Odista su, a Muhamed se toga dobro sjeća, Banjalučani bili dobre volje, rado su primali goste, priređivali teferiče i ugošćavali nepoznate putnike i voljeli udoban život i druženje, a uz to i pjesmu i svirku, pa nije nikakvo čudo da je u Banjoj Luci nastao veliki broj naših sevdalinki, da su nastali prvi, i to privatni tamburaški orkestri i pjevačka društva, kao i da je Banja Luka bila poznata po vrsnim sevdalijama.&nbsp;&nbsp; Akšamlučili, pjevali i svirali do kasno u noć 
Muhamed se sjeća da je u Banjoj Luci postojao običaj da svaka porodica koja je držala do svog ugleda priredi jednom godišnje teferič za rođake i komšije i da su se ti teferiči odigravali u Gornjem Šeheru, na Šehitlucima, na rijeci Vrbanji kod sela Vrbanja, na Adi ispod Rebrovca ili u Trapistima, a da je posebna poslastica bio cjelodnevni izlet i teferič u Ilidži u selu Slatina, gdje se odlazilo ranim jutrom u kočijama i ostajalo do noći, a vraćanje je dolazilo u obzir samo u vrijeme mraka. 
Isto tako, o sklonosti Banjalučana ka teferičima najbolje je govorila zona koja je zvana Pod orasima. 
Bila je to desna obala Vrbasa, od poznatog kupališta Halilovca do Rebrovca, koja je bila duga oko kilometar i po, a uz nju su bili zasađeni i u vrijeme Muhamedovog djetinjstva već izrasli razgranati orasi, ispod kojih su bile načinjene terase, na kojima su se smještali posjetioci željni hladovine, šuma rijeke i teferiča kraj izvora hladne vode zvanih Studenci, gosteći se uz janjetinu, banjalučke ćevape ili bosanski lonac ili cripulju, akšamlučili, pjevali i svirali do kasno u noć.
Onaj ko je želio da teferiči i da pozove na teferič goste, nije morao ništa da se bakće oko toga, dovoljno je bilo da svrati kod poznatih banjalučkih mesara Bešira ili Edhema Jelaće ili Fadila Bojića i da kaže da okuplja društvo, koliki će biti broj zvanica i šta želi za mezu, te koje svirače i pjevače želi uz goste, a za sve to su se brinuli ti ljudi.
Dugo ropstvo Hajdarbega Filipovića u Rusiji&nbsp;
Ljudi su se u Banjoj Luci pazili, voljeli, šalili, pjevali, zabavljali i pomagali i vodili intenzivan društveni život. Takav život i ponašanje je bilo onaj osnov na kojem se gradila svijest da se svijet i život razumijevaju kao povezanost i uska međusobna saradnja i u dobru i u zlu i odgovornost svih ljudi za dobro svih i da je u životu važno društvo, međusobno povjerenje i zajednički način života i u veselju i u teškim momentima.&nbsp;&nbsp;

Mnogi njegovi preci bili su u ropstvu Mletaka – najpoznatiji je slučaj Jusuf-Alajbega, koji je kao mletački zarobljenik bio interniran sedam godina u Veroni i Padovi u dvorcu porodice grofova Morozzini, a drugi slučaj, koji je imao posljedice po opći položaj porodice, bilo je dugo ropstvo Hajdarbega Filipovića iz Glamoča u Rusiji. 
To ropstvo je trajalo šest godina, dok je treći slučaj bilo zarobljeništvo tri brata Filipovića iz Rastoke (Ahmet – Ahmo, Mustafa – Mujo i Derviš – Deda), koji su bili zarobljeni na ruskom frontu u toku poznate Brusilovljeve ofanzive 1916. godine, i u zarobljeništvu su proveli osam godina. 
Epopeja zatočenika završena u logoru Tunjice 
Iz zarobljeništva su se vratili tek 1924. godine. Oni su se pojavili kad su njihovi rođaci mislili da su definitivno nestali, kao da su došli sa drugog svijeta, a stigli su iz Sibira, gdje su bili u logorima i radili na imanjima, a postrevolucionarna zbrka i odsustvo bilo kakve vlasti primoralo ih je da obiđu cijelu zemaljsku kuglu da bi se vratili u Bosnu.
To su mogli učiniti samo idući prema istoku, zalazeći sve dublje u prostor Azije i preko Mandžurije su dospjeli u Japan, odakle su preko Amerike dospjeli u Evropu i u svoje rodno mjesto Rastoku kod Ključa. 
Jedan od Filipovića, Muhamedov bliski rođak Bećir Filipović, sin Huseinbega, amidžića Muhamedovog oca, došao je na stranice svih svjetskih listova i o njemu je snimljen film, jer je bio zatvorenik ustaškog logora, zatim njemačkog logora Dahau i logora Goli Otok u Jugoslaviji, da bi svoju epopeju zatočenika završio u Karadžićevom logoru Tunjice kod Banje Luke.

Ljudi su se u Banjoj Luci pazili, voljeli, šalili, pjevali, zabavljali i pomagali i vodili intenzivan društveni život

Jusuf-Alajbeg kao mletački zarobljenik bio sedam godina u Veroni i Padovi

Američki državni sekretar Majk Pompeo (Mike) trenutno se nalazi na evropskoj turneji, u okviru koje je prvo posjetio Italiju, a jučer se susreo sa zvaničnicima Crne Gore.&nbsp;&nbsp; Nakon susreta sa crnogorskim državnim vrhom, „treći čovjek Amerike“, kako ga često novinari u SAD nazivaju, ovoj zemlji, ali i cijelom regionu dao je snažnu podršku u reformama koje čine, ali i borbi protiv korupcije i kriminala. 
Otvoreno je kazao da Sjedinjene Države nisu i neće otići sa Balkana, što dokazuje i činjenica da se u Evropu uputio uprkos istrazi u vezi s opozivom američkog predsjednika Donalda Trampa (Trump).
Pompeovom posjetom regiji, potvrđena je zainteresiranost američke politike za zapadni Balkan, koja je nedostajala svima u regiji.&nbsp;

Američki državni sekretar dao snažnu podršku reformama u regionu

Majk Pompeo: Balkan nije zaboravljen

Volonteri s glavne tuzlanske autobuske stanice, koji se nadljudskim naporima već 17 mjeseci bore s migrantskom krizom, javljaju kako su poslije posljednjih snimaka očaja sa hladnog asfalta, pojedinci iz organizacija koje su se u međuvremenu proglašavale nenadležnim, napokon skinuli paučinu sa očiju i došli vidjeti u kakvom su stanju ljudi koji stižu iz raznih dijelova svijeta.&nbsp; Nenadležnost institucija je pravdana nemuštim obrazloženjima kako među grupama migranata ima i onih koji su skloni vršenju krivičnih djela. No, da li se pogled smio skrivati od djevojčica i dječaka, koji su promrzli, izgladnjeli i bolesni stizali do autobuske stanice u Tuzli, glavnog raskršća njihovih životnih puteva. 
Šta bi se dogodilo da je ondašnja tuzlanska vlast, krvave '92., okrenula glavu od 200 ljudi s mentalnim problemima koji su iz Jakeša kod Modriče protjerani u Tuzlu. Za samo jedan dan pronađen je smještaj za ugroženu skupinu ljudi, koji su kraj agresije dočekali u bolnici Kreka? 
Šta bi se dogodilo da je ondašnja tuzlanska vlast, krvavih ratnih godina okrenula glavu od Podrinjaca i drugih nevoljnika koji su svakodnevno preko prvih borbenih linija protjerivani ili u konvojima UNHCR-a dovoženi pred sportske dvorane i škole? 
Bez obzira da li se radi o ekonomskim migracijama ili bijegu iz ratnih zona ili područja u kojim će tek buknuti ratni užas, paučina s očiju u Tuzli, ali i svim drugim bosanskohercegovačkim gradovima, mora biti skinuta. 
Jer migranti, bili ovakvi ili onakvi, su prije svega ljudska bića kojim treba pomoć. Zbog toga pred zimu, pred prvi snijeg koji se prognozira sredinom novembra, migrantima, ma kako se zvali i odakle god dolazili, treba omogućiti adekvatne uvjete u njihovom pohodu ka krajnjem odredištu. 
Naša država i gradovi su samo tranzitne rute nevoljnika ka zapadu i zbog toga mi koji znamo šta je glad i neimaština, fašizam i ksenofobija ne smijemo biti nepravedni i neljudi.

Šta bi se dogodilo da je ondašnja tuzlanska vlast, krvavih ratnih godina okrenula glavu od Podrinjaca i drugih nevoljnika

Paučina na očima

Na današnji dan prije devet godina pucanj iz vatrenog oružja i ubistvo Vedrana Puljića, navijača FK Sarajevo, zauvijek su obilježili Široki Brijeg u negativnom sportkom kontekstu.&nbsp;&nbsp;Kada lično razgovarate s tamošnjim žiteljima, ili kada treba pomoći recimo FK Željezničar da napravi istočnu tribinu, širokobriježani privatno i širokobriježani iz vrha nogometnog kluba su za svaku pohvalu. Pomoći će, divni su prijatelji, na ranu priviti.
Jel' igraju sa sarajevskim klubovima rasplamsa se buktinja najnižih strasti, nacionalističkog, šovinističkog i fašističkog orgijanja, pale se baklje i flašama gađaju igrači protivničkog tima, a po običaju sigurnosni uvjeti za odigravanje utakmice su ili nepostojeći ili na mizernom nivou. 
Ovaj što ovo piše mogao je 2003. glavom zaplatiti zbog ležernog dočeka 3.000 gostujućih navijača. Tada utakmicu posljednjeg kola između Širokog i Željezničara osiguravala je šačica redara, tek kasnije im se pridružio buljuk nazovi specijalaca s kojim se šprdao ko je htio. Tada je pukim slučajem izbjegnut najgori scenario, niko nije zaginuo, ali šest godina kasnije jeste.
I, jesmo li se opametili? Izvukli pouke, koje je naravoučenije? Šta je napravljeno za devet godina pa smo i u 2019. svjedoci lakrdija čije su konture skoro identične onima iz 2003. ili 2009. 
Ništa, nacionalizam nije ništa manji i najbolje se ispolji na tribinama. NSBiH ne uvodi u opticaj drakonske mjere kažnjavanja normalne svugdje u svijetu, čak i kada su u pitanju najbanalniji transparenti, kamoli pogromaško orgijanje.&nbsp;Za to vrijeme, u parlamentu se nastoji pokrenuti priča o „aprilskom paketu“, rijetkosti oko koje su svi bili saglasni – 2006! 
Optimisti se, međutim, možda ne trebaju brinuti: Kakvim tempom napredujemo unazad, za nekoliko godina eto nam i koncerta proslavljenog U2 u Sarajevu.

Devet godina nakon ubistva navijača nacionalististiške i šovinističke poruke iz Širokog Brijega ne govore ni o čemu koliko o dubokom glibu i nespremnošću da se bilo šta poduzme

Nesmanjena žestina napredovanja unazad

Bh. glumici Jasni Diklić preksinoć je u okviru Festivala MESS uručeno je priznanje Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra. To je jedno od najviših festivalskih priznanja koje dodjeljuje Direkcija. 
U obrazloženju Direkcije između ostalog stoji da Diklić je ovo priznanje zaslužila zbog&nbsp;iznimne posvećenosti teatarskoj umjetnosti i uloga koje je ostvarila u svojoj bogatoj višedecenijskoj karijeri, a posebno u vrijeme teatra pod opsadom.
Svoje bogato glumačko znanje jasna nesebično prenosi maldima, a vrhunac njene posvećemosti mladima je "Juventafesta", internacionalnog festivala srednjoškolskog teatarskog stvaralaštva.
Diklić je sarađivala s brojnim istaknutim rediteljia kao što su Slobodan Unkovski, Petar Večer, Vladimir Milčin , Dubravko Bibanović, Gradimir Gojer, Dino Mustafić, Aleš Kurt...
&nbsp;Među najzapaženijim rolama koje je igrala sigurno su i one u filmovima „Savršeni krug“ Ademira Kenovića, „Dobro uštimani mrtvaci“ Benjamina Filipovića, „Gori vatra“ Pjera Žalice, „Remake“ Dine Mustafića...
Diklić je rođena je 8. marta u Sarajevu. Godine 1976. diplomirala je na odsjeku za scenske umjetnosti Filozofskog fakulteta&nbsp;Univerziteta u Sarajevu. Prvu pozorišnu ulogu odigrala je u&nbsp;Banjoj Luci&nbsp;1969., a od 1972. igra u sarajevskom&nbsp;Kamernom teatru 55.

Glumica dobila Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra

Jasna Diklić: Nagrada u pravim rukama

Nema tome dugo, ili što bi neki sada pametni pisali, a posebno u kamere izgovarali dugi niz, jal godina, dana, mjeseci, kažem ja supruzi, šta je ovo, zima dolazi, a niko ne prijeti zavrtanjem ventila...&nbsp; Kad ono, k'o da sam vidovit, glavni naslovi po novinama, udarne vijesti na televizijama, neće biti plina. Sutradan ispravka krivih navoda, plina će biti, ventilima niko neće prilaziti, ide akcija STOP zavrtanju ventila. 
I primirilo se koji dan, nigdje plina u medijima, kad ono nestade ga, šta sada, pa onda se vrati. Hajmo opet sastanak...
A i budali je jasno da se sve vrti oko para, nekakvih dugova koji se stalno vuku. I hajde budi pametan. Šta sada, opet će narod krenut da kupuje ćumur i drva...
Kao i sve drugo kod nas, red para, red politike...
A što narod već hvata panika, šta će biti s plinom, hoće li struja poskupiti, odmah se to održava na drva, ćumur... Ali, koga je briga za narod?

Plina ima, pa ga nema, zavrni, pa odvrni i tako u nedogled. A zima kuca na vrata, narod hvata panika...

Igre bez granica s plinom

Da se rad i marljivost isplate dokaz je i životna priča hrabre Dženane Brkić-Isaković iz Busovače.&nbsp;Iako slijepa, to joj nije smetalo da bude među najboljim studentima svoje generacije na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS) s prosjekom iznad 9,6.&nbsp;&nbsp; Diplomirala je engleski jezik i književnost, a tokom studija susretala se s mnoštvom barijera, literaturu je morala prilagođavati Brajevom pismu...
Uprkos svemu, uspjela je u svom naumu i završila fakultet. Još čeka na posao profesorice engleskog jezika, ali ne gubi nadu. Za to vrijeme daje kurseve engleskog jezika i radi masaže za žene kako bi zaradila za život. 
Ova 25-godišnjakinja ruši sve predrasude o osobama s invaliditetom i dokazuje da se sve može kad se hoće. Svojom voljom i radom postala je uspješan i uzoran član društva.

Iako slijepa, diplomirala engleski jezik s prosjekom iznad 9,6

Dženana Brkić-Isaković: Profesorica za deset

Jest' nekad težak, uh, kad uzme bank, niko nema pravo glasa, uz ono „ma, šta ti znaš ja bio tu kad je bilo!“ i u tom stilu. Kad na voli nekog, baš ne voli, a kad voli krvi bi dao.&nbsp;&nbsp; Nedim Tabaković Čuka je u životu svašta prošao, vidio svijeta, trenirao u FK Sarajevo, u mlađim kategorijama, pa skromno kaže da je bio veći talenat od Paje Pašića... Major ostao u svom gradu i kad je bilo najteže... Čuven i po proslavama 1. maja, što se nije prekidalo ni u godinama opsade, prkosilo se i na taj način... 
Izborio se uz pomoć nekoliko prijatelja i da se kultno okupljalište stare raje kafana „Šetalište“ vrati toj raji.
A povod za ličnost je što već 18. put organizira sjećanje u „Šetalištu“ na legendu Sarajeva Dacu Džamonju.
I zato, da ga nema trebalo bi ga izmislit'! Kakav je takav je, mijenjati se neće. Nema šanse! A i što bi?

O ove godine, po 18. put, organizator sjećanja na Dacu Džamonju

Tabaković: Da ga nema trebalo bi ga izmisliti

Nedim Tabaković Čuka: Čuvar gradskih vrijednosti

Sud za ljudska prava u Strazburu donio je odluku da pravoslavna crkva sagrađena u dvorištu nane Fate Orlović u Konjević Polju mora biti uklonjena u naredna tri mjeseca.&nbsp; &nbsp; Fata Orlović, s pravom je nazvana bosanskom heroinom. Iako stara i bolesna, punih 20 godina nije odustajala u borbi za pravdu, odnosno pravo da joj se vrati oteto imanje. 
U jednoj od svojih izjava izrečenih još 2008.godine nana Fata je podvukla da ona, ipak, „ najviše vjeruje u sudove“ da je „ pravdu teško dočekati, ali će nje biti“, nikad ne gubeći nadu da će neki od sudova presuditi u njenu korist. I presudio je. 
Presuda Suda za ljudska prava u Strazburu, nagovještaj je da je sudska pravda, u koju nana Fata nikad nije gubila nadu, napokon stigla. No, da li će pravda u praktičnom smislu biti zadovoljena ostaje da sačekamo. I da strepimo. 
Mnoge su do sada sudske bitke nana Fata i advokati koji su je zastupali u predmetu povrata njene imovine na kojoj je SPC izgradila crkvu, dobili, kako na njihovu, tako i na radost cijele pravdoljubive BiH. Iz dispozitiva većine sudskih rješenja, koje su u godinama iza nas donosili sudovi raznih nivoa, posebno oni u RS-u, redovno se čitalo da zemljište na kome je sagrađena crkva u Konjević Polju, pripada „tužiocu Fati Orlović“, ali osim pismenog otpravka presuda koje bi stigle na njenu adresu, do danas, nije bilo njihovog izvršenja. Zna se i zašto!
Politička bahatost i sila pojedinih zvaničnika RS-a godinama je sokolila zloglasnog episkopa Vasilija Kačavendu da ono što su zajednički oteli od Bošnjaka i prisvoje. Nakon toga, spremnost pojedinih sveštenika da se pronađe rješenje za izmještanje crkve sa Orlovića imanja, redovno bi ostajalo mrtvo slovo na papiru, pa i onom opečaćenom pečatima nadležnih sudova. 
Presuda Suda za ljudska prava u Strazburu u korist Fate Orlović je konačna i obavezujuća. Za nadati se da će oni koji su presude domaćih sudova do sada ignorisali, jučerašnju presudu najveće evropske sudske instance za ljudska prava, morati poštovati. Ustvari, izvršiti!

Za nadati se da će oni koji su ignorisali domaće presude, presudu iz Strazbura morati izvršiti

Pravda za Fatu Orlović

Nakon višemjesečnog truda Nela Hasić, direktorica „Think Pink – Zajedno smo jedno“ uspjela je okupiti na ulicama Sarajeva 9.000 građana iz 70 bh. gradova koji su udruženim snagama slavili život.
Uspjela je okupiti toliko pozitivne energije, nade, humanosti i ponosa na jednom mjestu. Mladi, stari, djeca, javne ličnosti, svi, ali ama baš svi su šetali i trčali kako bi pružili podršku oboljelim od raka i ukazali na prevencije. Veliki broj neprospavanih noći, mukotrpni i dugotrajni rad glavne organizatorice Nele je krunisan u nedelju, kada je više od 100 autobusa došlo iz različitih gradova.
Ne znamo koliko ima tačno oboljelih žena od karcinoma dojke u našoj zemlji, ali je jasno da od ove bolesti veliki broj žena gubi bitku za život. Nela se svakodnevno susreća sa prijateljicama koje vode ovu bitku sa životom, sa njima prolazi kroz ovu borbu, bori se za sve njih, bori se pogrešnim sistemom naše države. Uspjela je u onome što mnogima nije pošlo rukom.
Nela Hasić, ponosna je supruga i majka dvoje djece. Prije 11 godina se, uprkos mnogim preprekama, odlučila ući u organizaciju “Race for the cure”, događaja koji je danas postao jedan od prepoznatljivijih brendova u Bosni i Hercegovini.

Svi su šetali i trčali kako bi pružili podršku oboljelim od raka i ukazali na prevencije

Nela Hasić: Ujedinila 9.000 građana

Ne može se iz ove naše perspektive nikako ući u kožu prosječnog Amerikanca koji prati sport, niti Rusa, Francuza ili neke druge sportske nacije. Ne može se vjerovatno shvatiti pristup ni naših komšija koji često osjete slast velikih sportskih uspjeha, jer može im se, navikli su na pobjede.&nbsp; Bosnu i Hercegovinu, sami znamo zvati zemljom sportskih talenata, ali iz različitih razloga kada se sve sabere i oduzme skromno to izgleda na vrhunskom nivou. Rijetki su istinski sportski uspjesi, a eto, konačno, posrećilo nam se.
Amel Tuka će večeras trčati finale Svjetkog prvenstva na 800 metara, a nema sumnje da će na početku pomenuti, još teže shvatiti nas, našu euforiju i radost kada se ukaže neko ko će i nam podići ego, ko će nas nahraniti ponosom. 
Vala ovog puta nema kočnica, može nam se, konačno smo došli na svoje, zahvaljujući Amelu Tuki. Slobodno se kladite šta će prvo učiniti kada prođe kroz cilj i kada bude imao susret s kamerom, jer u ruci će držati grb BiH, iako je prije mnogih imao priliku nastupiti pod nekom drugom zastavom.
Večeras mi nismo egzotična sportska zemlja, a to nam se tako rijetko događa. Naš čovjek stoji ravnopravno sa najvećima i gotovo da ne razumijemo kakav je on uspjeh postigao. I prije će biti da se mnogi na startnoj crti boje njega, nego on njih.
Da se razumijemo, nema garancije da će Tuka u Dohi doći do medalje. Bilo bi to sjajno dostignuće, ali ako i ne dođe do odličja tom momku još jednom treba skinuti kapu, jer mi definitivno takvih više nemamo.

Večeras naš čovjek stoji ravnopravno sa najvećima i gotovo da nam je teško razumjeti kakav je uspjeh postigao

Može nam se

Zavisi samo da li Roma igra subotom ili nedjeljom svoju prvenstvenu utakmicu. Dan poslije najčešće je ova rubrika rezervirana za provjereno ime, najboljeg bh. ambasadora – <a href="https://avaz.ba/tag/272/edin-dzeko">Edina Džeku</a>.&nbsp;Fudbaleri Rome jučer su u Seriji A gostovati Lečeu, a to je bila idealna prilika da Džeko "obilježi" još jedan grad u Italiji.

Bh. reprezentativac je naime dojučer postizao golove u 16 različitih gradova, a budući da je domaćin igrao Seriju B, Džeko ranije nije imao priliku istrčati na teren travnjaka Via del Mare. Jučer je istrčao i donio Romi pobjedu.

„Dijamantu“ je jučerašnji gol glavom 4. ove sezone u Seriji A, a ukupno je zabio 66 pogodaka u prvenstvu Italije.&nbsp;

Trenutno se nalazi na diobi drugog mjesta na listi strijelaca, dok Roma zauzima petu poziciju sa 11 osvojenih bodova nakon šest odigranih utakmica.

Postigao gol i Lečeu

Edin Džeko: Osvojio 17. grad u Italiji

Dvojica osumnjičenih za napad na redakciju i uredništvo portala „Radiosarajevo.ba“ uhapšeni su prekjučer brzom intervencijom policije i jučer predati na dalje postupanje nadležnom Kantonalnom tužilaštvu. Policija je odradila svoj posao i čestitamo im na tome. No, šta dalje?! Napadači, javno kvalificirani kao „osumnjičeni“ ustvari su lokalne kabadahije, koji se, vidljivo, ne boje ni Boga ni zakona. A zakona pogotovo, jer da ga se boje, oni i mnogi slični njima koji hodaju ovom zemljom, prijete, uznemiravaju, napadaju kako <a href="https://avaz.ba/tag/8287/novinari">novinare</a>, tako i druge njene građane odavno bi bili smješteni iza rešetaka. 
Novinare je, naravno, najlakše napasti. Njih odavno ne štiti istina koju prenose u svojim medijima, a o državi i njenim zakonima da i ne govorimo. Tek kad neko od novinara bude fizički napadnut, a pokrovitelji napadača to ne mognu zataškati, onda se pojave „pravdoljubibi“ i svojim televizijskim izjavama stanu, bajagi, u njihovu zaštitu. Do sljedećeg napada istih ili drugih napadača. 
Novinarska udruženja, osim osuđujućih izjava i izdatih saopćenja, nemaju mehanizme niti moć da od prijetnji i napada zaštite novinare. Mogu danima vrištati s TV ekrana, prozivati političara, njegovpg tjelohranitelja, ili poznatog gradskog kabadahiju koji nogom išuta novinara sa pres konferencije, u po bijela dana ga presretne na ulici, pred džamijom, upadne mu u redakciju i pesnicama mu izmjeni lični opis jer je „dirao premjera“, ali, većina takvih, svjedoci smo, ostaje bez zaslužene kazne. Čekamo ishod „slučaja „Radiosarajevo.ba“.
Javnost Bosne i Hercegovine, posebno kolege novinari, zbog upada huligana u redakciju sarajevkskog portala zdušno su digli svoj glas, što je jedino i bilo u njihovoj moći. Policija je, također, odradila svoj dio posla. Na potezu su tužioci i sudije, ustvari zakoni na koje se u svom radu pozivaju, a koji, da se ne lažemo, kad su u pitanju prijetnje i napadi na novinare (o drugim građanima da i ne govorimo), odavno nisu nikakva zaštita. Vrijeme je da se mjenjaju zakoni, ili oni koji ih donose.

Vrijeme je da se mijenjaju zakoni ili oni koji ih donose

Novinari na vjetrometini

Kad se u utorak u Centru za obuku u Zalužanima kod Banje Luke svečano postrojila jedinica <a href="https://avaz.ba/tag/70322/zandarmerija">Žandarmerije</a>&nbsp;Republike Srpske, formirana „radi unapređenja sigurnosti Srpske, njezinih građana i imovine“, pažljivom oku nije promakla činjenica da su <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Dodikovi</a>&nbsp;žandari niko drugi do policijski redovi preodjeveni u malo otmjenije uniforme. Valjda da bi narodu izgledali otmjenije, a i “državotvornije”.

Prvo što se primijeti jeste „najelitnija oprema po NATO standardima“. Polovina Dodikovih žandara u ruci drži „kalašnjikove“, a ostali pokoji “hekler”. Elitne specijalne jedinice u Evropi i svijetu, ali i u Federaciji i njenim kantonima, nose najsavremenije duge cijevi M4 s optičkim i laserskim nišanima te ostalim čudesima.
Kad se spusti pogled, prizor je još tužniji. Na nogama kineske čizme. Ali su tu barem jednoobrazni, kad nisu s naoružanjem. Za elitnu jedinicu nije dovoljno promijeniti boju u beretkama i prišiti novi amblem.
Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik kazao je da je zbog formiranja “elitne žandarmerijeske jedinice” dobio pohvale, jer, navodno, takva jedinica donosi sigurnost građanima Republike Srpske. Od koga su građani RS nesigurni, to nije obrazložio.

Svakoj državi trebaju elitne policijske snage. Ali, RS nije država, već entitet u kojem su državnim Ustavom nadležnosti jasno ograničene. To hoće li entitetski čelnici glumiti šefove države koja to nije i svoje policajce oblačiti u uniforme raznih boja i šara, stvar je dubine entitetskog džepa, ali i širine prostora po kojem će žandari smjeti hodati.&nbsp;
Jedini put države Bosne i Hercegovine jeste put prema euroatlantskim integracijama i NATO-u, put prema univerzalnim civilizacijskim i demokratskim vrijednostima, od kojeg niko ne smije niti će moći odustati.

<h2>Genijalci u namaštavanju i nebulozama</h2>

Dva dana poslije „Žandara iz Sen Tropea“, nasmijao bi se i legendarni inspektor Krišo, kojeg je u francuskoj komediji utjelovio genijalni Luj de Fines (Louis de Funes), postrojavanjem i smotrom Bataljonske grupe lake pješadije (INF-L-BNG) Oružanih snaga BiH u kasarni „Mika Bosnić“, u Centru za borbenu obuku na Manjači pored Banje Luke, počeo je u četvrtak prvi od četiri nivoa sistema ocjenjivanja.
Za proces ocjenjivanja zaduženi su certificirani ocjenjivači iz OSBiH i partnerskih zemalja, uz nadzor NATO-ovog tima za kontrolu.

Dakle, <a href="https://avaz.ba/tag/3614/oruzane-snage-bih">Oružane snage BiH</a> jedina su legitimna oružana sila države BiH, šta god ko namaštavao i pričao.&nbsp;A mi smo genijalci u namaštavanju i negiranju onoga što se ne može i besmisleno je negirati, insistiranju na nečemu što se ne može promijeniti i proturanju nebuloznih, ali često i opasnih ideja.&nbsp; 
Igramo se državom, ljudskim pravima, vojskom, policijom, rudarima, školarcima, umjetnicima, borcima...
Ali, cvrc Milojka. NATO je na Manjači. Snage NATO-a već su dugo prisutne u Bosni i Hercegovini. I BiH će postati članica NATO-a. Zdravo, đaci.

Za elitnu jedinicu nije dovoljno promijeniti boju u beretkama i prišiti novi amblem

Puls sedmice: Žandari iz Sen Tropea

Još od ranog proljeća glavna cesta u Bileći je raskopana. Riječ je o više stotina metara ceste koja je dijelom i regionalni put. Stoji tako raskopana cesta mjesecima, ništa se ne dešava, ali, što je najgore, ne bih rekao da se iko zbog toga sekira.
Ljudi životare u prašini već desetak mjeseci, i ko zna koliko će još, kao da je to nešto najnormalnije i kao da ne znaju da je potrebno, uvrh glave, sedam dana da se ti radovi završe.

<h2>Desetine godina ljudi glasaju za jedne te iste</h2>

I zašto bi se taj neki, ko god da je on, načelnik opštine Bileća sekirao oko te raskopane ceste, zašto bi žurio da je asfaltira, kada je gotovo pa siguran da će ga <a href="https://avaz.ba/tag/40330/glasaci">birači</a>&nbsp;i naredne izbore instalirati na istu poziciju. 
Ta neka vrsta izborne tupavosti je fenomen naših ljudi. Uopšte ne kontam koji motivi njih vode kada izađu na izbore.
Digli se građani opštine Centar u Sarajevu protiv izgradnje zgrade u parku Hastahana. 
Mislite li da će zbog toga predvodnik neimara za betoniranje parka, načelnik Ajnadžić, izgubiti naredne izbore? Ne budite smiješni.
U Republici Srpskoj prosječna penzija je 366 maraka. Prosječna plata je 912 maraka. Dakle, standard loš, jedan od najgorih, ako ne i najgori, u Evropi, ali ipak desetine godina ljudi glasaju za jedne te iste političare.
U bošnjačkom i hrvatskom glasačko-konstitutivnom tijelu ista vrsta stupidne inertnosti.
Ne postaje se u Federaciji direktoricom Kliničkog centra zato što ste imali visoke ocjene na fakultetu i zato što ste imali značajnu karijeru, direktoricom se postaje ako dijelite šlifer sa predsjednikom SDA 
I zalud, taj predsjednik neće zbog toga biti kažnjen kao što bi bio kažnjen u normalnoj demokratiji, jok, Bakir će biti nagrađen novim glasovima.
U Mostaru se ljetos izašlo na ulice, blokirala se magistrala, prozivalo se Dragana Čovića zbog propasti “Aluminija”. Ali, ko god misli da će to i za bogdu smanjiti njegov uspjeh na narednim izborima, taj ne poznaje čehru našeg čovjeka. Biće Čović opet jak, jači nego ikad, neće ga ni tenuti “Aluminij”.
Premijer Republike Srpske, onaj bljedunjavi Radovan Višković, pravda poskupljenje struje tako što će, kako kaže, „struja poskupjeti samo za one koji je korste za luksuz, na primjer za grijanje privatnih bazena“. Bože i pomozi, ponadao bi se svaki i umjereni ljevičar, nije to ni tako antisocijalan potez.
Međutim, kvaka 22 krije se u tome što se u toj odluci luksuzom smatra potrošnja više od 500 kilovata, što je, realno, nedovoljno da se zimi, u toploj Hercegovini, zagrije manja garsonijera. O kakvim on bazenima lupa?
Nema veze, biće Višković opet premijer, znaće njega nagraditi i stranka i glasači.

<h2>Nema tu logike, ili je ja ne mogu dokučiti</h2>

U Federaciji vlast koja nije napravila niti metar autoputa konstantno dobija izbore, a ljevičarska Vlada Nermina Nikšića, koja je za dvije godine napravila 65 kilometara, kažnjena je gubitkom vlasti. Pa ti vidi isplati li se raditi.
Nema tu neke logike, ili je ja ne mogu dokučiti.
Dok svi naši konstitutivni glasači ne utuve da su izbori represivno sredstvo za šamaranje političara, a ne puko prebrojavanje grla u nacionalnim torovima, nikad nećemo u sreću. 
Političari trebaju, moraju da se boje naroda, a ne narod njih, kako je kod nas slučaj. Tu ima logike.

Dok ne utuve da su izbori represivno sredstvo za šamaranje političara,  nećemo u sreću

Gluposti konstitutivnog glasača

<a href="https://avaz.ba/tag/514/banja-luka">Banja Luka</a> je imala veoma povoljan geografski položaj, četiri rijeke, od kojih je <a href="https://avaz.ba/tag/4068/vrbas">Vrbas</a> bio velika, Vrbanja srednja, a Crkvina i Suturlija male rijeke, tako da su svojim hidrokapacitetom i uvjetima upotrebe njihove vode pružale raznovrsne mogućnosti za stanovnike grada.
Osim navedenih rijeka, Banja Luka je imala i posebni resort zvan banje ili ilidže, gdje su se na malom prostoru nalazili brojni i, što je veoma važno, različiti termalni izvori sa tri vrste voda. Voda s ovih izvora se sakupljala u naročitim bazenima izgrađenim pod svodovima kupola iz kojih je otjecala, tako da se sama čistila.

Takvih je banja bilo tri na broju, a zvale su se Hadžijin, Ebin i Šeranića haus, dok su dvije banje, jedna po imenu Šugavica i druga Direklija, imale vode koje su bile ljekovite. Šugavica je imala hladnu vodu ljekovitu za kožu, a Direklija veoma toplu vodu koja je pomagala kod teških reumatičnih stanja.
Cijeli taj kvart je bio veoma lijep i predstavljao je urbanu cjelinu u Gornjem Šeheru. Nažalost, srpska agresija i primitivizam uništili su ovaj raritet i historijsku vrijednost koja je krasila grad na Vrbasu i kompletirala spektar voda koje su u njemu izvirale ili kroz njega tekle.
Kao urbana tvorevina Banja Luka je građena savršeno i imala je odlične i uz to raznovrsne pozicije za gradnju više vrsta naselja, kako na brdašcima tako i u ravnicama, kako uz rijeke i potoke tako i u kompaktnim prostorima. Bila je bogata izvorima za život.
Imala je veoma povoljne komunikacije sa zapadom i istokom nekadašnje države, a okolina, posebno Lijevče polje, bila je bogata svim vrstama poljoprivredne proizvodnje, što je omogućavalo veoma povoljne uvjete za život.

<h2>Orijentalna smicalica: Čija je baklava bolja </h2>

Banjalučani su bili poznati po svojoj dobroj naravi i po dobrom i ugodnom životu. O tome kako su živjeli i kakva im je bila životna filozofija govori veoma plastično anegdota koju je u svom putopisu ostavio poznati osmanski putopisac Evlija Čelebi.&nbsp;Upoređujući Banjalučane i Sarajlije, Evlija kaže kako među stanovnicima ta dva tada najvažnija grada u Bosni postoji spor, jer da Sarajlije, koje su ljubomorne na Banjalučane jer je sjedište Ejaleta Ferhat-paša smjestio u Banjoj Luci, optužuju Banjalučane kako žive raspusno i sve dadoše na jelo i piće.
Nasuprot tome, Banjalučani govore kako su Sarajlije škrte i kako kroz džam (staklo) umaču sir. Rekavši kako on ne želi da bude arbitar u tom sporu, ipak je konstatirao da može potvrditi da su Sarajlije odista štedljive i da o tome govori činjenica da ne žele pozvati zidare iz Dalmacije da im ozidaju magaze od kamena, nego svoje momke šalju u obližnje šume gdje sijeku japiju, pa im skoro svake godine čaršija izgori, jer se zapali od žeravice koju su uobičajili ostavljati na mangalama da bi ujutro mogli odmah i lahko potpaliti vatru i proizvesti novu žeravicu kako bi grijali dućane.
Evlija je tome dodao jednu tipičnu orijentalnu smicalicu, tj. govoreći kako neće da presuđuje u tom sporu, on je, kazavši kako mora priznati da je najbolju baklavu pojeo u Banjoj Luci, ustvari jasno presudio o tome ko je škrt, a ko je džomet, tj. ko ne žali da dobro počasti gosta.
Odista su, a Muhamed se toga dobro sjeća, Banjalučani bili dobre volje, rado su primali goste, priređivali teferiče i ugošćavali nepoznate putnike i voljeli udoban život i druženje, a uz to i pjesmu i svirku, pa nije nikakvo čudo da je u Banjoj Luci nastao veliki broj naših sevdalinki, da su nastali prvi, i to privatni tamburaški orkestri i pjevačka društva, kao i da je Banja Luka bila poznata po vrsnim sevdalijama.

Muhamed se sjeća da je u Banjoj Luci postojao običaj da svaka porodica koja je držala do svog ugleda priredi jednom godišnje teferič za rođake i komšije i da su se ti teferiči odigravali u Gornjem Šeheru, na Šehitlucima, na rijeci Vrbanji kod sela Vrbanja, na Adi ispod Rebrovca ili u Trapistima, a da je posebna poslastica bio cjelodnevni izlet i teferič u Ilidži u selu Slatina, gdje se odlazilo ranim jutrom u kočijama i ostajalo do noći, a vraćanje je dolazilo u obzir samo u vrijeme mraka.&nbsp;Isto tako, o sklonosti Banjalučana ka teferičima najbolje je govorila zona koja je zvana Pod orasima.

<h2>Odgovornost svih ljudi za dobro svih</h2>

Bila je to desna obala Vrbasa, od poznatog kupališta Halilovca do Rebrovca, koja je bila duga oko kilometar i po, a uz nju su bili zasađeni i u vrijeme Muhamedovog djetinjstva već izrasli razgranati orasi, ispod kojih su bile načinjene terase, na kojima su se smještali posjetioci željni hladovine, šuma rijeke i teferiča kraj izvora hladne vode zvanih Studenci, gosteći se uz janjetinu, banjalučke ćevape ili bosanski lonac ili cripulju, akšamlučili, pjevali i svirali do kasno u noć.
Onaj ko je želio da teferiči i da pozove na teferič goste nije morao ništa da se bakće oko toga, dovoljno je bilo da svrati kod poznatih banjalučkih mesara Bešira ili Edhema Jelaće ili Fadila Bojića i da kaže da okuplja društvo, koliki će biti broj zvanica i šta želi za mezu, te koje svirače i pjevače želi uz goste, a za sve to su se brinuli ti ljudi.
Ljudi su se u Banjoj Luci pazili, voljeli, šalili, pjevali, zabavljali i pomagali i vodili intenzivan društveni život. Takav život i ponašanje je bilo onaj osnov na kojem se gradila svijest da se svijet i život razumijevaju kao povezanost i uska međusobna saradnja i u dobru i u zlu i odgovornost svih ljudi za dobro svih i da je u životu važno društvo, međusobno povjerenje i zajednički način života i u veselju i u teškim momentima.

Jusuf-Alajbeg kao mletački zarobljenik bio sedam godina u Veroni i Padovi

Majk Pompeo: Balkan nije zaboravljen

Paučina na očima

Nesmanjena žestina napredovanja unazad

Jasna Diklić: Nagrada u pravim rukama

Igre bez granica s plinom

Dženana Brkić-Isaković: Profesorica za deset

Nedim Tabaković Čuka: Čuvar gradskih vrijednosti

Pravda za Fatu Orlović

Nela Hasić: Ujedinila 9.000 građana

Može nam se

Edin Džeko: Osvojio 17. grad u Italiji

Novinari na vjetrometini

Puls sedmice: Žandari iz Sen Tropea

Gluposti konstitutivnog glasača

Šta je Evlija Čelebi pisao o Banjalučanima i Sarajlijama

Kolumne

Jusuf-Alajbeg kao mletački zarobljenik bio sedam godina u Veroni i Padovi

Majk Pompeo: Balkan nije zaboravljen

Paučina na očima

Nesmanjena žestina napredovanja unazad

Jasna Diklić: Nagrada u pravim rukama

Igre bez granica s plinom

Dženana Brkić-Isaković: Profesorica za deset

Nedim Tabaković Čuka: Čuvar gradskih vrijednosti

Pravda za Fatu Orlović

Nela Hasić: Ujedinila 9.000 građana

Može nam se

Edin Džeko: Osvojio 17. grad u Italiji

Novinari na vjetrometini

Puls sedmice: Žandari iz Sen Tropea

Gluposti konstitutivnog glasača

Šta je Evlija Čelebi pisao o Banjalučanima i Sarajlijama