Kad imaš problem koji imaju svi igrači sjedeće odbojke razmišljaš kako svoju nesreću da kanaliziraš u sreću. <a href="https://avaz.ba/tag/35341/sjedeca-odbojka">Sjedeća odbojka</a> mnogim našim odbojkašima poslužila je kao utjeha ili barem ispušni ventil, a kroz svoju srčanost i posvećenost mnogi su uspjeli ostvariti mnoge uspjehe.&nbsp; Prije svega naši zlatni reprezentativci. Jedan od njih je Benis Kadrić. Njega su porodični problemi, kao i bolest u posljednje vrijeme odvojili od parketa. Ipak, igre i njegov kvalitet nije ostao nezapaženo. Neko ko je trebao da vidi – vidio je. Vidjeli su ga iz ni manje ni više nego brazilskog korintijansa.
Sjedeća odbojka u Brazilu nije popularna ni blizu kao neki drugi sportovi, ali činjenica da su posegnuli za pojačanjem iz bh. kluba OKI Fantomi, pokazuje koliko se ozbiljno tamo pristupa svemu, pa i sjedećoj odbojci.
Korintijans trenutno igra završnicu prvenstva, a Benis i pored silnih problema nije mogao odoliti ponudi i transferu iz snova.

Prešao u brazilski Korintijans

Benis Kadrić: Transfer iz snova

Ovogodišnje prvoaprilsko finansijsko osamostaljivanje policije u Tuzlanskom kantonu nije ličilo na šalu. Očekivalo se da će Uprava policije TK s novim zakonskim rješenjima unaprijediti upravljanje ljudskim resursima, osavremeniti policijske potencijale, ali, prije svega, depolitizirati djelovanje policijskih snaga.&nbsp;&nbsp; Šest mjeseci kasnije depolitizacija policije dobiva posve drugačije konotacije, jer je nova <a href="https://avaz.ba/tag/7069/vlada-tk">Vlada TK</a> najavila upućivanje izmjena i dopuna Zakona o unutrašnjim poslovima u parlamentarnu proceduru. 
Tim povodom oglasili su se visoki predstavnik Valentin Incko (Inzko) i američki ambasador u BiH Erik Nelson (Eric), koji su konstatirali da politici nije mjesto u policiji. Izmjene i dopune Zakona ogledaju se u tome da će ministar i izvršna vlast određivati prioritete u djelovanju policije, biti obavještavani o operativnom radu policijskih službenika, a odgovornost za učinjeno bit će samo na direktoru Uprave policije TK. 
Između redova se da pročitati da izmjene i dopune imaju u pozadini želju vladajuće većine u TK, prvenstveno Socijaldemokrata BiH, kojima je pripao resor unutrašnjih poslova, da smijeni direktora Dževada Kormana, kojem mandat istječe u martu 2022. godine. 
Razgovarajući i slušajući istupe ministra Sulejmana Brkića (SD BiH), da se zaključiti kako se svi problemi u funkcioniranju policije u protekle dvije decenije žele fakturirati na račun jednog čovjeka, aktuelnog direktora policije. No, jesu li su baš direktor policije i bivši policijski komesari krivi što su u TK vladali ili vladaju otuđeni politički centri moći ili što zakonodavac nije precizirao i davnih dana osigurao finansijsku i operativnu nezavisnost Uprave policije TK pod krovom MUP-a TK? 
Pusta slova na papiru ostala su, recimo, deklarativna opredjeljenja izvršnih vlasti o borbi protiv korupcije. Postoji i skupštinska komisija koja se bori protiv korupcije, ali izuzimajući izolirane slučajeve hapšenja pojedinih političara i direktora javnih preduzeća ili ustanova u TK, takva borba, upravo zbog političkih igara i revanšizma, nije odmakla dalje od početka. I nova partija šaha politike i policije za sada je u pat-poziciji. Uprava policije TK bi, kao, da se otcijepi, a Vlada TK to ne dozvoljava. Hoće li svoje prste u ovaj proces ponovo uplesti međunarodni faktori u BiH?

Pusta slova na papiru ostala su deklarativna opredjeljenja izvršnih vlasti o borbi protiv korupcije

Pat-pozicija

Koji datum treba obilježavati kao Dan Sarajeva? Kažu Gradska uprava i gradonačelnik Abdulah Skaka da to treba biti 1. februar kao najstariji mogući datum pisanja Isa-begove vakufname s korijenom imena Saraj.&nbsp; Profesor <a href="https://avaz.ba/tag/12891/husnija-kamberovic">Husnija Kamberović</a> odgovara argumentima - ne treba biti! I to iz mnogo razloga. Jedan od njih je i taj što vakufnama Isa-bega Ishakovića nema precizan datum. Vakufnama je datirana mjesecom, koji traje od 1. februara do 2. marta.
E, baš zato je Skaka političar, a Kamberović historičar i glas znanja. Objasnio je Skaki da, ako mu je toliko bitno da se Dan Sarajeva obilježava na osnovu pisanja Isa-begove vakufname, jedina mu je opcija da obilježava mjesec Sarajeva. 
Ukazao je Kamberović i na to na koji se način traži mišljenje akademske zajednice, da treba voditi računa i o religijskim zajednicama i posebno ono što često zaboravljamo – ako vladajućim elitama treba neki datum iz nekog njihovog razloga, da ne pitaju nauku. 
Husnija Kamberović rođen je 1963. u Mionici kod Gradačca. Diplomirao je 1987. na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, a magistrirao i doktorirao u Zagrebu. Redovni je profesor na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Gradonačelniku Skaki pojasnio da 1. februar ne može biti Dan Sarajeva osim ako ne želi obilježavati mjesec Sarajeva

Kamberović: Slušati i religijske zajednice

Husnija Kamberović: Glas znanja

<a href="https://avaz.ba/tag/18/mostar">Mostarski Uborak</a> zasigurno je najčuvanija deponija u Bosni i Hercegovini, a vjerovatno i jedan od najsigurnijih objekata u državi. Jer, od ponedjeljka ovu deponiju osiguravaju jake policijske snage. Iste one koje su, ne zna se po čijem nalogu, jer Hercegovačko-neretvanski kanton nema šefa policije, silom rastjerale građane koji su u petodnevnoj blokadi držali deponiju.&nbsp; Od tada traje svojevrsna igra mačke i miša između policije i mještana. Ni jednima ni drugima nije lako. Jer, policajci znaju da u opisu njihovih zadataka nije danonoćno osiguravanje smetljišta, ali su dobili naređenje da pomno prate svaki korak i potez mještana, koji su im stalno nasuprot, u grupama, da se slučajno ne bi opet drznuli i ispriječili pred kamione sa smećem i natjerali ih u rikverc.
Iako su rastjerani ispred kapije deponije, mještani ne odustaju od svoje borbe za pravo na dostojanstven život. Znaju i da su potpuno u pravu kad kažu da preduzeće koje upravlja Uborkom, sto posto posluje nezakonito, jer od 4. decembra ne posjeduje okolinsku dozvolu.
Svjesni su da neće biti lako ni jednostavno natjerati nadležne da zatvore, saniraju i izmjeste ovo odlagalište, koje decenijama pod zemlju guta sav mogući otpad iz skoro cijele Hercegovine. Uostalom, više od pola godine, koliko traje borba mještana okupljenih oko građanske inicijative “Jer nas se tiče”, vlasti nisu pokazale interes i sluh za rješenje ovog problema. 
Pogotovo kantonalne vlasti, čiji se ministri nisu pojavili na jučerašnjem sastanku u Gradskoj vijećnici. Njihov stav je, očito, suprotan: “Jer nas se ne tiče.” 
Tako su građanima koji godinama žive apsurdnu situaciju da Mostar nema Gradskog vijeća i kantonalne vlasti, pokazale da ih množe nulom i da problem deponije, koja nosi oznaku regionalna, nije njihov. Kao da Uborak nije u Mostaru, gradu kojeg su puna usta, kad im to zatreba, svima redom.
Umjesto da su ovaj problem postavili kao prioritetan, pokazali su da im nije ni u primisli. 
Građani su pokazali da su odlučni i da neće odstupiti ni milimetar. Ne traže ničije glave i nisu huligani, samo traže svoja osnovna prava.

Više od pola godine borbe građana vlasti nisu pokazale sluh i interes za problem mostarske deponije

Njih se ne tiče

Ponudivši ostavku na mjesto vršioca dužnosti člana Upravnog odbora Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić, <a href="https://avaz.ba/tag/5723/mario-nenadic">Mario Nenadić</a> pokazao je da u našoj zemlji još ima onih koji osjećaju moralnu i svaku drugu odgovornost prema građanima koje predstavljaju.&nbsp; &nbsp; Odluku je donio čim je saznao da nije ispunjeno obećanje roditeljima djece štićenika Zavoda da će dobiti jedno mjesto u Upravnom odboru. Ovaj propust Vlade FBiH odlučio je ispraviti zatraživši da bude razriješen dužnosti u UO ili će, u suprotnom, podnijeti ostavku.
Nenadić je odgovornost prema građanima pokazao i dok je bio ministar pravde i uprave KS kao kadar SBB-a. Ostat će upamćen i kao ministar kojem je jednoglasno usvojeno skoro 20 zakona koje je predložio. 
Na promociji i zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda radi više od 25 godina i dobitnik je brojnih međunarodnih i domaćih nagrada, priznanja i zahvalnica.
Mario Nenadić diplomirani je pravnik. Rođen je 25. marta 1964. godine u Sarajevu.

Mjesto u Upravnom odbora Zavoda Pazarić ponudio roditeljima djece štićenika

Nenadić: Godinama radi na promociji i zaštiti temeljnih ljudskih prava

Mario Nenadić: Odgovornost prema građanima

Iza rešetaka probijaju pogledi ljudi koji izgledaju kao da su im duše iščupane. Jasne konture tijela nemaju, istopile su se u silnom gladovanju. Boju su izgubili, iz njih izbija sivilo. Čekaju da ih se pozove u smrt i to bi im, čini se, bilo olakšanje. Kraj beskonačnim torturama u kojima poniženje više boli od udarca kundakom puške po leđima. Smrt, ako je katil tako raspoložen, može biti brza.&nbsp;
Kratki opis bilo kojeg nesretnika koji je nekim čudnim i obično teško opisivim spletom okolnosti završio u koncentracionom logoru, jednako se može primijeniti na onoga koji je svoj kraj dočekao u Aušvicu, ali i nekoga u Omarskoj. Slične su metode mučenja, sakaćenja, dehumaniziranja i, na kraju, konačnog ubijanja bile u oba logara. Pedesetak godina razlike, drugi su ljudi, ali zlo se nije promijenilo.
Aušvic je, što bi trebalo biti svima poznato, podigao nacistički režim Adolfa Hitlera. Zločine koji su u njemu počinjeni, nezamislivo je, jezivo i, na kraju krajeva, bolesno negirati. Kao i one u Omarskoj. Ili u nekom drugom koncentracionom logoru koji su otvarani po Bosni, ali i Hercegovini. Ipak se negiraju.
Vrhunac je kad čovjek koji negira sistemsko ubijanje na najgore moguće načine, silovanja i mučenja kakva normalan čovjek ne može zamisliti niti slutiti da postoji monstrum koji ih može izvršiti, dobije jednu od najprestižnijih nagrada – Nobela.
Peter Handke ne vidi ništa sporno u tome što je davao ili daje podršku ljudima koju su provodili jezive zločine. A očigledno ni Nobelov komitet.
Nobela je 1961. dobio Ivo Andrić. Iste te godine umro je poznati francuski pisac Luis-Ferdinand Seline (Louis-Ferdinand Céline). Selin je imao zanimljivu karijeru i život. Objavio je petnaestak knjiga, od kojih su neke doživjele veliku popularnost. Kritičari su ga smatrali genijalcem. Selinova mana pokazala se malo kasnije, kad se saznalo da je početkom Drugog svjetskog rata Hitlera nazvao “pacifistom vrijednim 20 nobelovih nagrada” te javno propagirao antisemitizam, a samim tim i Holokaust.
Pitanje se, valjda, samo nazire: Da li bi današnji žiri u Štokholmu dao nagradu Selinu?

Peter Handke ne vidi ništa sporno u  tome što je davao ili daje podršku ljudima koji su provodili jezive zločine. A očigledno ni Nobelov komitet

Hitler i Nobel

Novi izvjestilac Evropskog parlamenta za Bosnu i Hercegovinu Paulo Rangel za kratko vrijeme koliko je na ovoj poziciji, pokazao je da zna o našoj zemlji itekako mnogo.
Osim što je jasno i otvoreno priznao da Evropska unija ne čini dovoljno kad je u pitanju rješavanje migrantske krize u našoj zemlji, Rangel je pomalo stidljivo naglasio da je, i pored svih problema koji postoje, napredak BiH na putu ka EU primjetan.
U jednoj rečenici nabrojao je sve probleme koji tište običnog čovjeka u BiH, ali je istovremeno i “nasavjetovao” bh. političare da se ostave jeftinih populističkih svađa i okrenu boljem životu za građane.
Otvoreno je naglasio da BiH njeguje postulate na kojima stoji i Evropska unija, što je dovoljan pokazatelj šta ovaj region znači za Brisel.
Ovaj Portugalac veliki je zagovaratelj da naša zemlja postane članica Evropske unije, jer kako je naveo, proces unifikacije EU nije potpun bez država Zapadnog Balkana.
Ove godine je osvojio treći mandat u Evropskom parlamentu kao nosilac liste Socijaldemokratske partije, koja je članica grupacije Evropske narodne stranke (EPP).
&nbsp;Po struci je pravnik, a član je Ustavnog komiteta Evropskog parlamenta još od svog prvog mandata.

Naglasio je da BiH njeguje postulate na kojima stoji i Evropska unija

Rangel: Okrenuti se boljem životu za bh. građane

Paulo Rangel: Europarlamentarac otvorenih karata

Pripravnost, upozorenje, uzbuna epizode su sve popularnije serije “Zagađenje zraka”, koju Sarajlije svake zime gledaju, najčešće uz pjesmu Josipe Lisac “Magla”.&nbsp; Dobar bi to skeč bio, ali je takav scenarij za Sarajlije stvarnost. Čim počne sezona loženja, građani glavnog grada guše se u smogu i primorani su tražiti spas na planinama.
Nije ovo problem od jučer, ali vlasti godinama zatvaraju oči pred njim. Gradnja brze ceste od Baščaršije do Ilidže, stimuliranje građana na korištenje plina i sprečavanje neplanske gradnje, rješenja su ovog problema, koji su odavno predložili stručnjaci za kvalitet zraka.
No, koga je u ovoj zemlji briga za glas struke, koja upozorava da se moramo ozbiljno pozabaviti zagađenjem zraka, jer je Sarajevo zimi kao u loncu u kojem kuha. Čim se razvedri, na smog se, međutim, zaboravi, čini se da je zdravlje kod nas najjeftinije.
Od privremenih mjera proteklih godina, poput uvođenja pravila par-nepar u saobraćaju, nismo vidjeli mnogo koristi.
Kroz maglu, međutim, isplivaju i brojni drugi problemi. Životni standard je takav da su mnogi prinuđeni ložiti nekvalitetan ugalj. Najviše bi se reda moglo uvesti u oblasti gradnje, ali tu je na sceni potpuni haos. Gradi se i pravi kako gdje ko stigne, bez osvrtanja na opći interes. I protesti građana u takvim slučajevima nisu pili vode, zgrade su ostale tamo gdje su i napravljene, a stanovnici su se umorili od borbe s vjetrenjačama.
Kako sada stvari stoje, Sarajevo će još dugo biti u samom vrhu neslavne liste najzagađenijih gradova svijeta. Stanje nije bolje ni u drugim gradovima, posebno u Zenici.
Opravdanja da su potrebna velika sredstva za strateško rješavanje ovog problema, stručnjaci za kvalitet zraka pobijaju podacima da se više novca potroši na liječenje bolesti uzrokovanih tim zagađenjem.
Što bi rekli stari ljudi, ne znamo sebi. Kad nas poklopi zagađenje, ne preostaje nam ništa drugo nego gledati u nebo te čekati kišu i vjetar da to rastjeraju. Do kada?
&nbsp;

Kad nas poklopi zagađenje, ne preostaje nam ništa drugo nego gledati u nebo i čekati kišu i vjetar da to rastjeraju, jer vlasti godinama zatvaraju oči pred ovim problemom

Magla oko nas

Kada je 2005. godine došao u Bosnu i Hercegovinu te ustvrdio da se u centru naše zemlje, u Visokom, nalaze na svijetu najveće i prve evropske piramide, Semir Osmanagić naišao je na brojne kritike i osporavanja.&nbsp;
No, 15 godina poslije, u Visoko i našu zemlju godišnje dolaze desetine hiljada turista iz cijelog svijeta, a pored piramida, tokom godina istraživanja otkriven je i nevjerovatni Prahistorijski kompleks tunela Ravne sa čak šest ulaza, a Osmanagić je svojim novcem napravio i jedinstveni park na ovim prostorima, Park “Ravne 2” s brojnim sadržajima i besplatnim ulazom.&nbsp;&nbsp;Godina na izmaku najuspješnija je za Fondaciju “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca” s više od 60.000 gostiju. Uporedo sa projektom, Fondacija je zapošljavala i brojne Visočane pa ih danas više od 70 zarađuje hljeb upravo zahvaljujući projektu istraživanja piramida, a s više od 200 smještajnih kapaciteta, Visoko je postalo turistički grad. 
Semir Osmanagić rođen je 1. juna 1960. godine u Zenici. Do 2005. uspješno je vodio privatnu kompaniju u Hjustonu (SAD), a onda se odlučio vratiti u domovinu i znanjem i ulaganjem pomoći razvoj BiH. 
Magistar je međunarodne ekonomije, a na Fakultetu političkih nauka uspješno je odbranio doktorsku disertaciju “Civilizacija Maja”. 
Inozemni je član ugledne Ruske akademije prirodnih nauka te Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori.

Godina na izmaku najuspješnija je za Fondaciju “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca” s više od 60.000 gostiju

Semir Osmanagić: Doveo svijet u Visoko

Današnji Međunarodni dan sjećanja na žrtve genocida, u BiH, kao i prethodnih godina, u znaku je tužnih govora i svjedočenja onih koji su genocid preživjeti i koji, hodajući ovom zemljom, još strahuju od sistema koji je prije 24 godine genocid osmislio.&nbsp;Da je to tako govore podaci da je među onima koje je pravosuđe Srbije, odnosno države čije su vojne i političke vlasti bile pokrovitelji genocida u BiH, zahvaljujući podršci pojedinih dilera bošnjačkom tragedijom iz domaćeg pravosuđa i određenih vladinih i nevladinih organizacija, među popisanim za hapšenje i suđenje, u najvećem broju, poredalo imena žrtava genocida. 
Jer kad se žrtva stavi iza srbijanskih rešetaka, teško da će ikada više moći posvjedočiti da je u genocidu u Srebrenici ubijeno njenih 20, 30, 50 ili koliko li već članova porodice i bliske rodbine, ili da su ih pobili oni koji su bili pod komandom i na platnom spisku Generalštaba te države.
Nije bez razloga Srebreničanin Smajo Mandžić jučer zavrištao zbog odnosa bh. pravosuđa, akademske zajednice, vladinih i nevladinih organizacija kada je u pitanju progon žrtava genocida i uopće bošnjačkih i hrvatskih žrtava rata od srbijanskog pravosuđa. 
Jer, mnogi od onih na koje Mandžić upire prstom su godinama dobro živjeli na priči o prikupljanju podataka o zločinima počinjenim u protekloj agresiji i njihovim počiniocima, a da niko ne zna šta su i za koga radili i uradili (osim za sebe). Ili, ako su već radili, koliko su nadležnim tužilaštvima, skupa s dokazima koje su prikupili, podnijeli krivičnih prijava protiv onih koji su bili predmet njihovog interesiranja. 
U Danu sjećanja na žrtve genocida u agresiji na BiH suočavamo se sa stanjem u kome te žrtve žive u strahu, kojima je ograničena sloboda kretanja, koje čekaju da po njih dođu isti oni koji su prije 24 godine došli po njihove braću, očeve, rođake.

Jer kad se žrtva stavi iza srbijanskih rešetaka, teško da će ikada više moći posvjedočiti da joj u genocidu u Srebrenici ubijeno 20, 30, 50 članova porodice i bliže rodbine

Žrtve genocida u strahu

Admir Muratović (34) iz Fojnice kod Maglaja do prije dvije godine bio je profesionalni vozač i za život zarađivao vozeći kamion širom Evrope. Posao naporan i stresan, a posljednji radni angažman bio je koban za ovog mladog čovjeka. Vratio se iz Španije, ostavio kamion i na putu kući u vlastitom automobilu zaspao i doživio nesreću.&nbsp;&nbsp; 
Vijest da će zbog povreda tri pršljena morati u kolica nije lako prihvatio. Ali, u jednom je bio odlučan, neće dopustiti nikome da ga sažalijeva i to je rekao roditeljima i prijateljima. I krenuo u novu utakmicu, kako je ovu borbu nazvao nekadašnji uspješni nogometaš. 

Admir je gotovo potpuno samostalan, od pripreme obroka do održavanja lične higijene i vježbanja u mini teretani. Tu provodi najveći dio dana radeći vježbe koje je naučio u fojničkom „Reumalu“, gdje je i počeo njegov munjeviti oporavak. Nada da bi opet mogao stati na noge „košta“ 30.000 eura. Toliko treba za tri tretmana matičnim ćelijama na klinici u Beču. 

On mašta samo o jednom, životu bez invalidskih kolica, a na tom putu ispred sebe vidi samo lice svoga sina Vedada i zbog njega ne želi život u kolicima. 

Vjeruje da će uz pomoć dobrih ljudi uspjeti prikupiti potreban novac i da će, možda, jednog dana i Vedada učiti nogometnim vještinama.

U jednom je bio odlučan, neće dopustiti nikome da ga sažalijeva

Admir Muratović: Životna utakmica

Navijači su ljudi niske moći razuđivanja, kreću se u čoporima, jer samo u masi osjećaju sigurnost, tada iskazuju i izraženu agresivnost, a ta pripadnost grupi im daje osjećaj vrijednosti i samopoštovanja. Te grupe rijetko, ili nikako, ispoljavaju pozitivne i progresivne ideje. Fašizam je pojam kojim ih najčešće opisujemo, a teško da od toga možemo naći precizniju definiciju. U njihovom ponašanju nema ništa romantično.

Naravno, kao deklarisani jugonostalgičar, kada su međunarodne utakmice u pitanju, uvijek navijam za reprezentacije i klubove iz regiona. Međutim, često i temeljito budem razočaran. Poražen!
Kao, recimo, onda kada sam čitav Mundijal srčano pratio hrvatsku reprezentaciju, a onda mi je seljačić Modrić na trg doveo Thompsona da pjeva kako bi mi na taj način pojasnio da je to ipak bio uspjeh u kome trebaju uživati samo Hrvati i da mi ostali nemamo pravo na radost.
Neki dan sam tako navijao za beogradski Partizan u meču protiv holandskog Alkmara. Mada smo vodili čitavu utakmicu, nesretno smo je završili remijem; bio sam tužan, a onda sam shvatio da je možda i bolje tako. Stvarno “Grobarima”, dakle navijačima Partizana, ne želim da budu sretni, ne želim da osjećaju radost pobjede. Više od stotinjak njih iskoristilo je priliku što su u Holandiji i otišlo je pred zatvor u Ševeningenu skandirajući ime zlikovca Ratka Mladića. Zlikovčev potomak, sin đenerala Darko Mladić tim povodom izjavljuje kako njegov otac, pored “Grobara”, ima podršku i Zvezdinih “Delija” te kako je to dokaz da Ratko “ima sposobnost da miri naizgled nepomirljive strane”. Da, baš se talentovano pomirio s Bošnjacima Srebrenice kada ih je masakrirao. Pravi je mirotvorac.
Nema potrebe koristiti eufemizme, navijačke grupe su stoka!
U domaćoj Premijer ligi prošle sedmice u Hercegovini su na teren izašli Široki Brijeg i bijeljinska Zvijezda 09. Tim povodom tribine je krasila velika fotografija sudski dokazanog zločinca Slobodana Praljka. Kakve veze ova teatralna budala ima sa sportom? Nikakve, naravno. Fotografija je tu da srpskim nogometašima iz Zvijezde 09 da do znanja kako se nalaze na teritoriji gdje je ubijanje nehrvata legitiman stav; to je fotografija u svrsi straha.

Široki je pobijedio 4 prema 0. Taj rezultat je Fudbalski savez trebao poništiti. Ne može se ravnopravno igrati utakmica ako imate osjećaj da ste na nišanu snajpera.
Nisu naši navijači jedina bagra, rasizam i nacionalizam su prisutni i na evropskoj fudbalskoj sceni.
Reprezentativac Brazila, zove se Tajson, u Ukrajini je kažnjen utakmicom neigranja, jer je pokazao srednji prst navijačima Dinamo Kijeva koji su mu rasistički skandirali. Pri tome je zaplakao na terenu i napustio utakmicu. Tajson je dobio crveni karton, jer je pokazao srednji prst navijačima, FIFA je tražila poništenje tog crvenog kartona, ali je ukrajinski Fudbalski savez ostao pri svojoj odluci. Nije lijepo ni pristojno pokazivati srednji prst, ali u ovome slučaju ja bih fudbalera nagradio, a ne kaznio.
U Italiji, Mario Baloteli (Balotelli) odavno je izložen rasističkom skandiranju zbog boje kože. U Seriji A, na utakmici između Breše i Verone Mario je bio izložen nemilosrdnom rasističkom skandiranju punog stadiona. Napustio je teren odbijajući da igra. Realno bi bilo da je stoki na tribinama pokazao srednji prst.
Nedavno je napadač holandskog Ekscelziora Ahmad Mendes Moreir je od navijača Den Boša dobio rasističke uvrede pa je utakmica prekinuta. Ispravna odluka. Zbog najmanjih rasističkih ili nacionalističkih izgreda utakmice se moraju prekidati, a fudbalere koji srednjim prstom brane svoje pravo da budu druge boje kože ili nacionalnosti, treba nagrađivati.
Ustvari, ovo je bio samo površan pregled izgreda u posljednjih nekoliko sedmica pa možemo samo misliti koliko toga u stvarnosti ima.

Ako izuzmemo Velež, čiji su navijači nekada davno nosili romantično ime “Rođeni”, svojim nazivima navijačke skupine uglavnom potvrđuju infantilnu psihotičnost. Evo nekih ovdašnjih: “Grobari” (Partizan), “Delije” (Zvezda), “Manijaci” (Željezničar), “Bad Blue Boys” (Dinamo), “Komiti” (Skoplje), “Fukare” (Sloboda), “Robijaši” (Čelik), “Lešinari” (Borac), “Varvari“ (Budućnost), “Demoni” (Istra), “Epidemija” (Modriča), “Gerila” (Travnik), “Vandali” (Iskra), “Kasapi” (Sloga Kraljevo)…
Krunski dokaz da ova imena izgledaju kao da ih osmišlja neki izrazito netalentovan tinejdžer je ime navijača FK Sarajevo – “Horde zla”. Haj što je agresivan, nego što je maksimalno netalentovano osmišljen naziv.
U kakvom mi paradoksu živimo, možda najbolje opisuje jedan sarajevski grafit. Na njemu piše: “Don’t Forget Srebrenica - Horde zla.” Grupacija koja sebe predstavlja imenom “Horde zla”, poziva nas da ne zaboravimo zločine u Srebrenici? Ma, daj, ili promijenite ime ili promijenite temu. Nema smisla, stvarno.

Široki je pobijedio 4 prema 0. Taj rezultat je Fudbalski savez trebao poništiti. Ne može se ravnopravno igrati utakmica ako imate osjećaj da ste na nišanu snajpera

Navijačka je bruka pregolema

Više od pola godine slike užasa iz migrantkog kampa „džungla“ kako je dobio naziv kamp na Vučjaku, obilaze svijet. Stotine humanitaraca, volontera, novinarskih ekipa je obišlo ovaj kamp gdje su snimali i upozoravali na najzedu zmija, minska polja u blizini, divlje zvijeri, krijumčare ljudi, bahatost hrvatske granične policije, lošne higijenske uslove, nedostatakj pitke vode i na kraju na hladnoću, snijeg, blato.&nbsp;&nbsp; I svi su se samo deklarativno zgražavali. Pet - šest isprpeletenih nadležnosti guralo se u prvi plan i to navodilo kao razlog zašto se kamp na Vučjaku ne ukloni. Tako je vruć krompir prebacivan iz ruku Grada u ruke Kantona. Kanton u ruke Federacije, Federacija u ruke državnog ministarstva sigurnosti i sve tako ukrug. Klasična ping – pong igra. 
I onda prošle sedmice Mustafa Ružnić, premijer Vlade USK hitno dođe u Sarajevo i hitno se sastade sa Draganom Mektićem, ministrom sigurnosti BiH i hitno donesoše odluku da se <a href="https://avaz.ba/tag/4745/migranti">migranti</a> s Vučjaka hitno uklone. Zar nije moglo u početkom juna kada su postavljani šatori i kontejneri, kada su migranti dnevno ubijali desetak zmija, donijeti odluku da se kamp otvori na nekoj drugoj lokaciji a ne na bivšoj deponiji smeća? 
Očigledno da je moglo ali nije bilo volje. S druge strane, migranti se žale na uslove u „džungli“ na Vučjaku, ali ni po koju cijenu ne žele ići 400 kilometara nazad. U Blažuj blizu Sarajeva. Ne žele jer su došli na prag Evropske unije jer ih nekih 30 kilometara dijeli od Hrvatske. Prema jučerašnjim informacijama, u kampu je bilo tek oko 250 migranata. Svi se razbježali. 
Iz svega ovoga, sve i da čovjek neće o tome razmišljati, sam se zaključak nameće – politika je opet umiješala prste. Naprimjer, Mektiću i Ružniću uopće nije bitno u kakvim uslovima žive migranti. Da im je bitno ne bi ni dopustili da se Vučjak otvori. Ili bi donijeli odluku da se ukloni prije 2 mjeseca. 
Ružniću politički treba da se makar prividno stabiliziuje situacija s migrantima jer mu Vlada, pogođena brojnim skandalima, stoji na staklenim nogama, a Mektića više ništa ne interesira. Poznat kao čovjek koji se s političkim neistomišljenicima obračunava psovkama preko Twittera, budućem ministru sigurnosti ostavlja u amanet novi migrnatski centar na perfieriji Sarajeva u kojem će biti smješteno namanje 1.000 migranata.

Mektiću i Ružniću uopće nije bitno u kakvim uslovima žive migranti

Ping-pong s migrantima

Sulejmanbeg je na kraju našao kuću kakvu su njegovi tražili, ali ona nije imala ono što je za njega bilo važno, a to je velika bašča i gospodarske zgrade. Međutim, napravio je ustupak djeci i uzeo tu kuću u najam, sa dogovorom da je eventualno otkupi, ako vlasnica (<a href="https://avaz.ba/tag/80079/suhra-bahtijarevic">Šuhra Bahtijarević</a>) bude za to raspoložena.

<h2>Slika tipičnog bošnjačkog imanja</h2>

Ta kuća je dobila naziv Šuhrina kuća, a <a href="https://avaz.ba/tag/4975/muhamed-filipovic">Muhamedov</a> otac je tu kuću kaparisao za kupnju. Naime, vlasnica te kuće je bila udata za Muharema Tabakovića, trgovca, koji je imao kuću i trgovinu u nekadašnjem naselju Svinjar, koje je nakon Prvog svjetskog rata nazvano Srbac. Kuću je izgradila da bi korisno uložila novac od agrara, kako se nazivao dio prihoda od agrarnih obligacija, i ostvarila dodatni prihod.
Sulejmanbeg je od doseljenja u Banju Luku stalno tražio pogodnu kuću za stanovanje, a to je za njega značilo da kuća mora biti prostrana, novije gradnje i da ima sve gospodarske zgrade te dobar komad zemlje kako bi se jedan njen dio koristio kao livada ili djetelinište, a drugi za gajenje povrća.
Jedan dio bi obavezno morao imati zasad raznovrsnog drveća i to kako voćaka tako i visokog drveća koje pruža hladovinu. To što je tražio (a bila je to slika tipičnog bošnjačkog imanja na kojem su, osobito ljeti, živjeli vlasnici), Sulejmanbeg je našao u dvije varijante. Jedna je bilo nekadašnje imanje Đinića, koje je udajom kćeri Ragibega Đinića došlo u ruke Ramizbega Begovića, a ono se nalazilo na samom ulazu u Banju Luku idući od Bosanske Gradiške, a drugo je posjedovao njegov dobar prijatelj, s kojim je često sjedio u kafani, a zvao se grof Karlo del Mestre. Grof Del Mestre je bio u Banju Luku doseljeni Talijan rodom iz okoline Trsta. Na Sulejmanbegovu žalost, Ragibegovo imanje je otišlo u miraz, a grof Del Mestre nije želio prodati svoje veoma lijepo imanje koje se nalazilo na razmeđu između krajeva zvanih Petričevac i Pavlovac, desno od puta koji je iz Banje Luke vodio prema Bronzanom Majdanu i Sanskom Mostu.

<h2>Pa, kakvi ste vi to ljudi, Sulejmanbeže </h2>

Muhamed se sjeća vremena kad su, nakon sporazuma Stojadinović – Ciano, Talijani morali da se sele u Istru, a Slovenci da dođu u Banju Luku, i kad je grof Karlo došao u njihovu kuću i ponudio Sulejmanbegu imanje na prodaju, kad je Sulejmanbegu rekao: “Evo, Sulejmanbeže, došlo je vrijeme da ostvariš svoju želju. Ja ti nudim imanje, a za novac ne brini, jer ako ga sada nemaš, ja ću te pričekati.” Sulejmanbeg je na to odgovorio: “Žao mi je, Karlo, ali sada ja ne mogu kupiti tvoje imanje.”
Del Mestre mu je ponovio da nisu problem pare ako ih Sulejmanbeg momentalno nema, da bi na tu primjedbu dobio sljedeći odgovor: “Karlo, nije stvar u parama. Kod moje hanume bi se našlo toliko koliko treba, ali ja sada, kada ti moraš da prodaš imanje, ne smijem to imanje kupiti, jer mi vjera zabranjuje da kupujem od ljudi koji su u nevolji i koji moraju da prodaju imovinu.”
Na ove riječi grof Karlo je uzviknuo: “Pa, kakvi ste vi to ljudi, Sulejmanbeže. Ako tako budete radili, propast ćete”, da bi dobio odgovor: “Karlo, ako je Božija volja da propadnemo, onda mi to nikako ne možemo spriječiti, ali mi mislimo da ćemo sigurno propasti ako ne bismo slijedili Božije naredbe.”

<h2>Banja Luka i nadbiskup Nirnberga</h2>

Interesantno je da je Muhameda na taj događaj podsjetio sin grofa Karla Kvido del Mestre, nadbiskup Nirnberga i kardinal Katoličke crkve, kad ga je, vidjevši ga na TV-u, pozvao preko svog nećaka Huberta Vinklera, Muhamedovog školskog druga, u posjetu, pokazao mu bosansku seharu i rekao da se smatra Bosancem, jer je rođen u Banjoj Luci, u kojoj je proveo djetinjstvo, i da je najljepše godine života proveo u tom gradu, a Muhameda je poznavao i s njim se ponekad igrao kada su posjećivali jedni druge.&nbsp;

Karlo, nije stvar u  parama. Kod moje hanume bi se našlo  toliko koliko treba, ali ja sada, kada ti moraš da  prodaš  imanje, ne smijem to imanje kupiti, jer mi vjera  zabranjuje da kupujem od ljudi koji su u nevolji i koji moraju da prodaju  imovinu

Kako je Sulejmanbeg kupio Šuhrinu kuću

Niko u postdejtonskoj BiH nije bio toliko ponižavan, omalovažavan, psihički, pa čak i fizički maltretiran, kao što su to bošnjački povratnici u manji bh entitet. I svaki put kad bi se činilo da je nada izgubljena, da treba ponovo dići ruke od svoje kuće, svog imanja, svoje budućnosti u tom dijelu BiH, našli bi se oni koji ne bi pristajali na dato stanje.
Jedan od njih je svakako i <a href="https://avaz.ba/tag/80068/nedzad-smajlovic">Nedžad Smajlović</a> iz Vrbanjaca kod Kotor-Varoši, koji već sedam godina, skupa sa svojim komšijama i prijateljima, vodi bitku za prava djece da u školama koje pohađaju svoj maternji jezik nazivaju bosanskim, kako se oduvijek zvao, a ne imenom nametnutim od onih koji su po svaku cijenu željeli oskrnaviti njihov bosanski identitet.
Nedžad i oni koji su mu svih ovih godina pomagali, borbu za bosanski jezik vodili su isključivo pravnim sredstvima, kao jedinim mogućim načinom da se ono što je nelegalno oduzeto legalno vrati. 
U danu kada su dočekali da nadležni sud u RS konačno presudi da učenici škole u Vrbanjcima imaju pravo na izučavanje bosanskog jezika i nacionalne grupe predmeta, Nedžad Smajlović i njegovi saborci u ovoj dugogodišnjoj pravnoj bici nisu pokazivali euforiju. 
Primjer odlučnosti, hrabrosti i izdržljivosti roditelja bošnjačke djece iz Vrbanjaca, s Nedžadom Smajlovićem na čelu, poruka je svima da u borbi za svoja prava nikad ne treba odustajati. Niti se predavati.

Primjer roditelja iz Vrbanjaca poruka je svima da u borbi za svoja prava ne treba odustajati

Nedžad Smajlović: Čovjek koji se ne predaje

Zoran Tegeltija, predsjedavajući <a href="https://avaz.ba/tag/2045/vijece-ministara-bih">Vijeća ministara BiH</a>, jučer je imao prvi radni dan. I već je počeo razgovore s čelnicima stranaka koalicije. Valja do u detalje dogovoriti ciljeve i prioritete rada buduće državne vlade.&nbsp;&nbsp; 
Kako je predsjedavajući i sam rekao, poznata su gotovo sva imena njegovih prvih saradnika, budućih ministara. Nagađa se da bi vrlo brzo BiH mogla dobiti kompletirano Vijeće ministara. 

Osim toga, na sjednici Predstavničkog doma zvanično je otkočen rad Parlamenta BiH. Formirane su sve komisije, već najavljene nove sjednice. Dobro je krenulo. 

Ako koalicioni partneri nastave raditi na ovakav način, nazire se i novi tračak nade za građane BiH. Nova vlast, doduše, s više od godinu zakašnjenja, državu bi snažno trebala povući ka Evropskoj uniji. 

To faktički građani ove zemlje i priželjkuju. Nadaju se boljitku. Osim očekivanog ekonomskog rasta, veliko rasterećenje donijet će nam i sama činjenica da više nećemo biti opterećeni svakodnevnom pričom o do jučer famoznom „formiranju vlasti“. To će biti iza nas. Novi putevi ispred. 

Neće, istina je, biti lako ni novoj državnoj vladi. Građani traže jedno, država drugo, a mogućnosti su treće. Uz sve to, minimalno su dva ključna izazova s kojima se mora hitro suočiti – migrantska kriza i odlazak mladih. 

Dodamo li tome sveobuhvatne društveno-ekonomske reforme, mnogo je posla pred Tegeltijom i njegovim ministrima. 

Za kraj će ostati put BiH ka članstvu u NATO-u. To je, također, jedan od ključnih nacionalnih ciljeva i valja ga ispuniti. Nadamo se da će Vijeće ministara uspješno dovesti našu zemlju pod taj još neprevaziđeni sigurnosni kišobran.

Benis Kadrić: Transfer iz snova

Pat-pozicija

Husnija Kamberović: Glas znanja

Njih se ne tiče

Mario Nenadić: Odgovornost prema građanima

Hitler i Nobel

Paulo Rangel: Europarlamentarac otvorenih karata

Magla oko nas

Semir Osmanagić: Doveo svijet u Visoko

Žrtve genocida u strahu

Admir Muratović: Životna utakmica

Navijačka je bruka pregolema

Ping-pong s migrantima

Kako je Sulejmanbeg kupio Šuhrinu kuću

Nedžad Smajlović: Čovjek koji se ne predaje

Vijeće za optimizam

Kolumne

Benis Kadrić: Transfer iz snova

Pat-pozicija

Husnija Kamberović: Glas znanja

Njih se ne tiče

Mario Nenadić: Odgovornost prema građanima

Hitler i Nobel

Paulo Rangel: Europarlamentarac otvorenih karata

Magla oko nas

Semir Osmanagić: Doveo svijet u Visoko

Žrtve genocida u strahu

Admir Muratović: Životna utakmica

Navijačka je bruka pregolema

Ping-pong s migrantima

Kako je Sulejmanbeg kupio Šuhrinu kuću

Nedžad Smajlović: Čovjek koji se ne predaje

Vijeće za optimizam