Ima li išta ljepše nego usrećiti dijete. A tek ako obradujete hiljade najmlađih. E, u tome već dugo uspijeva Maja Graholski-Kojundžić, Bosanka po rođenju.&nbsp; Učinila je to i ovih dana tokom Petog dječijeg sajma u sarajevskoj Skenderiji. Pružila je mnogo radosti djeci, od druženja, dobre zabave, klizanja, sportskih aktivnosti i za kraj velike torte.
I kao što je neko napisao, poduzetnica, menadžerica i osnivačica poznatog Dječijeg sajma u Sarajevu Maja Graholski-Kojundžić opravdava sve epitete stilski osviještene dame. Živi na relaciji London – Zagreb – Sarajevo – Beograd i uspješno balansira između poslovnih obaveza i majčinstva. Uspješna je suvlasnica firme „Cuspis“, čije je sjedište u Londonu i direktorica firme "Makako" iz Brčkog. 
Maja je rođena u Brčkom, gdje je živjela do 18. godine, potom je boravila u Slavoniji, a kasnije u Zagrebu.
Njena misija ispunjena je i ovaj put, a djeca koju je obradovala pamtit će to dugo. Kapa do poda!

Peti put organizirala Dječiji sajam u Sarajevu

Graholski-Kojundžić: Bosanka po rođenju

Usrećila hiljade djece

S Kapije, mjesta stradanja tuzlanske mladosti, Dževad Malkić, koji je kao petogodišnjak preživio genocid u Srebrenici, poveo je maratonce ka Vukovaru. Sinoć, poslije pretrčanih 150 kilometara, Malkić je zajedno s drugim učesnicima stigao u grad koji je u susjednoj Hrvatskoj simbol stradanja. 
Sportskim žargonom rečeno, ovo je bio tuzlanski revanš maratoncima iz Vukovara i drugih dijelova Hrvatske koji svake godine trče maratone za nevinu stradalu djecu Tuzle i žrtve genocida u Srebrenici. 
Dok se kontinuirano negiraju zločini, maratonci, među kojima su i mnogi žrtve stradanja, svojim krugovima čuvaju uspomenu na nevino ubijene civile i opominju da se zlo koje se devedesetih godina prošlog stoljeća nadvilo nad našim prostorima nikada više nikom ne smije ponoviti. 
Malkić, kao žrtva genocida, odlično zna šta u danima obilježavanja godišnjice zločina znači istrčani maraton, stisnuta šaka, iskreno saosjećanje s porodicama mučki ubijenih civila. Zbog toga je plemenitu ideju, koja je začeta prije pet godina, održao i ne namjerava odustati od očuvanja kulture sjećanja na nevine žrtve velikosrpskih zločina. 
Dževad Malkić rođen je 7. februara 1990. godine u Srebrenici i atletičar je Atletskog kluba “Sloboda Tehnograd” iz Tuzle.&nbsp;

Maraton sjećanja i opomene

Grad je pokraden. Ne samo glavni. Preko dvadeset godina stanovi i kuće su u rešetkama. Građani se boje hodati i danju i noću. Droga se prodaje na svakom koraku. Tinejdžeri su naoružani. Mafija ubija policiju. Lopovi se ne ustručavaju ni mostove skidati i krasti. Preprodavati to ukradeno željezo se još manje ustručavaju.No u tom lancu nisu samo oni lopovi. Lopovi su i oni koji kupe to željezo. Političari kradu glasove na izborima. Studenti varaju na ispitima. Sveučilišni profesori kradu rečenice, tekstove, pa i čitave knjige od drugih autora i prodaju ih kao svoje. Kradu se ideje i projekti u nevladinom sektoru.Liječnici primaju koverte, slike, ostale skupocjenosti. Kava i malo slatkiša se više ne računa. Kradu se lijekovi od pacijenata. Jednostavno nema ih. Ako ti je neko bolestan, idi pa kupi usred intenzivne njege lijek od kojeg ti život ovisi. Zašto? Pa nema ga u bolnici. Kradu te u dućanima, svakodnevno.Napišu jednu cijenu na artiklu, a drugu s PDV-om naplate. Možda se očekuje da umirovljenici hodaju s kalkulatorima po dućanima i dodaju porez da bi znali koliko će uistinu platiti? Kradu kusur u dućanima jer nemaju sitno.Građani više ni ne čekaju. Ne čekaju niti onu žvakaću gumu koju su nekad davno dobivali u zamjenu za nekoliko kovanica. Kradu kad povećavaju cijene artiklima, a to rade na mjesečnoj razini. Kradu kad obračunavaju utrošak vode. Kradu kad dostave obavijest da nisi platio neki račun, pa ako ga u roku od sedam dana ne platiš, pošalju tužbu na sud, a račun često odavno plaćen, samo oni nisu evidentirali. Ili jesu, ali zafalilo para.Kradu kad ostaviš cvijeće na groblje pored uzglavlja najmilijih. Sutra ga već nema, prodaje se na pijaci. Kradu i željezna slova sa spomenika, pa ih preprodaju. Kradu knjige na sajmovima knjiga. Kradu kupci po dućanima i tržišnim centrima, izvade neprimjetno jaje ili što drugo iz ”netaknute” ambalaže.Da se prodavači ne dosjete. Kradu prodavači na vagi na pijacama. Izbaždare je tako da uvijek malo više pokazuje. Kradu na taksimetrima u taksijima koji baždare da malo brže otkucavaju.Kradu na aerodromu i većim stajalištima, jer nema kod njih taksimetra, nego onako odoka ide cijena. Mahom tri puta veća od one koju bi taksimetar pokazao. Kradu humanitarnu pomoć. Kradu pomoć za preživjele obitelji žrtava rata. Kradu na asfaltu koji danonoćno krpe.Kradu na sramotno kratkom autoputu koji je stalno sveden na jednu traku po kojoj moraš voziti kao po kolskom putu. Ali cijenu naplate kao da voziš po najboljem i bez prepreka putu. Kradu u gradskom prijevozu kad odluče da ne voze danima ili kada redovne vožnje preskaču, a ne vrate novac od uredno kupljene mjesečne karte.Kradu novac od udžbenika koji su svake godine drugačiji i moraju se kupiti. Nema nasljeđivanja. Kradu zrak, jer ga toliko zagađuju da građani udišu samo teške metale i ostali otpad. Kradu i vodu, pitku vodu koju privatiziraju za privatne poslovne pothvate. Kradu drveće iz šuma, režu ga i onda prodaju za neku svoju cijenu. Kradu sve.Ponekad nas za krađu svoju još i kažnjavaju. Valjda što smo ostali. Ukrali nam budućnost, nema je na vidiku. Ukrali nam prošlost, jer ratne i poratne godine se u život ne računaju. Ostavili nas na čekanju. Dok i ono malo što nam je preostalo ne ukradu. Ili dok svi, ama baš svi ne postanemo lopovi. Možda zato jedva još da iko o sveopćem lopovluku javno i da govori. Da ne bude „pošalji lopova da uhvati lopova“.

Kradu kad ostaviš cvijeće na groblje pored uzglavlja najmilijih. Sutra ga već nema, prodaje se na pijaci

„Oproštaj za velike lopove i zatvor za male lopove koji kradu kruh.”

Kradite, gospodo, vaše sugrađane, sve je po zakonu i za njihovo dobro

Opravdano je biti zabrinut nad ovim američkim predsjednikom, jer Donald Tamp (Trump) se iz Pariza, s proslave stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata, vratio u Vašington “na novom nivou ludosti”, kako su to opisali američki mediji. Najopasnije su njegove ambivalentne poruke o budućnosti atlantizma, na kojem počiva, ako ne svjetski, onda evropski mir sigurno. Zato je puko budalasanje razmatrati zašto se Aleksandar Vučić s iste komemoracije vratio u Beograd iznenađen i uvrijeđen, jer ispod Trijumfalne kapije nije dobio mjesto u prvom redu, među pobjednicima. Nepodnošljiva lakoća podmetanja Pravo je čudo da je čak natjerao i predstavnike jedne ozbiljne diplomatije kakva je francuska da mu se zbog toga izvinjavaju. I da prestižni „Figaro“ usred Pariza piše kako su domaćini zabrljali?! Čini mi se da je ipak više onih koji vjeruju kako Francuzi ipak nisu pogriješili zato što su srbijanskog predsjednika smjestili na (povijesno) začelje. Vučić se naprosto još nije opasuljio pa je uoči odlaska u Francusku, na poligonu "Pasuljanske livade", gdje je srbijanska vojska održala manevre, (opet) počeo zveckati oružjem i hvaliti se kako je Srbija, nakon svega, vojno najsmrtonosnija država u okruženju. Radovao se kao malo dijete dok su srpske tobdžije gađale zamišljene mete s vatrenom silom koja može sravniti sa zemljom “pola brda”, kako je to Vučić egzaltirajuće i uzvikivao. Mene je to odmah podsjetilo na srpske topove iznad Sarajeva. Da ironija bude veća, manevri su održani pod motom “Vek pobednika 1918-2018”?! Ne, Srbija nije bila na strani pobjednika prije sto godina, već na strani zbunjenih i poraženih. Srpske vlada i vojska su zbog poraza i protjerane preko Albanije u Grčku, gdje su ih nakon velikog lobiranja saveznici ponovo amnestirali i uključili u izgradnju “nove Evrope”. Da bi u martu 1941. godine srbijanski Knez Pavle potpisao s Hitlerom trojni pakt uz italijanskog fašistu Musolinija i japanskog cara Hirohita. Oni definitivno nisu bili na strani pobjednika. Uostalom, Beograd je bio jedina evropska prijestolnica u kojoj su od 1941. do 1944. godine radila četiri koncentraciona logora: Banjica, Sajmište, Topovske šupe i Milišića ciglana. Hegemonistički apetiti prema Albaniji Zato je pogrešna teza da je Vučić trebao sjediti među onima koji su doživjeli katarzu pobjede, ali još više poraza, znajući kako je Prvi svjetski rat započeo – nakon atentata u Sarajevu (1914). Duga je to priča. Ostalo je historija! Da nije bilo njenih hegemonističkih apetita prema Albaniji, koju je Zapad tada formirao u ovim granicama, i turskoj administrativnoj pokrajini Kosovo, koje je tada, tek 1912. godine Srbija iz svoje mitologije dobila kao teritorijalni, a ne nebeski dar od raspadajuće Otomanske imperije, Prvi svjetski rat bi možda imao sasvim drugačiji završetak, posebno za Srbe. Ali i za njihove žrtve, recimo, one u Crnoj Gori i Makedoniji. Doduše, Srbija je za tu svoju avanturu platila skupu cijenu u ljudstvu i resursima, pa se baš zato ne smiju zaboravljati povijesni fakti, dok ovdašnji mediji trube o uvrijeđenosti Beograda i francuskoj ujdurmi. A platili su i mnogi drugi; od 1914. do 1918. poginulo je više od 12 miliona Rusa i po osam miliona Francuza i Engleza. Prvi svjetski rat odnio je ukupno 37 miliona života. U tom je ratu, ko bi rekao, mobilizirano i oko četiri miliona Amerikanaca da bi njih 116.708, reklo bi se ni krivih ni dužnih, izgubilo glavu ratujući za slobodu drugih ne na svom kontinentu. No, pogrešna je i teza prema kojoj broj poginulih iz jedne zemlje treba biti kriterij za amnestiju nasljednika minulih političkih grešnika. Denacifikacija Srbije prvo Zaboravio je predsjednik Srbije da on ipak nije isto što i njemačka kancelarka Angela Merkel. Iako je Njemačka bila gubitnica i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu, ona je prošla kroz proces denacifikacije, dok je Srbiji oprošteno. Kroz taj proces Srbija, nažalost, nije prošla ni nakon posljednjeg rata protiv Bosne 1995. i Kosova 1999. godine. “Denacifikacija” je po definiciji bila legalno, političko i svako drugo uklanjanje predstavnika nacista iz svih sfera njemačkog društva, odmah poslije Drugog svjetskog rata. Sve su započeli Amerikanci kada su u Pentagonu, još 1943. godine, osmislili tu kovanicu. Vašington je isprva želio da to ograniči na uski krug Hitlerovih pomagača. Ali, uskoro su uvidjeli da im trebaju veće makaze, pa je kroz proces denacifikacije za nekoliko godina prošlo 45 miliona Nijemaca. Amerikanci navode i da je 8,5 miliona Nijemaca, skoro 10 posto njemačkog naroda, bilo učlanjeno u Naci partiju; oko 25 miliona su bili članovi njemačkih radničkih sindikata kao simpatizeri Hitlerovog režima. Tu je i 17 miliona Nijemaca razvrstanih u razne organizacije poput “Lige njemačkih žena ili Hitlerove mladeži, uključujuči i industrijalce i monstruozne doktore preko kojih su nacisti vladali i sijali teror. Zbog degutantne žalopojke o Vučićevom začelju u Parizu, nameće se i pitan jekoliko je, recimo, Srba podržavalo Slobodana Miloševića uoči posljednje serije balkanskih ratova u kojima su samo srbijanski vojnici ratovali u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu, a ne obrnuto. Da se sad ne vraćamo opisu zločina koje je, već na početku Prvog svjetskog rata počinila srbijanska vojska, kako je to u „New York Timesu“ opisao Dimitrije Tucović, (autor knjige “Srbija i Albanija”), prije nego što ga je 20. novembra 1914. godine pojeo mrak, u bici na Kolubari, u uniformi rezervnog oficira kraljevske vojske. Prema njemu se sve manje nazivaju ulice u Srbiji. Opasni su još sokaci balkanski!

Zaboravio je predsjednik Srbije da on ipak nije isto što i njemačka kancelarka Angela Merkel

Brine me Tramp, a Vučić malo manje

Nakon iskustava sa smrtnim slučajevima Hazima Šabanovića i Maka Dizdara, kasnije me zaintrigirala činjenica da su se zaredali slučajevi takvih završetaka naših značajnih ljudi. Nije dugo prošlo, a Skender Kulenović je umro tako što je izazvana jedna teška frustracija na perfidan način. Pozvan je, naime, na proglašenje NIN-ove nagrade i rečeno mu je da je on dobitnik. A, kad se pojavio tamo, pokazalo se da je dobitnik sasvim treći, prosječni književnik, a on je ostao zatečen, frapiran. Metoda koja je već ušla u praksu Teško pogođen, napustio je mjesto gdje se dodjeljivala nagrada, otišao kući, završio u bolnici i uskoro umro od srca. Skenderova smrt je za mene bila još jedan signal da je, vjerovatno, to jedna metoda koja je već ušla u praksu. &nbsp; U to me je uvjerio slučaj koji se kasnije desio s našim najznačajnijim prozaistom, a to je Meša Selimović. Meša Selimović je zaista najznačajniji prozni pisac koji se do sada pojavio kod nas i stvorio je djelo koje je najviši domet naše književnosti. Njegov roman je postao svjetski književni imunitet, nešto što do tada u književnosti nije bilo, da se jedan duh, jedna kultura, jedan način mišljenja, jedan način doživljaja svijeta prikaže briljantnom književnom tehnikom. Meša je toliko bio osporavan, negiran mu je talent, da je jednom prilikom čak meni rekao: „Pa može biti, Tunjo, zaista da oni imaju pravo kad kažu da ja nisam uspio ništa stvoriti“. Tada je već bila objavljena njegova zbirka „Magla i mjesečina“, za koju sam mu rekao: „Pa, Meša, slušaj, ova tvoja zbirka pripovijedaka je briljantna, u svakom pogledu i da ništa ne napišeš ubuduće i da ništa nisi prije toga napisao, ovo je dovoljno da budeš veliki književnik“.

On je nešto kasnije meni rekao kako radi na jednoj stvari, kako ga je obuzeo, kako je rekao, „moj derviš“. Pitao sam ga šta to radiš Meša, rekao je: „Radim jedan roman na motiv smrti moga brata, ali sam ga transponovao u prošlost našu i želim pokazati naš svijet, naš način života, naš način mišljenja, osjećanja...“. &nbsp; Roman je doživio svjetsku slavu, a nije dobio Nobelovu nagradu samo jer je prije toga na slične motive dobio tu nagradu Andrić, iza koga je stajala tadašnja cijela država i međunarodna jedna struktura koja je podržavala takav način pisanja i mišljenja kakav je prakticirao Andrić. Tako da Meša Selimović, zaista, nije ni mogao dobiti nagradu, ali je njegovo djelo imalo svjetski odjek. Međutim, ova uskogrudna sredina i pogotovo jedan čovjek koji je u tom momentu bio vodeći čovjek u državi, koji je smatrao da je djelo, ustvari, alegorija na njega i na njegovu ulogu u životu, odnosno u smrti Mešinog brata o kome se u romanu ustvari radi, nije mogao izdržati da jedan čovjek koji je na tako briljantan način dao naslutiti iz kojih to odnosa proizilaze odnosi kao što je smrt njegovog brata, organizirao je i naredio da se Meša podvrgne jednom ponižavajućem procesu. Prije toga, kao najznačajniji naš književnik i kao čovjek koji je dobio sve moguće nagrade u Jugoslaviji, a postigao i u svijetu veliki uspjeh, Meša je bio izabran u nekakvo tijelo, konferenciju Saveza komunista, jer je Meša bio partizan, prvoborac, svojevremeno je bio pomoćnik ministra u Saveznoj vladi koju je napustio i došao u Sarajevo da bude profesor na Filozofskom fakultetu. Dakle, Meša je bio značajna osoba, tako da su ti ljudi koji su tada vodili Savez komunista smatrali da bi njegovo prisustvo takvom jednom forumu Saveza komunista značilo ukras, neki doprinos sjaju same te institucije. Međutim, pošto je Meša bio onakav kakav jeste, ponosan, imao je svoje ideje i svoja mišljenja, njemu je inscenirana jedna, koliko komična toliko i užasna, primitivna i ponižavajuća priča. Kurirka ga je optužila kako nije htio da primi zapisnik sa sjednice te konferencije, što je okvalificirano u tim krugovima tadašnjeg Saveza komunista, odnosno vodstva Cvijetina Mijatovića i njegovih tadašnjih pomoćnika, kao ponižavanje i ignoriranje značaja Saveza komunista. I Meši je organizirana tzv. drugarska trojka, odnosno grupa koja je trebala da ga ispita i da s njime razjasni razloge zašto se on tako ponaša prema jednom partijskom dokumentu i zašto je na neki način omalovažio taj dokument, a time i Savez komunista. &nbsp;&nbsp; Čovjek se može ubiti izlažući frustracijama U toj grupi, koja je Mešu ispitivala, nalazili su se ljudi bez ikakvog značaja, ali ljudi koji su svojim snagama nastojali da se probiju u hijerarhiji i zapisnik sa tih razgovora pokazuje neobično veliku dozu arogancije, grubosti. Meša je tretiran kao čovjek kojemu treba čitati lekcije, što, naravno, Meša, s obzirom na svoj ponos, značaj i samopoštovanje, koje je bilo jedna od karakteristika njegovoga karaktera, nije mogao da izdrži. Zbog toga je, naravno, prihvatio ponudu srpskih književnika i srpske javnosti da napusti Sarajevo, u kojem je izložen ponižavanju, i da se preseli u Beograd, gdje će u miru moći da radi. Naravno, Meša je u toj situaciji prihvatio tu ponudu, mada cijeli njegov kasniji život pokazuje da je to bila tragična odluka za njega. Zašto? &nbsp; Zato što je on toliko bio vezan za Bosnu, za Sarajevo, za svijet o kojem je pisao da za njega sve uvažavanje i pažnja koja mu je ukazivana u Beogradu nisu značili ništa prema tome, on je počeo da radi na svojim novim djelima i da dorađuje još neka koja je započeo u Sarajevu. Ali je zbog tog cjelokupnog šoka i frustracije koju je doživio njegovo zdravlje popustilo, dobio je moždani udar, nakon čega je preselio. Tako smo izgubili jednog od najvećih naših ljudi uopće, Mehmeda Selimovića zvanog Mešu. Nakon Mešinog slučaja počeo sam ozbiljno da mislim o tome kako je moguće da čovjeka ubijemo na taj način da ga izložimo neizdrživim frustracijama. Da ga izložimo doživljajima koje on ne može podnijeti, na koje ne može odgovoriti na odgovarajući način istom mjerom, jer čovjek koji je delikatne naravi, osjetljiv, koji je kultivirana osoba, koji nema osjećaj mržnje, ni zavisti ni prema kome, teško podnosi situacije u kojima ne može na isti način odgovoriti. Jer, na frustraciju, na maltretiranje, na grube postupke je adekvatan odgovor isti postupak. &nbsp; Takav čovjek ne može istom mjerom vraćati. Zbog toga takvi ljudi, logično, stradaju i doživljavaju situacije kakve je doživio Mak ili kakve je doživio Skender ili Meša... Nisam mogao pretpostaviti udarce iznutra Međutim, nisam uzeo u obzir da je moguće da su takvi postupci inicirani od nekih metafizičkih neprijatelja, od ljudi koji imaju drugačija stanovišta prema svijetu, životu, našem društvu, našem narodu posebno, prema našoj kulturi bošnjačkoj, odnosno muslimanskoj, ali nisam mogao ni pretpostaviti da je to moguće iznutra. Da je moguće da čovjek doživi da mu iz njegove blizine dolaze takvi udarci. &nbsp; Nažalost, tako se nešto događa i tada se čovjek nalazi u situaciji da ne može o tome govoriti. Jer, ne možete govoriti o onome što se događa unutar vašega svijeta na način kojim optužujete taj svijet. Zbog toga je moguće govoriti slično onome što sam ja rekao, da govore gluhi, tj. naveo sam jednom prilikom poslovicu u kojoj je jedna Ruskinja koja me je učila francuski i ruski jezik ispričala kako su se susrele dvije gluhe babe pa je jedna pitala drugu „kako si kumo, ova joj odgovorila bila sam na pijaci. A jesi l' ti to gluha, kupila sam sebi horoza“. &nbsp; Dakle, da je moguć razgovor gluhih, da je moguće da vi dajete signale i govorite o jednoj stvari, ali da vas drugi ne razumiju zato što ne možete biti izričiti. Takva situacija je, nažalost, moguća i to je ono što mene užasno pogađa u mom ličnom životu i u odnosu na život sredine u kojoj živim evo već 90 godina.

Na frustraciju, na maltretiranje, na grube postupke adekvatan odgovor je isti postupak

Meša je tretiran kao čovjek kojem treba čitati lekcije, što, naravno, Meša, s obzirom na svoj ponos, značaj i samopoštovanje, koje je bilo jedna od karakteristika njegovoga karaktera, nije mogao da izdrži

Njegov život kasniji pokazuje da je to bila tragična odluka, jer je toliko bio vezan za Bosnu, za Sarajevo, da za njega sve uvažavanje i pažnja ukazani u Beogradu nisu značili ništa prema tome

Zašto je Meša Selimović prihvatio da ode u Beograd

Riskirajući da djeluje suviše ličan, pa možda i patetičan, ovaj osvrt zapravo je samo ona bujica riječi koju autor, jednostavno, mora izliti iz sebe. Prvozamišljeni naslov bio je „Ljubica i Željko“. Dva tako lijepa, ljupka, miroljubiva imena. Ipak, ovdje, u isti naslov ne mogu ni pod razno. Niti u istu rečenicu!&nbsp; Ljubica je divna gospođa iz Prijedora koja je, slušajući na lokalnom radiju apel sugrađanina Ahmeta, odlučila od svojih usta odvojiti za hranu bolesnoj Muhibi. Od srca i s namjerom da samo bude podstrek drugima, da se bez obzira na vjeru i naciju, međusobno pomažu i poštuju. Ljubica i Muhiba u istu rečenicu itekako idu i trebaju ići!
U njoj nema mjesta za monstruma Željka Mejakića. Zloglasni gospodar najzloglasnijeg prijedorskog logora Omarska, prije deceniju i po uhapšen je, a 2009. osuđen na 21 godinu zatvora. No, kao što su do sada, zahvaljujući institutu prijevremenog oslobađanja, pušteni i mnogi drugi, pa i gori ratni zločinci od njega, i Mejakić će već za dva mjeseca biti slobodan. 
I doći će u Prijedor! Tamo gdje žive i njegove preživjele žrtve. Njima se, kako to na Facebooku opisuje preživjeli zatočenik Omarske Drago Perković, „...valja očešati o njega u nekakvom tjesnacu, a Želja svakako nije posljednji Mohikanac u kojeg će prestravljene oči nekog od bivših logoraša s nevjericom da pilje. I da ih se plaše...“ 
I tako, opet, hej Prijedore, rano ljuta, pritišće te teška tuga. Umjesto da si neki drugi.
A ne trebaju ti, grade, više nikakvi mejakići, ni grubani, fuštari, kneževići, stakići, žigići, tadići, mrđe, radići, krkani, kvočke, sikirice, došeni, kolundžije, ivankovići, đurići, četići, zečevići, ljepoje, milojice, radakovići, drljače... 
Tebi, grade, da bi bio neki drugi, treba divna gospođa Ljubica, koja je od svoje penzije odvojila da bi pomogla nani Muhibi. I trebaju ti i svi oni antiratni aktivisti koji su tu svakog 31. maja, na Dan bijelih traka, uz žrtve, uz one koji još traže da se sagradi spomenik za 102 ubijene prijedorske djece i da se jedna uličica u kojoj je živio svjetski poznati doktor i humanista kojeg ubiše u Omarskoj, nazove po tom velikanu, dr. Esi Sadikoviću.

Tebi, grade, ne treba Mejakić. Trebaju ti divna gospođa Ljubica i aktivisti koji s bijelim trakama uporno traže pravdu

Dvije slike Prijedora

Fejzulah Fuđi Avdić (27) iz Zvornika radom, trudom, zalaganjem i pameću dospio je na listu „30 ispod 30“ najuspješnijeg poslovnog magazina na svijetu „Forbesa“.&nbsp;&nbsp;Proglašen je jednim od najutjecajnijih ljudi na svijetu u oblasti proizvodnje i industrije mlađih od 30 godina. Kada je prije dvadeset godina, kao dječak od sedam godina došao u Sjedinjene Američke Države kao izbjeglica, sanjao je samo o sigurnom i toplom domu.&nbsp;&nbsp;A danas živi pravi američki san.
Cijeli svijet čuo je za njega, a on brzinom svjetlosti nastavlja graditi svoje poslovno carstvo u kompaniji „Stryker Logistics“, koja je specijalizirana za transport robe i skladištenje. Njegova kompanija bilježi rast prihoda od 10.000 posto.&nbsp;&nbsp;
Fuđi, kako je sam sebi dao nadimak, sarađuje s vodećim svjetskim korporacijama kao što su „American Express“, BMW America, NFL liga, „Louis Vuitton“, „PGA Golf turniri“, „Kentucky Derby“...&nbsp;&nbsp; 
Ali, nije zaboravio svoju rodnu grudu, svoj Zvornik i Bosnu i Hercegovinu. 

Fejzulah Fuđi Avdić rođen je 1991. godine. Oženjen je i sa suprugom Anelom, koja je iz Vlasenice, ima dvije kćerkice, Nejlu i Aminu.&nbsp;&nbsp;

Proglašen jednim od najutjecajnijih ljudi na svijetu u oblasti proizvodnje i industrije mlađih od 30 godina

Američki san mladog Zvorničanina

Jeste poželjno, ali u svakom slučaju nije nužno biti obrazovano, civilizirano čeljade da bi se uspjelo u vrhunskom sportu. Zato je valjda Milojko Pantić pravovremeno osudio neutješno idiotski potez fudbalera Manchester Uniteda i povremenog srbijanskog reprezentativca koji je, podsjećanja radi, prošle sedmice odbio na dresu nositi cvijet crvenog maka. Simbol pobjede iz Prvog svjetskog rata u plitkim je vizijama Nemanje Matića asocijacija na bombardovanje Miloševićeve Srbije od NATO saveza s kraja prošlog stoljeća.

Usput, Pantić je Matića podsjetio i na neka druga bombardovanja, zločine i ljudske patnje, poput paklenih sarajevskih hiljadučetiristo i kusur dana pod četničkom opsadom. Stihovima velikog Kike Sarajlića „Na zbornom mjestu ljubavi, sad čekaju kao grobovi, mala velika moja, večeras ćemo za njih voljeti...“, legendarni je sportski komentator pokušao kockastu fudbalersku glavu sa kramponima umjesto mozga opametiti, prosvijetliti, nečem korisnom naučiti... Kladio bih se da je Milojko džaba krečio!

Ali, lako ćemo sa neinformiranim loptašima poput Matića. Od takvih se tipova i ne očekuje da ispravno, razumno prosuđuju izvan ograničenog terena fudbalskog stadiona.

Pitanje je šta da radimo kad idiotske izjave preko žvalja prevale nosioci najviših državnih funkcija? Evo, naprimjer, srbijanska premijerka kaže da se „u Srebrenici nije dogodio genocid“!? Malo joj bilo jednom, pa je Ana Brnabić njemačkom novinaru dvostruko potvrdila svoj barbarski stav. Uzalud presude međunarodnih sudova, pravosnažno osuđeni zlikovci i ubice, uzalud masovne grobnice, primarne, sekundarne i tercijarne jame gdje su poslali više od osam hiljada nedužnih i nenaoružanih ljudi... Nevažne su, dakle, historijske činjenice kad za Brnabićku genocida nema. I kapak!

Teško je, kažem, sačuvati potrebno dostojanstvo, a uz to (po uzoru na pravdoljubivog Pantića) primjereno osuditi bijedne, jadne, skandalozne stavove aktuelne srbijanske premijerke i višedecenijske žestoke pripadnice LGBT zajednice. Da prostite na izrazu, Ana Brnabić ima pravo da bude gej, ali joj se moralni pederluk ne smije oprostiti.

Kladio bih se da je Milojko džaba krečio!

Pranje Ane i Nemanje

Nakon što je iz poznatih razloga privremeno reducirala vlastitu nazočnost u javnosti, direktorica se prekjučer ukazala u punom medijskom kapacitetu. Uvjerena da je kontinuiranim lažima moguće sakriti istinu, neprimjerenim je uvredama iznova zasula amputirane kolege sa Kliničkog centra u nestajanju. Onda je đilkoškim epitetima počastila i novinare koji ne aplaudiraju njenim nebulozama. „Ružan iznutra, ružan izvana. Nedžaset“, nastojala je ispasti duhovita. K'o mnogo puta do sada, ispala je primitivna! 
Naravno da o sebi lično Sebija Izetbegović misli sve najbolje. „Svi koji me poznaju znaju da sam beskompromisan borac za pravdu, da se borim protiv korupcije, da sam hrabra i sposobna. Dokazat ću to i u Parlamentu Federacije BiH, ako Bog da.“ Inšallah, Madona, inšallah, podvukao bi Miljenko Jergović...
„Zakon o sukobu interesa FBiH“ precizno rješava problematiku u kojoj se, zahvaljujući feudalnom karakteru vladavine Stranke demokratske akcije, svojevoljno zapetljala „hrabra i sposobna“. Tamo, naime, piše da je izabranim zastupnicima u parlamentu strogo zabranjeno istovremeno obavljati i funkcije ovlaštenih osoba u javnim preduzećima.
A znamo da generalnog direktora bolnice na Koševu bira Upravni odbor. Kojeg imenuje Vlada FBiH, koju potvrđuje entitetski parlament, gdje je hanuma Izetbegović, eto, buduća zastupnica! Sumnja se, dakle, kako je cijela stvar zaglavila u sukobu interesa iz bukvara. Međutim, o tome se dosljedno šuti.
I nije poznato hoće li se nadležne institucije adekvatnije posvetiti očigledno zabranjenoj temi.
Pravdoljubiva „gospoja pre'sjednica“ stigla je demantirati i nekadašnje premijerske ambicije, plasirajući komično neosnovane hvalospjeve na račun notornog Fadila Novalića. „Ima divnu osobinu, nije sujetan“, zacvrkutala je valjda najsujetnija pripadnica ovdašnjeg političkog miljea hronično inficiranog sujetnicima, spletkarošima i seoskim varalicama.
I za kraj ove kroki-analize, sjetimo se izvjesnog Sifeta Kukuruza, stranačkog kadra sa bezbroj kantonalnih zaduženja i Izetbegovićkinog buzdovana za morbidno iživljavanje nad Ismetom Gavrankapetanovićem. Dobro je, kažem, Kukuruza imati u tekstu. Čisto radi efektnijeg naslova...

K'o mnogo puta do sada, ispala je primitivna

Sebijina kukuruza za Fadila

Sa 27 godina, Visočanin Senad Alibegović okitio se jednim od najznačajnijih priznanja koje mladi lideri iz cijelog svijeta mogu dobiti. Od ukupno 40.000, koliko je ove godine bilo u razmatranju, Alibegović je dobio čast da bude među 2.000 najistaknutijih i najaktivnijih mladih lidera na manifestaciji „One Young World“ održanoj u Holandiji.&nbsp;&nbsp; 
Magistar je arhitekture i političkih nauka, bio je direktor najvećeg regionalnog foruma inovacija tehnologije i poduzetništva „Sarajevo Unlimited“, borac je za ljudska prava, rodnu ravnopravnost i prava osoba s poteškoćama...

Imajući u vidu impresivnu biografiju s nizom uspješnih projekata i inicijativa iza kojih stoji ovaj mladić, ovakva priznanja koja je donio ne samo sebi i porodici nego cijeloj BiH, nisu iznenađenje. 

Alibegović je rođen 4. avgusta 1991. godine.

Već sa 27 godina ima impresivnu biografiju u kojoj je niz uspješnih projekata i inicijativa

Veliko priznanje za mladog lidera

U Gracu se rukovali Anita Hohenberg i Branislav Princip. Praunuka Franca Ferdinanda i pranećak Gavrila Principa, atentatora na austrougarskog nadvojvodu, simbolično su spustili zavjesu na Prvi svjetski rat. Počelo je “novo računanje vremena”, gdje se Evropa ponovo suočava s opasnim izazovima i starim fašizmima.&nbsp;&nbsp; 
Istovremeno, samo nekih šest stotina kilometara južnije od austrijskog grada, u administrativnom centru Republike Srpske pokraj Sarajeva, Milorad Dodik i Dragan Čović cementiraju koaliciju dvije nacionalne stranke na svim raspoloživim nivoima u Bosni i Hercegovini.&nbsp;&nbsp; 
Jasno je da bez SNSD-a i HDZ-a nema državne, a ni vlasti u bh. entitetima. Doduše, postoje stanovite matematičke kombinacije za Federaciju BiH, ali svako razuman računa da bi - pogotovo nakon trijumfa Željka Komšića u Predsjedništvu BiH - protjerivanje Čovićeve stranke u opoziciju predstavljalo teški avanturizam, koji nas neizbježno strovaljuje u “hrvatske samouprave”, haos i anarhiju.&nbsp; 
“Pozivamo reprezentaciju Bošnjaka da nam se pridruži. Nećemo ih predugo čekati!”, poručio je Dodik iz Lukavice. Mada odvratno zaudara konsocijacijskim truležom i priziva srednji vijek, Dodikov egzekutorski stav potpuno je očekivan. 

Nažalost, ideju jedinstvene države iz onog referendumskog pitanja, tu časnu patriotsku zakletvu bosanskohercegovačkoj domovini “Od Une do Drine, od Save do mora”, ovdašnji nacionalisti svih boja davno su zatrpali krečom. Da bi lakše vladali i pljačkali, promovirat će rigidni populizam, ublehariti o zajedničkim planovima, nepostojećim agendama i eurointegracijama namijenjenim nepristojno zapuštenoj teritoriji sa stabilnom stolicom u Ujedinjenim narodima.&nbsp;&nbsp; 
Problem, dakle, ostaje isti, sve su ostalo nijanse! Jer, među ovdašnjim nacionalistima nikad nije bilo suštinskih nesporazuma. Uostalom, zar se upravo ovih dana po nalogu iz Centrale SDA na opskurnim portalima ne objavljuju zločinačke potjernice protiv naših sugrađana, sarajevskih Srba i Hrvata, članova i zvaničnika građanskih stranaka? U civiliziranom svijetu, fašistički lov na ljude zakonski se tretira kao krivično djelo. U poražavajućim sarajevskim okolnostima, to je (kvazi)bošnjački patriotski čin. I sigurna osnova za uplatu honorara iz SDA-ove hazne. O čemu, onda, da pričamo, dame i gospodo, primitivni papci i fašisti u pokušaju?

Problem, dakle, ostaje isti, sve su ostalo nijanse

Dame i gospodo, primitivni papci...

Odluka Dženana Kapića, vlasnika cazinske firme "CPU Infotech", da uposlenicama skrati radno vrijeme za jedan sat, a da im pri tome ni za fening ne umanji zaradu, oduševila je cijeli region. 

Kaže da je nesvakidašnju odluku donio zato što cijeni svoje radnike. Cijeni žene, majke, koje nakon posla trče kući da spreme večeru, operu veš, pospreme kuću, ali najviše cijeni njihove porodice, koje bi trpjele zbog njihovog odsustva. Priznaje i da je to teži posao od onoga na radnom mjestu. 

Njegova odluka još je i veća s obzirom na to da se radi o dijelu zemlje gdje su plaće veoma niske pa mnogi njegovi sugrađani, tražeći posao, odlaze iz BiH. Kod njega to nije slučaj. Trudi se da svima osigura njihova prava i tako dobije zadovoljnog radnika.

A koliko je Kapić, prije svega, dobar čovjek, potvrđuju i sami uposlenici, koji za njega imaju samo riječi hvale. 

On ne može utjecati na druge poslodavce, ali ih svojim pozitivnim primjerom može potaknuti da naprave slično ili, kako i sam kaže, da svojim ljudima barem pokušaju koliko-toliko olakšati.

Radnicama skratio radno vrijeme da bi se mogle posvetiti porodicama

Nesvakidašnji poslodavac

Budući član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, dakle, poručuje: 

U okviru naših nadležnosti, koje su, nesumnjivo, u BiH najveće, očekujem da Predsjedništvo bude epicentar svih političkih institucionalnih dešavanja u BiH. Očekujem da se svi organi stave u funkciju Predsjedništva BiH, onako kako je to predviđeno Ustavom i vjerujem da je to moguće. Što se tiče Evropske unije, pozivam članove Predsjedništva da napravimo zajedničku odluku i da pozovemo EU da nas primi u status kandidata. S tim u vezi, predložit ću da zajednički prvo posjetimo Brisel. Naputovao sam se i ne pada mi na pamet da mlataram po svijetu samo onako da bih se uslikao i ništa ne radio. Zanima me da svaka posjeta ima neki rezultat, a da bih ostvario rezultat, spreman sam da idem bilo gdje.&nbsp; &nbsp;
Ne očekujem da je moguće da provodimo samo našu politiku, treba da bude politika koja bi mogla da bude od interesa za sve na nivou BiH, u kapacitetu koliko BiH ima pravo da odlučuje o tim politikama. Vidjet ćemo.&nbsp;Druga stvar, zagovaram izgradnju jednog stabilnog političkog društva, koje svakako podrazumijeva preuzimanje potpune odgovornosti lokalnih faktora za političke procese, odbacivanje bilo kakvog stranog miješanja, jer se pokazalo da su sve ove kvalifikacije, koje su, inače, spremni da daju stranci, rezultat njihove promašene politike u posljednjih 20 godina ovdje, u BiH. Ako nema te saglasnosti da se stranci udalje iz institucionalnog političkog života na način da se osigura samo domaćim ljudima da odlučuju, ne znam o čemu bi se moglo uopće dogovoriti u BiH.&nbsp;&nbsp; 
Sve se mijenja, osim “Rolling Stonesa” i kamenja! Ukoliko ste, međutim, pomislili da su naslagane poruke autorski radovi, recimo, Šefika Džaferovića, onda niste potrefili metu. Jer, nakon što se (ima tome i cijeli mjesec) svečano zakleo kako će nastaviti tumarati “Izetbegovićevim stazama revolucije”, sumorni zavidovićki birokrata, sa sarajevskom adresom prebivališta, totalno se povukao iz javnosti. Iscijedila ga, valjda, predizborna kampanja!&nbsp;&nbsp; 

Zato Milorad Dodik ne miruje i intenzivno se priprema za predstojeću utakmicu u državnom Predsjedništvu. A kad se jednom, mašallah, probudi, Džaferović više neće imati kome da piše. Samo vi mirno spavajte, rata neće biti...

Samo vi mirno spavajte, rata neće biti...

Gdje je nestao Šefik Dž.?

U okviru “Sedmice mira 2018”, u sjedištu Ujedinjenih naroda u Ženevi prikazan je i film “A Rose in Winter” Džošue Sinklera (Joshua Sinclaire), u kojem glavnu ulogu tumači naša glumica Zana Marjanović.&nbsp;&nbsp; Film govori o životu Edit Štajn (Edith Stein), njemačke Jevrejke, feministice, redovnice karmelićanke, mučenice i svetice, čija priča potiče i uči kako se suočiti s današnjim i budućim izazovima. 
Film je služio kao uvod u diskusiju o tome kako historija može prosvijetliti sadašnji način suprotstavljanja modernim izazovima mira, a govornici su bili Zana Marjanović i Štefan de Mistura (Staffan), specijalni izaslanik generalnog sekretara UN-a za Siriju.
Inače, ovo ostvarenje već je dobilo neka festivalska priznanja, koja Marjanović smatra veoma važnima. 
Zana Marjanović rođena je 31. maja 1983. u Sarajevu. Stalni je član Kamernog teatra 55, uz mnoštvo filmskih i TV uloga, osnivač je i predsjednik Magacin Kabarea.

U sjedištu UN-a u Ženevi prikazan film “A Rose in Winter”, u kojem Sarajka igra glavnu ulogu

Borac za mir

Prijeteća vojna vježba srbijanskih oružanih snaga nadomak istočnih granica Bosne i Hercegovine, u zvaničnom Sarajevu prošla je skandalozno nezapaženo. Nema saopštenja iz državnog Predsjedništva, šute u Vijeću ministara BiH!

I dok sarajevska tišina zlokobno odzvanja, militantnu paradu pod nazivom „Vek pobednika“ (nakinđurenu sa više od osam hiljada do zuba naoružanih vojnika, stotinama haubica, tenkova i desetinama modernih aviona), u društvu Aleksandra Vučića ispratili su Željka Cvijanović i Milorad Dodik. Režim u Beogradu, eto, pokazuje kako poslije gubitka Kosova i dalje ozbiljno računaju na „prekodrinsku braću“ i genocidom poharane teritorije u Republici Srpskoj.

Kidnaperi bošnjačkih nacionalnih interesa u ovom trenutku imaju prečeg posla od protokolarne osude zveckanja oružjem na brdovitom Balkanu. Jer njihova jedina briga jeste kako ostati u vlasti i naredne četiri godine!

Na kraju krajeva, sličnu vojnu paradu nedavno je upriličila i susjedna Hrvatska, pa opet Bakir Izetbegović, Denis Zvizdić ili Šefik Džaferović ni glasa nisu pustili povodom očiglednih oružanih provokacija na našim zapadnim granicama.

Čak je i najnovija Dodikova najava formiranja paraoobavještajnih i parabezbjednosnih struktura u RS prošla bez adekvatne reakcije iz SDA. Kako rekosmo, odbrana države od vanjskih i unutrašnjih napada već dugo ne spada u njihove stranačke prioritete!

Na marginama jučerašnjeg samita u Parizu, Izetbegović je primijećen u konspirativnom druženju sa turskim i srbijanskim predsjednikom. Taj „slučajni“ susret navodno je bio i jedini razlog Izetbegovićevog putovanja u francusku metropolu. Neslužbeno se doznaje kako su Erdogan i Vučić obećali ličnu podršku i osobni angažman za o(p)stanak SDA u bh. vlasti. Bio bi to, nesumnjivo, najkonkretniji dokaz o ulozi srbijanskog režima u ovdašnjoj postizbornoj kombinatorici.

Dok nam, dakle, jednom šapom prijeti zastrašujućom vojnom mašinerijom i priziva „neke nove bitke“, raspojasani Vučić uz licemjerni Erdoanov blagoslov drugom rukicom miluje svog sarajevskog igrača u velikosrpskom projektu rasturanja dejtonske države.

Jer beogradski režim dobro zna da je BiH moguće podijeliti samo u koaliciji sa Izetbegovićevom SDA. Uostalom, o tome detaljno govore i arhivi ozloglašene, ali neugašene „Službe državne bezbednosti“...

Odbrana države od vanjskih i unutrašnjih napada već dugo ne spada u stranačke prioritete SDA

Izetbegović je beogradski pijun!

Bosna i Hercegovina sretna je što ima Amru Silajdžić-Džeko. Ova uspješna manekenka, supruga kapitena bh. nogometne reprezentacije i zvijezde Rome Edina Džeke, pravi je humanitarac.&nbsp; 
Nije se libila pokazati svojim sugrađanima da skratiti kosu u humanitarne svrhe nije ništa strašno, a da će nekome značiti sve. 

Lijepa Amra nije se libila ni upustiti se u rizičan biznis kako bi omogućila kreativcima iz naše države da napokon imaju online platformu na kojoj će prodavati svoje ručno rađene unikate širom svijeta. „Orea“ im osigurava ne trenutne, nego stalne prihode. 

Svoju adresu stanovanja mijenjala je više puta, ali Sarajevo... Ono ostaje i u mislima i u srcu. A koliko je tek srce ove žene! Ne libi se Silajdžić-Džeko na sva zvona hvaliti državu iz koje dolazi, kao i ljude koji ovdje žive. A sve sa stilom i bez pompe. 

Prava ambasadorica BiH.

Amra Silajdžić-Džeko rođena je 1. oktobra 1984. godine u Sarajevu.

Online platformom „Orea“ kreativcima iz BiH osigurava ne trenutne, nego stalne prihode

Silajdžić-Džeko: Na sva zvona hvali državu iz koje dolazi

Usrećila hiljade djece

Maraton sjećanja i opomene

Kradite, gospodo, vaše sugrađane, sve je po zakonu i za njihovo dobro

Brine me Tramp, a Vučić malo manje

Zašto je Meša Selimović prihvatio da ode u Beograd

Dvije slike Prijedora

Američki san mladog Zvorničanina

Pranje Ane i Nemanje

Sebijina kukuruza za Fadila

Veliko priznanje za mladog lidera

Dame i gospodo, primitivni papci...

Nesvakidašnji poslodavac

Gdje je nestao Šefik Dž.?

Borac za mir

Izetbegović je beogradski pijun!

Veliko srce humanitarke

Kolumne

Usrećila hiljade djece

Maraton sjećanja i opomene

Kradite, gospodo, vaše sugrađane, sve je po zakonu i za njihovo dobro

Brine me Tramp, a Vučić malo manje

Zašto je Meša Selimović prihvatio da ode u Beograd

Dvije slike Prijedora

Američki san mladog Zvorničanina

Pranje Ane i Nemanje

Sebijina kukuruza za Fadila

Veliko priznanje za mladog lidera

Dame i gospodo, primitivni papci...

Nesvakidašnji poslodavac

Gdje je nestao Šefik Dž.?

Borac za mir

Izetbegović je beogradski pijun!

Veliko srce humanitarke