Naš najbolji atletičar Amel Tuka na Dijamantnoj ligi u Monte Karlu, u najbržoj utrci ove godine u svijetu na 800 metara, osvojio je treće mjesto s ličnim rekordom sezone (1:43,62 minuta).&nbsp; To je treće najbrže vrijeme u svijetu ove godine, ali i najbolje evropsko, što znači da je Amel u ovom momentu najbrži atletičar Starog kontinenta na 800 metara. Tuka najavljuje da je ovo samo početak i da će tek na Svjetskom prvenstvu u Dohi, koje je na programu od 26. septembra do 6. oktobra, biti u top-formi.
Moglo bi to značiti još sjajnih vijesti za naš sport, možda u rangu plasmana koji je Amel ostvario na SP-u 2015. u Pekingu, kad je osvojio svjetsku bronzu.
Amel Tuka rođen je 9. januara 1991. u Kaknju. Atletikom se počeo baviti relativno kasno, tek 2008. kao srednjoškolac. Prije toga je trenirao karate. Specijalnost su mu utrke na 400 i 800 metara. U obje discipline drži državni rekord.

Najbrži Evropljanin

Pisac Lorens Brit (Laurence W. Britt) u jednom svom tekstu donosi spisak elemenata po kojima se može prepoznati nivo fašizma u društvu. Između ostalog, on navodi da su to: kontinuirani nacionalizam, prezir prema ljudskim pravima, stalno traženje neprijatelja, kontrola masovnih medija, isprepletenost religije i vlasti, obespravljenost radnika, teški kronizam i korupcija, te česte izborne prevare. Da li možemo ovih njegovih 8 pokazatelja prepoznati u našem okruženju? Ovako nekako to izgleda: 1. Kontinuirani nacionalizam Nacionalizam u regionu je u konstantnoj progresiji. Vlast u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj, ako nije gora, sa sigurnošću nije ni bolja od one garniture koja je sve i zakuhala devedesetih. Mala ili nikakva je razlika između Vučića, Kolinde, Bakira, Dodika, Čovića sa jedne i Miloševića, Tuđmana, Bobana, Alije i Radovana sa druge strane. K’o klonirani su. 2. Prezir prema ljudskim pravima Pravo na rad je jedno od osnovnih ljudskih prava, a građani u masovnom egzodusu traže ostvarenje tog svog prava u zapadnim zemljama. Što se tiče osjetljivih grupacija kao što je LGBT, tu smo na samom dnu u Evropi. Generalno, građanska prava su, čak i ustavima, podređena nacionalnim. U Bosni i Hercegovini to ide dotle da ustav prepoznaje konstitutivne i one koji to nisu. Sejdić, Finci, a Boga mi i ja, mada smo rođeni tu i imamo državljanstva, ne možemo da se kandidujemo na visoke državne funkcije. Ništa Čović u tome ne vidi sporno, njega svrbi samo što Komšić može da se uvali u njegovu fotelju. Pojede ga to. 3. Stalno traženje neprijatelja Oprobana metoda naših političara koji su decenijama na vlasti samo zahvaljujući neprijateljima, a ne ekonomskim programima. Mile i Bakir, kao finalisti Vimbldona, decenijama prebacuju lopticu jedan drugome, konstantno nas nešto spašavaju jedan od drugoga, a narodu pritom sve teže i teže. Kolinda prducne, Vučić se nakostriješi, i obrnuto, i sve tako ukrug. 4. Kontrola masovnih medija FTV, RTRS, RTS, HTV… Nema sumnje riječ je o bastionima koji imaju precizan zadatak obezbijediti kontinuitet nacionalističke vlasti. Od 30 minuta, koliko traje dnevnik RTRS-a, prvih 25 je reality show u kome kamera prati Bosanca Dodika u njegovim putešestvijima i avanturama spašavanja Republike Srpske, a vlast je uradila sve što je u njenoj moći da televizija N1 nema pristup u kablovskim operaterima. 5. Religija i vlast su isprepleteni Fotografija na kojoj povijen u leđima pravoslavni sveštenik ljubi Titovu ruku je mizanscen prošlosti. Trenutno je situacija obrnuta pa političari kleče i ljube ruke sveštenicima. Crkve i džamije u raznim domenima i na razne načine utiču na ukupnu atmosferu u društvu. Javne škole nose imena svetaca, a vjeronauk još samo nije obavezan u jaslicama. I tamo će uskoro sve su prilike. 6. Radnici obespravljeni Radno vrijeme taksi vozača u privatnim firmama je 12 – 12. Dakle, identično kao u ranom kapitalizmu kada nisu postojali nikakvi mehanizmi zaštite radnika. Kada i uspiju naći posao, radnici u realnom sektoru su potpuno obespravljeni i potplaćeni.&nbsp; 7. Vlada teški kronizam i korupcija Korupcija je toliko očigledna da mi je mrsko trošiti tastaturu na njeno dokazivanje, a kronizam se možda najbolje ogleda u nedoumici prvog predsjednika BiH Alije Izetbegovića: “Dvoumim se da li postavljati podobne, a nesposobne, ili nepodobne, a sposobne.” Čini se da njegovi sljedbenici danas nemaju dileme. 8. Česte su izborne prevare U određenim opštinama od 100 posto glasača na izbore izađe njih 120 posto, a na stotine građana iz dijaspore je ustvrdilo da je neko glasao u njihovo ime. O mrtvima koji se nalaze na glasačkim spiskovima su izvještavali i BBC i CNN, a sasvim je normalno da Bosanac Dodik u Gacku izađe na binu i kaže kako će dobiti otkaz svako onaj ko ne glasa za SNSD. To je, naravno, prošlo bez ikakvih sankcija, pa je za očekivati da se trend nastavi. Da podvučemo crtu, ako je mudri Laurence u pravu, mi živimo real-time fašizam u punom kapacitetu. Bez dileme.

Pisac Lorens Brit donosi spisak osam pokazatelja nivoa fašizma, da li ih možemo prepoznati u našem okruženju

Real-time fašizam u punom kapacitetu

Potpuno je više nevažno o kakvom se danu ili događaju radi, ono što je vijeke vijekova na ovim prostorima ostalo konstantno jeste – mržnja. Dakle, svaki put kada bi se nešto važno obilježavalo negdje, kada bi se negdje nešto dešavalo – bilo dobro ili loše, iz septičkih jama izroni razni polusvijet koji bi da to komentira sa svojim trulim zadahom.&nbsp;&nbsp; Idealna prilika ovim zombijima tako se ukaže svakog 11. jula. Od Šešelja, preko Vladimira Đukanovića u Srbiji, do Mladena Grujičića i raznih grujičića u BiH, ne zna se čiji smrad više kontaminira prostor normalnih ljudi. 
&nbsp;So na ranu žrtvama
Ono što je svakom normalnom čovjeku neshvatljivo, njima je prosto i jednostavno. Normalan čovjek ne može shvatiti kako se genocid u Srebrenici uopće može negirati. Onaj malo prostiji mozak to vrlo lako shvati iz prostog razloga što je ograničen. Ali, nije više stvar u tome što je neko ograničen ili glup, jer ga to abolira svake odgovornosti, stvar je u tome što takvi ne šute, već na sva usta mlate podle nebuloze koje su kao so na ranu žrtvama. I to je konstanta.
Takve komentare imamo iz Srbije kada je u pitanju Srebrenica, iz Hrvatske kada je u pitanju Jasenovac i sve ukrug. Zanimljivo da se takvi komentari zadojeni mržnjom ne čuju samo na dan obilježavanja tužnih godišnjica zločina. Komentari mržnje tu su i kad reprezentacija BiH, Hrvatske ili Srbije napravi uspjeh ili neuspjeh, kada se gase fabrike (ključna riječ „Aluminij“)... bilo šta. Naći će se razlog da se jave gnjide.

Kroz historiju, različiti filozofi su davali različite definicije mržnje i njenih uzroka.&nbsp;&nbsp; Rene Dekart je definirao mržnju kao svjesnost da je neko ili nešto loše, u kombinaciji s jakom potrebom da se od toga udalji.&nbsp; Baruh Spinoza je definirao mržnju kao tip bola čiji uzrok leži u vanjskim izvorima.&nbsp;&nbsp; Aristotel je posmatrao mržnju kao želju za uništenjem nečega što je neizlječivo vremenom.&nbsp; Dejvid Hjum je mržnju smatrao osjećanjem koje se ne može umanjiti i koje se uopće ne može definirati.&nbsp;&nbsp;

O mržnji, doduše u Bosni, pisao je nobelovac Ivo Andrić. U svom „Pismu iz 1920.“ on secira kako i zašto ona nastaje i kako se ponaša. Iako Andrić govori u kontekstu Bosne, jasno je da misli na cijeli prostor koji čine nekadašnje jugoslavenske republike. 
- I po čudnom kontrastu, koji, ustvari, nije tako ni čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vjere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nježnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osjećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neprozirnim dubinama oluje mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrijevaju i čekaju svoj čas. Između vaših ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih nevidljivih geoloških naslaga na kojima one počivaju – napisao je Maks Levenfeld u svom pismu naratoru Andrićeve pripovijetke.
Savršen opis. 
Koliko je ima, a koliko je besmislena 
No, nije Andrić jedini koji se bavio mržnjom na ovim prostorima. Jedan drugi Jugoslaven, također genijalac samo u drugom fahu, u jednoj rečenici objasnio je koliko mržnje ima na ovim prostorima, ali isto tako koliko je ona besmislena.
- Vaša mržnja, pretvorena u električnu energiju, mogla bi osvjetljavati gradove i gradove. 
Rečenica je to velikog Nikole Tesle. Izgovorio ju je, kako se prenosi, Hrvatima i Srbima početkom Drugog svjetskog rata. 
Riječ sedmice

Mržnja je ljudski osjećaj jake antipatije. Temelji se na svojstvu intenzivnih negativnih osjećaja, i općenito se smatra da je mržnja najjači oblik odbojnosti, prijezira i nenaklonosti.

Nikola Tesla je rekao: Vaša mržnja, pretvorena u električnu energiju, mogla bi osvjetljavati gradove i gradove...

{Puls sedmice:} Oluje i uragani zbijenih mržnji

Muhamedov otac Sulejmanbeg je osobito volio i gajio izvanredno lijepe i mirisave roze perzijske ruže koje bi nedjeljom dijelio šetačima koji su pored njegove bašte prolazili u tada uobičajenoj šetnji do Gornjeg Šehera i nazad. Avlija, baščedžik i velika zgrada koja je jednim dijelom korištena kao štala za krave i druge životinje, a drugim kao ostava za sve stvari potrebne domaćinstvu, nalazile su se sa prednje lijeve strane kuće, zapravo baščedžik na jednoj, a zgrade o kojima je riječ na suprotnoj strani avlije, dok je između njih bila velika travnata površina u čijem centru je bio bunar s uvijek svježom, hladnom i zdravom vodom. Ni ulica se više ne zove kako se nekad zvala Bunar je zadržan i bio je u funkciji i onda kada je u kuću bila uvedena opskrba vodom iz gradskog vodovoda, jer se smatralo da je direktno dobivena izvorska voda daleko bolja i zdravija nego ona iz vodovoda koja je tekla kroz kilometre cijevi.

Ta kuća i danas se nalazi na istom mjestu, samo više ne postoje ni bašta iza nje, ni avlija i baščedžik ispred nje, niti bilo koja pomoćna zgrada, a ni ulica se više ne zove kako se nekad zvala, nego nosi ime Vojvode Petra Krece, jednog od organizatora tzv. ustanka Srba u Bosanskoj krajini iz 1875. godine i čovjeka koji je zapalio oba odžaka porodice Filipović, onaj u Glamoču, iz kojeg je potjecala Muhamedova majka Đulhanuma i onaj u Sredicama kod Ključa, iz kojeg je potjecao njegov otac Sulejmanbeg. Đulhanuma je bila kćerka Alibega i unuka u cijeloj Bosni i Hercegovini poznatog i veoma cijenjenog hadži Hamidbega Filipovića i majke Zilhe Filipović, kćerke također poznatog u cijeloj Bosni i Hercegovini posljednjeg sanduk-emina (ministra finansija) Ahmetbega Filipovića zvanog Cicvara. A iz odžaka u Sredicama kod Ključa, u kojem je rođen Muhamedov otac, nastao je veliki ogranak porodice Filipović zvani Sredičaci i Barnjaci, a Sulejmanbeg je bio treći sin poznatog hadži Dervišbega Filipovića i majke mu Šahzijahanume, rođene Bišćević, kćerke hadži Omerbega Bišćevića iz Bihaća.

Slučaj s Petrom Krecom je pogotovo znakovit i interesantan jer govori o moralnom, pravnom i kulturnom rangu nekih vrlo bitnih elemenata srpske tradicije s obzirom na činjenicu da je Petar Kreco bio u tzv. krvnom kumstvu sa Ćerimbegom Filipovićem

Bišćevići su bili najuglednija i najpoznatija bihaćka porodica koja je imala konake na više mjesta, a Omerbegov konak se nalazio na lokalitetu Harmani u samom centru Bihaća. Jedna od tipičnih slika hronične bolesti trijebljenja Bošnjaka Promjena historijskog imena ulice u kojoj je Muhamed rođen samo je mali dio uzurpacije imovine i tradicije i očit primjer čišćenja znakova identiteta, koje nije bilo ograničeno samo na odžake porodice Filipović, na njihova imanja, kao što su brojne livade, čaire, njive, luke, voćnjaci, strane, bare i drugi posjedi, kao što su veliki kompleksi šuma, te konake, čardake, ahare i druge vrste imovine i građevina, nego čak i na sve moguće vidove tradicije kao što su imena naselja, ulica i lokaliteta, koja se sistematski vrše više od stotinu godina i koja imaju za cilj da se zatru svi mogući tragovi postojanja Bošnjaka na velikim prostorima Bosne i Hercegovine, a ovdje je riječ o velikom kompleksu koji se prostire od Kupresa, Livna, Glamoča, Jajca i visoravni između Livna, Glamoča, Kupresa, Grahova, Drvara, Ključa, Kulen-Vakufa i Bihaća do Banja Luke i Ilove i Drinove u dolini Vrbasa i Ukrine ispod Motajice, gdje su Filipovići imali svoja imanja. Zbog toga je ta tranzicija imena ulica i lokaliteta od Filipovića u Krece i sva sila nasilja te vrste koja su izvršena od nastanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca do današnjih dana, jedna od tipičnih slika hronične bolesti trijebljenja Bošnjaka s bosanskog prostora i iz historije i ogromne otimačine i uzurpacije svih vrsta njihovih prava. Slučaj s Petrom Krecom je pogotovo znakovit i interesantan jer govori o moralnom, pravnom i kulturnom rangu nekih vrlo bitnih elemenata srpske tradicije s obzirom na činjenicu da je Petar Kreco bio u tzv. krvnom kumstvu sa Ćerimbegom Filipovićem, jednim od Muhamedovih direktnih predaka, ali koji je, i pored kumstva, za koje Srbi tvrde da im je sveto, na prevaru ušao i uz pomoć svojih saradnika zapalio oba ova Filipovića odžaka i pobio sve one koji nisu uspjeli da se pod borbom spase te pošasti. Smišljeni zločin ostvaren uz prevaru Kreco je taj zločin, jer to nije bio ratni poduhvat nego smišljeni zločin ostvaren uz prevaru, počinio da bi izvršio po značaju važniji cilj od očuvanja kumstva, a to je uništenje Turaka, kako su Bošnjake zvali i sve do danas zovu njihovi pravoslavni zemljaci, ljudi koji su upravo te Srbe doveli i naselili na svoje zemlje, zbog čega su i postali kumovi.

Bišćevići su bili najuglednija i najpoznatija bihaćka porodica, koja je imala konake na više mjesta, a Omerbegov konak se nalazio na lokalitetu Harmani u samom centru Bihaća.

Suprotno ovom postupku Petra Krece, Filipovići, koji potječu iz tog istog odžaka koji su Srbi zapalili, a njegove stanovnike dijelom pobili, 1941. godine, u vrijeme kada su ustaše masovno ubijale ključke Srbe, uz veliku opasnost po vlastite živote, spasili su živote Nedjeljka Krece, unuka tog istog Petra, njegovog bratića, kasnije profesora na banjalučkoj gimnaziji, pa čak i njegovog ujaka, ključkog trgovca Jovu Šipragu, ali i mnoge druge Srbe, što jasno govori o dvije vrste morala koje su postojale i još postoje među njima. Jednim dominira uvjerenje da je zabranjeno činiti zlo bilo kome i pod bilo kojim izgovorom i uvjetom i da se mora činiti dobro po svaku cijenu, a drugi nema veze sa Isusovom vjerom ljubavi i stavom naše tradicije da je komšija preči od brata, nego s opakim nacionalnim odgojem u kojem je ubijanje neprijatelja, nevjernika, a to znači Turaka, zapravo u našem dijelu svijeta Bošnjaka muslimana, opravdano i dobro djelo, pa makar bilo izvršeno i na nepošten i nemoralan način, tj. i uz gaženje svetinje kumstva.

Promjena historijskog imena ulice u kojoj je Muhamed rođen samo je mali dio uzurpacije imovine i tradicije i očit primjer čišćenja znakova identiteta

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Čuvena borba dobra protiv zla

Srebrenica je u posljednjih desetak dana, ne samo u BiH nego i u svijetu, bila tema na kojoj je antifašizam pokazao svoje pravo lice, a nosioci njegovih ideja, po ko zna koji put, javno su se svrstali na stranu pravednika.&nbsp; U četvrtak se u Srebrenici okupio pravdoljubiv svijet, a u posljednjih desetak dana kroz ovaj grad i Memorijalni centar u Potočarima prošle su hiljade ljudi. Grad i njegova okolna sela oživjeli su i Srebreničani koji su se nakon genocida rasuli po svijetu. Sve je, jednostavno, podsjećalo na život.
Svakako, sve pobrojano nije garancija da će život u Srebrenici, nakon julske komemoracije, koliko-toliko krenuti nabolje, da će biti posla za potomke ubijenih koji su se vratili u svoj grad, a samim tim i boljeg života za njihovu djecu.
Srebrenica je, naime, već jučer bila skoro prazna. Tek se poneko mogao sresti na mezarju u Potočarima, gdje uz nišane svojih najbližih izgovara dove opraštajući se od njih do narednog julskog susreta. 
Naš pijetet prema žrtvama Srebrenice je naš emanet i naša obaveza i u tome smo, posebno Bošnjaci, sigurno položili moralni ispit. Ali, ispit podrške povratnicima, koji su garant života u Srebrenici, u čijim su školama, od ukupno 444 učenika, 327 djeca bošnjačkih povratnika, položit ćemo kad shvatimo da stvarna podrška Srebrenici znači mnogo više od skrušenosti koju u Potočarima demonstriramo svakog 11. jula. 
Gradnja farme pilića ili hladnjače i pogona za proizvodnju džemova u Sućeski, u kojima je posao našao znatan broj povratnika, pogoni firme “Alma Ras”, “Preventa” i drugih, koji zapošljavaju preživjele žrtve, vredniji su od sve sile saopćenja političkih danguba i suza podrške prolivenih putem društvenih mreža. 
Srebrenicu i njene stanovnike nismo mogli spasiti u ratu, ali u miru moramo.

Naš pijetet prema žrtvama Srebrenice je naš emanet i naša obaveza i u tome smo, posebno Bošnjaci, sigurno položili moralni ispit

Srebrenica dan poslije

Humanost i ljudskost ne izlaze iz mode, smatra Dalibor Aćimović, pošteni zvornički konobar, koji je jednoj porodici, vrativši im zaboravljeni novčanik i dokumenta, uljepšao ljetovanje.&nbsp;&nbsp; Iako smatra da nije uradio ništa posebno i kaže da to očekuje od svakog čovjeka koji nađe izgubljene stvari, njegov potez vratio nam je vjeru u ljude. 
Njegova odgovornost i empatija prema svojim gostima čine ga još većim čovjekom, ali i vrijednim i pouzdanim radnikom, koji je na ovaj način ne samo promovirao restoran u kome radi nego i pokazao kako se cijeni svoj posao. 
Aćimović kaže da su novčanik i dokumenata samo dio stvari koje je tokom 18 godina duge konobarske karijere vratio vlasnicima. 
Porodica, koja je, nakon posjete zvorničkom restoranu, zaboravila torbicu s dokumentima i kompletnim novcem, nagradila je Aćimovića. Dokaz je to da se poštenje cijeni i da je povjerenje dvosmjerna cesta.&nbsp;

Njegova odgovornost i empatija prema svojim gostima čine ga još većim čovjekom, ali i vrijednim i pouzdanim radnikom

Aćimović: Smatra da nije uradio ništa posebno

Dalibor Aćimović: Konobar poštenog srca

Prošla je još jedna godišnjica. Narednog 11. jula obilježavamo frtalj stoljeća od genocida. Dvadeset i peto ljeto. Sve je manje živih svjedoka. Umiru od tuge. Umiru od starosti. Umiru od smrti. Da se ponovo sretnu sa svojim neprežaljenim mrtvima.&nbsp; U genocidu je ubijeno 439 djece. Svaka petnaesta žrtva je maloljetna. Maksumi, momčići, nikom nizašta krivi. Dječija tišina najglasnije odzvanja dolinom žrtava četničkog fašizma u Potočarima.
U zbirci haških činjenica o genocidu “Srebrenica MCMXCV” Emira Suljagića objavljen je iskaz zaštićenog svjedoka PW-101 u predmetu “Popović i ostali”. Bivši pripadnik Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske tokom suđenja je opis(iv)ao masovne likvidacije zarobljenih Bošnjaka u mjestu Grbavci: 
“U toj hrpi, u toj gomili mrtvih tijela, koje više nisu nalikovale ljudskim, zatim se pojavilo ljudsko biće. Ja kažem ljudsko biće, ali je to zapravo bio neki dječak od pet-šest godina. Nevjerovatno. Ljudsko biće je izašlo i počelo se kretati prema stazi, stazi na kojoj su, radeći svoj posao (ubijajući), stajali muškarci sa automatskim puškama. A zatim su, sasvim iznenada, oni spustili svoje puške i svi se, do posljednjeg, naprosto ukočili. A tamo je bilo samo dijete. Da se radilo o osobi od 70 ili 80 godina, bilo bi strašno, a kamoli o nevinom, slatkom djetetu. A to dijete bilo je pokriveno tkivom utrobe drugih ljudi. Kako se to dijete pojavljivalo iz gomile pogubljenih, govorilo je: “Babo, gdje si?”” 
Amor Mašović, jedan od najdosljednijih dokumentatora genocida, čovjek koji je preko duše prevalio hiljade srebreničkih sudbina, upozorava ovih dana kako se kultura sjećanja mora održ(av)ati i nakon što više ne bude dženaza u Potočarima. Mašović smatra kako u Memorijalnom centru već sada moraju početi razmišljati šta će biti 2022. godine.
Zato je krajnje vrijeme da se opametimo. Da zajednički uklonimo klopke zaborava i spriječimo zločinačke pokušaje revizionizma u režiji političkih hijena koje uporno negiraju višestruko presuđeni genocid. Jer, Srebrenica je najbolnija bosanskohercegovačka rana. I zadnja linija odbrane civilizacije.&nbsp;

Kad prođe 11. juli...

Na jučerašnjoj komemoraciji u povodu obilježavanja 24. godišnjice genocida u Srebrenici prisutnima se obratio i Nedžad Avdić, koji je kao 17-godišnjak preživio strijeljanje. Za sebe je rekao da je “greška” počinilaca genocida, jer kad je u julu 1995. godine strijeljan, u gomili gdje su ležale stotine mrtvih Bošnjaka iz Srebrenice, zločinci nisu prepoznali da ima i jedan koji je preživio njihov metak i tako ostao da svjedoči o istini.&nbsp; Ono što je preživio Nedžad Avdić, od zarobljavanja pa do trenutka kad je stao pred stroj za strijeljanje, teško da može shvatiti normalan ljudski um. 
Četiri dana se Nedžad, nakon što je preživio strijeljanje, teško ranjen, kretao neprijateljskom teritorijom, uglavnom pužući. Kad je stigao na slobodu, liječio je najprije fizičke rane, a onda je svjedočenjem o zvjerstvu onih koji su mu bili namijenili smrt, počeo liječiti i one psihičke.
Rijetki su snaga i karakter kakve u sebi nosi Nedžad Avdić. Iako s teškom traumom, u Tuzli je okončao srednju školu, završio Ekonomski fakultet, naučio engleski jezik, stvorio porodicu i, na opće sablažnjavanje njegovih ubica, vratio se u Srebrenicu, gdje i danas živi i radi. 
Nedžad Avdić danas je jedan od najkredibilnijih svjedoka istine o počinjenom genocidu u Srebrenici. Nerijetko je gost mnogih konferencija, tribina, kongresa u zemlji i svijetu na kojima su tema ratni zločini, njihovi počinioci i ideologije koje su ih planirale. 
Prije dvije godine, Univerzitet u Lutonu u Engleskoj dodijelio je Nedžadu Avdiću počasni doktorat iz filozofije u oblasti ljudskih prava. Godinu poslije, kao gost Instituta “Woolf” na Kembridžu, gdje je brojnim zvanicama govorio o svom iskustvu, poručio je da se, ipak, uvjerio da “negatori genocida nemaju šansu”.
Potvrdio je to i jučer svojim obraćanjem u Potočarima.

Na jučerašnjoj komemoraciji u povodu obilježavanja 24. godišnjice genocida u Srebrenici obratio se prisutnima

Avdić: Rijetki su snaga i karakter kakve u sebi nosi Nedžad

Nedžad Avdić: Svjedok genocida

Skoro 18 hiljada zločinaca iz Vojske Republike Srpske, Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, Ministarstva odbrane Republike Srpske i Civilne zaštite Republike Srpske učestvovalo je od 10. do 19. jula '95. u srebreničkom genocidu. Ne zaboravimo nikada taj stravični podatak! Jer, trebalo je okupiti, mobilisati, naoružati, opremiti, prebaciti, nahraniti, da budemo totalno precizni, 17.342 ubica sa pripadajućim pomagačima za ostvarenje zločinačkih planova o istrebljenju Bošnjaka Podrinja i likvidaciji 8.372 nevina čovjeka.&nbsp; &nbsp; Srebreničane su pronalazili u masovnim (primarnim, sekundarnim, tercijarnim) te pojedinačnim grobnicama na lokacijama raspoređenim u čak 25 bosanskohercegovačkih te sedam srbijanskih općina. Zaključno sa prijestolničkim Beogradom. Ekshumirano je ukupno 7.119 žrtava. Više od hiljadu stradalih još je na spisku nestalih. 
U Potočarima je danas dženaza za trideset tri žrtve genocida. Najstarija Šaha Cvrk prebacila je 81. godinu. Dječak Osman Cvrk nije dočekao ni šesnaestu. Dvadeset četiri Cvrka ubili su u genocidu. Postoje li, jadna majko, na dunjaluku užasniji užasi i bolnije boli od srebreničkog užasa i srebreničke boli? 
Zlikovcima raznih kalibara pravosnažno je izrečeno 700 i kusur godina robije zbog ljeta genocidnog '95. Sitna je to, gotovo nikakva utjeha za unesrećene porodice, za rasturene domove, za preostale žive i izgubljene mrtve. Ima naš Avdo Sidran jednu pjesmu o Srebrenici koja na svome kraju veli: 
„Čim se sumrak prvi javne, mi svoje kapije
Gvožđem mandalimo, da ne dođe i ne uđe
Onaj što je onomad ušao i došao, pa nam sve naše,
Milo i drago – od života rastavio!“
Ako mi je dozvoljeno nasloniti se na stihove velikog pjesnika, dodao bih da tako ponekad, najčešće u julu, poželim Srebrenica da me zagrli. I zauvijek uzme k sebi...

Zagrljaj Srebrenice

Na lokalitetu Bukva između Kameničkog brda i Ravnog Buljima 11. jula 1995. godine ubijeno je više od hiljadu Srebreničana koji su krenuli put slobodne teritorije. Prvi put jučer je “Marš mira” prošao tom trasom, a učesnicima se obratio Salih Mulalić, koji je tog dana uspio preživjeti ovozemaljski pakao.&nbsp;&nbsp; Salih je na tom mjestu ostao bez brata Senada, koji je rođen, ubijen i sahranjen 11. jula. 
Nakon višednevnog pješačenja, Salih je došao do slobodne teritorije, ali je, onda, saznao da je ostao i bez oca Hajre te 58 bližih i daljih srodnika. O tome je Mulalić pričao učesnicima “Marša mira” u rejonu Bukve, prvi put poslije 1995. godine. 
Odvažno i hrabro, detaljno je opisao napad na kolonu koja se kretala ka slobodnoj teritoriji i mrtva tijela svojih saboraca, sugrađana, poznanika... koji su ubijani kišama metaka ispaljenim sa položaja brigada Vojske Republike Srpske iz Bratunca, Zvornika, Vlasenice, Šekovića i drugih zločinačkih hordi, poput grčkih dobrovoljaca. Mnogi su njegov govor doživjeli toliko emotivno da su potekle i suze, jer su preživjele žrtve proboja živjele za dan kad će ponovo preko Bukve krenuti ka Buljimu, Jagliću, Potočarima...
Mulalić je učesnike “Marša mira” koji nisu državljani BiH, zamolio da istinu o genocidu u Srebrenici prenesu svojoj djeci, porodicama, prijateljima, komšijama... Sve druge učesnike ovogodšnjeg marša zamolio je da ne zaborave Srebrenicu kako se zlo nikad i nikome ne bi dogodilo.

Odvažno i hrabro, detaljno je opisao napad na kolonu koja se kretala ka slobodnoj teritoriji i mrtva tijela svojih saboraca, sugrađana, poznanika

Svjedok ovozemaljskog pakla

“Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati! Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padnu na ovaj grad. U bolnicu je trenutno doneseno sedamnaest poginulih, pedeset sedam teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima? Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Populacija u ovom gradu nestaje. Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu neće više biti bitno.”&nbsp; Bio je 10. juli 1995. godine. Posljednji srebrenički raport Nine Ćatića. Usljed divljačkog granatiranja sa položaja zločinačke Vojske Republike Srpske, izvještaj je poslan iz mračne prostorije u prizemlju zgrade lokalne pošte. Tu su još bili radioamateri, braća Sead i Senad Dautbašić te Emir Suljagić.
Bože mili i dragi, k'o u onoj pjesmi Leonarda Koena (Cohena) - Četvorica drugova tog jutra, a samo jedan živi... Emir je slučajno preživio genocid. Blizanci Sead i Senad pronađeni su u masovnim grobnicama. Ninu i danas uzaludno traže... 
Neutješna majka Hajra Ćatić čula je kako je, navodno, pogođen u blizini mjesta Buljine. “Sjećam se da šest dana nije dolazio kući, a onda je desetog navečer došao i rekao da se ja i njegov otac spremimo za Potočare, a da će on, zajedno s drugovima, preko šume do slobodne teritorije. Kada sam sa suprugom 11. jula krenula za Potočare, svratila sam do pošte i posljednji put vidjela svog sina. Rekao mi je: “Mama, vidimo se u Tuzli.” Pogledala sam kolonu mladića i ne znam da sam ikad vidjela išta ljepše.” 
Ninin otac, a Hajrin suprug Junuz Ćatić ekshumiran je 2005. godine iz masovne grobnice.
Glavni junak naše priče studirao je žurnalistiku u Novom Sadu. Vraća se u rodni grad prvog dana Ramazanskog bajrama, 4. aprila 1992. godine. Tokom opsade, ratni reporter piše poeziju i završava beskrajno vrijedan dramski tekst za pozorišnu predstavu. Nakon 11. jula, rukopis drame ostaje u prizemlju zgrade lokalne pošte, odakle je Nino Ćatić najavio genocid. Poput nestalog autora, ni rukopis nikad nije pronađen. Tako Srebrenica režira drame.&nbsp;

Tokom opsade Srebrenice, ratni reporter piše poeziju i završava beskrajno vrijedan dramski tekst

Izgubljeni u genocidu

Kirjakos Micotakis izabran je za novog grčkog premijera nakon što je njegova stranka Nova demokratija pobijedila na izborima održanim tokom vikenda. Kirjakos je na poziciji premijera zamijenio Aleksisa Ciprasa, koji je pretrpio težak izborni poraz.&nbsp;&nbsp; Micotakisovi prioriteti, kako je najavio, bit će stvaranje povoljnijeg poslovnog ambijenta, smanjenje poreza i pregovori o ublažavanju mjera štednje. 
Kirjakos je rođen 4. marta 1968. u Atini. Dugogodišnji je grčki političar koji je u posljednje tri godine bio lider opozicije nakon što je 2016. izabran za predsjednika stranke Nova demokratija.
Prije toga, od 2013. do 2015. bio je na poziciji ministra za reformu administracije, u vrijeme vlade koju je predvodila Nova demokratija. Ranije je bio poslanik u državnom parlamentu, gdje je prvi put izabran 2004. Prije političke karijere, radio je kao finansijski analitičar u “Chase Banku” u Londonu.
Oženjen je i ima troje djece. Osim grčkog, govori i engleski, francuski i njemački.

Dugogodišnji je političar koji je u posljednje tri godine bio lider opozicije nakon što je 2016. izabran za predsjednika stranke Nova demokratija

Novi lider Grčke

Dva dana Sarajevo je središte Balkana. Predsjednici, premijeri, ministri vanjskih poslova država članica Procesa saradnje u jugoistočnoj Evropi razgovarat će o zajedničkoj budućnosti, (ne)saradnji, gradnji povjerenja, a očigledno je kako neće zafaliti ni dobrog provoda, uz popularnu muziku i bogatu trpezu. Navodno je srbijanski šef diplomatije već naštimao glasnice pa s nestrpljenjem očekujemo nova gruba distoniranja Ivice Dačića na društvenim mrežama i raspoloživim portalima.&nbsp;&nbsp; Samit u glavnom gradu Bosne i Hercegovine prolazi bez Kosovara, jer se Hašim Tači naljutio na službeni poziv Milorada Dodika. Šteta jeste nastala, ali dernek neće propasti! Uostalom, ne dolaze ni čelnici susjedne Hrvatske. Kolindi Grabar-Kitarović, jednako kao i Andreju Plenkoviću, valjda nije do lažnih osmijeha i parola lišenih konkretnog sadržaja, jer dostojanstveno propadaju na domaćem terenu. Predsjednici se zakuhalo zbog pjevača Miroslava Škore, a premijeru oko korumpiranih HDZ-ovih ministara.
Srećom, bh. političkim autoritetima duševno stanje potpuno je stabilno. Još nemamo, da se razumijemo, državnu niti federalnu vlast, ali to nije dovoljan razlog za loše raspoloženje. Važno je da radnja radi i da je plaća redovna. Za sve ostalo zadužene su međunarodne finansijske institucije, čijim se povoljnim kreditima finansira i aktuelna političko-estradno-gastronomska manifestacija. Naslagane dugove svakako će vraćati neke buduće generacije, koje, eto, već najesen hairli upisujemo u zapuštene osnovne škole uzduž i poprijeko jedne i jedine domovine.
Konačno, svaki pojedinac kojem postojeći rahatluk ne odgovara, nek' automatski spakuje kofere te zauvijek razguli odavde. Bosna i Hercegovina je, nažalost, beznadežno neuspješna država, gdje se oduvijek znalo ko pije, a ko kafanske cehove plaća. Diplomatski događaji, poput recentnog, ionako služe za stvaranje lažne slike stabilnosti i kakve-takve normalnosti ovdašnjeg društva. Bilo bi, kažem, odlično, samo da nije predaleko od istine.

Važno je da radnja radi i da je plaća redovna

Desant na Sarajevo

Teška vremena žive građani Bosne i Hercegovine, posebno oni koji svoje porodice hrane baveći se poljoprivredom. Mnogi, nažalost, da bi zadržali posao, zaradili koru hljeba, prehranili porodice... šute na sve što se dešava oko njih. Vladimir Usorac, predsjednik Udruženja proizvođača – mljekara Republike Srpske, jedan je od onih koji je, ipak, izdigao glavu.&nbsp; Ovaj čovjek, koji se cijeli život bavi poljoprivredom, ponaša se prema pravilima prirode, a ona su jasna i kažu da laž uvijek izađe navidjelo, a pravda pobijedi. Usorac se zbog toga nijednog momenta nije libio da upre prstom u one koji na nepošten način rade, žive i ostvaruju korist u našoj zemlji. 
Nije prezao ni od vlasti i politike da glasno poviče da je u BiH 32.000 lažnih poljoprivrednika. Iznio je podatke crno na bijelo, kazavši da je u RS revizija pokazala da je broj registriranih poljoprivrednika sa 23.000 opao na 11.000. Tvrdi da, od 35.000 onih koji u Federaciji BiH traže podsticaj, tek ih 15.000 ore i kopa. 
Kad bi svi, kao on, pokušali svojim djelima, riječima i postupcima ispraviti loše stvari, ova zemlja krenula bi naprijed. Tada bi i poljoprivrednik koji zaista radi, sije, uzgaja stoku, mogao da živi od svog rada. Tada nam ne bi zbog lopovluka na koji je Usorac ukazao, bilo prazno 3.000 sela.&nbsp;

Zaštitnik poljoprivrednika

Kod nas u Bosni i Hercegovini kriminal uglavnom glatko prolazi. Posljedica je to srozavanja svih prihvatljivih kriterija kada vladajuća politika na strateške pozicije imenuje stranačke spletkaroše. Svojevremeno je, naprimjer, Vijeće ministara BiH direktorom državnog Instituta za intelektualno vlasništvo proglasilo nadaleko čuvenu intelektualnu gromadu, da prostite, Josipa Merdžu.&nbsp;&nbsp; Ne, ne radi se o nekom zaboravljenom hercegovačkom rođaku slavne njemačke automobilske marke, već o dokazanom uhljebu koji, zahvaljujući članskoj iskaznici HDZ-a, decenijama parazitira na budžetskim jaslama. 
Otkud pravomoćni osuđenik Merdžo u „Minuti“, pitanje je sad. Da bi prečicom stigli do konačnog odgovora, neophodno je prethodno izvršiti još jedno kviz testiranje. Naročita pozornost očekuje se od ljubitelja muzike. Da li ste, poštovani bh. (su)građani, slučajno čuli za glazbenike poput Petra Topalovića, Azura Jahića, Berina Tuzlića, Nardina Mašića, Tibora Tišme, Dejana Davića, Slaviše Guje, Đurice Štule, Damira Bečića...? K'o da gledam, presudna većina pojma nema o kome govorimo. Stroga tabula raza! Međutim, sigurno znate za Dinu Merlina, Dinu Šarana, Bregu, Seju Sexona, Geronima, Hari Mata Harija, Željka Joksimovića, Nazifa Gljivu, Dubiozu, Almasa, Nedu Babovića, Fazlu... 
Hoću reći, kvaka jeste u tome što slučajni anonimusi, uz saučesništvo pojedinih prevarama sklonih televizijskih i radio stanica, nastoje falsificirati takozvane „plejliste“ lažno se predstavljajući znatno popularnijim hitmejkerima od najtiražnijih regionalnih kompozitora. Preko tantijema se tako osiguravaju izdašniji novčani iznosi od objektivno (ne)zasluženih. Neki frontalni neznanci po zaradama su prešišali čak i ovdašnje muzičke ikone sa višedecenijskim karijerama. 
Udružena lupeška kompanija navodno je falsificirala i pečat Asocijacije kompozitora muzičkih stvaralaca (AMUS). Kažu da je zbog drske prevare već sijevnula krivična prijava. Rješenje dotične afere, stoga, isključivo zavisi od policijske i tužiteljske volje za procesuiranje sjecikesa. Uključujući i notornog Merdžu sa početka priče. Bez kojeg drumsko razbojništvo ne bi bilo moguće. Majstore, stipu muziku...

K'o da gledam, većina pojma nema o kome govorimo. Stroga tabula raza!

Majstore, stipu muziku...

Dvadesetšestogodišnji Edin Husić, doktorant na čuvenoj Londonskoj školi ekonomije, imao je samo 11 dana kada je 1993. godine s roditeljima i bratom, u razmjeni, iz Bijeljine stigao u Tuzlu. Kad je prispio za školu, vrijedno je učio, a njegov talent za matematiku zapazili su i profesori koji su ga usmjeravali da se dalje usavršava radom. 
Edin je odgojen, kulturan i izuzetno skroman mladić. Godinama se školovao na prestižnim evropskim univerzitetima i uvijek sebi osiguravao stipendije koje su, opet, stizale kao posljedica vrhunskih rezultata koje je postizao baveći se naukom. 
Edin nikad neće propustiti da kaže da je BiH puna talentiranih mladića i djevojaka, kojima savjetuje da ne trebaju imati ni kompleks ni strah kad su u pitanju evropski i svjetski standardi u obrazovanju, da ne propuštaju prilike koje im se ukažu kroz razne vidove edukacije, ali da uvijek moraju imati na umu da je rad najbolja garancija za njihov uspjeh. 
Edin Husić samo je jedan od mnogih uspješnih bh. mladića i djevojaka, mahom onih iz ratne generacije, koji su, zahvaljujući isključivo rezultatima koje postižu, postali najbolji ambasadori BiH u Evropi i svijetu.

Najbrži Evropljanin

Real-time fašizam u punom kapacitetu

{Puls sedmice:} Oluje i uragani zbijenih mržnji

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Čuvena borba dobra protiv zla

Srebrenica dan poslije

Dalibor Aćimović: Konobar poštenog srca

Kad prođe 11. juli...

Nedžad Avdić: Svjedok genocida

Zagrljaj Srebrenice

Svjedok ovozemaljskog pakla

Izgubljeni u genocidu

Novi lider Grčke

Desant na Sarajevo

Zaštitnik poljoprivrednika

Majstore, stipu muziku...

Rad najbolja garancija uspjeha

Kolumne

Najbrži Evropljanin

Real-time fašizam u punom kapacitetu

{Puls sedmice:} Oluje i uragani zbijenih mržnji

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Čuvena borba dobra protiv zla

Srebrenica dan poslije

Dalibor Aćimović: Konobar poštenog srca

Kad prođe 11. juli...

Nedžad Avdić: Svjedok genocida

Zagrljaj Srebrenice

Svjedok ovozemaljskog pakla

Izgubljeni u genocidu

Novi lider Grčke

Desant na Sarajevo

Zaštitnik poljoprivrednika

Majstore, stipu muziku...

Rad najbolja garancija uspjeha