Najpopularniji sport u BiH, za razliku od vaskolikog svijeta, nije nogomet.&nbsp;&nbsp; Nogomet je planetarni fenomen, najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali mi smo baška, iako, doduše, on ponekad kod nas zna biti „najglavnija“ stvar. 
Dešava se to otprilike kad svako malo nogometna reprezentacija BiH treba saprati slipavost grozomornih života koje preživljava većina građana u BiH, pa ako Edin Džeko nije na nivou, to je gore nego sve beznađe.
Najpopularniji je ovdje ping-pong kojeg su zaigrali ovih dana FK Sarajevo čija je primarna djelatnost nogomet, NSBiH i Općina Centar. Povod za odigravanje ovog turnira je činjenica da stadion „Asim Ferhatović Hase“ (koji bi se za glavu hvatao „da je ovdje sada“) ne ispunjava uvjete za odigravanje meča 3. pretkola Evropske lige.
I tako, u drevnoj bh. igri dolazimo do apsurda. I kada si uspješan, džaba ti je, doći ćeš u situaciju da zbog nekog drugog, trećeg (a ne treba amnestirati ni sebe) ne možeš ni običnu utakmicu odigrati tamo gdje ti je dom. 
Otići ćeš u Zenicu, pa će ti se ljudi smijati, smijat će se i glavnom gradu čiji je Olimpijski stadion ruina i tako unedogled. Jedna glupost povlači druge. Kriv, naravno, neće biti niko, kao što je i do sada malo ko bio kriv i za šta.

Otići ćeš u Zenicu, pa će ti se ljudi smijati, smijat će se i glavnom gradu čiji je Olimpijski stadion ruina i tako unedogled

Fudbalske igre

Uz to što godinama svoje Mostarce, ali i brojnu publiku popularne turističko-sportske manifestacije Skokovi sa Starog mosta bez daha ostavlja izvedbama svoje čuvene laste, <a href="/tag/4976/lorens-listo">Lorens Listo</a> ovih je dana pobrao i simpatije najavivši da će se oprostiti od takmičenja ako u nedjelju pobijedi.&nbsp; Jer, ako pobijedi, Listo će se na pobjedničko postolje popeti 13. put, baš koliko je pobjeda u svojoj vrhunskoj karijeri ostvario legendarni Emir Balić. 
Upravo tim činom, Listo Baliću, najpoznatijoj mostarskoj lasti, čovjeku koji je ljepotu skokova sa Starog mosta pronio širom svijeta, odaje divno poštovanje.
- Ne želim preteći našeg Emira, jer to je čovjek koji je najviše doprinio popularizaciji naših skokova - objasnio je Listo svoj gest, dok je Balić uzvratio da mu takav Listin čin predstavlja veliki kompliment.
I baš kao što se Balić svojevremeno povukao iz takmičarskog dijela otvarajući prostor za neke nove klince, tako i Listo s mostarskim dječacima želi nastaviti tradiciju laste kroz školu skokova čiji je početak najavio za septembar.
Listi, koji će se sutra popeti na najljepšu skakaonicu na svijetu, poželjet ćemo odbranu titule najboljeg skakača, a Baliću da ga zdravlje još dugo posluži.

Pobrao simpatije najavivši da će se oprostiti od tradicionalnih mostarskih Skokova ako u nedjelju pobijedi

Lorens Listo: Gest za respekt

U Bosni i Hercegovini para vrti gdje burgija neće, a bliskost vladajućem establišmentu odskočna je daska odakle samo nebo postaje granica. Na to je valjda računao i penzionisani košarkaš Mirza Teletović kada se s ocem Šabanom zalaufao u zidanje mini hidrocentrale na rijeci Doljanki kod Jablanice.&nbsp;Prijateljske veze sa općinskim sjecikesama otac i sin Teletović (zlo)upotrijebili su za brzopotezno dobijanje potrebnih dozvola, a nije im, vala, zapinjalo ni na federalnom nivou. Ministarstvo okoliša i turizma, kojim rukovodi SBB-ova Edita Đapo, jednako kao i Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede na čelu sa Šemsudinom Dedićem iz SDA, slavnim su investitorima na raspolaganje ustupili sve postojeće resurse. Lišena uobičajenih procedura namijenjenih običnim smrtnicima, rješenja za Teletoviće štancana su preko reda, nerijetko i u potpunom neskladu sa prethodno usvojenim pravilima nadležnih institucija. Kako kažu, samo budale ne mijenjaju mišljenje. Zahvaljujući hercegovačkim hidropotencijalima, Đapo i Dedić definitivno su pokazali da nisu budale.
Nakon što su građevinske mašine okupirale živopisni kanjon dislocirajući rijeku iz prirodnog korita zajedno sa raspoloživim ribljim fondom, stanovnici obližnjih naselja pokrenuli su iscrpljujuću građansku akciju spašavanja Doljanke. Organizirali su proteste, potpisivali peticije, obilazili medije, pisali apele... Pokazalo se, uzalud! Radovi su dodatno intenzivirani. U ime oca i sina. I kapitala svetoga. 
U jednom takvom danu, dok je raja očajnički pokušavala odbraniti svoju rijeku, Teletovići angažiraju lokalne hrmpalije da zaposve uguše pobunu, rastjeraju prosvjednike te nasilno osiguraju gradilište. Zbog navodnog ugrožavanja investicije, otac i sin, bilesi, protiv unesrećenih ljudi podižu i tužbu. Ipak, sud je nedavno poručio kako je obojica mogu okačiti mačku o rep.
Da se razumijemo, Mirza Teletović ostvario je veliku sportsku karijeru. Međutim, već u prvoj četvrtini nove životne utakmice fasovao je petu ličnu grešku. Jer, nije samo važno zvati se Mirza i igrati košarku da bi postao Kinđe.

Peta lična Mirze T.

Izvršni odbor Fudbalskog saveza Crne Gore jednoglasno je izabrao bosanskohercegovačkog stručnjaka Faruka Hadžibegića za selektora reprezentacije, koju će predvoditi do kraja naredne godine.&nbsp; S obzirom na potencijal selekcije naših susjeda, kao i činjenicu da je još nekoliko velikih imena bilo u konkurenciji za selektorsku poziciju, Hadžibegić je već postigao jednu pobjedu. Druge se očekuju na terenu, u nastavku kvalifikacija za Evropsko prvenstvo...
Hadžibegić je legenda Sarajeva, kako su ga predstavili crnogorski mediji, i nekadašnji reprezentativac Jugoslavije, čije je boje branio zajedno s predsjednikom crnogorskog saveza Dejanom Savićevićem.
Igrao je i za španski Betis te francuske Sošo i Tuluz. Kao trener, vodio je francuske ekipe Sošo, Troa, Dižon, Bastija, Valensijen, Red star... kao i turske Gazijantep, Dijarbakir, Denizli... Bio je i selektor našeg državnog tima.
Hadžibegić je rođen 7. oktobra 1957. godine u Sarajevu. Prve fudbalske korake napravio je na Koševu.

Hadžibegić: Očekuje ga borba za Evropsko prvenstvo

Spašava Crnogorce

Nacionalistički primitivci patološki mrze glavni grad Bosne i Hercegovine. Besprizorno hrakanje po <a href="https://avaz.ba/tag/341/sarajevo">Sarajevu</a> postalo je uobičajena demonstracija političke nekulture i dokaz mentalne ograničenosti rasprostranjenih galamdžija. Suvišno je, stoga, navoditi brojne primjere barbarizama kojima se nakon četverogodišnje ratnozločinačke opsade u dejtonski dogovorenom miru uznemiravaju stanovnici bh. prijestolnice. 
Konkretan povod ove „Minute“ nisu nebuloze Milorada Dodika, niti lekcije iz europejstva Dragana Čovića. Ne bavimo se identitetskim tumaranjima Sanje Bucalović, ludilom Rajka Vasića, kretenlucima Dževada Galijaševića... Govorimo, naime, o nepodnošljivoj lakoći bagatelisanja grada ispod Trebevića u svakodnevnom životu lijevih ljevičara. 
Kad su se prošlog mjeseca razd(r)uživali sa Socijaldemokratskom partijom BiH, lokalni odmetnici sa šireg područja tuzlanskog sreza kao glavni razlog vlastitog nezadovoljstva isturili su takozvanu sarajevocentričnost, koju, kako smatraju, neprincipijelno podržava čelništvo najveće opozicione stranke. Radi boljeg razumijevanja dotične misterije, detaljnije ćemo se posvetiti upravljačkoj strukturi SDP-a, sa posebnim akcentom na zavičajno-kadrovska rješenja. 
Predsjednik Nermin Nikšić dolazi iz Konjica. Od šest izabranih potpredsjednika, samo izvjesna Benjamina Londrc navodno živi, ali pouzdano ne radi u Sarajevu. Novi generalni sekretar Elvir Karajbić zavidovićki je socijaldemokrata. 
Glavni odbor zvanično ima i pet potpredsjednika. Pretpostavljate, nijednog iz Sarajeva. Šef tog partijskog organa, poslanički (polu)veteran Saša Magazinović, djelomično predstavlja sarajevsku ćeliju u najužem rukovodstvu SDP-a. Kažem djelomično, s obzirom na to da Magazinović ustvari stiže sa Ilidže. Koja je davno opjevana kao naselje pokraj Sarajeva. 
Ne postoji, dakle, ni zrno sumnje kako crvenom politbirou iz Alipašine 41 kritično fali komesara iz glavnog grada. Stoga su i sarajevofobične izjave ošamućenog Envera Bijedića te namazanog Edina Delića suštinski bijedne i zlonamjerne. Međutim, izborni porazi koji će tek uslijediti direktna su i isključiva posljedica recentnog antisarajevskog kadroviranja nekapacitirane Nikšićeve škvadre. Živi bili pa vidjeli.

Crvenom politbirou iz Alipašine 41 kritično fali komesara iz glavnog grada

Fobije od Sarajeva

Sabahudin Ramić, predsjednik Saveza boraca Federacije BiH, nije bitke vodio samo tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.&nbsp;Odvažno, kako to dolikuje vojniku, on se posljednjih godina borio iz dana u dan, ali ovaj put ne protiv agresora, s puškom u ruci, nego za prava svojih saboraca, papirom i olovkom.&nbsp; Zahvaljujući njegovom nesebičnom zalaganju te grupi ljudi koje je imao oko sebe, borci su nakon deset godina dobili svoj zakon.
Sate je provodio u razgovorima s predstavnicima vlasti, ubjeđujući ih da daju podršku zakonu koji će biti odskočna daska i temeljni dokument da borci ostvare 16 prava koja su im zakonom data. Nije dozvolio da borci ponovo budu izigrani. Vratio je dostojanstvo najzaslužnijima što mi danas živimo u miru i blagostanju.
Njegova je želja da se konačno zna ko je branio ovu zemlju, a ko su „lažnI“ borci, koji dobro hajruju, iako rata i puške nisu vidjeli. Time što zakon obavezuje nadležne da objave registar, Ramić je dotjerao cara do duvara.

Ramić: Udario dobre temelje za bolje sutra saboraca

Borac za borce

Nekidan usred Sarajeva naletim na dobrog druga iz Mostara. Uspješan pravnik. Spontano je i razumljivo uslijedila okupacija bašte obližnje kafane. Pitam ga šta ima novo, je li stanje pod kontrolom, kako podnosi mostarske zvizdane, a lucidni odgovor automatski stiže: 'Ta ću podnosit', mašicama pendžere otvaram...&nbsp; Uglavnom, obilježena je petnaesta godišnjica otvaranja obnovljenog Starog mosta. Okupila se lokalna raja i gostujući uglednici iz raznih domena - predsjednici, ministri, diplomate, direktori, umjetnici, sportisti... Centar za mir i multietničku saradnju podijelio je i tradicionalne nagrade zaslužnim pojedincima. 
Glavni junak masovnog teferiča svakog 23. jula jeste arhivirani čelnik beznadežno podijeljenog grada. Dobrovoljni prognanik iz politike sa preživjelim saradnicima zbilja dostojanstveno njeguje sjećanje na dane ponosa i slave. Voljeli ga il' ne voljeli, podržavali il' ne podnosili, priznati se mora da Safet Oručević zna znanje. Ima osjećaj za važne mostarske teme, posjeduje neobičan refleks za korisne projekte. Na koncu, čovjek dokazano voli svoju čaršiju. 
Prošla je, kako rekosmo, decenija i po otkako je Stari izronio, a (ne)izvjesnost održavanja najobičnijih lokalnih izbora u hercegovačkoj prijestolnici još uvijek je naučna fantastika. Za to vrijeme zapuštenim gradom feudalno upravljaju dvojica sumornih činovnika, Hrvat iz HDZ-a i Bošnjak iz SDA. Njihova cijenjena imena apsolutno su nebitna, zato ih ovdje nećemo ni spomenuti. Koga zanima, bujrum, nek' se raspita na internetu.
Ipak, nešto se krupno iza Veleža valja... Drugar s početka priče skrenuo mi je pažnju na sve učestalija Oručevićeva ukaz(iv)anja u medijima. Povodi su isključivo vezani uz Mostar. Zato nagradno pitanje glasi: Vraća li se Safa na političku pozornicu? Mada je nedavno izjavio kako intenzivno razmišlja o prijevremenoj penziji, verbalne udice šarmantnog varalice samo naivni će zagristi. Uostalom, miljenik Alije Izetbegovića i favorit Harisa Silajdžića pouzdano je u stanju uzburkati mostarsku političku baruštinu. Ako ne vjerujete, onda ništa.

Vraća li se Safa?

Asima Čataković iz cazinskog naselja Polje, pripada generaciji neuništivih žena kojima vijreme ne može apsolutno ništa. Iako je napunila 87. godina, ova starica, neumorno svaki dan sjeda za svoju šivaču mašinu. Dok vrijedno radi i dalje joj osmijeh na lice mogu izmamiti kreacije kojima posveti ne samo pažnju, nego i ljubva.&nbsp;&nbsp; Zbog toga je u ovom poslu i uspjela. Od 19 godine šije i nikada se nije umorila. Njoj su godine poslužile samo da postane mudrija. Ona je jedan od pozitivnih primjera. Od nje možemo učiti da se do cilja, uspijeha, rada i rezultata može doći teškim i napornim radom. Iako su se sigurno i njoj, u ovih osam decenija ukazale prilike da „lahko zaradi“, za ovu staricu poštenje je bilo na prvom mjestu. 
Da se gleda staž, ova nana bi ga u knjižici imala 70 godina. Iako je život nije mazio, ne nedostaje joj vedrine i energije. Novi dan za nju je nova prilika da uživa u životu. Sjedeći za mašinom nije obnevidila. 
Nasuprot, nju vid i dalje dobro služi, a kruna njenom odanom radu je to što je šijući bunde, hlače, kecelje...iškolovala petero djece, a plodove njenog rada ubire i 13 unučadi i 21 praunuče. 
Ona je najbolji primjer za sve mlade u našoj zemlji, armiju njih koji odlaze, na biroima njemo čekaju i koji „kukaju da nema posla“, da se hljeb može zaraditi i kod kuće, ali samo za to treba volje i ljubav. Pokazala je i da joj broj godine, koje je „nakupil“ ne znači ništa, te da punim plućima živi život, kao da je u 19-toj godini.

Godine joj poslužile da postane mudrija

Kraljica šivenja

Iako se vjerski velikodostojnici ne bi smjeli petljati u (dnevno)političke poslove, angažman ovdašnjeg „pastirskog establišmenta“ odlučujuće utječe na izborne rezultate. Tako će, nažalost, još zadugo ostati, jer Bosna i Hercegovina demokratija je u pokušaju - sekularna na papiru, sakralna na terenu.&nbsp;&nbsp; Ipak, duhovni autoriteti ponekad nedjeljom iskorače iz uobičajene matrice javnog djelovanja, pa nas kolektivno iznenade kritičkim osvrtom na postupke nacionalističke kvazielite koja ovom zemljom, poznato je, decenijama neuspješno rukovodi i komanduje. Tako je i kardinal Vinko Puljić nedavno u „Avazu“ potvrdio da bh. vlast ne radi za narod, već za uske partijske interese. 
„Vladajuće strukture samo uvažavaju podobne iz svoje stranke, a druge ignoriraju. To nije rad za narod, nego stranački interesi. Stranka i politika služe narodu, a ne da upotrebljavaju narod za svoje interese. Ako se usprotiviš, onda ili počnu stizati pisma ili poruke, ili na portalima počne javno linčovanje. To je ružna aktivnost, koju sam doživio.“
Nema se šta posebno dometnuti kardinalovoj konstataciji. Osim da bi, eto, vrijedilo navesti i imena političkih intereždžija koji nam kožu oguliše. I dok kardinal protokolarno ruži i upozorava, državne su institucije dospjele u raspadajuću fazu. Predsjedništvo BiH tragično je podijeljeno, Državni parlament ne postoji, a Vijeće ministara mjesecima tavori u nedefinisanom mandatu. 
Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, predsjedavajući Denis Zvizdić ponovo je zakazao sjednicu državne vlade te za raspravu predložio optimističnih šezdesetak tačaka dnevnog reda. Ali, kako sada stvari stoje, džaba je krečio.&nbsp;Naime, klimoglavci Dragana Čovića, od Bevande do gemišta Pendeške i Grubeše, po direktnom nalogu Milorada Dodika dosljedno opstruiraju sudjelovanje u aktivnostima posrnule Zvizdićeve nevladine organizacije. Bez legalno usvojenog budžeta, uskraćeno čak i za odluku o privremenom finansiranju, Vijeće ministara BiH zvanično je zaglibilo u živo blato. I niko se od nadležnih zbog toga posebno ne uzbuđuje. Osim zaposlenika državnih institucija koje će nacionalistički reformatori do daljnjeg kutarisati ličnih dohodaka. Pakt sa šejtanom je, dakle, lansiran.

Vijeće ministara BiH zvanično je zaglibilo u živo blato

Pakt pozicija!

Šef Delegacije Evropske unije u BiH Lars-Gunar Vigemark (Gunnar Wigemark) ozvaničio je jučer u Zenici okončanje projekta "PrEUzmi inicijativu", koji je njegov ured pokrenuo u našoj zemlji prije nekoliko mjeseci.&nbsp;&nbsp; Upravo ovim projektom, u kojem je u brojnim debatama ostvario direktan kontakt s građanima širom BiH, Vigemark je pokazao kako bi se i ovdašnji političari trebali odnositi prema ljudima u ovoj zemlji. 
Svjestan da se pola pravne stečevine koju treba implementirati u bh. zakonodavstvo provodi na lokalnom nivou, Vigemark je iz prve ruke čuo šta je to što zanima građane o tome šta nose sa sobom evropske integracije, ali i čuo pitanja ljudi kako pristupiti sredstvima iz fondova EU i kako Evropa vidi širu perspektivu BiH i njene mogućnosti. 
Bez obzira na to što je pred kraj mandata u BiH, Vigemark je, kada to nije pokazala većina vladajuće kaste, građanima poslao poruku da su i oni važni u procesu o kojem je do sada uglavnom stvarana slika da je rezerviran samo za političke elite.
Na ovaj način održao je i lekciju bh. političarima da bi trebali oslušnuti glas javnosti i barem na taj način uliti nadu da su u ovoj zemlji birači bitni i drugim danima osim u izbornim kampanjama.&nbsp;

Lars-Gunar Vigemark: Sagovornik građanima

Uzalud su Šefik Džaferović i Željko Komšić pripravnički zakuha(va)li čorbu oko ćuprije na Pelješcu. Kamo sreće da je prije pokretanja amaterski osmišljene akcije proceduralnog sprečavanja spornog građevinskog poduhvata, bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine ne(t)ko pametniji posavjetovao da odustanu od ćorava posla, jer treći je partner tokom partije preferansa u rukama imao spremne karte za izazivanje duboke institucionalne krize.&nbsp;Nažalost, desilo se naopako! Milorad Dodik političku snagu demonstrirao je u Skupštini Republike Srpske osiguravajući masovnu poslaničku podršku za poništavanje ishitrene odluke složne kockarske braće iz Titove ulice.&nbsp; Odvjetnik Nedim Ademović nedavno je dobronamjerno upozorio kako protiv političkih odluka zakonodavstvo naše sumorne dejtonije ne predviđa pravne lijekove. Konkretnije, nakon glasanja u republičkosrpskoj skupštini administrativne pokušaje uklanjanja kineskih neimara s Pelješkog mosta treba tretirati isključivo kao šuplju demagogiju. I zato je, zbilja, krajnje vrijeme da nas takozvani zaštitnici bosanskohercegovačke zemlje, mora, neba i ostalog što treba ubuduće poštede sličnih blamaža. Jer, nagledali smo se dovoljno tragičnih predstava u proteklim godinama. Sjetimo se samo one epizode iz Vijećnice i neopjevane prevare Bakira Izetbegovića s revizijom tužbe protiv Srbije... Bilo pa prošlo, dabogda se ne ponovilo.
Ipak, zajedničko karikaturalno propadanje Komšića i Džaferovića nije najtragičniji rezultat najnovije afere. Kladio bih se da će negativne posljedice biti dugoročnije, slojevitije, destruktivnije. Pošto su, dakle, vješto eutanazirali opoziciju u RS, te osigurali apsolutnu vlast u entitetu lišenom demokratije, Dodik i SNSD u narednim će mjesecima još agresivnije nasrnuti na bh. institucije. 
Počelo je, kako vidimo, sa Željkom Cvijanović, koja je međunarodno priznatu državu, punopravnu članicu Ujedinjenih naroda, pedagoški prozvala „razmaženim derištem“. Derište, žarište, ratište, zgarište... Kad se balkanski političari nespretno razbacuju imenicama, tada ništa nije isključeno. I sve postaje moguće.

Kad se balkanski političari nespretno razbacuju imenicama, tada ništa nije isključeno

Derište, žarište, ratište, zgarište

Nakon što je saznao da je njegova sugrađanka Amna Muhamedović diplomirala na Pravnom fakultetu u Sarajevu i rezultatima koje je postigla tokom školovanja osigurala mjesto najuspješnijeg studenta u historiji ovog fakulteta, načelnik općine Maglaj Mirsad Mahmutagić upriličio je prijem za ovu mladu pravnicu i ponudio joj odmah zaposlenje.&nbsp;&nbsp; Znaju načelnici bh. općina u svojim kabinetima ugošćavati mlade i uspješne građane svojih općina, bez obzira kakav uspjeh i iz koje oblasti da su postigli, ali nerijetko, osim riječi hvale, podrške i manifestacije tobožnjeg ponosa začinjenog sokom i kafom, teško da ponude išta konkretno. 
Posebno ne posao, jer kod većine posao u njihovoj administraciji biva rezerviran za sinove i kćerke njihovih ideoloških jarana, nosače partijskih zastava na izborima itd. 
Načelnik Maglaja bio je konkretan. Bez obzira što Amna Muhamedović ima druge planove u vezi s nastavkom svog školovanja, ako ništa, pokazao je da posao u lokalnim zajednicama treba nuditi najboljima, a ne, kako nerijetko svjedočimo, skrivajući se iza institucije konkursa, zapošljavati gore i najgore. 
Nebitno je iz koje političke partije dolazi Mirsad Mahmutagić, ali odluka da odmah po okončanju fakulteta posao ponudi genijalnoj Amni Muhamedović čin je vrijedan svakog poštovanja. I pohvale, naravno.

Najboljoj studentici Pravnog fakulteta u Sarajevu odmah ponudio posao

Mirsad Mahmutagić: Posao za uspješne, a ne podobne

Čak i kad napravimo nešto lijepo, uvijek, nekako, nađemo način da to devalviramo ili čak uništimo. Najnoviji primjer koji, nažalost, potvrđuje da je ovo država u kojoj je sve moguće, čak i najveće bizarnosti, stiže nam iz rukometa.
Tek što su ljubitelji ovog popularnog sporta proslavili historijski (prvi) plasman naših "Zmajeva" na Evropsko prvenstvo, stigao je hladan tuš.
Rukometni savez Bosne i Hercegovine, čak i da kojim čudom pronađe novac za nastup na EP-u iduće godine, nema račun na koji bi mogao primiti ta sredstva niti vršiti bilo kakve isplate. Jednostavno rečeno, RSBiH ne može legalno funkcionirati niti finansirati, recimo, odlazak "Zmajeva" na Euro!
I nije problem u ljudima koji su, vjerovatno iz najbolje namjere, prije dvije godine formirali novi Rukometni savez BiH, pokušavajući se na taj način rasteretiti milionskih dugova koji su napravljeni u "starom" savezu i dati rukometu prostora da prodiše.
Teško da je i problem u Poreznoj upravi koja ne želi dodijeliti tom novom savezu porezni ID broj i amnestirati ga dugova (samo porezne obaveze iznose približno 1,6 miliona maraka).
Problem je što se na sport u našoj državi i dalje gleda kao na nekakav hobi, u kojem ljudi nemaju pametnijeg posla nego da trče, skaču, bacaju loptu, a ne kao na ozbiljan biznis, što on i jeste, u kojem se vrti ogroman novac i u kojem država, također, može uzeti svoj dio kolača.
No, prije toga, potrebno je uvesti red, početi sport tretirati kao ozbiljnu djelatnost u kojoj će se tačno znati šta znači svaka uložena ili uzeta marka iz kase, klupske ili državne. Neka rukomet bude prva prilika za to, ako nije već kasno.&nbsp;

Haos u Rukometnom savezu BiH pokazuje da se sport kod nas još tretira kao hobi, a ne ozbiljan biznis

Država na ispitu

Najveća filmska smotra u regionu, Sarajevo Film Festival (SFF), proslavlja 25. izdanje koje će biti održano od 16. do 23. avgusta.&nbsp; <a href="https://avaz.ba/tag/40300/ines-tanovic">Ines Tanović</a> i njeno ostvarenje „Sin“ svečano će ga otvoriti. Okupila je rediteljica sjajna glumačka imena poput Snežane Bogdanović i Uliksa Fehmiuja, ali nije zanemarila mlade. Glavna uloga, lik usvojenog sina, pripala je mlađahnom Dini Bajroviću, sinu Izudina Bajrovića. 
Tanović je svim srcem vjerovala da on može iznijeti rolu i igrati rame uz rame s već davno etabliranim imenima domaće scene. Sreću zbog ukazane časti otvaranja SFF-a nije krila. Za nju je to ostvarenje snova, s obzirom na to da je Sarajevo njen rodni grad, a uz Festival je odrastala.
Treba li posebno napominjati da je budžet za „Sina“ bio manji od minimuma, zbog čega se tražila saradnja s produkcijama iz drugih država i finansiranje?! I da je Tanović strepila hoće li uspjeti završiti sve na vrijeme, a da kvalitet ne bude upitan. 
To je ona ista rediteljica čiji je prvi dugometražni film „Naša svakodnevna priča“ bio bh. kandidat za Oskara 2015. godine. Ista ona koja se kao predsjednica Udruženja filmskih radnika bori da se napokon usvoji zakon o kinematografiji kako bi se veliki bh. potencijal ove sedme umjetnosti izdigao na nivo kojem odavno pripada.

Glavna uloga, lik usvojenog sina, pripala je mlađahnom Dini Bajroviću, sinu Izudina Bajrovića

Ines Tanović: Prvi uspjeh „Sina“

Turska nije baš toliki prijatelj kako su to namaštali Bošnjaci, a Srbija nepriznavanjem haške presude je sama sebi dovoljan neprijatelj, ne treba joj vanjski

U Srbiji postoje tri stava o Srebrenici.&nbsp; Prvi, “nije se desio zločin, odnosno, daleko je manji od onoga što tvrdi Hag.” Ovo je stav tvrdih nacionalista i budala.
Drugi, “desio se strašan zločin, ali to nije genocid.” Ovdje je riječ u nacionalistima koji vagaju između domaće publike i evropskih vrijednosti.
I treći, “desio se genocid,” progresivan stav koji i nema tako mala grupacija ljudi kako to žele prikazati režimski mediji.&nbsp;
Sve stručnjaci, a niko nije pročitao definiciju genocida&nbsp;Svi koji tvrde da se nije desio genocid, kao recimo Bosanac Dodik i premijerka Brnabić, prije svega moraju sjesti i pročitati tri hiljade stranica obrazloženja presude, pa ako i nakon toga budu tvrdili da se nije desio genocid, onda možemo tolerisati diskusiju. 
Njihove kafanske, paušalne ocjene o presudi, koje počivaju na doktrini koju je osmislio psihopata Šešelj, nisu dostojne rasprave. Sve sami stručnjaci, a niko nije pročitao ni pravnu definiciju genocida, a kamoli spise iz haške sudnice kojima se dokazivao, ali i negirao genocid.
Ko je, a naročito prije rata, hodao po Srebrenici i okolnim selima, teško je mogao ne primijetiti izrazito veliki broj plavokose djece sa plavim očima. Priča kaže, ako joj je vjerovati, da to plavilo Srebreničani imaju zahvaliti Nijemcima. 
Turci nisu usvojili rezoluciju o Srebrenici 
Nekad tamo u 14. vijeku situacija u Evropi je bila drugačija, Nijemci su dolazili u Bosnu kao gastarbajteri. Njemačko pleme Sasi imali su u to vrijeme najsavremeniju tehnologiju i znanje za iskopavanje ruda. Bili su rudari gastarbajteri koji su putovali gdje god je imalo šta da se kopa, a u Srebrenici, samo ime joj kaže, se isplatilo krampati. Tako plavooki Sasi dođoše u Srebrenicu, tu i ostaše.
Kada u ljeto 1995. godine Mladić nemilosrdno gazi Srebrenicu u kamere izgovara antologijski idiotizam: “Došlo je vrijeme da se poslije bune protiv dahija osvetimo Turcima na ovim prostorima.”
Kakav apsurd. Da bi se osvetio Turcima, zlikovac Mladić je sa Balkana gotovo istrijebio njemački plavooki gen.
Tri zemlje ne priznaju srebrenički genocid. Prve dvije su očigledne, svi pogađaju na prvu, Rusija i Srbija, ali je treća zbunjujuća. Turska. Zbog problema koje ima sa vlastitim priznanjem genocida koji je učinjen nad Armenima, turski parlament je jedan od rijetkih koji nije usvojio rezoluciju o genocidu u Srebrenici. 
&nbsp;Malo ti je doživotna, Mladiću Ratko
Nevjerovatno je kako na isti, potpuno identičan način, prekopiranim metodama, Turska i Srbija negiraju genocide, prvi onaj nad Armenima, drugi onaj u Srebrenici. Turska nije baš toliki prijatelj kako su to namaštali Bošnjaci, a Srbija nepriznavanjem haške presude je sama sebi dovoljan neprijatelj, ne treba joj vanjski. Jer, što negiranje bude izraženije, to će se o genocidu više pričati i Srbiju će sve više gušiti ta stigma.
Ako je, a nauka kaže da jeste, negiranje zadnja faza genocida, onda su Dodik, Brnabićka i Erdogan ozbiljni saučesnici u genocidu i istorija će ih kao takve pamtiti.
Jedan aspekt zločin u Srebrenici čini dodatno tužnijim. Plave oči i plava kosa, u ovom garavluku Balkana, biće u budućnosti još rjeđa pojava. Malo ti je doživotna, Mladiću Ratko.

Njihove kafanske, paušalne ocjene o presudi, koje počivaju na doktrini koju je osmislio psihopata Šešelj, nisu dostojne rasprave

Da bi se osvetio Turcima, zlikovac Mladić je sa Balkana gotovo istrijebio njemački plavooki gen

Ljudi plavih očiju

Novinarski posao je takav da vam omogući da prisustvujete i historijskim trenucima. Nekad ste ih svjesni odmah, nekada to postanete godinama poslije. Kada se okrenete unazad, bude tu svega. I lijepog i ružnog. I uzbudljivog, i dosadnog. I besmislenog. 
Ali i onoga vrijednog prepričavanja. Unucima na koljenu. 
U svojim novinarskim akreditacijama našla sam ovih dana onu iz 1997. godine. Meni jednu od najdražih. Na njoj piše: „Ceremonijalno vađenje luka Starog mosta“, press, Terasa „Labirint“. 
Zaboravila sam da je tako davno bilo. Sjećam se koliko sam bila uzbuđena jer sam, tada još klinka, poslana na tako važan zadatak kojem će prisustvovati visoke zvanice, kako se to kaže, političkog, kulturnog i javnog života Bosne i Hercegovine. I regiona. 

Jedan u 16 carevina&nbsp;A još roda hercegovačkoga. Skakala po kamenu otkad za sebe znam. Plašila se pogledati sa Starog u dubine Neretvine zelene... 
Manifestaciju koja će simbolično označiti početak obnove Starog mosta vodio je Senad Hadžifejzović. U prvom redu sjedili su rahmetli Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednik Fondacije za izgradnju Starog mosta i starog grada Mostara, Haris Silajdžić, Krešimir Zubak, Hasan Muratović, Safa Oručević, ambasadori Turske, Malezije, Egipta, Mađarske, Italije... 
Kamen luka Starog mosta izvađen je pred zvanicama, novinarima i Mostarcima. Uz aplauz. 
U utorak (23. juli) bit će 15 godina otkako je Stari most izronio za one što ga vole. A i za one što ga ne vole, one koji su ga bestijalno zasuli kišom granata jula 1993. godine i potopili u Neretvi.
Pred očima svijeta, ubili su graditeljsko čudo pred kojim su stoljećima s poštovanjem stajali neimari. I mnogo je boljelo. 
„Dosad prođoh šesnaest carevina, ali ovako visoka mosta ne vidjeh“. Tim riječima slavni turski putopisac iz 17. stoljeća Evlija Čelebi opisao je Stari most. 
Ili, kako liske vole reći, Stari mostarski most u Mostaru.
Stari je sagrađen između 1557. i 1566. godine, a djelo je osmanlijskog graditelja Hajrudina. Na mjestu na kojem je nastao bio je drveni most, na lancima. Građani Mostara zamolili su sultana Sulejmana Veličanstvenog da izgradi novi kameni most. 
Prema projektu mimara Hajrudina, učenika glasovitog Sinana, velikog turskog graditelja iz 16. stoljeća, sagrađen je most raspona 28,70 metara, s lukom visine 21 metar od ljetnog vodostaja, a širok 4,5 metara.
Zločin u polupijanom zanosu
Most je građen od tesanog kamena zvanog tenelija, koji je vađen iz kamenoloma u Mukoši, oko pet kilometara južno od Mostara. U konstrukciju mosta ugrađeno je više od 456 kamenih blokova, ali tačan broj nije mogao biti izračunat. 
Nisu ove fascinantne brojke znali oni koji su ga u polupijanom zanosu s gadnim osmijehom na licu ciljali i rušili svaki dan pomalo. Jer da jesu, vjerovatno bi bar malo, bar na trenutak, razmislili kakav zločin čine.
A taj njihov čin i danas ima odjek. Rušenje onoga što je simbol spajanja odzvanja još u glavama ljudi, pa je Mostar i danas, uprkos podignutom mostu, duboko podijeljen grad. 
Mudre glave, učinite nešto. Nije bilo dovoljno obnoviti most, potrebno ga je ljudima u glavi napraviti.

Pjesma sedmice: Stari&nbsp; Davno sam ti rođen, braca,
iz ovog grada nisam mak'o,
a vidio sam svijeta puno,
doš'o mi je,
ne bi li me tak'o
 Prva noga na me kroči,
cijeli grad mi nazdravio
prva liska s mene skoči,
umrije onaj što me napravio
 Ispod hladna štipa rijeka,
a moj kamen k'o da će da plane
u njoj svako jedva čeka,
da na mene legne, stane
 Ja pogođen nisam, ni umro ni pao,
samo sam morao skočiti dole
nastaviću tačno tamo gdje sam stao,
izroniće stari za one što ga vole (Autor teksta: Zlatan Fazlić Fazla
Izvođači: Mladen Vojičić Tifa, Kemal Monteno, Mo Selection i skakačka legenda Emir Balić)

Fudbalske igre

Lorens Listo: Gest za respekt

Peta lična Mirze T.

Spašava Crnogorce

Fobije od Sarajeva

Borac za borce

Vraća li se Safa?

Kraljica šivenja

Pakt pozicija!

Lars-Gunar Vigemark: Sagovornik građanima

Derište, žarište, ratište, zgarište

Mirsad Mahmutagić: Posao za uspješne, a ne podobne

Država na ispitu

Ines Tanović: Prvi uspjeh „Sina“

Ljudi plavih očiju

Puls sedmice: Kada u glavi fali most

Kolumne

Fudbalske igre

Lorens Listo: Gest za respekt

Peta lična Mirze T.

Spašava Crnogorce

Fobije od Sarajeva

Borac za borce

Vraća li se Safa?

Kraljica šivenja

Pakt pozicija!

Lars-Gunar Vigemark: Sagovornik građanima

Derište, žarište, ratište, zgarište

Mirsad Mahmutagić: Posao za uspješne, a ne podobne

Država na ispitu

Ines Tanović: Prvi uspjeh „Sina“

Ljudi plavih očiju

Puls sedmice: Kada u glavi fali most