Nisam više siguran da je meni dragi američki pisac Apton Sinkler (Upton Sinclair), autor više od 100 knjiga objavljenih u 20. stoljeću, mnoge od njih sa simpatijama prema socijalizmu, bio sasvim u pravu kada je rekao da je “fašizam – kapitalizam plus ubistvo”. Fašizam je više od te pojednostavljene formule, jer zna se nakalemiti kao krpelj na razne sisteme. I nahvatati kao otrovni amalgam na pogrešno tumačenje vlastite nacionalne, pa čak i religijske “superiornosti”. Ako ga mi, obični ljudi ne pobijedimo, on će na kraju poraziti nas.Nedorečenost i opasne zabludeNe valja ni kad se ljudi počnu igrati riječima i opasnim narativima ili koristiti ekstremiste bilo koje fele protiv političkih neprijatelja. Mogli bismo se ovdje prisjetiti i Čerčila (Winston Churchill), koji je 20. januara 1927. godine u Rimu hvalio Musolinija podržavajući Italijane u “trijumfalnoj borbi protiv bestijalnih apetita i strasti lenjinizma”. Oprezno, dakle, s riječima, jer na početku bijaše riječ, kao što se to tvrdi od Biblije nadalje. No, ne valja ostati ni nedorečen!

Poslije onomadnog masakra u džamijama na Novom Zelandu predsjednik Donald Tramp (Trump) nekako je osudio taj barbarski čin protiv nedužnih ljudi. Ali nije nijednom spomenuo muslimane ili suosjećajno izrazio empatiju s njima.Zamislite kako bi odjeknulo da je šef Bijele kuće žrtvama odaslao selam (mir i spokoj s vama), kao što su mnogi od nas poslali šalom našoj braći Jevrejima poslije napada na sinagogu u Pitsburgu, kada je bezdušno pobijeno jedanaest tamošnjih vjernika u oktobru prošle godine.Odgovarajući na pitanje američkih novinara je li (konačno) skontao da iza ovog napada na Novom Zelandu, kao i iza mnogih incidenata u Americi, stoji bijeli nacionalizam, Tramp je odgovorio da je (i) ovo izoliran slučaj “male grupe ljudi”, koja “ima veoma ozbiljan problem”.Šta to stvarno znači, vrag bi ga znao, jer predsjednik je, kao i ranije, ostao namjerno ambivalentan; valjda da ne uvrijedi neke svoje birače.Tramp, očito, nije želio izaći iz već ustaljenog šablona, po kome - kada su napadači muslimani, onda su oni odmah teroristi, a kada su to bijeli supernacionalisti, onda se radi o “usamljenim vukovima”.Takvo nam se tumačenje sad svima razbija o glavu.Kojekuda - Karadžić svudaNema ama baš ništa “izolirano” u napadima bijelih ubica na one uglavnom drugačije boje kože ili poput masovnih ubica na Balkanu na pripadnike iste (bijele) rase, ali druge vjeroispovijesti.Čekajući da ih porazimo, krvnici se inspiriraju jedni drugima!Fascinantno je kako su na oružju ubice s Novog Zelanda perfektnom ćirilicom bila ispisana imena srpskih nacionalnih “heroja”. Ta bijela slova na crnim cijevima iz kojih je sijao smrt po (uglavnom) azijskim muslimanima?! Užas!Treba odgovoriti i na pitanje - otkud u ubicinom autu pjesma o Radovanu Karadžiću? A valja odgonetnuti i ko je finansirao sve te šetnje australskog teroriste po Balkanu, od Turske, preko Grčke, do Bosne, Hrvatske, Srbije i dalje, kao i devet dana u Izraelu? Jer, ubica nije bio bogat da sve plaća iz svog (radničkog) džepa.Ko mu je, dakle, i gdje ispirao mozak, kao što je isušen um ubicama ISIL-a dok su činili zločine na drugome?Žrtve ubice s Novog Zelanda spadaju u istu grupu “prekomjernih” koje bi - kako ti maloumnici vjeruju - valjalo suzbiti svim sredstvima, ili bar imigracionom politikom. O tome ubica (u pravu su oni koji mu ne žele spomenuti ni ime) bulazni u svom manifestu hvaleći predsjednika Trampa, jer je ovaj američki predsjednik, kaže, “simbol obnovljenog bijelog identiteta i zajedničkog cilja”!I prema globalnom terorističkom indeksu (Global terrorsm Index) za 2018. godinu, broj žrtava stradalih od ultradesnih grupa konstantno raste posvuda od 2014. naovamo, a u Americi su bijeli ultradesničari poduzeli već više napada od islamista.Tajipe, nemoj više, amanZa razliku od američkog predsjednika, premijerka Novog Zelanda Džasinda Ardern (Jacinda) potpuno se uživjela u patnju novozelandskih muslimana, njihov bol i neizmjernu tugu, ne prikrivajući ni strah od manijaka.Ne radi se tu samo o svilenoj šamiji kojom se pokrila susrećući se sa sestrama muslimankama ili najavi ezana u znak pijeteta prema žrtvama, već o istinskom naporu da se građani Novog Zelanda ujedine u novootvorenom frontu protiv ekstremista svih boja i nacija.Ardern to ne radi iz političkih motiva. Od skoro pet miliona Novozelanđana muslimana je manje od 50.000, pa to u njenom biračkom tijelu, čak i kad bi svi glasali za nju, čini tek jedan posto.Ali, novozelandska premijerka ostavlja duboku brazdu u koju tek valja posijati novo sjeme zajedništva u polariziranom svijetu, u kome i “jedinstvo muslimana”, njih više od 1,8 milijardi, ostaje samo efemerija s kojom se prečesto poigravaju islamski lideri. Čemu i zašto?Nema sumnje da je i turski predsjednik Redžep Tajip Erdoan (Recep Tayyip Erdogan) opravdano emotivan, žaleći zbog 50 ubijenih muslimana, jer i njegova zemlja je dovedena u kontekst tog terorističkog napada na Novom Zelandu. Ubica je prijetio njemu kao i Angeli Merkel. Ali, dok Merkel šuti, Erdoan je skoro bijesan pa na izbornim skupovima opet govori o stradanjima muslimana na drugim meridijanima – od Bosne do Mijanmara.Sasvim iskreno, bilo bi možda bolje da je predsjednik Republike Turske nazvao Aleksandra Vučića da ga pita otkud ona “slavna” srpska imena na terorističkom oružju na Novom Zelandu?Uostalom, od Ace je 1995. godine sve i krenulo kada je zbog Erdoanu drage Bosne Vučić govorio da za jednog Srbina treba ubiti sto muslimana.

Porazimo fašizam ili će on nas

Kada sam Adilu Zulfikarpašiću rekao da je sporazum trojice lidera nacionalnih stranaka najveća politička greška, objasnio sam da se neću petljati u politiku, kao što sam već ranije izjavio, nego ću voditi poslove svoga Foruma. A da oni preuzimaju punu odgovornost za posljedice svojih postupaka i da će historija ocijeniti značenje i posljedice tih postupaka.&nbsp; &nbsp;

Nakon toga došlo je do jednog interesantnog događaja. Po nekoj osnovi, a pretpostavljam na osnovu kasnijih saznanja da se tu radi o konkurenciji raznih obavještajnih agencija, Adil&nbsp;Zulfikarpašić&nbsp;pokrenuo je pitanje utjecaja obavještajnih službi u stranci, čiji je on bio potpredsjednik, tj. u stranci SDA. 

Nijedna obavještajna služba neće otkriti svog čovjeka 

On je kao ličnost koja potvrđuje tu činjenicu imenovao tadašnjeg potpredsjednika stranke, zagrebačkog privrednika Salema Šabića. Odmah sam ga upozorio da je to apsurdno, u svakom slučaju je vjerovatno da razne obavještajne službe nastoje da ubace svoje ljude u političke pokrete, pogotovo tako značajan politički pokret kao što je SDA. 

Jer, ako će SDA biti vladajuća muslimanska stranka ili jedna od vladajućih stranaka u BiH, za svaku obavještajnu službu, i srpsku i hrvatsku i bilo čiju drugu, je vrlo značajno da ima svog čovjeka unutar te strukture. Ali tvrditi za nekoga da je on taj čovjek apsolutno je nemoguće jer nijedna obavještajna služba neće potvrditi ili dati dokaze o postojanju takvog čovjeka. Ona neće demaskirati tako značajnu ličnost.

Međutim, Adil je u tom pogledu, da tako kažem, bio vrlo tvrdokoran i mislim da su ga i neki njegovi navodni hrvatski prijatelji prevarili, preveli ga žedna preko vode. Obećali su mu da će mu dati čvrste dokaze o tome kako je Šabić bio u službi obavještajnih agencija bivše Jugoslavije, a sve se svelo na to da nije pružen nikakav dokument i nikakav dokaz, nego je sve ostalo na usmenoj tvrdnji. To je, ustvari, značilo da nikakva obavještajna služba, pa tako ni hrvatska, ne želi demaskirati tako značajnu ličnost.


Rekao sam mu da je napravio veliki gaf. Međutim, očito je kod njega postojala intencija da izazove neki konflikt, pa je organizirao u „Holiday Innu“ konferenciju za štampu na kojoj je izašao s tvrdnjama o tome kako je Jugoslovenska obavještajna služba ubacila svog čovjeka u vrh SDA i da on želi da se to pitanje otvori. 


Adil se našao ni na nebu ni na zemlji


Naravno, iz SDA je došla reakcija kakva se mogla i očekivati. A to je značilo da je SDA odlučila da isključi Adila Zulfikarpašića iz stranke.

 
Pošto je cijeli slučaj poprimio velike razmjere, došlo je do podjele mišljenja među ljudima. SDA je organizirala vanredni skup, odnosno Kongres u Tešnju, na kojem je Adil Zulfikarpašić isključen iz stranke i svi oni koji su njega podržali, a kuriozum te konferencije je u tome da su tada i mene isključili iz stranke, mada ja nikad nisam ni bio njen član. 


U toj situaciji Adil se našao ni na nebu ni na zemlji. Kao iskusan čovjek, Alija Izetbegović je postupio vrlo mudro. On je prvo eliminirao Adila Zulfikarpašića iz stranke i onemogućio mu da djeluje instrumentima stranke, a onda je pristao da pregovara s njim o sukobu, tzv. nesporazumu, i da se otvori procedura pomirenja u stranci.

 
Alija Izetbegović je kao svoga zastupnika odredio jednog mladomuslimanskoga prijatelja, tadašnjeg advokata porijeklom iz Foče, koji je došao u Adilove prostorije i započeo beskrajne pregovore. Kao da se radi o nekom ličnom razilaženju i sukobu između Alije Izetbegovića i Adila Zuklfikarpašića, a ne o političkom incidentu i događaju koji je dobio svoj epilog - Adil više nije bio član stranke. 


Čak se i Fikret Abdić pojavio kao posrednik


Kada je nakon gotovo mjesec takozvanih pregovora o pronalaženju nekakvih rješenja i solucija bilo jasno da je ovakav način izgubio svaki smisao, onda Alija Izetbegović nije htio da ispusti inicijativu, i to mu je bio vrlo pametan potez. Držao je Adila vezanog u pregovorima. Tad se pojavila tzv. čuvena trojka. Nažalost, nijedan od njih više nije živ. To su bili Bakir Tanović, Safet Isović i jedan ljekar koji je bio porijeklom iz Konjica, a radio je na Ortopedijskoj klinici i bio je politički vrlo aktivan. 


Njih trojica su se deklarirala kao pristalice bošnjaštva, to znači Adilove teze da su muslimani Bošnjaci, a istovremeno zagovornici da muslimani trebaju imati jedinstvenu stranku i da će oni pokušati da iz nje postignu pomirenje unutar stranke. Da se prevaziđe raskol i da stranka nastavi da djeluje jedinstveno.

 
Naravno, takva mogućnost nije postojala. Zašto? Pa nije Alija Izetbegović bio lud da ispusti šansu da je dobio dva mjeseca da konsolidira prilike, razvije aktivnosti i da stopira i onemogući Adila da bilo šta preduzme, da naprimjer formira vlastitu stranku. 

Kasnije se desilo čak i to da se i Fikret Abdić pojavio kao posrednik koji bi želio da dovede do pomirenja u stranci pa je i tu Adil izgubio određeno vrijeme. Na kraju se ispostavilo da od nekakvog pomirenja nema ništa jer je i nemoguće pomirenje u slučaju da bilo ko ostaje kod svoga stava. Nakon svega se moglo konstatirati da Adil, ukoliko želi da ostane politički živ, mora sam nešto preduzeti. 


Tada je pristao da formira svoju stranku.

Pošto je cijeli slučaj poprimio velike razmjere, došlo je do podjele mišljenja među ljudima

Alija je držao Adila vezanog u pregovorima

Dirk Novicki (Nowitzki) će 19. juna napuniti 41 godinu, ali još ima snage za rekorde. Slavni Nijemac je na listi najefikasnih košarkaša u historiji NBA lige prestigao legendarnog Vilta Čembrlejna (Wilt Chamberlain) i sa 31.427 porena u karijeri izbio na peto mjesto.&nbsp; Ispred su samo veličine kao što su Majkl Džordan (Michael Jordan), Lebron Džejms (LeBron James), Kobi Brajant (Kobe Bryant), Karl Meloun (Malone) i Karim Abdul-Džabar (Kareem Abdul-Jabbar).
Vjerovatno najbolji Evropljanin koji je ikada igrao u NBA ligi, Novicki već 21 sezonu nastupa u dresu Dalasa, kojeg je 2011. godine odveo do prvog i do sada jedinog naslova prvaka najjače lige košarkaške svijeta. 
Njemački košarkaš proglašen je najkorisnijim igračem tog velikog finala protiv Majamija, kojeg je njegov tim riješio u svoju korist rezultatom 4:2. 
Prethodno je, 2007. godine, imenovan za najkorisnijeg košarkaša te sezone u NBA ligi, te je čak 14 puta bio biran na All-Star utakmicu.
Dirk Novicki rođen je 19. juna 1978. godine u njemačkom gradu Vircburgu.

Njemački košarkaš probio se na šesto mjeto najboljih NBA strijelaca

Slavni veteran se ne predaje

Slučaj rediteljke Jasmile Žbanić i njenog vapaja da joj država ne dozvoljava snimanje filma o Srebrenici, nova je epizoda sramnog odnosa institucija Bosne i Hercegovine prema umjetnicima, koji su posljednjih dvadeset godina možda i najbolji ambasadori naše zemlje u svijetu.&nbsp; Prije nekoliko mjeseci i Danis Tanović je za „Dnevni avaz“ otvoreno poručio: „Umoran sam, više nemam načina da radim film u BiH.“
Ako takav tretman u našem društvu imaju dobitnica Zlatnog medvjeda i jedini bh. oskarovac, čemu se onda imaju nadati drugi umjetnici ili talenti, koji iz neobjašnjivih razloga i uprkos činjenici da žive u učmaloj močvari, izviru iz svake pore. Odgovor je kratak i jasan: Ničemu!
O tome koliko su važni film i umjetnost uopće, možda najbolje govori primjer iz ne tako davne historije ovih prostora. Tito je u tadašnju Jugoslaviju da snimaju filmove o Sutjesci, Neretvi i drugim epopejama iz NOB-a dovodio svjetske velikane kao što su, Ričard Barton, Franko Nero, Orson Vels.
A današnji vladari napolje tjeraju i ovo što imamo. Neka naših umjetnika po bijelom svijetu, neka pišu historiju drugim zemljama, koje će ih znati cijeniti. Jer, bh. vladarima ne trebaju. Za šta će im? 
Njima trebaju generacije koje će se nadahnjivati šouima realnosti i sličnim sadržajima. Davno je rečeno da je znanje moć, a onima koji ga nemaju tako je lako vladati i manipulirati. A to se danas traži.

Tito je dovodio velikane da snimaju filmove o Sutjesci i Neretvi, a današnji vladari besramno tjeraju i ovo što imamo

Ričard Barton i šou realnosti

Objektivno, najgore što se državi u pokušaju može dogoditi jeste da joj velike događaje, grandiozne skandale i bitne društvene teme kreiraju priučeni poluobavještajci. Takav je nesretan slučaj, naprimjer, Bosna i Hercegovina!&nbsp;Osman Mehmedagić, pravoj gradskoj raji poznatiji kao Osmica, direktor je Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA). Za one koji, eto, još ne znaju, radi se o višedecenijskom vjernom kućnom ljubimcu moćne familije Izetbegović. 
Dragan Mektić, ministar sigurnosti BiH, pripada prvom ešalonu sljedbenika Radovana Karadžića s početka devedesetih godina prošlog stoljeća. A kad se male ruke slože, hoću reći, kad Osmica i Mektić udruže urođene nesposobnosti i pripadajuće ograničenosti, onda logika i razum, razumljivo, postaju čisti višak. Jer gluposti koje dvojica nekapacitiranih likova ležeći skontaju, vjerujte mi na riječ, Brisel, Washington i Moskva zajedno, a kamoli Zagreb samostalno i Sarajevo pojedinačno, nisu u stanju raspetljati. 
Ali, da mi pređemo na glavnu problematiku aktuelnog problema! Ima, evo, sedam dana otkako je eskalirao skandal sa navodnim naoružavanjem selefija u BiH od Sigurnosno-obavještajne agencije Republike Hrvatske (SOA). U međuvremenu, sve moguće hrvatske institucije, uključujući i dotičnu špijunsku, demantirale su veze sa montiranom aferom. Istina, javno se priznalo i kako „postoje suspektni bh. državljani, povratnici sa ratišta u Siriji“ čije se kretanje detaljno prati i analizira. Što bi rekao neprevaziđeni Davorin Popović, ne znam šta je sporno. 
Kvaka je, međutim, u tome što se Osmica još uvijek nedopustivo ne oglašava! Čak ni nakon što je Predsjedništvo BiH zvanično zatražilo informaciju o prikupljenim saznanjima. Ne znam, ali možda čovjek guli jabuke u vili na Poljinama.
Nego, ima li kakvih novih šokantnih dokaza. Ili da sačekamo da ih prezentira SOA, umjesto OSA?

Obojica su, eto, zauzeli vrlo važne položaje da bi kontinuirano širili smutnju...

Sedmica Osmice i Mektića

Sarajka Lilijan Sulejmanović kao dijete je u ratu stigla do Velike Britanije, a danas njena priča o investiranju u Bosnu i Hercegovinu vraća nadu u povratak i aktivno uključivanje bh. dijaspore u ekonomski razvoj države.
Nakon boravka u izbjegličkim kampovima u Makedoniji i Hrvatskoj, studiranja klasičnog biznisa na Oksfordu u Engleskoj i postdiplomskog na Harvardu, počela je voditi&nbsp;malu nezavisnu konsultantsku kuću „Osvit“.
Ostala je u bliskim odnosima s Bosnom, čak se i vjenčala u Mostaru. Vidjela je veliki potencijal za razvoj bh. ekonomije kroz poduzetništvo. Proteklih dana na sajmu IFE u Londonu predstavila je bh. brend „Bardo“. 
„Bardo“ je na tržište prvo plasirao energetske pločice, sada već svima poznate jer se mogu naći u svim trgovačkim lancima BiH. Zbog velikog interesiranja izvozit će i u Srbiju.

Na sajmu u Londonu predstavila bh. brend „Bardo“

Uspješna poduzetnica

Nije nam nafaka da živimo u normalnoj državi. Naprosto, ovdje za svako rješenje postoji vitalni nacionalni problem. To se odnosi i na raspodjelu fotelja u vlasti. Nedavno je londonski profesor sarajevskih korijena, Neven Anđelić, dakle, izračunao kako Bosna i Hercegovina zajedno sa Libanonom tek neznatno zaostaje za belgijskim modelom prenemaganja oko uspostave vladajućih koalicija.&nbsp;&nbsp; "Belgija drži rekord preko 500 dana da nisu formirali vlast, onda su blizu Libanon i BiH. To su neki konsocijacijski modeli upravljanja. To su multietničke zemlje, i ne vjerujem da će oboriti belgijski rekord", prognozira Anđelić. Kamo puste sreće da smo barem B od Belgije, međutim profin umjereni optimizam u vezi sa obaranjem neslavnog rekorda, ne dijeli notorni Milorad Dodik. 
On se nakon prijateljskog druženja sa Draganom Čovićem i Bakirom Izetbegovićem javno požalio kako lider SDA bespotrebno razvlači pamet vječitim koalicionim partnerima priželjkujući, navodno, intervenciju međunarodnih autoriteta u raspetljavanju bosanskohercegovačkog Gordijevog čvora. 
Nema nikakve sumnje da predsjedavajući državnog Predsjedništva bacanjem verbalnih bombi ustvari pokušava ojačati Izetbegovićevu, špekulira se, okr(u)njenu poziciju unutar SDA. Skretanjem pažnje, šatro, na tešku principijelnost i pregovaračku dosljednost jednog od najprevrtljivijih i najnesposobnijih bh. političara, Dodik pošteno vraća dugove za sve zajedničke derneke glorificiranja mržnje te strogo kontroliranih sukoba pomoću kojih su čelnici destruktivnih nacionalističkih pokreta nabildali političku snagu i kidnapovali državu.
U najnovijoj, amaterski izrežiranoj predstavi, Izetbegovića je očigledno zapala uloga napadnute stran(k)e. Stoga glumac publiku poziva na sabur. „Napravili smo korak koji nije bilo lako napraviti. Dajte nam sedam dana za sljedeći korak. Sve će ići kako to kod nas ide“, poručio je pomirljivo u stilu Dalaj-Lame. Istovremeno, treći član stalne postavke pozorišno-kazališnog društva nije progovorio nijedne! Čovićeve replike, naime, tek se očekuju.
Kako, ono, kaže Izetbegović - tako to kod nas ide. I zato nas nema niđe!

Kako, ono, kaže Izetbegović - tako to kod nas ide. I zato nas nema niđe!

Korak od sedam dana

Bio je 12. maj 1992. godine. Sjednica vampirske skupštine srpske Bosne i Hercegovine na Palama. Kvartet ratnih zločinaca zauzima počasna mjesta. <a href="https://avaz.ba/tag/116/radovan-karadzic">Radovan Karadžić</a>, <a href="https://avaz.ba/tag/245/momcilo-krajisnik">Momčilo Krajišnik</a> i <a href="https://avaz.ba/tag/4978/biljana-plavsic">Biljana Plavšić</a> sjede, Ratko Mladić stoji za govornicom. Okončana je rasprava o „šest strateških ratnih ciljeva koje treba provesti u stvaranju Republike Srpske“.&nbsp;&nbsp; Nakon što je pažljivo saslušao namjere krvoločnog rukovodstva SDS-a, izvođač zločinačkih radova u maskirnoj uniformi JNA zaključuje: “Prema tome, mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto da prosijemo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće… ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid!“
Dvadeset i sedam godina kasnije zakazano je izricanje pravomoćne presude političkom lideru udruženog zločinačkog poduhvata. Samo doživotna robija djelomična je satisfakcija za žrtve, jedino maksimalna kazna međunarodnog suda adekvatno je ustanovljena povijesna činjenica i zalog za normalniju budućnost! Prvostepenim kalkuliranjem sa 40 godina zatvora pravda nije zadovoljena. Naprosto, govorimo o neprimjerenoj kazni za počinjena zvjerstva i užasne događaje koji su se pod Karadžićevim rukovođenjem odigrali tokom agresije na našu domovinu. 
U ljeto '95. zlikovac se hvalio da je lično naredio genocid u Srebrenici. Kriv je kurvin sin za ubistva, koncentracione logore, masovne grobnice, silovanja, etnički očišćene geografije na potezu od Prijedora do Vlasenice, od Hercegovine do Posavine. Direktno je nadzirao i odobravao teroriziranje građana Sarajeva pod opsadom četničkih falangi. Ukratko, Karadžić je balkanska verzija Adolfa Hitlera! 
Neposredno uoči izricanja haške presude, Milorad Dodik posjetio je Aleksandra Vučića kako bi skovali pakleni plan o odbrani i zaštiti Karadžićevog političko-teritorijalnog naslijeđa. „Nemam povjerenja u ranije odluke Haškog suda“, rekao je prije polijetanja za Beograd. I zamislite, Dodik nije daleko od istine! Jer Karadžić zaista ne zaslužuje ništa manje od doživotne robije! 
U suprotnom, moglo bi se desiti da osvane na slobodi. Poput zločinca i zločinke, Krajišnika i Plavšićke.

Ukratko, Karadžić je balkanska verzija Adolfa Hitlera

Ljudi, to je genocid!

Izričući doživotnu presudu krvniku Radovanu Karadžiću, danski sudija&nbsp;Van Pruse Joensen (Vagn Prusse Joensen) jučer je u Hagu ispisao novu historiju prava i pravde u Evropi, ali i širom svijeta.&nbsp; U sažetku presude, koju je pročitao, sudija Joensen istakao je da je prvostepena kazna od 40 godina neadekvatna s obzirom na težinu Karadžićevih zločina te je time nerazumna i nepravična.
U tom je trenutku već bilo jasno da nema razloga za naše strahove i strepnje, na koje smo, poučeni lošim iskustvima i političkim i politikantskim pritiscima, itekako bili spremni. Smireni sudija donio je konačnu presudu za zločine neviđenih razmjera, ne dvojeći o tužbalicama koje je Karadžić uložio.Joensen ima dugogodišnje iskustvo suočavanja s brutalnim zločinima, bio je na čelu Međunarodnog suda za Ruandu, a zločinima na prostorima bivše Jugoslavije bavi se već osam godina, posebno prateći i zločine na Kosovu.
Kao iskusan sudija bio je, zato, svjestan implikacija presude koje izriče Karadžiću. I tako pokazao da spore, trome, kompromisu sklone svjetske, a posebice evropske institucije imaju posebnu odgovornost kada je u pitanju određivanje budućnosti kroz kažnjavanje zločina. Presuda koju je jučer donio Joensen opomena je svakom zločincu, ali i politici koju je doživotni zatvorenik Radovan Karadžić provodio u logorima, na stratištima, u krvi, u zločinu.
Ostaje u historiji zauvijek zapisano šta je sudija Joensen presudio. Zločini su stravični, zločinac je kažnjen!

Sudija zvani Pravda!

Mladi hrvatski poduzetnik livanjskih korijenja <a href="https://avaz.ba/tag/23174/mate-rimac">Mate Rimac</a> postigao je novi uspjeh. Nakon što proizveo najbrži električni automobil na svijetu, predstavio je i pametni električni bicikl.&nbsp;&nbsp; 
Hvale vrijedna inovacija zasigurno će biti prekretnica u biciklističkoj industriji. U novi bicikl ugradio je pametni telefon, tako da i sam bicikl učestvuje u donošenju odluka. Na ovoj inovaciji radio je četiri godine&nbsp; 
Vjerujući u sebe, osnovao je kompaniju „Rimac automobili“ sa željom da proizvede najnapredniji električni sportski automobil na svijetu. I u tome je uspio. Sada je osnovao i firmu „Greyp Bikes“ namjeravajući proizvoditi visokotehnološke bicikle.&nbsp;
Njegove kompanije upošljavaju više od 420 radnika, a otvaraju se i nova radna mjesta.&nbsp;

Rođen je 1988. u Livnu, a već se u srednjoj školi istakao inovacijama kojima je osvajao prva mjesta.&nbsp;

Proizvođaču najnaprednijeg električnog automobila na svijetu trebale četiri godine da napravi i pametni električni bicikl

Novi uspjeh Livnjaka

Zaljuljao se režim Aleksandra Vučića! Cehovi ukradenih godina i lažnih obećanja, gubitka Kosova, ponižavanja Vojvodine, zapostavljanja Sandžaka, moraju se nekako namiriti. Već mjesecima zato građani Srbije protestuju zahtijevajući smjene čelnika vladajuće stranke.&nbsp;Žele slobodne medije, poštene izbore, više posla i manje omladine u Njemačkoj. Prošlog vikenda pobuna je eskalirala okupacijom državne televizije, pouzdane propagandne batine još iz vakta Slobodana Miloševića. 
Pošto je Žandarmerija u kasnim noćnim satima pendrecima deblokirala studijsko-režijske prostore, svjetina narednog dana taktičkim manevrom opkoljava Palatu na Andrićevom vencu. I dok su pod prozorima urlali „Vučiću, lopove“, predsjednik će u znoju čela svog razigrati partiju šaha protiv vidno uzrujanog ministra unutrašnjih poslova. Identitet pobjednika nije obznanjen, ali zna se da je Nebojša Stefanović zijanio! Jer da se namjestilo drugačije, ne bi više bio ministar. 
Stanje bezbjednosti u komšiluku privremeno je stabilizirano. Međutim, stižu najave novih masovnih okupljanja. Koje će, kako stvari stoje, od danas pa nadalje i ubuduće predvoditi notorni Boško Obradović, četnik-početnik iz profašističkog preduzeća poznatijeg pod nazivom Dveri. Usljed hroničnog nedostatka nekorumpiranih, civiliziranih, proevropskih opozicionih lidera, zveri iz Dveri pozicioniraju se kao najglasniji protivnici Vučićeve strahovlade. Jadna je, nesretna je, zapuštena je zemlja gdje se odroni poput Dveri pikaju u ozbiljnu alternativu bahatom diktatoru. 
Jer Obradović je antievropljanin, antiglobalista, suludi rusofil, dokazani nasilnik! 
Vitalnim srpskim nacionalnim interesom predstavlja rehabilitaciju zločinaca tipa Draže Mihailovića, preko Dimitrija Ljotića, Milana Nedića, Radovana Karadžića, zaključno sa Ratkom Mladićem. Zato valjda među pobunjenicima prolaze kokarde, šajkače, mrtvačke zastave i slična ikonografija. 
Pitanje, dakle, glasi, jesu li se za to borili osnivači Pokreta slobodnih građana predvođeni glumcem Sergejom Trifunovićem kada su ustali protiv režima? Neka, hvala na pokušaju. Lezite i ne rušite ga više!

Jesu li se za to borili osnivači Pokreta slobodnih građana predvođeni glumcem Sergejom Trifunovićem?

Vučić i zveri iz Dveri

<a href="https://sport.avaz.ba/tag/61658/luis-van-gaal">Luis van Gal</a> (Louis van Gaal), legendarni holandski fudbalski vizionar, u 67. godini i zvanično je objavio kraj velike trenerske karijere. Tri godine nakon odlaska iz Mančester junajteda, Van Gal je odlučio da mu je dosta fudbala, te je tako ispunio obećanje koje je dao supruzi, da će vrijeme u mirovini provoditi zajedno.&nbsp; Slavni Holanđanin u karijeri je vodio Ajaks, u dva navrata Barcelonu, AZ Alkmar, Bajern, <a href="https://sport.avaz.ba/tag/1128/manchester-united">Mančester junajted</a> te reprezentaciju Holandije. Ukupno je s klupe vodio 888 utakmica u kojima je zabilježio čak 536 pobjeda. 
Najveće uspjehe Van Gal je imao sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je s Ajaksom osvojio naslov prvaka Evrope, 1995. godine. Cijele te sezone klub koji je vodio ovaj stručnjak nije izgubio nijednu utakmicu! Sljedeće sezone ponovo je igrao finale Lige prvaka, izgubivši od Juventusa.
Van Gal je osvajao naslove prvaka u tri države, Holandiji, Španiji i Njemačkoj, te je proglašen najboljim trenerom Evrope i svijeta 1995. godine, a upravo je njegov Ajaks predstavljao jedan od posljednjih simbola romantičnog fudbala.
Luis van Gal rođen je 8. avgusta 1951. u Amsterdamu.

U 67. godini objavio kraj velike trenerske karijere

Fudbalski vizionar

Zapetljana špijunska afera sa državnim ministrom sigurnosti te konzulom Republike Hrvatske u glavnim ulogama, prvorazredni je skandal!&nbsp;Diplomatske veze susjednih zemalja odavno su u stanju dubokog zamrzavanja, pa se opravdano očekuje kako će najnoviji događaji dodatno radikalizirati stavove između zvaničnog Sarajeva i službenog Zagreba. U svakom slučaju, pripremimo se za teške riječi i žestoka verbalna granatiranja.&nbsp; Kako rekosmo, Dragan Mektić i Ivan Bandić vodeći su junaci obavještajno-političkog trilera. Odlazeći ministar već je sa Tužiteljstvom BiH podijelio prikupljena saznanja o neuspješnom pokušaju naoružavanja imaginarnih bh. selefija u režiji hrvatskih bezbjednjaka. Mektić će pritom i dodatno zakomlicirati ionako dramatičnu situaciju da bi se obračuna(va)o sa glavnom državnom tužiteljicom Gordanom Tadić, koju, poznato je, permanentno proziva i za koješta optužuje. 
Neutješno lišen svijesti o posljedicama javno izgovorenih konstatacija, ministar manirom kladioničarskog ovisnika prognozira izvjestan krah tužiteljske istrage. 
„Smatram da je ovo tužilaštvo radilo zlonamjerno i tendenciozno. Nije im cilj bio da utvrde šta se dogodilo, već ko je šta rekao“, zaključuje Mektić.&nbsp;
S druge strane barikade nalazi se konzul sa višedecenijskom karijerom profesionalnog špijuna i uhode iz podzemlja. Vjerno je služio svim raspoloživim režimima. Za prijeratni komunistički progonio je kontrarevolucionarne ustaške elemente, da bi se tokom devedesetih godina prošlog stoljeća pridružio HDZ-ovoj zločinačkoj bulumenti pod komandom oca i sina Tuđman, a danas u nadležnosti Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića. Stoga jedino neprijateljske namjere hrvatskog režima prema BiH mogu biti opravdanje da bezbjednjaka prilično užasavajuće biografije pošalju na službovanje u Tuzlu. 
Nažalost, najizvjesnija kolateralna šteta cijele afere kolektivno će postati selefije na nišanu špijunskog polusvijeta. Izet Hadžić, stanovnik sela Ošve kod Maglaja, ispravno rezonuje: „Kako mogu znati da neće neko doći i dva kilometra od moje kuće zakopati deset pušaka, nazvati policiju i reći da je to moje? Ko bi me odbranio?“ 
Taman tako, niko! Sa posebnim akcentom na pravdoljubive skandal majstore, od Mektića do Bandića, od SOA-e do OSA-e...

Dragan Mektić i Ivan Bandić glavni su junaci obavještajno-političkog trilera

Špijuni su među nama...

Dokle god žrtve ne isprave kičmu i javno se ne suprotstave onima koji svjesno negiraju zločin koji su preživjele, dotle će biti ponižavane, a zločinci postajati heroji o kojima će djeca učiti u školama.&nbsp;Nedžad Avdić, Srebreničanin koji je kao sedamnaestogodišnjak u julu 1995. preživio strijeljanje, u petak uvečer, na promociji knjige “Bitka za Srebrenicu – rat za civilizaciju“ održanoj u Srebrenici, pokazao je kako to žrtva, istinom, izbija laž iz usta negatora zločina nad njegovim narodom. Posebno onog počinjenog nad Bošnjacima u Srebrenici. 
- Sve što ste napisali je laž u službi revizionizma presuđenih zločina - ukratko bi se moglo sažeti Avdićevo obraćanje autoru promovirane knjige Dušanu Pavloviću, čije se lažljivo lice zaledilo pred Nedžadovom pojavom i dokazima koje mu je, pred uzavrelim poštovaocima njegovih laži, bez straha trehnuo u lice. 
Pavlović, naravno, nije imao odgovora na Nedžadov „čas istine“, te su u njegovu odbranu, sramno, ustali načelnik Srebrenice Mladen Grujičić, Radomir Pavlović...&nbsp;
Ali, džaba.&nbsp;Nedžad Avdić suočenjem s lažima opskurnog Dušana Pavlovića pokazao je da žrtva koja je i sama iskusila stravičan zločin, ne treba niti smije imati straha pred istinom koja je na njenoj strani. To je jedini način da Bošnjaci, posebno preživjele žrtve genocida, stanu na put raznim, dobro plaćenim, samozvanim historičarima i analitičarima, upregnutim u revidiranje već presuđenog zločina koji su počinili izdanci njihovog naroda. 
Nedžad Avdić, ekonomista po struci, godinama je gost najpoznatijih univerziteta i instituta za izučavanje zločina genocida u Evropi i svijetu. Počasni je doktor nauka Univerziteta Luton u Engleskoj i govornik na svim eminentnim konferencijama na kojima se raspravlja o ratnim zločinima.

Pokazao kako to žrtva, istinom, izbija laž iz usta negatora zločina nad njegovim narodom

Avdić: Ne smije biti straha pred istinom

Žrtva koja se ne boji laži

S Adilom Zulfikarpašićem prvi put sam se sastao u hotelu „Evropa“ u Sarajevu. Rekao mi je da želi razviti političku aktivnost, da je sklopio pismeni ugovor s Alijom Izetbegovićem i njegovom grupom o stvaranju jedne muslimanske političke stranke i da želi raditi na tome. Ali želi okupljati malo liberalnije krugove unutar te stranke.Kazao je da je angažiran u Liberalnoj internacionali i da tamo ima dobre političke veze. Da želi da se osnova muslimanskog političkog aktiviteta malo proširi idejama liberalizma. Nisam učestvovao u stvaranju strankeRekao sam mu da se takva tendencija može podržati jer zaista ne bi bilo dobro ako bi muslimani svoj politički život organizirali isključivo na nacionalnoj bazi, a zapustili činjenicu da je BiH tronacionalna i da politički život nikada nije bio isključivo nacionalno konstituiran.

Nakon toga smo imali jedan duži razgovor u kući njegovog sestrića u kojem mi je rekao kako je on zapravo i osnivač stranke, da finansira stranku. Kazao sam mu da me to ne zanima, da me zanima politički program na kojem stranka insistira i kako ona misli da djeluje u bosanskom političkom životu koji je, da tako kažem, na prijelomu. Kad su Alija Izetbegović i Adil Zulfikarpašić krenuli u formiranje svoje stranke, pozvali su i mene da učestvujem. Odbio sam to, jer program kako je bio formuliran, a ni osnova na kojoj je stranka započela formiranje nisu odgovarali mom konceptu. Smatrao sam da muslimani trebaju biti nosioci jednog projekta, pokreta za očuvanje Bosne, jer ako se život politički u BiH bude razvijao na nacionalističkoj osnovi, doći će u pitanje BiH kao jedinstvena država.Zbog toga nisam učestvovao u stvaranju stranke, osim što sam podržao pravo onih koji su tu stranku stvarali, Alije Izetbegovića, Adila Zulfikarpašića i njihovih prijatelja, da imaju pravo da stvore sebi stranku onakvu kakvu žele. Odnosno da niko nema pravo da im nameće političke ideje na osnovu kojih će stvarati stranku. Ustavni poredak nije trebalo dirati Adil je ipak održavao kontakt nastojeći da me uvuče u rad stranke. To je bilo moguće postići naročito kad sam prihvatio zahtjev Alije Izetbegovića da podržim njegovo pravo da formira Stranku demokratske akcije, što mu je u nekim mjestima u Bosni i Hercegovini osporavano.

Otvorili ste vrata hrvatskom i srpskom nacionalizmu da u Bosni slobodno i ravnopravno djeluje s vama

Tada sam već bio formirao Forum za zaštitu Muslimana i u programu Foruma je bila i zaštita njihovog prava da formiraju političke organizacije koje odgovaraju njihovim potrebama i shvatanjima pa sam zato bio angažiran u mnogim općinama na sprečavanju opstrukcije policijskih i drugih obavještajnih organa koji su ometali pravo Izetbegovića i Zulfikarpašića da stvaraju sebi stranku.To me dovelo u situaciju u kojoj sam malo bolje upoznao njihova politička gledišta. Prvi put sam se ozbiljnije razišao u političkom pogledu s njima kad su oni inicirali da se izmijeni stav da Predsjedništvo BiH bude formirano tako da pet članova bude iz redova muslimana, četiri iz redova Srba i tri iz redova Hrvata, nego da bude jednak broj svake grupe. Smatrao sam da ova razlika odgovara faktičkom broju, odnosima, broju stanovnika i da nema potrebe da se mijenja. Tada sam rekao da ne bi trebalo dirati uopće u postojeći ustavni poredak, jer on savršeno odgovara BiH. Međutim, oni su to učinili, niko me nije pitao niti konsultirao o tome, i uredu, to je njihovo pravo. Nisam imao nikakva prava da se u tom pogledu miješam u to što su oni učinili. Međutim, izrazio sam im svoje nezadovoljstvo tim potezom. Sljedeći moment kada sam bio ne samo nezadovoljan nego vrlo razočaran desio se kad me Adil Zulfikarpašić pozvao i rekao: „Danas smo napravili veliki korak za budućnost Bosne i Hercegovine“. Nacionalni ciljevi suprotni interesima jedinstva BiHUpitao sam ga ko je napravio taj korak? Rekao je: „Alija i ja, napravili smo sporazum trojice lidera nacionalnih stranaka koji su zajedno ruku pod ruku izašli pred narod i obećali da će stvoriti demokratsku Bosnu, novu Švicarsku na Balkanu“.

Prvi put sam se ozbiljnije razišao u političkom pogledu s njima kad su oni inicirali da se izmijeni stav da Predsjedništvo BiH bude formirano tako da pet članova bude iz redova muslimana, četiri iz redova Srba i tri iz redova Hrvata, nego da bude jednak broj svake grupe

Na to sam reagirao vrlo vehementno, rekao sam, Adile, smatram da je to najveća politička greška koju ste mogli napraviti. Zašto? Pa mi nemamo ovdje bosanske srpske stranke, srpsku stranku su ovdje formirali iz Beograda i ona je, ustvari, dio ukupnog srpskoga političkog pokreta. To se isto odnosi i na HDZ. Njega je formirao direktno Franjo Tuđman i to je dio hrvatskog HDZ-a.Prema tome, vi ste time, s jedne strane, otvorili vrata hrvatskom i srpskom nacionalizmu da u Bosni slobodno i ravnopravno djeluje s vama. A pošto ćete u tom savezu sigurno stvoriti vlast, dat ćete tim nacionalističkim strankama koje su dirigirane iz Beograda i Zagreba instrumente državne vlasti za ostvarenje njihovih nacionalnih ciljeva koji su suprotni interesima jedinstva bosanske države.Smatram da je to velika greška i da ste vi trebali praviti sporazum s demokratskim snagama, prije svega s Nijazom Durakovićem i bivšim komunistima i s demokratskim snagama među Srbima i Hrvatima, kojih ima, posebno među onima koji su podržavali komunizam. Ali sada će biti, prema svoj prilici, u najvećoj mjeri prisiljeni da se orijentiraju prema nacionalnim pokretima. Tada sam rekao da među nama više nije moguća politička saradnja.

Smatrao sam da muslimani trebaju biti nosioci jednog projekta, pokreta za očuvanje Bosne

Sporazum trojice lidera nacionalnih stranaka je najveća politička greška

Godina 2019. Treći mjesec polako odlazi u nepovrat, a duhovi neke daleke prošlosti se uzdigli pa hodaju, tumaraju i prepadaju. Ovih dana se pod nebom bosanskim uz topot čizme vojničke uzdigli neki ljudi kojima tuđi životi nisu ništa drugo nego tijela koja treba ukloniti jer smetaju. Drina i dalje teče i sjeća se suza i krviProđe skoro dvadeset i pet godina od rata, a rat nikako da ode u povijest. Rane nikako da zarastu, a ljudi nikako da udahnu zrak čist i bez traga dima od dalekih paljevina. „Bit će pakao i krvava Drina“, čulo se ovih dana pjesmom uz čudni osmijeh na licu nekih ljudi. Vjerojatno očeva, djedova, braće i muževa. A sve to u malom živopisnom gradu u srcu BiH. Onom gradu čije ime je svijet obišlo pričom o njegovoj ćupriji. I tako, neki ljudi pjevaju zazivajući smrt čovjekovu, smrt tuđu baš kako zapisa pisac nekad davno "... jer, ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle". Ima tako tih mržnji i danas. Hrane gladne duše čiji smisao je smrt. A Drina i dalje teče i sjeća se suza i krvi. Sjeća se odlazaka bez povratka. I dok nepovratno teče rijeka, neki duhovi se stalno i nanovo vraćaju i prijete. Danas neka nova djeca skaču po njenim obalama. Žele plavo nebo i malo radosti. Neki osmijeh i ljubav, roditelje koji ne brinu. Žele reći glasno kako se zovu ne strahujući da će ih rijeka opet odnijeti. A tamo negdje daleko od Drine jedan mladić neku drugu pjesmu pjeva i neku drugu krv zaziva. Otac vjerovati ne može. Sina vidjeti ne želi više jer „ubija nevine ljude“. A mlad je Ibro. Tek dijete što je bio, u mladića stasao u dalek svijet je otišao. Danas otac mu plače, vjerovati ne može da je to njegovo dijete i da će odnekud biti vraćen u svoju rodnu grudu kao zarobljenik i čovjek krvavih ruku.

Prošlost je obukla crnu odoru i ceri se životu, baš tamo gdje život najveću cijenu imati mora

A na sjeveru Bosne jedna majka obgrlivši kovčeg sa svojim djetetom, put neke druge zemlje krenula je da nađe smiraj djetetu kojeg više nema. Nije ga ubio rat. Mir ga odnio. Rat je ubio ljudsko u ljudima koji gledaju mlade ljude koji nestaju. Kojih više nema i koji neće nikad biti budućnost zemlje o kojoj se glasno pjeva na sve strane. Rata nema, ali nema ni miraJedan dječak, tek stasao, krenuo je i stigao na svoje vječno počivalište, a njegovi vršnjaci tumaraju odavde do tamo tražeći samo malo radosti i siguran život. Pričali im stariji da doći će jednom bolji dani. Da rata više biti neće. Da će kad škole završe, poslove dobiti i graditi zemlju. Da će svojoj djeci moći dati ono što njihovi roditelji njima nisu, jer rat je bio. A danas rata nema, ali nema ni mira. Ni života. Ni dječije radosti. Danas David vječni san snije negdje u Austriji. Dženan san snije na mezarju Kovači u Hrasnici. Denis u Lepenici. Adis i Davor vratili se kući s posla nisu. Djeca ih ne vidješe nikad više. Mladen i Lara preko okeana su otišli da vide da li se tamo neka druga djeca raduju. Nikola je konačno s obitelji negdje daleko živeći san dječaka koji želi što i drugi. I tako treći mjesec 2019. godine polako odlazi u prošlost, a prošlost opet odnekud kuca na vrata. Obukla je crnu odoru i ceri se životu, baš tamo gdje život najveću cijenu imati mora. U zemlji u kojoj se krv osušila još nije, majke oplakale ubijenu djecu, a očevi tek skinuli uniforme koje su ih dijelile od drugih očeva.

Porazimo fašizam ili će on nas

Alija je držao Adila vezanog u pregovorima

Slavni veteran se ne predaje

Ričard Barton i šou realnosti

Sedmica Osmice i Mektića

Uspješna poduzetnica

Korak od sedam dana

Ljudi, to je genocid!

Sudija zvani Pravda!

Novi uspjeh Livnjaka

Vučić i zveri iz Dveri

Fudbalski vizionar

Špijuni su među nama...

Žrtva koja se ne boji laži

Sporazum trojice lidera nacionalnih stranaka je najveća politička greška

Suza u kamenu

Kolumne

Porazimo fašizam ili će on nas

Alija je držao Adila vezanog u pregovorima

Slavni veteran se ne predaje

Ričard Barton i šou realnosti

Sedmica Osmice i Mektića

Uspješna poduzetnica

Korak od sedam dana

Ljudi, to je genocid!

Sudija zvani Pravda!

Novi uspjeh Livnjaka

Vučić i zveri iz Dveri

Fudbalski vizionar

Špijuni su među nama...

Žrtva koja se ne boji laži

Sporazum trojice lidera nacionalnih stranaka je najveća politička greška

Suza u kamenu