Mnogo je klubova u karijeri promijenio Sulejman Krpić, a svoj nogometni dom, prema svemu sudeći, pronašao je na Grbavici.&nbsp; Ne samo da je zbog svojih golgeterskih sposobnosti postao jedan od ključnih igrača Željezničara, nego je zaslužio i kapitensku traku i to nakon samo jedne sezone u dresu sarajevskih "Plavih".
No, ono što najviše interesira navijače jeste njegov sjajni golgeterski niz, pogotovo nakon subotnjeg derbija s najvećim rivalom Sarajevom u kojem je sa dva pogotka predvodio Želju do uvjerljive pobjede od 5:2 za prvo mjesto na tabeli, a svoj učinak podigao na sedam golova u sedam premijerligaških kola.
Dovoljno je to da se na Grbavici nakon blijede prošle sezone ponovo počnu sanjati šampionski snovi, a hoće li oni postati stvarnost, mnogo ovisi i o napadaču koji je rođen 1. januara 1991. u Brčkom.
Krpić je karijeru započeo u Orašju. Bio je i u zagrebačkom Dinamu (Hrvatska), austrijskom LASK-u, švedskom AIK-u... Četiri sezone bio je u tuzlanskoj Slobodi, jednu je proveo i na Koševu. U dresu Želje je tokom dvije sezone postigao 26 golova u 39 premijerligaških nastupa.

Golovima predvodi Želju, koji je ponovo prvi na tabeli

Krpić: Dvostruki strijelac protiv najvećeg rivala Sarajeva

Sulejman Krpić: Napadač za titulu

Pročitam prije nekoliko dana na Facebooku status jedne duhovite, inteligentne Sarajke. Napisala ga je malo prije nego što će parada LGBT populacije u Sarajevu zadeverati i vladu i svekoliki puk, podijeliti društvo na one koji su za i one koji su protiv. 
To su oni trenuci u kojima više niko svojih problema nema, ima li koju marku za granapa, samo je bitno hoće li biti “gej parade” ili ne.

<h2>Argumentirani razgovor ne smije biti upitan</h2>

Elem, Danijela u svom statusu kaže: “…Problem ilahije, problem polumaraton, problem gej parada, problem Brega, problem narodnjaci, problem vrućine, problem SFF, problem pokrivena, problem golotinja, problem Fočaci, problem Sandžaklije, problem dijaspora... Da nije problem u našim glavama…”
Parada LGBT populacije veliki je test za svako društvo i bio je izazov mnogo uređenijim državama od naše i mnogo otvorenijim društvima, širih shvatanja nego što je naše. Ali, to nas ne abolira ni od čega. 
Dakle, debatiranje o nečemu što provocira reakciju društva i suprotstavljanje mišljenja nije ništa strašno. Argumentirani razgovor, dijalog, različiti stavovi (što ne znači treba li nešto biti održano ili ne, jer to ne smije biti upitno u demokratskom društvu dokle god ne prijeti nikome niti ugrožava bilo čiju sigurnost) ne bi nikome od nas smio predstavljati problem.
Ovih dana, brojne kolege novinari i javne ličnosti našle su se na udaru dijela javnosti, jer su javno iznijele stav da podržavaju održavanje parade LGBT populacije. Raznim šovinističkim, pogrdnim, primitivnim imenima su nazivani. Jer, “sigurno je njihov, dok ih podržava”, “nek' ih vodi kući”.

U sjeni tih malograđanskih rasprava je stravično ubistvo u Saraj-Polju, u kojem je maloljetnik ubio mladića od 21 godinu. U jezivom iskazu ubice navodi se kako se pripremao i kupio nož, jer mu je ubijeni prijetio. Majka kaže da je ubicu prijavljivala policiji, policija kaže da majka jeste pisala prijave, ali nikad za te probleme. Jedan mladi život ugašen, drugi uništen.
Ne donosim sud, samo pitam: Jesmo li mogli pomoći? Jesmo li okretali glavu? Jesmo li se pravili da to nije naša stvar? 
Nedavno je u Krajini maloljetnu djevojčicu na tavanu kuće porodila njena majka. Prema iskazu datom policiji, navodno je majka pitala djevojčicu šta želi s djetetom (?!), a ona je, navodno, rekla: “Ne želim to dijete.” Majka je dijete zamotala dekom i ubila ga. Slučaj su pokušale prikriti, otkrio ih je ljekar kojem su prijavljene komplikacije nakon navodno mrtvorođene bebe. 
Ponovo, ne donosim sud, pitam nas: Osuđujemo li previše, a djelujemo premalo? Na kojem nam je nivou društvena stigmatizacija? 
Svako od nas neka se pokuša sjetiti kad je posljednji put prijavio komšiju, jer tuče ženu i djecu, kad je prijavio slučaj maltretiranja maloljetnika policiji, ukazao nekome da bi, možda, trebao potražiti stručnu pomoć, a ne samo upirao prstom i prokazivao. 
Dok god nam bude vijest pokrivena djevojka koja džogira – “šta ona ima trčati”, dok god nam budu smetale promjene u režimu saobraćaja zbog polumaratona “jer šta su oni poludjeli pa trče pod starost”, dok god nam budu smetali “tetovirani kosijaneri”, muzika koju mi ne slušamo u kući – jer samo mi znamo šta valja i šta je ispravno, i komšinica koja se dotjerala – šta se ona ima sređivati, ima muža i djecu, a da ne kažemo bilo šta što iskače od gomile, nećemo ni mi valjati.
To vam je tako pa se vi ljutite i svrstavajte u torove koliko hoćete.

Da bi se neki sistem u nekoj državi mogao zvati demokratskim, svaki građanin mora imati ista prava i slobode (sve dok tuđa prava i slobode ne prekrši). Te slobode podrazumijevaju slobodu vjeroispovijesti, nacionalnog i etničkog opredjeljenja, upotrebe jezika, slobodu medija i štampe, slobodu građana da se okupljaju i razmjenjuju mišljenja ili ispoljavaju svoja i drugo.

Parada LGBT populacije veliki je test za svako društvo i bio je izazov mnogo uređenijim državama od naše i mnogo otvorenijim društvima, širih shvatanja nego što je naše. Ali, to nas ne abolira ni od čega

Smetaju ilahije, SFF, polumaraton, gej parada... da nije do nas?

Kaže definicija da “smanjiti tačnost nečega znači relativizirati ga”. Riječ je o omiljenoj disciplini ovdašnjih političkih elita. Relativiziraj sve što ne odgovara tvojim nacionalističkim ubjeđenjima i pljačkaškoj orijentaciji.

Građanima koji jedva skrpe pare za grijanje ugljem, ministar kao rješenje predlaže najskuplju svjetsku tehnologiju. Aferim.

Pogledajmo kako to radi, recimo, Željka Cvijanović. Nedavno, nakon svirepog ubistva Siniše Krunića, ona kaže: “Ubistva se dešavaju svugdje u svijetu. Ne postoji mjesto gdje se ubistvo ne može desiti.” Dakle, je li šta slagala? Nije. Je li u potpunosti relativizirala ubistvo čovjeka koji je u bio u sukobu sa vlašću? Naravno. 


No, Željka je, vjerovatno, učila od Radovana Karadžića, čiju politiku, faktički, danas provodi njena stranka. A, o kako velikom igraču relativizacije se radi, najbolje pokazuje njegova izjava u Hagu kada je veliki broj granata ispaljenih na Sarajevo ovako komentarisao: “Ne ubija svaka granata.” Istina. Ne isplati se ni raspravljati.


“U Blajburgu se ne dešava ustaški skup nego se dešava komemoracijski skup za nevine hrvatske žrtve”, kaže Lovro Kuščević, ministar u Plenkovićevoj Vladi i vrli hadezeovac. Da podsjetimo, skup se održava na spomeniku na kome je isklesano: “U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci.” O kojoj vojsci se radi? Hrvati su u Drugom svjetskom ratu imali dvije vojske, partizane i ustaše. Da to nisu, možda, partizani u Blajburgu, Lovro? 


Kada “BH Pošte” treba da kupe zgradu za 8,5 miliona, a onda se ispostavi da je zgrada u vlasništvu kćerke premijera Fadila Novalića, on nam to objašnjava na sljedeći način: “Moja kćerka nije vlasnica, već samo imalac dokumentacije.” Ih, ta nemojte kasti!


U posjeti Vatikanu Bosanac Dodik uz kaficu reče Papi: “Iz budžeta RS se sufinansira katolička gimnazija u Banja Luci, i dali smo značajna sredstva iz budžeta za obnovu porušene katoličke crkve na Petričevcu.” Ni riječi o 95 posto katolika koji su nestali iz RS-a. Dodiče, sigurno je to podatak koji bi Papu tangirao.


Negdje proljetos Federalna vlada donosi odluku o poskupljenju plina za 30 posto. Tom prilikom ministar trgovine Zlatan Vujanović izjavljuje misao za koju ne mogu da se odredim da li je bezobrazna, ili glupa, ili reletivizirajuća, ili sve to troje. On poruči narodu: “Ako je skup plin, razmislite o solarnim panelima.” Građanima koji jedva skrpe pare za grijanje ugljem, ministar kao rješenje predlaže najskuplju svjetsku tehnologiju. Aferim.

Hrvati su u Drugom svjetskom ratu imali dvije vojske, partizane i ustaše. Da to nisu, možda, partizani u Blajburgu, Lovro?

<h2>Kao što je red, šlag je na kraju</h2>

Pokušavajući da pred Sindikatom opravda odluku o produženju radnog vremena tržnih centara nedjeljom do 22 sata, gradonačelnik Banje Luke Igor Radoičić kaže: “Odluka o produženju radnog vremena se odnosi na objekte, a ne na radnike?” Ova bi misao mogla biti i logična kada bi smo bili slijepi i kada ne bismo znali da živimo u društvu u kome se prava radnika ne poštuju i u kome radnici ne dobijaju adekvatnu naknadu za rad nedjeljom, praznicima i noću.&nbsp;


I tako, malo-pomalo, mic po mic, dođosmo do kraja ovog kratkog prikaza relativizacija u našem političkom prostoru, a kao što je red, za kraj sačuvah šlag. Prvak svjetskog kupa relativizacije, nosilac zlatne olimpijske medalje u ovoj disciplini Bakir (Alije) Izetbegović, u povodu napada na televizijsku ekipu koji je izveo član SDA, izjavljuje ovo: “Ćesir nije napao kamermana, već kameru.” Nema dalje.

Riječ je o omiljenoj disciplini ovdašnjih političkih elita. Relativiziraj sve što ne odgovara tvojim nacionalističkim ubjeđenjima i pljačkaškoj orijentaciji

Relativizacija mozga

Filipovići su igrali određenu ulogu i u unutrašnjim bosanskim zbivanjima. Tako je Muhamedov šukundjed Jusufbeg, kako to pokazuje studija historičarke Buzov, bio glavna ličnost mletačko-osmanskih pregovora o granici nakon Kandijskog rata, a njegov pradjed Mustajbeg je učestvovao u pobuni Bošnjaka protiv Osmanlija 1832. godine, zbog čega je bio prisiljen da ide u emigraciju u obližnju Hrvatsku. Mustajbeg je tri godine proveo u Topuskom, a sa sobom je u emigraciju poveo i svoje sinove Bećirbega i Dervišbega, jer je postojala opasnost da Osmanlije izvrše odmazdu prema njima. To su bili Muhamedov djed i njegov brat, koji su se nakon tri godine vratili iz emigracije bez tada uobičajenih perčina i u evropskoj odjeći, koja je u Bosni nazivana tijesnim haljinama.&nbsp;

<h2>Predmet razgovora na porodičnim sijelima</h2>

Kao mnogi Bošnjaci toga vremena, i Muhamedovi preci su, čak i njegovi savremenici, ginuli i na frontovima Prvog svjetskog rata, zatim u NOB-u i napokon u borbi za odbranu Bosne i Hercegovine od srpske i hrvatske agresije. 
Ova porodična tradicija i brojne ratne historije i s njima povezana zbivanja bila su čest predmet razgovora na porodičnim sijelima, a osobito tokom ramazana (mjesec posta), kada su se najviše pripovijedale epizode iz ranijih vremena i kada se govorilo o brojnim rođačkim vezama i odnosima s drugim porodicama u Bosni, o tazbini i onima s kojima su Muhamedovi preci zajedno vojevali i provodili mnoge godine u ratovima i zarobljeništvima ili bili u prijateljstvu koje je bilo bitno za sposobnost tih tipičnih graničara da brzo reagiraju na promjenljive ratne i opće političke prilike na granicama carstva, od kojih su jednu od najbitnijih, a to je ona prema zapadnom kršćanskom svijetu, stotinama godina upravo oni branili.

Jedan od Filipovića, Muhamedov bliski rođak Bećir Filipović, sin Huseinbega, amidžića Muhamedovog oca, dospio je na stranice svih svjetskih listova i o njemu je snimljen film, jer je bio zatvorenik ustaškog logora, zatim njemačkog logora Dahau i logora Goli otok u Jugoslaviji, da bi svoju epopeju zatočenika završio u Karadžićevom logoru Tunjice kod Banje Luke.

<h2>Mnogi njegovi preci bili su u ropstvu Mletaka </h2>

Mnogi njegovi preci bili su u ropstvu Mletaka – najpoznatiji je slučaj Jusuf-Alajbega, koji je kao mletački zarobljenik bio interniran sedam godina u Veroni i Padovi u dvorcu porodice grofova Morocini (Morozzini), a drugi slučaj, koji je imao posljedice po opći položaj porodice, bilo je dugo ropstvo Hajdarbega Filipovića iz Glamoča u Rusiji.&nbsp;&nbsp; To ropstvo je trajalo šest godina, dok je treći slučaj bilo zarobljeništvo tri brata Filipovića iz Rastoke (Ahmet – Ahmo, Mustafa – Mujo i Derviš – Deda), koji su bili zarobljeni na ruskom frontu u toku poznate Brusilovljeve ofanzive 1916. godine i u zarobljeništvu su proveli osam godina. Iz zarobljeništva su se vratili tek 1924. godine.

To su mogli učiniti samo idući prema istoku, zalazeći sve dublje u prostor Azije i preko Mandžurije su dospjeli u Japan, odakle su preko Amerike dospjeli u Evropu i u svoje rodno mjesto Rastoku kod Ključa.

<h2>Kao da su došli s drugog svijeta, a stigli su iz Sibira</h2>

Oni su se pojavili kad su njihovi rođaci mislili da su definitivno nestali, kao da su došli s drugog svijeta, a stigli su iz Sibira, gdje su bili u logorima i radili na imanjima, a postrevolucionarna zbrka i odsustvo bilo kakve vlasti primoralo ih je da obiđu cijelu zemaljsku kuglu da bi se vratili u Bosnu.&nbsp;

Kao mnogi Bošnjaci toga vremena, i Muhamedovi su preci, čak i njegovi savremenici, ginuli i na frontovima Prvog svjetskog rata, zatim u NOB-u i napokon u borbi za odbranu Bosne i Hercegovine od srpske i hrvatske agresije

Zarobljeništvo tri brata Filipovića iz Rastoke

Emir Spahić - kapiten, hrabro srce, čelični karakter, čovjek koji je nerijetko gladijatorski ginuo na terenu u dresu reprezentacije. Čovjek koji je nosio BiH, koji je napravio izuzetnu karijeru.

Emir Spahić – najkontroverzniji fudbaler s Balkana, kabadahija, svađalica, koji je nerijetko palio ćuške igračima, prepucavao se s novinarima (a i više od toga), pljuvao, udarao, pravio scene na terenu i van njega.

Nemoguće je pronaći tekst o Spahiću još otkad je Blaž Slišković davne 2003. u spisak uvrstio ime do tada nepoznatog 23-godišnjeg defanzivca da je javnost ostala imuna na bilo šta što se tiče ovog igrača. Prvo je većina bila zgrožena pozivanjem nepoznatog igrača, a onda je svojim patriotizmom i borbenošću na terenu stekao status jednog od najvoljenijih.

Ne igra više fudbal. Karijeru je završio 2017., u 37. godini, posljednju utakmicu u dresu BiH odigrao je 13. novembra 2017. protiv Grčke u Zenici (1:1).

No, Spahić je ostao neko ko je obilježio jednu generaciju „Zmajeva“, postao simbol i koji je, kada je otišao, ostavio veliku prazninu. I igrački i duhovno.
Kao igrač je ostavljao srce na terenu, često je bio previše grub i nasilan poput pit bula, ali prgavi Spaha je oduvijek bio mezimac navijača, a to je ostao i nakon što je okačio kopačke o klin.

Nakon informacije da je u petak Spahić teško povrijeđen u saobraćajnoj nesreći kod Gacka, nacija je ostala šokirana. Potresne slike bivšeg kapitena na nosilima, helikopter koji ga prevozi na KCUS u Sarajevu...

Radnik i ratnik, to su, ugrubo, riječi kroz koje se reflektira njegova igračka karijera. Spahić je bio fantastičan i fanatičan igrač. Njegov pristup, koji je mješavina neuništivog pobjedničkog stava i borbe, najpotrebniji mu je sada. Svi se nadaju da će njegov karakter prevagnuti i u ovoj životnoj drami kroz koju prolazi. Da će stisnuti zube i kapitenski izaći iz svega.

Izdrži i ovu bitku, kapitenu, znamo da hoćeš!

Njegov pristup, koji je mješavina neuništivog pobjedničkog stava i borbe, najpotrebniji mu je sada

Izdrži, kapitenu!

Međunarodni dan nestalih obilježen je prije dva dana širom BiH. Teško je prihvatiti da su takvi datumi neophodni ovoj zemlji kako bi podsjetili nadležne, odgovorne i javnost da porodice još tragaju za ostacima svojih najmilijih koji su nestali tokom agresije na BiH.&nbsp; 
Jedna od takvih osoba koja se svim snagama bori da se podigne svijest o tome da postoje žrtve koje nisu pronađene je i Ema Čekić, predsjednica Udruženja porodica nestalih općine Vogošća. 

Opet je istakla da se još ništa ne zna o sudbini 59 Vogošćana koji su odvedeni u nepoznatom pravcu. A ukupno na području države traga se za više od 7.000 nestalih.

Lociranje njihovih ostataka značit će smiraj kako za njih tako i za njihove porodice.

Borba za to je teška, ali Čekić ne odustaje u svojim naporima. Još otkako je 1992. godine i njen muž među onima o čijoj se sudbini malo šta zna.

Kao predsjednica Udruženja porodica nestalih općine Vogošća istakla da se još ništa ne zna o sudbini 59 Vogošćana

Traganje za smirajem

Gradsko vijeće Tuzla na idućoj sjednici će razmatrati stanje u Fudbalskom klubu Sloboda. Konačno. 
Ovo se može zahvaliti Elviru Kasumoviću, predsjedniku Kluba SBB-a u Gradskom vijeću Tuzle, koji je inicirao, i od toga neće odustati, raspravu o problemima Slobode kako bi se našlo rješenje. 
Ovaj simbol grada soli decenijama je u lošoj finansijskoj situaciji. Trenerima i igračima, koji su osnova kluba, mjesecima se ne daju plaće. Za funkcioniranje kluba, istovremeno, iz budžeta se izdvaja više od milion maraka, a opet niko od gradskih vlasti nema uvia šta se tamo dešava. 
Kasumović, rođeni Tuzlak, pobrinut će se da se takva situacija promijeni, da bi i građani Tuzle znali u kakvom je stanju njihov klub, koji ove godine proslavlja čak stotinu godina postojanja. 
Poručio je da neće dozvoliti da se pod tepih guraju stvari koje se tiču svetinje grada. A na pravom mjestu o njima će biti raspravljano.&nbsp;

Inicirao, i od toga neće odustati, raspravu o problemima Slobode kako bi se našlo rješenje

Elvir Kasumović: Borac za Slobodu

Da će se radnici „Aluminija“, praktično, utrkivati u tome ko će prije sebi potpisati otkaz, kao što su to činili krajem sedmice, kako bi bili dio grupe od 500 njih označene kao tehnološki višak, situacija je koja je teško bila zamisliva do prije samo dva mjeseca.&nbsp;Iako su se za svoja prava grčevito borili raznim blokadama i protestima, sazivanjima vanrednih skupština, tražeći od države da učini nešto, prozivajući političare, ipak su, izgleda, shvatili da su bačeni niz vodu i da tu hljeba više za njih nema. 
Otpremnine koje su im obećane i nisu neka utjeha, jer, kako reče jedan od radnika, „to će pomoći za nekoliko mjeseci, a šta dalje?“
A dalje od „Aluminija“, Mostara i BiH zaputit će se mnogi od njih. Pa i oni koji su, kako sami rekoše, ostali ni na nebu ni na zemlji, čekajući ulazak potencijalnih investitora u kompaniju koja je dužna skoro pola milijarde maraka. 
Je li prodavanje magle preostalom broju radnika to da potencijalni investitor traži dodatne analize, pokazat će vrijeme.
Baš kao što se pokazalo i što se odavno zna da su u priču o propasti „Aluminija“ i spaljivanju strašnog iznosa javnog novca, koji je prije samo godinu bio drugi najveći izvoznik u BiH, upleteni svi.
Najodgovorniji su, jasno, političari, vlasnici, ali i silne uprave čiji su direktori sebi isplaćivali bezobrazno visoke plaće. Jasno, svemu su kumovali i teški tržišni uvjeti, ali o svemu tome su sačinjene brojne analize.
Činjenica je da su godinama silni federalni premijeri i ministri od „Aluminija“, ponajviše zbog prešutnih političkih dogovora na relaciji Mostar – Sarajevo, okretali glavu. Baš kao što su je okretali od prijeratnih radnika „Aluminija“, koji se za svoje otpremnine bore sudskim putem.

Za propast kompanije najviše su krivi političari

Piše: Meliha SMAJKIĆ (meliha.smajkic@avaz.ba)

Zbogom, „Aluminiju“

Ponovo je na potezu od Mostara do Gruda u režiji Središnjice HDZ-a svečano obilježena godišnjica pokojne „Herceg-Bosne“. Veličanju presuđenog udruženog zločinačkog poduhvata pridružilo se i staro i mlado. Bilesi i nepravedno zapostavljeni Šoljić Vlado.&nbsp;&nbsp;Podsjećamo, Haški tribunal osudio je hercegbosansku rukovodeću šestorku na 111 godina strogog zatvora. Osim toga, izvan razumne sumnje dokazana je i zločinačko-uzepeovska odgovornost Franje Tuđmana, Gojka Šuška, Janka Bobetka, općenito, političkog i vojnog vrha susjedne Republike Hrvatske, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. &nbsp;
S obzirom na to da je nabrijanim HDZ-ovcima odavno postalo besmisleno argumentirano ukazivati na bosanskohercegovački grijeh „Herceg-Bojne“, prisjetimo se ovim povodom nekih izjava predsjednika Tuđmana gdje se najavljuje, planira i provodi podjela BiH, oružana okupacija bh. teritorija te stvaranje fantomske „Banovine Hrvatske“. 
“Ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda, ili molim – podjela! S time da sam ja rekao: jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatskoj, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povijesna zemljica Bosna koja onda ne bi imala mogućnosti da ima ambicije stvaranja neke velike islamske države u Europi”.
„Nije nam isto da li će granica hrvatske države biti Jajce sa Travnikom ili samo sa Novim Travnikom, Vitez, Busovača… Sa cjelovitom Bosnom mi bismo izgubili Bosnu u potpunosti – čitava Bosna bila bi protiv nas. Ali, na ovaj način mi ćemo imati granice hrvatske države kakve možda nikada u povijesti nismo imali.”
„Sada moramo osigurati granice Hrvatske, te buduće granice hrvatske države u BiH! To je posebna povijesna zadaća hrvatske države, Hrvatske vojske, nešto što ne smijemo propustiti.“
“BiH su izmislili komunisti, čak su Muslimane proglasili nacijom. Nemojmo se igrati. Treba stvarati državu Herceg-Bosnu.“
Toliko, dakle, o bespućima povijesne zbiljnosti hercegbosanske politike. Čega se pametan stidi, time se budala ponosi. Zna to valjda i Božo Ljubić. Razumljivo, ukoliko je pametan.

Prisjetimo se nekih izjava predsjednika Tuđmana...

Grijeh „Herceg-Bojne“

Kada je diplomirao na Tehnološkom fakultetu, Ibrahim Avdić (28) iz Pečišta kod Srebrenice nije otišao na biro za zapošljavanje da traži posao, niti je razmišljao, kao mnogi, da napusti Bosnu i Hercegovinu.&nbsp;Diplomu inžinjera tehnologije pokazao je ocu Šabanu, vrijednom i poznatom poljoprivredniku i stočaru, i saopćio mu da će mu se pridružiti u poljoprivrednim poslovima, proizvodnji mlijeka i uzgoju više od 15 bikova. 
Nažalost, nije dugo pomagao ocu, koji je umro u martu ove godine. Nakon očeve smrti Ibrahim je nastavio njegovim stopama i danas slovi za jednog od najboljih poljoprivrednih proizvođača u srebreničkoj općini.
Osim toga, Ibrahim je na čelu Mjesne zajednice Potočari, kojoj pripada njegovo selo. Prihvatio je da bude glavni u Potočarima, da bi riješio nagomilane infrastrukturne probleme u ovoj nekad najbogatijoj mjesnoj zajednici. I na ovom polju zasukao je rukave i uz pomoć članova Savjeta MZ, jedan po jedan problem idu u zaborav. Dosta vremena provodi u prostorijama i terenu MZ.
Živi u lijepo uređenoj kući rahmetli oca Šabana sa suprugom Eminom i uskoro očekuju prvo dijete.

Nakon očeve smrti Ibrahim je nastavio njegovim stopama i danas slovi za jednog od najboljih poljoprivrednih proizvođača u srebreničkoj općini

Ibrahim Avdić: Inžinjer za primjer

Da nije žalosno bilo bi smiješno – dovitljivi Srbijanci skloni marketinškim mahinacijama došli su na sjajnu ideju. Sjajnu, da se ne radi o klasičnom iskrivljavanju činjenica i historijskom falsificiranju.&nbsp; Naime, košarkaška reprezentacija Srbije, jedan od kolektiva kojim s pravom mogu tamošnji žitelji biti ponosni igrat će na Svjetskom prvenstvu u Kini i bit će jedan od favorita.
Kako živimo u vremenu gdje je samoreklamiranje ne samo poželjno već i neophodno, kako je bitno prikazati se na raznim poljima u lijepom svjetlu, promovirajući najbolje iz svoje kulture, historije i tradicije, tako je neko u Srbiji, tačnije u Novom Sadu otštampao majice sa likovima znamenitih ličnosti. 
Doznalo se da su autori novosadski navijači koji su pristigli u Gvangžuu. S jedne strane tako Novak Đoković stoji zaleđen sa stisnutom pesnicom ilustrirajući svoju neprikosnovenost, s druge nas svojim znatiželjnim pogledom posmatra Nikola Tesla, a među njima kao najveći heroj nalazi se Bata Živojinović ne zbog svojih milion i po odigranih uloga, već zbog jedne, krucijalne – Valtera, što brani Sarajevo.

Vladimir Perić, narodni heroj čiji je život poslužio kao inspiracija za najpopularniji film u Kini svih vremena jeste rođen u Prijepolju (Srbija), ali je tokom čitave karijere službovao u BiH, bio jugoslovenski, a ne srpski heroj. Gotovo do kraja rata, do 6. aprila 1945. godine, stajao je na čelu svih akcija ilegalne organizacije u Sarajevu.
Ono što jeste apsurd koji graniči sa šizofrenijom je selektivno uzimanje onoga kako se kome ćefne i prohtije, a ponajviše u zavisnosti koliko ko od čega ima koristi.
Statistički i empirijski bio bilo bi simpatično izračunati koliko ljudi u Srbiji zaista cijeni Vladimira Perića, posebno među najvatrenijim navijačima sportskih timova. Koliko ga doživljava srpskim herojem u zemlji gdje je nekoliko puta pokušavana rehabilitacija Draže Mihajlovića.
Fazon je predstaviti Valtera kao svog, poznatog lika Batu Živojinovića pa da onda Kinezi pomisle da su gledali neki film o nekom gradu u Srbiji, kojeg su mnogi pođahkad pokušavali prisvojiti, ali nikako da im upali. Ili je poenta predstaviti se onakvim kakav nisi. Ništa Kinezima vjerovatno nije jasno.

Fazon je predstaviti Valtera kao svog, poznatog lika Batu Živojinovića pa da onda Kinezi pomisle da su gledali neki film o nekom gradu u Srbiji

Falsifikatorska propaganda ili uzmi kako ti šta odgovara: Srbijanci prisvojili Valtera

Ko ne bi znao za Danisa Tanovića. Razumljivo, govorimo o bosanskohercegovačkom reditelju, dobitniku Oscara te još nekoliko desetina planetarno relevantnih nagrada. Nacionalna euforija poslije trijumfa „Ničije zemlje“, kao i nezaboravna poruka „Ovo je za moju zemlju, za Bosnu“ sa pozornice „Kodak teatra“, ostaju u trajnom sjećanju ljudi odanih bh. geografiji. Jer, nije svaki dan Oscar!
Danis je Sarajlija. U gradu živi, vani radi. Inače, loza Tanovića potječe iz Gacka. Na prvi pogled potpuno nebitan podatak za našu priču. Međutim, postoji jedan manje poznati detalj koji kaže kako je nakon osvajanja simbola Holivuda, dedo moje vlastite supruge i dosljedni zavičajni poštovalac Fazlagića Kule u sitnim jutarnjim satima telefonom p(r)ozivao najbližu familiju autoritativno poručujući: „Budite se, ustajte! Gačanin dobio Oscara.“ 
Damir Šagolj je fotoreporter. Nema ratišta na dunjaluku koje nije prošao. Ni Olimpijade, ni samita lidera, ni prvenstava u svemu i svačemu, a kamoli prirodnih katastrofa. Laureat Pulicerove nagrade. Tako se, naime, u svijetu novinarstva zove filmski Oscar. Damir je, naprosto, čudo od talenta! Jedan od najcjenjenijih profesionalaca u iznimno zahtjevnoj profesiji. Decenijama je stvarao i uređivao u Reutersu, nesumnjivo najvažnijem medijskom preduzeću. Prije nekoliko mjeseci ostavio je sve poslove i vratio se kući. 
Nedavno su Danisu i Damiru konkursno dodijeljene profesorske katedre na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti. Bila je to izuzetno važna, pozitivna, ohrabrujuća vijest. Ipak, zahvaljujući nakaradno skrojenim zakonima, Kantonalna inspekcija poništila je rješenja o profesurama dvojice proslavljenih autora. Kako se navodi, zbog proceduralnih propusta. 
Ne pada mi na pamet pozivati na nepoštivanje zakona zbog eskalacije nesvakidašnjeg slučaja, ali izgleda da se jedino ovdje administrativno mora dokazivati genijalnost. Malo je valjda reći kako bi na svakom drugom mjestu Danisa i Damira dočekali raširenih ruku. U kantonalnim okvirima, nažalost, stvari stoje totalno drugačije. Bruka i sramota, kažem vam...

Izgleda da se jedino ovdje administrativno mora dokazivati genijalnost

Danis i Damir

Da borba za prava radnika u našoj zemlji još ne poznaje granice, najbolje svjedoči primjer Seada Kotorića, zamjenika predsjednika Sindikata preduzeća “Zenicatrans”.&nbsp; On se u borbi za spas preduzeća osnovanog 1958. godine,&nbsp;čiju je prodaju na sjednici Gradskog vijeća predložio <a href="https://avaz.ba/tag/563/fuad-kasumovic">Fuad Kasumović</a>, gradonačelnik Zenice, nije libio poručiti prvom čovjeku grada da proda svoju ćaćevinu u Gornjem Vakufu.
- Neka gradonačelnik prodaje svoju ćaćevinu u Gornjem Vakufu, a ne ono što su naši očevi i djedovi pravili - izjavio je Kotorić.
Ova izjava naišla je na oduševljenje javnosti, pogotovo jer je na taj način Kotorić pokazao hrabrost i istrajnost u radničkoj borbi, ali i ugrozio samog sebe, oštro se suprotstavljajući osnivaču preduzeća u kojem zarađuje hljeb.
Na održanoj sjednici nervozno je sjedio u klupama Gradskog vijeća, čekajući kakav će biti ishod firme koja upošljava oko 170 radnika. Ipak, sreća i oduševljenje na njegovom licu, a nakon što vijećnici nisu podržali prodaju “Zenicatransa”, bila je neopisiva.
- Ovo je pobjeda svih radnika “Zenicatransa” – izjavio je Kotorić za “Avaz”.
Sead Kotorić rođen je 1961. godine u Doboju, a od 1997. uposlenik je “Zenicatransa”, gdje radi kao kontrolor.

Poručio Kasumoviću da proda svoju ćaćevinu, a ne “Zenicatrans”

Sead Kotorić: Pobjeda radnika

Pamtim to kao da je bilo danas... Kada je Ured visokog predstavnika u jednoj doktorskoj disertaciji stranog državljanina zvanično priznao kako se, citirajmo naglas, „bez Milorada Dodika više ništa ne može uraditi u Bosni i Hercegovini“. Radnja se, kažem, odigrala prije tačno 11 godina.
Nešto ranije, ustvari početkom travnja 2006., tadašnji je nadrkani penzioner, svojeglavi povratnik iz Turske na bh. političku scenu, u zločinačkoj saradnji sa aktuelnim filoustaškim zastupnikom Sabora Republike Hrvatske, neslavno spalio „Aprilski paket“. Govorimo, znate, o posljednjem pokušaju američko-evropske diplomatije da se u Državnom parlamentu izmijene odredbe nakaradnog Ustava BiH.&nbsp;Poštena namjera bila je da se civilizira, unaprijedi, strukturira, dokazano nenormalni Anex IV Dejtonskog sporazuma. Kako rekosmo, luđačka košulja tada, ipak, nije rašivena. Naime, Haris Silajdžić i Božo Ljubić imali su neke sasvim druge planove. Da se ne lažemo, djelomično su i ostvarili zacrtano. A raja k'o raja, na prvim narednim izborima tradicionalno je popušila teške ublehe političara. 
Zato je valjda Silajdžić danas predaleko od BiH. Ljutu vutru duva na potezu od Indije do Istanbula. Ljubić se, mašala, konstituirao u obližnjem Zagrebu, odakle iz obiteljskog okruž(en)ja fašizmom peksini ovdašnju društveno-političku klimu. 
Uglavnom, jučerašnja vanredna sjednica Predsjedništva BiH na kojoj se trebalo odlučivati o NATO savezu i mandataru državne vlade svečano je otkazana. Milorad Dodik, Šefik Džaferović i Željko Komšić ponovo su se dogovorili da se ništa ne mogu dogovoriti. Boli njih klinac što Mađarska nema more, niti što kolektivno propadamo k'o žetoni u poker aparat. Kockari sudbinama bh. građana dosljedno utvrđuju odavno pređeno gradivo! 
Nešto kontam, korisno bi bilo da su Željko, Šefik i Milorad makar usaglasili zajedničku izjavu kako neuspješnu sjednicu odgađaju zbog, štajaznam, krečenja kancelarija u Titovoj 16. Jer, svakako nas deset mjeseci farbaju raznim bojama. I uporno drže za balavce.

Svakako nas deset mjeseci farbaju raznim bojama

Otkazano zbog krečenja!

<a href="https://avaz.ba/tag/272/edin-dzeko">Edin Džeko</a> želio je iz Rima, a i Rimljani su ga željeli prodati. Na kraju, jedna od najvećih sapunica ljetnog prijelaznog roka u svijetu fudbala nije okončana transferom, jer je rivalski Inter nudio premalo novca, a Džeko potpisao novi ugovor s Romom.&nbsp;Ako je suditi prema početku nove sezone, to bi mogao biti puni pogodak i za najboljeg bosanskohercegovačkog fudbalera, ali i za rimsku ekipu. Sjajni golgeter u prvom meču Serije A protiv Đenove (3:3) postigao je pogodak kojim se izdvojio na sedmom mjestu najboljih strijelaca u klupskoj historiji "Vučice".
Sada ih ima ukupno 88 u 180 nastupa, prestigavši čuvenog Argentinca Abela Balba. Naredna meta Dijamanta jeste Vinčenco Montela (Vincenzo Montella), koji mu bježi 14 golova.
U dresu "Zmajeva" Edin je već rekorder, sa 56 golova u 103 nastupa. Ranije je postao i prvi igrač koji je upisao najmanje po 50 golova u tri iz vodećih pet evropskih liga.
Džeko je rođen 17. marta 1986. godine u Sarajevu. Nakon matičnog Željezničara igrao je za češke ekipe Teplice i Usti nad Labem, njemački Volfsburg i engleski Mančester siti, iz kojeg je 2015. stigao u Romu.

Naš fudbaler probio se na sedmo mjesto najboljih strijelaca u historiji Rome

Čovjek za golove

Vladajući kantonalci iz Naroda i pravde zvanično su zatražili zabranu održavanja prethodno dogovorene Parade ponosa u Sarajevu. Tradiciona(ciona)listički manekeni Stranke demokratske akcije (unutar koje se, da se ne lažemo, ideološki formatirala većina kadrova političkog projekta Dine Konakovića) konačno mogu odahnuti uz šišu, jer, eto, zahvaljujući NiP-u, neće ostati usamljeni u prilično jadnom pokušaju da glavnom gradu Bosne i Hercegovine natovare globalni status zapuštene balkanske provincije.&nbsp;&nbsp;Džaba je, stoga, Konaković ovih dana ukazivao počast sarajevskom kozmopolitizmu na crvenom ćilimu SFF-a. U svakodnevnom životu samozvanih revolucionara kapitulantsko je povlačenje pred zahtjevima nevidljivih nalogodavaca nesumnjivo preča agenda od usiljenog (malo)građanskog pozerstva. Uostalom, zna se da moralni pederluci savršeno pristaju kalkulantima. Što bi rekla poznata narodna mudrost: Možeš insana istjerati iz SDA, al’ ne možeš SDA istjerati iz insana.
S druge strane barikade, Konakovićev partner iz Naše stranke Predrag Kojović stihovima poznate sevdalinke “neka ljubi ko god koga hoće” objašnjava najnovije prijetnje i pokušaje zabrane. Kako je koaliciona tikva definitivno ciknula, vladajuća šestorka ne zna šta bi, jadna, sama sa sobom. Dok su jedni, kao, za, oni drugi su, kao, protiv. Samo sarajevski SDP uobičajeno nema nikakav stav. Šute k'o zaliveni, računajući, valjda, da tako ispadaju pametniji nego što objektivno nisu. 
Budući da je situacija sa Paradom uglavnom krajnje neizvjesna, u narednih desetak dana bit će svega na repertoaru. I javnih svađa, i verbalnih duela, i neprimjerenih optužbi. Neka pljuje ko god koga hoće! 
Za razliku od evropskih i regionalnih prijestonica, Sarajevo, nažalost, ni danas nije u stanju da čestito organizira događaj gdje se promoviraju ljubav, tolerancija, jednakost u pravu na različitost. Sloboda nije snižena sezonska moda, ali je, zato, neslobodno društvo posljedica primitivne zatucanosti, totalitarne svijesti i terora većine nad ugroženom manjinom. Svejedno je, pri tome, odakle zabrane i prijetnje stižu. Sarajevo ne zaslužuje da bude zarobljeni grad.&nbsp;

Sulejman Krpić: Napadač za titulu

Smetaju ilahije, SFF, polumaraton, gej parada... da nije do nas?

Relativizacija mozga

Zarobljeništvo tri brata Filipovića iz Rastoke

Izdrži, kapitenu!

Traganje za smirajem

Elvir Kasumović: Borac za Slobodu

Zbogom, „Aluminiju“

Grijeh „Herceg-Bojne“

Ibrahim Avdić: Inžinjer za primjer

Falsifikatorska propaganda ili uzmi kako ti šta odgovara: Srbijanci prisvojili Valtera

Danis i Damir

Sead Kotorić: Pobjeda radnika

Otkazano zbog krečenja!

Čovjek za golove

Narod i parada

Kolumne

Sulejman Krpić: Napadač za titulu

Smetaju ilahije, SFF, polumaraton, gej parada... da nije do nas?

Relativizacija mozga

Zarobljeništvo tri brata Filipovića iz Rastoke

Izdrži, kapitenu!

Traganje za smirajem

Elvir Kasumović: Borac za Slobodu

Zbogom, „Aluminiju“

Grijeh „Herceg-Bojne“

Ibrahim Avdić: Inžinjer za primjer

Falsifikatorska propaganda ili uzmi kako ti šta odgovara: Srbijanci prisvojili Valtera

Danis i Damir

Sead Kotorić: Pobjeda radnika

Otkazano zbog krečenja!

Čovjek za golove

Narod i parada