Mada je svojim godinama davno pređuturumio zakonsku mogućnost da bude mobilisan, ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin se samoregrutovao.&nbsp;&nbsp; U stilu ozbiljnog lakrdijaša, nazad par mjeseci, Vulin na RTS-u izjavljuje: „Ja sam kao ministar odbrane iskoristio priliku da se dobrovoljno javim za vojnu obuku. Ako ja mogu, zašto ne može neko drugi?“

<h2>Postoji opasnost od ratnog sukoba</h2>

Ti možeš, i hoćeš, zato što je to tvoj fol, ministre, možda si lud, ne znam, možda te frustrira budalaština što nisi služio vojni rok kada je trebalo, pa ćeš eto sada, ali pusti ljude koji to neće i ne žele. Nemoj njih da maltretiraš. Uostalom, lako je tebi služiti vojsku kada si ministar odbrane i kada ti niko ne smije narediti dva čučnja da napraviš. Koga ti foliraš?
Strateški dokumenti sigurnosnih sektora čitavog regiona, a i Evrope, tvrde da ne postoji opasnost od ratnog sukoba. Dakle, čitava ta priča o uvođenju obaveznog vojnog roka nije ništa drugo do bezumno i bezočno trošenje narodnih para, i to u momentu kada se u svim našim državama djeca liječe pomoću donacija i telefonskih poziva. 
Međutim, stalnim namaštavanjem neprijatelja u okruženju, koji se pri tome, kao, „masovno naoružavaju“, postiže se u narodu frustracija, a na taj način se stvaraju uslovi da ministar Vulin, po vlastitom priznanju, ispuni svoju mladalačku želju i odsluži vojni rok. 
Kolika moraš biti budala da bi uveo obavezno služenje samo kako bi ti lično mogao da naučiš kako se rastavlja i sastavlja puška? Vuline, mogao si to naučiti na YouTubeu, jeftinije je.

<h2>Trend plašenja vlastitog naroda </h2>

Trend plašenja vlastitog naroda je, naravno, prisutan u čitavom regionu. Ide se čak dotle da se migranti predstavljaju kao vojna prijetnja. U Hrvatskoj je nasilno promijenjen Zakon o odbrani, tako da sada vojska može da se bavi migrantskim pitanjima, a to je, sasvim očigledno, protivno samom Ustavu. Riječ je o potpuno suludom zakonu, naročito u momentu kada se u Bundestagu ozbiljno razmišlja da se dopusti migrantima služenje u njemačkoj vojsci.



Svakodnevno možemo čuti čitavu lepezu razloga kojima nas bombarduju zagovornici uvođenja obaveznog vojnog roka: „Treba djecu skloniti s ulice.“ „Služenje vojnog roka formira čovjeka.“ „Oni koji su služili vojni rok imaju samo lijepa sjećanja.“ „Na služenju vojnog roka se steknu prijatelji iz cijele države.“

Ozbiljan je to niz stereotipa. Eto, ne može se čovjek formirati bez vojnog roka? Ili, ne može se upoznati drugar iz drugog grada? Sve gluposti, naravno. Svaka država ima razne mehanizme kojima može obrazovati i odgajati društveno korisne građane, a živa je činjenica da poznajem neke ozbiljne narkomane koji su služili JNA. Služenje vojnog roka nije garant ničega dobrog ako ne postoje ozbiljne državne institucije u drugim segmentima.&nbsp; Šokira podatak da oko 70 posto stanovništva u Hrvatskoj i Srbiji podržava uvođenje obaveznog vojnog roka. U Bosni i Hercegovini, začudo, nešto progresivnija situacija - 54 posto.&nbsp;Lud ih pop krstio, svi bi, kao, nešto da mobilišu omladinu, a samo je Hrvatsku u zadnjih par godina napustilo preko 100 hiljada ljudi. U Srbiji i Bosni, lako je pretpostaviti, situacija je još i gora.&nbsp;Dezertirala vam omladina prije regrutacije, koga ćete mobilisati, kukala vam majka? Da nećete možda mene? Nisam ja budala k'o Vulin.&nbsp;

Lako je tebi služiti vojsku kada si ministar odbrane i kada ti niko ne smije narediti dva čučnja da napraviš. Koga ti foliraš?

Rado ide Vulin u vojnike

Pita me prijatelj, Sarajlija, koji sada živi u Italiji, došao na odmor, gdje vi izlazite, molim te. Bio sinoć vani sa starom rajom, jedan živi sad u Kanadi, drugi u Austriji. Iz dva ih restorana „izbacili“ jer zatvaraju u ponoć. 
Završili u klubu punom mlađarije u kojem turbofolk nagriza bubne opne, a htjeli popričati. Dugo se nisu vidjeli.

Nisam imala odgovor. Kažem, nemam ti nikakvu preporuku. Ne znam. Ono što radi poslije ponoći je upravo to. Nekoliko lokala u kojima, uz dužno poštovanje i vlasnicima i klijenteli, ne možete sjediti s prijateljima, poslovnim saradnicima, razgovarati uz laganu muziku i uživati dok želite. 
Ovih dana zato sve se mijenja. Naglavačke. Nabolje. Grad vrvi od ljudi. Dijaspora stiže u najvećem broju u avgustu. Sarajevo puno registarskih tablica Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Ulice danju prepune šetača. Isto je i noću. Kafići, kafane, bašte, klubovi, vinoteke, restorani. Sve krcato. Koncerti na nekoliko otvorenih stejdževa. Kina puna. 
Traže se karte, dogovara gdje će ko. Sazivaju prijatelji, kolege, poznanici. Haj'mo vani. Sarajevske omladine nema na moru ovih sedam dana, ako ko ne zaluta. 
Šta je reći? 
Počeo je Sarajevo Film Festival. Ove godine je 25. jubilarno izdanje i glavni grad Bosne i Hercegovine napokon može početi živjeti onako kako žive veliki evropski i svjetski gradovi. Onako kako žive metropole svaki dan.

Palanka: tvrđavica opkoljena jarkom; 1. gradić, varošica, kasaba, 2. stražarnica, kula stražara; pridjev: palanački: malograđanski 




(Bratoljub Klaić)

Ne radi se ovdje o pukoj zabavi, narodnom veselju, potrebi za kafanama. Radi se o elementima koji grad čine gradom. Koji razlikuju metropolu od palanke.&nbsp;&nbsp;


Sarajevo Film Festival je jedna od najdivnijih stvari koje su se, kada govorimo o kulturi, mogle desiti Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Dovede on u grad regionalne, evropske i svjetske zvijezde, i gurne ga u fokus medijske pažnje po nečemu lijepom i kvalitetnom. Tu ništa sporno nema.

Al' moraju li Sarajlije čekati SFF da bi mogle šetati gradom u dva ujutro, a da grad ne liči na pustaru? Moramo li čekati SFF da budemo do tri vani s prijateljima? Moramo li čekati SFF da se osjećamo kao da živimo u velikom gradu?
Danas moramo.&nbsp;A Sarajlije s nešto više godina u dokumentima posvjedočile bi da u njihovom i našem Sarajevo nije uvijek moralo. U FIS-u nikad sve stolice nisu bile prazne, bilo koje doba dana i noći bilo. Da ne brojimo druge lokale... Posvjedočili bi i da su nova vremena donijela i polusvijet. Dosta takvih naći će se i ovih festivalskih dana na ulicama.&nbsp; 
Jesmo li postali selo s trolejbusom, kako reče Dino Šaran...

FILOZOFIJA PALANKE 




Iskustvo nam je palanačko. Ponekad, opasno je (i kažnjivo) reći to na uho palanačkoj oholosti; ponekada, međutim, ova riječ ide do pojma sudbinskog: palanka je, kaže se, naša sudbina, naš zao udes. Nema niti može da bude promjeneRadomir Konstantinović)

Ne radi se o pukoj zabavi, narodnom veselju, potrebi za kafanama. Radi se o elementima koji grad čine gradom. Koji razlikuju metropolu od palanke

Puls sedmice: Selo s trolejbusom

Budući da je Mehmedbeg ili, kako su ga Osmanlije nazivale, „Deli Papaz“ (Junački Pop) bio, nakon prelaska na islam, ekskomuniciran iz Katoličke crkve, a njegov dvor, zvani Dverce, koji se nalazi na Starom Gradu u Zagrebu, bio obojen u crnu boju u znak žalosti, zbog čega je ostao poznat kao „Ćorni dom“, a sam kanonik Franjo Filipović je pod tim imenom ušao i u hrvatsku književnost (August Šenoa ga opisuje u romanu „Zlatarevo zlato“), završila je slavna historija Franje, a nastala još slavnija historija Mehmedbega i Mehmedpaše Filipovića.&nbsp;&nbsp; U vezi s njegovim prelaskom na osmansku stranu, tj. njegovim navodnim zarobljavanjem, nastala je obimna prepiska oko otkupa tog visokog prelata i funkcionera Katoličke crkve i glavnog čovjeka Kaptola Zagrebačke nadbiskupije.

<h2>Bio prije svega patriota svoje zemlje </h2>

Njegov prelazak na islamsku vjeru i angažiranje na dvoru te njegov kasniji dolazak na Krajinu, zapravo u Glamoč, na samu granicu prema Veneciji, gdje je u Glamočkom polju dao izgraditi svoj odžak, promijenio je cijelu situaciju na tom području i od tada su osmanske snage bile mnogo ofanzivnije i aktivnije nego što je to bilo ranije. 
Franjo, koji je po prelasku na islam i dobivanju imena Mehmed prvo postao lala, tj. učitelj carevića i visoki službenik na Porti u službi za diplomatske poslove, na lični zahtjev i sa titulom paše otišao je u Bosnu – navodno je rekao da bi želio biti što bliže svom rodnom kraju. Iz odžaka je uspješno ratovao (osvojio i obnovio Knin i Kninsku tvrđavu) i poginuo u jednoj morlačkoj zasjedi na planini Dinari. 
Franjo, odnosno Mehmedpaša ili Deli Papaz, bio je vrlo obrazovan čovjek (magistar filozofije i doktor prava i teologije), sa odličnim poznavanjem brojnih jezika (latinski, grčki, hebrejski, turski, hrvatski, mađarski i njemački), dakle, bio je čovjek sa velikim iskustvom i poznavanjem zapadnog svijeta, zbog čega je postao veoma značajan za osmansku vlast. 
Ali, ipak je bio prije svega patriota svoje zemlje i njenih ljudi, a ne lovac na položaje u centru tada najmoćnije države na evropskom tlu. 
On je imao svoje ideje i mislio je da će biti bliže njihovom ostvarenju ako bude djelovao na granici s Hrvatskom i iz pozicije osmanskog velikaša nego iz dalekog Stambola i s pozicije nekog visokog službenika složene osmanske administracije.

Te njegove ideje su vidljive još iz njegovih pisama nadbiskupu i hrvatskom banu grofu Draškoviću, koja jasno govore o razlozima zbog kojih će taj utjecajni kanonik odlučiti da prijeđe na stranu Osmanlija. Njihovi tragovi sežu u vrijeme istraga koje je vodio povodom tužbi seljaka na ponašanje plemstva i osobito mađarskih grofova, među kojima se isticao zloglasni Tahi. 
Kanonik Franjo Filipović je donio presudu u korist seljaka, ali tu presudu nije potvrdio ni nadbiskup, ni ban, ni Hrvatski sabor, zbog čega se Franjo u svom pismu Draškoviću s gorčinom osvrće na stanje u Hrvatskoj. 
U pismu kaže da je stanje u Hrvatskoj veoma teško, da je toliko teško da ni hrvatskog imena, ni jezika, ni države, ni Hrvata u njoj više nema, jer se u Hrvatskom saboru govori latinski, u hrvatskim gradovima njemački i mađarski, a hrvatski jezik se može čuti samo na seoskim sajmovima. 
Njemački kaplar je često važniji od hrvatskog bana, jer ban mora slušati Budim i Beč, a svaki njemački kaplar može naređivati usred Zagreba. 
Stanje naroda (seljaka) je najteže, jer su izloženi ne samo nametnutim im velikim daćama nego i nezakonitim postupcima svih vrsta, a niko ih ne štiti, ni vlast ni crkva. Franjo nadalje piše da je, prema saznanjima koja dolaze iz tzv. Turske Hrvatske (teritorij u Hrvatskoj koji je došao pod osmansku vlast), stanje sasvim drugačije. 
On kaže kako prema svemu što se čuje i zna u tim krajevima nema kmetstva, tlake i nasilja nad seljacima i seljaci su slobodni, domaći ljudi su na vlasti i njihov jezik se govori svuda, a čak je i na Porti jedan od zvaničnih jezika. On smatra da bi u odnosu na stanje kakvo je u Hrvatskoj, za Hrvate i za Hrvatsku bilo mnogo bolje da su pod Osmanlijama nego pod vlašću Nijemaca i Mađara, jer bi time bili bliže svojoj slobodi, pogotovo što Osmanlije ne ometaju vjerovanje i ljudi mogu vjerovati onako kako žele i kako su naučili, a poštuju i teritorijalni integritet zemalja koje osvajaju.

<h2>Ban Drašković ometao pregovore </h2>

Hrvati bi sačuvali zemlju, jezik i vjeru i bili bi najutjecajniji u svojoj zemlji kao što su domaći ljudi najutjecajniji u osmanskoj Bosni. 
Kad je Franjo dopao u ropstvo, započeli su uobičajeni pregovori o njegovom otkupu i o tome postoji obimna prepiska cara Leopolda i Porte, ali izgleda da je upravo ban Drašković ometao da se ti pregovori završe uspješno, što je kod Franje izazvalo dodatnu negativnu reakciju i on je i zbog toga odlučio da konačno prekine sa svojom dotadašnjom historijom i započne novu, da prihvati novu vjeru i potraži za sebe odgovarajuće mjesto u okviru Osmanskog carstva. 




Nakon što ga je Ferhatpaša poslao u Stambol, gdje je proveo neko vrijeme radeći u službi za diplomatske poslove, Mehmed se vratio u Bosnu, odnosno u Glamoč, i dobio veliki zijamet s prihodom od 84.000 srebrenih akči i s položajem paše i zvanjem alajbega.&nbsp;&nbsp;

U vezi s njegovim prelaskom na osmansku stranu, nastala je obimna prepiska funkcionera

Nakon što je primio islam, Franjo je s titulom paše otišao u Bosnu

Mnogi su Bosanci i Hercegovci mrtvi pali na međi od ruke brata, oca ili komšije. Nema filozofije, zakona niti teorije koja može objasniti ovaj balkanski fenomen.&nbsp;&nbsp;Anonimni ljudi, tihi, povučeni domaćini krvavih ruku ostaju ovjekovječeni kao protagonisti strašnih priča crnih hronika i vječitih seoskih tihih došaptavanja kako je među svojima pala krv zbog pola metra zemljišta ili porodične kuće. 
Puška, pištolj, letva, kolac, nekad i kamen, često presude srodnicima. Glave se kotrljaju zbog imovine. Tako je stoljećima...
Šta je puklo u Cazinjaninu Sulejmanu Burziću da s namjerom krene u ubilački pohod protiv svojih sinova Vernesa i Emira!? 
Ništa drugo do porodična imovina, koja je u nas glavni motiv za ubistvo upakovan u moderni termin “narušenih porodičnih odnosa”.&nbsp;Nakon što se javnost naibreti dovoljno, kao da je to među nama nešto novo, neka sjedne sa svojim očevima i djedovima, neka ih pita gdje su njihove međe, jer ih svaka porodica ima. 
Bez obzira na sve, rezultat je poguban: Sin je otišao u grob, a otac, koji ima 75 godina, umrijet će u zatvoru.
A, šta će biti s kućom? Pa, bolje da su je zapalili.

Sin je otišao u grob, otac, koji ima 75 godina, umrijet će u zatvoru, a šta će biti s kućom

Zla kob međe

U svijetu sporta novac se ne baca tek tako, a ako je neko spreman izdvojiti određenu sumu, onda se sigurno zna zašto se to radi. Vahid Halilhodžić od četvrtka je zvanično postao najbolje plaćen trener Afrike. Kao mjesečna plaća, spominje se iznos od 112.000 eura i sigurno je da su njegovi novi poslodvaci itekako dobro promislili kad su ga angažirali.&nbsp;Koliko te plate, toliko te cijene, u fudbalu se sigurno tako mogu postaviti stvari, a čini se da je bh. stručnjak izuzetno cijenjen. 
Pred Halilhodžićem je sada zadatak kojem sigurno može odgovoriti. 
Plasman na kontinentalno i Svjetsko prvenstvo nešto je što on svojim kvalitetima može donijeti Marokancima.
Vahid Halilhodžić rođen je 15. maja 1952. godine u Jablanici. Igrao je za Velež, a kasnije za Nant i Pari Sen Žermen. Kao trener je sjedio na klupi Veleža, Bevija, Kazablanke, Rena, PSG-a, Dinama, Trabzonspora i Nanta, a bio je selektor Obale Slonovače, Alžira i Japana.

Bh. trener postao selektor reprezentacije Maroka

Stručnjak koji vrijedi

Posvađane u interesnom nacionalizmu, neodgovorne, bahate i beznadežno korumpirane, bosanskohercegovačke vladajuće elite odavno su prekucale prihvatljive norme ponašanja. Umjesto da se napokon posvete rješavanju osnovnih egzistencijalnih pitanja običnih ljudi, da nešto korisno naprave, nacionalistički jastrebovi uporno truju okolinu beskorisnim svađama i kočijaškim uvredama. 
U međuvremenu, ovdašnje društvo nezaustavljivo propada i dramatično nazaduje. Bosna i Hercegovina je, kako znamo, teritorija s najmanje centimetara izgrađenih autoputeva po glavi stanovnika u Evropi. Fenjeraši smo u stranim investicijama te ekonomskim poslovima, općenito.&nbsp;Nažalost, dominatne nacional-politike uspjele su stvoriti stotine hiljada depresivnih glasača, kojima je više od života stalo do srednjovjekovnog pripadanja plemenu. Usputno obožavanje takozvanih lidera pri tome predstavlja tek najljigaviju manifestaciju nametnute zatucanosti.
Kada vlastite sudbine dobrovoljno prepuste u tuđe ruke, ljudskim su bićima suvišna pitanja zabranjena. Jer, neizlječivo zatrovani mržnjom, pouzdano nisu zainteresirani kvalitetom života koliko kvantitetom uvreda ispaljenih prema zamišljenom neprijatelju.&nbsp;Teško je, kažem, izdržati konstantni višedecenijski pritisak, posvetiti se nečemu vrijednom pažnje i ostati priseban u atmosferi opterećenoj kolektivnom psihozom. Zato se vještački održava stanje nepodnošljive lakoće postojanja. Neuvažavanja drugačijeg, neprihvatanja susjeda, izbjegavanja komšija.
Dok se raja besmisleno glođe, besprijekorno sarađuju nacionalne vođe. Sastanu se pa se principijelno rastanu, sklapaju deklarativne sporazume za nove velike nesporazume. I tako beskonačno vladaju. Punih stomaka i bankovnih računa.
Nešto kontam, pljačka li im materina, barem su mogli napraviti čestit autoput. Da lakše razgulimo iz zemlje krvi i meda.

Barem su mogli napraviti čestit autoput. Da lakše razgulimo

Pljačka im materina!

Profesor Ivo Jelušić iz sela Vojskova kod Odžaka sretan je i ispunjen Posavljak nakon što je u obnovljenoj Maloj vijećnici Beledija otvorena izložba njegovih replika prastarih zdjela, izrađenih od hrastovog abonosa.&nbsp;&nbsp;
Čak 33 replike prastarih zdjela s dosta umjetničkog dara brižljivo je izrađivao nakon što je iz mulja rijeke Bosne nabavio dva kubika abonosa, hrastovog drveta koje su rijeke prije nekoliko hiljada godina potopile i koje je prava atrakcija za izradu suvenira, jer u nedostatku zraka nije natruhlo.&nbsp;&nbsp;
Treba mnogo rada, snage i umijeća da se do abonosa dođe. Zato i jeste skupo, ali zlata vrijedno, kaže Ivo.&nbsp; &nbsp;
Godinu se abonos suši, a onda, ako dođe u prave ruke, poput Ivinih, od njega se može napraviti čudo. Ivo Jelušić svojim rukama oživljava hrastov abonos, ali i daje primjer kako se u lokalnoj sredini čuva i njeguje kulturna baština, što su prepoznali i stručnjaci iz ove oblasti.&nbsp;

Od abonosa izrađuje replike prastarih zdjela, čija je izložba otvorena u Odžaku

Jelušić: Uložio mnogo truda i umijeća

Čuvar kulturne baštine

Izborna je Utrka čudesna! U izuzetnim slučajevima otkriva najniže strasti i potisnute mržnje. Ponekad nedjeljom, isključivo na domovinskim obljetnicama, završi čak i javnim prikazivanjem upaljenih krajnika. Što je razina vlasti viša, to je i nivo borbene igrice zahtjevniji. Kao na konzoli “play stationa”, broj osvojenih bodova direktno je proporcionalan izgovorenim idiotlucima.Evo, naprimjer, tako stoje stvari sa predstojećim velikim takmičenjem u susjednoj Republici Hrvatskoj. Ganjajući drugi mandat, aktuelna predsjednica definitivno je prekucala dozvoljeni limit. Govorilo se, priznajem, na ovom mjestu i ranije o bespućima povijesne nesvijesti Kolinde Grabar-Kitarović, kad ono, međutim, dotičnoj gospoji i njezinom raskošnom populizmu nedopustivo često polazi za jezikom da preskoči granice civiliziranog ponašanja.&nbsp;Nedavno smo tako iz rigidne profašističke tiskovine saznali da se k'o škobalj upecala na koljača pod imenom Ante, prezime mu znate.
“Svi smo mi ljudi, nitko od nas ne može prvi baciti kamen, ali Ante Pavelić učinio je neke fatalne pogreške. Mi možemo danas raspravljati o tome zašto je to učinio, je li morao ili nije morao, ali to neće promijeniti činjenicu da jest to učinio, ni osjećaje ljudi koji su se osjetili prevarenima i izdanima.”
Da rezimiramo! KGK, naime, smatra da je ustaški poglavnik, poput, valjda, svakog prosječnog ovozemaljskog griješnika, u principu, samo čovjek, ljudsko stvorenje s neželjenim manama i poželjnim vrlinama. Stoga autoritetom vladarice Pantovčaka preporučuje da ga barem pokušamo razumjeti, a ne unaprijed razapinjati na križ i barbarski kamenovati.&nbsp;Možda su, dvoumi se predsjednica, tajanstvene sile primorale Pavelića iz Bradine da, štajaznam, kroz dimnjake koncentracionih logora protjera nekoliko desetina hiljada nedužnih insana. Dobro insana, nego Roma, Jevreja, Srba, Bošnjaka, Hrvata... Poglavito antifašista, tradicionalnih protivnika NDH.

Autoritetom vladarice Pantovčaka preporučuje da ga barem pokušamo razumjeti

Između krajnika

<a href="https://avaz.ba/tag/6794/muhamed-besic">Muhamed Bešić</a> vraća se u najviši rang engleskog fudbala. Nakon 18 mjeseci posudbe u Midlsbrou, koji je rang niže, reprezentativac Bosne i Hercegovine spreman je za novi početak na Otoku, i to u dresu Šefild junajteda, povratnika u englesku Premijer ligu.&nbsp;Imat će Muhamed privilegiju da nastupa za klub velike tradicije i frenetičnih navijača, koji svoje ljubimce bodre na najstarijem stadionu na svijetu Bremel Lejnu, koji je izgrađen još 1855. godine.
Za vjerovati je da će mu to biti dodatni motiv za dokazivanje i da će dostići vrnhunsku formu, koja ga je, uostalom, i dovela do Engleske, u redove ekipe Evertona prije pet godina.
Bešić (rođen 10. septembra 1992. godine u njemačkom Berlinu) za seniorsku reprezentaciju BiH prvi nastup upisao je 17. novembra 2010., kao najmlađi debitant u redovima "Zmajeva", oborivši rekord Miralema Pjanića.
Ranije je igrao za njemački Hamburg i mađarski Ferencvaroš. Zvanično je član Evertona, ali je kao posuđeni igrač nastupao za Midlsbro, kao i sada za Šefild.

Naš reprezentativac igrat će za premijerligaški Šefild junajted

Bešić: Stiže na najstariji stadion na svijetu

Novi početak u Engleskoj

Zamislimo, dakle, naopako nasađenu postdejtonsku životnu situaciju. Kreten živi u emigraciji. Jednom godišnje dovlači se u rodni kraj da obiđe robinu i rijetke poznanike. Tokom gostovanja na rodnoj grudi komunicira isključivo iskvarenim akcentom maternjeg jezika. Njegovih je došlo pet minuta, kreten se smatra glavnim u raji.&nbsp;&nbsp;Da se razumijemo, govorimo o tipu zakucanom za volan polovne krntije austrijskih registarskih oznaka. Krntiju je, kako red i nalaže, prethodno (is)koristila navodna “baba najdalje do granapa”. Iskustvo nam dalje kazuje da imamo posla s frustiranom osobom, promašenim tupanom lišenim prosječnog koeficijenta inteligencije i trajne duldung dozvole. 
Manirom namazanog provincijalca pred uzbuđenom će kafanskom publikom obavezno zavaljati ublehu da se “vani” neviđeno snašao. I da mu, kako se kaže, baš dobro ide. U narednoj sezoni zato planira izlijevanje ploče za dodatni sprat porodične kuće. I zidanje džakuzija u avliji, pride.
Ali, prestanimo taktizirati! Znamo, naime, da se opisani događaj s kretenom u glavnoj ulozi odigrao u Gornjem Vakufu, a radnju komotno možemo smjestiti i u istoimeno Uskoplje. Gdje je jednog običnog sitnog sata izvjesni Adis Pokvić, po profesiji gastarbajterski gulanfer, u delirijskom magnovenju odlučio dodatno zakuhati ionako bremenito sigurnosno stanje kroz gusto granje u općini koja se, ima tome i frtalj stoljeća, nije kutarisala ratnih rana i linija razdvajanja. 
Kupio je, tako, Pokvić crni sprej nepoznate marke da šovinističkim parolama brutalno siluje gornjovakufsku, uskopljansku i bosanskohercegovačku surovu realnost. Nije žalio ni Srebrenice, ni balija, ni kukastih križeva, ni ušatih U. Uneredio je, kreten, i šefa i stanicu. Zaključno sa porodičnom imovinom. &nbsp;
Nema uopće dileme da je takozvani Pokvić počinio užasnu štetu. Stoga u ovom predmetu samo maksimalna zatvorska kazna predstavlja adekvatno i pravedno rješenje. Da ne ostane ni spomen na sramotu.

Nije žalio ni Srebrenice, ni balija, ni kukastih križeva, ni ušatih U

Kreten i kazna

Rafael Nadal ispisao je nove stranice u knjizi teniskih rekorda. Trijumfom u finalu u kanadskom Montrealu, gdje je sa 6:3, 6:0 razbio Rusa Danila Medvedeva, Španac je po 35. put u karijeri osvojio turnir iz serije Masters 1.000 (turniri na kojima igrači osvajaju najveći broj poena, uz gren slemove i ATP finale), najviše u historiji.&nbsp; Pokazao je time da, uprkos problemima sa povredama, kao i činjenici da je profesionalac još od 2002. godine (prvu ATP pobjedu postigao sa 15 godina i deset mjeseci), još ima snage za najveće domete.
Predstojeći US Open u Njujorku bit će mu šansa da ugrabi još jedan gren slem trofej, kojih ima čak 18. Mjesto vodećeg igrača na svjetskoj ATP listi držao je 196 sedmica. Osvojio je rekordnih 59 turnira na zemljanim terenima, na kojima ima i najduži pobjednički niz, od 81 trijumfa zaredom.
Kao reprezentativac Španije, osvojio je dvije olimpijske zlatne medalje i četiri titule pobjednika Dejvis kupa. Nadal je rođen 3. juna 1986. godine u Manakoru. Osvojio je 83 turnira u karijeri te zaradio više od 111 miliona dolara od nastupa na turnirima.

Španac osvojio rekordnih 35 turnira iz Masters serije 1.000

Kralj tenisa

Kladio bih se u brdo karamela da će avgust proći bez odluke Predsjedništva Bosne i Hercegovine o mandataru Državne vlade. U tom slučaju i potpisanom (ne)sporazumu između Bakira Izetbegovića, Milorada Dodika i Dragana Čovića zvanično istječe rok trajanja. Događaji se, kako vidimo, uopće ne odvijaju u skladu s ambicioznim željama evropskih posrednika, koji po svaku cijenu nastoje pomiriti posvađane političke aktere.&nbsp;Ukoliko ozbiljno planira zasjesti u fotelju predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, <a href="https://avaz.ba/tag/10830/zoran-tegeltija">Zoran Tegeltija</a> očigledno mora prihvatiti godišnji izvještaj za NATO. Na to su ga nedavno upozorili Željko Komšić i Šefik Džaferović. Kvaka je, međutim, u tome što treći hairlija iz Titove 16 trenutno ne namjerava kapitulirati.&nbsp;Ne izdaju se problematičnom Dodiku ruski interesi na Balkanu i ne otvaraju vrata bh. članstvu u Sjevernoatlantskom vojnom savezu. Promijeni li uskoro mišljenje, poznati trgovac interesima iz Laktaša vlastitu će neprincipijelnost adekvatno naplatiti. Naprimjer, skidanjem s američke crne liste. Poznavajući Dodika, nemoralna trampa prilično je izvjesna. 
Ljeto tradicionalno ne godi političarima. Nekako se ulijene, oklembese, mentalno odlutaju... U kolovozu je kolektivna letargija najizraženija. Stoga se i iznuđene obaveze tokom vrelih dana svode na čisto protokolarne. To je ono doba godine kada susreti s dokonim ambasadorima akreditiranim u Sarajevu predstavljaju vrhunac diplomatsko-državničkih aktivnosti. 
Pošteno govoreći, (t)ko još na plus trideset i kusur (Nives) Celzijusa razmišlja o novoj vlasti pored živih reformatora iz postojećeg sastava? Šta to, molićulijepo, fali Denisu Zvidiću, nedostaje Vjekoslavu Bevandi, a poglavito Draganu Mektiću? Kad su ga već državi zavukli do balčaka, neka ih na zauzetim pozicijama barem do oktobra. Svakako više ništa ne mogu pokvariti.

Zoran Tegeltija očigledno mora prihvatiti godišnji izvještaj za NATO

Ljetna fjaka

<a href="https://avaz.ba/tag/24744/zilha-seta">Zilha Šeta</a> ili Sarajlijama poznatija kao Tetka Zilha pružila je ruku svima onima koji su došli pred prag Narodne kuhinje. Osmijeh na lice i pun tanjir hrane uvijek ćete dobiti od nje. I tako već 26 godina.
I ovog Kurban-bajrama nahranila je hiljade korisnika, a zahvaljujući nesebičnim donacijama, osigurala je hrane do kraja godine za više od hiljadu korisnika. Ipak, iako joj je srce ispunjeno kad god nahrani gladna usta, ovo joj je posljednji bajram koji će provesti u Narodnoj kuhinji.
Poželjela je blagdan provesti sa svojima najbližima. Kaže, više od 50 bajrama nije provela u svom domu. Sada, kada je prezadovoljna i ponosna na godine koje su prošle, na sav posao koji su odradili u Narodnoj kuhinji, spremna je blagdane provoditi sa svojom porodicom.
Zilha Šeta rođena je u Višegradu. Gimnaziju je završila 1970. godine i već tada otkrila je svoju ljubav prema kuhanju.
&nbsp;

I ovog Kurban-bajrama nahranila je hiljade korisnika

Zaslužena penzija

Ponovo je eskalirao tradicionalni srpsko-hrvatski sukob zbog Nikole Tesle. U prethodnih tridesetak godina genijalni naučnik često je predstavljao povod za svađe i prepucavanja, otvorena pisma i zatvorene sjednice, prosvjede i proteste, akademske rasprave i agitpropovska urlanja.&nbsp;Teslino naslijeđe ostalo je, srećom, netaknuto, izvan domašaja podmuklih spinova, kojima se jedna briljantna biografija političkim sredstvima pokušava ograničiti besmislenim geografsko-nacionalističkim okvirima. 
Iako je rođen u pravoslavnoj patrijarhalnoj porodici iz ličkog sela Smiljan, religija, zapravo, nije imala nikakav utjecaj na Teslinu karijeru. Naprotiv, čvrsto je vjerovao u ovozemaljska pravila na svom neobičnom putu do vanzemaljskog statusa. 
“Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom”. I danas se na Teslinoj razumnoj izjavi glođu istočne komšije i zapadni susjedi. Umjesto nekadašnje borbene krilatice Titovih partizana “Trst je naš”, na Balkanu 21. stoljeća aktuelne su, eto, ćirilične i latinične parole “Tesla je naš”. 
Pri tome uzurpatori i prisvajači prava zaboravljaju kako neprocjenjivu zaostavštinu nikad nije bilo moguće omeđiti konkretnom teritorijom ili srednjovjekovnom nacionalnom pripadnošću. Uostalom, sve što je pametno smislio, Tesla je napravio u Americi. Daleko od lokalnog mulja, gdje mu ni mrtvom ne daju mira. 
Ovdje za svako rješenje postoji nerješiv problem. Vjerovatno se sjećate kako su prije samo nekoliko godina Slovenija, Hrvatska i Srbija zamalo zaratile usljed nesporazuma zbog brendiranja ajvara. Po običaju, ništa se nisu sporazumjeli. 
Hoću reći, Tesla nije ajvar nego genijalac. A ni ajvar nije srpsko-hrvatski, već izvorno makedonski izum. Jednako se to odnosi na poželjniji ljuti, kao i na prihvatljivi blagi okus delikatesnog proizvoda.

Ovdje za svako rješenje postoji nerješiv problem

Tesla nije ajvar

Željezničar je ponovo u modi, jedan od dokaza je 8.000 gledalaca na Grbavici u ogledu protiv Zrinjskog, a stigla je i nova potvrda.&nbsp; Ekipa koju s klupe predvodi Amar Osim, slavila je u Zenici protiv Čelika i stigla do 10 bodova u četiri utakmice i liderske pozicije na tabeli Premijer lige BiH. Pored toga, “Plavi” u ovoj sezoni još nisu osjetili kako je to kad se trese njihova mreža.
Daleko od toga da je bilo šta blizu dovršenog posla, ali je, za početak, odgovor Osima i njegovog tima skepticima više nego dobar. Bez ekstraskupih pojačanja, na krilima priprema u Livnu, Željo izgleda dobro. Jasno je da su velike Osimove zasluge, jer on kao po pravilu “sluša samo sebe”, a ostaje da se vidi hoće li od nekih otpisani trofejni trener svima na kraju začepiti usta.
Amar Osim rođen je 18. jula 1967. godine u Sarajevu. Osim Željezničara, vodio je i japanski Džef junajted i katarski Haraitijat. Sa Željezničarom je kao trener osvojio pet titula prvaka BiH, četiri Kupa i jedan Superkup.

Njegova ekipa u četiri kola nije primila gol

Željezničar je ponovo u modi

Svake godine u Donjoj Gradini kod Kozarske Dubice se obilježava sjećanje na žrtve ustaškog režima u koncentracionom logoru Jasenovac. Važno sjećanje koje treba njegovati, a tim povodom premijerka Brnabić reče: 
“Za nevjerovati je, ali živimo u vrijeme kada mnogi umanjuju Jasenovac, a veličaju Bleiburg. Zahtijevamo od vlasti država članica Evropske unije da ne dozvole neonacističke proslave sljednika ustaškog pokreta, jer je upravo EU nastala na temeljima antifašističke borbe i uništenja političkih tvorevina nacizma.”

Također je dodala kako je Jasenovac "simbol, najveće masovno stratište, za zločine kojima je bila prekrivena čitava teritorija NDH“ i predložila da se svakoga dana mora insistirati na istini o Jasenovcu, baš kao što se insistira na istini o Auschvitzu, Dahauu ili Mauthausenu.&nbsp;

Dakle, mada je Brnabićka, poznato je, osrednje kapacitirana političarka koja najčešće lupa gluposti, ovoj njenoj izjavi se nema šta oduzeti. Kada je u pravu - u pravu je.
Nešto zapadnije na Balkanu obitava još jedna političarka, skraćeno poznatija kao KGK, dakle - predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. 
Ona je nedavno komentarisala da je neugodno iznenađena presudom Višeg suda u Beogradu o rehabilitaciji ratnog zločinca Draže Mihailovića te kao predsjednica RH najodlučnije osuđuje svaki pokušaj povijesnog revizionizma. 
“Ta presuda ne može izbrisati zlodjela četničkog pokreta, počinjena u suradnji s nacistima i fašistima tijekom Drugog svjetskog rata, koja su svim narodima na ovim prostorima donijela velike patnje i stradanja. Ostaje i činjenica kako je taj pokret doživio svoj potpuni poraz u Drugom svjetskom ratu. Držim kako se, gledajući u zajedničku budućnost u Europskoj uniji, konačno treba odmaknuti od politiziranja prošlosti”, dodala je predsjednica.

Dakle, eto nam još jedne istine i to opet iz usta osobe od koje smo navikli da lupa gluposti. Ovaj put ne, jer sve što je rekla po ovom pitanju potpisujemo.
Pa šta je onda problem ako su ove dvije lujke, konačno, ubole istinu? Ništa, ama baš ništa nije problem, samo razmišljam koliko bi bilo bolje da inverzujemo ove izjave, da Kolindinu o četnicima stavimo u usta Brnabićki, a Brnabićkinu o ustašama damo Kolindi.
Dok god ne bude tako, dok god Kitarovićka ne bude kritikovala veličanje Bleiburga i umanjivanje zločina u Jasenovcu, a Brnabićka glasno i precizno ne kaže da je Mihailović bio na čelu pokreta koji je bio na pogrešnoj strani istorije i koji je odgovoran za desetine hiljada ubistava hrvatskih i muslimanskih civila, sve do tada nema sreće za nas. 
Drugim riječima – dugo neće biti sreće za nas.

Rado ide Vulin u vojnike

Puls sedmice: Selo s trolejbusom

Nakon što je primio islam, Franjo je s titulom paše otišao u Bosnu

Zla kob međe

Stručnjak koji vrijedi

Pljačka im materina!

Čuvar kulturne baštine

Između krajnika

Novi početak u Engleskoj

Kreten i kazna

Kralj tenisa

Ljetna fjaka

Zaslužena penzija

Tesla nije ajvar

Željezničar je ponovo u modi

Kada bi bilo obrnuto

Kolumne

Rado ide Vulin u vojnike

Puls sedmice: Selo s trolejbusom

Nakon što je primio islam, Franjo je s titulom paše otišao u Bosnu

Zla kob međe

Stručnjak koji vrijedi

Pljačka im materina!

Čuvar kulturne baštine

Između krajnika

Novi početak u Engleskoj

Kreten i kazna

Kralj tenisa

Ljetna fjaka

Zaslužena penzija

Tesla nije ajvar

Željezničar je ponovo u modi

Kada bi bilo obrnuto