Hrabri penzioner Rašid Mujkanović iz Nemile kod Zenice pokazao je da starost i strah nisu prepreka da spasi svoju penziju i stvari iz kuće, koje mu je prije nekoliko dana, u gluho doba noći, pokušao ukrasti nepoznati kradljivac.&nbsp; Uprkos činjenici da se našao oči u oči s lopovom, 83-godišnji Mujkanović odlučio je ustati iz kreveta i suočiti se s kradljivcem. Ova odluka, kako se ubrzo pokazalo, bila je ispravna s obzirom na to da je mladić pobjegao glavom bez obzira. 
Njegov hrabri potez izazvao je divljenje cjelokupne bosanskohercegovačke javnosti, posebno zato što je Mujkanović u godinama, bio je iz sna i zato što bi mnoge savladao strah pa bi se ušutjeli dok lopov ne napusti kuću zajedno s ukradenim stvarima. 
Iako je sve, srećom, prošlo bez problema, Zeničanin ne krije da je tek poslije postao svjestan da je mogao izgubiti glavu i da je sve moglo poći u krivom smjeru. No, kaže, ponovo bi, sada sa puškom pored kreveta, ustao da brani ono što je pošteno, sa svojih deset prstiju, stekao i zaradio. 
Rašid Mujkanović rođen je 1936. godine u Nemili. Radni vijek proveo je u Njemačkoj radeći kao montažer, gdje je stekao penziju.

Suočio se s lopovom kako bi spasio penziju

Mujkanović: Sve je, srećom, prošlo bez problema

Hrabri penzioner iz Nemile

Fudbalski klub Sarajevo, zvanično najbolji tim u protekloj sezoni u domaćem prvenstvu, igrao je u četvrtak u Zenici utakmicu trećeg pretkola Evropske lige protiv BATE Borisova.&nbsp; Naš predstavnik poražen je rezultatom 2:1. Pa, dobro, ništa strašno. Dobro igrali, na kraju izgubili.
Nekako se čovjek i naviknuo da bh. timovi svoje evropske avanture završavaju početkom avgusta.
Ovog puta, fokus neće biti na igračima i stručnim štabovima, jer su ljudi, realno, dali sve od sebe, kako Sarajevo, tako i Zrinjski, a ranije i Radnik te Široki Brijeg.
Akcent je stavljen na "divljanje" navijača, ako se mogu nazvati tako, ne svih hvala Bogu, već manjeg broja, koji su prekrasnu zeničku noć zaključili bakljama, prekidom i osudama sa svih strana.
Baška što će bordo tim dobiti žestoku novčanu kaznu, što će, ukoliko naredne sezone izbori nastup u Evropi, igrati nekoliko utakmica bez publike. 
To je nebitno. Bitno je ispucati svoje frustracije i ispoljiti "ljubav" prema svom timu.
Orilo se sinoć na Bilinom polju "Ja te volim Sarajevo", a u isto vrijeme letjele su baklje. Na apele i molitve igrača da to ne rade, "navijači" su se oglušili.&nbsp;&nbsp;Jer, ipak valja pokazati ko je najbolji u državi, regiji.
A kako drugačije pokazati ljubav nego pirotehnikom, koja je, čini se, arhaična u ostatku Evrope, ali kod nas neizostavan dio navijačkog orkestra.
Iz FK Sarajevo oglasili su se saopćenjem da su navijači ljubav prema klubu pokazali kaznama koje će u dogledno vrijeme biti izrečene klubu, a bit će izuzetno visoke.
Ali, džaba silne osude i upozorenja. Čeka se nova utakmica i neki derbi i ponovo sve isto. Ne možeš ti iz sebe izbaciti 20 i kusur godina indoktrinacije, valja prijeći preko nekih stvari, ali jok.
Nikad mi tobe nećemo doći ovdje, na brdovitom Balkanu.

Orilo se sinoć na Bilinom polju "Ja te volim Sarajevo", a u isto vrijeme letjele su baklje

Nikad tobe doći

Kad se prije frtalj stoljeća u Dejtonu pregovaralo o trajnoj uspostavi mira na bosanskohercegovačkoj državnoj teritoriji, osim rješavanja spornih pitanja iz oblasti vojne i civilne zaštite, raspravljalo se i o jezicima kojim komuniciraju zaraćene strane. Zaključeno je tada da se narodi u BiH baš i ne razumiju najbolje. Nažalost, lingvistički zalogaji još su izuzetno žilavi.&nbsp; Opravdano se, naime, sumnja kako je historijsko-povijesno-istorijski sporazum, koji su početkom ove sedmice svečano potpisali <a href="https://avaz.ba/tag/220/bakir-izetbegovic">Bakir Izetbegović</a>, <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Milorad Dodik</a> i <a href="https://avaz.ba/tag/525/dragan-covic">Dragan Čović</a>, nenamjernom greškom evropskog organizatora političkog susreta treće vrste odštampan na tri nerazumljiva, da ne kažemo strana jezika. 
Naprimjer, tačka 3 bosanske verzije historijsko-povijesno-istorijskog sporazuma, između ostalog, kaže: “Potvrditi opredjeljenje za unapređenje odnosa sa NATO-om, ne prejudicirajući buduće odluke u vezi sa članstvom BiH.” Suprotno prethodno navedenom, u tački 3 historijsko-povijesno-istorijskog sporazuma potpisanog ćirilicom na srpskom jeziku, između ostalog, piše: “Potvrditi opredjeljenje za unapređenje odnosa sa NATO-om, ne prejudicirajući buduće odluke u vezi s članstvom BiH.” I, na kraju, ali ne i najmanje bitno, točka 3 historijsko-povijesno-istorijskog sporazuma na hrvatskom jeziku samo na prvi pogled djeluje kao zvanična bosanska, odnosno srpska varijanta. Uostalom, obratite pažnju i uočite razliku: “Potvrditi opredjeljenje za unapređenje odnosa sa NATO-om, ne prejudicirajući buduće odluke u vezi sa članstvom BiH.” 
Nakon što su se, dakle, javno sporazumjeli da se međusobno ništa ne razumiju, Izetbegović, Dodik i Čović mogli bi se, vala, posvetiti ranije preuzetim obavezama. I napokon narodu objasniti idemo li ili ne idemo u NATO. Ukoliko nesretni trojac nije u stanju krucijalnu vijest saopćiti- priopćiti-saopštiti na zvaničnim lokalnim jezicima, predlažem da odgovor razigraju na neutralnom šatrovačkom terenu. Dakle, demoi li ili ne demoi u TONA?

Nažalost, lingvistički zalogaji još su izuzetno žilavi

Šatrovački nesporazum

Almin Karamehmedović jedan je od najboljih televizijskih producenata na svijetu, a već nekoliko godina je na poziciji izvršnog producenta emisije “World News Tonight” u američkom “ABC Newsu”. Svjetski, a naš! Više puta je bio nominiran za prestižnu nagradu Emi, a neke je i osvojio.&nbsp; Rodno Sarajevo i domovinu nikad nije zaboravio iako se davno odselio, prvo u London, a potom u Njujork. Jedan je od najboljih ambasadora naše države u svijetu. Preživio je i proživio rat u BiH, a upravo to iskustvo, kako sam kaže, učinilo ga je prvenstveno boljim čovjekom, a potom i producentom.
Nije Karamehmedović zaboravio kako je s čuđenjem, dok granate padaju po njegovom gradu, gledao strance koji dolaze. A dolaze da pomognu. I nastavio je njihovim putem. I sam je postao stranac koji odlazi u druge zemlje zahvaćene ratom i izvještava, upozoravajući svijet na strahote koje to stanovništvo prolazi. Kao što je on nekada.

Rodno Sarajevo i domovinu nikad nije zaboravio iako se davno odselio, prvo u London, a potom u Njujork

Karamehmedović: Više puta bio nominiran za nagradu Emi

Svjetski, a naš!

U sjeni najnovijeg historijskog sporazuma vladajućih nacionalista, navršila se 24. godišnjica oslobođenja Velike Kladuše.&nbsp;Peti korpus Armije RBiH tog sedmog avgusta uništio je kvislinšku paradržavicu, takozvanu autonomnu pokrajinu zapadna Bosna, a tamošnju geografiju vratio, stručnom terminologijom kazano, u okvire ustavnopravnog poretka Bosne i Hercegovine. Grandiozna pobjeda bh. patriota nakratko je tada vratila nadu kako ova zemlja ima potencijala za dostojanstvenu i normalnu budućnost. Nažalost, ispalo je apsolutno drugačije.&nbsp;&nbsp; Na prošlim lokalnim izborima velikokladuške vlasti dokopala se Laburistička stranka Fikreta Abdića. Pravosnažno osuđeni ratni zločinac zasjeo je, bilesi, i u fotelju općinskog načelnika. Abdića su izabrali beznadežno izmanipulirani glasači, korisni idioti koje je zločinac svojevremeno strovalio u bratoubilački pokolj.&nbsp;Udarili su na rođenu domovinu, rame uz rame s džukelama rata pod komandom oficira zloglasne Službe državne bezbjednosti iz Beograda. Jovica Stanišić, Franko Simatović Frenki, Milorad Ulemek Legija, Željko Ražnatović Arkan i ostali, manje poznati zlikovci postrojavali su Abdićevu paravojsku i određivali joj pravce djelovanja kontra jedinica legalne bh. Armije. 
Na privremeno okupiranoj teritoriji postojalo je čak jedanaest koncentracionih logora. Tamo su zatvorili nekoliko hiljada žena i muškaraca. Mnogi nisu preživjeli nasilje, torture, mučenja. Nedužni su i nevini masakrirani. Poslije vojnog poraza, Abdićeve ubice kolektivno bježe u susjednu Hrvatsku, ali nerijetko i pod skute ratnozločinačke hunte Radovana Karadžića. 
Često se, dakle, pitamo ima li na dunjaluku kosmičke pravde. Postoji li adekvatan vrhovni sud za sankcioniranje pogrešnih postupaka i počinjenih zvjerstava, neka općeprihvatljiva nadležna adresa gdje se svode konačni računi i plaćaju cehovi?
Odavno ne vjerujem u bajke! Jer, da je drugačije, Abdić danas ne bi vladao iz klimatiziranog kabineta, a ratni heroj Atif Dudaković u sudnicama dokazivao vojničku čast. Svijet se, prema tome, okrenuo naopačke. Nimalo bajkovito, nazovimo ga, stanje.

Nimalo bajkovito, nazovimo ga, stanje

Heroju sude, zločinac vlada!

U rodnoj Gračanici Esad Kovačević obilježio je ovih dana 30 godina rada na estradi.&nbsp;
Na trosatnom koncertu na “Ljetnim večerima pod lipama Gračanice” pridružile su mu se brojne kolege.
A večer je, reći će svi, bila posebna, emotivna, na trenutak ispunjena i suzama i smijehom.
Tako je kad pjevate sevdalinku. Kad pjevaš i plačeš. Kad osjetiš svaki stih i svaku notu, a Kovačević to već decenijama osjeća kao svoj život. 
U Gračanici je poznat pod nadimkom Kum. Nadimak je zaradio, jer mu je svojevremeno, kao desetom djetetu u porodici, kum bio Josip Broz. No, znaju ga zato što je od malih nogu pjevušio, s lakoćom pobjeđivao na amaterskim festivalima, a kasnije i sa pozirnice nekadašnjeg najpoznatijeg festivala narodne muzike “Ilidža”, također, odnosio nagrade.
Kaže da sevladilnka teče njegovim venama, da mu je sevdah život. 
Učio je od najboljih, posebno od Omera Pobrića, i ljepotu naše sevdalinke pronio preko svih kontinenata.

Uz brojne prijatelje obilježio je 30 godina rada na estradi

Esad Kovačević: Čuvar sevdaha

Slijedeći svijetle tradicije zaostalih banana-republika, jedna i jedina Bosna i Hercegovina zvanično je dobila jednog i jedinog šefa izvršno-zakonodavne vlasti.&nbsp;Stjecajem nesretnih okolnosti, radi se o polivalentnom Denisu Zvizdiću. Ipak, dotično kadrovsko rješenje manje je bitno u odnosu na poražavajuću činjenicu da se ovdje i sada formalno poništava temeljni demokratski princip o trodiobi vlasti, tojest elementarnoj nespojivosti vitalnih državnih funkcija. Vjerujte, niko nema ono što dejtonski apsurdistan imade, istog šefa parlamenta i predsjednika vlade.&nbsp;&nbsp; Međutim, ništa nas ne smije iznenaditi. Uz podršku evropskih birokrata, prekjučer su lideri nacionalnih stranaka parafirali navodni sporazum za formiranje kakve-takve državne vlasti. Budući da se svečani događaj poklopio sa 24. godišnjicom vojno-policijske operacije “Oluja”, zadovoljstvo da narodima i narodnostima uzme muštuluk povodom (ne)uspješnih pregovora pripalo je, razumljivo, Draganu Čoviću. Kako običaji i nalažu, šef HDZ-a umjereni je optimista.
Ni Bakiru Izetbegoviću dogovoreni trojni pakt nije naročito mrzak. Smatra ga, kaže, dobrim okvirom za nastavak puzajućih evropskih integracija. Istini za volju, lider SDA procijedio je da će pristupanje NATO savezu biti znatno usporeno. Obrni-okreni, bh. članstvo u vojnoj alijansi, očigledno, nije više prioritetna tema. Sve ostalo je truhla propaganda i prodavanje magle. 
Na kraju parade, Milorad Dodik nervozno je zaprijetio kako se Vijeće ministara BiH mora konstituirati u roku od trideset dana. Da se ne lažemo, ne postoji ni teoretska mogućnost takvog raspleta! Stoga se mirno i dostojanstveno pripremimo za nove krize, verbalne svađe, iscrpljujuća prepucavanja. Nacionalni lideri svakako se nikad neće umoriti i odustati od vlastitih zabluda. Tri za jednog, jedan za sve.

Trojni fakt

Nusreta Sivac, Prijedorčanka koja je preživjela strahote logora Omarska, ponovo je jučer, zajedno sa mnogim sapatnicima i članovima porodica logoraša, bila na mjestu užasa.&nbsp; Tu je 1992. godine provela najduža dva mjeseca u životu, prošla torture, maltretiranja, ponižavanja. Bivša sutkinja Osnovnog suda u Prijedoru, zajedno s još 36 žena, bez ikakve konkretne optužbe postala je logorašica. Samo zbog imena.
Pet žena nije preživjelo zlostavljanja u logoru Omarska. Nusreta jeste i o onome što je preživjela, svjedočila je u više sudskih procesa pred Haškim tribunalom, tužila pred američkim sudom Radovana Karadžića, javno, glasno i bez zadrške govorila o zločinima koji su vršeni nad Bošnjacima u Prijedoru.
I nastavila je govoriti istinu, pozivati na istinu, pozivati na pravdu i pravednost.
Vratila se u Prijedor nakon rata. Živi svoje penzionerske dane. Nije ogorčena, nije ljuta, nije razočarana. Vjeruje i u pravdu i u istinu. Vjeruje da će jednog dana prijedorske vlasti dozvoliti da u Omarskoj bude postavljena spomen-ploča u znak sjećanja na sve žrtve. Hrabro se vraća na mjesto brutalnih zločina. Jer vjeruje. I nada se.

Heroina iz Prijedora

Brzopletost na jeziku, takozvani kratak fitilj, velika je ljudska ma(ha)na. Priznajem, nije se jednom desilo da me zakucaju vlastite ishitrene reakcije, gluposti nepotrebno izvaljene u afektu, zbog kojih rođenu džigaru pojedoh. Pokajničko izvinjenje tek djelimično ublažava nastale posljedice, ali jednom rasuto perje nemoguće je sakupiti, ponovo u jastuk vratiti.&nbsp;Naravno da stvari potpuno drugačije stoje sa planiranim, kontinuiranim, ideološki zatrovanim širenjem mržnje prema ljudskom rodu. O tome je ovih dana govorio i papa Franjo. Za razliku od balkanskih političara, poglavar Rimokatoličke crkve nikad ne prosipa naknadnu pamet, ne demantira, ne prepravlja objavljene medijske poruke. Hoću reći, vrlo dobro zna šta priča i kome se obraća. &nbsp;
Nedavno je, tako, upozorio novinare na ukorijenjenu nepravdu koju proizvode islamofobi raznih kalibara. “Mislim da nije pošteno poistovijetiti islam s nasiljem. To nije pošteno i nije istina. U svim religijama uvijek postoje male fundamentalističke grupe. I mi, katolici, ih imamo.&nbsp;Svakog dana, kad pogledam novine, vidim nasilje, neko ubije djevojku, neko svoju svekrvu. To su počinili kršteni katolici. Ako govorim o islamističkom nasilju, moram govoriti o katoličkom nasilju. Nisu svi muslimani nasilni”, zaključio je Papa. 
Kamo, dakle, puste sreće da su prije divljačkog pohoda na imovinu Bošnjaka u Gornjem Vakufu nacionalistički kreteni (po)slušali Papina upozorenja i razumjeli dobronamjerne molitve. Ušato U u Uskoplju, nacistički kukasti križevi, uvredljivi grafiti na automobilima i domovima gornjovakufskih muslimana, civilizacijski su odron. Nažalost, nije prvi put da se zločinački sprejem prizivaju “nove Srebrenice”, da se nekažnjeno progone i maltretiraju nedužni ljudi. 
Iživljavanje nad nezaštićenima dominantna je odlika šovinističkih hulja. Da ne bi pala mrtva glava, zadnji je kucnuo čas za sistem(at)ski obračun sa zlom. Poslije će biti kasno. Jer, ni strpljenje napadnutih nije orlova vijeka.&nbsp;

Iživljavanje nad nezaštićenima dominantna je odlika šovinističkih hulja

Slušaj Papu, stipu bagru!

Teško je reći je li u nedjelju na zemaljskoj kugli bilo sretnije žene od Emine Beširević, izbjeglice iz Kozluka. Kako i ne bi kad joj se ostvarila želja da u džematu Delići u gračaničkom udaljenom selu Lukavica baš ona otvori novosagrađenu džamiju i prva se u njoj pomoli Bogu.&nbsp; Zaslužila je ovaj svečani čin žena kojoj je u srebreničkom džehenemu pobijena daljnja rodbina, a ona je smogla snage da se u Austriji, gdje trenutno živi, sjeti Lukavice, da pomogne gradnju džamije u malom, ali složnom džematu Delići.
<a href="https://avaz.ba/tag/73303/emina-besirevic">Emina Beširević</a> je po sestri poslala novac i svrstala se među najveće vakife ove džamije. Mjesni imam Amel ef. Hodžić kaže da je to bilo u vrijeme kad je za završetak džamije pomoć bila najpotrebnija.
Beširević se tako htjela odužiti mještanima sela u kojem je u vrijeme rata njena rodbina bila u izbjeglištvu. U selu su ih primili kao najrođenije.
U Lukavici je umrla Eminina majka Habiba Delić, na mjesnom mezarju Delići je i ukopana. Ova džamija, ovi ljudi, Eminu Beširević će, rekla je, dok je živa, podsjećati na majku, na surovost rata i ljudsku dobrotu.

Džematlije Delića udovoljile izbjeglici iz Kozluka da otvori novosagrađenu džamiju

Beširević: Mještani primili njenu rodbinu kad je bilo najteže

Emina Beširević: Nikad nije zaboravila dobrotu

Gvardijan Samostana Duha svetoga <a href="https://avaz.ba/tag/50512/fra-mirko-majdandzic">fra Mirko Majdandžić</a> svojim je povratkom u Fojnicu, pitomi gradić u srednjoj Bosni, donio radost ne samo katolicima nego i svima drugima, koji ga se sjećaju samo po dobru.&nbsp; 
Fra Mirko je već službovao u Fojnici. Tamošnjim je mještanima pomogao da vrate vjeru u život, u sebe, u svoju Bosnu. Radio je na obnavljanju domaćinstava, vrijedno pomagao da naprave plastenike, uvjerio ih da od svog rada mogu živjeti. S njima bi navečer, poslije napornog rada u poljima, znao zasvirati i zapjevati. 

Svojim povratkom ponovo budi nadu, a porukama koje šalje svima nama i vjeru da postoji u našoj Bosni mnogo puteva kojima se može krenuti ka boljem. Jedan od njih je i razgovor, dvosmjerna cesta u kojoj se govori i sluša. Da nas, veli fra Mirko, slušaju političari i da razgovaraju kako to i dolikuje, sve bi bilo drugačije.

Zagovornik ljubavi, tolerancije, dijaloga, zajedništva uvjeren da svaki problem ima rješenje, vraća se fra Mirko. S njim i mnogo planova i ideja kako unaprijediti ovaj kraj. Zajedno mogu mnogo.

 &nbsp;

Porukama koje šalje fra Mirko budi nadu da u našoj Bosni postoji putevi kojima se može krenuti ka boljem

Fra Mirko Majdandžić: Zagovornik zajedništva

Neki od najslavnijih njemačkih brendova ne mogu se pohvaliti svojom prošlošću. U toku Drugog svjetskog rata su podržavali fašističku ideologiju i masno zarađivali na njoj. U fabrikama kao što su „Kodak“, „Nestle“, BMW, „Bajer“, IBM i „Simens“ su otpustili sve Jevreje, a u većinu njihovih postrojenja su dovođeni zatvorenici iz koncentracionih logora kao radna snaga. BMW je oborio rekord jer se smatra da je čak 50.000 zatvorenika radilo u njihovim fabrikama. 
&nbsp;Zatucani fašista 
Farmaceutski gigant „Bajer“ je zaradio velike novce na proizvodnji gasa Zyklon B koji je korišten u gasnim komorama, a te iste gasne komore je projektovao i izgradio „Simens“ i to koristeći zatvorenike kao radnu snagu. Također se vjeruje kako su 4 od 5 radnika u „Volkswagenovoj“ fabrici bili zatvorenici iz Aušvica.
Decenijama kasnije, u živopisnoj Bosni i Hercegovini, po uzoru na nacističke, otvarani su koncentracioni kampovi. Europljanin i intelektualac Dragan Čović te 1993. godine kao generalni direktor preduzeća SOKO Mostar šalje zahtjev Josipu Praljku, tadašnjem zamjeniku upravitelja kampa Heliodrom, da se "za potrebe Zrakoplovne industrije SOKO Mostar omogući izuzimanje deset zatvorenika, a sa ciljem obavljanja određenih poslova". Zahtjevu je, naravno, udovoljeno.
Aluminijski kombinat Mostar, u to vrijeme ga je vodio zatucani fašista Mijo Brajković, primjenjuje nacističke tekovine u punom kapacitetu. Prvo su s posla izbačeni svi Srbi, nedugo nakon toga i Bošnjaci. Dovoljno je samo reći da je nad kapijom ulaza u „Aluminij“ stajala tabla: “Zabranjen ulaz Srbima, Bošnjacima i psima.” Ovaj grozni natpis ne zahtijeva nikakva dodatna pojašnjenja.
Sve gore pobrojane njemačke kompanije su doživjele potpunu katarzu, sve su isplatile, neke čak još isplaćuju, ogromne novce na račun odštete žrtvama Holokausta. Sama kompanija „Nestle“ je 2000. godine uplatila 15 miliona dolara na ime Jevreja koji su otpušteni s posla. 
&nbsp;Šta je s odštetom Bošnjacima i Srbima 
Ko je isplatio odštetu otpuštenim Srbima i Bošnjacima iz „Aluminija“? Ko ih je pitao kako su? Da li su današnjim uposlenicima „Aluminija“, koji tako glasno kukaju i zapomažu nad svojom sudbinom, ikada pale na pamet sudbine ovih ljudi? Zašto tih devedesetih godina nisu kukali i zapomagali, zašto nisu izašli na ulice i blokirali ih u znak protesta što se njihove kolege otpuštaju s posla? Ako to tada nisu uradili, zašto onda danas blokiranjem ulica očekuju našu pomoć? Današnji uposlenici su suvlasnici kapitala preduzeća, a to pravo je oduzeto Srbima i Bošnjacima.
Ko god je devedesetih pristao na Bobanovu, Brajkovićevu i Čovićevu poslovno-nacionalističku logiku ne zaslužuje našu empatiju, a naročito ne naše pare iz budžeta. 
Realno je humanije i pravednije da Federalna vlada te novce, kao odštetu, uplati otpuštenim Srbima i Bošnjacima i neka njihovim domaćinstvima da struju ispod tržišne cijene, a ne „Aluminiju“. „Aluminij“ neka plaća struju skuplju od tržišne. Za kaznu i kao odštetu.

Dovoljno je samo reći da je nad kapijom ulaza u “Aluminij” stajala tabla: “Zabranjen ulaz Srbima, Bošnjacima i psima.”

Ko je isplatio odštetu otpuštenim Srbima i Bošnjacima iz „Aluminija“

“Aluminij”: Ko sije fašizam, zaslužuje da žanje stečaj

U nastavku prenošenja odlomaka iz životnog djela <a href="https://avaz.ba/tag/4975/muhamed-filipovic">Muhameda Filipovića</a> „Roman jedne biografije“ donosimo nove detalje iz knjige, a nakon što smo u prethodnim brojevima pisali o čardaku porodice Filipović u Sredicama kod Ključa. Tako akademik Filipović pojašnjava da je postojao još jedan lokalitet koji se može nazvati Filipovića odžak, a on se nalazio u mjestu Mjehovine kod Kalinovika.&nbsp;&nbsp; &nbsp;Udaja kćerke zbog imetka 
Tu je bio klasični odžak u kojem su članovi ove porodice živjeli sve do posljednjeg rata, kada su Mladićevi zločinci zapalili i taj odžak i pobili ono ljudi što se zateklo u Mjehovinama.
Uz ovaj odžak je vezana jedna krajnje perverzna, mada za ljude koji su bili njeni akteri uobičajena historija. Naime, ugledni članovi porodice Filipović (Husnibeg, Hakibeg, Ejubeg i Ahmetbeg) i ostali njihovi rođaci iz odžaka su 1941. godine silom oslobodili iz ustaškog zatvora sve Srbe koje su ustaše uhapsile s namjerom da ih pobiju. 
Srbi, oni koji su bili pravi ljudi i poštovali prijateljstvo, govorili su s velikom zahvalnošću i uz priznanja o tom poduhvatu članova porodice Filipovića i cijenili njihov gest, čak su neki od njih govorili o tome i Muhamedu kada je u jesen 1956. godine posjetio Husnibega i Hakibega u njihovom odžaku u Mjehovinama. Nažalost, novi Srbi, oni koji su ustali da stvaraju državu svih Srba, zaboravili su učinjeno i pobili sve Filipoviće zatečene u Mjehovinama u ljeto 1992. godine, naravno na sramotu njima i svemu srpstvu. 
Ovaj odžak je čudnim slučajem došao u ruke Hajdarbega Filipovića iz Glamoča. To se dogodilo tako što se on oženio kćerkom Alibega Čengića s kojim je bio u Rusiji u zarobljeništvu, u koje su dopali nakon borbi oko Azova (Ozija). 
Čengić se u ropstvu razbolio i ostavio vasijet s amanetom Hajdarbegu da, ako se vrati u Bosnu, obavezno ode u Mjehovine i nađe njegov konak gdje su ostale njegove žena i kćerka. Zamolio ga je da se oženi njegovom ženom i da vodi brigu o njegovoj kćerki, jer se on plaši da će Čengići, za koje se smatralo da vole uzimati tuđa imanja, udati njegovu kćerku za nekog svog i tako uzeti imanje, a ženu mu ostaviti bez igdje ičega. 
Hajdarbeg je izvršio amanet, došao u Mjehovine i saopćio udovici Čengića vasijet njenog muža, ali je Čengićeva žena, koja je, izgleda, bila veoma pametna, rekla Hajdarbegu: 
„Hajdarbeg, ako se ti oženiš mnome, moja kćerka će ostati Čengićka i Čengići će učiniti sve da se umiješaju i prigrabe imanje. Zato ja predlažem da se ti oženiš mojom kćerkom, a da mene kao punicu paziš i poštuješ, jer se tada Čengići neće moći miješati u imovinu, budući da ni ja ni moja kćerke nećemo više biti Čengićke.“ 
Tako je i bilo i od tog Filipovića potječu svi tzv. kalinovićki, fočanski i sarajevski Filipovići. Dakle, iz pet odžaka ili naseobina se razvila brojna porodica bosanskih muslimana Filipovića, a bila je i poznata i značajna po svom porijeklu i ulozi koju su pojedini njeni članovi igrali u bosanskoj historiji. 
Inače sama porodica potječe od čovjeka koji je bio veoma poznata ličnost hrvatske i bosanske historije 16. stoljeća. Bio je to u cijeloj Austrijskoj carevini poznati i veoma utjecajni kanonik zagrebačkog Kaptola fra Franjo Filipović. 
&nbsp;Okrutno postupanje gospodara 
Franjo je sredinom 16. stoljeća igrao veoma značajnu ulogu u Hrvatskoj, a najviše se istakao svojim istragama povodom žalbi zagorskih seljaka, uglavnom kmetova mađarskih i njemačkih velikaša.
Kmetovi su se žalili na vrlo okrutno postupanje svojih feudalnih gospodara, a Franjo Filipović je povodom njihovih žalbi obavio istragu i presudio u njihovu korist. Kad je Kaptol, uz potvrdu hrvatskog bana i nadbiskupa Draškovića, odbio žalbu kmetova, došlo je do afere koja je iz lokalne prerasla u međudržavnu. 
Tada je fra Franjo napisao svoje poznato pismo tadašnjem nadbiskupu i banu Hrvatske grofu Draškoviću, koji je njegovo mišljenje ignorirao i ne samo odbio njegovo rješenje u sudskom sporu, nego je kasnije odugovlačio s pregovorima o Franjinoj razmjeni i spašavanju iz ropstva u koje je dospio nakon sukoba s Turcima kod Ivanić-Grada. 
Franjo je, nakon svega što je vidio i doživio u odnosu vlasti i crkve prema narodu i posebno nadbiskupa i bana Hrvatske Draškovića prema njemu, odlučio da prijeđe na stranu Osmanlija. 
Prihvatio je ponudu zapovjednika Bosanskog krajišta Ferhat-paše Sokolovića i bio doveden u Banju Luku, a potom poslan i u Stambol, gdje je odlučio da primi islam i postane Mehmedbeg. 
U promjeni ličnog imena karakteristično je da je zadržao porodično prezime Filipović s kojim su njegovi preci iz Bosne, vjerovatno iz Zgošće kod Kaknja, gdje i danas postoji familija Filipovića katoličke vjere, u vrijeme pada Bosne doselili u Hrvatsku i kao izbjeglice bili smješteni na imanjima Zagrebačke nadbiskupije u Prigorju.

Nakon svega što je vidio i doživio u odnosu vlasti i crkve prema narodu i posebno nadbiskupa i bana Hrvatske Draškovića prema njemu, odlučio je prijeći na stranu Osmanlija

Roman jedne biografije: Franjo je u Stambolu primio islam i postao Mehmedbeg

Sindikati najavljuju da nas ovog i narednog mjeseca očekuje naglo povećanje cijene potrošačke korpe.&nbsp; 
Tako ćemo kraj godišnjih odmora i jesen dočekati još siromašniji, ako je to ikako moguće. Istraživanja svjetskih organizacija govore da više od pola miliona Bosanaca i Hercegovaca živi ispod relativne granice siromaštva. Taj relativitet jeste i majka svih zabluda u kojoj živimo.&nbsp;&nbsp;Tako, eto, zahvaljujući državnim revizorima saznajemo da su u Vijeću ministara BiH u prošlom sazivu (i u ovom tehničkom isti su na funkcijama) na putovanja potrošili više od 280.000 KM. Tamo radni ručak, pa onda radna večera, pa radni sastanak, pa paradni izlazak. Sve to kako bi tapkali u mjestu i po konferencijama, forumima i sastancima pričali uvijek iste priče. A od priče, znamo od davnina, još niko nije vidio nekog velikog napretka.

Trošili su bez reda i smisla mnogi koji su naslonjeni na državnu kasu. Tu, za divno čudo, nikad i nikome nije manjkalo. Manjka samo kad zatreba za povećanje plaća, mirovina, kad treba poslati neko dijete na liječenje, kupiti zalihe u javnim kuhinjama, pomoći odlazak sjajne djece koja bi predstavljala svoj talent u svijetu.&nbsp;Nakon plina, koji poskupljuje za čak 30 posto, stručnjaci su predvidjeli da će efektom domina i cijene brojnih životnih namirnica početi rasti. Nikad skuplje voće i povrće, meso, higijenske potrepštine. Sve to, kad se podvuče crta na kraju mjeseca, iznosi četiri puta više nego što je prosječna plaća. S prosječnim mirovinama nije pristojno ni praviti poređenja.&nbsp; 
Čemu onda čuđenje što se trbuhom za kruhom u kolonama odlazi iz zemlje? Čemu iznenađenja što s pesimizmom gledamo na budućnost? Čemu nepovjerenje i razočarenje?&nbsp;
Vlastima (ma ko one bile i ma kad se formiraju) za početak treba biti jasno da stabilnost i mir garantiraju puni stomaci, a ne prazna priča.&nbsp;

Čemu onda čuđenje što se trbuhom za kruhom u kolonama odlazi iz zemlje? Čemu iznenađenja što s pesimizmom gledamo na budućnost

Puni stomaci i prazna priča

Iako već decenijama živi i radi u Švedskoj i brige o budućnosti domovine i njenim vezama s dijasporom može ostaviti iza sebe, dr. <a href="https://avaz.ba/tag/73146/izet-muratspahic">Izet Muratspahić</a> ne posustaje u naporima da veze BiH sa Švedskom, Skandinavijom, ali i cijelom dijasporom budu jače i konkretnije.&nbsp;&nbsp; 
Nekadašnji profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, koji od 1992. živi u švedskoj Upsali, autor je više stotina recenzija i knjiga, a u posljednjoj knjizi - „Književnost bh. dijaspore u Skandinaviji“, predstavio je stotinjak pisaca iz BiH koji stvaraju u Švedskoj, Danskoj i Norveškoj.&nbsp;&nbsp;Prvo naučnoistraživačko djelo ove vrste, između ostalog, pokazalo je da BiH u svojoj dijaspori ima ogroman resurs u književnosti, ali i nagovještava nepregledno bogatstvo koje posjeduje u svojim raseljenim građanima i u drugim oblastima života. Ova zemlja nema nikakvu bazu podataka o svojim državljanima vani, veze se održavaju samo zahvaljujući bh. dijaspori i njenoj brizi za ovu državu, a prof. Muratspahić, kao jedan od čuvara tih veza, ističe da bi sve bilo drugačije kada bi most između domovine i dijaspore bio čvršći.

U Skandinaviji ima oko 300 doktora bh. porijekla. Naši uspješni iseljenici prošli su sve provjere u zemljama gdje žive, ljudi im tamo vjeruju, poštuju ih, ovima ovdje ne vjeruju.&nbsp;&nbsp;
- Pitajte njih šta treba raditi. To je jedan most koji treba strpljivo graditi – poručuje Muratspahić.

Izet Muratspahić rođen je 1953. godine u Goraždu, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, magistrirao u Zagrebu, te doktorirao uoči rata u Sarajevu. Član je Švedskog društva pisaca udžbenika i predsjednik&nbsp;Društva pisaca, prevodilaca i bibliotekara u dijaspori.

U knjizi „Književnost bh. dijaspore u Skandinaviji“ predstavio stotinjak pisaca iz BiH koji stvaraju u Švedskoj, Danskoj i Norveškoj

Muratspahić: Pitajte dijasporu šta treba raditi	

Prof. dr. Izet Muratspahić: Čuvar veza s domovinom

- Šta je sad rekla Kolinda? Što joj je to tribalo? Kad dođe 'ća bit će opet nisam ja. Mi se susjedi moramo paziti – priča mi za večerom domaćin na Pelješcu.&nbsp; Godinama smo tu na odmoru, u malenom ribarskom mjestu u Hrvatskoj koje još nije oskrnavilo ludilo turističke gradnje i razvoja pa se može uživati u prelijepoj divljini prirode i noćima sa čašicom ugodnoga razgovora. Bez hiće, bez urlanja iz kafića.&nbsp;&nbsp;Noću i zrikavci utihnu...

Masline nekad i sad&nbsp;&nbsp;- Kakve su masline ove godine? – pitam bježeći životnim temama, o Kolindi su svakako već svi rekli sve. Budalaština, bedastoća, zla namjera, lupetanje, ko zna šta. 
- Dobre su masline, vidiš i sama, rodile. Ove u polju imaju više vode u sebi, a ove u brdu manje. Više vode, manje ulja. 
- Kako ih berete sad?
- A, kako. Pa stavimo ispod mrežu, a na maslinu mašinu, i tresi. 
- Pa dobro, lakše vam je onda sad nego nekad, imaju te mašine.
- Lakše, jest', nema šta. Pođi sa mnom da vidiš kako je lako. Ukoči ti se i vrat i ruka, ne možeš spati – ronda uz osmijeh na moje neznanje.
- Kako se to nekad radilo?
- Stari bi čekali da maslina spadne, pa da se na zemlji isuši. Imali su manje mogućnosti, ali su bili mudriji. Tako su imali više ulja, a mi plaćamo više preradu, jer je maslina teža zbog vode. Pusti to...
Sve je bilo drugačije nekad, složismo se. Cijele bi porodice u ovakvim mjestima radile na porodičnim poslovima. Od turizma, preko ribe, poljoprivrede, maslina, vinove loze, do proizvodnje vina. Bogat kraj, Bog ih pogledao, sve imaju. Danas bi moglo i više, al' hajd' pohvataj sve ako nisi velika zvjerka pa da možeš unajmiti četu radnika. Djeca idu svojim putem, teško ih je zadržati na ovakvim mjestima. On je uspio, vrijedni su i čestiti, ali ne stižu sve.
Naišli smo na sezonske radnike. Makedonka, vrijedna cura, i njen momak. On je iz unutrašnjosti Hrvatske. Prethodni gazda iz drugog mjesta otjerao ih jer im se desila ljubav.
- Ti mi trebaš, ona mora poći - kazao je direktno mladiću.
- Ok, gazda, idem i ja poći s njom – pripovijedaju nam. 
Morski pas nekad i sad 
Džentlmenski i zaljubljeno, ali ne i nepametno. Sad vrijedno rade i solidno zarađuju. Makedonka nam prenosi užasno iskustvo svoje prijateljice koja je jedva utekla od gazde koji joj nije htio dati novac i tukao je. Kad mu je zaprijetila policijom, isplatio je, ali policija ne odustaje, iako ona jeste. Pritisnut će ga. 
Svega ima, kažu, i među radnicima i gazdama, al' su osuđeni jedni na druge. Ispratismo pogledom Makedonku na kasni autobus. Mora se vratiti kući, da bi mogla opet nazad. Evropska unija...
Je li sve bilo bolje nekad? Je l' nam se čini ili je vrijeme sporije teklo? Je li u svemu bilo više čara i lakoće, kao u ovim malenim razgovorima noću pod orahom? Smetaju li nam Wi-Fi, društvene mreže i ludilo od informacija ili pomažu? 
Zadirkujem svog sagovornika pitanjem ima li ajkula, aludirajući na prošlogodišnju informaciju da je u vali viđen morski pas. Znam šta ću izazvati.
Dženana, slušaj me dobro, jesi li ikad, ikad čula da je kod nas ikoga ugrizao morski pas? Nisi. Niti ćeš. Dođe budaletina i uslika mobitelom bebu morskog psa koja je zalutala za jahtom. Pošalje medijima, oni bombardiraju naslovom i rastjera nam turiste, a više ljudi umre od uboda pčelom u godini nego od ajkula u sto godina. Budale... – ruži gazda objašnjavajući da je svega bilo i ranije, ali da nije bilo mobitela da zalud narod straši. 
A ja shvatam da me uvjerio, kad na trenutak zaboravim da sam novinar...
Tarantino nekad i sad
Time kako je nekad bilo bavio se genijalni, originalni, suludi u najboljem smislu te riječi, čovjek ispred svog vremena, Kventin Tarantino (Quentin) u svom devetom filmu „Bilo jednom... u Holivudu“, koji se ovih dana počeo prikazivati u kinima. 
Film se bavi masakrom koji su 1969. godine izvršili članovi kulta Čarlsa Mensona (Charles Manson) usmrtivši glumicu Šeron Tejt (Sharon Tate) u osmom mjesecu trudnoće i još četvero ljudi u njenom domu na obroncima Beverli Hilsa, koji je dijelila sa slavnim Romanom Polanskim, s kojim je bila u braku. 
Ostvarenje koje već kupi samo pohvale, kritika i novinari pišu, omaž je televizijskoj, filmskoj i pop kulturi tog vremena, koje autor fetišizirano obožava. Pun je kadrova neonskih reklama kinodvorana, motela, fast-food lokala koji blješte s rubova holivudskih avenija osvjetljavajući grad snova tih uzbudljivih i kontroverznih godina.
Na pitanje je li mu draže vrijeme zlatnog doba Holivuda s kraja šezdesetih ili današnja tvornica snova u kojoj je ostvario impresivnu karijeru, Tarantino je kazao: 
- Bilo koje vrijeme prije pojave pametnih telefona!
Možda je ipak bilo čari, možda nije samo romansiranje i sjeta...

Hrabri penzioner iz Nemile

Nikad tobe doći

Šatrovački nesporazum

Svjetski, a naš!

Heroju sude, zločinac vlada!

Esad Kovačević: Čuvar sevdaha

Trojni fakt

Heroina iz Prijedora

Slušaj Papu, stipu bagru!

Emina Beširević: Nikad nije zaboravila dobrotu

Fra Mirko Majdandžić: Zagovornik zajedništva

“Aluminij”: Ko sije fašizam, zaslužuje da žanje stečaj

Roman jedne biografije: Franjo je u Stambolu primio islam i postao Mehmedbeg

Puni stomaci i prazna priča

Prof. dr. Izet Muratspahić: Čuvar veza s domovinom

O branju maslina i Kventinu

Kolumne

Hrabri penzioner iz Nemile

Nikad tobe doći

Šatrovački nesporazum

Svjetski, a naš!

Heroju sude, zločinac vlada!

Esad Kovačević: Čuvar sevdaha

Trojni fakt

Heroina iz Prijedora

Slušaj Papu, stipu bagru!

Emina Beširević: Nikad nije zaboravila dobrotu

Fra Mirko Majdandžić: Zagovornik zajedništva

“Aluminij”: Ko sije fašizam, zaslužuje da žanje stečaj

Roman jedne biografije: Franjo je u Stambolu primio islam i postao Mehmedbeg

Puni stomaci i prazna priča

Prof. dr. Izet Muratspahić: Čuvar veza s domovinom

O branju maslina i Kventinu