavine od četvrt stoljeća SDA se fakat pretvorila u notorni politički kartel: nekoliko porodica i manja skupina manipulanata želi vladati vjerskim, nacionalnim i drugim važnim osjećajima građana, posebno strahom. A to je neprihvatljivo.
Koalicija bez te partije najbolja je prilika da se ublaži, a ponegdje i potare brutalna krađa glasova i konačno osujete provalnici u bh. politički sistem. Ne smije se, dakle, zanemariti pravo na udruženo političko djelovanje, iako sa moguće različitih ideoloških pozicija, ali s istim programskim ciljem, jer to je u korist cjele Bosne i Hercegovine. 
Ako već godinama eskiviraju zakon zbog raznih političkih krađa, oni koji žele opoziv krhke bosanske demokratije, bar tako moraju biti zaustavljeni. Njihova (politička) patka o “zaštiti” narodnih interesa, jednostavno, ne smije više proći, jer su se oni po moći i nagomilanom materijalnom blagu odavno odvojili od skromnog i vrijednog bosanskog naroda.

U posljednjoj dekadi svoje vladavine od četvrt stoljeća SDA se fakat pretvorila u notorni politički kartel

Opoziv demokratije

Čovjek odluke u sinoć odigranom 117. ligaškom derbiju gradskih rivala Sarajeva i Željezničara bio je napadač tima s Koševa Mersudin Ahmetović.&nbsp;&nbsp; Iskusni ofanzivac postigao je dva gola i na taj način donio tri boda lideru na tabeli (2:1), ali je, osim toga, pokazao i veliku borbenost za svaku loptu, za šta je ispraćen ovacijama pristalica bordo boje. Da postoji satistika, sigurno bi bio u samom vrhu među napadačima i u segmentu zalaganja na terenu.
S nova dva premijerligaška gola, Ahmetović je došao na brojku od osam u dosadašnjem toku sezone.
Mersudin Ahmetović rođen je 19. marta 1985. godine u Tuzli. Igrao je u dva navrata za tuzlansku Slobodu te za Rostov, Volgu i Saljut u Rusiji. U Sarajevo je stigao tokom ljeta 2016., a upisao je i pet nastupa za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

Napadač Sarajeva sa dva gola donio pobjedu svom timu

Igrač odluke

„Kad sat zazvoni na kuli kraj Begove džamije ja siću, siću do bašče šatro šljive da proberem ti uzmi ibrik, srebrn ibrik k'o fol vode da doneseš…“Kamena jabukaDan siv. Tmuran. Kiša krene pa stane. Sivo, olovno nebo se nadvilo nad Gradom. A Grad, nekako tih i nijem. Baš kao za Svi svete. Slijedi Dušni dan. Brdo ponad Grada treperi. Puno je crvenkaste svjetlosti koja se razliježe brdom. Ljudi kao siluete prolaze jedni pored drugih. Tiho. U mimohodu. Nose cvijeće u rukama i tiho pričaju s kamenom.Jedna obitelj se zaustavila pored raspolovljene kamene jabuke. Negdje na pola brda. Otac, majka, dječak i djevojčica. Otac zastade prvi. Djevojčica pita: „Gdje smo ovo, tata?“ Tata joj reče da priđe bliže. Da tu spava njegov drug. Drug iz mladosti.Djevojčica je gledala jabuku, bijelu kamenu jabuku, i pitala ga zašto je odlomljena. On je zagrli i tiho joj reče: „Zato što se jabuka raspolovila. Zato što je Dražen zaspao zauvijek“.I dok je tata objašnjavao svojoj kćerki što je raspuknuta jabuka, kiša je sipila. Lijeno se spuštala na grad. A opet u toj lijenosti je bilo nešto jako, veliko, teško, snažno. Bilo je nešto što drži ljude u zebnji. Zaustavlja ih u koraku i tjera da se preispituju. Dražen, momak iz kvarta, skladao je svoje prve pjesme. Žurio na koncert brzinom koju samo mladost zna i nikad nije stigao. Zaustavila ga brzina. Ostala je samo njegova jabuka.Crvena jabuka. Njegov bend i neotpjevane pjesme. Ali i godinama poslije, na brdu iznad grada, svakog 1. 11., njegova kamena jabuka na groblju Bare puna je cvijeća i svijeća. Poruka, rukom ispisanih. Nekih novih djevojčica. Neke nove mladosti. Jedna majka je prolazila pored tog kamenog vječnog počivališta i čula razgovor četveročlane obitelji. Bila je sa sinom. Sin je zastao i pitao je što je to. Ona mu je tiho rekla da je to spomenik jednoj mladosti. Jednom darovitom sarajevskom mangupu, jednom momku neostvarenih želja. Jednoj generaciji raspjevane mladosti.Sin ju je pitao da li je to njegova mama donijela toliko cvijeća na kameno počivalište Draženovo. „O, ne, nije. Cvijeće donose znani i neznani.“ Baš kao što je buket margareta položila i četveročlana obitelj malo prije toga. Kiša je iz sjećanja prizvala stihove pjesme: „Bježi, kišo, s prozora“.Raziđoše se i uputiše ka nekim drugim kamenim spomenicima. Majka je putem sinu pričala o jednoj mladosti koja je pjevala, a koja ni slutiti nije mogla da će par godina kasnije surovi rat zaustaviti svaku pjesmu. Zaustaviti mladost. Rekla mu je i da se mladost jednom živi. Da se mladost jednom raduje i da život samo jednom igra svoju ulogu. A pjesme? One ostaju da čuvaju sjećanje, da ga održavaju živim. A Dražen, među rajom omiljeni Para, Zijo, bio je jedna priča sarajevska.Vječno počivališteMajka Elvira i otac Ferdinand. Priča koja se rijetko danas priča. Toliko lijepa da nije mogla da ostane. Baš kako i reče Dražen u jednoj pjesmi: „Bilo je izgleda suviše lijepo da nam tako ostane..“Nastavljajući svoj hod ka sljedećem hladnom kamenu, majka se sjeti riječi: "Kad me napadnu misli puke taštine ili kad mi duh smuti zavist, uputim se prema maloj uzvisini gdje se nalazi groblje moga grada."Te uzvisine nam vraćaju u život one koji nam nedostaju. Kiša je i dalje padala samo nikoga nije bilo na prozoru da je otjera. Ostalo je pola jabuke kao vječno počivalište, dok druga polovina i danas mami osmijehe i radost neke nove mladosti.

Zato što se jabuka raspolovila. Zato što je Dražen zaspao zauvijek.

Baš kako i reče Dražen u jednoj pjesmi: „Bilo je izgleda suviše lijepo da nam tako ostane…“

Bježi, kišo, s prozora

U svojoj novoj knjizi dugačkog naslova “Samoubistvo Zapada: Kako ponovno rađanje tribalizma, nacionalizma, populizma i politike identiteta uništava američku demokratiju” konzervativni kolumnista „Los Angeles Timesa“ Džonah Goldberg (Jonah) svrstava sebe u sve brojniju skupinu najžešćih mislilaca s početka 21. stoljeća koji upozoravaju da se Zapad suočava sa do sada najopasnijim rizikom propadanja. A tu je i njegova tvrdnja da su američke vrline postale američki poroci ovdašnje moderne kulture. To nije onaj isti pop-art u koji smo svi decenijama bili zaljubljeni.&nbsp; Kraj za takozvani američki mit&nbsp; Ili, kako opako tvrdi, SAD su se pretvorile iz “grada na vrhu brda” (City Upon a Hill) u “silu mraka i svjetskog zla”. Goldberg odbija tezu političkog “kraja historije”, izvučene iz istoimene knjige Frencisa Fukujame (Francis Fukuyama) iz 1992. godine. Ovo je kapitalno djelo zagovaralo da će američka (zapadna) demokratija biti vrhunac globalnog socijalnog vrenja u korist liberalizma. Iako i Goldberg drži da je liberalni kapitalizam najbolji politički sistem, ipak smatra da je došao kraj za tzv. američki mit. Tako negira i popularni Marksov koncept dosezanja ekonomski emancipiranog društva (od svakog prema mogućnostima – svakom prema potrebama), nagovještavajući da se suočavamo s propašću američkog sna. A tu je onda i politički ćorsokak. Amerikanci su pogriješili i može biti da će se s Donaldom Trampom (Trump) tek naći na krivoj strani povijesti. Ili, kako to formulira ovaj autor - umjesto da smo se prepustili u vlast briljantnog američkog ustava - Amerikanci sve više gledaju na svoju prošlost kao na pogrešnu tradiciju: “sistem opresije, eksploatacije i bijelih privilegija”. To je ta dominacija bijelog čovjeka.&nbsp; Američki ustav pak, iako ratificiran 1787. godine u Filadelfiji, od početka utvrđuje da su svi ljudi, bez obzira na boju kože, isti pred Bogom i jednaki pred zakonom. &nbsp; Sve bi to moglo biti ugroženo zbog moralnog nazadovanja i demokratskog preokreta u suprotnom smjeru, jer narodna volja se “mora” poštovati. Sjedinjene Države tako postaju sve podložnije partijanstvu i polarizaciji i bez konsolidacije demokratskog konsenzusa, jer sve je više onih koji fanatično zastupaju oprečna politička stajališta. No, zato se ne može optužiti samo “dežurni krivac”, aktuelni šef Bijele kuće Donald Tramp već i bivši predsjednik Barak Obama (Barack); obojica su potkopavala “američki eksepcionalizam” - tvrdi Goldberg.&nbsp; Džaba nam je sad plakati&nbsp; Naravno, ne treba imati mozak atomskog fizičara, već samo obično američko političko i životno iskustvo da bi se Goldbergovim tvrdnjama dodalo ponešto lično. I Amerika zaostaje upravo zbog političara koji su se prije Trampa zalagali za status quo; poput Hilari Klinton (Hillary Clinton) recimo. Vrijeme je, dakle, za pravu analizu! Upravo je Hilari umislila da mora biti predsjednica, nudeći biračima malo novog - od zdravstvenih reformi do drugačije vanjske politike. Ipak, Klinton je nastavila insistirati na svom političkom mesijanstvu. I to je onda porodilo Trampa. Sada imamo predsjednika koji jaše na američkoj žudnji za novom, neizvjesnom, umjesto starom dobrom Amerikom. Trampov je slogan “napravimo Ameriku ponovo velikom”, uz sve te njegove čistokrvne laži, neostvariva obećanja ili pogrešne brojke sasvim naopačke izvrnut koncept. Zapravo, Tramp presvlači Ameriku u zaostali i impulsivni tribalizam – nudeći joj ponovo mentalitet zavađenih plemena. Loš je to primjer i za ostatak svijeta. Nasreću, nije još sve propalo. Jer, u posljednjem stoljeću, ne samo dekadama, nije prošla nijedna godina u kojoj nije predviđan sunovrat Zapada. Drugim riječima, da nismo imali u oblacima zanesenog Obamu i da se praktično cijeli establišment Demokratske partije nije udružio da 2016. uskrati predsjedničku nominaciju socijalisti Berniju Sandersu (Bernie) – ne bi nam se dogodio ni Tramp. Džaba nam je sad plakati. Zato su američke novine učestale s ironičnim naslovima kako Tramp pravi velikom Kinu, a ne Ameriku. Kapitalizam je struhnuo iznutra Ono što današnja upozorenja odvaja od te dramatične prošlosti i tadašnjih strahova ili obmana da je kapitalizam struhnuo iznutra jeste faktički ekonomski uspjeh azijskih zemalja. Taj se uspjeh sve češće i kod nas u zemljama zapadnog Balkana postavlja kao “alternativa” zapadnoj demokratiji. O tome, recimo, često diskutiraju Rusi u Vijeću sigurnosti UN-a kada se govori o BiH. Smiješna je to i jeftina priča, jer Rusija ima manju ekonomiju od američkih država Njujork, Teksas ili Kalifornija - pojedinačno. &nbsp; Jedna stvar ipak plaši, jer o tom zapadnom opadanju gotovo simultano u svojim knjigama, osim Goldberga, pišu i bivši šef njemačke diplomatije Joška Fišer (Joschka Fisher) - “Spuštanje Zapada: Evropa u novom svjetskom poretku 21. stoljeća”, te njemački historičar Hejnrih August Vinkler (Heinrich Wincler) – “Je li Zapad razbijen: O trenutnoj krizi u Evropi i Americi”. A tu je i bivši ambasador Singapura u UN-u Kišor Mahbuhani (Kishore) sa svojom knjigom iz 2018. “Je li Zapad izgubio? Provokacija!”. &nbsp; A njima se ne može ne vjerovati.

Američki ustav pak, iako ratificiran 1787. godine u Filadelfiji, od početka utvrđuje da su svi ljudi, bez obzira na boju kože, isti pred Bogom i jednaki pred zakonom

Nasreću, nije još sve propalo. Jer, u posljednjem stoljeću, ne samo dekadama, nije prošla nijedna godina u kojoj nije predviđan sunovrat Zapada

Američka periferija

U mom životu, koji nije bio lagan, jer moram priznati da ni ja nisam bio čovjek lagane naravi, bio sam često tvrdoglav, uporan, nastojao sam da ostvarim ono što sam želio ulažući sve moguće snage i svoje sposobnosti. Moram reći da sam zbog toga često doživljavao teške životne momente. Uzaludne žrtve na oltaru slobode Naime, čovjek reagira na određene situacije direktno, na nepravde, na zlo koje se čini, na stanja u kojima se čovjek može naći... U moj život zlo je ušlo vrlo rano i to u najgrubljoj formi u kojoj se može pojaviti. Izgubio sam oca, dva brata, sestru, proživio teške momente, a da nisam u rezultatu napora koji sam uložio, ne samo ja nego i svi moji koji su stradali od zla, dali efekt koji bi opravdao žrtvu.&nbsp; Najgora situacija nastaje onda kada konstatirate da su velike žrtve koje ste dali bile uzaludne, besmislene, bez efekta, da su silne energije i vrijednosti ljudske potrošene, a da kvalitet ljudskoga života i ponašanje nisu uznapredovali ni za korak. Naprotiv, često je još i gore. To je jedno iskustvo koje imamo gotovo svi, samo nismo toga svjesni. Ja sam lično postao toga svjestan vrlo rano, jer sam konstatirao, zbog toga što sam aktivno učestvovao u tadašnjem životu, da su silne energije i žrtve koje su položene, kako se to kaže na oltar slobode, ustvari bile uzaludne. Da nikakva sloboda nije nastala kao rezultat tih žrtava, da je, naprotiv, nastalo jedno stanje u kojem je također vladala uzurpacija ljudskih prava i podređenost čitavih grupa ljudskih, vjerskih, nacionalnih, kulturnih... Sistem grubo uzvraća Dakle, da sloboda u onome svom osnovnom, temeljnom značenju, a to je pravo čovjeka da živi sukladno sebi i svojim interesima i svojim ljudskim mogućnostima, ne može da se ostvaruje u uvjetima u kojima postoji apsolutna vlast i u kojima jedna grupa uzurpira sva prava, a druga nema nikakvih prava. &nbsp; Sve to čovjeka dovodi u situaciju da se pokušava suprotstaviti, ako ima za to energije i sposobnosti, ali suprotstavljanje znači istovremeno i gubljenje. Jer se ne možete jednome sistemu koji vrši limitiranje i restrikciju ljudskih prava suprotstaviti na taj način da demonstrirate ta prava. To znači da postupate suprotno onome što takav sistem ili režim zahtijeva, a vi uvijek u takvim sistemima činite to kada iznosite istinu, kada se zalažete za ljudska prava, kada podržavate slobodu izražavanja, kada podržavate slobodu mišljenja, slobodu vjerovanja, slobodu djelovanja, dakle tada se suprotstavljate jednome sistemu koji vam vrlo grubo uzvraća, s obzirom na to da se zasniva upravo na potpunoj podređenosti ljudi samome sistemu. Jedina snaga je snaga mišljenja &nbsp; Nažalost, sve nade koje smo mi gajili devedesete godine, kada je padao komunistički sistem, također su iznevjerene, jer nismo stvorili ništa što bi bilo slično slobodi po njenoj biti, nego smo stvorili također samo jedan novi oblik podređenosti, jedan novi oblik obespravljenosti velikog broja kategorija ljudi, velikog broja načina mišljenja, vjerovanja, djelovanja... Zbog toga je svako razmišljanje o ljudskom životu, ukoliko se teži da se dođe do istine, nešto što je veoma teško. U tom smislu sam rano postao svjestan da je jedina snaga koja nam preostaje da se suprotstavimo snaga mišljenja. Ali, istovremeno, da je mišljenje nešto što pred čovjeka postavlja velike zadatke. Da bi pokušao odgovoriti na pitanje kako je moguće mišljenjem suprotstaviti se grubosti, realnosti života, napisao sam jednu knjigu koja nosi naslov "Tegobe mišljenja". Smisao i zadatak te knjige sastoji se u nastojanju da se razotkrije na koji način se mišljenje može osposobiti da prevazilazi teškoće koje samo proizvodi s obzirom na to da je također uvjetovano vremenom i odnosima u kojima nastaje. &nbsp; Tu knjigu, nažalost, nisam još dovršio za štampu, ako mi Bog da još nešto malo vremena, pokušat ću da je dovršim. Također sam u pokušaju da na neki način osvijetlim stvari za ljude napisao i jedno djelo koje nosi naslov "Kraj bošnjačkih iluzija". Prvi dio tog djela sam objavio, ali drugi dio u kom se direktno tematiziraju iluzije i greške koje smo napravili mi, Bošnjaci, i koje plaćamo time što nismo, evo za gotovo 30 godina, uspjeli da vratimo svojoj državi smisao i sadržaj koji ona historijski ima i na šta ima pravo. Nastojim da razjasnim koje su to ključne pogreške našeg mišljenja i djelovanja koje nas je uvelo u situaciju da postepeno gubimo i jedinstvo države, a i samu državu, ukoliko se radi o tome da se separatizam u BiH sve više i snažnije ispoljava. Počeo sam gubiti životnu snagu I s druge strane da se nasuprot njemu ne javlja snaga sinteze, povezanosti i jedinstva našeg svijeta, odnosno našeg naroda koji živi u ovoj državi. Mi smo svi narod ove države, mi jesmo različitih vjera i nacija, različitih političkih pogleda, zanimanja, interesa, ali ono što nas sve povezuje bitno je da smo mi narod ove države. Pripadamo njoj i to više od hiljadu godina, prema tome, nas ta činjenica obavezuje da odgovorimo na pitanje kada ćemo opet biti narod jedinstven naše jedinstvene države, bez obzira na naše razlike u vjerskom, nacionalnom, političkom, kulturnom identitetu ili habitusu koji nosimo. &nbsp; Dakle, ja sam sebi postavio dosta velike zadatke, vjerujući da mi je Bog dao, između ostalog, i jednu privilegiju da sam dugovjek, da sam ušao u 90. godinu u odličnom zdravstvenom stanju. Međutim, doživio sam nešto što me pogodilo i to tako snažno da sam naglo počeo gubiti tu životnu snagu, energiju koju sam posjedovao. Davao sam različite signale o težini moga položaja u kojem sam se našao nakon što je moja žena, rahmetli Nadija, preselila, da sam doveden u izuzetno tešku egzistencijalnu situaciju, da su mi uvjeti života suprotni interesima moga zdravlja i moga djelovanja. Davao sam znakove da mi je potrebna pomoć, da mi je potrebna podrška. Međutim, ona ruska poslovica "Ljudi ne čuju jedni druge" - ljudi ne čuju moje pozive u pomoć da mi se omogući da umrem kao ljudsko biće, a ne kao nekakvo slučajno biće koje se našlo na mjestu na kojem ne može da postoji, koje se našlo u uvjetima koji mu oduzimaju snagu i ne daje mu mogućnost da svoj život završi na dostojanstven način.

Rano sam postao svjestan da je jedina snaga koja nam preostaje da se suprotstavimo snaga mišljenja. Ali, istovremeno, da je mišljenje nešto što pred čovjeka postavlja velike zadatke

Nastojim da razjasnim koje su to ključne pogreške našeg mišljenja i djelovanja koje nas je uvelo u situaciju da postepeno gubimo i jedinstvo države, a i samu državu

Davao sam signale o težini moga položaja u kojem sam se našao nakon što je moja žena, rahmetli Nadija, preselila, da sam doveden u izuzetno tešku situaciju, egzistencijalnu, da su mi uvjeti života suprotni interesima moga zdravlja i moga djelovanja

Počeo sam gubiti životnu snagu

Centralna izborna komisija BiH najavila je da će naredne sedmice potvrditi rezultate općih izbora. Trebalo im je samo još da ovih dana „uštimaju“ neke mandate, naročito one iz reda srpskog i bošnjačkog naroda u entitetskim parlamentima, pa da svi zajedno zaključimo da je neviđena izborna pljačka dobila i pečat.&nbsp;&nbsp;I, na kraju su ih naštimali tako da su od četiri mandata iz kvote srpskog naroda, najmanje dva itekako upitna. Jer, kako drugačije tumačiti to što Goran Opsenica danima ponavlja da je Hrvat, da kao Hrvat obavlja i sadašnju funkciju ministra, a CIK ga je, tvrdi on, mimo njegove volje „prekrstio“ u Srbina. 
Kako ne smatrati dodjelu mandata Miomirki Melank pravim čudom, ravnom onom o ukazanju vanzemaljaca, ako u zakonu jasno stoji da se kompenzacijski mandat može dobiti samo ako ste na kompenzacijskoj listi. A, Miomirka nije bila na kompenzacijskoj nego na redovnoj listi. 
Da od CIK-a prave teatar apsurda njegovi članovi pokazali su i davši mandat Nini Bukejlović, koja se prije dvije godine izjasnila kao Srpkinja, a uoči nedavnih izbora, probudila se kao Bošnjakinja. Zna se da u jednom izbornom ciklusu nijedan kandidat ne može mijenjati nacionalno opredjeljenje, ali u CIK-u kažu da je to sad odjednom zakonito. 
Ovo su samo zadnje, u nizu brojnih nelogičnih odluka CIK-a, koji se prema svima onima koji im ukažu na nezakonitosti i nepravilnosti ponaša baš kao i sudije prema glavnom junaku Kočićevog „Jazavca pred sudom“. 
Jer, uzalud još od 7. oktobra stranke, izborni posmatrači i građani dostavljaju CIK-u žalbe, prigovore i dokaze o izbornoj i postizbornoj krađi. Stotine njih CIK je „riješio“ na jednoj sjednici, složno ih i jednoglasno sa sedam glasova odbacio. 
Jesu li za ta tri sata CIK-ovci provjerili i iščitali ijedan od navoda i dokaza o krađama, teško je povjerovati. E, takav je odnos institucije koja provodi izbore prema najozbiljnijem procesu u zemlji i prema volji građana. 
Jednostavno, izbori u BiH, ali i period nakon njih doveo je do totalnog debakla prava, pravde i demokratije u ovoj zemlji. CIK je samo opečatio i ozakonio izbornu pljačku.

Prema svima koji su ukazivali na izbornu krađu CIK se ponašao kao sudije prema glavnom junaku Kočićevog „Jazavca pred sudom“

Opečaćena pljačka

Glumac, autor i reditelj Zijah Sokolović obilježava 50 godina uspješne karijere. Ovog majstora monodrame, kako ga mnogi s pravom nazivaju, mlađa publika pamti iz popularne dječije emisije „Otvori prozor“, a stariji po predstavi „Glumac je... glumac je... glumac“. Za 40 godina pred publikom ju je izveo više od 1.600 puta. I uvijek oduševljavao gledaoce.&nbsp; Može se Zike pohvaliti i pozorišnim komadom „Cabares cabarei“, koji je za 26 godina odigrao više od 1.350 puta. Nezaboravna su i njegova igranja u sarajevskom Kamernom teatru 55 sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. 
Poznat je po tome što duhovito, filozofski i kabaretski svoje gledaoce uči da su i oni glumci u svom teatru, a kada izađu iz pozorišta, postaju umjetnici u svojim životima. Upamćena je i njegova krilatica „Ko ne ide u teatar, nije svoj“. 
Zijah Sokolović rođen je 22. decembra 1950. u Sarajevu. Posljednjih godina živi i radi na relaciji Sarajevo - Austrija - Slovenija. Direktor je dječijeg pozorišta Theaterland u Salcburgu, profesor na Katedri za glumu Bruckner Konservatoriuma u Lincu. 
Tokom pola stoljeća dobio je oko 80 nagrada za svoj umjetnički rad.

Duhovito, filozofski i kabaretski svoje gledaoce uči da su i oni glumci u svom teatru

Pola stoljeća na pozorišnoj sceni

Nakon brutalnog zločina u kojem su stradali Adis Šehović i Davor Vujinović, komesar sarajevske policije Mevludin Halilović tvrdi da je u glavnom gradu BiH na snazi vanredna sigurnosna situacija. Svake godine obrne se 100 miliona maraka krađom automobila. Američka CIA upozorava da je bh. teritorij glavna tranzitna ruta narkotržišta. Opšti kriminalitet rapidno raste. Bh. građani žrtve svakodnevnog nasilja. Bh. političari žrtve montiranih procesa. 
Nisu otkriveni izvršioci i nalogodavci političkih ubistava u Sarajevu. Nadležne institucije pojma nemaju koliko je migranata u našoj zemlji. Federalnom upravom policije nelegalno rukovodi SDA-ov penzioner. Državna obavještajno-sigurnosna agencija bez zakonskog nadzora...
Ovo nisu tek proizvoljne konstatacije, već naslovi iz medija koje svakodnevno čitamo. Postali smo zemlja opasnog življenja! Tu se glava lako gubi staneš li na put vladajućoj oligarhiji ili raspojasanim kriminalcima, što vam je, obrni-okreni, jedno te isto!
Svaka država ima mafiju, samo ovdje mafija ima državu! 
Etablirani smo kao evropska kloaka zahvaljujući političkim neandertalcima što vlastite funkcije zloupotrebljavaju za lično bogaćenje i zagorčavanje tuđih života. Aljoša Čampara, bahati ministar unutrašnjih poslova, javno prijeti kako buduće vlasti nema bez njegove SDA. „Ako neko misli da ćemo mi to gledati skrštenih ruku, Boga mi se varaju. Ja to ne bih preporučivao nikome.“
Đilkoška poruka pouzdano najavljuje propast režima! Osim toga, predaleko je Čampara od (ne)poželjne originalnosti. Jednako su se svojevremeno kofrčili i policijski namjesnici Slobodana Miloševića i Mirjane Marković. Ipak, nadobudni entitetski ministar spreman je, eto, osvetnički da hapsi i neselektivno rafala u skladu sa provjerenim metodama balkanskog kasapina i „žene sa cvetom u kosi“. 
Policijske glavešnine nisu spasile Miloševiće, kao što, uostalom, ni bračnom paru Čaušesku nije pomogla zloglasna Sekuritatea. Čampara bi zato morao znati kako ga sluganstvo Izetbegovićima neće amnestirati od odgovornosti za izgovorene kretenluke i najavu puzajućeg državnog udara.

Đilkoška poruka pouzdano najavljuje propast režima

Kad se Aši pendrek digne...

Legendarni Brus Dikinson (Bruce Dickinson), pjevač britanske hevi metal grupe „Iron Maiden“, proglašen je počasnim građaninom Sarajeva. Ratne 1994. godine stigao je u Sarajevo s bendom (nije „Iron Maiden“) i ljudima u opkoljenom gradu dao nadu, bez obzira na to što je tim dolaskom i svoj život doveo u opasnost, pa je bez sumnje zaslužio ovo priznanje.
&nbsp;Muzika koju donosi ni najmanje nije lagana, ali kao što se oduvijek govorilo za njega, radi se o „metalcu“ koji ima veliko srce.
&nbsp;Dikinson je, prema mnogima, najbolji vokal koji se ukazao na hevi metal sceni. Nikad nije bio sklon aferama. Ima licencu pilota, nastupao je za reprezentaciju Engleske u mačevanju, a radi i kao TV novinar. 
&nbsp;Diplomirao je historiju, a Univerzitet kraljice Meri u Londonu dodijelilo mu je počasni doktorat u čast zasluge za muziku. U avgustu je napunio 60 godina.

Zasluženo ukazana čast glavnog grada BiH

Doktor velikog srca

Kako vrijeme neumitno protiče, seoske varalice iz Stranke demokratske akcije sve nervoznije nastupaju u javnosti. Pošto im očigledno ne uspijeva da medom s jezika u smrtni zagrljaj namame potencijalne političke žrtve, iz stranačkog brloga Bakira Izetbegovića plasiraju se poznate ublehe o patriotizmu, državi i narodu. Narodu kojem su godinama otimali zadnju paru za radno mjesto sa „ugovorom na određeno“. 
Narodu koji su beznadežno zakucali na evropsko dno dna. Napokon, narodu čiju su izbornu volju u oktobru brutalno falsificirali drumskim razbojništvom izvedenim u saradnji sa plaćenicima iz CIK-a. 
Pošto se šef režima nedavno transparentno (is)prostituisao konstatirajući kako je, zbog vlasti, „SDA spremna koalirati sa svima“ (Nije šala, svakome bi dala!), stranački aparatčici okuraženi su krenuli stopama velikog vođe. Izetbegovićev formalni zamjenik zagazio je i korak dalje u neuspješnom pokušaju spašavanja stranke zelenih termita od izvjesnog liferovanja u opoziciju. 
"Još jednom, u ime SDA i ovim putem pozivam političke stranke koje su na ovim izborima dobile značajnu podršku da napravimo široku probosansku koaliciju na nivou kantona, FBiH i države, na osnovu koje ćemo implementirati programe koje smo ponudili građanima“, zacvilio je Adil Osmanović. Moguće da providni folovi još uvijek solidno prolaze u njegovom rodnom Puračiću, ali višedecenijskom bi uhljebu i neradniku trebalo osvježiti pamćenje na sve izrečene gadosti, prijetnje i uvrede kojim su stranački pitbulovi režali na nevine ljude i nepoželjnu političku konkurenciju. 
Imamo, dakle, posla sa notornim SDA-ovcem koji je vlastitu, kao i egzistenciju najšire familije, čvrsto ugradio u temelje ovdašnjih budžeta. Bio je valjda sve što se u bh. politici može biti. Na proteklim izborima ogrebao se za novi četverogodišnji zastupnički mandat. Preko kompenzacije, naravno! Jednako kao i stariji brat iz klana Osmanovića. Jer sve što je Adilovo na državnom, Ismeta sljeduje na federalnom nivou. Složna braća po kompenzaciji!
P. S. Nego, Adile, reci nam de, može li se halaliti SDA junošama koji su marisali raju u srebreničkom Islamskom centru 1438. hidžretske godine?

Ono što je Adilovo na državnom, Ismeta sljeduje na federalnom nivou

OSMANOVIĆI Braća po kompenzaciji!

Propala je još jedna sjednica Skupštine Asocijacije kompozitora muzičkih stvarala BiH (AMUS). Ovog puta to se desilo u Doboju, nakon što je vršilac dužnosti predsjednika Skupštine Mladen Matović objavio da nema kvoruma. No, demantirali su ga neki od vodećih hitmejkera. 
Dok je Dino Merlin bio na čelu AMUS-a, ova organizacija doživjela je procvat, ali su kola krenula nakon njegove ostavke, kada je predsjedničku palicu preuzeo Matović. 
Od tada propadaju dogovori, sjednice... Jedino u čemu se svi slažu jeste to da ne mogu postići dogovor. 
Zbog svega ovoga dolazimo do pitanja ima li Matović umijeća, snage i autoriteta da vodi jednu ovako ozbiljnu i veliku organizaciju. 
Mladen Matović muzički je pedagog, horski dirigent i kompozitor. Rođen je 15. januara 1980. u Banjoj Luci. Docent je na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci, a od 2004. dirigent je hora „Banjalučanke“.

Ima li banjalučki pedagog umijeća i snage da vodi veliku i važnu muzičku organizaciju

Matović: V. d. predsjednika Skupštine AMUS-a

Kuda ide AMUS

U Kantonu, na betonu
Bolan paša leži
Mandat mu je na izmaku
Oporbi se teži
Sudbina je njemu kleta
Sebiji iz kabineta
Noga ne gine
 

Snaga naroda, pada ezdea


 Kad ste vjerno sluge moje
Služili moj režim
Članske karte zaštekajte
Spremam se da bježim
Iz oka mu suza kanu
Zapali marihuanu
Stari hašišar
 

Snaga naroda, demokratija
 

Kad je čula pašinica
Takvu tužnu vijest
Da je stranka preselila
Pomuti se svijest
Iz oka joj suza kanu
Pa po KCUS-u pravi dramu
Ljubav pašina
 

Snaga naroda, opozicija

Po motivima sevdalinke „U Stambolu, na Bosforu...“

U Kantonu, na betonu...

Bosna i Hercegovina doživjet će ubrzo polarnu zimu! Snijeg i led okovat će ovu već ionako napaćenu državu. Život će danima stati. Neće biti vode, struje, saobraćaj će biti skopčan s ogromnim životnim rizicima. Jednom riječju, kataklizma. 
Ne kažu to vremenske prognoze. One direktno protivrječe gornjim rečenicama. 
Ali, Semiha Borovac (SDA), ministrica za izbjeglice, ukazala se u Bihaću. Napirlitana, kako joj i pripada, a i treba biti, s budžetskim parfemom na sebi, izjavila je da „migranti u USK nisu problem samo USK nego države“. 
Visokosofisticiranu izjavu dala je nakon barem godinu dana dubokog empatičnog premišljanja šta uraditi s hiljadama migranata koji tumaraju ovom državom. Naprijed ne mogu, nazad neće, a stajati u mjestu, biti u BiH, ne žele ni mrtvi. 
No, veleumna ministrica, koja se napokon sjetila svog posla, izbiflala je seriju ubleha. Najavila je da će Vijeće ministara BiH raspravljati šta dalje. Poput onog čuvenog jugoslavenskog sela koje je reklo da će zasjedati i zauzeti stav o tome gdje će nakon što je Staljin Tita stavio na crnu listu. 
Narodna poslovica kaže: Bolje ikad nego nikad. Mi kažemo: Bolje nikad nego ovako.
Jer, Semiha je, kao i njena stranka, visprena u nerješavanju problema i govoranciji u stilu biranih nevladinih organizacija. A baška kako je oblatila migrante, da su prljavi, zarazni, zatupljeni... Sreća po njih pa se Borovac dalje neće petljati. Došla, uslikala se, izbiflala i odjezdila nazad u udobnom i toplom autu. 
Ministrica Borovac rođena je 1955. godine. Udata je i majka dvoje djece. Ostatak biografije tipično je SDA-ovski.

Veleumna ministrica, koja se napokon sjetila svog posla, izbiflala je seriju ubleha

Borovac: Srećom, dalje se neće baviti migrantima

Ukazanje u USK

Centralna američka špijunska agencija najnovijim je izvještajem Bosnu i Hercegovinu proglasila fenjerašem Evrope. U nalazima CIA-e „donji“ smo po svim parametrima - od političke nestabilnosti, korumpiranosti aktuelnih vlasti, zagađenog teritorija nedostojnog za normalan život, društva rekordne stope mortaliteta, pa sve do poražavajućeg statusa glavne tranzitne rute evroazijskog narkotržišta. 
Što se tiče ekonomsko-finansijskih rezultata, u „baražu“ smo sa Laosom, Hondurasom, Senegalom, Trinidadom i Tobagom. Zbilja je zastrašujući podatak kako i građanskim ratom razorena Sirija ostvaruje višu stopu bruto društvenog proizvoda (BDP) nego BiH. 
Amerikanci, također, upozoravaju da ovdašnji ljudi godinama preživljavaju uz nepovoljne bankarske kredite s kojim mađioničarski zadovoljavaju osnovne civilizacijske potrebe, poput kupovine gaća, čarapa i potkošulja. Regionalno, ubjedljivo smo najgori! Crnogorci u svakom pogledu stoje duplo bolje, a Slovenci nedostižnih pet-šest puta...
Dakle, isključivo uz relevantne podatke iz neovisnih izvora treba čitati, promišljati, analizirati ublehe Bakira Izetbegovića, Denisa Zvizdića, Fadila Novalića i ostalih režimskih opsjenara. Jer njihove se laži najefikasnije raskrinkavaju argumentima i brojkama! Jedan dobar poznanik (lucidan, otrovno sarkastičan) nedavno je naglas primijetio da se, nebudiprimijenjeno, Izetbegoviću u zadnje vrijeme znatno povećala kvadratura nosa!? Moguće, nisam ga baš pažljivo zagledao, kažem.
A pošto sam krišom konsultirao internet preko vječito usporene 3G mreže, ispade kako je zajedljivac donekle u pravu.
Nakon uspješne kampanje „dugih noseva“, SDA-ovce la(h)ko prepoznajemo i po tradicionalnoj paroli zelene buržoazije koja glasi: „Mi se nikada umoriti nećemo!“ I ništa ih na dunjaluku bolje ne opisuje. Jer neumorno vladaju gotovo frtalj stoljeća. Neumorno uništavaju državu. Neumorno kradu. Neumorno varaju. Neumorno montiraju. Neumorno ne umiju. Neumorno ne razumiju...
P. S. Sebija I. uspješno se i efikasno riješila još jednog primarijusa iz propale bolnice iznad grada. Nevina žrtva je dr. Kemal Dizdarević. Približavamo se, mašala, cifri od stotinu otjeranih ljekara u Sekinom (i Bradinom) trogodišnjem mandatu. Neumorna je!

Obraz za paušal!

Majstor za spektakle

Opoziv demokratije

Igrač odluke

Bježi, kišo, s prozora

Američka periferija

Počeo sam gubiti životnu snagu

Opečaćena pljačka

Pola stoljeća na pozorišnoj sceni

Kad se Aši pendrek digne...

Doktor velikog srca

OSMANOVIĆI Braća po kompenzaciji!

Kuda ide AMUS

U Kantonu, na betonu...

Ukazanje u USK

Propali k'o kauč!

Kolumne

Obraz za paušal!

Majstor za spektakle

Opoziv demokratije

Igrač odluke

Bježi, kišo, s prozora

Američka periferija

Počeo sam gubiti životnu snagu

Opečaćena pljačka

Pola stoljeća na pozorišnoj sceni

Kad se Aši pendrek digne...

Doktor velikog srca

OSMANOVIĆI Braća po kompenzaciji!

Kuda ide AMUS

U Kantonu, na betonu...

Ukazanje u USK

Propali k'o kauč!