Od četvrtka sam užasno bijesna što su mi pred očima ponovo agresija, pokolj, genocid, stradanje, zbjegovi, nesreće, smrt i sakaćenja - pakao 1992. – 1995. godine. Mrzim ga se sjećati, kako neku noć reče Nermin Tulić na rođendanu Dace Džamonje, a pogotovo dijeliti emocije i raspravljati o krvoproliću s onima koji ga nisu proživjeli. Ali, evo, sila je i prilika. 
Prva granata na Markale pala je 5. februara 1994. godine. U tom trenutku se nalazim u Prvoj gimnaziji, polažem fiziku. Profesori su dolazili đacima u takozvane škole po punktovima, ali ja sam bila dijete sa prve linije gdje niko nije dolazio osim onih koji su nas branili, pa sam išla na Drveniju. Šica snajper preko mosta. Stisni zube i pretrči, šta ti Bog da. Propustila sam jednu godinu u nadi da će ludilo stati, ali nije...

<h2>Ko će se s budalom raspravljati </h2>

Eksplozija, vriska, sirene, muk... Profesori su nas odveli u hol škole, koji im se činio najsigurnijim. Nekoliko sati poslije, dok stojimo prestrašeni u tišini, saznali smo šta se desilo, tata odnekud ulazi u hol i samo izgovara: “Haj'te djeco sa mnom.” Dok se penjemo prema mahalama podno Trebevića kaže mojim dvjema prijateljicama i meni da je prvo išao u mrtvačnicu na Koševo, tada smo tako zvali KCUS, prevrtao mrtve tražeći me.&nbsp; Možemo to zvati srećom, sudbinom, trenutkom, kako god želite, da se taj dan u tom zlom času nisam našla 200 metara dalje. Takve sreće nije bilo mojih 68 ubijenih Sarajlija i 150 onih koji su ostali bez dijelova tijela. U treptaju oka.
I kaže samogranatirali se, samoubijali, samoranjavali, a sve to podvalili srpskim vojnicima. Kad mi to kaže neko zatucan, neobrazovan, ispranog mozga, okrenem glavu, ko će se s budalom raspravljati. Ali, kad to kaže Kusta, reditelj, Nele, muzičar, Handke, književnik, onda znam da je to istinsko zlo u misiji.
Al', zaboravimo sarajevske pobjegulje, Švedska kraljevska akademija dodijelila je <a href="https://avaz.ba/tag/9196/nobelova-nagrada">Nobelovu nagradu</a> Austrijancu Peteru Handkeu. Negatoru genocida u Srebrenici. Trabantu Slobodana Miloševića. Dobitniku ordena srpskog viteškog reda za propagandne usluge koje je nesebično pružao srpskoj agresorskoj politici. Moronu kojem je to zasluženo priznanje za dlaku izmaklo.

<h2>Štovatelj srpsko-četničkog orgijanja</h2>

Naime, dvadeset godina prije nego što je postao laureat, gadno je i napisati, Nobelove nagrade, Handke je, podsjeća to u četvrtak ugledni „Guardian“, bio kandidat za još jednu „nagradu“ - Internacionalnog morona godine. Na tu ga je listu, mnogo prikladniju od ove, nekad časne Nobelove, delegirao stav o intervenciji NATO-ovih snaga na Srbiju 1999. godine.&nbsp; Referirajući se na naučnofantastični film „Mars napada“ Tima Bartona (Burton), književnik <a href="https://avaz.ba/tag/76861/peter-handke">Peter Handke</a> tada šalje rukom pisanu izjavu AFP-u:
- Hvala, NATO. Hvala, veliki mali pisci, od Garsije Markesa do Gintera Grasa, od Kenzabura Oe do potkomandanta Markosa zbog toga što nisu ništa napisali. Hvala Papi i Vatikanu na bijeloj blaženoj tišini. Veliki korak u čovječanstvo! Međutim, za one koji se na našoj planeti još nisu pretvorili u Marsovce i ostale zelene koljače, njihova domovina je, počevši od 24. marta 1999., Srbija, Crna Gora, Republika Srpska, Jugoslavija. Mars napada i počevši od marsovskih napada, Helsinki, Madrid, Alžir, Dar-es-Salam („kuća mira“), Jerusalem, Jerihon, Bagdad, pa čak i London, Pariz, Berlin i Vašington bit će dio Jugoslavije.
Ovaj propagandista i štovatelj srpsko-četničkog orgijanja po regionu, revizor historijskih činjenica ovjerenih sudskim presudama, koji je voljenom Slobi ružu na grob položio i rekao da je ponosan što je bio uz čovjeka koji je branio svoj narod, iz protesta je te 1999. godine vratio njemačku književnu nagradu “Georg-Bihner” od 10.000 njemačkih maraka i napustio Rimokatoličku crkvu, prešavši na pravoslavlje.

<h2>S tim papirom možeš samo obrisati... pogana usta</h2>

I prije dvadeset godina, i jučer i prekjučer, digli su se regionalni, evropski i svjetski intelektualci, kulturnjaci, političari, vjerski uglednici, udruženja... da ukažu na sramotan izbor na koji se odlučila Švedska kraljevska akademija.&nbsp;


Kako god ova storija završila, bio Handke moron ili nobelovac sa pečatom, koliko god on uvrijedio sve nas koji smo svjedočili dugogodišnjem paklu, genocid u Srebrenici se desio, granate na Markale pale su s četničkih kota iznad Sarajeva, a Milošević je bio balkanski kasapin i zločinac.
Tako da, Handke, sa tim papirom možeš samo obrisati... pogana usta.

Kad zalaju „umjetnička usta“ Kuste, reditelja,  Neleta, muzičara, Handkea, književnika,  onda je to istinsko zlo u misiji

{Puls sedmice} / Handke: Moron i nobelovac

Anton Saček, poznati lovac i zaljubljenik u prirodu iz bosanskogradiškog sela Bok Jankovac, vlastitim sredstvima i radom izgradio je na samoj obali Save superkomfornu lovačku čeku.&nbsp;&nbsp;Ovaj objekat moći će koristiti svi lovci i ljubitelji prirode, a sa prostranog balkona im se pruža prekrasan pogled na meandru Save i slavonske šume, odnosno područje Evropske unije. 
I što je najvažnije, Saček je sve napravio drveta. Stubovi, koji podsjećaju na one sojeničke, su od bagrema, a stepenice od jasena.
Saček je austrijski penzioner. Kaže da ne može bez Bosne i da je ovaj objekt njegov doprinos prirodi u ovom kraju. Sam ga je projektovao, a na suhom će ostati i prilikom najvećeg vodostaja Save.

Uz obalu Save izgradio jedinstvenu lovačku superkomfornu čeku

Anton Saček: Dar za prirodu

Bosanskohercegovačka javnost još se nije smirila zbog brutalnog ubistva mlade Mostarke, koja je pretučena, davljena i bačena u rijeku, uslijedio je novi šok nakon vijesti o brutalnom silovanju djevojčice u <a href="https://avaz.ba/tag/3072/vogosca">Vogošći</a>.&nbsp;Njen zlotvor je niko drugi nego njen otac, čovjek koji joj je trebao biti uzor u životu, čovjek koji joj je trebao podariti svu ljubav ovog svijeta, uputiti je na pravi put i pružiti sigurnost.&nbsp;Da slučaj bude još šokantniji, otac, koji je svoju pohotu zadovoljavao na svom djetetu radio je to tri godine uz prećutnu saglasnost svoje supruge koja je okretala glavu, ne želeći da spasi svoje dijete.

Ko zna da li bi ikada slučaj bio otkriven da se napaćena djevojčica nije povjerila pedagogu u školi. Užas je to od kojeg se ježi svako normalan.&nbsp;Nažalost, u svakoj sigurnoj kući prolivene su brojne suze pretučenih žena, i silovane djece. Sve statistike ukazuju da su njihovi zlostavljači upravo muževi, očevi, braća i bliski članovi rodbine.&nbsp;I sve napaćene žrtve i dalje ostaju u strahu. Jasno im je da će nakon godinu ili dvije, oni izaći iz zatvora i svoj kukavički bijes i nesposobnost da budu ljudi, iskaliti ponovo na njima.&nbsp;Zbog toga nije nebitna inicijativa Josipa Grubeše, ministra pravde BiH koji potaknut zvjerskim ubistvom Lane Bijedić iz Mostara, traži izmjene Krivičnog zakona za pooštravanje kazni za najbrutalnije izvršena krivična djela usmjerena protiv djece, žena i starih. Ako treba, kaže minstar, neka to bude i doživotni zatvor.&nbsp;Neka znaju zlotvori, pedofil, silovatelji, nasilnici i ubice šta ih čeka ako&nbsp;zlostavljaju nejake. Treba im pokazati da nisu jači.
&nbsp;

Povećati kazne za nasilje nad ženama i djecom

Zlotvore u kafez

<a href="https://avaz.ba/tag/76854/sefika-garanovic">Šefika Garanović</a> srednjoškolka iz Zenice uživa vozeći kamion, a pri tome uspijeva i zaraditi. Najbolji je primjer kako dječiji snovi itekako mogu postati java.&nbsp; 
Još kao djevojčica je, gledajući oca, maštala da jednog dana sjede za volan kamiona što je i ostvarila napunivši 18 godina. Ima samo jedan cilj - završiti školu i napredovati u poslu te pomoći ocu.

Objavljujući fotografije na društvenim mrežama kako vozi kamion, Garanović je osvojila srca građana BiH, ali i regiona. Svi joj pružaju maksimalnu podršku jer je, kažu, primjer za mlade.

I dok drugi maštaju kako imati najnoviji mobitel, gdje putovati, kako od roditelja dobiti novac za provod, mlada Zeničanka uveliko radi, prkosi predrasudama i ruši stereotipe, a uz sve to je i dobra učenica.

Šefika Garanović rođena je 22. novembra 2000. godine u Zenici, učenica je Srednje mješovite škole “Mladost”.

Oduševila javnost jer kada nije u školi zarađuje vozeći kamion

Šefika Garanović: Primjer mladima

Zenički <a href="https://avaz.ba/tag/5522/rudari">rudari</a>, koji su godinama silazili u utorbu jame pogona Stranjani ne znajući hoće li se više ikada vratiti porodicama, jučer su, sa suzama u očima, držeći u crnim rukama, prekrivenim ugljem, najlonske kese sa stvarima iz ormara, zauvijek napustili Stranjane koji se, zvanično, zatvaraju.&nbsp; 
Više od 48 sati trajala je njihova borba da spase jamu koja hrani njihove porodice. Svjesno riskirajući živote, dok se smjenjuju ekipe Hitne pomoći koje ukazuju pomoć iznemoglom komoratima, odbijali su izaći iz jame kako bi pokušali spasiti “svoje” Stranjane i jedini izvor zarade. 

Ali, osim novinarskih ekipa, niko drugi nije želio čuti njihove vapaje. Izdali su ih svih. Najprije država, sistem, Uprava, direktor…, a potom i Sindikat, ali i kolege iz druge dvije jame zeničkog rudnika što ih je itekako zaboljelo. Bio je to šamar koji će zauvijek pamtiti. 

Uvidjevši da su dovedeni u bezizlaznu situaciju, da je odluka o neulaganju u Stranjane neoboriva, pomišljali su na najgore. Ogorčeni, prijetili su i da će se zapaliti ispred kapije. Sramotno, osim njihovih zabrinutih porodica da ne padne mrtva glava, niko drugi nije pokušao da im, barem, pruži riječ utjehe. 

I kada su postali svjesni da niko ne mari za njih i da su prepušteni sami sebi, a da će sistem dozvoliti i da se ubiju, teška srca, pomirili su se s sudbinom, izašli iz jame, spakirali stvari i pognutih glava krenuli kućama dok su niz njihova garava lica padale suze. 

Napuštajući pogon, kroz suze su govorili da će Stranjani zauvijek biti u njihovim srcima, i da strahuju da se ista sudbina ne desi i u ostale dvije jame zeničkog rudnika, pa da svi ne završe na ulici. Međutim, kako to biva u našoj zemlji, za upozorenja tamo nekih rudara kod Zenice, ne mari niko, šta, tobože, oni znaju.

U međuvremenu, za rudara iz Stranjana važi ona „Šuti, trpi i radi“, dok im država i sistem, ponovo, ne pokažu zube i ne izbace iz neke druge jame, sa kesama u rukama, bukvalno na cesti.

Izašli iz jame, spakirali stvari i pognutih glava krenuli kućama

Izdaja rudara

Mladi bračni par Sanela i <a href="https://avaz.ba/tag/26735/ahmed-ustic">Ahmed Ustić</a> prije 11 godina vratili su se u Srebrenicu. Nakon što je od rahmetli dede Enesa Ustića naslijedio oronuli poslovni prostor, frizer Ahmed od kredita je kupio cijelu kuću. Želja mu je bila da njegova djeca nastave frizerski zanat porodice Ustić, kojim su se njegovi preci bavili više od pola stoljeća, školovali djecu i lijepo živjeli.
Kaže da supruga i on nikada nisu ni pomišljali o odlasku iz BiH. Vjeruje da je najljepše na rodnoj grudi. Nada se da je ovom investicijom osigurao svijetlu budućnost kćerci Šejli i sinu Redži. 
S komšijama odlično sarađuje i ponosan je što pomažu jedni drugima.

Nastavlja se baviti frizerskim zanatom kojim su se njegovi preci bavili više od pola stoljeća

Ustić: U Srebrenicu se vratio prije 11 godina

Ahmed Ustić: Čuvar tradicije

Dovest ćemo milion putnika u Sarajevo, u naredne tri godine čak tri miliona! Na taj način država će zaraditi dvije milijarde eura. Bit će i putnika i para, bit će Arapa u BiH, samo nas oslobodite aerodromskih taksi u narednih deset godina!&nbsp;Ovo je vjerovali ili ne navedeno u pismu aviokompanije <a href="https://avaz.ba/tag/37172/flybosnia">„FlyBosnia“</a><a href="https://avaz.ba/vijesti/komentar-dana/521778/leti-misko" style="color: rgb(255, 0, 0);"></a> Aerodromu Sarajevo. I naravno spada u domen naučne fantastike. U prevodu, pustite nas da zaradimo, a državi nećemo plaćati ništa.&nbsp;Iako je od pisma prošlo pola godine, od uvođenja letova četiri mjeseca, u Sarajevu niti ima putnika, niti ima letova. Firma koja je najavila milione, ostala je samo dužna milione, ali maraka i to Sarajevskom aerodromu.&nbsp;I umjesto da isplati dugove, ova kompanija je najavila da će svoju matičnu bazu iz Sarajeva usmjeriti na Aerodrome u Tuzli i Mostaru. I to ne sa dva aviona koliko ih imaju, nego samo s jednim. Nema više ništa ni od najave dolaska trećeg aviona. Firma koja je nudila kule i gradove, ostala je na jednom avionu i dugovima, uz prijetnju da i jedan jedini bude zaplijenjen.&nbsp;Ovakva najava ove, kako kažu najmlađe aviokompanije koja na avionu ima bh. zastavu i ispisano ime Sarajeva, podsjeća na kultni srbijanski film „Ko to tamo peva“.&nbsp;U filmu, u kojem pokojni gumački velikan Pavle Vuisić, kao kondukter Krstić izgovora rečenicu, „Vozi Miško“, itekako podsjeća i na stanje u firmi&nbsp; „FlyBosnia“. Kamion je stao, ne može da krene, ali Vuisić izdaja naredbu. Ista je situacija&nbsp; i u „FlyBosnia“. Dugovi su do guše, aviona sve manje, piloti napuštaju kabinu, spasava se ko može, ali ipak stiže naredba iz Sarajeva Leti Miško. Samo dokle i kada! Vidjet ćemo uskoro.
&nbsp;

Dugovi kompanije „FlyBosnia“ su do guše, aviona je sve manje, a piloti napuštaju kabinu, spasavaj se ko može

Leti Miško

Poduzetnica Dijana Jelić (35) iz Žepča u poduzetničke vode hrabro se upustila prije dvije godine. Upornim radom i hrabrošću da ostvari svoje snove, ovih dana javnosti prezentira i svoju inovativnu mobilnu aplikaciju 2.MAMA.

Ideja za aplikaciju - podsjetnik je nastala najprije iz njene lične potrebe, kao majke troje male djece koja su najčeće bolesna u isto vrijeme. Podsjetnik za davanje terapije važno je zdravlje i sigurnost djece ali svakako predstavljai olakšanje za roditelje, kazala je Jelić. 

Rad i zalaganje prepoznali su i organizatori konferencije za mame pod nazivom MAMF u Sarajevu, gdje je jedna od panelistica bila upravo i ova mlada Žepčanka.

Dijana je svoj prvi posao dobila u Sarajevu gdje je završila Ekonomski fakultet, ali se ipak vraća u Žepče. Tu pokreće svoju agenciju za marketing, koja postaje sve više prepoznatljiva.

Aktivno sudjeluje u društvenom životu lokalne zajednice, a pomaže i rad mnogobrojnih sportskih, kulturnih i drugih udruženja na području općine Žepče. Velika potpora, ova mlade ambiciozne žene je njen muž Danko Jelić.

Prezentirala je inovativnu mobilnu aplikaciju 2. MAMA, koji predstavlja olakšanje za roditelje

Dijana Jelić: Poduzetna poduzetnica

Nećemo prekinuti štrajk dok Vlada Kantona Sarajevo ne ispuni naše zahtjeve, poručili su odlučno zdravstveni radnici prekjučer na <a href="https://avaz.ba/tag/488/protesti">protestima</a>. Okupilo ih se nekoliko stotina tražeći veće plaće i bolje uvjete rada. Spustili su sve ljestvice i kažu, ispod ne mogu.&nbsp;Nosili transparente, zviždali, ali džaba. Iz Vlade im se niko nije obratio. Ranije su im poručili para nema.&nbsp;Za ovakvim ljudima vapi Evropska unija, a kod nas na ulici traže svoja prava, čulo se na protestima.&nbsp;Nastavljaju sa štrajkom pa će tako opet najviše ispaštati građani koji moraju ljekaru na pregled jer se primaju samo hitni slučajevi.&nbsp;Doktori nisu u štrajku, ali jesu drugi zdravstveni radnici. Doktor bi vas pregledao, ali nema ko uzeti karton i naručiti vas. Nadrealizam u čekaonici.&nbsp;Je li trebamo uzeti toljage i uvesti reda u ovoj državi, pitao se opravdano nezadovoljni Sarajlija nakon što njegovu 99-godišnju majku zbog štrajka nisu htjeli primiti na pregled u Dom zdravlja „Novi Grad“.&nbsp;Puno je pitanja, a malo odgovora. Ko odlučuje šta je hitan pregled, a šta nije? Opstruiraju li doktori svoje kolege koji štrajkuju, kako tvrde iz Sindikata radnika u zdravstvu KS i zbog čega?&nbsp;Sve liči na teatar apsurda. Ali to je Bosna i Hercegovina.&nbsp;&nbsp;Zdravstveni radnike podržale su kolege iz obrazovanja i pridružili im se na protestima. Kamo sreće da je kod njih bolje, ali nije. Uvjeti rada skromni, plaće male. Ministrica podnijela ostavku koja nije prihvaćena, reforma obrazovanja godinama na čekanju...&nbsp;U jamu Stranjani jučer su sišli i rudari u Banovićima. Boje se za svoja radna mjesta. Ne vjeruju obećanjima da neće ostati bez svojih radnih mjesta. O uvjetima rada ne vrijedi više ni ponavljati.&nbsp;Radnici u BiH toliko su puta izigrani da su čini se sve više počeli uzimati stvari u svoje ruke ne bi li neko počeo uvoditi red, pa makar i toljagama. Ulice su postale njihova čekaonica za koju vjeruju da je ulazak u bolju i sretniju budućnost.
&nbsp;
&nbsp;

Radnici u BiH toliko su puta izigrani da su čini se sve više počeli uzimati stvari u svoje ruke

Nadrealizam u čekaonici

Nije, kažu, popularno vraćati se u prošlost. Naročito onu koje se sjećamo od prije agresije na našu zemlju. No, bh. je predratna industrija važila za jednu od najjačih u regiji. Kod nas se proizvodilo sve i svašta, a kvalitetno i konkurentno, od oružja do čokolade, cigareta, dijelova za avione i kamione.&nbsp; Mnogi od tih giganta u ratu su nestali. Neke je „ubila“ privatizacija. Neki su na rubu propasti.
Proteklih smo mjeseci s pažnjom pratili kako polako umire mostarski gigant „Aluminij“. Sažaljevali se nad njegovom sudbinom, s nadom dočekivali prave i krive investitore. Na žalost, priča je završila, baš kako smo opečeni stravičnim postratnim privatizacijskim iskustvima i očekivali. „Aluminij“ faktički postoji tek na papiru.
Nestali su „Pretis“, „Famos“, „Agrokomerc“ „Soko“, „Unis“, „Energopetrol“, „Zora“..., a na neslavnu listu ovih dana upisala se <a href="https://avaz.ba/tag/5077/hidrogradnja">„Hidrogradnja“</a>. 
I ovaj je kompanija „u ona mračna vremena“ žarila i palila po bliskoističnom tržištu, otimali se radnici za mjesto u „Hidrogradnji“, odlazili na teren, vraćali se i živjeli komotno, ponekad i više od toga.
No, kako je „država“ preuzela ovu firmu, briga za radnike i imovinu postala je tek maska za lične zarade i brzo i lako bogaćenje.
Nikada se nije postavilo pitanje ko je kriv što su dugovi nekadašnjeg giganta za poreze, doprinose, neisplaćene radničke plaće doveli do stečaja, što su se na dobošu našli moteli, zemljišta, poslovni prostori, garaže, prevrijedna imovina. Niko nije prozvan što su radnici „Hidrogradnje“ život dostojan čovjeka pretvorili u dužničko ropstvo.
Na dobošu tako nisu samo kvadratni metri imetka već i životi porodica poniženih radnika.
Priča o „Hidrogradnji“ (ili „Aluminiju“, sasvim svejedno) zapravo je priča o državi i njenom odnosu prema najboljem što ima. Ili ako hoćete, prema najboljima koje ima. Sve dok je interes u pitanju, polomiše se sa svih nivoa da pomognu, podrže, daju i šakom i kapom. Kad interesa nestane i isisa se sve što je moguće, prestaje i podrška i pomoć.
Tako se onda oslanjamo na statistiku, pa brojimo kako je nezaposlenih sve više, kako autobusima odlazi i mlado i staro iz zemlje, pomalo se cinično podsmjevamo činjenici da smo na nekoj listi na 8. mjestu najjadnijih zemalja na svijetu, gotovo se hvalimo našim neuspjesima.
Ako nema kruha, jedite kolače, svojevremeno je iz zaista mračnog vremena poručila francuska kraljica Marija Antoaneta. 
Kod nas ni kruha, ni kolača. Nego na svakom ćošku po jedna Antoaneta.

Na dobošu tako nisu samo kvadratni metri imetka već i životi porodica poniženih radnika

"Hidrogradnja", kruh i kolači

Ruksak na leđima, s puno vode i nešto malo slatka. Udobne čizme na nogama i štapovi na rukama.&nbsp;Od maja, pa do neki dan, Konjičanin <a href="https://avaz.ba/tag/3677/licnost-dana">Seid Macić</a> osvojio je tako 78 vrhova, planinarski izazov „2000+“. Potrebno je samo rano ustati i krenuti put nekog planinskog vrha. Melem za dušu, kaže.&nbsp;Kada se na sve to doda da je svaki od tih vrhova iznad 2.000 metara nadmorske visine, onda ovaj podatak ima još veći značaj.&nbsp;Od malih nogu je, reći će oni što ga znaju, „lud“ za planinama. Odlazak na planinu je nešto najljepše čime se može počastiti. A Macić sebe časti svaki vikend. I uživa u tome.&nbsp;Rijetko koji planinar može pratiti njegov tempo hodanja. Njegov izazov trajao je 121 dan, 18 dana uživao je penjući ovih 78 vrhova. Usput je prešao i 105 manjih vrhova, kako bi stigao do cilja. Nije šala.&nbsp;Ne namjerava stati na ovome, a naredni cilj mu je „Via Dinarica“, ruta duga 1.600 kilomatara. Pa onda, neka je vedro Maciću.&nbsp;Seid Macić rođen je 27. oktobra 1993. godine u Konjicu, a prirodu je zavolio još kao dječak.&nbsp;

Konjičanin uspješno završio planinarski izazov „2000+“

Sead Macić: Zaljubljenik u prirodu

Po okončanju finalne utrke na 800 metara na Svjetskom prvenstvu u atletici, koje je održano u Dohi, počela je utrka u našoj Bosni i Hercegovini.&nbsp;Političari su htjeli da, tobože, nagrade ono što je postigao Amel Tuka i tu svakako nema ništa loše, jer je to najmanje što bi se moglo učiniti za njega.
Ipak, jesu li glavni motiv Tuka i njegovo srebro, posebno je pitanje. Prije bi se reklo da se uspjeh iz Dohe koristi kao prilika za poziranje na tuđi račun.
Onima koji nas u današnje vrijeme vode, lakše je dočekati neku medalju i pokazati kako su dobročinitelji nego graditi sistem, što im je, ustvari, posao.
A možda ne bi bilo loše da ti isti koji nagrađuju našim novcem, tokom ćaskanja sa zaslužnim sportistima, upravo njima kažu da ne rade ništa za budućnost. Da, recimo, u razgovoru s Tukom kažu kako nisu napravili sistem prema kojem bi on jednog dana imao sportsku penziju, za razliku od atletičara iz Srbije ili Hrvatske, da se dalje ne bi išlo.
Tuka je u toj priči kao etablirani sportista možda sada najmanje bitan, jer je on već na nivou kad može imati sponzorske ugovore, ali se najveća šteta nanosi mladima koji bi tek trebali doći. Jednostavno, niko ne razmišlja da je sport potentna izvozna grana i možda i najveća promocija jedne države.
Kao u mnogim drugim stvarima kod nas, sve se svodi na dnevnu politiku pa tako i fotografija s Nurkićem, Tukom ili Džumhurom. Koliko ulažemo, dobro je da ovi koji dijele budžetski novac, još imaju s kim pozirati.

Poziranje na tuđi račun

Skupština Saveza strukovnih sindikata doktora medicine i stomatologije poručila je još jednom Vladi FBiH kako je za rješavanje problema, a ne za njihovo guranje pod tepih. Upravni odbor na čijem je čelu Rifat Rijad Zaid, ima u narednim danima legitimitet da odabere metodu sindikalne borbe.&nbsp;Ovaj ljekar stavio se na čelo svojih kolega i hrabro korača da im riješi probleme.
Zaid je u svojim izjavama odmjeren i decidan. Insistira da Vlada FBiH napokon riješi višegodišnji problem i na taj način prekine mrcvarenje doktora medicine i stomatologije. Zbog toga i proteste najavljene ispred sjedišta Vlade FBiH, ne zove tim imenom, već apelom vlastodršcima da Prijedlog zakona o reprezentativnosti po skraćenom postupku pošalju u parlamentarnu proceduru.
Bez prijetnji, vođa sindikata traži da se u parlamentarnoj proceduri nađe Prijedlog zakona o reprezentativnosti, što je, uostalom, i obaveza izvršne vlasti. Svako ignoriranje takvih zahtjeva može proizvesti katastrofu u zdravstvenom sektoru.
Zaid proteste, odnosno apel 4.600 doktora medicine i stomatologije, ocjenjuje izvjesnim, a generalni štrajk bijelih mantila kao posljednju mjeru u slučaju da ignorantski odnos izvršne vlasti ostane model ponašanja.E. Sk.

Rifat Rijad Zaid: Hrabri sindikalista

Istrage koje je naređivao, trajale su kratko, a pojedini procesi, koje je svjesno požurivao, i optužnice, koje je preko noći podizao, još kraće.
No, u njegovom slučaju, na zadovoljenje pravde čeka se već skoro tri godine. Riječ je o Goranu Salihoviću, smijenjenom državnom tužiocu, koji je optužen za zloupotrebu položaja dok je bio na čelu Tužilaštva BiH.
Utvrđeno je da je na iće i piće potrošio na desetine hiljada maraka budžetskog novca, putovao po Parizu, raznim gradovima, trošio državni novac, zanemario tužilačke prioritete.
No, umjesto ubrzanog sudskog procesa, uskoro će se navršiti godina od podizanja optužnice protiv bivšeg prvog čovjeka Ttužilaštva BiH, a da mu suđenje nije ni počelo.
Ne možemo se oteti utisku da je na sceni traljavost pojedinaca iz sudske instance.
U državi u kojoj pojedini sudski procesi završavaju ekpresno, a istrage traju manje od mjecec, kad je u pitanju Salihović, sve je još na čekanju. Nije poznato kako stvari stoje, kada će i hoće li suđenje u ovoj godini uopće i početi i kada će Salihović sjesti na optuženičku klupu.
Indikativno je da je Salihović najprije suspendiran još prije tri godine, a godinu kasnije i pravosnažno smijenjen. Ali, istraga protiv njega trajala je godinu. Zbog navodne povrede, Salihoviću su tužioci išli čak i na noge u Tuzlu, a optužen je tek krajem 2018. godine.
I kada je optužnica ugledala svjetlost dana, Sud BiH je, zbog nepristrasnosti, spustio predmet na Općinski sud u Sarajevu. Isti sud u kojem je Salihović bio predsjednik godinama. No, tek tu nastaje trakavica. Općinski sud sjetio se tek nakon skoro četiri mjeseca da nije nadležan za ovaj predmet i sve spakovao nazad, a tek prije nekoliko dana predmet je opet poslao Kantonalnom sudu.
Apsurd ne može biti veći. Tako je u državi u kojoj se Salihović igrao sudbinama ljudi, pravda je u njegovom slučaju, ipak, na čekanju.

Salihović na čekanju

Dolazak bivšeg igrača Reala iz Madrida u bosanskohercegovački fudbal predstavlja samo po sebi događaj vrijedan pažnje. A to što je riječ o domaćoj ličnosti, samo daje dodatnu težinu ovom “transferu godine”, jer bi neki neupućeni stranac možda pomislio da dolazi u egzotičnu, idiličnu ligu, u kojoj nema previše stresa i rizika.
No, Elvir Baljić sigurno je svjestan svih zamki, naročito onih izvan terena, koje vrebaju u bh. fudbalu i tim više vrijedna je respekta njegova odluka da prihvati kormilo Tuzla Cityja. I ne samo da je Baljić sjeo na klupu tima s Tušnja nego je i najavio evropske ambicije ovog mladog premijerligaša.
Početak je bio uspješan, Tuzlaci su jučer u njegovom debiju sa sigurnih 3:0 savladali Zvijezdu 09 i ponovo preuzeli čelnu poziciju na tabeli...
Baljić je rođen 8. jula 1974. godine u Sarajevu. Karijeru je počeo u Željezničaru, nastavio u Sarajevu, da bi je potom gradio u inozemstvu, kao član turskih klubova (Bursaspor, Fenerbahče, Galatasaraj...) te već spomenutog španskog velikana, slavnih “Kraljeva” iz Madrida.
Nekadašnji bh. reprezentativac bio je kao trener angažiran u našoj selekciji, a radio je i u nekoliko klubova u Turskoj prije nego što je došao na Tušanj.

Elvir Baljić: "Kralj" se vratio u bh. fudbal

Prvo smo štampali novine. Onda smo krenuli vijesti stavljati na web-stranice. Nakon toga na mobitele.&nbsp;
Gdje ćemo završiti, ko to zna...&nbsp;
Ali ono što znamo, ili bismo barem trebali znati, jeste: informacija - tačna, jasna, ogoljena, precizna, objektivna - javno je dobro i mora biti lako dostupna svima. A da li je?&nbsp;
Čak i u vremenu kada svaki pojedinac, a ne samo novinar, ima način da je učini lako dostupnom. I u tom grmu leži zec zvani opća opasnost, ali odgovornost pojedinca u društvu i novinara (a među nama ima i onih koji se samo tako predstavljaju, to se jednostavno mora reći) i njihove javno izgovorene i napisane riječi, ipak, nije niti može biti ista.&nbsp;
Tenkovi u 
Tbilisiju i ’ubistvo’ Sakašvilija&nbsp;&nbsp;Gruzijska provladina TV stanica Imedi objavila je 2010. godine da su ruski tenkovi ušli u prijestonicu Tbilisi i da je predsjednik Mihael Sakašvili ubijen.&nbsp;
Na prvi pogled vijest djeluje važno, informativno i precizno. Ali ništa u životu ne mora biti onako kako nam se čini.
Koristeći arhivski materijal iz sukoba Rusije i Gruzije 2008. godine, gruzijska TV stanica je prikazala napredovanje ruskih tenkova. Vrlo neupadljivo najavila je prilog kao “imitaciju mogućih događaja” pa to mnogi gledaoci nisu ni primijetili. A nisu ni novinari, pa se vijest proširila mnogo dalje od Gruzije brzinom svjetlosti.&nbsp;
Od silnih poziva došlo je do kraha u mobilnim vezama. Vijest je izazvala opću paniku, a mnogi stanovnici Tbilisija istrčali su na ulice.&nbsp;
Medijska kuća se kasnije izvinila zbog panike koju je prilog izazvao, ističući da im je jedina namjera bila prikazati “kako bi izgledao najgori dan u historiji Gruzije”.&nbsp;
Kasno, šteta počinjena, i po građane i po novinarstvo. Ljudi uznemireni, isprepadani i istovremeno razočarani u one kojima su očito vjerovali. A najteže je vratiti jednom izgubljeno povjerenje konzumenta informacije.&nbsp;
Najava&nbsp;&nbsp;zemljotresa uz “preciznu satnicu”&nbsp;Ne treba nama gruzijski primjer, mi smo na teži način, na svojoj koži, ne tako davno, osjetili kako novinarsko pero može da ubija, razara i truje.&nbsp;
Na ovu priču podsjetili smo se jer se u Tbilisiju ovih dana održava godišnja konferencija Alijanse evropskih vijeća za štampu, na kojoj smo razgovarali o izazovima i nedaćama s kojima se susreću novinari i mediji, ali i podsjetili na opasnost lažnih vijesti po društvo i medije, također. Akcent je na ozbiljnim, važnim vijestima, iako problema ima u svim žanrovima.
Kolega iz Albanije Remzi Lani ispričao je kako je jedan tamošnji lokalni portal, nedavno, nakon prvog jakog zemljotresa, objavio da slijedi još jedan, uz “preciznu satnicu”. Naravno, brojni su Albanci u panici izveli porodice na ulice i tu proveli noć. Jer strah je ipak najjača emocija koja često nadvlada razum.
U takvim trenucima najbolje se vidi ko je ko na medijskom nebu. Oni koji odgovorno rade svoj posao, čuvajući obraz profesije i ispunjavajući svoju ulogu u društvu, samo tako će pomoći i građanima da razlikuju žito od kukolja, a sebi priskrbiti ozbiljnost, vjerodostojnost i dignitet na medijskoj sceni.&nbsp;
Jer zaista ne znamo koji su izazovi još pred nama.&nbsp;
Lažni video stvore uz pomoć umjetne inteligencije
Nedavno je njujorški univerzitet objavio analizu o oblicima i izvorima dezinformacija koje bi najviše mogle utjecati na američke predsjedničke izbore 2020. godine. Na prvom je mjestu deepfake video. Radi se o naizgled realističnim videozapisima stvorenim uz pomoć umjetne inteligencije, u kojima su stvarni ljudi prikazani kako govore ili rade stvari koje u stvarnosti nikada nisu.
O koliko se ozbiljnoj stvari radi, govori informacija da je Obavještajni odbor Predstavničkog doma Kongresa sazvao saslušanje o prijetnjama koje takvi videozapisi predstavljaju za nacionalnu sigurnost.
Imamo, dakle, lažne vijesti, lažne montirane fotografije i lažne montirane videomaterijale. Možda će, zapravo sasvim sigurno će, takvi sadržaji donijeti trenutnu čitanost, privući pažnju, napraviti pometnju.&nbsp;
Ali naša časna misija je istina. I svaki dan se trebamo podsjećati na to.&nbsp;

{Puls sedmice} / Handke: Moron i nobelovac

Anton Saček: Dar za prirodu

Zlotvore u kafez

Šefika Garanović: Primjer mladima

Izdaja rudara

Ahmed Ustić: Čuvar tradicije

Leti Miško

Dijana Jelić: Poduzetna poduzetnica

Nadrealizam u čekaonici

"Hidrogradnja", kruh i kolači

Sead Macić: Zaljubljenik u prirodu

Poziranje na tuđi račun

Rifat Rijad Zaid: Hrabri sindikalista

Salihović na čekanju

Elvir Baljić: "Kralj" se vratio u bh. fudbal

Klik na strah i paniku

Kolumne

{Puls sedmice} / Handke: Moron i nobelovac

Anton Saček: Dar za prirodu

Zlotvore u kafez

Šefika Garanović: Primjer mladima

Izdaja rudara

Ahmed Ustić: Čuvar tradicije

Leti Miško

Dijana Jelić: Poduzetna poduzetnica

Nadrealizam u čekaonici

"Hidrogradnja", kruh i kolači

Sead Macić: Zaljubljenik u prirodu

Poziranje na tuđi račun

Rifat Rijad Zaid: Hrabri sindikalista

Salihović na čekanju

Elvir Baljić: "Kralj" se vratio u bh. fudbal

Klik na strah i paniku