„Zahvalan sam Gospodaru što me je počastio da radim na traganju za ostacima Aladže“, riječi su kojima se vjernicima na svečanosti otvaranja Aladža džamije u Foči u svoj svojoj pobožnosti jučer obratio bivši muftija goraždanski Hamed ef. Efendić.&nbsp; &nbsp; Iako se iz njegovih riječi nazirala radost i ponos zbog obnove fočanskog džamijskog bisera, one su istovremeno progovarale i o tužnim slikama njegovog prvog susreta s razrušenim temeljima Aladže, koje, kako je rekao, ni danas ne može zaboraviti. 
Bezbroj je razloga zbog kojih je u jučerašnjem danu muftija Efendić bio ponosan. On se još od dana rušenja Aladže, lišen ljudskog straha, dao u potragu za svakim kamenom njenih zidova, nikad ne gubeći nadu da će ona ponovo biti izgrađena. 
S imamima svog muftijstva, prije svih Asimom ef. Karovićem, kao i mnogim fočanskim džematlijama, godinama je išao tragovima informacija o mogućim lokacijama na koje su rušitelji Aladže izmjestili njenu konstrukciju, da bi, na kraju, istim tim rušiteljima bez straha pogledao u oči tražeći da vrate ono što nije njihovo. Tako to rade ljudi istinski predani vjeri kojoj pripadaju i džematu koji predstavljaju.
Historija koja govori o životu, tegobama, stradanju i uzdizanju bosanskih muslimana po mnogo čemu pamtit će i bivšeg muftiju goraždanskog Hameda ef. Efendića. Vidjelo se to i jučer u Foči kada su mu mnogi prilazili čestitajući mu ponovno rađanje Aladže.

Od dana rušenja Aladže dao se u potragu za svakim kamenom njenih zidova

Neumorni tragač

Nema većeg bonluka u državi BiH od onog parlamentarnog. Bilo da ste poslanik ili delegat, bilo da na posao dolazite jednom ili dva puta mjesečno, ili da ne dolazite po nekoliko mjeseci, plaća vam je zagarantirana i uredno se isplaćuje.&nbsp;&nbsp; Tako su članovi bivšeg saziva Doma naroda Federalnog parlamenta od 1. januara ove godine naplatili 241.726 maraka, a da nisu održali nijednu sjednicu, dok su članovi novog saziva, koji su na dužnost stupili 20. februara, za dvije održane sjednice naplatili 131.187 maraka. 
Novac za plaće parlamentaraca osigurava država, odnosno sistem koji je odavno već ozakonio nerad, kako bi u životu održao mnoge partijske neznalice i probisvijete, čiji su rezultati (ne)rada državu u kojoj živimo odavno gurnuli na dno svih mogućih mjernih ljestvica u svijetu.
Parlamentarna drskost kakvoj svjedočimo došla je do te mjere da „gospoda“ koja je za samo dva mjeseca i dvije održane sjednice, od toga jednu konstituirajuću, u svoje džepove strpala više od 130 hiljada maraka, nije mogla odvojiti makar dan rada kako bi oformila potrebne odbore i komisije, koji bi, između ostalog, omogućili i isplatu poticaja poljoprivrednicima, mljekarima itd. 
Njihova pozivanja na procedure odavno su pročitana. Za to što parlamentarci ne rade, naravno, krivicu snose političke partije koje su ih delegirale na pozicije na kojima se nalaze. I jedni i drugi, naravno, računaju da će oni kojima se ne sviđa to što oni u državi (ne)rade napustiti državu, a da će oni koji su odlučili da u njoj ostanu nastaviti šutjeti i durati. 
Možda to do sada i jeste bilo pravilo, ali, sudeći prema tome da svaki nezadovoljnik u zemlji lično poznaje svog „izabranog i delegiranog“ predstavnika u vlasti, bilo da je parlamentarac, ministar, savjetnik ili druga partijska „potrošna roba“, niko od njih ne bi više trebao biti optimista.

Njihova pozivanja na procedure odavno su pročitana

Parlamentarci neradnici

Religiozni ljudi uglavnom nemaju povjerenja u nas ateiste. Kako mi možemo biti pošteni i tolerantni kada nemamo svetu knjigu koja nam kanališe moralne vrijednosti? To i jeste razlog što će vjernici prije imati povjerenja u pripadnika druge religije negoli u nekoga od nas. Bezbožnik je ipak najgori. Mada je, nema dileme, moral starija kategorija od religije, iz nekog razloga je uvriježeno mišljenje da ateista ne može biti moralan.Situacija na terenu je potpuno drugačijaSve velike religije svijeta jasno propagiraju ljubav i toleranciju, ali je situacija na terenu potpuno drugačija. Danas je jasno da su zemlje u kojima dominira ateističko stanovništvo ujedno i zemlje s najvišim stepenom tolerancije i socijalne pravde. Nema tu više nikakve dileme. Norveška, jedna od prvih zemalja u kojima se značajna većina stanovništva izjasnila kao ateisti, ima neuporedivo razvijenije mehanizme ljudskih prava od bilo koje zemlje na svijetu u kojoj religija igra značajnu društvenu ulogu. I u ostalim zemljama Skandinavije slična je situacija.

Sve velike religije svijeta jasno propagiraju ljubav i toleranciju, ali je situacija na terenu&nbsp; potpuno drugačija

Zanimljivo, ali istraživanja kažu da je stepen korupcije neuporedivo manji u ateističkim društvima nego u dominantno religioznim. Pojednostavljeno rečeno, ispada da su religiozni ljudi skloniji lopovluku od ateista, mada je jedan od osnovnih postulata svake religije poštenje. Nemoj krasti i ne uzimaj tuđe pokazuje se samo kao sveta floskula.Komunističkim režimima pripisuju se masovni zločini, a pritom se zaboravlja da je, u istoriji čovječanstva, ipak najviše ljudi ubijeno u ime neke od religija. Vjerske netrpeljivosti bile su uzrokom najvećih zločina od postanka čovječanstva do danas.Indikativan je podatak iz Haga da se sto posto njihovih optuženika izjasnilo kao vjernici. Od svih tih masovnih ubica, silovatelja i zločinaca, nijedan nije ateista. Slučajnost?Partizanski zločini bili su političkog karakteraČetnici, ustaše, handžar divizije vršili su zločine isključivo motivisani religioznim i nacionalnim dogmama. Za razliku od njih, u Drugom svjetskom ratu, partizanski zločini bili su političkog karaktera i daleko manjeg intenziteta. Dan prije oslobođenja Sarajeva, ustaše izvode desetine zatvorenika, uhapšenih samo zato što su Srbi, i strijeljaju ih na Vracama. Nakon toga hvataju se noge put Blajburga. Dakle, u Blajburgu ne leže nikakvi “Nevini hrvatski vojnici”, kako to piše na spomeniku, nego ustaše, okorjeli zločinci koji su, doduše, pobijeni bespravno i bez suđenja, tako da se dade naslutiti kako je među njima bila i pokoja nevina osoba.No, za razliku od brdovitog Balkana, nedavno istraživanje iz Velike Britanije donosi neke iznenađujuće podatke. Na pitanje jesu li ateisti više ili manje moralni od vjernika, Britanci favoriziraju ateiste. Većina ih smatra da su ateisti dobri ljudi, a 12,5 posto njih vjeruje da su i moralniji od vjernika. Svega šest posto ispitanika tvrdilo je da su ateisti manje moralni.Samo jedan o četiri Britanca vjeruje da je religija u službi dobroga. Naprotiv, više od polovice ih misli kako religija čini više štete nego koristi. Ako se u tom istraživanju izdvoje oni ispitanici koji sebe opisuju kao “vrlo religiozne”, onda se vidi da čak i njih 20 posto&nbsp; smatra religiju štetnom za društvo.

I ateisti mogu biti nemoralni skotovi, ali je obično riječ o hrabrim skepticima koji ne pristaju na jednostavna objašnjenja fenomena koji ih okružuju i uvijek sve preispituju

Linda Vudhed (Woodhead), profesorica religije na Sveučilištu Lancaster, smatra da se vjerska vodstva udaljavaju od liberalnih vrijednosti, jednakosti, tolerancije, raznolikosti, koja snažnije zagovaraju ateisti.Nanošenje štete u ime većeg dobraEndru Kopson (Andrew Copson), izvršni direktor „British Humanist Association“a, kaže: “Da li ste religiozni ili ne, to ima vrlo malo veze s vašom moralnošću. Ljudi shvaćaju da vjerska uvjerenja sama po sebi mogu biti štetna za moralnost zbog poticanja netolerancije, nefleksibilnosti i nanošenje štete u ime većeg dobra.”To što je neko ateista ne definiše ga odmah u startu kao dobru osobu. I ateisti mogu biti nemoralni skotovi, ali je obično riječ o hrabrim skepticima koji ne pristaju na jednostavna objašnjenja fenomena koji ih okružuju i uvijek sve preispituju. To preispitivanje dovodi u pitanje “šta je dobro” u odnosu na “šta je loše”, a kao rezultanta tog promišljanja se izrodi moral. No, danas na Balkanu ateista je ugrožena vrsta. Nešto kao ptica dodo. Sve religiozni tipovi, a nemoral i korupcija cvjetaju. Slučajnost?

Danas na Balkanu ateista je ugrožena vrsta. Nešto kao ptica dodo. Sve religiozni tipovi, a nemoral i korupcija cvjetaju

Ateizam ili religija

Taj dan je uvijek bio poseban. Mnogo prije su počinjala planiranja i pripreme za izlet. Stariji bi kuhali različita jela. Svako je imao svoja zaduženja. Šnicle, pohovani bataci, kuhana jaja, zvrkovi pite, kadun-butići, salate, uštipci, kolači koji se mogu nositi.A sve to upakovano u sjajne zdjele od rostfraja. U termos-boci kafa, a za djecu mnogo soka. Pa nije to bio običan dan! Šarene dekice, stolovi i krpene stolice na rasklapanje. Djeca su nosila lopte, frizbi, rekete, lastiku i „čovječe ne ljuti se“. Nisu se ni trudiliNi kiša nije kvarila planove. Ranim jutrom bi se čuo limeni orkestar, a onda su veseli ljudi kretali na svoja odredišta. Sva izletišta oko grada bila su puna. Odrasli su slavili svoj dan. Dan rada. Sretni što imaju posao, redovne plaće i sve što ide uz to. Oni su znali što znači rad i što znači biti poštovan kao radnik. Bilo koji posao da su obavljali, njihovo dostojanstvo niko nije dirao. I spremačice, baš kao i liječnice ili učiteljice, sudije i rudari, imali su što im treba. A ako nisu imali, onda su se drugi trudili da im to omoguće. Prvi maj je nekad bio uistinu praznik rada i za radnike. A danas?Danas rudari plaču pred okom kamere moleći da im se barem malo poveća, već smanjena, plaća. Oni svaki dan nestaju u crnu zemljinu rupu i nikad nisu sigurni da li će izaći iz nje. U tišini mraka, daleko od ugodnih menzi za jelo, gdje je sve pojeftino, oni nose u džepu po štrucu kruha s nečim u sredini i razgode to za cijeli dan. Nešto malo preko petsto maraka vrijedi njihov život. A onda, kad mole za malo razumijevanja, dobiju odgovor da nisu postupili kako valja. Malo su poremetili red koraka i da se ne može s njima pregovarati jer su, eto, pogriješili. Pa kad poprave ponašanje, vidjet će oni koji odlučuju da li i kako s njima progovoriti. O čemu? O malo crkavice za preživjeti. Ne o plaći dostojnoj čovjeka. Rudarska djeca možda ne znaju ko je bio Alija Sirotanović.

Djeca više ne igraju lopte, ne preskaču lastiku, a roditelji im ne mogu obećati nekoliko dana na moru u odmaralištu njihovog preduzeća.

Ne znaju čije lice je krasilo nekadašnju novčanicu od dvadeset hiljada dinara. Ne znaju da je jedan rudar u rudniku uglja u Brezi bio pojam vrijedna čovjeka, ali i čovjeka kojeg je cijela jedna zemlja poštovala kao najvećeg među radnicima. Ne znaju da su djecu učili njegovim vrlinama. Ne znaju jer danas rudari mole za milost. I ne samo oni. Mole i mnogi drugi, jer je neko zaboravio što znači biti radnik. Bijele košulje onih koji odlučuju su ih toliko zaslijepile da ne vide one koji zarađuju i za njihovu i za svoju plaću. &nbsp;A danas uz praznik rada tek pomalo i ponešto se stavi na trpezu, a raduje se tek pukom životu. Ne radu i onom što rad donosi. Ne čekaju danas radnici ni broševe sa zlatnim ili srebrenim vijencem i prigodan poklon uz to. Niko već dugo ni ne spominje da to zaslužuju. Limena glazba A da nije njih, koji su zaboravljeni, ne bi bilo ni ovih koji njeguju „kulturu dijaloga“ dok zaboravljeni mole za malo više milosti. Ne za plaću koju bi morali imati baš onoliko veliku koliko im je i posao težak, nego onu kojom djeci mogu kupiti tek toliko da ne budu gladna. I tako, danas se tek ponegdje čuje limena glazba prvomajskog uranka, tek ponegdje sirena u podne tog prvog u mjesecu podsjeti da je praznika rada, a tek poneko prostre deku u prirodi i zapjeva uz domaću hranu. Djeca više ne igraju lopte, ne preskaču lastiku, a roditelji im ne mogu obećati nekoliko dana na moru u odmaralištu njihovog preduzeća.Danas, radnik prvo mora naučiti lijepo govoriti, poštovati procedure pristupa svojim šefovima, pa tek onda biti onaj koji ima pravo nešto tražiti. A dok to radnici ne nauče, bilo bi dobro šefove, koji toliko polažu na ”lijepu riječ”, spustiti tek koji dan u rudarsko okno i zadati im normu. Možda se onda na njihovim licima pojavi tračak razumijevanja i uvažavanja.

„Ne budite nikad ponizni pred oholima, niti oholi pred poniznima.“

Rudari koji mole za milost

Tačno je da je drugo poluvrijeme rata za Bosnu započelo, i to odavno, mimo znanja mnogih Bosanaca, jer opet smo preokupirani prvo vlastitim šićarima. Bosne je tako sve manje u Bosni, a kamoli ovdje, u Americi!Što se Bosanaca s ove strane Atlantika tiče, taj se “rat” ponajviše vodi paradno, na crvenom tepihu, ali, naravno, i u areni surove diplomatije, bez rukavica. Na stranu dobitnici i gubitnici! &nbsp;Takva je situacija! A javnost mora znati, jer puno je mislećih ljudi u Bosni koji to zaslužuju.&nbsp;Kina svuda oko nasKao da (samo) Dodikovi, a još više Vučićevi lobisti razumiju i zajednički rade, spremajući se odavno i za promjenu američke paradigme i neizbježni “pivot” – zaokret prema Aziji. Zato su Vučićeve poruke Vašingtonu sve žešće, jer sve češće dolaze iz Šangaja, kao i one Miloradove, iz Sankt Peterburga. U međuvremenu, oni su od Vašingtona do Brisela pripitomili svoju agresivnost pa im se svašta tolerira, a odnedavna i vezivanje Kosova uz bosansko pitanje.&nbsp;Osim ekonomski nepredvidive Kine, tu je, dakle, nuklearno opaka Rusija, koja, kako to pišu američki mediji („Forbes Magazine“), ostaje jedina zemlja što može spaliti dobar dio Amerike, samo ako Moskva bude nekoliko minuta brža od Vašingtona. &nbsp;Majušna Bosna i Hercegovina u toj vreloj globalnoj čorbi Amerikancima ostaje tek poput egzotičnog začina. Vučić i Dodik to znaju pa sami svoj grah kuhaju.&nbsp;Da ironija bude veća, dio bh. diplomatije se ponaša kao da se uputio na seoski vašar, a ne na svjetsko tržište ideja, vrijednosti i principa, da ne govorimo o interesima. &nbsp;Kao da su krenuli u provod, a ne u skupljanje znanja i informacija.&nbsp;Malo se ko od Bosanaca u tom poslu, uključujući i nas, novinare, može pohvaliti da smo uspjeli istjerati načistac dokle su, recimo, dobacile razne “atlantske inicijative”? Ili, pisma američkih kongresmena sa zahtjevima za promjenu stanja u BiH, od prijedloga da se organizira “Dejton 2” do “najava” da će Amerika praviti novu vojnu bazu u Brčkom?! Znajući, naravno, koliko je ovdašnji, rekordno visoki vojni budžet mrvu manji od 700 milijardi dolara (2018.), najviši na svijetu zbog Kine i Rusije, a ne zbog Balkana. &nbsp;Nedorasli predstavniciLoše je to što se u Vašingtonu, poslije Dodikove i Komšićeve sječe ambasadora, stvorio bh. diplomatski vakuum. No, sudeći prema tome ovdje za bh. ambasadora dolazi izvjesni Vujić (Bojan), koji je, kažu, poznatiji po (amaterskim) teniskim terenima nego veleposlaničkim domašajima, ništa se za Bosnu, osim simboličnog protokola, ne bi promijenilo i da je to mjesto ostalo nepopunjeno.&nbsp;Još je gore što se Željko Komšić, čijem su se izboru mnogi Bosanci od srca radovali, sada, kad je riječ o bh. diplomatiji, vezao uz Milorada Dodika. Jer, Dodikov je kadar po difoltu nebosanski.&nbsp;Dovoljno je sada reći “Komšićevi diplomati” pa da ta personalizirana sinekura, čast možda nekolicini izuzetaka, odmah dobije prizvuk korifejske lakrdije bez ikakvog cilja. Baš kao u urnebesnom Nušićevom političkom teatru.&nbsp;Nakon svega, neki notorni SDA diplomati doimaju se kao elita u odnosu na ove nove poslušnike koji će čak u 27 bh. ambasada, konzulata i misija širom svijeta zamijeniti nasilu iščupane prethodnike. &nbsp;Diplomatija iz sjeneI u centralu Ujedinjenih naroda u Njujorku za bh. ambasadora dolazi Sven Alkalaj.&nbsp;Umirovljeni Alkalaj (rođen 1948.) bio je prvi ambasador Republike Bosne i Hercegovine u Vašingtonu 1993. godine, jer je, između ostalog, Haris Silajdžić ispravno potencirao originalni bosanski karakter evropske multikulturalnosti. &nbsp;Umiljat čovjek, Sven je kasnije postao i izvršni sekretar Ekonomske komisije Ujedinjenih naroda za Evropu (ECE), u kojoj je 56 zemalja, zapravo svaka važnija država na svijetu, uključujući Ameriku, Kanadu i Izrael. Samo je dvojici diplomata iz bivše Jugoslavije pošlo za rukom da budu šefovi UNECE-a, Vladimiru Velebitu od 1960. do 1967. godine i Janezu Stanovniku, bivšem predsjedniku SR Slovenije koji je na čelu Ekonomske komisije za Evropu bio od 1968. pa sve do 1982. godine.&nbsp;General Velebit je bio bliski Titov saborac, sin brigadnog generala i potomak nekoliko visokih časnika austrougarske vojske, a bio je i bečki đak i poliglota. Stanovnik je bio univerzitetski profesor i šef kabineta Edvarda Kardelja.&nbsp;Ban Ki-mun (Ki-moon), generalni sekretar UN-a, koji je Alkalaja 2012. imenovao na čelo UNECE-a, nije mu produžio dvogodišnji mandat. Već 2014. na to mjesto postavio je danskog ekonomistu Kristijana Frisa Baha (Christian Friis Bach), koji je na čelu UNECE-a ostao dva mandata, do kraja 2017. godine.&nbsp;Mjesto šefa Misije BiH u Njujorku za Alkalaja je zato bar nominalno pad “s konja na magarca”. Zašto ga je onda Komšić izabrao? I je li ga Sven lično za to izmolio, ili se Željko po sarajevskom adetu ovim nešto odužio staroj raji? Hoće li, možda, Alkalaj rješavati spor oko Pelješkog mosta kod generalnog sekretara UN-a Antonija Gutereša (Guterres), Portugalca koji o tome zvanično “malo zna”, ali zna da taj most u biti podržava EU? &nbsp;Zar ipak za bh. državu ne bi bilo korisnije da je Alkalaj, zbog svoje međunarodne mreže uglednika, bio na čelu nekog think-tanka u Sarajevu. Pa da u ime svih Bosanaca razvija tako potrebnu bosansku diplomatiju iz sjene kad je već ova nacionalno institucionalizirana tako zakržljala. Da s autoritetom piše kongresmenima u Vašingtonu, diplomatima u UN-u i ostalim državnicima pitajući zašto se ne oglašavaju oko Bosne i da bi to morali zbog ostatka Evrope, Azije i Afrike. Pitat ću predsjednika Komšića čim ga vidim. Evo pitam ga.

Majušna Bosna i Hercegovina u toj vreloj globalnoj čorbi Amerikancima ostaje tek poput egzotičnog začina

Nebosanska diplomatija

Postoji fundamentalni nesporazum koji se tiče razumijevanja prirode činjenice da Bosna i Hercegovina predstavlja jednu državu s jedne strane, a da se u praktičnom državnom životu ona javlja u najmanje tri državne forme od kojih svaka pretendira na to da se kao država u potpunosti osamostali. To čini iluzornom svaku izjavu koja tvrdi da određeni politički subjekt, stranka ili država priznaje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine i želi s Bosnom i Hercegovinom dobre prijateljske odnose. Očite secesionističke tendencije i izjaveAko neko priznaje Bosnu i Hercegovinu kao državu, onda ne može podržavati očite secesionističke tendencije i izjave i konkretne političke i upravne odluke koje donose vlasti u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine. Tako se, naprimjer, na teritoriji na kojoj vlada hrvatski politički establišment i dalje provodi de facto koncept „Herceg-Bosne“ i čeka samo pogodni moment da se bilo promjenom izbornog zakona, bilo na neki drugi način iznudi njeno priznanje i time krene putem disolucije Bosne i Hercegovine.

Isto to važi i za Republiku Srpsku, koja, za razliku od „Herceg-Bosne“, ne skriva svoje ambicije da se osamostali i izdvoji iz Bosne i Hercegovine i pripoji Srbiji. Što se tiče onog dijela Bosne i Hercegovine u kojem vlada bošnjački politički establišment, on nema kome ni da se pripaja ni od koga da se razdvaja, osim što postoji mogućnost da se razdvoji od sebe samog. To jeste na temelju fundamentalnog nerazumijevanja razlike između nacionalnog identiteta Bošnjaka i prirode teritorije na kojoj oni žive i teritorije koja je dio nacionalne vladavine određene političke stranke i političkog establišmenta koji je dio vladavine na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine.Mjerilo za konfiguraciju i strukturu Dakle, nacionalna teritorija Bošnjaka je cijela Bosna i Hercegovina, teritorija s koje su oni nasilno premještani, zbog čega je došlo do postojeće konfiguracije raspodjele stanovništva na teritoriji Bosne i Hercegovine, ali ta situacija nije niti mjerilo niti objašnjava i određuje osnovu na kojoj se može graditi jedna slobodna demokratska zajednička bosanska država. Zajednička bosanska država može se graditi samo na cjelokupnoj teritoriji BiH bez obzira na to kako je njeno stanovništvo raspodijeljeno, jer je fundamentalna istina da stanovništvo mijenja mjesto svoga prebivanja i položaj u kojem se nalazi, a Bosna i Hercegovina predstavlja trajnu, stabilnu činjenicu i osnovu na kojoj se može graditi život i djelovanje jedne demokratske države. Prema tome, mi ne možemo prolazna promjenjiva i silom iznuđena stanja uzimati kao definitivno mjerilo za konfiguraciju i strukturu, ni naše naseljenosti, ni oblika vladavine na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Ne može pravo koje je uspostavljeno na državnom obliku nižeg ranga biti bitnije i odlučnije nego ono pravo koje se uspostavlja za teritoriju države u cjelini

Interesi i diktat očuvanja cjeline Bosna i Hercegovina i jeste i mora ostati cjelovita državna teritorija na kojoj su moguće različite subdržavne teritorije, ali podređene interesima i diktatu očuvanja cjeline s uvjetima jednakih prava svih građana države na cijeloj njenoj teritoriji. Ne može pravo koje je uspostavljeno na državnom obliku nižeg ranga biti bitnije i odlučnije nego ono pravo koje se uspostavlja za teritoriju države u cjelini. To je osnovni princip koji mora važiti u rješavanju svih problema koji se javljaju u našem političkom i pravnom reguliranju odnosa u Bosni i Hercegovini.

Ako neko priznaje Bosnu i Hercegovinu kao državu, onda ne može podržavati očite secesionističke tendencije i izjave i konkretne političke i upravne odluke koje donose vlasti u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine

Iluzorna je svaka izjava da određeni politički subjekt, stranka ili država priznaje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine i želi sa Bosnom i Hercegovinom dobre prijateljske odnose

Zajednička bosanska država može se graditi samo na cjelokupnoj teritoriji BiH

Srbijanski predsjednik <a href="https://avaz.ba/tag/109/aleksandar-vucic">Aleksandar Vučić</a>&nbsp;jučer je konačno priznao Srbiji da nema ništa od snova o razgraničenju i promjeni granica u regionu.&nbsp;&nbsp; Berlinski sastanak, održan početkom sedmice, na kojem su s jedne strane stola bili lideri regiona, a s druge njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik <a href="https://avaz.ba/tag/7684/emanuel-makron">Emanuel Makron</a> (Emmanuel Macron), postaje sve jasnije, ključni je moment za razbijanje snova kojih je bilo u Beogradu, Prištini, ali i u Banjoj Luci.
Crtanja novih karata (po salvetama ili komadićima papira) sada su, zahvaljujući energičnoj i pragmatičnoj njemačkoj kancelarki, zauvijek otpisana. Ona je i Vučiću i Tačiju (Thaci) u Berlinu, čita se to između redova, poručila da nema ništa od prekompozicije sadašnjeg stanja. 
Svjesna je Merkel da bi eventualno otcjepljenje, pripajanje, dodavanje i oduzimanje ma i pedlja tuđe teritorije, domino-efektom izazvalo stravične posljedice. Ne samo u vječito nemirnom regionu nego i širom Evrope, gdje decenijama pojedine zemlje, među njima ima i članica Evropske unije, također snivaju snove o oduzimanju i dodavanju.
Vučić je tako jučer priznao da su propale njegove intimne ideje o razgraničenju, koje je nazvao kompromisom. Dodao je da će to skupo koštati Srbiju i da će se rezultati te važne odluke koju su zajednički donijeli Merkel i Makron osjetiti tek za 20-30 godina.
Šta se zaista događalo u Berlinu, Vučić će saopćiti Srbima s Kosova nakon 10. maja. Kad prođe vojna parada u Nišu te Vučić demonstrira silu, koja mu, nakon berlinskih tvrdih zaključaka, ostaje utješna nagrada.
Bez obzira na to što nigdje i nikad javno i zvanično nije spomenuta naša zemlja u kontekstu razgraničenja i razmjena teritorija Srbije i Kosova, jasno je da je nakon Berlina nokautiran Milorad Dodik i njegovo uporno insistiranje da konačno treba mijenjati, dijeliti, nuditi, izdvajati RS iz okvira BiH.
Možda je i bolje što nije dobio poziv na sastanak. Ne samo da je već tim gestom bilo jasno u kojem smjeru sastanak može ići, nego on treba biti zahvalan domaćinima što su ga poštedjeli poniženja.

Crtanja novih karata sada su, zahvaljujući energičnoj i pragmatičnoj njemačkoj kancelarki, zauvijek otpisana

Razbijeni snovi

<a href="https://avaz.ba/tag/49552/sanela-jaganjac">Sanela Jaganjac</a> iz Tuzle proglašena je najinovativnijom učiteljicom za inkluziju na području bivše Jugoslavije. Veliko priznanje dodijeljeno joj je na Međunarodnoj konferenciji najboljih nastavnika bivše Jugoslavije ANN_EX_YU.&nbsp;&nbsp; Njen uspjeh nije došao preko noći. I uprkos kompliciranom i nakaradnom obrazovnom sistemu u BiH, uspjela je, zahvaljujući volji, trudu i predanom radu, dokazati da svako dijete, bez obzira na teškoće koje ima, zaslužuje da ide u školu. 
Prva je još 1997. godine pružila ruku djeci s poteškoćama u razvoju, djeci bez roditelja, marginaliziranoj djeci, kao i onima slabijeg imovinskog stanja. Pokazala im je da se željom i voljom sve može. 
Najveći uspjeh svakog prosvjetnog radnika trebaju biti njegovi đaci, što je Jaganjac i dokazala. 
Kada bi njen primjer slijedili i drugi učitelji, koji su izabrali jednu od najplemenitijih profesija na svijetu, BiH bi imala više onih koji bi prihvatali drugog i drugačijeg, koji bi ga smatrali ravnopravnim članom našeg društva.

Priznanje dobila na Međunarodnoj konferenciji nastavnika bivše Jugoslavije

Najbolja učiteljica

Zamjenik predsjednika Stranke demokratske akcije dirljivo se obratio delegatima 13. Sabora Hrvatske demokratske zajednice.&nbsp;Iskazujući poštovanje i neizmjernu ljubav vlastite interesne grupacije prema višedecenijskim partnerima, odanim saborcima i u ratu i u miru, neprolazni politički dinosaurus Adil Osmanović poručuje: „<a href="https://avaz.ba/tag/217/sda">SDA</a> i <a href="https://avaz.ba/tag/533/hdz">HDZ</a> su u koaliciji dugi niz godina i to nas obavezuje da razmišljamo drugačije, odgovornije od onih koji ne bi voljeli da nas vide zajedno. SDA je bila, danas je i bit će partner HDZ-u ne samo u koaliranju za uspostavljanje vlasti. Naša borba na ovom putu neće biti uzaludna." Aferim! Samo što čovjeku suze niz leđa ne poteknu...&nbsp; Pošto je sa govornice zasluženo ispraćen ovacijama, Osmanović će zauzeti centralno mjesto u prepunoj sali. Odatle su naknadno poslane antidejtonske poruke o nužnosti uspostavljanja treće administrativne jedinice u BiH. Usput je donesena i odluka o formiranju nelegalne vlade u sjeni sa probranim pouzdanicima (kolo)vođe HDZ-a.&nbsp;Dragan Čović, naime, pažljivo je tipovao rješenja za brojne paradržavne resore, od sigurnosti i vanjskih poslova, preko braniteljske problematike do kulturne politike. Ekipa je to prekaljenih hadezovaca na čelu sa notornim Božom Ljubićem. Pretpostavljamo da visoki gost iz sestrinske SDA nije imao nepremostivih primjedbi na prezentirana kadrovska rješenja. 
Nedavno je Bakir Izetbegović najavio kako će nova državna te buduća entitetska vlada skupa osvanuti u maju. Njegov koalicioni haver iz HDZ-a ne pokazuje jednak optimizam. A onaj treći od rogova u vreći hronični je pesimista, teški depresivac, okorjeli destruktivac. Općenito, Milorad Dodik najradije bi da se sve što prije raspadne, zaključno sa državnim institucijama. I prilično mu dobro ide.
Pošto je zvanično i neustavno okupljena „hercegbosanska reprezentacija“, bosanskohercegovački put u beznađe sve je izvjesniji. Zabrinjavajuće nesumnjivo jeste, međutim, puzajući državni udar nikoga naročito ne uznemirava. Kao da nismo zglajzali do balčaka.

Samo što čovjeku suze niz leđa ne poteknu...

Zajedno su skupa!

Liverpul je imao na travnjaku Virdžila van Dajka (Virgil van Dijk), najskupljeg defanzivca na svijetu, i imao je na golu Alisona Bekera (Alisson Becker), drugog najskupljeg golmana svjetskog fudbala, ali nije pomoglo.&nbsp; Prvu polufinalnu utakmicu <a href="https://sport.avaz.ba/tag/621/liga-prvaka">Lige prvaka</a> između Barcelone i Liverpula obilježio je <a href="https://sport.avaz.ba/tag/1848/lionel-messi">Lionel Mesi</a> (Messi). Već je bilo velikih 2:0 za Katalonce, Mesi je postigao drugi gol, a onda je namjestio loptu na 26-27 metara od gola gostiju i neodbranjivo pogodio za potpuni potop tima Jirgena Klopa (Jurgen Klopp). Čak se i njemački stručnjak nasmijao nakon Mesijevog poteza. 
Argentinski genij, najlakše je tim riječima objasniti ono što radi na terenu. Nije ništa novo da je najbolji na planeti, ali taj čovjek uvijek ima novi potez kojim će sve ostaviti bez daha i o kojem će cijeli svijet govoriti.
Lionel Mesi rođen je 24. juna 1987. u argentinskom Rozariju. U omladinski pogon Barcelone doveli su ga kada je imao 14 godina. S dva gola protiv Liverpula došao je do brojke od 600 golova postignutih za katalonski klub. Osvojio je na desetine trofeja s Barcelonom, a ovosezonska titula bit će mu 10. trofej prvaka Španije.

Još jednom potvrdio da se radi o najboljem na planeti

Argentinski genij

Takozvane lidere sa Balkana u Berlinu je dočekala najmoćnija žena na planeti, njemačka kancelarka Angela Merkel. K'o džoker s klupe, tamo se ukazao i predsjednik Francuske Emmanuel Macron.&nbsp;&nbsp; Šefovi te premijeri državica nastalih raspadom SFRJ (i Albanija, pride) pet i po sati obrazlagali su vlastite vizije, planove i ambicije, svađali se povremeno, da bi na kraju, po običaju, konkretan dogovor izostao. Ako ništa, ogrebali su se za besplatnu večeru. A kad je džaba, balkanskim političarima i sirće je slatko!
Istog dana obilježena je dvadeset i šesta godišnjica samoubistva Britanca Grahama Bamforda. Zbog ravnodušnog odnosa tadašnje britanske vlade prema genocidu i brutalnim zločinima u Bosni i Hercegovini, spalio se 29. aprila u centru Londona. Mi koji smo preživjeli agresiju i rat, dobro se sjećamo proklete, gladne, užasne '93...
Bamforda smo ispratili kao dragog prijatelja. Jer, umro je jedan od nas, rijetki čestiti glas u olovnim vremenima na dalekom i licemjernom Zapadu. Stoga je, razumljivo, sramotno da Sarajevo još uvijek nema Bamfordovu ulicu ili trg. Doduše, postoji priznanje koje gradske glavešine svakog 6. aprila dodjeljuju u znak sjećanja na Britanca koji nas je volio... 
Danas je 2. maj. Jedan od najvažnijih datuma u (pre)dugoj povijesti glavnog grada naše domovine. Da je Sarajevo tada palo u skladu sa zločinačkim planovima beogradskog režima, za pregovaračkim bi stolom tiho nestala i BiH. Međutim, divlji su otjerali pitome! Istinske heroje u kadru su zamijenili prvoborci kriminalne tranzicije. 
Jedan od najznačajnijih Sarajlija prošlog stoljeća, Dragan Vikić, dakle, ponižavajuće obilazi sudnice braneći se od optužbi za zločine koje nije počinio. Zaboravljen poput Bamforda, slavni komandant vodi svoju posljednju bitku za čist obraz i vojničku čast. Nažalost, ovdašnje ljude, a naročito pogrešnu vlast, njegova golgota uglavnom ne zanima. 
Kažem vam, dobro smo mi prošli koliko kratko pamtimo. Veliki Branko Ćopić bi rekao: Znam ja nas, hebo ti nas.

Kažem vam, dobro smo mi prošli koliko kratko pamtimo

Zarobljena država

Još od premijernog izvođenja, predstava "Sjećaš li se Doli Bel" Kamernog teatra 55 pokupila je sve simpatije. Publiku je i nasmijavala, ali i tjerala na suze.
Pozorišna adaptacija istoimenog romana Abdulaha Sidrana ispostavila se kao pravi pogodak. Još kada je djelo rađeno pod rediteljskom palicom Čarobnjaka, kako Kokana Mladenovića mnogi nazivaju, šanse za neuspjeh nije bilo.
Dokaz tome su i nagrade osvojene na prvom festivalu na kojem je predstava učestvovala, Festivalu bh. drame i autorskog teatra u Zenici. Skoro sva priznanja otišla su u ruke aktera predstave, kao i u ruke Mladenovića. Apsolutni trijumf! 
A na taj dan srbijanski reditelj je proslavio 49. rođendan, i to sa stilom. Zahvalnost i čast što su radili s jednim takvim čovjekom, ansambl Kamernog teatra 55 iskazao je na poseban način. Taj dan svi su nosili majice s likom Mladenovića, koji je prikazan kao Supermen. A kako ga drugačije i promatrati, kad je uspio što malo ko može - barem nakratko ujediniti države bivše Jugoslavije kroz kulturu. I torta je bila simbol države koje više nema, petokraka zvijezda.
Kokan Mladenović rođen je 30. aprila 1970. godine u Nišu. Osvojio je brojne nagrade za svoja ostvarenja i smatra se jednim od najboljih reditelja današnjice na ovim prostorima.

Trijumf predstave “Sjećaš li se Doli Bel” za 49. rođendan

Mladenović: Šanse za neuspjeh nije bilo

Rediteljski Supermen

Spontano se, eto, potrefilo pa da uoči Međunarodnog praznika rada piloti aviokompanije „Scandinavia Airlines“ (SAS) započnu generalni štrajk. Otkazano je nekoliko stotina letova, putnici su prizemljeni. Hiljadu i četiristo pilota očigledno neće odustati dok se ne ispune njihovi zahtjevi. Traže povećanje plata i povoljnije uvjete rada.&nbsp;&nbsp; Inače, pilot u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj mjesečno zaradi oko devet hiljada eura. Više čak i od preplaćenog bosanskohercegovačkog parlamentarca, ali i direktorskog guzonje iz nerealnog državnog sektora. Džaba sve, neke ptice neće da polete. U predmetnom slučaju, to su SAS-ovi avioni, koje nema ko zaverglati. 
I dok se skandinavsko nebo odmara od moćnih mašina i kerozina, na brdovitom Balkanu vrše se završne pripreme za svečani doček 1. maja, datuma tradicionalno predodređenog za krkanje i druženje. Dan je to kad jaganjci utihnu, a roštilji zamirišu. 
Ove godine, međutim, vremenska prognoza ne ide naruku slavljenicima. Kiša s grmljavinom, a ponegdje i proljetnim snijegom, pokvarit će prvomajske uranke i kolektivne pijanke. Meteorolozi preporučuju ostanak kod kuće. Daleko od ražnja, ćumura i dima. 
Ipak, situacija nije totalno beznadežna. Zahvaljujući inicijativi pojedinih odgovornih sindikalista, prvomajske praznike barem je moguće kreativno provesti. Skromno i u krugu porodice, uz kućne kompjutere, laptope, pametne telefone. I uključiti se beskompromisno u onlajn kampanju za popravljanje robovlasničkog statusa zaposlenica i zaposlenika u sektoru trgovine te uslužnih djelatnosti. 
Potrebno je tek snimiti adekvatan video, napisati komentar, poslati kritički stav, rimovati pjesmuljak ili prigodnu recitaciju, a organizatori garantiraju da će najkreativnije radove velikodušno proslijediti <a href="https://avaz.ba/tag/222/fadil-novalic">Fadilu Novaliću</a>. 
Očekuje se, zato, masovna podrška genijalnom projektu utemeljenom na vrijednostima i tehnologijama 21. stoljeća. Jer, korisnije je izmišljati besmislene projekte nego izaći na ulicu i boriti se za ponižene. Vlast koja ima ovakve sindikate, ne treba se brinuti za budućnost. Onda, nek' vam je sretna internet-konekcija, dragi naši ublehaši.

Nek' vam je sretna internet-konekcija, dragi ublehaši

Budi oflajn, štrajkuj onlajn!

Ništa efikasnije ne ujedinjuje pripadnike Predsjedništva Bosne i Hercegovine kao prirodna požuda za diplomatskim uhljebljenjem podobnih, a nesposobnih kadrova. Gluho i daleko bilo, da ne postoje ambasade i konzulati, ne bi se <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Milorad Dodik</a>, <a href="https://avaz.ba/tag/3586/zeljko-komsic">Željko Komšić</a> i <a href="https://avaz.ba/tag/10500/sefik-dzaferovic">Šefik Džaferović</a> nikad sastavili.&nbsp;&nbsp; To neprocjenjivo jedinstvo različitosti zaslužno je za sve stabilniju situaciju na terenu te ohrabrujući napredak po pitanju međunarodnog položaja zapuštene države u bijelome svijetu. 
Čudesni princip privatluka prilikom imenovanja bh. diplomata konkretan je dokaz kako u ovdašnjim zapetljanim okolnostima postoji sasvim dovoljno prostora za konsenzus i totalno ispunjenje zadovoljštine i murti i kunti i panti, i srpskom i bošnjačkom i hrvatskom članu. 
Normalno, sve za opšti, viši, društveni interes! Šta bismo, uostalom, bez domaće DKP mreže? Na koga računati tokom učestalih turističkih putovanja? Gdje leći, odmoriti se, eventualni problem riješiti, za topli obrok se ogrebati, da nije sigurnih utočišta iza uvijek otvorenih vrata bh. predstavništava? 
Naše diplomate istinski su heroji. Daleko od kućnog praga, u tuđini hladnoj, služe drugim vojnički se zaklinjući na vjernost. Brane nezavisnost, ustavni poredak, cjelokupnost države. Čuvaju i razvijaju bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti. Savjesno i disciplinovano izvršavaju obaveze i dužnosti branioca svoje samoupravne kapitalističke domovine. Spremni da se bore za njenu slobodu i čast, ne žaleći u toj borbi dati i svoj život. Vojska je to, kažem vam. Pljunuta JNA. 
Izvjesna Đemila sa dva prezimena i dva braka svojevremeno je herojski krvarila na braniku otadžbine kao počasna bh. konzulica u zemlji kengura. Kad ono, međutim, nedavno je smijenilo. Kažu, po usmenom nalogu Bakira Izetbegovića. Formalno, odlukom Predsjedništva BiH. 
Đemila sa dva prezimena i dva braka prethodno se, navodno, opasno zamjerila Sebiji sa jednim prezimenom i jednim brakom. Pa je automatski ispušila funkciju. Koja će se svakako popuniti novim konfidentom feudalaca s Poljina. Aleksa Šantić bi zakucao: Grki su u diplomatiji zalogaji hljeba. Kruh je to sa sedam kora. Prava noćna mora.

Aleksa Šantić bi zakucao: Grki su u diplomatiji zalogaji hljeba...

Konzulska vremena

Trebalo je skoro godinu dana da na mjesto predsjednice Udruženja „<a href="https://avaz.ba/tag/10377/majke-srebrenice">Majke Srebrenice</a>“ bude izabrana osoba koja će se, nakon što je prestalo kucati srce Hatidže Mehmedović, prihvatiti vodstva kako bi udruženje nastavilo časnu misiju koju je s Hatidžom na čelu imalo od osnivanja.&nbsp;&nbsp; Iako je u borbi za prava žrtava genocida oduvijek stajala uz Hatidžu, Fazila Efendić teška se srca prihvatila uloge predsjednice. Ne što toj ulozi ne može fizički i intelektualno odgovoriti, već, prosto, što se ni danas ne može pomiriti s tim da njene prijateljice i sapatnice u srebreničkoj tuzi više nema. 
A ako je iko trebao i mogao zamijeniti Hatidžu na mjestu predsjednice Udruženja „<a href="https://avaz.ba/tag/10377/majke-srebrenice">Majke Srebrenice</a>“, onda to, zaista, jeste Fazila Efendić. I ona se, kao i Hatidža, među prvima vratila u svoj poharani dom u Potočarima, iz kojeg ni u najtežim povratničkim mukama nije željela otići. Smogla je snage i uz kapije Memorijalnog centra otvorila cvjećaru, suvenirnicu, čisto da bi svaki dan imala razloga dolaziti na ovo tužno mjesto, obilaziti mezare najmilijih, među kojima i mezar jedinca Fejze. 
Svih ovih godina Fazila je stajala na usluzi mnogim namjernicima koji su, posjećujući Potočare, željeli čuti živu priču onih koji su nakon genocida život posvetili čuvanju dostojanstva ubijenih Srebreničana i traženju pravde za njihove ubice. Baš kao i Hatidža, bila je dovoljno hrabra da istinu o genocidu nad civilima Srebrenice uvijek naziva pravim imenom.&nbsp;Zato i ne treba čuditi što su je članice Udruženja „Majke Srebrenice“ jednoglasno izabrale na mjesto nove predsjednice.

Fazila Efendić bila dovoljno hrabra da istinu o genocidu nad civilima Srebrenice uvijek naziva pravim imenom

Život za dostojanstvo žrtava

Još koji dan i maturanti završavaju svoje srednjoškolsko obrazovanje. Kuda dalje? Fakultet? Posao? Odlazak iz BiH? Sve veći broj srednjoškolaca intenzivno uči njemački jezik kako bi lakše i brže dobili posao tamo negdje. A oni koji odluče ostati u ovoj maloj balkanskoj zemlji ni ne slute koje ih muke čekaju. I dok se školuju. I dok traže posao. I kad nađu posao. I kad odluče da uđu u svoju obiteljsku priču u kojoj, kao i svi mladi ljudi, planiraju lijepu budućnost za sebe i neku svoju djecu kojoj se nadaju.Uništavaju generacije A onda ih dočeka susret s realnošću. Škole se ne završavaju baš tako jednostavno. Ali se nekima i tu popušta. Neki dobiju posao, a da baš ništa o tom poslu i ne znaju. A drugi koji vjeruju u pravdu i pravičnost ostaju nijemo gledati sve to odnekud sa strane. Ovih dana čitamo kako Njemačka ambasada odbija vize građanima BiH. Da li se radovati ili biti tužan? Radovati se, jer će neki mladi i sposobni ljudi ostati u BiH. Biti tužan, zbog činjenice da ih ne čeka nikakav posao za koji su se školovali. A oni samo žele da grade svoj svijet i život baš kao i njihovi vršnjaci u uređenim zemljama. Kažu im da su krivi nacionalisti jer nemaju posao. Ma krivi su lopovi i varalice. Krivi su svi oni koji su ogrezli u varanju.A takvima ništa nije sveto, niti do čega drže. Ima ih posvuda. Nisu nepoznati slučajevi korupcije čak i u visokom obrazovanju. Očeva koji, ako su dekani, svoju najbližu rodbinu mogu kod sebe zaposliti. Varalica koji potajno prepisujući tuđa djela stječu nastavna zvanja na fakultetu. A onda uništavaju generacije mladih i sposobnih, obarajući ih na ispitima jer u njima vide ono što oni nikada nisu mogli biti. Ništa bolje nije ni u zdravstvu, pravosuđu, privredi. A tek kad se osvrnemo na političku uvezanost!Evo, ovih dana gledamo kako se regrutiraju novi ambasadori samo zato što su po volji onima koji ih biraju. U stilu: „ti meni - ja tebi“. I tako svakih nekoliko godina. A kontinuitet, ugled zemlje i poruka koja se šalje drugdje? Ma koga briga. I novinari i savjetnici, i bliski prijatelji i korisne veze, promoviraju se u građane svijeta koji nose zastavu BiH. I šta oni poručuju mladim ljudima?

Ovih dana gledamo kako se regrutiraju novi ambasadori samo zato što su po volji onima koji ih biraju. U stilu: „ti meni - ja tebi“

Da učenje i trud nisu uvijek ulaznica u svijet ozbiljnih i zrelih ljudi koji grade karijeru i daju vrijednu pouku mlađima. Pouku o poštenom radu. Pa tako u ove proljetne dane, kada se osamnaestogodišnjaci rastaju i odlaze u svoje nove živote, strahujemo za njih. Gdje će i kuda će? Ako odu, teško da će se ikad vratiti. A ako ostanu, kako ih gledati u oči i lagati im da ih čeka sretna i spokojna budućnost? Gdje je mjera i šta je pravi put? Da li ga u ovom trenutku ima? Mora biti. Poštovan i traženDa ne zaboravim. Mak je gradsko dijete. Završio elitnu gimnaziju. Fakultet. Otac mu bio ponos grada i države. Umro je mlad, a Mak je krenuo svojim putem izvan BiH, jer su mu oca brzo zaboravili. U jednom trenutku je sve što je volio iza sebe ostavio. Danas je ugledan, bogat, poštovan i tražen. Ali ne u svojoj domovini, nego tamo negdje, a u svoj rodni grad navrati nekoliko puta godišnje na dva-tri dana i bježi natrag na posao, jer posao „ne može čekati“. I dodaje: „Ma znate, tamo gore te niko ne pita ko si, ni koje vjere, ni iz kojeg naroda si. Pitaju samo znaš li raditi. A svi mi smo svoje vjere i svoga naroda. I svi poštujemo jedni druge, jer znamo da gore ne možemo ratovati jedni protiv drugih, nego samo raditi jedni s drugima.“ Tako jednostavno. Treba to samo čuti i primijeniti i u ovoj maloj balkanskoj zemlji. Sretno vam, dragi maturanti. Ne dajte da vas lažu. Borite se za svoj komad neba, radom, trudom i poštenjem.

Neumorni tragač

Parlamentarci neradnici

Ateizam ili religija

Rudari koji mole za milost

Nebosanska diplomatija

Zajednička bosanska država može se graditi samo na cjelokupnoj teritoriji BiH

Razbijeni snovi

Najbolja učiteljica

Zajedno su skupa!

Argentinski genij

Zarobljena država

Rediteljski Supermen

Budi oflajn, štrajkuj onlajn!

Konzulska vremena

Život za dostojanstvo žrtava

Maturanti, sretno vam bilo

Kolumne

Neumorni tragač

Parlamentarci neradnici

Ateizam ili religija

Rudari koji mole za milost

Nebosanska diplomatija

Zajednička bosanska država može se graditi samo na cjelokupnoj teritoriji BiH

Razbijeni snovi

Najbolja učiteljica

Zajedno su skupa!

Argentinski genij

Zarobljena država

Rediteljski Supermen

Budi oflajn, štrajkuj onlajn!

Konzulska vremena

Život za dostojanstvo žrtava

Maturanti, sretno vam bilo