Konjičanin <a href="https://avaz.ba/tag/79707/safet-hebibovic">Safet Hebibović</a> je strastveni kolekcionar koji posljednjih 40 godina prikuplja arhivsku građu o svom rodnom gradu. 
Počeo je od običnih oglasa za najavu fudbalskih utakmica, a onda je prešao i na sve ostalo što mu je bilo interesantno o Konjicu. Tekstovi, knjige, razglednice, značke, fotografije i drugi vrijedni eksponati dio su sada neprocjenjivog blaga koje se krije u njegovom domu.
Posjeduje 20.000 fotografija, na hiljade knjiga iz različitih oblasti, kao i knjige najpoznatijih konjičkih pisaca. U njegovim zbirkama nalazi se i 2.000 fotografija Konjičana koji nisu više među živima, 330 razglednica grada iz austrougarskog perioda, 550 fotografija narodnih nošnji, 1.700 znački, stare novčanice i mnogo drugih vrijednih predmeta i pisanih tragova o Konjicu i okolici.
Hebibović je dio svoje arhivske građe proteklih godina poklonio Zavičajnom muzeju Konjic te tako svi posjetioci u rodnoj kući Zuke Džumhura mogu pogledati 527 njegovih karikatura. 
Ovaj skromni Konjičanin može biti primjer mnogima kako se čuva tradicija i kulturna baština svoga grada.
Ovih dana intenzivno radi na pripremi izložbe povodom 100. godišnjice rođenja Zuke Džumhura, kao i na pripremi knjige o Fudbalskom klubu Igman, također za 100. godišnjicu postojanja. Dobitnik je najvećeg općinskog priznanja - „Plakate sa zlatnim grbom“.

U njegovim zbirkama nalazi se i 2.000 fotografija Konjičana koji nisu više među živima

Safet Hebibović: Čuvar baštine

Njemački ministar obrane Karl-Teodor cu Gutenberg (Karl-Theodor zu Guttenberg) prije nekoliko godina podnio je ostavku na dužnost zbog afere koja je izbila nakon što je obznanjeno da je dio njegovog doktorata plagijat. Ništa neobično za ovu zemlju. Pritisak javnosti i nije trebao, odgovornost prema biračima učinila je svoje.&nbsp; 
Siniša Mali, ministar finansija Srbije, nije podnio ostavku nakon što je nedavno utvrđeno da je njegov doktorat plagijat. Ostavku nije podnio ni ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović, koji je, prema navodima medija, također stekao nevažeću diplomu u Poslovnoj školi “Megatrend International Expert Consortium Limited”.
 
Ništa bolje nije ni preko Drine. U aferi „Megatrend“ obznanjeno je ime i <a href="https://avaz.ba/tag/30494/petar-dokic">Petra Đokića</a>, ministra energetike Republike Srpske. Naravno, ni on nije podnio ostavku nakon što je navedeno da je “Megatrendovu” fakultetsku diplomu stekao za godinu.
 
Preko entitetske linije, također, ista situacija. Ministrica obrazovanja i nauke u FBiH Elvira Dilberović nedavno je izjavila da je utvrđeno da je u institucijama desetine onih s lažnim fakultetskim diplomama. Pogađate: U javnosti se nije pojavilo ime nijednog „lažnjaka“ koji je ostao bez posla, pogotovo ne da je sam dao ostavku ili otkaz.
 
E baš zato je Njemačka - Njemačka. I baš zato ćemo još zadugo moći samo sanjati da živimo kao Nijemci. Stručna sprema na prvom mjestu prilikom imenovanja na bilo koje pozicije, odgovornost političara prema biračima i javnosti, red, rad i disciplina, i u narodu i u vlasti... Sve ono čega nema na divljem Balkanu, kako nas često nazivaju.
 
Dok toga ne bude, hiljade mladih, visokoobrazovanih će biti na birou za nezaposlene, a „lažnjaci“ - bratići, sestrići, tetići, i dalje će nam biti na grbači. Bez ikakve odgovornosti oni će nastaviti krčmiti novac koji se slijeva u budžet od poreza svakog zaposlenog građanina. Dok njih nahranimo, neće ostajati mnogo penzionerima, socijalnim kategorijama... Jer, skupa je diploma koja se stekne preko noći.

Lažne diplome otkrivene i u BiH i Srbiji, ali ostavki i otkaza, poput primjera njemačkog ministra odbrane, još nema

Lažnjaci na našoj grbači

Bosna i Hercegovina je nakon 27 godina od proglašenja nezavisnosti dobila potpuni teritorijalni suverenitet. U noći sa srijede na četvrtak, tačno u ponoć, kucnuo je historijski trenutak na koji smo decenijama čekali - da preuzmemo kontrolu nad svojim zračnim prostorom.&nbsp; Iako se dugo čekalo da Agencija za pružanje usluga u zračnoj plovidbi BiH (BHANSA) ispuni ovaj svoj strateški cilj, bili su potrebni i strateški koraci. Prava osoba za to bio je Davorin Primorac, direktor BHANSA-e, kako je to potvrdio i Ismir Jusko, bivši ministar prometa i komunikacija BiH.
Mjesta za osvrt na zlurade i negativne komentare u cijeloj priči nije bilo, jer je mladi agilni Primorac bio svjestan činjenice da će nakon ispunjenja konačnog cilja BiH i Agencija na čijem je čelu otvoriti novo poglavlje i krenuti novim putem koji može donijeti brojne benefite.
Valjalo je, stoga, u kratkom vremenu zasukati rukave i započeti cijeli niz iznimno zahtjevnih i složenih aktivnosti. Tako je predani rad i zapaženi potezi koje je Primorac povukao sa svojim timom rezultirao ogromnim uspjehom i činjenicom da je BiH sposobna kontrolirati svoje nebo.
Primorac je najavio da će BHANSA nastaviti koračati uzlaznom putanjom, a početak naredne godine označit će višemilionska ulaganja u infrastrukturu, ali i modernizaciju i nabavku opreme.
Primorac je diplomirani inžinjer prometa - aeroprometa. Na čelu BHANSA-e je od 2015. godine.

Predani rad i zapaženi potezi rezultirali ogromnim uspjehom

Davorin Primorac: Agilni direktor

<a href="https://avaz.ba/tag/25592/balkanska-ruta">Balkanska ruta heroina</a> je najkraća kopnena trasa kojom “smrt u prahu” od Afganistana preko BiH stiže u zemlje zapadne Evrope. Radi se o tonama droge koje nesmetano putuju do krajnjih korisnika koji su već odavno kupili kartu za smrt.Brojni izvještaji i usvojene strategije borbe protiv ove pošasti, bez konkretnih akcija, nisu dali puno rezultata, te se stječe dojam da je balkanska ruta besmrtna!?U ambijentu potpunog beznađa i stranputice našeg društva sve veći dio smrtonosnih pošiljki se zadržava u našoj zemlji! Ostatak zbog granica kroz koje puše promaha stiže do&nbsp;očajnika s nešto debljim džepom i EU pasošem, ali jednakom narkomanskom sudbinom. Karavani droge i dalje se kreću bh. putevima, a za sve ove godine nijedan nije otkriven – makar slučajno…Sve se svodi na nekoliko kilograma praha koji se pompezno prikazuju kao rezultati opsežnih višemjesečnih akcija zapljene, a dobro se zna da za to vrijeme prolaze stotine kilograma.Heroin je lakmus-papir za porast uličnog kriminala. Intravenozni narkoman mora dnevno ubrizgati tri doze heroina minimum, a neki i više.Za to je potreban novac koji oni nemaju. Zbog novca za heroin moraju krasti, pljačkati, otimati varati, a često i ubiti.Našoj policiji su potrebne konkretne akcije na suzbijanju krijumčarenja narkotika, a ne da izigrava “partizansku eskadrilu”.Uklonite heroin s ulice pa ćete osjetiti opadanje i drugih krivičnih djela - tada ćete s pravom moći kazati da je sigurnosno stanje zadovoljavajuće - možda vam neko i povjeruje.

Našoj policiji su potrebne konkretne akcije na suzbijanju krijumčarenja narkotika, a ne da izigrava “partizansku eskadrilu”

Karavani droge kroz BiH

Na katastrofalne uvjete u kojima borave migranti u Krajini, ali i drugim dijelovima BiH, ukazala je komesarka Vijeća Evrope za ljudska prava <a href="https://avaz.ba/tag/13288/dunja-mijatovic">Dunja Mijatović</a> prilikom posjete kampu u Vučjaku.&nbsp;&nbsp; Za razliku od domaćih političara koji okreću glavu pred ovim problemom i o njemu izbjegavaju javno govoriti, Mijatović je otišla na lice mjesta te se uvjerila u nehumane uvjete u kojima borave ove izbjeglice na svom putu ka Evropskoj uniji. 
Kazala je da takvo katastrofalno stanje nigdje nije vidjela, iako je obišla mnogo sličnih kampova po svijetu. 
Istakla je da je sramotno da je takav kamp formiran u BiH i da niko ne reagira da se stanje promijeni. Upozorila je da će ovi ljudi zbog toga ubrzo početi umirati te se opravdano pita čija će to biti odgovornost. 
Najavila je i konkretne mjere za rješavanje ovog problema, odnosno hitno zatvaranje kampa. Mijatović je za sutra zakazala sastanak s odgovornima u BiH.

Ogorčena stanjem u migrantskom kampu u Vučjaku, zatražila njegovo hitno zatvaranje

Dunja Mijatović: Lekcija bh. političarima

Objavljeni rezultati <a href="https://avaz.ba/tag/79862/pisa-istrazivanje">PISA istraživanja</a>, koji pokazuju da je svaki drugi 15-godišnjak u našoj zemlji funkcionalno nepismen, izazvali su reakcije&nbsp;i čuđenja. 
No, tome mjesta nema jer, budimo svjesni, od Dejtona do danas svjedočimo urušavanju obrazovnog sistema BiH. Pogrešna politika, neulaganje, politika u školskim klupama i nisu mogli dati bolje rezultate. Sve drugo bilo bi, zapravo, čudo! 
Previše je izgovorenih velikih riječi i pogrešnih djela. Što smo se više zaklinjali u ljepšu budućnost i najkvalitetnije obrazovanje u regionu, sve smo bili bliže dnu ljestvice. Živimo u zemlji u kojoj se olako dijele petice i diplome. Naša država je zauzela 62. mjesto od 79 pozicija. Daleko je od Kine i Singapura. koji zauzimaju prvo i drugo mjesto na listi.
Više od 20 godina govorimo o reformama, a ne provodimo ih. Bavili smo se politikom i politikantstvom, pothranjivali dvije škole pod jednim krovom, tužakali se koji će udžbenik u koju školu. A problem prepoznali nismo.
Preskup „obrazovni aparat“, očito nesposoban da riješi krucijalne probleme, ponovo će udarati po leđima onih koji trebaju iznjedriti ovu državu.
Profesori i učitelji su izgubili na cijeni, političari i institucije sve to gledaju skrštenih ruku i samo se brinu za ideologiziranje školskih programa.
Kao pačići iz dječije pjesme: Mučili se, mučili od srijede do petka, al' se nisu maknuli dalje od početka.
Generalno, zato ovi rezultati nisu poražavajući ako za tri godine budemo imali bolje. Da se maknemo od početka!&nbsp;

Više od 20 godina nismo proveli reformu, bavili smo se dvjema školama pod jednim krovom, uveli politiku u školske klupe

Škola za pačiće male

Izlazimo na proteste, nećemo odustati od naših zahtjeva, tražimo samo svoja prava. To su samo neke od izjava koje je proteklih godina uporno ponavljao predsjednik Udruženja poljoprivrednika FBiH <a href="https://avaz.ba/tag/5661/nedzad-bico">Nedžad Bićo</a>. 
Njegov rad i borba su se isplatili. Poljoprivrednici će iduće godine iz budžeta FBiH dobiti dodatnih 18 miliona KM. Sa 87 miliona KM godišnjih izdvajanja nakon dugo vremena poljoprivrednici su zadovoljni.
Izlazio je Bićo i na proteste, borio se za prava svojih kolega. Nada se da će naredna godina zbog uspješnih pregovora s Vladom FBiH biti prekretnica za poljoprivredu. 
Dobit će poljoprivrednici i mogućnost za apliciranje za povoljnije kredite.
I nije uspjeh Biće i njegovih kolega samo njihov. Smanjivanjem uvoza i povećanjem izvoza cijelo bh. društvo bit će uspješnije.

Poljoprivrednici će iduće godine iz budžeta FBiH dobiti dodatnih 18 miliona KM

Nedžad Bićo: Trud se isplatio

Valja na početku upozoriti da patetici ovdje nema mjesta. Kad govorimo o bolesnoj djeci, sve riječi nisu dovoljne da iskažu humanost, sva naša djela dovoljno jaka da pomognemo, sve što činimo i znamo nije efikasno ako na kraju priče rezultat ne pokaže da je dijete spašeno, a misija uspjela.
Liječimo djecu sadakom, otvaramo račune, skupljamo pomoć na ulicama, trgovima, akcijama. Tamo se prodaju kolači, ovamo organiziraju humanitarni bazari, po društvenim mrežama i novinama dijele poruke i apeli. Skuplja se, okuplja, traži način za ma i najmanji prilog. Raste nova generacija kojoj je SMS spasio život.
Ogorčeni upućujemo telefonski poziv, dvije po dvije markice, u nadi da će naš prilog spasiti život nekoj djevojčici, dječaku. Smirujemo savjest i navečer prije spavanja pohvalimo sebe jer smo učinili neko dobro djelo. Ljudski je i to. No, neljudski je što nam je baš to postalo normalno.
Iz udruženja koje je jučer pred Kliničkim centrom u Sarajevu apeliralo da se da samo jedan potpis da djevojčica Nadin Smajlović krene ponovo na liječenje u Turskoj. Cijeli je slučaj dospio na naslovnice kada je njen otac Denis zaprijetio doktoru (plinskim) pištoljem. Javnost se podijelila na one koji tvrde: „I ja bih za vlastito dijete učinio sve“ i one koji smatraju: „Ništa se, ama baš ništa ne smije rješavati silom i pištoljem“.
U priči o Nadin tako se izgubila sama Nadin. Bavili smo se posljedicama, a ne uzrokom. Raspredali na čijoj smo strani, a zaboravili (kako nam je to uglavnom i svojstveno) da oko nas na raznim listama i u bolnicama puno djevojčica i dječaka čeka liječenje. Malo zbog toga što više nema ko da ih liječi kod nas, malo zbog toga što smo izgubili povjerenje i u ove što su ostali, mnogo i zbog činjenice da je svijet, dok smo se mi bavili politikom, u medicini otišao daleko.
Imamo fondove iz kojih nije grijeh zagrabiti kad dijete treba poslati u daleki svijet na liječenje. Svi radimo i ulažemo u te fondove. Oni bi trebali biti naša savjest, naš humanitarni broj, bazar i akcija. I opet nešto ne štima.
Nema sistema, ukratko rečeno. A kad nema sistema, lako je izgubiti se u bespuću administracije. Djeci, posebno!

Ogorčeni upućujemo telefonsi poziv dvije i po markice, u nadi da će naš prilog spasiti život nekoj djevojčici, dječaku

SMS generacija

Dok većina njegovih vršnjaka stremi ka gradovima ili nestrpljivo čeka vizu pred nekom od ambasada, Ajdin Hodžić iz Trešnjice kod Goražda ima samo jednu želju – da njegovo stado od 100 ovaca iduće godine bude dvostruko brojnije.
Amanet je to koji je preuzeo od oca Ferida, s kojim je još od djetinjstva gradio farmu na oko 1.300 metara nadmorske visine.
Teške fizičke poslove radi još od sedme godine, bez oca je ostao u 18., pa je briga o stoci, u surovim planinskim uvjetima, već pet godina na njegovim plećima. Iako ima samo 23 godine, skromni Ajdin kaže da i starost namjerava dočekati u selu u kojem je odrastao i u kraju iz kojeg je većina stanovnika otišla.
Kaže da nema odmora ako hoćeš nešto da imaš. Navodi da ne želi svaki dan sjediti u Goraždu i ispijati kafe, jer bez truda i rada sa svojih deset prstiju ne može se ostvariti ništa.
Mladić koji kao da je rođen u neko drugo vrijeme, kada se zemlja cijenila i obrađivala i kada mladi nisu imali iluzija o brzoj i lakoj zaradi, s uzvišenja iznad kuće nastavlja gledati svjetla Sarajeva. Uvjeren da u velike gradove ne možemo svi stati i da upravo u Trešnjici može osigurati bolji život.
Ajdin Hodžić rođen je 5. avgusta 1996. godine. U Trešnjici živi s majkom.

Mladić iz Trešnjice kod Goražda farmu uspješno vodi već pet godina

Ajdin Hodžić: Vrijedni farmer

Mersudin Ahmetović, majstor... Ekstaza kad je zabio gol Vedranu Kjosevskom. Imaju ih, sad će naplatiti petardu s Grbavice, ali kako utakmica odmiče, nekako se steže u srcima navijača Sarajeva. 
Željo je bolji. Jedan, drugi, treći... Opet poniženje. Poruke, Amarove slike... Bombarduju sa svih strana, a vala, i može im se. 
Nakon svega, nakon dva posljednja derbija, najrealnije bi bilo zapitati se razumiju li ovi koji su nosili dres Sarajeva u derbiju, a nikako branili čast tog kluba, koliko navijačima znači ta utakmica. Imaju li oni uopće osjećaj koliko je to bitan dan i koliko su bitni dani nakon te utakmice? 
Zapisnik s utakmice možda govori ponajbolje. Sarajevo je gradskom rivalu na megdan izvelo 18 igrača, uglavnom bh. i balkanskih gastarbajtera na privremenom radu u glavnom gradu BiH. Nijedan igrač Sarajeva nije bio član omladinskog pogona ovog kluba pa možda kao dijete nije ni gledao neku od utakmica Sarajeva.
Na kontra strani, egezkutor je bio Semir Štilić, čovjek koji je cijeli život navijač Želje. Kjosevski, Sadiković, Osmanković, Stanić... Sarajevo takvih nema.
Za utjehu, Sarajevo ima zvaničnu stranicu, koja je poraz objavila i na engleskom. Veoma je bitna stvar izgubiti i na engleskom, da se može pročitati, do Vijetnama, a i šire. Uostalom, ni u tim kancelarijama se ne može naći neki bordo Štilić.

Za Sarajevo nije igrao nijedan igrač koji je tu ponikao

Gastarbajteri s Koševa

Aktuelni predsjednik Crne Gore Milo Đukanović osvojio je još jedan mandat na čelu vladajuće crnogorske stranke Demokratske partije socijalista (DPS). 
On je jedan od rijetkih regionalnih, pa i svjetskih političara, koji je do sada ostvario sve svoje političke ciljeve. Svoju Crnu Gore najprije je poveo putem nezavisnosti, a potom je uveo u NATO, uprkos brojnim osporavanjima pojedinaca. 
- Utrli smo put nezavisnosti i evropeizaciji Crne Gore. Posebno ako znamo njenu stoljetnu zagledanost u suprotnom smjeru. Crna Gora je bila u stanju da odbrani svoj nacionalni interes, umjesto da se prepusti tuđem, kao mnogo puta u dugoj ratničkoj historiji – rekao je Đukanović prilikom obraćanja na subotnjem Kongresu DPS-a. 
Istaknuo je i da je “članstvo u NATO-u bila kruna reformskih napora na usvajanju visokih demokratskih standarda”.
Kako stvari stoje, Crna Gora bi, pod njegovim vodstvom, ponajprije iz regiona trebala dobiti i tu drugu krunu, a to je ponopravno članstvo u Evropskoj uniji. 
Tako bi crnogorskom lideru samo ostao i taj cilj, za koji postoji nada da će ga ispuniti u ovom mandatu.
Đukanović je rođen 15. februara 1962. u Nikšiću. Kad je imao 29 godina, 1991., postao je najmlađi evropski premijer. Nakon toga se u više mandata nalazio na poziciji premijera i predsjednika Crne Gore.

Jedan od rijetkih političara koji je ostvario skoro sve svoje ciljeve

Milo Đukanović: Lider za evropsku Crnu Goru

Visoki predstavnik za BiH <a href="https://avaz.ba/tag/605/valentin-inzko">Valentin Incko</a> (Inzko) i ambasador Sjedinjenih Američkih Država u BiH Erik Nelson (Eric Nelson) obratili su se pismom poslanicima Skupštine, premjeru Vlade Tuzlanskog kantona Denijalu Tulumoviću, ministru unutrašnjih poslova Sulejmanu Brkiću, kao i direktoru Uprave policije MUP-a TK Dževadu Kormanu.&nbsp;&nbsp; Pismo, naravno, nije pisano da bi se dotični upitali za zdravlje i raspoloženje, već se sa pravom upozoravaju na svu pogubnost aktuelnog Prijedloga izmjena Zakona o Ministarstvu unutrašnjih poslova TK, o kojem bi se ovih dana trebala izjašnjavati većina u Skupštini.
Izmjenama se policija, čita i onaj ko nikad čitati nije znao, stavlja pod političku kontrolu vladajućih struktura, koje bi putem svog ministra unutrašnjih poslova trebale određivati prioritete u radu policije. Svašta! 
Ministru koji trenutno stoji na čelu MUP-a TK i koji na sva usta brani predložene izmjene Zakona, ne može se osporiti da se “savršeno razumije” u debljinu asfalta na putevima Tuzlanskog kantona, ali kad je u pitanju rad policijskih profesionalaca, počevši od običnog pozornika do najviše rangiranog policijskog dužnosnika, tačnije komesara, očigledno je da pojma nema. 
Jer, osnov za rad svake ozbiljne policije je njena profesionalna spremnost i neovisnost o bilo kome, posebno ne o moći onih koji uporno sanjaju stanje gdje policija prisluškuje, uhodi, tužaka i hapsi kad oni kažu, a ne kad to zakon odredi. 
Izmjene Zakona o MUP-u TK koje Vlada objašnjava “neophodnošću unapređenja mehanizma efikasnosti nadzora i kontrole rada Uprave policije”, javno su priznanje da se policijski profesionalci trebaju staviti pod kontrolu izvršne i političke vlasti TK.
Stoga su predložene izmjene, osim na negativne reakcije javnosti, međunarodnih zvaničnika i predstavnika opozicije, već naišle i na otpor dijela vladajuće većine u Skupštini TK.

Osnov za rad svake ozbiljne policije je njena profesionalna spremnost i neovisnost

Policajci na udaru politike

A gdje je to on igrao u posljednje vrijeme? Udebljao se… Ma, neće biti spreman ni za godinu, ništa od njega… Ne bi došao nazad da je valjao… sve se to moglo čuti iz usta “stručnjaka” koji, navodno, dobro poznaju fudbalske prilike, kad je objelodanjeno da se <a href="https://avaz.ba/tag/46597/semir-stilic">Semir Štilić</a> vraća u svoju BiH i svoj Željezničar. On je šutio i spremao se.&nbsp; A onda je počeo u svakoj minuti pokazivati kako oni koji su tvrdili navedeno, nisu baš posebno stručni za komentare o fudbalu. 
Zenit onoga što radi već nekoliko kola stigao je na Koševu, u 140. vječitom derbiju. Sigurno njemu na najdražem mjestu da se pokaže ono umjetničko što jedan fudbaler može imati u sebi. 
Dva gola i asistencija zvuče kao rogobatna statistička informacija, ali on Željinoj igri, pokazalo se još jednom, daje mnogo više. Taman toliko da se kaže: “Naklon majstoru.”
Semir Štilić rođen je 8. oktobra 1987. godine u Sarajevu. Nakon što je prošao Željinu školu, igrao je za Leh, Karpati, Gazijantep, Vislu i APOEL. Nosio je dres reprezentacije BiH u mladoj i A-selekciji.

Junak 140. vječitog derbija

Semir Štilić: Naklon majstoru

Naslov ove kolumne je, naravno, refren pjesme koju napisa Davor Sučić, alijas Sejo Sexon, u užem krugu nas poznatiji kao Sula. Pjesmu je otpjevao Nenad Janković, alijas dr. Nele Karajlić, u užem krugu nas poznatiji kao Žvaljo. 
Pjesma govori o jednom od najvažnijih praznika u našim životima do devedesetih. Nevjerovatno je kako jedan tako važan datum može začas da izgubi svaki značaj. Kao da ga Bog nikada nije dao.

<h2>Kakva nova godina, kakvi bakrači</h2>

Znamo to svi koji smo živjeli u Jugi, ali da ponovimo da 29. novembar 1943. godine ulazi u istoriju kao dan kada je u gradu Jajcu održano Drugo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, što ti ga je skraćeno – AVNOJ. Tada je donesena vizionarsko-sanjarska odluka o federalnom uređenju Jugoslavije, a kraljevskoj vladi zabranjen povratak u zemlju.&nbsp;„Dragi kralju, draga vlado u egzilu, ostanite tamo gdje ste i bili dok smo se mi borili i ginuli.“ Tako nekako. A i pravedno.&nbsp;Nakon završetka rata datum je proslavljan kao Dan Republike i bio je najvažniji praznik u Jugoslaviji; kakva nova godina, kakvi božići, bajrami i bakrači. Prema tadašnjem Zakonu o državnim praznicima, proslavljao se sa dva neradna dana, u glavnim gradovima republika održavane su svečane akademije, pucani počasni plotuni, đaci prvaci su postajali pioniri, dijeljena su ordenja, a 1964. je ustanovljena i nagrada AVNOJ-a koju su dobijali istaknuti građani, intelektualci, radnici i seljaci, često, ali ne isključivo, članovi partije.
Za nacionaliste grozna, za mene divna vremena!

<h2>Pokušalo se oružjem - nije uspjelo</h2>

Neki dan je bio jedan sličan datum, 25. novembar, dan kada se obilježava ZAVNOBiH, dan kada su delegati svih naroda i narodnosti u Mrkonjiću postavili temelje savremene Bosne i Hercegovine, i kada je zapisana ona, sad već pomalo dosadna, ali uvijek tačna i važna rečenica koju mi nije teško ponoviti, a koja kaže da „Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i hrvatska, i muslimanska.“&nbsp; Pokušavam, evo, dokučiti zašto, čime motivisani, neki političari iz Republike Srpske kažu kako ne može biti obilježavanja ZAVNOBiH-a bez AVNOJ-a? Je li to znači ako budemo obilježavali AVNOJ, da će oni pristati na ZAVNOBiH? Ako je to tako, evo ja odmah pristajem, ali prvog Dodika ne mogu zamisliti kako obilježava 29. novembar. Ne možeš u isto vrijeme poštovati Karadžića i ideale koje je taj zlikovac srušio. Ne ide to.
Nažalost, obilježavanje 29. novembra je intimna stvar nas, jugonostalgičara, i svako formaliziranje toga praznika nema smisla jer je besmisleno obilježavati praznike zemlje koja više ne postoji. 
Međutim, mada to neki ne bi htjeli, Bosna i Hercegovina i dalje postoji, pa dok postoji, onda je ZAVNOBiH, htjeli to priznati ili ne, njen logičan praznik. Džaba se koprcati. Ne možete ukinuti državu tako što ćete ukinuti praznik. Obrnuto može. Može se ukinuti praznik ako ste ukinuli državu. Pokušalo se oružjem - nije uspjelo. Teško će ti, Dodiče, to poći za rukom nekim drugim sredstvima.
Poznat po odvratnim izjavama, Dodik nije iznevjerio i ovaj put. Prvo je izjavio da je Republika Srpska samo srpska, što samo idioti mogu prihvatiti kao normalan stav, a onda je dodao: „U Bosni i Hercegovini ne postoji zajednički identitet, to je izmišljotina.“ 
Dakle, mada se Srbin s juga Srbije i Srbin iz Krajine, zbog različitosti dijalekata, jedva sporazumijevaju, njih dvojica imaju zajednički identitet. To jeste tačno – imaju, ali je potpuno netačno da Bošnjak u Krajini nema zajednički identitet sa svojim komšijom Srbinom, a to jeste ta Dodikova odvratna, nacionalističko-fašistička premisa.

Budale bi trebale znati, postoji zajednički identitet čitave Jugoslavije, a kamoli Bosne i Hercegovine. Nije Jugoslavija bila slučajnost. Nije bila ni greška, kako je nacionalisti često vole predstavljati. Jugoslavija je bila previše dobra za idiote koji su je srušili, a srušili su je nacionalisti svih boja. Repovi tih nacionalističkih ideja materijalizovani su i danas u obliku Dodika, Čovića i Izetbegovića.&nbsp; Ne postoji bolja definicija, i teško da će iko na bolji način definisati ovaj problem nego što je to uradio pokojni, posljednji iskreni romantičar Balkana, Predrag Lucić: 
„Jugoslavija je bila naša EU, sanjali su je najbolji, a srušili najgori.“ 
Naročito je interesantno kako Predrag koristi glagol „sanjati“ umjesto glagola „graditi“, koji bi bio očekivan jer je u razrješenju rečenice „rušenje.“ Da, Jugoslavija se sanjala, ima nas koji je sanjamo i danas. 
A ovako kažu posljednje dvije strofe pjesme iz spomenute Suline pjesme:




“Danas je Dan Republike
 I stari se sjeća ratnih dana&nbsp;


Žao mu je što se ni klinci&nbsp; 


Više ne igraju partizana&nbsp; 


Danas svako zna&nbsp; 


Da je glava samo jedna&nbsp; 


Danas svako zna&nbsp; 


Pred kim pasti na koljena”.&nbsp;



Tačno ću sada otvoriti pivo i pustiti Žvalju.

Nažalost, obilježavanje 29. novembra je intimna stvar nas, jugonostalgičara, i svako formaliziranje toga praznika nema smisla jer je besmisleno obilježavati praznike zemlje koja više ne postoji

Danas je dan, Dan Republike

U Državnu realnu gimnaziju u Banjoj Luci <a href="https://avaz.ba/tag/4975/muhamed-filipovic">Muhamed Filipović</a> je upisan nakon prijemnog ispita 1939. godine i započeo prilježno učiti. Njegovo školovanje u osnovnoj školi je započelo dok je porodica stanovala u staroj kući (tzv. Muhamedbegova kuća), koja je za kriterije njegovog oca imala prednost zbog činjenice da je uz nju bila velika bašča, jer je Sulejmanbeg smatrao da svaka prava kuća mora biti u nekim bitnim stvarima neovisna o drugima.&nbsp;&nbsp;

<h2>Sagradio bazen da se kupa perad </h2>

Prava domaćinska kuća mora imati svoje mlijeko, povrće i voće, barem za svakodnevnu upotrebu, kako se za svaku sitnicu ne bi išlo u trgovinu. Ispred lica kuće u kojoj je porodica tada stanovala pružala se velika travnata avlija, a do nje, sa desne strane prema licu kuće, bio je baščedžik (specijalna bašča za gajenje cvijeća).&nbsp;&nbsp; Pozadi kuće je bila velika bašča za uzgoj povrća i voća, a u jednom uglu te velike površine nalazio se i poseban prostor ograđen visokim letvama namijenjen za uzgoj peradi.
U centar tog povelikog prostora Sulejmanbeg je doveo vodu i sagradio bazen da bi perad mogla da uzima vodu i da se kupa, što perad voli da čini u ljetna vremena. Na četiri ugla tog prostora nalazila su se četiri kokošinjca u kojima su držane kokoši, patke, guske i tuke (ćurke). Uz to, na lijevoj strani lica kuće nalazila se velika zgrada (štala) u kojoj su držane krave, a poseban dio bio je rezerviran za Sulejmanbegove lovačke kerove, kojih je on imao mnogo i kojima se ponosio. 
Ponos mu je osobito porastao kad je njegov ker, po imenu Pule, po općem priznanju svih lovaca, bio proglašen za najboljeg kera. Pule je postao čuven po kvalitetu i lovačkom odgoju, zbog čega su mnogi lovci molili Sulejmanbega da im ga posudi kako bi iskušali lov s tako dobrim kerom.

<h2> Peći pravljene od šamota i gline</h2>

Do štale se nalazila posebna prostorija za držanje ogrjeva koji je trošen u velikim količinama.&nbsp;Za ogrjev su korištena samo zdrava bukova i grabova drva koja je cijelo ljeto na konjima dovozio Sulejmanbegov prijatelj i lovački drug Đuro iz sela Jagare, a Hajro Višić, također jedan od očevih ljudi i pratilaca u lovu, ta drva je pilao, cijepao na određeni profil i slagao u tom dijelu štale.&nbsp;&nbsp;Drva su ložena u naročitim pećima pravljenim od šamota i gline u koju su ugrađivani keramički lončići zvani petnjaci, koji su pojačavali trajnost i intenzitet zagrijavanja, a o upotrebi uglja se tada nije ni govorilo, jer se smatralo ne samo da smrdi nego i da je otrovan.

Uz kuću, sa stražnje strane, nalazila se jedna prostorija, zvana magaza, koja je služila kao ostava za obimnu zimnicu koja je svake jeseni dolazila iz Glamoča i Ključa, a dio je spreman tokom ljeta od povrća i voća iz bašče i voćnjaka, ili od povrća nabavljanog na pijaci.&nbsp;Zbog broja ljudi koji su u kući i uz nju živjeli, sve je spremano u velikim količinama i od najboljeg materijala. Nasred avlije se nalazio bunar s uvijek hladnom i kao suza čistom vodom.

<h2>Porodica je trebala veću kuću </h2>

Mana ove kuće se sastojala u tome što je ona bila mala za potrebe velikog broja ukućana. U kući je tada živjelo desetero ukućana (Sulejmanbeg, Đulhanuma i njihovo osmero djece) i četiri osobe iz posluge i, koliko se Muhamed sjeća, najmanje troje, a često i više gostiju.&nbsp;&nbsp; Zapravo je kuća bila uvijek puna musafira (gostiju) i kroz nju je bio veliki promet ljudi. Đulhanuma je smatrala da joj je nužno više prostora i više soba upotrebljivih za smještaj ukućana, a ostali, osobito kako su odrastali, željeli su da imaju svoju sobu i insistirali da se porodica useli u novosagrađenu veću kuću.&nbsp;

Tada su se te moderno građene zgrade zvale vile, a u Banjoj Luci je nastao bum u gradnji takvih kuća, jer je grad bio veoma jeftin, ali i udoban za život i bio je meta mnogih penzionera koji su dolazili da se u njemu trajno nasele.

Prava domaćinska kuća mora imati svoje mlijeko, povrće i voće, barem za svakodnevnu upotrebu, kako se za svaku sitnicu ne bi išlo u trgovinu

Kuća Filipovića uvijek je bila puna musafira

Dugogodišnji studentski aktivista iz Jajca Samir Beharić početkom septembra počeo je raditi u američkom Kongresu u okviru prestižnog programa stažiranja „Lantos“.
Svoja iskustva o segregaciji u Jajcu, odnosno o fenomenu „dvije škole pod jednim krovom“, prenio je proteklih dana i studentima na univerzitetima „Howard“ u Vašingtonu i „George Mason“ u Virdžiniji.
Govorio je i o obrazovanju i kritičkoj svijesti studenata, univerzitetu kao svjetioniku kritičke misli, studiranju u inozemstvu, „odlivu mozgova“, kao i o NVO aktivizmu.
Tokom studiranja u BiH, Samir je bio uključen u skoro sve društvene procese. Bez dlake na jeziku, sasvim otvoreno je ukazivao na brojne probleme s kojima su se susretali sarajevski studenti. Za rodni grad Jajce dosta toga je uradio, pa je tako postao i advokat za srednjoškolce koje tamošnje vlasti pokušaju iscjepkati po etničkoj osnovi.
Naprosto je iskreni borac koji je ne posustaje u kreiranju boljeg bh. društva.
Samir Beharić ima 27 godina. Nakon završetka gimnazije u Jajcu, diplomske i postdiplomske studije pohađao je u Sarajevu, Beču, Lajpcigu, Rimu, Istanbulu i Berlinu.&nbsp;

O fenomenu „dvije škole pod jednim krovom“  govorio na američkim univerzitetima

Beharić: Mnogo uradio za rodni grad Jajce

Safet Hebibović: Čuvar baštine

Lažnjaci na našoj grbači

Davorin Primorac: Agilni direktor

Karavani droge kroz BiH

Dunja Mijatović: Lekcija bh. političarima

Škola za pačiće male

Nedžad Bićo: Trud se isplatio

SMS generacija

Ajdin Hodžić: Vrijedni farmer

Gastarbajteri s Koševa

Milo Đukanović: Lider za evropsku Crnu Goru

Policajci na udaru politike

Semir Štilić: Naklon majstoru

Danas je dan, Dan Republike

Kuća Filipovića uvijek je bila puna musafira

Samir Beharić: Kreator boljeg bh. društva

Kolumne

Safet Hebibović: Čuvar baštine

Lažnjaci na našoj grbači

Davorin Primorac: Agilni direktor

Karavani droge kroz BiH

Dunja Mijatović: Lekcija bh. političarima

Škola za pačiće male

Nedžad Bićo: Trud se isplatio

SMS generacija

Ajdin Hodžić: Vrijedni farmer

Gastarbajteri s Koševa

Milo Đukanović: Lider za evropsku Crnu Goru

Policajci na udaru politike

Semir Štilić: Naklon majstoru

Danas je dan, Dan Republike

Kuća Filipovića uvijek je bila puna musafira

Samir Beharić: Kreator boljeg bh. društva