Iako nije mogao pomoći Sassuolu u osmom kolu Serije A protiv Rome zbog povrede zadobijene 9. oktobra u utakmici između Kipra i Bosne i Hercegovine, bh. stoper Tarik Muharemović je na drugi način, zaista prekrasan, na sebe skrenuo pažnju.Naime, Muharemović je ugostio bosanskohercegovačke paraplivače Ismaila Barlova i Ismaila Zulfića, zajedno s njihovim trenerom Amelom Kapom. Nakon utakmice, sportisti su sišli na teren, pozdravili igrače i dobili dresove od svog kolege iz nogometa.Muharemović je na Instagramu podijelio utiske:"Hvala od srca Anelu Džankoviću, treneru Amelu Kapi, Ismailu Barlovu i Ismailu Zulfiću na pozivu da pogledam film i provedem vrijeme s vama. Vaša energija, snaga i priča su nešto posebno, ponosan sam što sam imao priliku biti dio ove priče."Ovaj gest pokazuje da, i kada nije u mogućnosti igrati, Tarik Muharemović ostaje inspiracija i podrška bh. sportistima, potvrđujući da pravi heroji ponekad djeluju i izvan stadiona.

I kad nije u mogućnosti da igra, ostaje inspiracija i podrška bh. sportistima

Tarik Muharemović: Pokazao srce i van terena

Dok je ne tako davno jesen u brojnim domaćinstvima BiH mirisala na pečene paprike, turšije, razne džemove, dotle sve više kuhinja ostaje bez tih tradicionalnih mirisa. Jednostavno, cijene voća i povrća su takve da za pravljenje domaće zimnice nema računice. Paprika, paradajz, kupus, šljive i brojno drugo voće i povrće koje se, tradicionalno, koristi za pripremu zimnice ima takve cijene, kao da dolazi iz egzotičnih krajeva.I, dok u tome ima, donekle, istine, jer, bijeli luk stiže iz Kine, kruške iz Italije, paradajz iz Turske, krompir ko zna odakle sve ne, poljoprivrednici koji prodaju na pijacama su prisiljeni cijenama višim nego u tržnim centrima, koji, opet, daju prednost uvoznoj robi sumnjivog kvaliteta, barem preživjeti.U kakvom je stanju poljoprivredna proizvodnja u našoj državi govori činjenica da je u BiH tokom prvih šest mjeseci uvezeno voća i povrća u vrijednosti od gotovo 260 miliona KM! I tako domaćim poljoprivrednicima u stalnoj borbi s nedovoljnim poticajima, vremenskim nepogodama ne preostaje ništa drugo nego podići cijene.Njih se, jasno, u toj situaciji proglašava pohlepnim, ali država ništa ne čini da zaštiti vlastitu proizvodnju, odnosno, njen opstanak. U toj stalnoj igri, gdje se trud i znoj poljoprivrednika ne cijeni, gdje oni posustaju pred povrćem i voćem iz uvoza i gdje taj lanac diktira pravila, najviše gube građani.Ali, kad zemlja bogata njivama, suncem i vodom, kao i onima koji žele raditi i proizvoditi, samo da ima više sluha i brige, ne može do vlastite zimnice, onda nije problem ni u poljoprivrednicima ni građanima, već u politici koja je ih je sve zaboravila.

Domaćim poljoprivrednicima u stalnoj borbi ne preostaje ništa drugo nego podići cijene

Zimnica iz tuđine

Ovaj put su ga podveli pod djelo psihičkog nasilja.Nisu ga najavljivali, nisu ga promovisali, nisu o njemu javno raspravljali – samo su ga podvalili u set izmjena zakona zajedno s femicidom.Pitate se zašto?U javnosti je to prošlo potpuno neprimijećeno. Mi novinari smo, slučajno ili namjerno, u potpunosti zakazali.Trojkaška vlast - koalicija djece komunizma i Zukorlićevaca - mjesecima je pokušavala obezbijediti sebi mehanizme za cenzurisanje govora na internetu.Sjetite se pokušaja da se MUP-u KS omogući izdavanje prekršajnih naloga za govor mržnje na internetu koji će oni arbitrarno da određuju šta je. To su, tada, novinari uspjeli spriječiti.To nije prošlo, ali prošlo je ovo - u mnogo gorem obliku.Akciju su, mora se priznati, izveli vrlo domišljato. Prva meta bio je tip čiji vokabular kod svakog pristojnog čovjeka izaziva gađenje i mučninu. Prva žrtva - pokrivena žena koja radi za zvanično glasilo SDA - da se opozicija ne bi bunila. A onda su u krivičnu prijavu dodali i: suprugu ministra, zamjenicu državnog ministra i samoprozvanu „predstavnicu novinara“.Je li nekom još nije jasno zbog koga je ovaj zakon pisan i koga on treba da štiti? I kako se uopšte mjeri to „psihičko nasilje“? Za fizičko nasilje visina kazne zavisi od stepena povreda koje su nanesene - za masnicu ćete proći blaže nego ako nekome polomite vilicu.Tu imamo manje-više jasne i dokazive fizičke pokazatelje. Ali kako se tačno mjeri posljedica psihičkog nasilja i na osnovu kojih kriterija se utvrđuje da je djelo počinjeno?Tako što se neko osjeti zlostavljanim? Psihički. Mjerenjem njegovog osjećanja ćemo utvrđivati ozbiljnost djela i visinu zatvorske kazne?Ne vidite tu prostor za zloupotrebe i iživljavanje?Čekao sam nekoliko dana da vidim hoće li se iko oglasiti, hoće li iko reagovati na ovo uvođenje verbalnog delikta i cenzure na velika vrata. Niko - ništa.Vama, ljudskopravašima, „graDŽanistima“, borcima za slobodu - svaka čast. Vaši su na vlasti, pa vam je ovo očito potaman.Ali razmišljate li šta će biti sutra kad se SDA vrati na vlast i po istom članu zakona počne goniti vas - kao što su to htjeli u prošlom mandatu, ali nisu imali osnovu?Šta ćete onda?Hoće li opet biti: „Help Embassy, kme, kme…“?

Akciju su, mora se priznati, izveli vrlo domišljato

Verbalni delikt

Pronaći posao u BiH nije jednostavno, a pogotovo osobama s invaliditetom i drugim poteškoćama. Ipak, Muamer Zukanović iz Mostara primjer je uspješnog mladića kojeg invaliditet nije spriječio da ostvari jedan od zacrtanih ciljeva, a to je da pronađe posao u svojoj struci.Kao stručnjak za odnose s javnošću, s diplomom komunikologa, Zukanović se godinama prijavljivao na brojne konkurse. Uprkos diplomi, znanju i želji da doprinese svojoj zajednici i društvu, odbijenice su se nizale jedna za drugom. Razlozi se nisu krili u nedostatku kompetencija, već njegovoj „ograničenoj sposobnosti“ i po tome da su štake bile dio njegovog vizuelnog identiteta.Snaga njegove upornosti nadjačavala je silne prepreke na njegovom putu do zaposlenja, jer je, zahvaljujući projektu koji je podsticao zapošljavanje osoba s invaliditetom dobio priliku. Zukanović je danas zaposlen, zadovoljan i ispunjen poslom koji voli. Njegov primjer pokazuje koliko su upornost i vjera u sebe snažniji od predrasuda, ali i da s druge strane postoje oni koji podržavaju inkluziju.

Primjer uspješnog mladića kojeg invaliditet nije spriječio da ostvari jedan od zacrtanih ciljeva

Muamer Zukanović: Snaga upornosti

Dolazak zimskog perioda godine donosi dvije konstantne pojave. Prva je činjenica da se „skraćuje dan“ i da će noć trajati mnogo duže. Ovaj vikend ćemo „vratiti vrijeme“ na ono koje je realno naše, a zovemo ga zimsko. To znači da će se vratiti sat unatrag te da u danima koji nam dolaze mrak će padati već u popodnevnim satima. Druga pojava zime je iznimna zagađenost zraka kojoj svjedočimo desetljećima, a o njoj pričamo samo u zimskom periodu godine.Kotlina, kao što je sarajevsko-zenička, prirodno je predisponirana da u njoj nema horizontalnog strujanja zraka (advekcija). Nedostatak vjetra onemogućava da se određene čestice „raziđu“ te one postaju osnova nastanka prizemnog oblaka – magle. Ono što predstavlja problem je pojava aeropolutanata, zagađenih čestica za čiji je emisiju dominantno odgovoran čovjek. Kada se u atmosferu ispuštaju te čestice, koje zbog svoje veličine nose nazive PM10 i PM2.5 (particulate matter – suspendirane čestice), umjesto prirodne magle nastaje vještački i iznimno štetni smog. Nemogućnost vjetra je osnovni razlog zbog čega se isti zadržava u kotlini te guši stanovnike.<h2>Uzročnici zagađivanja</h2>Osnovni uzročnici zagađivanja zraka se nalaze u kućnim ložištima i pretjeranom broju automobila. Urbana gradnja, koja svakodnevno raste, nije praćena nijednim segmentom ostale infrastrukture. Bez gasifikacije, odnosno rješavanja grijanja u većini domaćinstava, dodatna urbana gradnja predstavlja ogroman problem. Osim ovoga, treba dodati i činjenicu da zgrade sprečavaju protok zraka te da ta „barijera“ smanjuje ionako lošu cirkulaciju zraka. Posebno se to odnosi na gradnju uz riječna korita. Zagađenje zraka kao problem postoji već godinama, ali je u posljednje vrijeme došao do izražaja. U posljednjem desetljeću broj stanovnika KS se povećao za samo 6.000, a broj automobila čak uduplao. Taj rast nije pratio razvoj infrastrukture u bilo kojem obliku. Svako sagorijevanje pravi veliki problem u atmosferi. Osim staklenog gasa CO2 veliki problem izaziva emisija SO2 koja se javlja kod nečistih goriva, odnosno onih koji imaju sumpora u sebi. Upravo je SO2 u atmosferi krivac za nastanak sulfidne kiseline i potencijalnih kiselih kiša. Bosna i Hercegovina je u „top3“ države po mortalitetu koji je izazvan nekvalitetnim zrakom koji udišemo. Ako se nastavi ovako, možda ćemo imati i neke evolutivne promjene te disati na škrge, ali jedno je sigurno – ova kotlina ima sve lošije prirodne uslove za život!Nije zagađenost samo zimi, ali ona zbog anticiklone i grijanja u tom periodu dolazi do izražaja. Statistika kaže da 3.300 ljudi, a to je 10 posto ukupnog mortaliteta, umire zbog lošeg kvaliteta zraka u Bosni i Hercegovini. <h2>Zaduženje KS</h2>Zbog svega spomenutog je prije nekoliko dana odjeknula vijest da se Kanton Sarajevo zadužuje za 45 miliona KM zbog rješavanja problema zagađenja u istom. Kada ovo pročitate dođe vam da pohvalite aktivnost i konstatirate kako je to sjajna vijest, ali je velika šteta zbog čega nisu sredstva planirana u budžetu za takvu djelatnost. Kredit je na 31,5 godina sa odgodom otplate od osam godina. Njega će, kao i sva ostala zaduženja, vraćati poreski obveznici Kantona Sarajevo. Kada se uzimaju krediti, bez obzira da li to radio kanton, neki privredni subjekt ili domaćinstvo, isti mora biti usmjeren u investicioni element. Svakako da će se svi u kantonu saglasiti da je čist zrak predispozicija života i „moliti“ zakonodavce da se uvijek u budžetu nađu pare za te aktivnosti. S problemom zraka se moraju uhvatiti svi nivoi vlasti uz ozbiljan plan. Sve dok zgrade „niču“ na vjetrovnim koridorima i uz riječna korita svaka odluka o borbi protiv zagađenja je „rekreativna“. Urbani razvoj ne obuhvata samo pravljenje kuća i zgrada – on mora biti praćen brojnom infrastrukturom koja obuhvata razne stvari – od parking mjesta do energetske efikasnosti. A najvažnije je sve to na vrijeme u budžetima planirati – da se ne bi dešavali „krediti“ koje će vraćati ne samo naša djeca – nego i unučad!

Nemogućnost vjetra je osnovni razlog zbog čega se isti zadržava u kotlini te guši stanovnike

Profesor Vedran Zubić pisao za "Dnevni avaz"

Profesor Vedran Zubić piše za "Avaz": Kreditom protiv zagađenja

Iako ove sezone ne uživa status standardnog prvotimca u redovima Fiorentine, Edin Džeko je još jednom pokazao zašto je i dalje sinonim za klasu i iskustvo. Sinoć je, u meču Konferencijske lige protiv Rapida iz Beča, iskoristio priliku koju mu je trener ukazao i opravdao povjerenje na najbolji mogući način.Kapiten fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine našao se u startnoj postavi “Viole”, a u 48. minuti susreta postigao je pogodak za 2:0, čime je praktično zapečatio sudbinu austrijskog predstavnika. Njegov osjećaj za prostor i mirnoća pred golom još jednom su podsjetili na to da godine za pravog golgetera ne predstavljaju prepreku.Bez obzira na smanjenu minutažu u Seriji A, Džeko i dalje ostaje ključna figura kada je najpotrebnije. Jednostavno je lider na terenu i van njega.Pogodak u Beču nešto je što priželjkuju i navijači fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine, ali 18. novembra kada Zmajevi u posljednjem kolu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo gostuju kod Austrije.Podsjetimo, ukoliko izabranici Sergeja Barbareza tri dana ranije u Zenici savladaju Rumuniju osigurat će baraž za Mundijal, te će u Beču tražiti trijumf za direktan plasman na Mundijal koji se na ljeto 2026. godine igra u Kanadi, SAD i Meksiku.

Lider na terenu i van njega

Edin Džeko: Stari vuk

Noćni život u Sarajevu odavno je izgubio dušu. Grad koji je nekada disao uz zvuke gitara, bubnjeva i gužvu u klubovima, danas funkcioniše isključivo kad se dogodi neki veliki solistički koncert. Tada se nakratko probudi euforija, “zapale” društvene mreže, napune sale, i čini se da Sarajevo ponovo diše. Ali, čim se reflektori ugase, sve se vraća u staro stanje – u tišinu, sivilo i pustoš.Sve ono što je nekad činilo srž Sarajeva, onaj njegov prepoznatljivi duh, nestalo je zajedno s klubovima koji su bili temelj noćnog života. Sve se svelo na nostalgične večeri, na sjećanja onih koji se i dalje zaklinju da je prava muzika prestala postojati krajem osamdesetih, i da je sve poslije toga samo “šund”. Ta jugonostalgija, koja je nekad imala smisla, danas je postala okov. Sarajevo ne da da mu mladi dišu, jer se sve što je savremeno, energično i drugačije, proglašava površnim, „estradnim“, nedostojnim „pravog Sarajeva“ i pokušava se ugasiti.Paradoks je što upravo taj estradni svijet, koji se danas prezrivo odbacuje, ima svoje korijene ovdje. Gotovo cijela jugoslavenska estrada potekla je iz ovog grada, iz kafana, klubova i studija koji su u međuvremenu nestali. Sarajevo je bilo srce muzičke scene regiona, a danas je tek muzej tog vremena. O tim danima se priča sa sentimentalnom toplinom, uz fraze „eh, kako je nekad bilo“, dok sadašnjost polako gubi svaki ton, svaku notu, svaku emociju.Čak i kad neko pokuša oživjeti ovaj već uspavni grad, naiđe na zid – smeta buka, smeta gužva, smeta činjenica da se neko usudio svirati nakon jedanaest. Grad koji je nekad živio 24 sata sada se gasi čim padne mrak. Policijska sirena je postala jača od muzike, a mladi provod imaju samo onda kada u grad dođe neka velika zvijezda i zakaže svoj koncert, a i tada ih dočeka prezir i napad, jer za Boga miloga ko to sve pjeva u kulturnoj Zetri ili Skenderiji.Oni koji tvrde da Sarajevo nema estradu, zapravo ne razumiju da je upravo ovdje sve počelo – i da se sada živi samo na sjećanjima tog početka. Jer noćni život više nije stvar ritma, nego nostalgije. Sve što je ostalo su priče o koncertima, koji su jedini trenuci kada grad nakratko podsjeti sam sebe da još postoji.Sarajevo je tako postalo grad koji čeka. Čeka da mu neko donese muziku, da ga neko oživi na nekoliko sati, da neko „izvana“ podsjeti ljude kako izgleda život. A kad sve to prođe, ostaje samo tišina, kao podsjetnik da su nekada davno, u ovom istom gradu, postojali zvukovi koji su budili cijelu noć.

Sarajevo je bilo srce muzičke scene regiona

Okovi jugonostalgije

Cijene hrane u Bosni i Hercegovini odavno su prešle svaku granicu zdravog razuma. Mlijeko, hljeb, meso, ulje – sve je skuplje iz sedmice u sedmicu. Na pijacama vlada šok, u marketima očaj. Ljudi broje svaku marku, kupuju po komad, gledaju cijene, pa odustaju. Prosječna plaća više ne pokriva ni osnovne troškove, a vladajući – umjesto da djeluju – samo poziraju po skupim restoranima i slikaju se s tanjirima koje većina građana ne može ni sanjati.Građani se odriču mesa, voća, mlijeka. Majke kupuju manje da bi djeca imala više. O penzionerima da se i ne govori – njima su korpe prazne, a računi puni. Država koja ne može obezbijediti hljeb i mlijeko po normalnoj cijeni – izgubila je svaki smisao. A naši političari, umjesto rješenja, nude isprazne izjave i lažna obećanja.Dok kilogram mesa prelazi 20 KM, a litar ulja postaje luksuz, vlast traži nove načine da opravda svoju nesposobnost. Umjesto kontrole cijena, oni kontrolišu medije. Umjesto pomoći građanima, pomažu sebi. Umjesto planova, dijele funkcije.Bosna i Hercegovina danas je zemlja u kojoj radnik gladuje, a političar se goji. Narod u ovoj zemlji više ne živi – preživljava. A sve dok šutimo, oni će i dalje jesti na naš račun. I što je najgore – bez imalo grižnje savjesti.

Bosna i Hercegovina danas je zemlja u kojoj radnik gladuje, a političar se goji

Na granici razuma

Dr. Agnješka Bjenčik-Misala, profesorica i prodekanesa Univerziteta u Varšavi, istaknuta je naučnica i braniteljica istine o genocidu u Srebrenici. Kao jedna od glavnih organizatorica međunarodne konferencije „Never Forget Srebrenica“, održane povodom 30. godišnjice genocida, dr. Bjenčik-Misala snažno je podsjetila da je sjećanje na žrtve obaveza – ne samo moralna, nego i politička.Kroz svoju akademsku i javnu djelatnost, ona zagovara da univerziteti budu čuvari sjećanja, mjesta borbe protiv poricanja i normalizacije zla. Ističe važnost solidarnosti između Poljske i BiH, podsjećajući na historijsku ulogu Tadeuša Mazovijeckog, prvog izvjestitelja UN-a za ljudska prava na prostoru bivše Jugoslavije.Za dr. Bjenčik-Misalu, lekcije iz Srebrenice nisu zatvoreno poglavlje historije, već jasan poziv Evropi da djeluje odgovorno, dosljedno i na vrijeme – kako se zlo više nikada ne bi ponovilo.

Lekcije iz Srebrenice nisu zatvoreno poglavlje historije

Bjenčik-Misala: Poljska je razumjela tragediju Bosne

Dr. Agnješka Bjenčik-Misala: Glas istine

Fudbal u Bosni i Hercegovini odavno nije samo sport – to je poligon za interese, dogovore i manipulacije. Najveća sramota dolazi upravo od onih koji bi trebali biti simbol poštenja – sudija. Umjesto da budu čuvari pravde na travnjaku, oni su postali produžena ruka pojedinaca, klubova i moćnika koji iza kulisa vuku konce.Gotovo da nema kola u Premijer ligi BiH bez sramotne odluke. Dosuđeni penali koji ne postoje, poništeni regularni golovi, izmišljeni faulovi i crveni kartoni koji mijenjaju tok sezone – sve to postalo je svakodnevica. Navijači su ogorčeni, klubovi očajni, a Fudbalski savez BiH nijem.Posebno je skandalozno što se isti ljudi koji su “sahranili” sportski kredibilitet domaćih takmičenja, iz sedmice u sedmicu nagrađuju novim utakmicama. Greške se ne sankcionišu – naprotiv, sistem ih štiti. Umjesto da odgovaraju, mnoge sudije napreduju, kao da su dio nevidljive mreže koja odlučuje ko će opstati, a ko ispasti iz lige.VAR, koji je trebao unijeti red, u BiH služi da se potvrdi haos. Kod nas tehnologija ne pomaže istini, nego prikriva nepravdu. Umjesto da analiziramo igru, mi analiziramo suce. Umjesto da govorimo o talentima, govorimo o krađama.Bosanskohercegovački fudbal neće naprijed dok se ne prekine s ovim kriminalnim suđenjem. Jer dok se pošteni klubovi bore na terenu, drugi pobjeđuju za stolom – uz zvižduk, ali ne onaj sportski, nego korumpirani.Ovo nije više sport, nego lakrdija koja vrijeđa svakog navijača. I dok savez šuti, sudije kroje tabelu, a pravda – kao i na drugim nivoima u ovoj zemlji – ostaje na klupi.

Gotovo da nema kola u Premijer ligi BiH bez sramotne odluke

Sramota bh. fudbala

Amela Bećirspahić-Midžić iz Bihaća dokazala je da upornost i hrabrost mogu pobijediti i najveće prepreke. Nakon što je pravosnažnom sudskom odlukom dobila pravo na brigu, staranje i djelimično izdržavanje svog maloljetnog djeteta, Amela je više od mjesec provela u štrajku glađu pod malim šatorom u centru Bihaća.Njena borba privukla je pažnju najviših zvaničnika i nevladinih organizacija, koje su joj pružale stalnu podršku. Iako su nadležne institucije u početku oklijevale da provode pravosnažnu sudsku odluku, Amela je pokazala da upornost i odlučnost nemaju alternativu.Danas, dok rješava stambeno pitanje i traži posao, Amela ostaje simbol istrajnosti i neustrašive borbe za prava majke i djeteta, inspiracija svima koji se bore protiv birokratskih prepreka i nepravde.

Njena borba privukla je pažnju najviših zvaničnika i nevladinih organizacija

Hrabra majka

Umjesto novca – obećanje. Sasvim dovoljno da Grad Stolac ugovori nastavak školskog prijevoza za učenike koji pohađaju nastavu po bosanskom planu i programu.Djeca će ponovo imati prijevoz od kuće do škole, nakon što im je to pravo tri dana bilo uskraćeno, rečeno je nakon sastanka predstavnika kantonalne i lokalne vlasti.Ustanovljeno je da je problem nastao zbog koeficijenata u raspodjeli sredstava koje kantonalne vlasti doniraju općinama i gradovima.Ispostavilo se da je, eto, samo Stolac u minusu, a ta nepravda će biti ispravljena naredne školske godine. Ispostavilo se i da su se „kola slomila“ na djeci bošnjačke nacionalnosti. Nakon silnih političkih prepucavanja, čula su se i izvinjenja, priznalo se da postoje anomalije, govorilo se i da se zakoni ne smiju kršiti, kritikovali su se autobusi „sa strane“.Eto, tri dana su bila dovoljna da djeca postanu taoci neusklađenih koeficijenata, nejasnih nadležnosti i, očito, političke kampanje. Usljed svega, djeca su morala čekati, ne autobus, već dogovor.Lijepo je da je dogovor postignut, ali gorak okus ostaje. Zar je problem morao eskalirati do te mjere da djeca s nastave izostaju tri dana? Jer, ovo nije pitanje novca, koeficijenata, trošenja novca u skladu sa Zakonom, fiskalnoj odgovornosti.Ovo je priča o tome kako su najmlađi postali taoci jedne, najblaže rečeno neorganizovane administracije i političkih obračuna, ali i pokvarenog sistema.&nbsp;

Tri dana su bila dovoljna da djeca postanu taoci neusklađenih koeficijenata, nejasnih nadležnosti i, očito, političke kampanje

Pokvareni sistem

Najbolji bosanskohercegovački teniser Damir Džumhur nastavlja graditi svoj put među svjetskom teniskom elitom. Na najnovijoj ATP listi, Džumhur je napredovao četiri pozicije i sada zauzima 63. mjesto sa 883 boda. Imat će priliku dodatno popraviti svoj ranking ako na turniru u Beču ostvari zapažen nastup.Bosna i Hercegovina je blizu da ponovo ima dva tenisera među 200 najboljih, jer je Nerman Fatić sada 209. na ATP listi.Damir Džumhur rođen je 20. maja 1992. godine u Sarajevu. Tenisom se počeo baviti s pet godina, uz podršku i trenersku pomoć svog oca Nerfida Džumhura. Godinama je najbolji bh. teniser te sinonim za upornost, talent i sportski ponos naše zemlje.

Godinama je najbolji bh. teniser

Damir Džumhur: Sinonim za upornost

Dvadesettrogodišnji golman FK Željezničar Vedad Muftić u posljednje vrijeme nije privukao pažnju samo sjajnim nastupima na terenu, već i svojim humanim gestom prema mladim sportistima.Naime, FK Rudar Breza objavio je lijepu vijest – klub je javno zahvalio Muftiću na nesebičnoj donaciji za njihove kadete i juniore.- FK Rudar Breza upućuje iskrenu zahvalnost Vedadu Muftiću, golmanu FK Željezničar, na nesebičnoj donaciji tri para golmanskih rukavica i jednog golmanskog dresa za naše kadete i juniore - naveli su iz Rudara Breza.Ovim gestom Vedad je pokazao da pravi sportista ne zaboravlja svoje početke i da podrška mladim generacijama zaista mnogo znači.- Hvala, Vedo — tvoj poklon bit će dodatna motivacija našim mladim čuvarima mreže da marljivo treniraju i slijede tvoj primjer - poručili su iz Rudara Breza.Ove sezone, Vedad Muftić je branio na 11 susreta za Željezničar, a mrežu je uspio sačuvati netaknutom u šest navrata.

Donirao opremu omladincima Rudara iz Breze

Vedad Muftić: Istinski sportista pamti svoje početke

Od spektakularnog „kidanja asfalta“ i dolaska biciklom na posao, pa sve do imitacije Donalda Trampa – politički put Draška Stanivukovića sve više liči na predstavu nego na ozbiljan angažman. Sada, kada je formirao novi politički pokret, dojam je da gledamo još jedan čin iste farse – još jednu podvalu upakovanu u priču o promjenama.Stanivuković je najavio „pokret koji će okupiti važne ljude“, političke organizacije, nevladin sektor i pojedince. Predsjedništvo PDP-a već je podržalo taj projekt, uz poruke da će novi pokret postati druga najjača politička snaga u Republici Srpskoj. Svečano otvaranje je odrađeno jučer na Palama, uz bombastičnu poruku da „više ništa neće biti isto“.Nije ovo prvi put da mlađahni političar iz Banje Luke najavljuje da ništa više neće biti isto. Poruke su uobičajeni skup fraza o „ukrupnjavanju opozicije“ i „novim ljudima“. Stanivukovićev politički imidž odavno se gradi na populizmu i performansima: od javnih ispada, egzibicija na društvenim mrežama, pa sve do teatralnih obraćanja koja više podsjećaju na YouTube skečeve nego na državničke istupe. On zna kako privući pažnju, ali ne i kako tu pažnju pretvoriti u stvarne rezultate.Da malo više sluša Branislava Borenovića ili Igora Crnatka, koji je možda i jedan od najevropskijih političara u cijeloj državi, bilo bi tu i nekog smisla. Podsjećamo da Stanivuković ni kao gradonačelnik Banje Luke nije donio promjene koje je obećavao – osim što je u međuvremenu uspio dodatno da se zavadi s kim god je stigao.Ovo nije politika, nego predstava koja se već predugo igra.&nbsp;&nbsp;

Da malo više sluša Borenovića ili Crnatka, koji je možda i jedan od najevropskijih političara u cijeloj državi, bilo bi tu i nekog smisla

Igra koja predugo traje

Već nekoliko godina pratimo kako je sve veća učestalost vijesti koje nas dodatno uznemire jer govore o nasilju u školama. Svakako da takve informacije negativno utječu na našu svijest bez obzira da li se radi o međuvršnjačkom nasilju među djecom, sukobima na relaciji učenik i nastavnik ili ono čemu svjedočimo u proteklom periodu – napadima roditelja na nastavno osoblje. Bitno je da konstatujemo da škola nije neki izolovani objekt nego sastavna cjelina društvene zajednice te da sve ono što se događa u društvu reflektuje se i na samu školu.<h2>Bastion sigurnosti</h2>Prije dvije godine je ovdašnji geografski prostor bio zavijen u crno zbog napada jednog učenika vatrenim oružjem u kojem je u Beogradu smrtno stradalo devet osoba. Sama pomisao da dijete od 13 godina koristi vatreno oružje je svojevrsna katastrofa, a činjenica da je ubio osmero svojih vršnjaka i zaštitara škole je tragedija najvećih razmjera. Evidentno je da su se brojni ispadi uvijek dešavali u školama, ali ovakvi slučajevi su uvijek bili vezani samo za holivudske filmove. Nije prošlo puno vremena od tog slučaja do ranjavanja nastavnika u Lukavcu – opet je maloljetnik koristio vatreno oružje. I prošle godine ispred jedne škole u glavnom gradu desio se slučaj u kojem je iz vatrenog oružja učenik prvog razreda ranio učenika trećeg razreda te škole.Ovakve vijesti kao da dolaze iz brazilskih favela, a ne iz škola za koje smo mislili da su bastioni sigurnosti. Još teži slučaj se desio u Sanskom Mostu kada je jedan djelatnik škole usmrtio tri lica koja su također radila u toj školi. Čovjek je iz vatrenog oružja oduzeo život svojim kolegama. Kada se dese ovakve stvari, osim što nas uznemire, treba postaviti pitanje kako je moguće da smo kao društvena zajednica došli do takvog nivoa da se u školama upotrebljava oružje!?Generalni problem je što se uvijek bavimo posljedicama, a ne uzrocima potencijalnog problema. Kada se desi katastrofa o tome se priča nekoliko dana, a nakon toga zaboravi do novog događaja tog tipa. Ono što bi društvo trebalo je da preventivno djeluje i otklanja nedostatke koji dovode do najgorih scenarija. Kada je riječ o međuvršnjačkom nasilju rad na pedagoškoj psihologiji mora biti prevenirajući i adekvatan. Brojni su razlozi nasilja, a posebnu kategoriju čini nasilje koje se snima i sekundarno objavljuje. Još gora činjenica je da brojni gledatelji istog ne prekidaju nasilje nego ga nijemo promatraju ili odobravaju isto. Društvo u kojem je normalna upotreba fizičke sile ima ozbiljnih problema u osnovi svog djelovanja. Već godinama se dozvoljava da „argument sile“, u bilo kojem nivou ili segmentu, preovladava nad „silom argumenta“. <h2>Validnost škole</h2>Ponašanje učenika, odnosno djece u školama je samo refleks onoga što već postoji u društvu kao osnovni model. Očekivati da djeca budu drugačija od opće klime u zajednici je utopija. Ne bi sigurno oni izmislili agresivno ponašanje da im se to ne servira kroz medije, društvene mreže, lokalnu zajednicu ili porodicu. Postalo je normalno maltretirati fizički ili materijalno slabijeg – bez obzira na koji način se ono sprovodilo. Djeca često rade ono što vide od starijih, a to je dehumanizaciju određenih osoba! Nekada su ti napadi posljedica ljubomore, ali rezultat je uvijek isti – teška trauma za žrtvu takvih napada.Često je i sam napadač žrtva, ali iz nekog drugog konteksta. Nekada on dolazi iz sredine u kojoj je nasilje normalna pojava ili je napad samo posljedica nekog kompleksa niže vrijednosti. Poseban oblik maltretiranja predstavljaju napadi učenika na nastavnike. O tim stvarima se rijetko govori, a oni su često samo verbalne prirode. Nekada se radi o pukoj „zabavi“, a često kroz društvene mreže se šire videozapisi takvog djelovanja. Evidentno je da je to posljedica generalnog omalovažavanja obrazovanja i djelatnika u istom koje traje već desetljećima. Kad se u zajednici stvaraju priče od „šta će ti škola?“ do „kupi neki papir!“ jasno je da će doći do „šikaniranja“ cjelokupnog procesa i radnika u njemu. Danas učitelji na svim nivoima obrazovanja ne doživljavaju onakvo poštovanje kao što su imali u ranijem periodu. Kada ih ne poštuje vlast, društvo ili bilo koji drugi segment – zbog čega bi djeca to radila!?S druge strane izgubila se i validnost škole. Ona je nekada garantirala ekonomski prosperitet i budućnost, a danas smo svjedoci da se to ne dešava. Učenici nemaju osnovni motiv, a ocjena kao takva postaje uzrok i posljedica obrazovnog sistema. Upravo je to najveća greška koja bi se promjenom pravilnika o upisu u naredni nivo obrazovanja morala promijeniti. Umjesto znanja mi smo u obrazovanju izabrali ocjenu – i tu se pojavila najveća frustracija kod djece, a samim tim i kod roditelja!Sistem mora da napravi da svi igramo na istoj strani, odnosno da se zna da nam je cilj identičan – a to je zdravo, odgojeno i obrazovano dijete. Trokut učenik-roditelj-nastavnik je osnova djelovanja u obrazovanju. Kada se to ne izgradi onda dolazi do najgorih posljedica koje završavaju verbalnim i fizičkim nasrtajima roditelja na nastavnike. Jasno je da su to izolirani incidenti, ali su to dešavanja koja ostavljaju veliki trag u društvu. Kada je prije godinu jedan roditelj fizički napao i „našamarao“ nastavnicu u školi u Bijeljini bilo je jasno da je krajnje vrijeme da se nešto promijeni i adekvatno reaguje. Ovo je slučaj koji je otišao u „eter“, a i on je duže vremena bio „pod tepihom“ zbog „dobre slike škole“. Te lažne reklame školskih javnih ustanova koje se takmiče u srednjim ocjenama i dokazivanju kako je kod njih sve idealno je osnova sekundarnih problema. Čuvena poslovica da je „najveći problem robovlasništva zadovoljan rob“ ovdje dolazi do izražaja. Škole nisu influenseri koji treba da šalju idealnu sliku o sebi kroz društvene mreže. One moraju ispravljati devijacije u društvu, a nemoguće je da to (u)rade kada ne žele ni da konstatuju iste koje se dešavaju u njihovom dvorištu!Vjerovatno ni moji roditelji nisu smatrali da svi nastavnici koji meni predaju su idealni, ali se nikada nije desilo da se ti ljudi omalovažavaju u mom prisustvu. Danas smo svjedoci da roditelji pred svojom djecom vrijeđaju i obaraju autoritet nastavnika. Takvo ponašanje veoma brzo dovodi do situacija da učenici ne poštuju nastavnike, a to je osnova svakog budućeg problema. Poštovanje treba i mora biti uzajamno, ali je nastavnik „vođa procesa“. Gradnja autoriteta, koji je veoma bitan u svakom procesu i radu, počinje iz poštovanja koje se vremenom razvija do najvišeg nivoa. Treba napomenuti da roditelj veoma teško može zaključiti koja je želja nastavnika u dugotrajnoj pedagoškoj psihologiji u kojoj je dokimologija (nauka o ocjenama) samo jedan segment te priče!<h2>Otklanjanje uzroka</h2>Cjelokupna društvena frustracija i opće nezadovoljstvo sistemom najčešće puca na svojoj najslabijoj karici. U ovom slučaju to je obrazovanje jer se stvorila pogrešna baza sistema – ono treba da bude stub svakog društva, a ne njegova najslabija karika. Zanimljivo da roditelji nekada govore nastavnicima „kako trebaju raditi“, a vjerovatno ne bi rekli hirurgu kako da isti potencijalno operiše njihovo dijete! Možda je gruba komparacija, ali je sistem djelovanja identičan. Kada se roditelj nakupi frustracija, zbog brojnih stvari koje ga tište, napad na nastavnika je samo posljedica sveobuhvatnog stanja. „Guranje pod tepih“ i neprijavljivanje ovakvih slučajeva, kao i neadekvatne sankcije kada se isti dogode, za posljedicu će uvijek imati neku eskalaciju koja će nas sve „iznenaditi“, a pitanje je kako nas nešto iznenadi kada se konstantno dešava? Možda je jedno od rješenja da se nastavnici tretiraju kao državni službenici, ali je najbolje rješenje otklanjanje uzroka – a to je u ovom slučaju neadekvatan sistem i pogrešna dokimologija! Ovo su problemi o kojima se mora konstantno pričati jer kad se desi fizički napad i upotreba oružja – onda je kasno!Škola mora biti bastion sigurnosti i znanja, a kakva je situacija danas možda će trebati više zaštitara u školi nego u bankama ili možda težimo stanju u kojem će u školi biti više zaštitara nego nastavnika. Onda će svima biti jasno u šta bi se škola pretvorila – u zatvor! Metalni detektori, rešetke i naoružani čuvari nisu dugoročno rješenje problema – a odgoj, međusobno poštovanje i promjene u sistemu vrijednosti - to sigurno jesu!

Društvo u kojem je normalna upotreba fizičke sile ima ozbiljnih problema u osnovi svog djelovanja

Rad na pedagoškoj psihologiji mora biti prevenirajući i adekvatan

Tarik Muharemović: Pokazao srce i van terena

Zimnica iz tuđine

Verbalni delikt

Muamer Zukanović: Snaga upornosti

Profesor Vedran Zubić piše za "Avaz": Kreditom protiv zagađenja

Edin Džeko: Stari vuk

Okovi jugonostalgije

Na granici razuma

Dr. Agnješka Bjenčik-Misala: Glas istine

Sramota bh. fudbala

Hrabra majka

Pokvareni sistem

Damir Džumhur: Sinonim za upornost

Vedad Muftić: Istinski sportista pamti svoje početke

Igra koja predugo traje

Profesor Vedran Zubić piše za "Dnevni avaz": Nasilje u školama

Kolumne

Tarik Muharemović: Pokazao srce i van terena

Zimnica iz tuđine

Verbalni delikt

Muamer Zukanović: Snaga upornosti

Profesor Vedran Zubić piše za "Avaz": Kreditom protiv zagađenja

Edin Džeko: Stari vuk

Okovi jugonostalgije

Na granici razuma

Dr. Agnješka Bjenčik-Misala: Glas istine

Sramota bh. fudbala

Hrabra majka

Pokvareni sistem

Damir Džumhur: Sinonim za upornost

Vedad Muftić: Istinski sportista pamti svoje početke

Igra koja predugo traje

Profesor Vedran Zubić piše za "Dnevni avaz": Nasilje u školama