Sarajevo. Radićeva ulica. Bila je to tiha i mirna ulica osamdesetih godina. Svega jedan mali kafić okupljao bi tinejdžere iz ulice. Usred ulice otvoren je butik sa skupocjenom garderobom, a ispred butika svaku večer stajao je policajac pozornik.Mladost koja bi se vraćala noću iz nekog gradskog druženja bila je spokojna kad bi vidjeli pozornika ispod svjetiljke. Ničega ih nije tada bilo strah. Lokalni mangupi su ga se bojali i nije im padalo na pamet da urade nešto što ne treba. Danas je to ulica puna, prepuna kafića, a na mjestu butika nalazi se kultna gradska knjižara. Pozornika više nema na tom mjestu.Policajci su rasuti po gradu i bore se, ne više s lokalnim mangupima, nego s neljudima koji ne prežu ni od čega. Ne prežu čak ni da ubiju policajca. Onako, iz obijesti. Prije neki dan Sarajevo je osvanulo tužno. Ubijena su dva policajca na radnom mjestu. Tog dana nije samo Sarajevo bilo tužno, isprepadano, izgubljeno i zatečeno nego je i cijela BiH bila u šoku i nevjerici.Ugašeni životi dva mlada čovjeka, Adnana i Davora, ujedinili su barem na jedan dan Bosnu i Hercegovinu. Proglašen je dan žalosti u cijeloj zemlji. Jedan drag prijatelj mi je tad rekao: „Ne, nije u cijeloj BiH, nego u RS, u FBiH i Distriktu. U RS su javili baš tako, a ne da je u cijeloj BiH. Ne veličaj.“ „Nije li to ipak cijela BiH?“, upitah ga. Bila sam zatečena čime se on bavio. Što je primijetio i da li je uopće trebalo da primijeti išta drugo osim suosjećanja.Bitno je da su Banja Luka, Tuzla, Grude, Gacko, Sarajevo i svi ostali gradovi bili na isti način tihi tog dana. Najmanje je bitno kako je informacija objavljena. Prošao je dan žalosti, ljudi su se vratili svakodnevnoj rutini, a obitelji ubijenih policajaca tek tad shvatile što im se desilo. Tuga, neizreciva i sklonjena u njihova četiri zida postala im suputnik u svakodnevici.Nekoliko dana nakon toga u jednom sarajevskom naselju kasno noću prolamala se muzika i galama. U nekakvom iznajmljenom prostoru na terasi u visokom prizemlju. Susjeda je pozvala policiju da provjeri o čemu je riječ i umiri osobe koje su stvarale buku. Ma nije prošlo niti pet minuta patrola je već bila na licu mjesta.Lupali su po rešetkama balkona, ali nitko ih nije čuo. U jednom trenutku policajac je preskočio zid koji je dijelio balkon od ostatka zgrade i otišao direktno pred vrata odakle je dolazila galama i zalupao. Nisu čuli. Ponovio je to nekoliko puta i konačno sve se stišalo. Njih desetak je moralo odmah napustiti taj prostor, a policajac s kolegom, koji je sve vrijeme bio s njim, napustio je to mjesto.&nbsp;&nbsp;Susjeda je primijetila da su policajci imali pancirne prsluke i bili obučeni kao da je vanredno stanje. Rastužilo ju je to što je vidjela. Sjetila se policajca pozornika koji bi samo u košulji stajao na svom radnom mjestu, a imao je autoritet. Onda se sjetila Adnana i Davora kojih više nema i pomislila na dva policajca koja su odmah stigla u njeno naselje da pomognu građanima. U gluho doba noći. Hrabro krenuli ka nepoznatoj grupi.A obučeni kako bi maksimalno bili zaštićeni od, ne daj Bože, nevolje. Nazvala je ponovno policiju, ali ovaj put da zahvali na brzom dolasku patrole i izrazi svoje suosjećanje s policajcima čiji životi su na crti ispred građana i onih s druge strane reda i zakona. Rekla im je: „Ne mogu nagraditi, ali mogu zahvaliti. Ponosna sam na vas!“

Prošao je dan žalosti, ljudi su se vratili svakodnevnoj rutini, a obitelji ubijenih policajaca tek tad shvatile što im se desilo

„Naučio sam da hrabrost nije odsustvo straha, nego da je to pobjeda nad njim. Hrabar čovjek nije onaj koji se ne osjeća uplašeno, nego onaj koji nadvladava strah.“

I kad mrak se spusti na grad

U toku održavanja Generalne skupštine UN-a u njujorškom “Lotte Palace” hotelu, 26. septembra ove godine organizirana je konferencija za štampu Donalda Trampa (Trump). Nakon kratke procedure, moja akreditacija je odobrena i ubrzo sam iz drugog reda oči u oči posmatrao američkog predsjednika tačno 81 minutu. Toliko je trajao njegov susret sa stranim novinarima, ali i “starosjediocima” iz Vašingtona, poput reportera CNN-a Džima Akoste (Jim Acosta), koji je sjedio u prvom redu – tačno ispred mene.Pravedni iznad svegaKada bi se novinari iz Bijele kuće dokopali mikrofona, nisu sjedali nazad, na svoja mjesta, već bi još stajali, boreći se za “follow up”, ono najvažnije - dodatno potpitanje.To mi se učinilo zgodnim i ubrzo sam shvatio pravi razlog zbog čega “ne ispuštaju loptu” kad jednom dobiju priliku.Pred kraj presice predsjednik Tramp je prozvao i mene da postavim pitanje, ustao sam, stajao neko vrijeme, ali nisam došao do riječi od, pomislio sam tada, agresivnih novinarskih buldoga iz Bijele kuće. Akosta je prednjačio među njima. Sada mi je žao zbog toga, jer vidim s kakvom se aždahom bore dok propituju teme od kojih zavisi naša budućnost. Uostalom, čisto sumnjam da bi Tramp precizno odgovorio na moje sasvim balkansko pitanje o Bosni.Ove sedmice Džim Akosta je postao glavni junak medijskog okršaja s predsjednikom koji (uvjerio sam se u to) može pričati kao navijen, bez prestanka dva sata, pokušavajući da nas smori nonsensima.Bio je to sudar, onako baš, Davida i Golijata, u kome je ovu rundu izgubio novinar. Ali, iako majstor spina, Donald Tramp sigurno nije pobijedio u ratu koji je započeo s nama.Kada ga je Akosta upitao zašto pokušava lažno predstaviti sastav izbjegličkog karavana koji puževim korakom prelazi svega oko 30 kilometara dnevno krećući se preko Meksika do američke granice, gdje oko 7.000 ljudi, žena i djece iz Latinske Amerike namjerava tražiti azil, Tramp ga je grubo napao. Umjesto direktnog odgovora, predsjednik je jednoj poslušnoj pomoćnici, nekoj mladoj ženi koja asistira novinarima, migom naredio da Akosti oduzme mikrofon.Uslijedilo je sasvim ljubazno izbjegavanje CNN-ovog reportera da preda svoje “oružje” i bespogovorno poput robota poslušnog otimanja njegovog alata. Dok Akosta nije predao mikrofon, Tramp nije prestao ljutito šetati scenom, prekidajući tako načas konferenciju za štampu. Neviđeno!Nekako u isto vrijeme Tramp je za sebe izjavio da je on “moralni autoritet”. Sara Hakabi Sanders (Sarah Huckabee), njegov portparol, svog šefa pokušava predstaviti kao Supermena, sposobnog da “za 90 minuta odgovori na 68 pitanja od 35 reportera”.Ali, zato odbija odgovoriti tačno, sasvim sigurno pravdoljubivom Akosti, djetetu imigranata koji su u Ameriku pobjegli s Kube od Kastrovog režima. I kome izbjeglice puno znače!&nbsp;&nbsp;Sapunska opera će biti nastavljenaDa sramota bude veća, Bijela kuća je kasnije oduzela akreditaciju Akosti, lažno ga optuživši da je u tom otimanju mikrofona neprimjereno “spustio ruke na mladu ženu”?! Nasreću, milioni gledalaca uvjerili su se da je moguće neuka stažistkinja (intern), što je titula koja u Americi ima prizvuk naivne žrtve, bila gruba prema Akosti, na šta je on bio prinuđen reći “pardon, gospođo”. No, optužbe na račun novinara su nastavljene pa je sigurno da će se ova sapunska opera u Trampovoj režiji nastaviti.Bilo je mučno gledati tu epizodu koja potvrđuje da ovaj predsjednik, korak po korak, pokušava dozirano otimati našu slobodu da postavljamo pitanja koja traže istinske odgovore.Skrojen samo za televiziju i rijaliti, ovaj šef Bijele kuće kao da ne može ili, prije, ne želi shvatiti na čemu počiva američka grandioznost, pa je troši kroz jeftine slogane.- Kad bi me pitali da li bih radije ostao bez vlade ili bez slobodne štampe, onda bih odustao od prvog - rekao je jedan od rodonačelnika američke demokratije Tomas Džeferson (Thomas Jefferson). On je čak tvrdio da sva naša sloboda počiva na slobodnim medijima.&nbsp;&nbsp;“Tamo gdje štampa nije slobodna – niko nikad neće biti slobodan”, rekao je. Samo “kad je čovjek u mogućnosti da čita slobodno, sve drugo je sigurno”. Naravno, novinare “pokušavaju da ušutkaju prvo oni koji se plaše istrage koju oni provode”, rekao je Džeferson.Prava pitanja u pravo vrijemeI kad smo već kod izbjeglica, zbog kojih su se sukobili predsjednik Tramp i novinar Akosta, onomad se premijer Kanade Džastin Trudo (Justin Trudeau) javno ispričao zato što je njegova zemlja, uz Sjedinjene Države, 1939. godine odbila primiti “ukleti brod” na kojem je bilo 907 Jevreja iz Njemačke koji su bježali od Hitlerovog terora.Parobrod “Saint Lous” bio je prinuđen da se vrati u Hamburg, da bi bar 250 stradalnika s njega nestalo u nacističkim fabrikama smrti.Neko bi se u nekoj budućnosti, u ime Amerike, mogao izvinjavati svijetu zbog Trampa, pa je zato imperativ ovom američkom predsjedniku postavljati prava pitanja u pravo vrijeme. Ko će to ako ne novinari!Istina je da “slobodna štampa može biti dobra ili loša, ali gotovo sigurno bez slobode štampe neće biti ništa osim lošeg”, napisao je i Albert Kami (Camus).

Kad bi me pitali da li bih radije ostao bez vlade ili bez slobodne štampe, onda bih odustao od prvog, rekao je jedan od rodonačelnika američke demokratije Tomas Džeferson

Otimanje mikrofona i odbrana slobode

Sabahudin Sinanović Hudo iz Doboj-Juga nije običan humanitarac. Pomaže ljudima u potrebi direktno iz svog džepa, nema posrednika. I pritom ne očekuje ništa. Za razliku od mnogih koji, kada daju, uvijek očekuju neku korist zauzvrat.&nbsp;&nbsp; 
- Ali, zar najveća „korist“ nije to kada vidiš radost u očima ljudi kojima si pomogao? Taj osjećaj ne može se platiti - kaže Sinanović. 

Nekad ni sam nije imao hljeba da jede, pa na ljude u nevolji uvijek gleda srcem, a ne mozgom. 

Kaže i to da zna da krivu Drinu ne može ispraviti, ali da „nikad neće prestati da je ispravlja“. Za socijalno ugroženu porodicu Dželilović iz Viteza bez razmišljanja je iskeširao 5.000 KM, s pravoslavnim popom u Petrovu je sagradio kuću porodici Anđelke Grujičić, proteklog Bajrama odnio je izdašnu hediju porodici Stipe Katića u Miljkovac kod Doboja... 

Čovjek ima onoliko koliko daje, Sinanovićev je životni moto. Zato za njega kažu da je humanitarac iza kojeg ostaju osmijesi.

Sinanović ima 50 godina. Direktor je firme za gradnju puteva.

Zna da krivu Drinu ne može ispraviti, ali ipak nikad neće prestati da je ispravlja

Humanitarac iza kojeg ostaju osmijesi

U političkoj teoriji, a posebno u praksi, politički se poraz definira kao jasni gubitak u utrci s konkurentima. Nije to, znači, gubitak bitke nakon koje se predaje (partijska) vojska. To znači da ni pobjeda ne može biti samo nominalna.&nbsp;&nbsp; 
Čak i kad bi se svi glasovi precizno izbrojali, da ne govorimo o izbornim krađama, važnije su ideje i još više programi oko kojih se demokratski okuplja većina. 

Jednostavno, stvarni rezultat ogleda se u mogućnosti da se brzo formira vlada i izbjegne bezvlašće. I da se realiziraju oni programi od kojih bi koristi imali svi, a ne samo notorni vlastodršci. 

To posebno važi za Bosnu i Hercegovinu, gdje postoje prioriteti, a to su obračun s korupcijom i detroniziranje svih onih na čelu beskrupuloznog interesnog kartela, koji je osiromašio zemlju i spustio je na samo dno Evrope.

Stoga nema proste postizborne matematike, pa ni u Bosni ne treba izmišljati toplu vodu.
Zato bi ujedinjeni ili zajedno za BiH mogao biti slogan nove bh. koalicije u nastajanju. Imajući, naravno, na umu da zemlju iz sadašnje besperspektivnosti njenog stanovništva neće izbaviti parole, već nova akcija. 

Svakako, ne više Stranka demokratske akcije, jer oni su poraženi “pobjednici” zbog svih šansi koje u protekle 23 godine nisu iskoristili. 

Ta je stranka svoj posao odradila i pripada joj mjesto u historiji, jer je devedesetih godina prošlog stoljeća povela zemlju u osamostaljenje razbijajući i koncept jednopartijskog jednoumlja. Pravo je čudo, međutim, kako su se više od dvije decenije na vlasti, koju su pretvorili u kartel vlastitih interesa, umnogome pretvorili u suštu suprotnost svojih povijesnih ideala. 

Vrijeme je da porade na svojoj bosanskoj legaciji, a ne da samo misle na masne i slatke, lokalne čaršijske šićare. Ako doista vjeruju u evropsku viziju BiH, onda im opozicija neće biti politička trauma. 

Na SDA je sada ta odgovornost da na bilo koji način ne ometa formiranje programske koalicije zasnovane na interesima svih koji žele evropsku BiH, a ne, uz sav dužni respekt, orijentalnu ili feudalnu Bosnu. 

Ovih prvih, autohtonih Evropejaca, bez obzira na vjeru i naciju, prema svemu sudeći, doista je dvije trećine – 75 posto bh. građana. To su najbolje brojke koje govore o stvarnom bosanskom, pa i patriotskom raspoloženju.

Na SDA je odgovornost da na bilo koji način ne ometaju formiranje programske koalicije zasnovane na interesima svih koji žele evropsku BiH

Poraženi pobjednici

Subota, 3. novembar&nbsp; Sastanak s predstavnicima 178 zemalja 
Kao šef bh. delegacije sam na Međunarodnoj konferenciji ITU (Međunarodna telekomunikacijska unija), na kojoj je prisutno 178 predstavnika zemalja. Cilj konferencije je izbor novog sastava čelnih ljudi koji će u naredne četiri godine predstavljati ITU. 
Imao sam više bilateralnih sastanaka. Posebno me dojmio sastanak sa predstavnicima SAD.
Nedjelja, 4. novembar 
Dogovorili letove za UAE
Nakon gotovo osam godina čekanja, uspio sam dogovoriti da za vrijeme ove službene posjete Ujedinjenim Arapskim Emiratima s njihovim predstavnikom Agencije za civilnu avijaciju potpišem sporazum o zračnom saobraćaju između naše dvije države. 
Raduje me činjenica da sam potencijalno dva službena putovanja objedinio u jedno i završio nešto što je godinama bilo na čekanju. 
Ponedjeljak, 5. novembar 
Mladima omogućili da investitorima predstave projekte
Nakon gotovo 35 sati bez spavanja, jer sam putovao cijelu noć, u Sarajevo dolazim oko 13 sati. Odmah idem na posao i dočekujem zamjenika ministra nauke i tehnologije NR Kine Zhanga Jiangua kao član delegacije Vijeća ministara.
Održavamo sastanak sa zamjenikom i njegovom delegacijom i prezentiram mu ono što je u ingerenciji našeg ministarstva. 
Naše ministarstvo je jedan od suorganizatora do sada najvećeg regionalnog foruma inovacija, tehnologije i poduzetništva Unlimited 2018, formata 16+1, organiziranog u BiH. Ono što me posebno čini sretnim je činjenica da smo našim mladim ljudima ovom konferencijom omogućili da ostvare neposredne kontakte s potencijalnim investitorima i da prezentiraju svoje talente, mogućnosti i kapacitete. 
Utorak, 6. novembar 
Na treningu s učenicima zaboravim na umor
Jutro počinjem kao jedan od govornika na otvaranju 3. regionalnog foruma inovacija, tehnologije i poduzetništva „Unlimited 2018“. Nakon otvaranja, vodim panel s predstavnicima država 16+1. 
Nakon panela imam bilateralne sastanke s predstavnicima Srbije i Kine na kojima dogovaramo zajedničke aktivnosti koje trebamo realizirati u narednom periodu.
Bez obzira što sam poprilično umoran, navečer sam na treningu sa svojim učenicima u Akademiji „Bushido“. Oni su moja druga porodica i čim ih vidim u sali, sav moj umor nestaje i u potpunosti sam posvećen njima i želji da ih na tom treningu naučim nečemu novom. 
Srijeda, 7. novembar 
Cijeli dan Vijeće ministara 
Radni dan u potpunosti posvećen predstojećoj sjednici Vijeća ministara i čitanju materijala koji će biti razmatrani. 
Četvrtak, 8. novembar 
Sastanak za izgradnju Koridora 5C
Osim redovnih poslova i obaveza, imao sam dosta interesantan sastanak s potencijalnim stranim investitorima za izgradnju Koridora 5C, a koji sam inicirao prije mjesec. Prezentirali su mi model na koji bi oni finansirali i gradili Koridor 5C. 
Tražio sam od njih da mi pošalju zvanično pismo sa svim detaljima vezanim za njihovu ponudu. Kada bude vrijeme za to, sve te informacije proslijedit ću svojim kolega sa nivoa entiteta. Naš zajednički i usaglašen stav po ovom pitanju je ključ da bi se otpočeli bilo kakvi razgovori. 
Petak, 9. novembar 
Radujem se vikendu da izbacim negativnu energiju
Održao sam sastanak s ambasadorom Turske u BiH Haldunom Kočom (Koc). Tema sastanka bile su daljnje aktivnosti u vezi sa gradnjom brze ceste Sarajevo - Beograd. 
Iskreno, radujem se vikendu. Vidio sam da će vrijeme biti lijepo i definitivno ću to iskoristiti da odem na jednu od naših planina. Boravak u prirodi mi pomaže da porazgovaram sam sa sobom i izvršim ličnu inventuru svega onoga što sam uradio u proteklom periodu. 
Da li bih neke stvari uradio drugačije? Šta je to bilo pozitivno, a šta negativno u periodu koji je iza mene? Da iz sebe izbacim svu negativnu energiju, a napunim se onom pozitivnom koja će mi trebati u narednom periodu.

Čim ih vidim u sali, sav moj umor nestaje

Jusko: Zadovoljan sam radnom sedmicom koja je iza mene

Učenici iz Akademije “Bushido” su moja druga porodica

Odavno sam shvatio da čovjek može umrijeti od prevelikog napora i rada. Direktno sam doživio situaciju kada čovjek, radeći preko svake mjere, nastojeći da obavi jedan veoma važan posao, sam sebe ubije. To je bio slučaj s mojim prijateljem i poznatim našim osmanistom, rahmetli Hazimom Šabanovićem.&nbsp;&nbsp; 
Hazim je bio, što se kaže, radoholočar. Veoma je mnogo radio. Želio je da uradi sve što je moguće na osnovu onoga što je tada bilo dostupno, to jeste na osnovu osmanskih izvora koji su glavni izvori za proučavanje bosanske historije između 15. i 20. stoljeća. 

Hazim Šabanović umro je radeći za stolom

Hazim je, radeći naporno, nastojao da završi jedno veoma značajno djelo, identifikaciju svih naših pisaca koji su zabilježeni u turskim dokumentima, čija se djela čuvaju u turskim arhivima i institucijama i čiji se radovi mogu naći u različitim zbirkama, takozvanim teskerama, koje su objavljivane i pisane još u vrijeme Turaka. 
&nbsp;
Naime, do Hazimovog poduhvata mi smo imali slučajne osvrte na osnovu nekih zapisa, dokumenata, ograničenih uvida u tada dostupnim arhivima i to je ono što je uradio Bašagić, Handžić ili što je uradio Kemura... 

Međutim, nismo imali na temeljima izvora evidencije i pregleda autora koji se zaista mogu smatrati autentičnim autorima značajnih djela, a koji su po porijeklu i svom izričaju, po svom vlastitom imenovanju, bili Bošnjaci. Iz njegovih istraživanja nastalo je njegovo djelo „Književnost Muslimana BiH&nbsp;na&nbsp;orijentalnim jezicima“. To je prvo kod nas sistematski istraživano i pisano djelo o ovoj temi. 

Nažalost, rana smrt Hazima je spriječila da svoj plan izvrši. Detaljan uvid u sve moguće osmanske izvore nije ostvaren, tako da je njegovo djelo ostalo nedovršeno. Redigirao ga je jedan njegov nasljednik Ahmet Aličić, ali ono što je ostalo kao njegov učinak rada predstavlja do sada najznačajniji doprinos u toj oblasti. 
&nbsp;
Hazim je umro radeći za stolom u jednom stambolskom hotelu, koristeći dan i noć kako bi što više materijala obradio i što više stvari iznio na vidjelo, a kako je prije toga već bio doživio infarkt i nije obraćao pažnju na potrebu da umjereno radi, a pogotovo da se odrekne nekih stvari kao što je, naprimjer pušenje, on je, nažalost, radeći za stolom preselio, tako da sam tada doživio slučaj da čovjek ubije sam sebe radeći. 

Maltretiranje velikog književnika

Međutim, ono što je mene posebno iznenadilo i šokiralo je jedan drugi slučaj. Kad je bila dženaza Hazimu efendiji, a on je pokopan u njegovom rodnom mjestu&nbsp;Porječani kod Visokog, dženazi smo prisustvovali i Mak Dizdar i ja, čini mi se jedini od sarajevskih književnika, odnosno sarajevskih javnih radnika. Ostalo su bile njegove kolege, jer je trebalo do Porječana prijeći cijelo polje visočko i most preko Bosne kako bi se došlo u rodno mjesto Hazima Šabanovića i obavila sahrana na mjesnom mezarju. 

Idući toga dana tim prilično dugim poljem prema ćupriji koja vodi preko Bosne, primijetio sam da Mak Dizdar teško hoda. 
&nbsp;
On se prihvatio za moju ruku i, pošto je malo kišice škropilo, nosio sam kišobran kako ne bismo pokisli pa sam stoga osjetio težinu u njegovom hodu. Pitao sam ga: „Mak, je l' se ti ne osjećaš dobro?“, na što mi je on odgovorio: „Ne osjećam se nikako dobro“.

Pitao sam: „Je l' imaš neke tegobe specifične, boli li te nešto?“, na što mi je on odgovorio: „Pa nemam neke specifične i posebne teškoće, ali se osjećam malaksao, težak. Teško mi je hodati, zamaram se brzo, a osim toga, neki dan sam prilikom boravka u Stocu osjetio neko stezanje u prsima, tako da je to jedino što mi je bilo izrazita tegoba. Međutim, nisam na to obraćao pažnju, smatrao sam to znakom umora. 

 
„Mora da te nešto muči, rekao sam“, na što je on odgovorio: „Kako me neće mučiti, moj Tunjo, evo pola godine sam predmet progona jedne grupe mladih srpskih književnika koju predvodi Rajko Nogo. O meni pišu najveće gadosti, izmišljaju moje lopovluke, diskriminaciju prema srpskim književnicima, posebno mladim, optužuju me da sam oteo ljudima stan, da sam svoga sina uselio u stan u kojem sam živio sa ženom, uzeo tuđi stan, a ja nisam uspio da objavim nijedan demanti. Nijedna novina koja objavljuje svaki napad na mene kao što su „Politika“, „Duga“, „Nin“, pa i „Oslobođenje“, nikad nije htjela objaviti nijedan moj odgovor.


To me dvostruko boli. Boli me činjenica da me ti ljudi koje sam ja izdašno pomagao i objavljivao njihove radove, bez obzira na to da li odgovaraju standardima časopisa koji sam želio voditi, nego želeći da ih promoviram, da me ti ljudi na takav način maltretiraju. Pa i to da me u rodnom mjestu, u sredini koja me proglasila najvećim svojim pjesnikom, do sada niko nije uzeo u zaštitu od takvih napada“. 

 
Ne ubija se samo sredstvima, nego i postupcima


Ja sam ga počeo tješiti, rekao sam nemoj previše da daješ značaj, na šta je rekao: „Kako neću davati značaj kad je stvorena jedna ružna atmosfera u Sarajevu, čak mi je atmosfera ušla u kuću, jer su i djeca i žena počeli da me pitaju - pa zaista, Mak, značiš li ti išta ovdje u ovom svijetu, među ovim ljudima, ovdje u Sarajevu - tako da mi to veoma teško pada“. 


Nije prošlo mnogo vremena kad me nazvao jedan književnik i jedno poslijepodne rekao: „Tunjo, umro je Mak Dizdar“. Ja sam se prenerazio, to me strašno pogodilo. Kažem: „Kako umro?“. „Pa umro“, kaže. Rekoh: „Kad se to desilo“, pa kaže „prije pola sata, od infarkta“. Tada sam prvi put pomislio pa, Bože moj, čovjek se može ubiti na taj način da se neprestano napada, izaziva, maltretira, da se duševno, emotivno iscrpljuje, zapravo da se dovodi u situaciju frustracije i stresa koji čovjek koji je osjetljiv, pogotovo onakva dobričina velika, kakav je bio Mak Dizdar, ne može izdržati i tako mu srce prepukne. 

 
Tada sam prvi put pomislio „ubijanje je najrazvijenija djelatnost ljudska“. Stvaranje sredstava za ubijanje, i masovno i pojedinačno, je najproduktivnija i najnaprednija industrijska i naučna istraživačka djelatnost u svijetu u kojem je ubijanje nešto što se usavršava u svim svojim oblicima. Ne samo ubijanje sredstvima, nego ubijanje postupcima. 


Prema tome, u svijetu u kojem se proučavaju metode ubijanja ljudi, koje sadrže taj element da čovjeka dovodimo u situaciju kada on sam sebi, što se kaže u nas dohaka, jer ne može da izdrži pritisak koji se na njega svaljuje, nije nikakvo čudo da se dešava takvo nešto kao što je, evo, smrt jednog velikoga pisca. I to u sredini koja je, kad se trebalo hvaliti činjenicom da imamo najznačajnijeg pjesnika toga momenta u bivšoj državi, pustila toga pjesnika da bude izložen napadima koje normalan čovjek, pogotovo osjetljiv čovjek kakav je bio Mak Dizdar, nije mogao podnijeti.

Nakon njegove smrti pomislio sam pa, Bože moj, čovjek se može ubiti tako da se neprestano napada, izaziva, maltretira, duševno i emotivno iscrpljuje, što osjetljiv čovjek, kakav je bio Mak Dizdar, ne može izdržati i tako mu srce prepukne

Kako je prepuklo srce Maka Dizdara

Da je neko prije tridesetak godina mogao ispisivati nemoguću budućnost, sigurno bi tu stavio i opciju da će Senad Avdić, ljevičarski novinar, jednog dana završiti na pozicijama ekstremne desnice. I to vjerskog tipa. 
Čovjek koji je uništio sedmičnik „Slobodna Bosna“ na način da su senzacionalizam, blaćenje ljudi, udaranje na članove porodice i fabriciranje ljubavnih afera postali novinarski standard, vremenom je došao do toga da je jedini veći javni lažov od njega postao Bakir Izetbegović.

Avdić je tako počeo izmišljati ljubavne veze uposlenicima „Avaza“, a to je očigledna posljedica apanaže koja stiže od SDA i očekivanja da će mu Željko Komšić ponovo poslati suprugu na neku ambasadorsku destinaciju.

Još gore, Avdić je postao potpuni ovisnik o tzv. gatačkom klanu i, naravno, Osmanu Mehmedagiću Osmici. 

Bacanje pljuvačke na sve neistomišljenike aktuelnog režima, a posljednja žrtva bio je prof. dr. Muhamed Ajanović, dekan Stomatološkog fakulteta, polako ulazi i u fazu fizičke nemoći. 

Naime, Avdić, koji svakih nekoliko sedmica izmišlja teške bolesti predsjedniku SBB-a, ima sve više svojih zdravstvenih problema i sve je jasnije da mu pumpica koju redovno koristi otežava pljuvanje na sve i svakoga.

Zato je doista žalosno što u predratnom uspješnom novinaru njegovi mentori sve više vide običnu krpu i plastičnu kutiju za jednokratnu upotrebu.

Od ekstremnog ljevičara, sluganstvom prema SDA-u dogurao do ekstremizma jednog SAFF-a

Avdić: Jedva diše, ali izmišljotine i dalje piše

Pumpica sve slabija

Pod nazivom „Vek pobednika 1918-2018“ Vojska Srbije ovih dana, kako su je nazvali srbijanski mediji, izvodi do sada „najveću vojnu vežbu“ viđenu na njenim (a i na našim) prostorima.

Vježba se izvodi na nekoliko lokacija u Srbiji, među kojima su Pešter, zatim Zvorničko jezero, Sremska Mitrovica... Ustvari, na prostorima koji gravitiraju BiH, ali i gradovima s bošnjačkom većinom u Srbiji.

Pripadnici Specijalne brigade Kopnene vojske Srbije u ponedjeljak su tako upotrebom manevarske municije uvježbavali svoju snagu na Zvorničkom jezeru, tačnije u rejonu između dva bošnjačka naselja - Sakar u Malom Zvroniku (Srbija) i Divič u Zvorniku (BiH). Finale vježbe je danas.

Prikladnije mjesto za sijanje straha među Bošnjacima, a i vraćanja njihovog sjećanja na vrijeme od prije 26 godina, Srbija sigurno nije mogli izabrati.

Sve liči na „ono vrijeme“ - vojničke odore, crvene beretke na glavama oficira, čak je i štab vježbe bio na istom mjestu gdje i onaj JNA 1992 godine. Jedino su oznake na odorama nosile druge nazive, što u konačnici i nije važno.

Srbija, svakako, ima pravo da na svojoj teritoriji uvježbava svoje vojnike gdje hoće i kad hoće. Nebitno je i jesu li njeni specijalci u zanosu hvatanja „mrskog neprijatelja“ na Zvorničkom jezeru i zakoračili koji metar u bosansku teritoriju, ali...

Pravo je pitanje kakvi su se to neprijatelji priviđali Srbiji na bosanskoj strani, pa su manevarski pucnji njihovih specijalaca 5. novembra navukli drvene kapke na prozore Bošnjaka na Diviču i okolnim selima, ustvari istih onih koji su slične „vježbe“ iskusili prije 26 godina. I jedva preživjeli.

Nažalost, dok Beograd „vježba“, Sarajevo šuti!

Vojska Srbije ovih dana izvodi do sada „najveću vojnu vežbu“ viđenu na njenim prostorima

Beograd "vježba", Sarajevo šuti!

Srpska demokratska stranka konačno odlazi u ropotarnicu povijesti! Politički projekt ratnih zločinaca, ubica i kriminalaca na proteklim je izborima doživio težak poraz, a ovih dana po šavovima pucaju i preživjeli ostaci vampirski skrojenog društva koje je Bosnu i Hercegovinu uništavalo gotovo pune tri decenije.&nbsp;&nbsp; 

Još prije četiri godine SDS su od poželjne opozicije spasili njihovi vječiti koalicioni partneri iz Stranke demokratske akcije. Međutim, pošto i SDA-u ne gine gubitak vlasti, bratske bi stranke ponovo mogle svezati zastave i zauzeti položaje na naci(onali)stičkoj strani barikade. Sve je, dakle, isto k'o i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Kada je u zagušljivom nevesinjskom Domu kulture, nakrcanom budućim haškim osuđenicima na čelu sa Radovanom Karadžićem, Alija Izetbegović slavodobitno poentirao: „Dobro nam došli, dugo smo vas čekali!“ 
Zna aktuelni predsjednik SDS-a Vukota Govedarica da je nepovratno izgubio svaki autoritet i kontrolu nad vlastitom strankom. Najuticajniji kadrovi u kolonama bježe s broda koji tone i pristupaju vladajućem taboru Milorada Dodika. „SDS ne smije izgubiti na težini“, tješi se Govedarica. Ipak, stranka mu nezaustavljivo kalira. 
Pretežak će zato biti gubitak gradonačelnika Doboja Obrena Petrovića sa njegovih stotinu i kusur kilograma žive vage. Navodno je isto suđeno i Mići Mićiću iz Bijeljine. Koji, također, spada u kapitalce po pitanju, kako ono Govedarica kaže, stranačke težine... Prije četiri godine SDS je u državnom parlamentu osvojio pet zastupničkih mjesta. Sada će ih imati komada dva, što je najgori stranački rejting od potpisivanja Mirovnog sporazuma! 
Objektivno, lošije nisu stajali još od one izdajničke sarajevske odbijenice zahtjevu američkih prijatelja da se Karadžićevoj stranci zvanično zakonski uskrati mogućnost političkog djelovanja zbog neskrivenih terorističkih tendencija i dokazanih zločinačkih aktivnosti. Zabrani se tada žestoko usprotivila Izetbegovićeva SDA. Takva im je (demokratska) gradnja!

„Dobro nam došli, dugo smo vas čekali“

SDS Konačni pad!

Teško je povjerovati da jedno od najvećih imena Holivuda – sjajni glumac Majkl Daglas (Michael Douglas), do sada nije imao svoju zvijezdu na stazi slavnih. Desilo se to tek sada, a legendarni glumac nije tajio koliko je sretan i počastvovan zbog toga. 
I površnom poznavaocu filmske umjetnosti jasno je da se radi o velikanu kakav se ne rađa tako često ni u Holivudu. Njegov slučaj pokazuje da nikad nije kasno, pa tako ni za zvijezdu na stazi slavnih, čijim je otkrivanjem proslavio 50 godina impozantne karijere.
Majkl Daglas rođen je 25. septembra 1944. godine. U braku je s Ketrin Zetom Džons (Catherine Zeta-Jones), s kojom ima dvoje djece. „Rat ruža“, „Crna kiša“, „Sirove strasti“, „Fatalna privlačnost“... samo su neki od filmova u kojima je briljirao.

Dobio zvijezdu na stazi slavnih u Holivudu

Daglas: Proslavio 50 godina impozantne karijere

Zvijezda za velikana

Uskoro na bosanskohercegovački politički teren istrčava novi sastav državnog Predsjedništva. Milorad Dodik, Željko Komšić i Šefik Džaferović zaklinju se da će „savjesno obavljati dužnost, poštovati Ustav BiH, provoditi Opći okvirni sporazum za mir i njegove anekse u cijelosti, štititi i unapređivati ljudska prava i osnovne slobode, te brinuti o interesima ravnopravnosti svih naroda i građana“.&nbsp;&nbsp; Tako nam Bog pomogao, Allah nam se smilovao!
Budući da ostvaruje rekordni treći mandat, pretpostavlja se da je Komšić već savladao tekst zakletve. Gradivo malo teže liježe Dodiku i Džaferoviću, ali u svakom je slučaju ohrabrujuće kako će trojica veličanstvenih dvadesetog novembra ove godine biti zajedno skupa u dobrostojećoj austrougarskoj građevini na sarajevskoj adresi Titova 16. 
Nema, dakle, najavljivanih skajpova, ni video linkova, iz Banjaluke ili bespuća obližnje Lukavice, kojim se u predizbornoj kampanji razbacivao srpski član kolektivnog šefa države. Istina, Dodik će svoju prvu, poprilično neustavnu zakletvu (kao kravi sijeno) položiti u Narodnoj skupštini Republike Srpske, gdje ga očekuju novi poslanici entitetskog parlamenta te nasljednica na predsjedničkoj funkciji Željka Cvijanović. 
„Odgovaram samo srpskom narodu i srpskoj republici“, provocira srpski šef. „Pozivam Kolindu Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića da nam dođu u zvaničnu posjetu“, podkebava građanin Hrvat. „Tužit ću Vladu RS-a jer me povezuje sa ratnim zločinima i mudžahedinima“, zakuhava sumnjivo špijunsko lice. 
Tri člana, tri priče, tri strana jezika.. Krenuli su žestoko, neracionalno i, kako se kaže, dijametralno suprotno, a da nisu još ni zasjeli u fotelje. Blago nama koji imamo dovoljno razloga za opravdanu strepnju od izvjesne gore budućnosti!
I dok se za nove predsjednike i pripadajuću savjetničko-ublehašku svitu prostrani kabineti pospremaju i čiste, pituraju i kreče, Komšić je, ničim izazvan, skoknuo do Zagreba. Tamo je nabrzinu ručao i popio dv'je-tri sa besposlenim umirovljenikom Stipom Mesićem, valjda jedinom osobom iz političkog lagera susjedne države koja mu se javila na telefon. Naravno da je apsolutno nevažno o čemu se pričalo u tišini renomiranog restorana. Baš kao što je besmisleno i Komšićevo srljanje u jedno veliko zagrebačko ništa...

Besmisleno Komšićevo srljanje u zagrebačko ništa...

Tri člana, tri strana jezika!

Milan Pavkov 2017. je prešao u Crvenu zvezdu za 300.000 eura iz Radničkog iz Niša. Transfer Virdžila van Dajka (Virgil van Dijk) u januaru ove godine iz Sautemptona u Liverpul bio je težak fantastičnih 86 miliona eura. Međutim, ni najskuplji defanzivni fudbaler na planeti nije uspio zaustaviti, prema cijeni, skoro 300 puta jeftinijeg napadača beogradskog kluba da dva puta zatrese mrežu Liverpula za najveću senzaciju evropske Lige prvaka u posljednjih nekoliko godina.
Više od 55.000 navijača na stadionu "Rajko Mitić" u Beogradu prisustvovalo je prvoj pobjedi Zvezde u elitnom takmičenju nakon 26 godina, a junak trijumfa šampiona Srbije bio je Pavkov, čiji su golovi presudili engleskom velikanu i aktuelnom viceprvaku Evrope. 
Pavkov je rođen 9. februara 1994. godine u Novom Sadu, gdje je u istoimenom klubu i počeo fudbalsku karijeru. Kasnije je igrao u drugom novosadskom timu, Vojvodini, da bi preko Radničkog stigao u Zvezdu. Zanimljivo je da nikad nije nastupao za neku od mlađih ili seniorsku reprezentaciju Srbije.

Fudbaler Crvene zvezde s dva gola potopio moćni Liverpul

Pavkov: Prvi trijumf u Ligi prvaka nakon 26 godina

Tvorac senzacije

Policijski inspektor u zasluženoj penziji nedavno mi je prezentirao crnu hroniku sarajevskog narko tržišta. Dok smo se rastajali, dobronamjerno je preporučio: „Nemoj ovo ništa objavljivati. Radi sebe, da te glava ne zaboli. Opasan je to svijet, spremni su na sve. Niko te ne može zaštititi. Pa ni policija“, rekao je. 

Ne pripadam novinarskom (polu)svijetu što vlastite tekstove zapišava pseudonimima i izmišljenim inicijalima. Sve što napišem, to i potpišem! A, opet, nisam baždaren da prešutim šokantne informacije o tržištu smrti na koje sam, ne htijući, nabasao. Iskusnom policajcu ovdje se, evo, javno zahvaljujem na ljudskoj sugestiji o „zakletvi šutnje“. Međutim, njegova ću saznanja ipak podijeliti u najkraćoj mogućoj verziji.

Stvari, dakle, stoje ovako! Prema (ne)službenim podacima, u Sarajevu je registrirano oko tri hiljade ovisnika o teškim drogama. Broj je, navodno, znatno veći, ali ostavimo tu dilemu za neku drugu priliku. Uglavnom, svakom narkomanu potrebna je dnevna doza od minimalno jednog grama opijata. Moj bi sagovornik tu rekao: To ide u venu, direktno u organizam i nema dalje!

Ukoliko dnevnu „fasungu“ od tri hiljade grama heroina za tri hiljade sarajevskih ovisnika pomnožimo sa brojem dana u godini, dolazimo do cifre koja prelazi cijelu tonu droge namijenjene isključivo intravenoznom konzumiranju. Nedavno su i američki obavještajci iz CIA-e objavili da je naša država, a poglavito njena prijestolnica, najvažnija tranzitna ruta ka Zapadnoj Evropi. Neke procjene govore da se preko bh. teritorije godišnje prokrijumčari više od trideset tona heroina.

Nema dovoljno prostora da se u ovoj zastrašujućoj priči o putevima droge spomenu drugi bh. gradovi, kao ni tone preostalih teških opijata dostupnih na crnom tržištu, poput kokaina i sličnih otrova na koje se žrtve narko mafije masovno „navlače“. Jednako je i sa takozvanim lakim drogama, od marihuane do hašiša. I na kraju kad se zbroje izvještaji svih raspoloživih policijskih agencija (OSA, SIPA, FMUP, MUP KS...), na godišnjem nivou u Sarajevu se ne zaplijeni niti kilogram heroina. Što je, kako rekosmo, tek trećina dnevnih potreba registriranih narkomana u gradu ispod Trebevića.

Za čiji, onda, račun rade pojedini stranački policijski šefovi, osim što okolo kukaju da ih, kao, nepoznat neko sprečava da se bave poslom za koji su adekvatno plaćeni? Pametnom je i išaret dosta...

U Sarajevu se ukupno ne zaplijeni niti kilogram heroina...

Hronika narko tržišta

Sa samo 15 godina učestvovao je na prvom takmičenju iz književnosti i osvojio je drugo mjesto, a ovih dana o njemu piše čuveni američki magazin „Forbes“. Nermin Delić mladi je pjesnik iz Jajca, a njegov projekt „Mili Dueli“ na austrijskom EYA festivalu ostvario je najzapaženiji rezultat.
Time je ostvario svoj najbolji uspjeh. Ušao je u Top 5 u domenu povezivanja kultura Evrope i svijeta.
Iako studira medicinu, ljubav prema književnosti rodila se još dok je išao u osnovnu školu. Objavio je tri knjige poezije, a u toku je i prevođenje na slovenski, makedonski, talijanski, engleski i poljski jezik. Iza njega su brojne nagrade. 
Edukacije i usavršavanja su korisni, a, kako kaže, najviše bi volio da sve što nauči primjenjuje u svojoj Bosni.
Nermin Delić rođen je 12. jula 1995. godine u Bugojnu.

Ovih dana o mladiću iz Bugojna piše čuveni američki magazin „Forbes“

Svestrani Bosanac

Pregovori, dogovori i programske platforme za formiranje budućih kantonalnih vlada bez Stranke demokratske akcije uspješno se privode kraju. Već koncem ovog mjeseca nove će se koalicije uspostaviti u Bihaću, Tuzli, Sarajevu, Goraždu... Nesumnjivo je da svjedočimo ohrabrujućem preokretu na ovdašnjoj političkoj sceni, a poslije dvije duge decenije „rukovođenja i komandovanja“ SDA izvjesno putuje u opoziciju. 
Kako se približavaju rokovi za konstituiranje kantonalnih skupština, brutalniji su napadi i monstruoznije optužbe kojim se iz tabora vječito vladajuće stranke nasrće na političku konkurenciju. Ponajviše pljuvačke u tom smislu ispaljeno je na račun Naše stranke, koju se gebelsovskim metodama javno difamira i kleveće za navodnu „antibošnjačku zavjeru“. 
Jedan od uticajnijih kadrova SDA u glavnom gradu BiH nedavno se nedopustivo razbacivao famoznim „velikosrpskim ciljevima, ograncima srbijanskih obavještajnih službi“ i sličnim idiotlucima svojstvenim fašističkim ideolozima s kraja tridesetih godina prošlog stoljeća. Meta je, dakle, već određena! 
Čekaju se tek napaljeni dragovoljci za fizički obračun sa targetiranim nevjernicima. Stoga bi tu moralo biti mjesta za preventivnu policijsku intervenciju te zakonsko sankcioniranje krvoločnih huškača na nedužne ljudske glave. 
Uporedo sa medijskim radovima za (fizičku i moralnu) eliminaciju konkurencije, iz SDA kontinuirano plasiraju parole o tome kako je, eto, njihovom zaslugom Sarajevo postalo metropola!? Gnusna će laž u međuvremenu postati obavezan stil ponašanja napirlitanih skorojevića iz „stranke muslimansko-povijesnog kruga“.
Jer današnje Sarajevo zapravo i jeste stvarna, tragična posljedica, slika i prilika jedne beznadežno korumpirane, nepotističke i pogrešne politike. Politike koja je nekadašnji kozmopolitski, olimpijski, sportski i umjetnički centar jugoistočne Evrope strovalila u sumornu dolinu kičastih tržnih centara, sivih betonskih konstrukcija, zapuštenih ulica, zahrđale infrastrukture, zagađenog zraka i nesigurnog življenja. 
Zato se najtežih dvadesetak godina primitivne i loše vlasti konačno mora prekinuti. K'o što kaže ona ratna pjesma: Sarajevo će biti, SDA će proći...

Sarajevo će biti, SDA će proći...

Targetiranje Naše stranke

Ruski teniser&nbsp;Karen&nbsp;Hačanov&nbsp;osvojio je ATP Masters 1000 u Parizu, pobijedivši (7:5, 6:4) u finalu Srbijanca Novaka Đokovića, koji je krenuo po 33. titulu na turnirima ovog, najjačeg ranga.

Hačanovu je ovo bilo prvo finale na turnirima serije Masters 1000. Đoković i Hačanov prije minulog finala u Parizu igrali su samo jednom, ove godine u osmini finala Vimbldona, a slavio je srbijanski teniser.

Đoković se na ovom turniru poprilično potrošio nakon mečeva s Marinom Čilićem i Rodžerom Federerom (Roger), a imao je i manjih zdravstvenih problema, koje je uspješno iskoristio Hačanov, u velikom finalu i napravio senzaciju. Rus je prije finala Mastersa u Parizu bio 18. igrač na ATP rang-listi, a sada je 11., što mu je najbolji plasman u karijeri.

Karen&nbsp;Hačanov&nbsp;rođen je 21. maja 1996. godine u Moskvi. Do sada je osvojio četiri turnira te ukupno zaradio 3.399.426 američkih dolara. Omjer pobjeda i poraza je 72:63.

Ruski teniser u finalu turnira u Parizu savladao prvog igrača svijeta Novaka Đokovića

Hačanov: Do sada zaradio 3,3 miliona američkih dolara

I kad mrak se spusti na grad

Otimanje mikrofona i odbrana slobode

Humanitarac iza kojeg ostaju osmijesi

Poraženi pobjednici

Učenici iz Akademije “Bushido” su moja druga porodica

Kako je prepuklo srce Maka Dizdara

Pumpica sve slabija

Beograd "vježba", Sarajevo šuti!

SDS Konačni pad!

Zvijezda za velikana

Tri člana, tri strana jezika!

Tvorac senzacije

Hronika narko tržišta

Svestrani Bosanac

Targetiranje Naše stranke

Čudo iz Moskve

Kolumne

I kad mrak se spusti na grad

Otimanje mikrofona i odbrana slobode

Humanitarac iza kojeg ostaju osmijesi

Poraženi pobjednici

Učenici iz Akademije “Bushido” su moja druga porodica

Kako je prepuklo srce Maka Dizdara

Pumpica sve slabija

Beograd "vježba", Sarajevo šuti!

SDS Konačni pad!

Zvijezda za velikana

Tri člana, tri strana jezika!

Tvorac senzacije

Hronika narko tržišta

Svestrani Bosanac

Targetiranje Naše stranke

Čudo iz Moskve