Kad je u „Dnevnom avazu“ pročitao da ratni zločinac Dario Kordić na spisku branitelja BiH, Atif Ahmić, predsjednik Udruženja žrtava tog malog mjesta kraj Viteza naprosto nije imao riječi.&nbsp; Kaže jučer našem reporteru da nije iznenađen, jer je kod nas sve „naopako“. I tu se završava Atifov komentar. Nema više snage ni za suze, ni za ogorčenje, nema nikome da se požali, ništa ni od kog ne traži.
Stravična je sudbina zadesila <a href="https://avaz.ba/tag/13608/ahmici">Ahmiće</a> 13. aprila 1993. godine. Pripadnici HVO jedinice zloglasnih „Jokera“ u krvavom su pohodu upali u zoru u selo i ubili 116 mještana, među njima i tromjesečnu bebu. Većina žrtava ubijena je iz neposredne blizine, a muškarci su ubijeni vezani, neke žrtve su pronađene u neprepoznatljivom stanju, te se pretpostavlja da su bile žive zapaljene, najvjerojatnije bacačima plamena.
Bila je to stravična slika zločina, svjedočit će malo zatim vojnici UN, koji su ušli u Ahmiće. Kamere Sky Newsa odaslale su svijetu sliku oficira UN, koji plače i govori: &nbsp;Ovo je Evropa u 1993, a ne 1943. godina!
Baš iz tih užasnih Ahmića otišao je najprije u legendu, a nešto kasnije i put Haga sarajevski student iz Busovače, Dario Kordić. Novinar po struci, zločinac po opredjeljenju.
Nadležni se brane da je spisak dostavio HVO, borci koji su izvojevali na kiši i snijegu objavljivanje registra bijesni su i ljuti s razlogom. Kordić je, tako kaže zvanični dokument, „nakupio“ u odbrani BiH više nego većina istinskih boraca. 
Ko će odgovarati za ovaj propust? Kako ćemo ustanoviti ko su stvarni borci, ko podrumaši, ko zločinci? Hoće li se pokazati da je objavljivanje dugoočekivanog registra bilo samo ispunjavanje forme, način da se borci „otjeraju“ iz kampa, odahnu ministri i konstatiramo da je „mirna Bosna“?
Čemu iznenađenje, pita Atif iz Ahmića. Ovdje je odavno sve zločin, zlo i naopako!

Iz Ahmića su kamere Sky Newsa odaslale su svijetu sliku oficira UN, koji plače i govori:  Ovo je Evropa u 1993, a ne 1943. godina!

Zločin, zlo i naopako

<a href="https://avaz.ba/tag/77603/ediba-bakira-trbonja-kapic">Ediba-Bakira Trbonja-Kapić</a> druga je osoba iz BiH koja je dobila orden počasne pripadnice najizvrsnijeg Reda Britanskog carstva.&nbsp;&nbsp;&nbsp;Dodjelu ovog prestižnog priznanja lično je odobrila Njeno veličanstvo kraljica Elizabeta II.
&nbsp;&nbsp;Preporuku za to dalo je i pet njenih izaslanika u našoj zemlji, odnosno aktuelni i bivši britanski ambasadori, koji su se složili u tome da je Ediba-Bakira doprinijela i doprinosi unapređenju odnosa Britanije i BiH, da nesebično i posvećeno radi, srcem i željom da pomogne svoje sugrađane kroz projekte pomoći ugroženoj djeci, podrške žrtvama rata...
&nbsp;&nbsp;Ko je poznaje reći će da je itekako zaslužila ovu čast, koju nebritanskim državljanima dodjeljuje Velika Britanija, država koja čuva svoju tradiciju i naslijeđe, nagrađuje ljude koji rade i na koju bi se i s te strane trebali ugledati.
&nbsp;&nbsp;Ediba-Bakira Trbonja-Kapić posljednjih 12 godina radi kao šefica kabineta britanskog ambasadora. Rođena je u Stocu, sa 16 godina je protjerana iz svog doma, 1994. godine stigla je u London, živjela sama, otac joj je bio u logoru, a majka u izbjegličkom kampu. 
Jedva je dočekala da se vrati u BiH, što je i učinila 1996. 
Prošla je težak put, susrela se sa mnogo boli, ali na budućnost u našoj zemlji gleda očima punim ljubavi, nade i sjaja.

Nesebično i posvećeno radi, srcem i željom da pomogne svoje sugrađane

Trbonja-Kapić: Počasna pripadnica najizvrsnijeg Reda Britanskog cartva

Ediba-Bakira Trbonja-Kapić: I kraljica joj odala priznanje

Vijest o hapšenju zločinca Zorana Pantića koji je sa saučesnicima 1993. godine pobio cijelu njegovu porodicu, <a href="https://avaz.ba/tag/77567/rahman-isic">Rahman Isić</a> dočekao je u tešanjskom selu Jevandžije. Od četničke kame u Gornjem Rankoviću kod Teslića stradali su Rahmanova majka Delva, supruga Belkisa koja je tada imala 23 godine, četverogodišnji sin Kemal i dvogodišnja kćerka Belkisa. 
Zlotvori su mu ubili i osamnaestogodišnjeg brata Mirsada i snahu Nerminu. Tuga do neba. 
Rahman danas pokušava nastaviti normalno živjeti. Ogorčen je jer je Pantić 1995. godine osuđen tek na 12 godina i deset mjeseci zatvora, a osim toga je i pobjegao iz zatvora. 
Ne želi osvetu, ali se pita gdje je tu pravda. I traži je. Hoće li iko još odgovarati za zvjersku likvidaciju njegovih najmilijih čije je kosti našao u Drini i Savi. Za kćerkom Kemalom još traga. Kaže da kako godine prolaze više ni suza nema.

Zločinci mu 1993. godine ubili cijelu porodicu

Rahman Isić: Pravda, a ne osveta

Još se čeka na formiranje Vijeća ministara, migrantska kriza sve više uzima maha, bomba pukla tamo rafal vamo. Na cestama ginu vozači i pješaci, nacionalizam na stadionima, protesti zbog deponija, zagađenja, kolektivnih ugovora...&nbsp;Takve i slične vijesti tmurna su svakodnevica u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je kao bomba odjeknula vijest da bi njemački automobilski gigant <a href="https://avaz.ba/tag/4552/volkswagen">"Volkswagen"</a> novu fabriku mogao graditi i u BiH.&nbsp;&nbsp;A nije da nemamo iskustva sa pravljenjem vozila. U legendarnom TAS-u u sarajevskoj općini Vogošća 1989. godine radilo je rekordnih 3.500 radnika. I danas mnoge Sarajlije sa sjetom pričaju o tim vremenima.&nbsp;&nbsp;Jasno je da je od namjere do realizacije ove ideje dug put, ali sam potez Federalne vlade da iskaže interes i pošalje pismo namjere za svaku je pohvalu.&nbsp;&nbsp;&nbsp;Koliko bi realizacija takvog projekta značila za BiH suvišno je i govoriti. U novom pogonu bilo bi zaposleno 4.000 radnika, privreda bi živnula... Ali, ne treba trčati pred rudu.&nbsp;U redu za dolazak pogona automobilskog giganta čeka još 11 zemalja, koje su, realno, u prednosti u odnosu na BiH, po mnogo čemu.&nbsp;Nismo u Evropskoj uniji, imamo neuređenu državu, ne možemo se pohvaliti ni dobrim lobijem u svijetu... Naš jedini adut mogao bi biti jeftina radna snaga, ali ni u tome nismo prvi.&nbsp;U sistemu bez sistema, vrhunske rezultate za sada postižu samo pojedinci poput Amela Tuke prvenstveno zahvaljujući svom trudu i radu.&nbsp;Šta bi bilo da je država ranije stala iza članice Džudo kluba Una iz Bihaća Azre Dedić koja je osvojila titulu prvaka Evrope u Kelnu ili Sarajke Iris Bijedić koja je snove o manekenskoj i glumačkoj karijeri ostvarila u Dablinu, podržala Smaila Žilića čiji je kupreški sir ove godine opet najbolji na Evropi...&nbsp;Tada Volkswagen ne bismo toliko željno ni iščekivali, a on bi vjerovatno sam došao kao i te davne 1969. godine u Vogošću. Bez obzira na konkurenciju.

U redu za dolazak pogona automobilskog giganta čeka još 11 zemalja, koje su, realno, u prednosti u odnosu na BiH, po mnogo čemu

Čekajući "Volkswagen"

Bosna i Hercegovina će konačno početkom decembra preuzeti potpunu kontrolu bh. zračnog prostora. Zvuči kao reklama. Pogotovo što se na ovaj događaj čeka već skoro 20 godina. Još od davne 1998. godine. Svi skoro i zaboravili da nam nešto pripada.

Susjedi su za to vrijeme, Srbija i Hrvatska, što bi se reklo, uredno kupile kajmak, a bh. institucije nijemo posmatrale. Gledala i čekale i to za 20 i kusur godina izgubile milijarde maraka prihoda.

Riječ je o srednjem i gornjem sloju zračnog prostora gdje se odvija više od 80 posto zračnog prometa koji je najfrekventniji.

Do sada je Bosna i Hercegovina kupila samo mrvice. Zarađivala mizeriju i kontrolirala prostor ispod 10.000 metara. Bh. nebo, tako je godinama bilo rezervisano za lukavije i sposobnije.

I tako, dok su drugi zarađivali, Bosanci i Hercegovci, tačnije oni kojih ih predstavljaju, ponavljali su 20 godina jedno te isto. „Naredne godine ćemo preuzeti kontrolu“. „Sve je spremno“. Bh. nebo je konačno naše“. I tako bezbroj puta. 
 
Ove godine konačno su posložile kockice, država je zasukala rukave, a <a href="https://avaz.ba/tag/14478/bhansa">BHANSA</a> uradila ipak najveći dio posla.

Kontrolori su spremni, s 4. na 5.decembar, tačno u ponoć posljednji će put Srbija i Hrvatska kontolirati bh. zračni prostor. Od 5.decembra, nebo je naše.

Simptomatično, tačno u ponoć kao da Nova godina stiže ranije. Neka nam je s srećom.

Na kontrolu zračnog prostora i preuzimanje bh. neba, čeka se već 20 godina

Sretna Nova godina

„Obuka žena za tkanje tepiha“, naziv je posljednjeg projekta Agencije za ekonomski razvoj „Prvi korak“ na čijem čelu je Konjičanka Ajla Greda. 
Cilj je osnaživanje položaja žena i stjecanja znanja i vještina kroz očuvanje tradicije tkalačkih rukotovorina na području Konjica. Uz dobre organizacijske i komunikacijske vještine te stečeno znanje, Greda je pokazala da se radom i upornošću mogu uraditi mnoge pozitivne stvari na lokalnom nivou.
Prvo radno iskustvo stekla je u Agenciji radeći tri godine poslove projekt menadžera. Od 2017. godine Greda je preuzela funkciju direktorice, a predvodi tim mladih i obrazovanih ljudi koji zajedničkim snagama, uz podršku Općine Konjic i privrednika, uspijevaju realizirati mnoge projekte.
Greda je magistrica ekonomije i svojim radom pokazuje da mladi u našoj zemlji mogu puno toga postići, samo im je potrebno pružiti priliku. Posebnu pažnju namjerava posvetiti marginaliziranim grupama žena i njihovom uključivanju u rad lokalne zajednice.
Ajla Greda rođena je 1. jula 1988. godine u Sarajevu, gdje je završila dodiplomski i postdiplomski studij na Ekonomskom fakultetu.

Svojim radom pokazuje da mladi u našoj zemlji mogu puno toga postići, samo im je potrebno pružiti priliku

Greda: Na čelu Agencije „Prvi korak“

Ajla Greda: Projekti za žene

Medžlis Islamske zajednice Trebinje, na čelu s glavnim imamom <a href="https://avaz.ba/tag/40089/sadik-ef-fazlagic">Sadikom ef. Fazlagićem</a>, pokrenuo je akciju čišćenja džamije Muje Kotezlije koja je porušena u Drugom svjetskom ratu i nikada nije obnavljana.&nbsp;&nbsp; Ef. Fazlagić kaže da su osjećali moralnu obavezu očistiti ovaj nacionalni spomenik, jednu od najstarijih džamija na ovom prostoru kako bi ga spasili od propadanja. 
Džamija se nalazi u mjestu Kotezi koje je gotovo napušteno, a ef. Fazlagić najavljuje da će stati i iza projekta obnove što bi zasigurno oživjelo ovaj kraj i dalo nadu povratnicima. 
Ef. Fazlagić prepoznao je značaj očuvanja i obnove ovakvih objekata koji je imaju neprocjenjivu vrijednost za šta je dokaz i jedinstvena munara džamije Muje Kotezlije. 
Sadik ef. Fazlagić, rođen je 1980. godine u Trebinju. Završio je Karađoz-begovu medresu u Mostaru 1999. godine, a diplomirao na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. 
Imamsku misiju obavljao je u Medžlisu IZ Stolac od 2009. do 2018. godine kada je postavljen na poziciju glavnog imama Medžlisa IZ Trebinje.

Pokrenuo akciju čišćenja džamije Muje Kotezlije, nacionalnog spomenika

Sadik ef. Fazlagić: Akcija za primjer

Odluka Vijeća za opće poslove Evropske unije da odbije zahtjev <a href="https://avaz.ba/tag/54127/sjeverna-makedonija">Sjeverne Makedonije</a>&nbsp;i <a href="https://avaz.ba/tag/1678/albanija">Albanije</a> za početak pregovora o pristupanju je katastrofalna, a njene posljedice ćemo tek gledati! Sumorna je ovo prognoza direktora novosadskog Centra za regionalizam, analitičara Aleksandara Popova, koja se, nažalost, već počela obistinjavati. - Sad se slobodno može reći, kad nas neće Evropa, onda idemo tamo gdje nas hoće - poručio je Popov i dodao je ova odluka vjetar u leđa, alibi za nastavak opasnih dešavanja u regionu.
A, gdje ćemo i ko će nas ako Evropljani neće, zapitat će se vjerovatno svaka od zemalja koja je pretendirala da se pridruži EU: Sjeverna Makedonija i Albanija, Bosna i Hercegovina, a posebno Srbija, u kojoj su najjače antievropske snage i ruski utjecaj. 
I, nije trebalo dugo da se vide posljedice odluke EU. Premijer Zoran Zaev ekspresno je najavio da će prijevremeni parlamentarni izbori u Sjevernoj Makedoniji biti održani 12. aprila 2020. godine, te je poručio će Makedonci sada „odlučiti kojim će putem ići".
A, puteva je mnogo. Nažalost, niti jedan kao onaj evropski ne nudi miran i prosperitetan region. Posebno bi bilo opasno dodatno jačanje ruskog utjecaja. 
Baš ovakve odluke EU u niskom startu čekaju u Moskvi, nadajući se da će tješeći razočarane i za EU nepoželjne Balkance i nudeći svoj „hladni ruski zagrljaj“ lakše ostvariti po njih izuzetno značajan geopolitički utjecaj u ovom dijelu svijeta. 
Posebno je ova odluka Vijeća za opće poslove EU opasna po BiH, u kojoj do sada nije postojao konsenzus ni u vezi priključenja NATO-u. Sada se može očekivati i dodatno snaženje antiNATO, pa i antievropskog djelovanja, posebno iz Republike Srpske. 
Kao kec na desetku bi ovo moglo doći posebno Miloradu Dodiku, koji dosad makar nije dovodio u pitanje težnje za članstvom BiH u EU. Vidljivo je to po njegovim učestalim posjetama Begradu, koje sigurno ne obećavaju stabiliziranje političkih prilika u BiH. 
Činjenica da je premijer Ruske&nbsp;Federacije Dmitrij&nbsp;Medvedev tokom jednodnevne posjete Srbiji značajno vrijeme izdvojio za razgovor s članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom, jasno nagovještava moguća buduća politička kretanja u BiH. 
Naš region bi tako, iako se godinama činilo da više nije zanimljiv nikome, ponovo mogao postati poligon na kojem veliki prelamaju račune preko leđa malih, a zavađenih balkanskih naroda.

Posljedice odluke Vijeća za opće poslove EU mogle bio region dodatno destabilizirati

Alibi za konflikt

Bosna i Hercegovina ima prvakinju Evrope. Azra Dedić, članica Džudo kluba Una iz Bihaća, stigla je u Kelnu na evropski tron. Ona je u Njemačkoj zasjenila veoma jaku konkurenciju i sasvim zasluženo se okitila titulom najbolje u Evropi.
Djevojka koja boluje od Daunovog sindroma ovim rezultatom je napravila iskorak i u odnosu na svjetsku bronzu koju je osvojila prošle godine i tako još jednom potvrdila da je istinska šampionka.
Bišćanka je inače, na osnovu vrhunskih dosadašnjih rezultata, zaslužila i majstorsko zvanje u borilačkim vještinama, koje je potvrdila na Ljetnom kampu Džudo saveza Federacije Bosne i Hercegovine.
Azra Dedić rođena je 1994. Džudom se bavi 12 godina, prva je osoba s Daunovim sindromom zaposlena u Bosni i Hercegovini, a sigurno je da će se još čuti za njene uspjehe.

Članica Džudo kluba Una iz Bihaća stigla do zlata na Evropskom prvenstvu

Azra Dedić: Istinska šampionka

Uvozimo vodu, hranu, struju... Hejbet stvari bi se tu još moglo nabrojati, ali posebno je alarmantno da je Bosna i Hercegovina posljednjih godina počela s uvozom radne snage, uprkos konstantnim upozorenjima poslodavaca koja traju već nekoliko godina.&nbsp;Da, dobro ste čuli. Naša zemlja uvozi radnu snagu.
Uprkos činjenici da je u BiH oko 400.000 nezaposlenih te da svakodnevno ostajemo bez ljudi, mladi idu trbuhom za kruhom u druge zemlje, a varioci, zidari, zanatlije... postaju nam zlata vrijedni.
A ni varioci ni zidari više ne postoje u obrazovnim sistemima BiH, a i oni što su nekad bili, već davno su preko granice, gdje su bolje plaćeni.
Svake godine odškolujemo hiljade studenata, koji nedugo nakon završenog studija sreću traže u drugim, razvijenim i za život boljim zemljama od BiH. Od završetka agresije na BiH, našu zemlju napustilo je 150.000 ljudi, a najviše se radi o visokokvalificiranoj radnoj snazi.
Kako i šta dalje, niko ne zna. Ko je kriv što su ukinuti časni zanati? Je li država zakazala, je li stanovništvo nezainteresirano? Sva poštena pitanja na mjestu, a odgovora nema.
Dok potpisnik ovih redova završava tekst, negdje u BiH se spremaju na odlazak naši državljani, negdje daleko. Ko će njih naslijediti i kako?
Zemlja staraca odavno smo postali, a nekad jednostavne stvari poput odlaska kod mehaničara mogle bi nam uskoro postati otežavajuća okolnost.
Nekad sam smatrao da je izreka “ko posljednji izađe, nek' ugasi svjetlo” bila samo šala. Sada mislim drugačije...

Varioci i zidari odavno već ne postoje u obrazovnim sistemima BiH

Ko posljednji izađe, nek' ugasi svjetlo

Premijer Sjeverne Makedonije Zoran Zaev nizom posljednjih poteza pokazao je kako se jedan državnik treba zauzeti za svoj narod. Hrabrim i pomalo drskim riječima odgovorio je zvaničnicima Evropske unije da, uprkos njihovom zanemarivanju svega onoga što je ova država postigla na svom evropskom putu, neće odustati od sna. Onog sna koji građani Sjeverne Makedonije sanjaju već godinama.
Sjeverna Makedonija jedina je zemlja kandidat za EU koja je zbog toga promijenila ime. I uprkos ogromnom nezadovoljstvu naroda, uspjeli su izvojevati odluku da Makedoniju nazovu Sjevernom.
Zar to nije bio jak argument, pa i francuskom predsjedniku Makronu (Macron), koji je bio najglasniji da Skoplje još mora stajati pred evropskim vratima.
Bez obzira na sve, Zaev ne staje. Tako je jučer najavio i vanredne izbore, za koje želi da se što prije dogode. Njima pokušava dobiti još snažniju podršku ionako podijeljenog društva.
Čovjek pomisli da bi ga možda u ovakvim hrabrim odlukama mogli slijediti i neki domaći političari. Ma, daleko smo mi od nekoga ko radi ideje, sna, vizije... daje narodu svoj mandat.
U svemu ovome, lijepo je bilo vidjeti premijera dok ga drugi visoki zvaničnici EU tapšu po ramenu. Govore mu da malo sačeka. Ali... On to ne želi. Makedonci su ispunili sve ono što je od njih traženo, i šta trebaju čekati.
Zaev je i tu odigrao ključnu ulogu. Pustio ih je sve da mu daju pohvale, ali sada želi da oni njega saslušaju.
Na kraju, hoće li dati ostavku ili ne, hoće li otići s političke scene ili ne, nije bitno. Očitao je lekciju svima kako treba slijediti jedan san i slušati svoj narod.

Slijedi san svakog Makedonca i ne  predaje se

Hrabri Zaev

I stvarno smo blažene sve mi koje smo osjetile čar majčinstva. Osjetiti kako u utrobi tvojoj raste biće koje će sutra koračati kroz svijet, osjetiti njegovu kožu na svojoj nakon što u krvi i znoju porođaja ugleda svjetlost dana, potpuno je nadnaravan osjećaj.
Sa njegovom se ljepotom ništa, ali apsolutno ništa na ovome svijetu porediti ne može. Ljubav, sreća, ponos, emotivno rastapanje na čestice...

Šta se onda u ljudskom umu odigra da ubilački instinkt nadjača majčinski. Ne daj Bože saznati. Nikad.
Proteklih deset dana strašna su dva događaja odzvanjala bh. medijskim prostorom nad kojima se samo ludak ne bi zamislio.
Maloljetna djevojčica uhapšena je zbog sumnje u čedomorstvo. Prije nekoliko dana porodila se u stanu na Alipašinom Polju u Sarajevu. Prema informacijama dostupnim javnosti, pomogla joj je majka A. Č. (47), koja će kasnije biti suizvršilac stravičnog zločina – čedomorstva. Šta se desilo među četiri zida znaju samo njih dvije. Horor je otkriven nakon što je djevojčica s obilnim krvarenjem završila na KCUS-u.
Slučaj je gotovo identičan onome otprije nekoliko mjeseci u Krajini. Djevojka, nešto starija, 19-godišnjakinja, porodila se u kući u Bužimu uz pomoć majke. Bebu su zamotale u deku i ugušile. Otkrio ih je također ljekar, zbog komplikacija nastalih nakon nestručno izvršenog poroda.
Javnost je, naravno, u šoku. Nasilna smrt novorođenčeta, zločin nad nemoćnim, malenim bićem budi jake emocije koje ostavljaju malo prostora za pokušaj razumijevanja onoga što vodi ka ovakvom stravičnom zločinu i kraju jednoga ljudskoga života.

<h2>Bitno je šta se dešavalo do porođaja</h2>

Dakle, čedomorstvo usred Sarajeva. Ova informacija je važna jer izbija labavi argument da se ovakvi zločini, zbog osude okoline, male stope obrazovanosti i neke vrste odvojenosti od modernog svijeta dešavaju većinom u ruralnim područjima. Naš mentalitet još je duboko ukorijenjen u svaku poru našega društva.&nbsp; Stoga mi je zapela za oko jedna rečenica neuropsihijatra Omera Ćemalovića, koji kaže: “Šta se dešavalo do samog porođaja, to je ono što je bitno”.
Dakle, šta je ta djevojčica proživljavala devet mjeseci noseći bebu u sebi, ko je otac djeteta, kako je došlo do trudnoće, u kakvim uvjetima su živjele, kakav je njihov socijalni status, kakva historija mentalnih bolesti... To je ono čime se sigurno i jedino može baviti struka.
Ono nad čime sam se zamislila jeste osjećaj straha koji se prožima kroz sve sfere našeg života i društva u cjelini. Probajte na svom primjeru. Strah od toga šta će reći komšiluk, strah od neuspjeha zbog roditelja, strah od toga da ćete ostati bez posla, strah od toga da svome djetetu nećete moći obezbjediti sve što mu je potrebno, strah od neizvjesne budućnosti...
Čega se plašila djevojčica koja je u svojoj utrobi nosila dijete? Čega se plašila njena majka? Opravdanja nema. Objašnjenja sigurno da.

Šta se u ljudskom umu odigra da ubilački instinkt nadjača majčinski. Ne daj Bože saznati. Nikad

Puls sedmice / Kako majka digne ruku na svoje čedo

Erdoan, Putin, Tramp, Boris… Kakav samo niz ozbiljnih pacijenata na najozbiljnijim funkcijama na svijetu. Zastrašujuće djeluje ovaj istorijski trenutak, ne treba potcjenjivati mogućnost gdje ovi likovi mogu odvesti čovječanstvo. Eto, takav je to niz, da onaj mahnitov Putin, demokrata što ga je nemoguće skinuti sa vlasti, na tom spisku izgleda kao najprisebniji, gotovo političar za poželjeti.

<h2>Idealan biznis za namazanog Rusa</h2>

<a href="https://avaz.ba/tag/10340/redzep-tajip-erdogan">Erdoan</a>, čovjek koji je uhapsio na stotine hiljada vlastitih građana i koji je satrao sekularnu, modernu Ataturkovu Tursku, je bez sumnje opasan lik. Ako je u stanju na taj način hapsiti vlastite građane, možemo tek zamisliti šta je u stanju raditi tuđim, recimo građanima Sirije, Kurdima koje trenutno bombarduje avionima. Apsurdno, ali riječ je o NATO-ovim avionima.Ako vam je dijete slučajno išlo u Internacionalnu školu na Ilidži, velike šanse imate da budete, i vi i vaše dijete, uhapšeni na istanbulskom aerodromu odmah po slijetanju. Ko ne vjeruje, neka pita <a href="https://avaz.ba/tag/30925/selmir-masetovic">Selmira Mašetovića</a>, studenta kojeg su turski specijalci uhapsili samo zato što se školovao na univerzitetu koji se dovodi u vezu sa Gulenom.Dok turska vojska napada kurdsku policiju, i svima nam je jasno da prisustvujemo novom etničkom čišćenju, sirijska vojska, za sada, miruje. Međutim, ako bi se desio sukob između sirijske i turske vojske, to bi bila planetarna katastrofa.U isto vrijeme, Erdoanov jaran Putin je faktički pobjednik cijele situacije, jer naoružava i tursku i sirijsku vojsku. Faktički, idealan biznis za namazanog Rusa.Erdoanovo čačkanje mečke po Siriji nije nikoga iznenadilo, možda samo malo Trampa, koji očekuje da se svi trebaju plašiti njegovih Twitter objava. Od čitanja vlastitih tvitova, Erdoan jednostavno nema vremena da čita Trampove.

<h2>Igraju se valjda gluhih telefona</h2>

Na svom Twitter profilu turski predsjednik objavljuje da u Siriji vodi akciju pod nazivom „Izvor mira“ i dodaje: “Mi ćemo sačuvati teritorijalni integritet Sirije i osloboditi lokalne zajednice od terorista.” Hm, nekako slično je i Hitler pravdao napad na Poljsku, a ne treba imati sumnju da je “Izvor mira” eufemizam za etničko čišćenje Kurda.

Osviješten čovjek ne bi 3,5 miliona jedinki bilo koje životinjske vrste spominjao u ovom kontekstu.

Trampov brzopleti potez sa povlačenjem trupa iz Sirije, Erdoan shvata kao zeleno svjetlo, pa momentalno šalje avione na civilne ciljeve. Nakon toga, Tramp prijeti Erdoanu da će ekonomski uništiti Tursku, tačno čovjek ne zna šta to oni rade, igraju se valjda gluhih telefona.Ipak, od svega je najnehumanija, najgora, najodvratinija Erdoanova izjava da će, ako Evropa nastavi da ga kritikuje, lično obezbijediti 3,5 miliona izbjeglica koje će zatrpati kontinent. Kakva bezosjećajnost, kakvo igranje ljudima, ljudskim sudbinama, kakvo poistovjećivanje ljudi, žena, djece sa brojkama, sa kokošima, sa životinjama…Osviješten čovjek ne bi 3,5 miliona jedinki bilo koje životinjske vrste spominjao u ovom kontekstu. Ali, za Erdoana to nisu ljudi, to nisu sudbine, oni su samo sredstvo ucjene za ostvarivanje ličnih ambicija.

<h2>Treba seliti odavde, na Mars, naravno</h2>

Na našem domaćem terenu, Bakir je, naravno, podržao svog mentora, a Vučić je utihnuo, nit' zbori, nit' mrmori, nema čovjek mišljenje. Ne znam koji od ova dva stava je besramniji. Bakirovo otvoreno podržavanje turske agresije ili Vučićevo nijemo, pragmatično čuvanje turskih investicija u Srbiji. Ustvari, da je važna, bitna, velika i moćna kao Turska, Srbija bi sa Vučićem na čelu vjerovatno bila jednako agresivna.No, da imaju moć i muda, i Bakir bi vjerovatno bio „Izvor mira“ u Sandžaku, a Kolinda Hercegovini, isto kao Erdoan Siriji. Nema tu neke velike razlike u mentalnim sklopovima.Helem, takav je vakat, u svijetu su Erdoan, Putin, Tramp, Boris, a kod nas Mile, Bakir, Dragan, Vučić, Kolinda…Ma ne, treba seliti odavde. Na Mars, naravno. Nema kud bliže.

Kakva bezosjećajnost, kakvo igranje ljudima,  ljudskim sudbinama, kakvo poistovjećivanje ljudi, žena, djece sa brojkama, sa kokošima,  sa životinjama…

Opasan lik zvani Erdoan

Obrazovanje mladog <a href="https://avaz.ba/tag/4975/muhamed-filipovic">Muhameda Filipovića</a> započelo je prije nego što je pošao u školu i bio uključen u tadašnji obrazovni sistem. Ono se sastojalo iz brojnih pouka koje mu je davao otac i to posebno onih koje su se odnosile na njegov vjerski identitet.Kako je već u petoj godini savladao vještinu čitanja, čemu ga je podučio otac, a zatim je logično prešao i na čitanje tekstova na koje je nailazio u kući, to je zavirivanje u knjige, časopise i listove, a posebno u veliku Mejerovu ilustriranu enciklopediju „Weltaal und Menschheit“, postalo njegov glavni <a href="https://avaz.ba/tag/21487/hobi">hobi</a>, zapravo zanimanje kojem je ostao odan cijelog života.

<h2>Veza s najvećim umovima svijeta</h2>

Čitanje tekstova u cilju da dokaže kako zna da čita, preraslo je za kratko vrijeme u naviku čitanja, a ta navika se brzo razvila i obuhvatila i umjetničku literaturu kao posebni žanr pisane riječi.Tako je čitanje literature, u prvom periodu čitanja svega što mu je došlo pod ruku, postalo sastavni dio njegovog dnevnog zanimanja. Od čitanja usput nađenih i za njega, posebno po ilustracijama, zanimljivih tekstova, a kasnije i djela domaće poučne i umjetničke literature, razvilo se na koncu u potrebu i naviku čitanja djela velikih domaćih i svjetskih pisaca, koji su bili ne samo poznati nego uopće smatrani osnivačima svjetske pisane kulture.Ova navika i interes koji se iz nje razvio doveli su Muhameda kao mladog dječaka u vezu s najvećim umovima svijeta i na neki način ga opčinili, pa je knjigu, još od najranijih dana, zapravo od prvog razreda osnovne škole, smatrao najboljim prijateljem i najvećim izvorom zadovoljstva.Taj osjećaj osobito je ojačao kad je od svog učitelja Dušana Srdića dobio na dar Puškinov kratki roman „Kapetanova kći“. Taj dar i činjenica da je knjigom bio odlikovan kao najbolji u razredu, utjecao je na njega, tako da je počeo čitanje smatrati dnevnom potrebom i neophodnim saputnikom u životu.

<h2>Put ka spoznaji onog što je u životu bitno</h2>

Praksa stalnog čitanja ga je dovela do uvjerenja da se u knjigama nalazi sva mudrost svijeta i da mu samo druženje s mislima sadržanim u djelima velikih ljudi otvara put ka spoznaji onog što je u životu bitno, tj. da je čitanje i druženje s velikim umovima kroz njihova djela siguran put ka istini o svijetu i sebi samome.Može biti da je snaga ovog utjecaja nastala i zbog činjenice da je Muhamed u svojoj porodici bio daleko najmlađi član, jer je bio jedanaest godina mlađi od najmlađe mu sestre Zilhe, tako da je od najranijeg djetinjstva bio upućivan, a potom je stekao naviku da se druži sa starijim, i to mnogo starijim ljudima, da ih imitira i čita knjige koje su oni čitali, a zatim da čita sve novine i časopise koji su dolazili u kuću, što ga je veoma rano dovelo u sferu ozbiljne literature, nauke i kulture, ali i učinilo prerano sazrelim, a to se uveliko odrazilo na njegov cjelokupni život.

Profil, čiji su obrisi nastali veoma rano, nastavio je da se razvija u pravcu u kojem su ga usmjeravale opće okolnosti tog vremena, sukoba između fašizma i mržnje kao njegove osnovne ideološke i osjećajne baze i normalne ljudske želje za ljubavlju, mirom i slobodom.

Budući da je, silom životnih okolnosti, već u četrnaestoj godini života bio primoran da samostalno donosi veoma važne životne odluke, za Muhameda je veza teških životnih okolnosti i traženja istine o svijetu u kojem živi u djelima velikih pisaca i mislilaca odredila njegovu budućnost. Imao je, mada danas mora priznati da su one bile imitativnog porijekla,već sa trinaest godina formirane stavove o veoma bitnim stvarima života i ljudskih odnosa, tako da mu je intelektualni život bio predodređen i vodio ga ka težnji da shvati povezanost svega što se u svijetu zbiva u želji za razumijevanjem cjeline postojanja svijeta i njega samog, dakle ka filozofiji.Kad je među knjigama u kući našao neka filozofska djela, počeo je upravo u tim godinama čitati takva djela i pokušavao ih razumijevati u mjeri i na način kako je to njegov opći intelektualni i duhovni status dozvoljavao.

<h2>Stres zbog ustaškog režima i vladavine fašizma</h2>

Opisana okolina i socijalni medij u kojem je odrastao i stjecao prva iskustva života, formirali su njegov ljudski profil i shvatanja o odnosima među ljudima. Njegov duhovni profil će nastati iz spoja socijalnog odgoja u sredini koja je imala uređene odnose i jasna pravila ponašanja i intenzivnog obrazovanja i duhovnog života koji je velikim dijelom i sam stvarao.Taj profil, čiji su obrisi nastali veoma rano, nastavio je da se razvija u pravcu u kojem su ga usmjeravale opće okolnosti tog vremena, a to su bile okolnosti sukoba između fašizma i mržnje kao njegove osnovne ideološke i osjećajne baze i normalne ljudske želje za ljubavlju, mirom i slobodom.Muhamed nije nikada mislio o tome koliko je na njegov ukupni duhovni profil utjecao ogromni stres koji je cijela njegova porodica doživjela nastankom ustaškog režima i vladavine fašizma, mada se i ta situacija ne može izuzimati iz kompleksa događaja koji su od nevinog i radosnog dječaka, sklonog igri i druženju sa vršnjacima, preko noći načinili sazrelog čovjeka koji se suočava s pitanjima kako odoljeti sveopćem zlu, kako sačuvati svoj i život svojih najbližih i šta raditi u situaciji krajnje nemoći, s jedne, i krajnje nužnosti za otporom nastalom stanju, s druge strane.

Veza teških životnih  okolnosti i traženja istine o svijetu u  kojem živi u djelima velikih pisaca i  mislilaca  odredila je njegovu  budućnost

Preko noći je sazrio u čovjeka koji se suočava s pitanjima kako odoljeti sveopćem zlu

Ugledna sarajevska profesorica Emira Švraka i naredni mandat bit će na čelu Saveza udruženja osoba s cerebralnom paralizom Federacije BiH. To je i svojevrsno priznanje za nesebičnu brigu i trud da se osigura kvalitetniji život za oko 600 porodica u okviru ovog saveza.&nbsp;
Švraka se u proteklom periodu maksimalno zalagala za prava i bolji život ove populacije, zbog čega, s pravom, dobiva isključivo pozitivne kritike cjelokupne bh. javnosti.
Njenu upornost, želju i dugogodišnju borbu za prava osoba s poteškoćama u razvoju prepoznali su ne samo u našoj zemlji nego i šire, pa je oboljeli od cerebralne paralize s pravom zovu svojim borcem i istinskim herojem.
Da uživa i podršku u Savezu, čiji je jedan od osnivača, potvrđeno je u četvrtak, kada joj je na drugoj izbornoj sjednici Skupštine, održanoj u Zenici, produžen mandat.
Emira Švraka rođena je 13. juna 1955. godine u Beogradu. Specijalista je fizikalne medicine i rehabilitacije, magistar dječije i adolescentne psihijatrije i psihologije, a već 22 godine radi u rehabilitaciji s porodicama djece i osoba s multiplim teškoćama.

Godinama se bori za prava osoba s cerebralnom paralizom

Švraka: Jedan od osnivača federalnog saveza

Emira Švraka: Borac za bolja prava oboljelih

Temeljna kriza 21. stoljeća za Evropu je izbjeglička kriza, slažu se stručnjaci, no, kod nas, gdje je stručnjaka opće prakse u svakom sokaku po nekoliko, niko, za divno čudo, nije prepoznao problem.&nbsp; U susjedstvu i širom Evropske unije imaju plan A, B i C, za svaki slučaj i priliku, a kod nas ne vape za pomoći samo u Krajini i Tuzli, gdje kriza dostiže kritičnu tačku, već i državne institucije, poput Granične policije, koji nemaju ni osnovnih sredstava za rad. Delegacija Evropske unije u BiH jučer je, po ko zna koji put, pozvala bh. vlasti da rješavaju problem, pojačaju napore, preuzmu odgovornost. I, prije svega, pokažu minimum humanosti i migrantima koji žive u neljudskim uvjetima u Vučjaku osiguraju makar malo dostojanstva.
Svjesni su i Evropljani da Bihać i Unsko-sanski kanton teret krize više ne mogu i ne trebaju nositi sami. Znaju i ptice na grani da će zima donijeti probleme i migrantima i građanima oko migrantskih naselja. Ove i prošle godine EU je našoj zemlji osigurala 34 miliona eura za pomoć migrantima. Je li vrijeme da pitamo gdje je taj novac? U isto vrijeme, a s dolaskom hladnijih dana, migrantska ruta sve je utabanija prema Hercegovini. Tamo je već pala prva žrtva, a mještani rijetko naseljenih sela su u strahu. Politički spin zna udariti gdje smo najslabiji. A tu i nadaleko čuveno gostoprimstvo pada u vodu.
No, vlasti to niti vide, niti čuju, niti saosjećaju. Ni fening nije otišao na račun graničara, koji budno paze ne samo da ilegalni migranti uđu u zemlju već i šverceri, dileri, ubice, bjegunci pred zakonom.
Tako naš problem, na kraju krajeva, nisu migranti. Mi smo problem sami sebi. Kad prepustite svoju granicu na milost i nemilost, šaljete signal da vas nije briga. Ni za imovinu, ni za građane, ni za vlastito dvorište. To se zove temeljna kriza.

Zločin, zlo i naopako

Ediba-Bakira Trbonja-Kapić: I kraljica joj odala priznanje

Rahman Isić: Pravda, a ne osveta

Čekajući "Volkswagen"

Sretna Nova godina

Ajla Greda: Projekti za žene

Sadik ef. Fazlagić: Akcija za primjer

Alibi za konflikt

Azra Dedić: Istinska šampionka

Ko posljednji izađe, nek' ugasi svjetlo

Hrabri Zaev

Puls sedmice / Kako majka digne ruku na svoje čedo

Opasan lik zvani Erdoan

Preko noći je sazrio u čovjeka koji se suočava s pitanjima kako odoljeti sveopćem zlu

Emira Švraka: Borac za bolja prava oboljelih

Temeljna kriza

Kolumne

Zločin, zlo i naopako

Ediba-Bakira Trbonja-Kapić: I kraljica joj odala priznanje

Rahman Isić: Pravda, a ne osveta

Čekajući "Volkswagen"

Sretna Nova godina

Ajla Greda: Projekti za žene

Sadik ef. Fazlagić: Akcija za primjer

Alibi za konflikt

Azra Dedić: Istinska šampionka

Ko posljednji izađe, nek' ugasi svjetlo

Hrabri Zaev

Puls sedmice / Kako majka digne ruku na svoje čedo

Opasan lik zvani Erdoan

Preko noći je sazrio u čovjeka koji se suočava s pitanjima kako odoljeti sveopćem zlu

Emira Švraka: Borac za bolja prava oboljelih

Temeljna kriza