Kada je <a href="https://avaz.ba/tag/126/andrej-plenkovic">Andrej Plenković</a> iz one udobne, evropske fotelje preuzeo vruću stolicu čelnog čovjeka HDZ-a, čija je „vrelina“ prije toga otjerala Tomislava Karamarka, svi su se nadali da će friški Plenki (nadimak koji su mu dali hrvatski mediji) posložiti stvari.&nbsp;Krupne i sitne afere
Prvobitno se mislilo da je Plenković anemičan, uljuljkan još u briselskoj lakoći postojanja, a odvojen od teške balkanske političke prakse te da se kao takav teško može izboriti sa sitnim i krupnim aferama koje su se proizvodile kao na traci, a usko su vezane za kadrove HDZ-a. 
Međutim, prve udarce Plenković je lako odbranio. Oni pravi problemi počeli su tek kada postaje predsjednik Vlade Hrvatske. Čini se da od 2016. godine, kada je formirao vladu, nije prošao nijedan mjesec da za njegove ministre nije iskočila neka afera. Od „Agrokora“, „SMS-a“ do aktuelnih zamršenih afera oko off shore kompanija i nekretnina. 
No, osim što je unutar vlasti mijenjao, smjenjivao i prihvatao ostavke raznih ministara (prema izvještajima hrvatskih medija, on je drugi na listi premijera s najviše rotacija ministara), Plenković vodi žestoku bitku i unutar svoje stranke. 
I tu je pokazao svu svoju moć upravljanja, savladavanja kriza i kontrole štete. 
Pritisnut sa svih strana, uspio je izbalansirati haos u stranci i Vladi i jedno okrenuti u korist drugog. Naime, iako mu pada rejting, puno se članova HDZ-a okreće protiv njega, Plenković je kroz rastjerivanje ministara u Vladi, uspio situaciju donekle okrenuti u svoju korist. U tome je pokazao umijeće da kontrolira štetu. Hoće li do kraja uspjeti, ostaje da se vidi. 
Vođen svojim interesom&nbsp;Ipak, upravo se tu vidi da onaj anemični i uljuljkani Plenković, ustvari, ima dosta tvrd karakter, koji zna i želi zavesti određeni red. Red koji vjerovatno ide u njegovu korist, ali ipak red. Plenković je, bar prema njegovim postupcima, realpolitičar. Čovjek koji gleda samo interes i politiku prilagođava tome. 
U tom kontekstu savršeno se uklapa opis koji su mu pojedini hrvatski mediji dali: Čelična pesnica u svilenoj rukavici. 
Varka bljedunjave fasade
Kako Plenki dobro balansira između šefovanja u HDZ-u, Vladi, održavanja tijesne većine u Saboru te evropskih institucija najbolje pokazuje činjenica da je bio kandidat za predsjednika Evropske komisije. 
Iako je često na meti kritika da je desničar, da ubija demokratiju, određenim vezama i poznanstvima Plenković je uspio da se njegovo ime razmatra za jednu od najviših funkcija u EU. 
Još jedan dokaz da iza bljedunjave fasade stoji jedan brzi, efikasni i snalažljivi um.

Mislilo se da je Plenković anemičan, uljuljkan još u briselskoj lakoći postojanja, a odvojen od teške balkanske političke prakse te da se kao takav teško može izboriti sa svim problemima

Čelična pesnica u svilenoj rukavici

Prije tačno pedeset godina Amerikanci su se spustili na Mjesec. I, ako bi taj historijski trenutak koji se čovječanstvu dogodio 21. jula 1969. mogao ičim opisati, jer sam ga kao već poodrasli dječak, tog toplog ljeta doživio u djedovoj kući u Sarajevu, kada sam prvi put poželio da budem Amerikanac, onda je to Betovenova (Ludwig Van Bethoven) Mjesečeva sonata, u trajanju od nekih 17 minuta. Ta melodija poput laganog padanja perja dočarava elegično, a u isto vrijeme epsko osjećanje jedne sasvim zaslužene pobjede ljudi nad vlastitom gravitacijom. U očima tinejdžera to je vizuelna memorija koja ostaje za sva vremena.
I to je ključ svega! Pobijediti, dok još možete patos na koji vas obaraju sile vlastitog neznanja, ili još neosvojenog znanja, pohlepe - kao straha od budućnosti, zapravo totalnog nevjerovanja, sujete, umišljenosti i na kraju, najgore oholosti. Valja nam se, znači, izdići iznad toga uvažavajući kosmički poredak i neminovne brojke, kao nepogrešive kosmičke note – to je bila ta naša ljudska epizoda osvajanja Mjeseca.
Neka druga Amerika
Danas, pola stoljeća kasnije, uviđamo da je znanje u isto vrijeme vjerovanje i obrnuto! Te, da to što plutamo na okeanu informacija uopće ne znači da se naše znanje uvećava. Naprotiv! Konzumerističko srljanje u inerciju preživljavanja, makar i uz pompezne tržišne brendove ne uvećava našu empatiju, recimo - prema 65 miliona ljudi, koji su poput nomada zbog bijede i ratova u vlastitim zemljama napustili svoje domove, tragajući za nekom svojom Amerikom ili Evropom!
Kad zato danas čujete ovog američkog predsjednika Donalda Trampa (Trump) kako rasistički proziva jedinu ženu muslimanku u Kongresu Ilhan Omar, optužujući je da ne voli (dovoljno ?!) Ameriku, a onda na mitinzima, pušta da masa skandira “pošaljite je nazad”, valjda u Somaliju, odakle je Omar zbog rata pobjegla kao tinejdžerka, jasno vam je da to nije više ona ista – naša Amerika. 
Nije to, dakle, ona zemlja, koja je mogla da pobijedi ljudsku gravitaciju i prije pedeset godina jedina aterira na Mjesec.

Šta je onda ostalo drugima, poput ljudi na Balkanu kojima je Amerika bila uzor, ponajprije ona iz doba Kenedija (John F. Kennedy) koji je neposredno prije svoje tragične smrti najavio da će Amerikanci sletjeti na Mjesec. Ili, Amerika Ronalda Regana (Reagan), koji je rekao da jedino u ovoj velikoj zemlji, ne dakle u Kini, Rusiji ili drugdje, možete doći iz bilo kojeg dijela svijeta i postati Amerikanac. A da vas niko više ne pita odakle ste, osim onako, radi folklora.&nbsp;&nbsp;Ali, vremena su se s Trampom promijenila. Nasreću samo donekle, jer Amerika je na autopilotu kad su njene tradicionalne vrijednosti u pitanju.&nbsp; 
Možete misliti kakav je Tramp radost mrziteljima Amerike. Kako mu se raduju svi oni lokalni balkanski političari, ogrezli u interesima vlastitih političko-porodičnih biznis kartela, kakve naravno imamo na djelu već četvrt stoljeća i u Bosni. I šta to znači kad Milorad Dodik najavi da će tražiti od američkih Srba, da opet glasaju za Trampa 2020. godine. 

Balkanski politički karteli&nbsp; 
To je ona Bosna i ono Sarajevo, a naravno i drugi centri moći u Bosni i Hercegovini, od kojih jedni upiru prstom u nesavršenstvo “Dejtona”, kriveći potiho Amerikance za sve; jer su oni prije skoro 25 godina stvorili monstruozno antidržavno uređenje ove napaćene zemlje. A drugi, prijete, pozivajući se upravo na Dejton, da će otići iz Bosne i Hercegovine, još i s komadom zemlje (RS), na kojeg nemaju tapiju, jer zemlja pripada svim građanima i nije vjerska niti nacionalna kategorija - pa da se tako prilijepi uz Srbiju!? 
Upravo po tome, kako se između sebe dogovaraju, naizgled zavađeni tabori oprečnih “nacionalnih” kartela i kako žrtvuju sve i svakoga radi vlastitih interesnih koalicija, Bosanci nikad neće aterirati na svoj Mjesec. 
U pravu je američki ambasador u Sarajevu Erik Nelson (Eric) koji veli, da će se Amerikanci prije po drugi put iskrcati na Mjesec (možda već 2024), nego što će se Bosanci, pardon – zaraćeni politički karteli u Bosni i Hercegovini dogovoriti kako da zemlju uvedu u NATO i u Evropsku uniju. 
Bosanski političari lažno govore o EU, jer evropsko zakonodavstvo apsolutno ne odgovara njihovim mračnim poslovnim ciljevima i ličnim ambicijama u svemu tome. Malo je nažalost tu izuzetaka. 
Falsifikat je i Dodikovo, pa i Vučićevo “apsolutno” protivljenje NATO-u. Moglo bi se, naime još oko toga polemisati ako se u svemu pronađu oni interesi, koji bi ih sačuvali na vlasti u nedogled.&nbsp; 
Posttrampovo doba Pričao mi je onomad o tome ponajbolje upućeni u rad Američkog savjetodavnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu (ACBiH). To je ona organizacija koja se obično nađe u bh. medijima kad treba nešto pametno reći o bosanskim interesima u Americi, koje, za razliku od masno plaćenih Dodikovih antidržavnih lobista – ovi iznimno stručni "advokati" i američki obrazovani Bosanci brane gotovo voluntaristički; kazivao mi je, kako im još uvijek uspijeva, da na onom “srednjem nivou” sa aktuelnim predstavnicima američke administracije nađu zajednički jezik oko Bosne. I kako se u zadnji čas s dnevnog reda "skinula" ideja o korekciji granica između Kosove i Srbije, što bi bilo pogubno za komšiluk sve do Bosne.
Takvi razgovori uključuju, recimo konsultacije s Metju Palmerom (Matthew), zamjenikom pomoćnika američkog državnog sekretara, koji je u proteklih nekoliko mjeseci više puta posjetio Sarajevo, a i Banja Luku.
Ali, ništa se još ne zna, a zvanično Sarajevo je već odavno u nekom festivalskom raspoloženju?!
Usput, kaže mi moj sagovornik, niko ne može predvidjeti, bez obzira što je američka vanjska politika još uvijek na autopilotu, kako će se stvari odvijati sa do kraja impulsivnim Trampom, posebno ako on, naredne godine osvoji drugi predsjednički mandat u Bijeloj kući.
Za sad stvari funkcionišu skoro “same od sebe”, što se potvrdilo u nekoliko navrata nakon što se predsjednik Tramp gotovo egzaltirajuće rukovao s svjetskim diktatorima, autokratama i liderima zemalja u kojima se ne mogu pohvaliti s izvanrednim poštivanjem ljudskih prava. 
Nakon tapšanja po ramenu, zategnutih osmjeh kao dokaza uspješnosti plastičnih hirurga, rukovanja i lažnih tvrdnji da će "sve biti u redu", poslije Trampovih razgovora sa Kim Jongunom i Vladimirom Putinom američke sancije Sjevernoj Koreji i Rusiji, ipak ostaju na snazi – zbog svih znanih razloga. 
Čak i nakon izraženog “razumijevanja” za potrebe važnog NATO saveznika - Republike Turske za ruskim raketama S-400, i kratke srdačnosti predsjednika Trampa i Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan) u Japanu, po povratku u Ameriku, tek je krenula Kongresna hajka na Ankaru, pa je ozvaničeno, da (za sad) nema prodaje (već uplaćenih) američki aviona F-35 Turcima. 
Bilo je to upravo ovih dana dok je u Istanbulu Bakir Izetbegović uz Erdoana trijumfalistički obilježavao neuspjeli vojni udar protiv Erdoanove vladavine 15. jula 2016.godine. 
- Nisu to bile baš fine slike iz Istanbula, kaže mi moj sagovornik, jer u Vašingtonu i kad je Bosna u pitanju važi ono: Ko nije sa nama taj je protiv nas, a Turska se opasno približila Rusima. Nije baš mudro bilo paradirati s turskim vlastodršcem – baš sada, kontra Amerikancima.
Tako je to, kad se u Sarajevu, godinama zanemaruje znanje. Kad se nipodaštava institucionalna memorija, slabo procjenjuju geostrategijski izazovi. I, ponajgore, kad se zbog lojalnosti – iz kruga onih koji svojim znanjem mogu pomoći Bosni da konačno “aterira na Mjesec” protjeruju svi koji smetaju duhu prosječnosti.
&nbsp;Jer, u Sarajevu sve znaju i ne trebaju im savjeti. Ako je neko superuspješan liječnik na nekoj američkoj Mayo klinici, ne znači da za njega ima mjesta u Sarajevu!
No, kad jednog dana Tramp ode iz Bijele kuće, vidjet će se koliko je katastrofalno bilo presađivanje “trampizma” tamo gdje mu mjesto nije, uključujući i Bosnu, naravno. Valja se već sad pripremiti na posttrampovo doba. Jer, niko nije besmrtan, posebno u politici.

Amerika na autopilotu

Kazaljka na vagi <a href="https://avaz.ba/tag/1739/holandija">Vrhovnog suda Holandije</a>&nbsp;pokazala je da je za smrt 350 Srebreničana&nbsp;koji su u julu 1995. godine spas od Karadžićevih i Mladićevih zlikovaca potražili u bazi holandskog bataljona u Potočarima država Holandija kriva u omjeru tek nekih 10 procenata.
Po kojem matematičkom šablonu su sudije mjerile krivicu komandanata Karemansa, Frankena, koji su rakijom nazdravljali sa zločincem Mladićem, porodice čije su sinove, muževe i očeve svjesno gurnuli pod njegovu giljotinu, iako su ih bili obavezni zaštititi, teško da će ikad saznati. 
Majke Srebrenice jučer su bile u Holandiji i pratile izricanje presude. Činjenica da nisu imale osiguran prijevod izricanja presude, niti bilo kakve druge uvjete, koji bi pokazali respekt holandskog pravosuđa, tačnije države, prema žrtvama Srebrenice, upozorenje je da pravnu satisfakciju za svoje ubijene u ovoj državi ni nakon 24 godine borbe ne mogu dobiti, ali i upozorilo da u toj borbi ne smiju stati. 
Naravno, i onih 10 procenata krivice u historiji će ostati zapisano da je Holandija kriva, makar koliko je njene (ne)časne sudije spašavale i svojim odlukama pokušavale relativizirati krivicu za smrt 350 Srebreničana čije su prisustvo u bazi u Potočarima popisivali upravo njihovi vojnici i o tome čak ostavili i pisani trag. 
Pravna borba preživjelih žrtava Srebrenice u dokazivanju krivice svih onih koji su ni krive ni dužne u smrt otjerali njihovu djecu, braću, muževe, prijatelje sigurno će biti nastavljena. 
Krivica od 10 posto jeste krivica, ali i za onih preostalih 90 procenata krivci se moraju imenovati i nakon toga snositi pravnu i materijalnu, ali i historijsku odgovornost, pa makar traženje pravde trajalo desetljećima. 
Jer, oni koji traže pravdu za žrtve Srebrenice odavno su pokazali da ne priznaju procente, već samo imena i prezimena onih koji se iza procenata kriju.&nbsp;

Po kom matematičkom šablonu su (ne)časne holandske sudije mjerile krivicu komandanata Karemansa, Frankena...

Holandija je kriva

Dok su prošlog mjeseca vodili međusobne bitke u finalu Lige nacija u fudbalu, Kristijano Ronaldo (Cristiano) nagovarao je <a href="https://avaz.ba/tag/62460/matthijs-de-ligt">Matijsa de Lihta</a> (Matthijs de Ligt) da mu se priključi u Juventusu.

Toliko je dobro centralni bek holandske reprezentacije radio svoj posao da legendarnom portugalskom napadaču nije preostalo ništa drugo nego da i na taj način lobira da mu De Liht postane saigrač, barem u klubu...

I Ronaldova želja se ispunila, samo što je prvak Italije morao platiti pravo bogatstvo. Ukupno 85,5 miliona eura koštala je operacija u kojoj je gigant iz Torina angažirao zvijezdu holandskog Ajaksa. Ovim je transferom mladi stoper, kojeg krase sjajan tajming za start, kao i zavidna snaga i brzina, postao najskuplji defanzivac u historiji fudbala.

De Liht će 12. avgusta proslaviti 20. rođendan. Kao devetogodišnjak počeo se baviti fudbalom u podmlatku Ajaksa, kluba u čijem je dresu zakoračio i na seniorsku scenu. Za Ajaks je odigrao 117 mečeva u svim takmičenjima, postigavši 13 golova. U martu prošle godine postao je najmlađi kapiten svih vremena kluba iz Amsterdama.

Juventus učinio Holanđanina najskupljim defanzivcem svjetskog fudbala

De Liht: Transfer koštao više od 85 miliona eura

Matijs de Liht: Bogatstvo za beka

Nakon preglasavanja u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine oko <a href="https://avaz.ba/tag/5914/peljeski-most">Pelješkog mosta</a>, <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Milorad Dodik</a> apsolutna je zvijezda hrvatskih medija. Vladajući HDZ-ovci, od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, preko premijera Andreja Plenkovića, do nižerangiranih pripadnika „stranke opasnih namjera“, naprosto se utrkuju u hvalospjevima Dodikovovj mudrosti.&nbsp;Pritom se čak i bh. entitet zvani Republika Srpska poražavajuće titulira poželjnim partnerom, da ne kažemo prijateljskom državom, koja se, eto, herojski suprotstavila antihrvatski nastrojenim pojedincima iz Sarajeva. 
Valjda u namjeri da neupućenom gledateljstvu ponude stručna saznanja o poznatom diplomatskom nesporazumu, urednici HRT-a maksuz su ugostili Božu Ljubića i Željanu Zovko. Prvi se javio iz Mostara, a druga iz Strazbura. Onda su zajednički dvadeset minuta hrakali po rođenoj domovini. Ljubić uobičajeno ljigavo, a Zovko samo ljigavo. 

Umjesto stare priče o pretenzijama režima u Zagrebu na bosanskohercegovačku morsku obalu, posvetimo se ukratko karakteru aktuelne HDZ vlasti. S kakvim se, dakle, polusvijetom uopće svađamo? 

Plenković je zbog teških korupcijskih afera već zijanio desetak ministara, pa sva ukazuje na to kako bljedunjavi briselski ćato neće ni dočekati zakonski svršetak jednog beznadežno promašenog mandata. S iste strane barikade, skandalozna predsjednica umjetnih trepavica iznova je evropsku javnost šokirala priznanjem da hrvatska policija organizirano provodi nasilje nad nezaštićenom migrantskom sirotinjom. Nešto ranije KGK je za teške fizičke ozljede i smrtne slučajeve ilegalnih putnika optuživala granje, rastinje i kamenje razbacano po nepristupačnim međugraničnim vukojebinama. 

Napokon, svjedočimo i neprimjerenom šikaniranju bh. državljana na hrvatskoj rivijeri. Mada su ksenofobični nasrtaji na naše ljude postali svakodnevica, nadležne kockaste institucije nastoje se ponašati u skladu sa rasnim zakonima pokojne NDH-a.

Unatoč svemu, nema posebnog razloga za sekiraciju. Jer, kano klisurine na braniku hrvatske otadžbine stoje Dodik i domoljubni SNSD. Za odron spremni!

Za odron spremni!

Hrvatska za početnike

Doktorica Fatima Klempić-Dautbašić s pravom se može nazvati heroinom.

U julu 1995. godine pomagala je ranjenicima iz Srebrenice da se domognu slobodne teritorije, a ni danas ne zaboravlja Srebrenicu. 

Tu je bilo njeno predratno radno mjesto, nakon što je došla iz Doma zdravlja Bratunac. Tu je preko noći postala i hirurg i ginekolog i medicinska sestra i prijateljica. A prije svega, čovjek.

Iako živi i radi u Tuzli, već godinama sasvim besplatno jednom mjesečno odlazi u Srebrenicu, gdje obavi pregled, ponekad i tridesetak žena. Kada je počela raditi, molila je prijatelje da nikome ne govore da radi bez naknade. Bojala se da će se žene ustručavati da dođu. Htjela je od svih sakriti svoju humanost i ljudskost.

Sretna je što pomaže ženama Srebrenice, koje su unatoč svemu, uspjele očuvati zdravlje, brinuti o sebi. 

Kaže da će u rodnu Srebrenicu dolaziti dok god je zdravlje služi, a u misiji koja je veća od Hipokratove zakletve, humanosti, patriotizma, dolazi i kao prijatelj i savjetnik i Srebreničanka.
Kada se sve to spoji u jednu osobu, onda je jasno zašto je dr. Fatima srebrenička heroina.

Nije htjela da se zna da dolazi jednom mjesečno iz Tuzle besplatno pregledati žene

Dr. Klempić-Dautbašić: Život posvetila ženama

Fatima Klempić-Dautbašić: Srebrenička heroina

Vladavina prava ugaoni je kamen civilizirane, demokratske, normalne države. Nažalost, nedopustivo prečesto svjedočimo kako pravosuđe na ovim prostorima sistematski uništavaju politički idioti siledžijskom privatizacijom institucija zaduženih za, kako se to kolokvijalno kaže, „ispravljanje krivih drina“. 

Spektakularnim televizijskim hapšenjima ideoloških neistomišljenika vladajući nacionalisti nastoje spriječiti svaki pokušaj promjene postojećeg stanja betonirajući vlastite pozicije na temeljima kolektivnog straha. Razumljivo, zadatak discipliniranja političkih protivnika povjeren je provjerenim odmetnicima iz državnog represivnog aparata, strateški raspoređenim policijskim klimoglavcima i porodičnim tužiteljima. 

Zatvarali su ljude bez ikakvog razumnog razloga, na osnovu krivotvorenih dokumenata, lažnih svjedoka i providnih insinuacija, međutim, montirane bi optužnice u iscrpljujućim sudskim procesima padale k'o zrele kruške. Na kraju, naslagane su troškove bezobzirno fakturisali raspoloživim budžetima, to jest bh. građanima. I nikom ništa! 

Ovih je dana Sud Bosne i Hercegovine donio rješenje da se pravosnažno oslobođenima u predmetu „Fahrudin Radončić i drugi“ mora isplatiti stotinjak hiljada maraka na ime ličnih rashoda prouzrokovanih podmuklim tužiteljskim krivokletstvom. Najavljene su i nove tužbe zbog nezakonitog lišavanja slobode te višemjesečnog tavorenja iza rešetaka. Stoga se u predstojećem sudskom procesu očekuju znatno izdašnija finansijska obeštećenja za preživjele žrtve režimske torture. 

Ali, kamo puste sreće da se radi samo o jednom, izoliranom, raritetnom primjeru tužiteljsko-policijske bahatosti... Naime, spisak nepravedno progonjenih očajno je predugačak. Ako mene pitate, bilo bi pošteno da direktni izvođači radova iz vlastitog džepa namire nastale finansijske štete. Pa da, recimo, kreditno sposobni i režimu odani Dubravko Čampara lijepo iskešira cehove neumjerene podlosti. Bilo bi, kažem, donekle pošteno, kad već ublehaši iz Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća dotičnom Čampari i sličnim čamparicama zaposve nisu zabranili pristup pravosuđu.&nbsp;

Spisak nepravedno progonjenih očajno je predugačak

Čampara, para i igara

<a href="https://avaz.ba/tag/71037/ursula-von-der-leyen">Ursula fon der Lejen</a> (Von der Leyen) postala je prva žena na čelu Evropske komisije, nakon što je ove sedmice dobila podršku većine poslanika u Evropskom parlamentu. 

Za njen izbor glasala su 383 zastupnika, dok ih je 327 bilo protiv, a 22 su bila suzdržana, uz jedan nevažeći glasački listić.

Ona je najavila brojne promjene u evropskoj politici te da će više pažnje biti posvećeno borbi protiv klimatskih promjena. Što je za nas najvažnije, potvrdila je opredijeljenost nastavku proširenja te kazala da će vrata Evropske unije ostati otvorena za zemlje zapadnog Balkana. 

Der Lejen će, očito, slijediti dosadašnju politiku evropskih saveznika koji su davali punu i nedvosmislenu podršku integracijama našeg regiona, uključujući Bosnu i Hercegovinu. 

Ona je rođena u Briselu 8. oktobra 1958., a iza sebe ima dugogodišnju političku karijeru. Obnašala je više visokih pozicija u Njemačkoj, a posljednja je bila ministrica odbrane. Članica je konzervativne stranke CDU kancelarke Angele Merkel. 

Udata je i majka sedmero djece.

Ona je rođena u Briselu 8. oktobra 1958., a iza sebe ima dugogodišnju političku karijeru

Nastavak podrške

Sindrom podaničkog mentaliteta ovdašnjih nacionalističkih lidera definitivno bi mogao dokusuriti Bosnu i Hercegovinu. Jedni se tako neselektivno isporučuju <a href="https://avaz.ba/tag/13/rusija">Rusiji</a>, najmalobrojniji balave za Njemačkom, a popisano većinski klanjaju se Turskoj. Ovdje, naprimjer, govorimo o političkom podaništvu prema režimu u Ankari, režimu koji svečano obilježava treću godišnjicu navodnog pokušaja državnog udara.&nbsp;&nbsp; Tokom vjersko-ideološke parade održane tim povodom uz skute nedodirljivog turskog suverena Tayyipa Erdogana smjestio se i šef Stranke demokratske akcije. Očekivana je to scena beznađa, jer Bakir Izetbegović za sve ove godine nije propustio baš nijednu zgodnu priliku kako bi političkom idolu iskazao vječnu odanost. Razumljivo, demonstrirano idolopoklonstvo vertikalno se slijevalo na nižerangirane SDA-ovce, a nerijetko bi zahvatilo i lažne ljevičare, sarajevsku intereždžijsku kompaniju do balčaka kompromitiranu koruptivnim metodama vladajuće stranke.
Dramatično upozorenje odvjetnice <a href="https://avaz.ba/tag/71653/senka-nozica">Senke Nožice</a> te advokata Nedima Ademovića, dakle, glasi: „Bojimo se za sudbinu pojedinih turskih državljana u BiH. Plašimo se da bi naši klijenti mogli nestati bez traga.“ Pogađate, radi se o Turcima koje Erdoganov režim povezuje sa pokretom <a href="https://avaz.ba/tag/12516/fethullah-gulen">Fethulaha Gulena</a>. Inače, uzorni ljudi legalno borave u našoj zemlji, a Sud BiH već je u nekoliko navrata odbijao zahtjeve za njihovo izručenje. Među progonjenima je i profesor matematike Ali Lafcioglu, čovjek kojem su licemjerni Ivo Komšić i nekapacitirani Abdulah Skaka svojevremeno turkofilski oduzeli već dodijeljenu titulu počasnog građanina Sarajeva. 
Prilikom nedavne službene posjete BiH turski predsjednik neprimjereno je bahato od članova državnog Predsjedništva tražio hapšenje i izručenje „gulenovaca“. Milorad Dodik i Šefik Džaferović ponizno su obećali punu kooperativnost u ispunjenju sultanovih želja. Po običaju, Željko Komšić se pravio da spava dok je Erdogan prijetio ultimatumima. 
Na koncu, oglasili su se ugledni odvjetnici. Koji opravdano sumnjaju da će turske žrtve progutati mrak. A upravo bi takav rasplet predstavljao najveću međunarodnu blamažu bh. države još od skandaloznog kidnapovanja zaboravljene „alžirske grupe“...&nbsp;

Opravdano sumnjaju da će turske žrtve progutati mrak...

Krivo svrstavanje

Amna Muhamedović (23) iz Maglaja postigla je uspjeh kakav niko prije nje nije postigao na <a href="https://avaz.ba/tag/70265/pravni-fakultet-u-sarajevu">Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu</a>. Diplomirala je s prosjekom 10, a takav uspjeh, kako je sama rekla, nisu postigli ni profesori koji su njoj predavali.&nbsp;&nbsp; Kada je nakon završene osnovne škole i Gimnazije „Edhem Mulabdić“, gdje je bila učenik generacije, upisivala fakultet, odlučila je ispuniti životni san - postati pravnica uprkos činjenici da je bila izvrsna matematičarka i osvajala nagrade. 
Kaže da ni trenutka nije požalila. Bilo je teško, iza nje su ostale mnoge neprospavane noći, učila je vrijedno, dobro raspoređivala svoje obaveze, tako da ništa nije trpjelo, ni njen društveni život, ni porodica, ni prijatelji. 
Kada je na prvoj godini dobila prve desetke, nekako se u njoj rodila želja da pokuša ostvariti uspjeh kakav niko prije nije postigao, dobiti čak 49 desetki u indeksu. No, sada se sprema za novi izazov, master i daljnje školovanje. Ambiciozna, vrijedna i radna, ima mnogo planova i želja. Otac je advokat, pa bi mu rado postala kolegica, a mašta i o odlasku iz BiH, ali samo kao ambasadorica i osoba koja svojoj zemlji može mnogo dati.
Amna Muhamedović rođena je 23. avgusta 1996. godine u Zenici.

Mlada Maglajka diplomirala je na Pravnom fakultetu u Sarajevu čistom desetkom

Čista desetka

Najlakše je tuđim šlajpekom gloginje mlatiti. Tako su i članovi <a href="https://alfa.avaz.ba/tag/645/predsjednistvo-bih">Predsjedništva Bosne i Hercegovine</a> nanijetili da (uz asistenciju nižerangiranih savjetničko-birokratskih postrojbi) budžetske novce troše nemilice i - kako se to stručno kaže - s pažnjom lošeg domaćina.&nbsp;&nbsp;U revizorskim izvještajima svake godine se dokumentiraju nepotrebni rashodi počinjeni s predumišljajem preko računa državnih institucija, a <a href="https://alfa.avaz.ba/tag/645/predsjednistvo-bih">Predsjedništvo BiH</a> finansijskim planom i programom tradicionalno pretjeruje u odnosu na (pre)ostale raspikuće. Stotinu i dvadesetak podobnika situiranih na platnoj listi najistaknutijeg simbola naše sirote geografije zbilja uživa privilegije kojih se ne bi postidjeli ni administrativni trudbenici u znatno razvijenijim evropskim sredinama.
Tokom prošle sezone Predsjedništvo BiH spiskalo je četiri i kusur miliona konvertibilnih maraka na različite, uglavnom nepotrebne aktivnosti. Više od 500 hiljada koštala su turistička putovanja lokalnih (ne)uglednika. Kafanski cehovi prebacili su dvjesto, održavanje voznog parka sto pedeset, a računi za službene mobitele respektabilnih osamdeset tisuća KM. Prosta računica kazuje kako se svakoga dana u svakom pogledu budžetarijat rasipao sa pet-šest hiljada eura.&nbsp;Đavolu malo bilo, stid ih ne bilo, poentirala bi poslovično štedljiva <a href="https://avaz.ba/tag/37/angela-merkel">Angela Merkel</a>!
Inače, hadžijanje na državni račun najkonkretnije se zrcali u svakodnevnoj prehrani političkih gurmana. Stoga valjda predsjednici, ministri, direktori, a bogu fala, čak i kabinetsko-savjetnički trutovi, ne odustaju od gastronomskih navika koje podrazumijevaju samo najfinije delicije iz Jadranskog mora te raspoloživog podmorja.
Narodno je dupe na pazaru, zato žderu škampe na buzaru,
Kad radnici štrajkuju za platu, naručuju sipu na salatu,
Škrpinu, zubaca, gofa i grdobinu,
Sve je ribe dala borba za domovinu...&nbsp;

Hadžijanje na državni račun najkonkretnije se zrcali u svakodnevnoj prehrani političkih gurmana

Raspikuće

Svako malo bh. javnost je u prilici da se uvjeri u vrhunska postignuća građana BiH u zemlji i svijetu, koja su rezultat isključivo njihove predanosti poslu za koji su se opredijelili. Jedna od takvih je i tridesetogodišnja <a href="https://avaz.ba/tag/71705/halima-husic">Halima Husić</a> porijeklom iz Kalesije, koja ove godine privodi kraju doktorat iz opće lingvistike na Univerzitetu Rur u Bohumu.&nbsp;Za sebe kaže da je „obična Bosanka“ s njemačkom adresom, da su joj bosanski i njemački maternji jezici, ali da joj to ne smeta da doktorat radi na engleskom jeziku.&nbsp;&nbsp; Nekadašnja odlikašica Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu potcrtava da su joj znanje i životne upute koje joj je dala Medresa bili temelj za njen siguran put u nauku kojom se trenutno bavi. Halima je tipična predstavnica ratne generacije bh. mladosti koja, bilo gdje u svijetu da živi, državu u kojoj je rođena, isključivo zbog svog znanja, neumornog rada, morala i odbijanja da robuje predrasudama, čini izuzetno ponosnom.
Majka je troje djece i supruga svršenika sarajevske medrese koji, također u Njemačkoj, gazi putevima nauke. Napominje da je u društvu kakvo je njemačko legitimiraju nauka kojom se bavi, znanje, moral, ponašanje. Hidžab koji nosi, kaže, nikad joj nije bio prepreka za ostvarenje ciljeva. Naprotiv.

Majka je troje djece i supruga svršenika sarajevske medrese koji, također u Njemačkoj, gazi putevima nauke

Husić: Za sebe kaže da je „obična Bosanka“

Nauka kao legitimacija

Više je puta, a ne samo jednom, Srebrenica, kao i Bosna izdata u ovoj zgradi Ujedinjenih naroda u Njujorku. Ne samo onda kada joj iz centrale svjetske organizacije ovdje, na obalama Istočne rijeke (Ist River), u presudnim danima, u julu 1995. nije pružena pomoć. Kad veliki i moćni svijet nije zaustavio genocid u ovoj bosanskoj kasabi između Drine i bolne doline globalnog ljudskog nemara, zaborava, bezosjećanja i onog što Amerikanci nazivaju “hubris” – specifičnom vrstom oholosti. 
Srebrenica, kao i Bosna, izdaju se i danas, jer ne samo da su krvave lekcije koje je UN trebao naučiti samo papirnati zmaj kojim se čak ni djeca iz ove tehnološke ere ne bi dali, takvim UN rječnikom dozvati na neki uzrastajući nivo, moral i zdravo sentimentalno odgajanje, već se o ovom genocidu, dakako najvećem poslije onog nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu, u UN-u govori sa sve manje pijeteta. I sa sve više indolentnosti, koja samo hrani one što sve dovode u sumnju, pokušavaju revidirati historiju i pljuvati po zdravom razumu.
Sramotni zaborav i namjerni nemar
Zapravo moram to zapisati kao uporni, skoro donkihotovski američki kroničar bosanskog stradanja, jer niti jedan medij to nije registrirao, da se UN ove godine nije uopće ni oglasio povodom 24. godišnjice srebreničkog genocida.
Ne, ne pika se to što je u dva navrata 10. i 11. jula pisac ovih redova, nasreću – u kameru, pitao portparola UN-a Farhana Haka (Haq) nešto o Srebrenici. A on jedva procijedio kroz zube, vodeći računa ponajviše da se, baš kao u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, od 1992. do 1995., ne ogriješi niti o jednu od “zaraćenih strana”, kada ovdje, u Njujorku, ali i u Londonu, Parizu i čast izuzecima u Vašingtonu, zadugo nisu mogli da se odluče ko je žrtva, a ko egzekutor(i).
I pošto u novinarstvu, kao i u medicini važe evidencija i dokazi, a ne samo ko o tome govori i piše, iako su mnogi autoriteti u tim profesijama pošteno zaradili svoj status, evo šta sam pitao Haka i šta mi je odgovorio.
Na primjedbu da se u BiH vodi javna rasprava kako bi se najkasnije iduće godine usvojio zakon o pravnom kažnjavanju negatora genocida, i upit - kako se sve to uklapa u najnoviju inicijativu generalnog sekretara UN-a Antonija Guteresa (Guterres) o borbi protiv govora mržnje, te šta čelnik svjetske organizacije osobno misli o tome, Hak se nije pomjerio ni milimetra iz općeg mjesta hladnokrvne nebrige. Učinilo mi se čak - one iste zbog koje je u Srebrenici i u cijeloj Bosni stradalo na desetine hiljada ljudi prije četvrt stoljeća. A onda i mnogih drugih širom svijeta. 
Moram ga zato citirati od riječi do riječi, pa neka čitaoci prosude!
- Pa, ne bismo zauzimali stav oko tog dolazećeg zakona (legislative o kažnjavanju poricanja genocida, op. a.), hoće li se to dogoditi ili ne - rekao je Hak, propuštajući šansu da u ime generalnog sekretara UN-a Antonija Guteresa, znajući za slično iskustvo, kako su se Njemačka i Austrija borile protiv svojih nacista i nacističkog duha, odmah poslije Drugog svjetskog rata, izrazi punu podršku jednom takvom zakonu u Bosni i Hercegovini. 
Tuga i sramota!
Onda je dodao što svi znamo, odavno, a na šta se negatori genocida ne osvrću kao ni na lanjski snijeg. Da je UN, naravno, ”protiv poricanja bazičnih činjenica, uključujući kad se genocid počini protiv ljudi”.
Zakon umjesto apela savjesti
 
- Svi ljudi zaslužuju svoja bazična prava i oni svakako zaslužuju prepoznavanje fakata, da se to dogodilo (šta, gdje, kada, kako, op. a.) u prošlosti protiv njihovih zajednica. U ovom slučaju, kao što znate, Tribunal za zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) formalno je odredio da je taj genocid počinjen u Srebrenici i mi bismo uputili ljude na presude tog suda. Naravno, historijski fakti govore sami za sebe - rekao mi je Hak.
Neka, znači, drugi govore. Kopajte po arhivama, nama je to teško izgovoriti. Neka se negatori ponovo zavuku u historiju, kao kad je za vrijeme predsjedavanja Generalnom skupštinom UN-a Vuk Jeremić doveo povjesničare-revizioniste iz Beograda i (ne)dokazanog ratnog silovatelja bosanskih žena, kanadskog generala Luisa Mekenzija (Lewis MacKenzie) da Bosancima i svijetu ponovo razvlače pamet – na suho. Pa onda tadašnjem generalnom sekretaru UN-a Ban Ki-munu podvalio još i “Marš na Drinu”, da ovaj plješće uz koračnicu uz koju se ubijalo, silovalo i protjerivalo u Bosni i Hrvatskoj. 
Je li doista UN išta naučio iz Bosne s ovakvim sitnim odgovorima – sitnih portparola, koji samo čuvaju svoju stolicu?
Sreća, veoma su jasni bili najviši čelnici Evropske unije, da su se oglasili Federika Mogerini (Federica Mogherini) i Johanes Han (Johannes Hahn). A Valentin Incko (Inzko) najavio donošenje zakona o kažnjavanju negatora genocida, jer denacifikacija u Bosni, u Srbiji ii u region mora se obaviti na jedini mogući način – zakonom, a tek onda apelom savjesti. I da je povodom 24. godišnjice Srebrenice veoma jasan bio američki državni sekretar Majk Pompeo&nbsp;(Mike). 
Šutljiva Komšićeva diplomatija
 
No, posebna je priča odnos bh. diplomatije prema obilježavanju Srebrenice s ove strane Atlantika. Uoči tužnog datuma, nazvao sam Misiju BiH u Ujedinjenim narodima i upitao hoće li “naši” diplomati prirediti ikakvu manifestaciju oko toga. Ljubazna sekretarica mi je obećala da će mi javiti, u međuvremenu sam joj poslao i email s istim upitom, ali nije se oglasila. Čujem da ništa po tom pitanju nisu uradili ni u Ambasadi BiH u Vašingtonu.
Jedan vrhunski diplomata iz Evropske unije, podsjetio me, šta je sve potrebno da bi se bio efikasan diplomata u UN-u. Jednom riječju: odlična kondicija i konzistentnost – stalna prisutnost uz redovno glasanje, ako se to zahtijeva na svim UN forumima; biti aktivan 24/7 (24 sata svaki dan u sedmici). Ne znam, rekao mi je ovaj, u UN-u dobro znani diplomata, hoće li novi bh. ambasador jednostavno imati snage za sve to.
Evo, na samom startu svog mandata, jer akreditive je generalnom sekretaru UN-a predao prošle sedmice (5. jula) novi se bosanski ambasador – ušutio oko Srebrenice.
Doista nije jasno šta je Željko Komšić želio postići slanjem Svena Alkalaja na mjesto ambasadora BiH u UN-u, ove 2019. godine?! Šta, zašto, ali stvarno, kako? Nećemo valjda opet čuti ono mahalsko objašnjenje - “nije imao ko drugi” (?!) od tolike Bosne i dijaspore.
Patriotizam, kojim se busaju u Sarajevu ne smije biti utočište samo za istomišljenike, za jarane, čuvare sinekura, da ne kažem nešto više. A diplomatija ne smije biti sredstvo, da se sve to, tako naopako realizira. 
Jer, diplomatija je ozbiljna i krvava arena, iako se mnogo toga radi u bijelim rukavicama; zbog diplomatije država opstaje ili propada, prije ili nakon što se koplja polome. 
Očito, i rat za Bosnu se nastavlja drugim sredstvima i ponajviše u polju diplomatije – vrhunskom retorikom, principijelno i precizno, uz maksimalni ljudski i profesionalni integritet i bez bez većih mrlja na savjesti. 
Treba sve pretvoriti u istinsku riječ, ispraviti druge kad pogriješe – inertne portparole, kad oni počnu spinovati i relativizirati. Nije to nimalo lagan posao!
Šutljiva diplomatija i protokolarno dodvorivanje više ne važi!

Srebrenica opet na Ist Riveru

Konačno se, eto, dogodilo! Ojađeni radnici “Aluminija”, a usudio bih se dodati i HDZ-u uvijek vjerni glasači, vrisnuli su protiv stožerne stranke i tamošnjeg vrhovnika Dragana Čovića. Bilo je, zna se, ispred mostarske središnjice u Kneza Domagoja i pogrdnih riječi, psovki i prozivki, ali se sve svršilo baš onako kako treba, miroljubivo te u skladu sa proklamiranim zajedništvom hrvatskog naroda.&nbsp; Čović se nije oglašavao povodom napetih događaja. Umjesto njega, reagirao je stranački agitprop. “Izražavamo punu podršku predsjedniku, dr. Draganu Čoviću, u njegovom snažnom zalaganju i nastojanjima da u pregovorima sa svim akterima vezanim za "Aluminij" uspije naći kvalitetno rješenje kako bi još jednom pomogao u održavanju proizvodnje i nastavku rada ovog giganta.”
Uglavnom, pojeo vuk kenjca, rekao bi Mario Knezović iz benda “Zoster”. Božo Ljubić, najglasniji horoz famoznog Hrvatskog narodnog sabora te saborski zastupnik u susjednoj državi, za propast “Aluminija” optužuje “političko Sarajevo”. Pri tome će plasirati i bezočnu laž kako “Elektroprivreda Bosne i Hercegovine” lihvarskim cijenama struje nastoji uništiti mostarski Kombinat. Uzalud su iz prozvanog javnog preduzeća naknadno pokuša(va)li demantirati Ljubićeve nebuloze, jer koga još, molićulijepo, tangiraju činjenice kada horozi (za)kukuriču... 
Potom se oglasila hrvatska predsjednica umjetnih trepavica. I njoj(zi) stanje tukne po političkoj zavjeri koju nadmoćna bošnjačka većina specijalnim strujnim metodama provodi protiv najmalobrojnijeg naroda u BiH. Providna je to, priznat ćete, gluparija čak i za nisko uspostavljene standarde Kolinde Grabar-Kitarović. Zato je najpametnije ništa ne komentirati.
Na koncu, potporu štrajkačima šalje i predsjednički kandidat Miroslav Škoro. Čini to onako kako najbolje umije - pjesmom, stihom, rimom. Uz pratnju tamburaša, radnička srca nakratko razgaljuje glazbenom numerom “Ne dirajte mi glinicu”. A onda je uslijedio fajront. I razlaz kućama...&nbsp;

Na koncu, potporu štrajkačima šalje i predsjednički kandidat Miroslav Škoro...

Ne dirajte mi glinicu

<a href="https://sport.avaz.ba/tag/1988/novak-dokovic">Novak Đoković</a> spasio je dvije meč-lopte protiv velikog Rodžera Federera (Roger), bio je na koljenima, a onda je izvukao posljednje atome snage i stvari preokrenuo u finalu Vimbldona. U tom petom setu došao je do rezultata od 13:12 i po peti put na terenima Ol Ingland klaba podigao trofej.&nbsp; Trofej koji je osvojio prošle godine, ostao je u njegovim rukama i nakon meča koji će mnogi nazvati epskim. Drugi najduži meč u historiji finala Vimbldona trajao je nešto više od pet sati, a dva asa pružila su nezaboravan dan na podobro potrošenoj travi Vimbldona.
Novim trijumfom prvi reket svijeta stigao je do 16. gren slem titule.
Novak Đoković rođen je 22. maja 1987. godine u Beogradu. Osvajao je sve gren slem turnire, a ukupno ima 75 ATP titula. Prvi je igrač svijeta, a samo od turnirskih nagrada zaradio je više od 130 miliona dolara.

Drugu godinu uzastopno došao do velikog trofeja

Novak Đoković: Kralj Vimbldona

Neki dan iz Brisela, a jučer iz Vašingtona, stigle su loše vijesti, koje nam iznova potvrđuju ono što znamo - naša ekonomija je spora, troma, komplicirana, najmanje privlačna investitorima, zarobljena u okove političkih nesporazuma, nespremnosti na promjene.&nbsp; U regionu, a i šire, pozicionirani smo na dnu ljestvice, a Svjetska banka u ovogodišnjem izvještaju kratko definira – BiH ima najmanje privlačno okruženje. U prijevodu, teško da ćemo ikoga (ovakvi kakvi smo) natjerati da uloži ma i minimum. Nemamo vlasti, političari se prepiru, za jedan papir potrebni su mjeseci strpljenja, gomile novca, učinili smo sitne korake da bismo olakšali priliv novca u zemlju.
Nove investicije znače nova radna mjesta. A nova radna mjesta otvaraju nadu da bi pred ambasadama bilo manje zainteresiranih za odlazak. 
Zemlje okruženja, Srbija, Hrvatska, pa i Crna Gora, koja ima tek 630.000 stanovnika, bilježe duplo veća ulaganja nego mi. Tamo se investicije mjere u milijardama. Naše su u stotinama miliona. U ovoj godini ni pola milijarde, a posljednji put smo milijardu privukli prije velike ekonomske krize. Bilo je to davne 2008. godine.
Iz Stejt departmenta stiže dijagnoza – korupcija, kompliciran pravni i regulatorni okvir, vladine strukture, netransparentne poslovne procedure, nedovoljna zaštita prava na imovinu i slab pravosudni sistem, uteg su zbog kojeg ne možemo naprijed. U ovom momentu treba reći i da vlast na državnom (i federalnom) nivou čekamo već deveti mjesec. 
Naši susjedi i zemlje regiona, s druge strane, imaju razloga da se hvale i raduju. Ni kod njih stanje nije idealno. Svaka od njih ima svojih (nadaleko poznatih) problema. Ali su odavno shvatili da je zajednički prije ličnih interesa te da se mir i stabilnost u zemlji mogu očuvati prilivom izvana. Nije neka pamet, ali začudo, kod nas nikako da uđe u glavu.

Čelična pesnica u svilenoj rukavici

Amerika na autopilotu

Holandija je kriva

Matijs de Liht: Bogatstvo za beka

Hrvatska za početnike

Fatima Klempić-Dautbašić: Srebrenička heroina

Čampara, para i igara

Nastavak podrške

Krivo svrstavanje

Čista desetka

Raspikuće

Nauka kao legitimacija

Srebrenica opet na Ist Riveru

Ne dirajte mi glinicu

Novak Đoković: Kralj Vimbldona

Okovi politike

Kolumne

Čelična pesnica u svilenoj rukavici

Amerika na autopilotu

Holandija je kriva

Matijs de Liht: Bogatstvo za beka

Hrvatska za početnike

Fatima Klempić-Dautbašić: Srebrenička heroina

Čampara, para i igara

Nastavak podrške

Krivo svrstavanje

Čista desetka

Raspikuće

Nauka kao legitimacija

Srebrenica opet na Ist Riveru

Ne dirajte mi glinicu

Novak Đoković: Kralj Vimbldona

Okovi politike