Ozbiljne poruke upozorenja i otrežnjenja bh. političarima uputio je predsjednik Odbora za vanjske poslove Evropskog parlamenta Dejvid Mekalister (David McAlister) u razgovoru za „Avaz“.&nbsp;&nbsp; Pozvao ih je da pokažu odgovornost prema građanima i suoče se sa svojim dužnostima. 
Otvoreno je kazao da naša zemlja više nema vremena za gubljenje, jer zaostaje za zemljama s najmanjim BDP-om po glavi stanovnika u Evropi. U isto vrijeme Mekalister je pohvalio promjene koje se tiču formiranja vlasti u BiH, ali i ponovio da je pred njima još mnogo posla poput socioekonomskih reformi i migrantske krize.
Mekalister je prepoznao ozbiljnost situacije u BiH, a jesu li i domaći političari, pokazat će vrijeme.
Dejvid Mekalister rođen je 12.&nbsp;januara&nbsp;1971. u Berlinu, a otac mu je porijeklom iz Glazgova. U Evropski parlament ušao je kao poslanik 2014. godine, a potom je obavljao mnoge funkcije.&nbsp;

Otvoreno je ukazao bh. političarima da naša zemlja više nema vremena za gubljenje

Dejvid Mekalister: Poruke upozorenja

Iz Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD) jučer su u BiH stigle lijepe vijesti. Započeo je izbor izvođača radova na dionici Koridora 5C Mostar sjever – Mostar jug, u koji spada i tunel Prenj, ukupne dužine 51 kilometar. Tako je učinjen i posljednji korak prije nego što mašine izađu na teren. 
Iako se činilo da je našoj zemlji do sada bilo najlakše osigurati novac za gradnju Koridora 5C, koji prolazi duž cijele BiH i koji je evropski transportni koridor dug oko 700 kilometara, jučer su istovremeno otkočene stotine miliona eura koje su bile potrebne da se krene u gradnju domaćeg autoputa. 

Još ako se poslušaju pametne glave pa posao dobiju naši ljudi, novac će biti još pametnije potrošen. 

Također, dobra vijest je i ta da će već u prvoj polovini naredne godine biti spreman i tender za gradnju tunela Prenj, što je glavni preduvjet da put do mora bude kraći. U pitanju je najsloženiji građevinski poduhvat na ovoj dionici jer je dužina tunela prema idejnom projektu čak 10,165 kilometara, što ga čini najdužim tunelom u regiji. Ovim će se naša zemlja pridružiti zemljama regije koje uveliko grade autoputeve. 

Može se zaključiti i to da na putu novih kilometara domaće autoceste nema novih prepreka. Vlast na državnom nivou samo što nije formirana, svi daju podršku izgradnji nacionalnog koridora. Novac je osiguran, tenderi su tu, a domaće firme i radnici čekaju da zasuču rukave i ovdje dobiju posao.

EBRD započeo je izbor izvođača radova na dionici Koridora 5C

Put do mora bit će kraći

Naš glavni grad ponovo je dobio organizaciju borilačke manifestacije „King of Kings“ (KOK). Najveća zasluga za to, svakako, pripada najboljem bh. kikbokseru&nbsp;<a href="https://avaz.ba/tag/16328/dzevad-poturak">Dževadu Poturku</a>, koji je od ljetos predsjednik KOK-a za Bosnu i Hercegovinu.&nbsp; &nbsp; 
Nakon što je tokom ljeta Sarajevo bilo domaćin uglednoj kik-boks asocijaciji "King of Kings", komentari na taj događaj bili su više nego pozitivni, tako da je naš glavni grad ponovo dobio organizaciju ovog prestižnog borilačkog događaja koji će biti održan u julu naredne godine.

Poslije imenovanja najboljeg bh. kikboksera&nbsp;za predsjednika KOK-a za BiH, krenulo se u organizaciju prvog borilačkog spektakla u našoj zemlji. Iako je organizator imao malo vremena, na kraju je sve prošlo u najboljem redu – od borbi do organizacije po standardima KOK-a. 

Za narednu godinu se najavljuje podizanje ljestvice, kako organizacijski tako i kvalitetom boraca. 

Dževad Poturak rođen je 20. septembra 1977. godine u Sarajevu. U 90 mečeva ostvario je 54 pobjede i dva remija. Pod zastavom BiH nastupao je na svim kontinentima, a borio se protiv velikog broja svjetskih velikana.

Bh. borac diže ljestvicu

Dževad Poturak: Ponovo dovodi elitu u Sarajevo

U Bosni je Hercegovini se trguje i znanjem. Dokaz za to su i oglasi na internetu preplavljeni ponudama za kupovinu seminarskih, maturskih, diplomskih i inih drugih radova.&nbsp; 
Za stotinjak maraka kupuje se lažno znanje, za nešto više novca stječu lažne diplome. S takvim diplomama izlazi se na tržište rada i kroji sudbina društva.&nbsp;Da je BiH pogodno tlo za trgovinu lažnim znanjem dokaz su i nedavno objavljeni rezultati PISA istraživanja koji su pokazali da naši đaci imaju nefunkcionalno znanje.
Prevedeno, nabubaju teoriju koju ne razumiju i od koje nemaju puno koristi. Kada trebaju to znanje pretvoriti u neki rad, dolaze u problem pa posežu za radovima na internetu.&nbsp;Naravno da nastavnici nisu krivi zbog ovakvih rezultata đaka, već nakaradan obrazovni sistem i zastarjeli nastavni planovi i programi te metode učenja.
S druge strane, nastavnici se pritišću ispunjavanjem kojekakvih formi, a kada treba iznijeti jasan stav o poražavajućim rezultatima istraživanja, u ministarstvima je muk. Niti jednog prijedloga ni inicijative za reformu lošeg obrazovnog sistema.&nbsp;Čekaju da Pisa u javnosti opet bude samo grad s krivim tornjem u Italiji. Vlastima odgovara da imamo masu učenika, a kasnije i ljudi koji nisu osposobljeni da analiziraju informacije i donose svoj sud.&nbsp;To, nažalost, ima dalekosežne posljedice. Nikoga nije briga za budućnost te djece.&nbsp;Nije onda ni čudo kada je, prema riječima jednog univerzitetskog profesora historije, student na pitanje gdje se nalazi Ravna gora, rekao da je to pitanje iz geografije, a ne iz historije, pa ne mora odgovoriti!&nbsp;Sve je opet spalo na nekoliko entuzijasta koji su nada da se nešto može korjenito promijeniti, ali im treba podrška. Da krhko znanje ojača i preuzme dominaciju internetom i društvom.
&nbsp;

Kada treba iznijeti jasan stav o poražavajućim rezultatima PISA istraživanja, u ministarstvima je muk

Trgovina (ne)znanjem

Na političkoj pozornici Bosne i Hercegovine još nikada nije zabilježen slučaj da jedan političar toliko kuka za svojom foteljom kao <a href="https://avaz.ba/tag/3504/elmedin-konakovic">Elmedin Konaković</a>.&nbsp;Nakon osam godina neupitnog vladanja nad Kantonom Sarajevo, ovaj politički gubitnik ne može shvatiti da je prokockao sve šanse i da drugi trebaju popraviti ono što on nije bio u stanju da napravi.
Nakon blefiranja da nova koalicija neće imati 18 ruku i većinu, potopljen je tom brojkom i uspaničen da je procedura njegove smjene legalno krenula.Ko o čemuČovjek koji je pokušao glumiti novu političku snagu, potpuno je smetnuo s uma da će neko otvoriti knjigu i o njemu, to je hirurški precizno uradio Željko Komšić. Komšić je rekao ono što bolji poznavaoci prilika znaju od dana osnivanja Naroda i pravde. 
Konaković je tu finansijsko-politički eksponent. Suštinski, to je politički projekt radikalnog krila SDA – Muamera Zukorlića, Hasana Čengića i Keme Ademovića.
Uz koruptivno-diktatorsko vladanje Kantonom Sarajevo, njima je propao i drugi strateški cilj da u liku spomenutog Zukorlića, koji je izgubio na izborima u Saboru Islamske zajednice BiH, dobiju sebi podobnog reisu-l-ulemu.
Zukorlić je poznat i po tome da su u Srbiji on i njegova patuljasta stranka katastrofalno poraženi na izborima u Sandžaku. Uz to, Hasan Čengić je odavno prepoznat kao samozatajni, ali vrlo uporni vođa desnice.
Kemo Ademović je bivši direktor tajne službe AID, koju je rasformirao visoki predstavnik zbog teških zloupotreba i serije nerazjašnjenih političkih ubistava, odnosno likvidacija.
Međutim, i pored toga, ko o čemu, Elmedin o poštenju. Zbog toga ne čudi da ionako malobrojni članovi NiP-a već kucaju na vrata Komšićevog ili Radončićevog političkog projekta.
Uz koruptivnu dimenziju NiP-a, o čemu su govorili Konakovićeva ministrica Bogunić i njegova podjela 600.000 KM po jaranskom osnovu ili propali pokušaj višemilionske pljačke na nepotrebnom helikopteru, potvrđuju raspadanje radikala. Da bi smirio svoje članstvo i javnost, Konaković je slagao i javno obećao da će podnijeti krivičnu prijavu protiv samog sebe i, tobože, tako dokazati da Bogunićka ne govori istinu, ali, naravno, opet je slagao.
Od otvorenog suprotstavljanja demokratskom pravu održavanja LGBT parade i saopćenjima u kojima se Komšiću podvaljuje izdaja, jer je omogućio nastavak NATO puta našoj zemlji, da se ne govori o užasnoj laži da će on biti smijenjen što se tobože protivi kockarnicama, kada ga je SDA moralno ugasila javnim objavljivanjem više stotina hiljada KM koje je upravo Konaković dobio jer je „finansijski hajrovao“ upravo od tog haram biznisa.
Ovaj radikal skriven u urbanom odijelu sada svakog dana plasira njemu karakteristične laži i nekontroliranu srdžbu. Tolika količina javno eksponirane tuge zbog gubitka vlasti jednog političara nije viđena.Propao k'o žetonAli, možda Konaković više kuka zbog toga što nije ostvaren plan spomenute trojke nego što je u politici propao, kako se u Sarajevu već sprdaju, „k'o žeton“. Njegovi ionako malobrojni članovi naveliko kucaju na Radončićeva i Komšićeva vrata ili se žele vratiti u SDA, a na Konakovićeva vrata će, vjerovatno, brzo zakucati pravna država. 
Ministrica Bogunić, koja je izašla s izuzetno teškim optužbama o korupciji svog donedavnog šefa, zaslužuje da njene argumente sasluša nadležno tužilaštvo.

Dosadašnji članovi NiP-a kucaju na vrata DF-a, SBB-a i SDA, a na Konakovićeva vrata Bogunićka je poslala pravnu državu

Konaković: Slagao da će podnijeti krivičnu prijavu protiv sebe

Elmedin Konaković: Razobličeni radikal

Pokušavam da razumijem, a da ne sudim. Vodim se i onom pravničkom da niko nije kriv dok mu se ne dokaže krivica. No, činjenica da su vodeći ljudi Muzeja zločina protiv čovječnosti i genocida 1992.-1995. stali u istu rečenicu s malverzacijama, prevarama, falsificiranjem karata stvara mučninu, gorčinu i sramotu. 
Teško je i pomisliti da je iko do sada mogao doći na ideju da zaradi preko žrtava. U sarajevskom Muzeju čuvaju se najtananije, najintimnije, najosobnije stvari onih koji su zauvijek obilježeni ratom, brutalnošću, genocidom, pogromom. Svetinje dakle. Pismo djevojčice koja nikada nije vidjela oca, odjeća pronađena u masovnim grobnicama, skinuta sa žrtava u identifikacionim centrima, koja miriše na zemlju, ispod koje su ležali godinama, u nadi da će ih najmiliji pronaći, dostojno ukopati. U Muzeju su fotografije sretnih porodica, koje više nikada neće biti sretne ni zajedno. Satovi koji su žrtvama otkucavali posljednje minute života. Svjedočanstva života i svjedočanstva smrti.
Između tih stravičnih i nijemih dokaza zločina i genocida u ratu, u miru se odvijala prava drama. Zločin također. Teško je shvatiti da je neko odlučio prodavati duple karte posjetiocima koji su došli odati počast žrtvama, naplatiti, a pare strpati sebi u džep. Još je teže pretpostaviti kako su se u tom udruženom zločinačkom poduhvatu dogovorile kolege da se rastaljuju. Između sebe, pa i porodično, kako stvari stoje.
A onda je opet puklo na neraščišćenim talovima, pa i porodičnim odnosima. Sin, otac, brat... pokoja ljubavnica, kako stvari stoje. Pa na vidjelo izlaze stanovi, fiktivni računi, falsificirane karte. Javnost je šokirana, ali javne reakcije nema. Šok je zaista preveliki.
A kako i ne bi kad jedna mrlja može zaprljati čak i veliki okean. I baciti sumnju na sve dobre namjere, na dobra djela, na planove kako se mora čuvati i sačuvati svako sjećanje na zločin.
Zato ne treba zaboraviti ni ovaj najnoviji. Jer drugačije se i ne može nazvati kad žrtvu hoćeš poniziti i po drugi put!

Između tih stravičnih i nijemih dokaza zločina i genocida u ratu, u miru se odvijala prava drama

Zločin s kartama

Kod većine mladih ljudi odrasli su uspjeli ubiti svaku ambiciju osim one da odu iz države. Decenijama se gradi i ambijent u kojem ljubav prema životinjama i život na selu i nisu pretjerano popularni. Zanimanja su već odavno podijeljena na ona koja su „in“, te ostala zbog kojih se treba sramiti.&nbsp;&nbsp; Dječak Jusuf iz Mašića u Novom Goraždu živi izvan tih stereotipa. Ima tek 16 godina i uživa u brizi o svom malom životinjskom carstvu, u kojem svaki član ima svoje ime koje mu je on dao. 
<a href="https://avaz.ba/tag/80636/jusuf-masic">Jusuf Mašić</a>&nbsp;ide u školu, budući je prerađivač gume i plastike, jer nije mogao mnogo birati kada se upisivao u školu. Međutim, mnogi ga vide kao budućeg veterinara ili vlasnika poljoprivrednog gazdinstva, dovoljno velikog za svu ljubav koju je spreman ponuditi macama, kozama, kravama, kokošima, patkama, čak i magarcima, jer i o njima je čitao i raspituje se da kupi par. A u trgovinu, na gradsku tržnicu ili preko interneta, Jusuf ide s ušteđenim džeparcima i „bajram-bankama“.Kompjuter i telefon mu služe da sazna kako se naliježu kokoši, uči o navikama pojedinih životinja, gleda cijene i komunicira sa prodavačima. 
Jusuf ne zna kuda će ga život odvesti, ali u budućnosti planira pokrenuti manju farmu. Još nije odlučio šta će uzgajati, ali ozbiljno je zagrizao da u dvorište doveze magarce. Mlijeko je vrlo ljekovito, kaže Jusuf.
U državi koja razmišlja o svojoj budućnosti Jusufova ljubav i trud bili bi nagrađeni stipendijom. Ko zna, možda će tako i biti. Nama su potrebna sela koja će živjeti, a ne preživljavati, zdravo voće, povrće, meso i mlijeko. Jusuf je jedan od onih, istina rijetkih, mladih ljudi koji budi nadu da će tako i biti. 
Jusuf Mašić rođen je 29. novembra 1993. godine. Živi s roditeljima Ahmedinom i Ajminom, sestrama Zerinom i Aminom i nanom Behijom.
 &nbsp;

Ima tek 16 godina i uživa u brizi o svom malom životinjskom carstvu, u kojem svaki član ima svoje ime koje mu je Jusuf dao

Jusuf Mašić: Dječak s velikim srcem

Bosna i Hercegovina je nakon prve bh. puške, pištolja i samohodne haubice dobila i svoj <a href="https://avaz.ba/tag/80566/crni-grom">„crni grom“</a> - ručni bacač RPG 7 MX 2 proizveden u Tehničko-remontnom zavodu (TRZ) Hadžići. Testiranja su pokazala da se radi o kvalitetnom proizvodu, koji je već našao mjesto u Evropskoj uniji, s obzirom na to da je jedna pošiljka već stigla u Slovačku. &nbsp;
A da se „crni grom“, koji je 95 posto djelo bosanskohercegovačkog rada i znanja, daleko čuje govori ekspresna narudžba s istočnog tržišta i to u velikim količinama.
&nbsp;
No, tu nije kraj uspjesima TRZ-a Hadžići jer su uveliko otpočeli aktivnosti na razvoju novog 40-milimetarskog automatskog bacača granata MK 19.&nbsp;Također, rade i na programu proizvodnje zaštitne opreme za pirotehničare, vojsku i policiju.
&nbsp;
Posljednjim poduhvatom namjenska industrija nastavlja bilježiti sjajne rezultate. Osim TRZ-a, punom parom se radi i u „Pretisu“, „Igmanu“, „Ginexu“, „Zraku“, „Unis Groupu“, „Binasu“, BNT-u Novi Travnik... I to ne samo da zapošljavaju hiljade radnika boreći se poput ostalih firmi za opstanak nego postaju i sve konkurentniji na svjetskom tržištu.
&nbsp;
Posebno je važno da bosanski proizvodi imaju izuzetan kvalitet. Da, naprimjer, bacač RPG 7 MX 2 ne prave ni zemlje s namjenskom industrijom razvijenijom od naše. U regionu ga proizvode samo Bugarska i Češka. Hrvatska još radi na njegovom razvoju.
&nbsp;
S obzirom na konstantan razvoj namjenske industrije, ona bi mogla biti glavni izvozni adut BiH i motor koji će pokretati kompletnu privredu naše zemlje. A proizvodi poput „crnog groma“ iz Hadžića mogli bi vratiti stari sjaj industriji Bosne i Hercegovine.
&nbsp;
&nbsp;

Prvi bh. ručni bacač RPG 7 MX 2, domaće puške, pištolji i samohodne haubice vraćaju sjaj namjenskoj industriji

Bosanski "crni grom"

Put ka uspjehu je težak i trnovit, ali ako zacrtamo sebi cilj, sve je moguće, bez obzira iz koliko male sredine dolazite, kaže Goraždanka <a href="https://avaz.ba/tag/55121/ajla-paradzik">Ajla Paradžik</a>, jedna od najboljih bh. odbojkašica. 
Djevojka koja svojom skromnošću, ali i „redom, radom i disciplinom“, na putu do blistave domaće, a zatim i međunarodne sportske karijere svakako može biti uzor mlađim generacijama. Pogotovo ako se zna da je, osim vrhunska sportistkinja, Paradžik i profesorica matematike i informatike, a završila je i muzičku školu.
Tokom 13-godišnje sportske karijere Ajla Paradžik je nastupala za matični klub u Goraždu, a potom „Bimal Jedinstvo“ iz Brčkog, s kojim je čak šest puta bila prvakinja BiH, a četiri puta osvojila i Kup BiH. U Mađarskoj je igrala za klubove Haladas i Ujpešt, a trenutno je u redovima Vandoeuvra iz Nansija, u najjačoj A ligi Francuske. 
Iako je sada u državi gdje je sportistima sve, kako kaže, „na tacni“, najdraži trenuci na terenu vezani su za utakmice u dresu s grbom Bosne i Hercegovine. 
- Kad staneš na teren i čuješ svoju himnu, to se ne može zamijeniti bilo čim drugim - kaže Ajla.
U karijeri je, otkriva nam, imala i ponude da se bavi manekenstvom, u djetinjstvu čak i šetala dječijom modnom pistom, ali se na njih nije puno obazirala, već je ostala profesionalac, maksimalno posvećena sportu koji voli, a u slobodno vrijeme knjizi, klaviru, pjesmi, šetnji i dobroj kafi. Ajla Paradžik rođena je 29. jula 1994. godine.
 &nbsp;

Osim što je vrhunska sportistkinja, Paradžik je i profesorica matematike i informatike, a završila je i muzičku školu

Paradžik: Kad na terenu čuješ svoju himnu

Ajla Paradžik: Uzor mladima

Da ne bi Ivice Osima, a to je sad iz ove perspektive kristalno jasno, niti bi Edin Džeko, a kamoli Avdija Vršajević ili Sven Tino Sušić vidjeli Svjetskog prvenstva, niti bi Safet Sušić osigurao mjesto u historiji, a obični prosječni bh. navijač doživio miligram radosti.&nbsp; 
Bilo je to 2011., nerado će se sjetiti oni kojima sjećanje barem dotle seže. Nogometni savez BiH nalazio se pred suspenzijom, a Osim, koji inače ne mora ni pasoš pokazati kada prolazi kroz zemlje regiona (a ni „europske“ i Sloveniju, Austriju), raspetljavao je Gordijeve čvorove, išao Dodiku na noge, molio ga da kaže ovima „svojima“ da ne tjeraju mak na konac, da se malkice „normalizujemo“. 

Pod UEFA-inim prijetnjama postadosmo normalni. Sve je išlo kao po loju, nisu nas čak ni sudije potkradale u tim slavnim kvalifikacijama, gdje ga ono Hajrović zabi iz vlastite suludosti, a Ibišević jer se nafakali rodio. Poslije Svjetskog dali su Osima u staro gvožđe, a situacija u Savezu i koherentnost koja je tamo vladala bila je kao u nekoj najsretnijoj zemlji, kao primjer koegzistencije u tronacionalnoj zemlji.

Ali, vidi sad belaja. Nije više problem međunacionalni, nego se trve u RS. Jedni hoće jedno (da smijene Mileta Kovačevića), drugi (Mile Kovačević) kaže ne može to tako. To što Mile tvrdi, isto tvrde i Pravni komitet NSBiH, UEFA... i kao epilog, a budući da je Poreska uprava RS zabranila rad FSRS-a, stigosmo u 2011.

Savezu prijeti suspenzija zbog miješanja politike u fudbalske strukture. Miješala se ona uvijek, nije niko budala, ali nemojte da to bude tako eklatantno, kao da im poručuju iz UEFA-e. Majstori zavrzlama ponovo su u akciji, a nema Ivice Osima.

Zbog nesporazuma u FSRS prijeti nova suspenzija NSBiH

Majstori zavrzlama

Rukometna Premijer liga BiH vjerovatno nikad neće biti kvalitetna kao u doba dominacije Izviđača, a pogotovo sarajevske Bosne.
Ipak, ove sezone u Premijer ligi, koja je kvalitetom poprilično ujednačena i nevjerovatno uzbudljiva, dešava se nešto što je nezabilježeno još od zlatnog doba našeg rukometa, kada je sve obilovalo i prštalo od majstora. Dešava se neviđena pomama i euforija, najbolja posjećenost na utakmicama, a tradicionalno rukometna sredina je Maglaj.
Takav Maglaj ima <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=rukomet&amp;sortiranje=najnovije&amp;">Benjamina Čičkušića</a>, a Premijer liga u njemu bombardera čija je dominacija rijetko zabilježena. U posljednjoj utakmici, derbiju s Gračanicom u krcatoj dvorani pred 1.100 gledalaca Čičkušić je od 29 golova svoje ekipe zabio 18. Kao kad bi u košarci neko od 100 zabio jedno 70 koševa.
Benjamin je rođen 20. avgusta 1989. Bio je često na širem spisku reprezentativaca BiH, ali, uprkos odličnim partijama, ne nalazi se u kombinacijama za Euro 2020. u Norveškoj.A. Ču

Postigao 18 golova u pobjedi nad  liderom Gračanicom

Čičkušić: Jedan od najdominantnijih igrača u BiH

Benjamin Čičkušić: Haubica iz Maglaja

Osim ranije optuženih deset pripadnika VRS koji se sumnjiče za zločin u Štrpcima kod Rudog, Tužilaštvo BiH optužnicu je podiglo i protiv zločinca <a href="https://avaz.ba/tag/41352/milan-lukic">Milana Lukića</a>, kojeg je Haški tribunal još 2012. godine, zbog zločina počinjenih nad bošnjačkim civilima u Višegradu, pravosnažno osudio na doživotnu kaznu zatvora koju izdržava u Estoniji.Podizanje optužnice protiv monstruma Lukića za porodice žrtava otetih u Štrpcima možda i jeste neki vid satisfakcije i pravde, ali za njega to ne znači ništa. Može mu se suditi unedogled i presuditi na još jednu, dvije ili pet doživotnih robija, ali Lukić - sudeći prema onome što, da li lično ili preko posrednika, odašilje putem društvenih mreža - nije niti će promijeniti svoju zločinačku ćud. Milan Lukić, naravno, završena je pravosudna priča i vijest da će mu se po drugi put suditi, ovog puta u BiH, nije vijest zbog koje bi javnost BiH trebala uskliknuti, odnosno ponadati se da zločinci „ipak dolaze na svoje“.&nbsp; Zna se da ovaj monstrum iz zatvora izaći neće dok je živ te se s pravom postavlja pitanje šta je s onima kojima za zločine koje su počinili (njihova imena su poznata) nikad nije suđeno i koji 25 godina nakon agresije slobodno šetaju po BiH i zemljama regiona.&nbsp;&nbsp;&nbsp; Ako se 27 godina čekalo na optužnicu protiv Marka Kovača, sijača smrti u Foči, pitanje je dokle će se čekati na optužnicu protiv Svetozara Andrića, pod čijom je komandom 1992. u smrt otjerano nekoliko hiljada bošnjačkih civila u Srednjem Podrinju, čijim su naredbama otvarani logori u Vlasenici, Zvorniku, Bratuncu, gdje je samo u logoru Sušica ubijeno više od 1.600 civila. Ili, kada će pred sudije ponovo Vinko Pandurević, kojem je u Hagu suđeno samo za zločine u Srebrenici u julu 1995. godine, a koji pravdi itekako duguje odgovore za mnoge druge zločine počinjene u zoni odgovornosti brigade kojom je komandovao.Za pravosuđe BiH nije niti će biti lakšeg posla od nove presude već presuđenom zločincu Milanu Lukiću. Vrijeme je da saznamo šta je s optužnicama protiv poznatih, a nepresuđenih ratnih ubica i njihovih komandanata.&nbsp;&nbsp; &nbsp;

Presuđeni zločinac Lukić ponovo pred sudom, šta je s onima nepresuđenim

Lukić i lukići

Preseljenje u novu Šuhrinu kuću i adaptiranje načina života novim uvjetima stanovanja teklo je godinu i tek što se porodica navikla na novo stanje, došlo je do rata i nastala je fašistička država NDH, što je iz temelja promijenilo sav život Sulejmanbegove porodice i dovelo sve njene članove u veoma tešku i neočekivanu, po živote nekih njenih članova krajnje opasnu situaciju.&nbsp;

<h2>Konačan izgon Bošnjaka iz Banje Luke </h2>

Prvo što se dogodilo nakon pokolja Srba i njihovog ustanka je bio Šuhrin zahtjev da se razvrgne ugovor o kupnji kuće zbog djelovanja više sile, tj. zbog toga što su Srbi u ustanku u julu 1941. godine zapalili njenu kuću u Srpcu i opljačkali trgovinu, a ona s mužem jedva živa pobjegla u Banju Luku. Zbog tih razumljivih i opravdanih okolnosti ona je tražila da se raniji dogovor razvrgne i da se ona s porodicom useli u svoju kuću. Sulejmanbeg, koji je još bio živ, odmah je uvažio njen zahtjev i porodica je počela pripreme za iseljenje tražeći novu kuću. Međutim, događaji su se odvijali na neočekivan način i velikom brzinom. Ova selidba i napuštanje Šuhrine kuće nije bila samo jedan tehnički detalj, nego simbolička prekretnica u životu Muhamedove porodice, jer od tada pa sve do konačnog izgona Bošnjaka iz Banje Luke tokom srpske agresije na Banju Luku Sulejmanbegova i Đulhanumina porodica više nije imala vatan, nije imala kuću i stalno boravište, nego se seljakala po diktatu vlasti kako je kojoj godilo.&nbsp; Nekoliko dana po dogovoru sa Šuhrom ubijen je Sulejmanbeg, što je izazvalo neočekivane posljedice po život njegove porodice. Prva konzekvencija tog događaja je bila da se porodica, od koje se jedna polovina našla na listama potražnje ustaške policije, morala na brzu ruku seliti iz Šuhrine kuće i useliti se ondje gdje su ih htjeli primiti. U tim uvjetima pronaći pogodno mjesto za život bilo je veoma teško, jer su se ljudi ustručavali dati stan u najam porodici Sulejmanbega Filipovića, budući da su njeni odrasli članovi (četiri brata i jedna sestra) postali proskribirani i progonjeni još i prije iznenadne i tragične očeve smrti. Prvo što je Muhamed lično osjetio bila je nagla promjena u ukupnim uvjetima i načinu života. Zapravo, došlo je do raspada porodice do kojeg je dovelo stanje velike opasnosti koja se nad nju nadnijela. Otac mu je umro od posljedica napada koji je nad njim izvršio šef ustaške političke policije Ibrahim Kolonić 5.8.1941. godine, a smrt je nastupila dva dana kasnije. Iako je Muhamed znao da su mu braća bila komunisti, a otac se nije nikako slagao s kretanjem u hrvatskoj politici u kojoj je on nekada učestvovao kao ugledni član Federalističke stranke Ante Trumbića, a vidjelo se da mu ustaški režim nikako ne odgovara i da se ne slaže sa njegovim postupcima, posebno da se protivi revanšizmu i silnom nasilju s kojim su novi hrvatski gospodari zemlje započeli svoju vladavinu progoneći sve svoje političke protivnike, a Srbe, Jevreje i Cigane stavljajući van zakona, organizirajući lov na komuniste, koji je započeo u junu, ali i na sve koji su odbili da podrže ustaški režim, došao je za porodicu iznenada.

<h2>Policijske racije, upadi i pretresi kuće</h2>

Porodica je bila naviknuta na policijske racije, upade i pretrese kuće, kao i nadzor nad nekim njenim članovima, pa i zatvaranje i suđenje nekima od njih, ipak ono što je došlo s okupacijom i uspostavom ustaškog režima bilo je nešto sasvim drugačije, daleko surovije i opasnije, a to je izmijenilo cijeli režim života, koji je i inače, nakon Sulejmanbegove smrti i bijega Muhamedove braće i sestre u ilegalnost, bio totalno poremećen.
A sve je, ustvari, započelo još u aprilu kada je došlo do ubistva sina njihovog bliskog rođaka Mesuda Kulenovića Seada zvanog Papo. Seada je krajem aprila i usred dana ubio jedan poznati ustaša dok je naslonjen na ogradu avlije razgovarao sa svojim prijateljem. Mesud se morao hitno skloniti u Zagreb, gdje je kao poznati mačekovac imao neko pokriće, ali je istovremeno nastala potraga koju je njemačka policija Gestapo povela za Sulejmanbegovim najstarijim sinom Safetom. Seadovo ubistvo je bilo odmazda njegovom ocu, jer kao istaknuti član HSS-a nije htio pozdraviti i podržati novi ustaški režim. Sulejmanbeg je ubistvo šesnaestogodišnjaka, i to pred očima njegovih roditelja i sestara i svih komšija, među kojima se nalazio i Muhamed, protumačio kao najavu još drastičnijih postupaka i nadolaska velike opasnosti, jer to znači da će metoda vladavine novih gospodara zemlje biti brza i bezobzirna odmazda svakom ko ne bude podržavao vlast i bio pokoran, tj. da će se takva metoda primjenjivati prema svakom ko se bude politički ili na bilo koji drugi način protivio novom režimu.

Muhamedova 
braća, Safet i njegova tadašnja žena Rada Vranješević, kao i Ifet, bili su primorani da se kriju i živjeli su ilegalno. Brat Ismet je bio upravnik škole u Borikama kod Rogatice i porodica nije znala šta se s njim zbiva, dok je četvrti brat Ahmet radio kao sudski pripravnik u Okružnom sudu.&nbsp;

Odmah nakon toga uslijedile su svakodnevne racije i pretresi kuće u kojoj je porodica još živjela. Njemačka policija je krajem aprila počela tražiti Muhamedovu braću Safeta i Ifeta. Zbog toga su se oni morali skloniti u ilegalu. Sulejmanbega je tada posjetila grupa njegovih ranijih političkih prijatelja i znanaca pozivajući ga da dadne javnu izjavu podrške novoj hrvatskoj državi i uzme u njoj funkciju koja mu odgovara, ali im je on rekao da ne može to učiniti, jer da država proglašena od Kvaternika nije hrvatska, nego njemačko-talijanska kvislinška tvorevina, da u njoj nema ništa od hrvatstva kakvo je on podržavao i da su najgori ljudi izašli na površinu, zbog čega se u toj državi može očekivati sve osim prava i pravde, te da svako mora paziti šta radi i kako se ponaša, a posebno da se ne miješa u novo stanje i da ne sarađuje s predstavnicima režima koji vode poznati teroristi, ubice koji odmah po uzimanju vlasti vrše akte najgoreg terora, uključujući i ubistva djece. Stoga će glavna zadaća svakog poštenog čovjeka biti da sačuva obraz. 
Tada je rekao svojoj djeci da, unatoč činjenici da je njihov glavni politički šef i idol (Staljin) sklopio sporazum s Hitlerom, za nas to ne važi, jer su ljudi koji su vodeći u nastalom režimu protivnici svih koji se ne slažu s njima, a oni se ne slažu ni sa Božijim ni sa ljudskim zakonima i moralom, jer smatraju da Jevreji, Srbi, Cigani i komunisti nemaju pravo da žive i nemaju šta da traže u njihovoj državi.

Sulejmanbeg 
je ubistvo šesnaestogodišnjaka protumačio kao najavu još drastičnijih postupaka i nadolaska velike opasnosti, jer to znači da će metoda vladavine novih gospodara zemlje biti brza i bezobzirna odmazda svakom ko ne bude podržavao vlast i bio pokoran&nbsp;

Sulejmanbega je posjetila grupa njegovih ranijih političkih prijatelja i znanaca pozivajući ga da dadne javnu izjavu podrške novoj hrvatskoj državi i uzme u njoj funkciju koja mu odgovara

Vrijeme rata i tragedije

U „Vispakovoj“ reklami za supu, desetogodišnja djevojčica kuha supu, a nakon testnog probanja supe njen mlađi brat je pohvali:&nbsp;&nbsp; - Od danas samo ti kuhaš. 
U jednoj drugoj reklami, poznata pjevačica, Hanka Paldum, pravi nam pitu i kaže: 
- Svakoj ženi godi kada joj kažu da je dobra domaćica.

<h2>Zašto podučavamo djevojčice da budu domaćice </h2>

Zašto, u prvoj reklami, kuha sestra, a ne brat? Zato što podučavamo djevojčice da budu domaćice svojim budućim supruzima, a dječake da budu glava porodice koja, istančanim nepcem, određuje kvalitet serviranog ručka. Zašto, u drugoj reklami, Hanka tvrdi da je svaka žena srećna kada joj se pohvali kuhanje? Zar je, odista, krajnja ambicija svake žene da bude dobra domaćica? Biće sa ovakvim pristupom.
Seksizam se vješto kamuflirao u sve sfere društva, teško ga je prepoznati, još teže eliminisati. On je čak iskonski inkorporiran u naš jezik, pa tako imamo neka zanimanja koja nije moguće artikulisati u ženskom rodu. Recimo riječ „pisac“. Žene ne bi trebale da se bave ovim poslom, pa mi ni nemamo riječ za njih ako su u tom esnafu. Mogu biti „spisateljice“, ali to nikada neće biti isto. 
Nadalje, eminentna pojava u našem jeziku je kćerku nazivati sinom. Valjda je ta tuga što se rodila kćerka, a ne sin, tolika da je potpuno prirodno curici reći: 
- Sine Selma, idi obuci onu plavu haljinicu. 
Jezik je definisao i poziciju ženske krivnje. Za djevicu ćemo reći da je nevina. Opozit od nevina je - kriva. Dakle, čim ostane bez himena žena je kriva. Ako se taj rasplodni proces desio mimo braka, onda je „stravično kriva“.
Jedan od običaja, tako, nalaže vješanje krvavog čaršafa na prozor nakon prve bračne noći, kako bi se, kao krunski dokaz, iznijela tvrdnja da je mlada bila nevina. Muškarci, s druge strane, mogu prije braka da penetriraju svaku raspoloživu seosku vaginu, a realno im to društvene okolnosti i u braku tolerišu. 
Kod nas u Hercegovini žena udajom potpuno gubi svoj identitet. Ako joj se muž, recimo, zove Rade, ona će do kraja života ostati poznata kao Radovica. Milanova će biti - Milanovica, a Muratova – Muratovica. Lično ime potpuno pada u zaborav i koristi se samo u administrativne svrhe.
U Hercegovini, također, kada umre muškarac, na smrtovnici mu piše, naprimjer: „Halid (Mustafe) Zubčević.“ U zagradi je, naravno, ime oca nesrećnog Halida. Međutim, kada umre žena, onda smrtovnica izgleda ovako: „Ankica (udova Jovana) Vukašinović.“ Mada je Jovan opružio papke davno prije Ankice, pratio ju je, evo, do kraja života.

<h2>U Finskoj na čelu svih stranaka u vlasti su žene</h2>

Ali, naše žene sveobuhvatno pristaju na ovakvu postavku. Nekoliko zastupnica u sarajevskoj Kantonalnoj skupštini je svesrdno glasalo da se po Mustafi Busuladžiću nazove škola i da mu se dodijeli ulica u centru Sarajeva. A taj muslimanski filozof ovako piše o ženama: 
- Nama, kao i svima narodima, uvijek je potrebno više žena majki koje će odgajati čovjeka nego liječnica i učiteljica. Ne smijemo se uspavljivati trabunjanjima moderne žene koja zahtijeva ista prava kao i muškarac, zaboravljajući duboke duševne razlike koje je dijele od muškarca. 
Ako je već tako, ako ste glasale za afirmaciju stavova ovoga čovjeka, ne znam šta onda radite u skupštinskim klupama? Što niste kući i razvlačite jufku kako biste vrućim burekom dočekale umornog muža prije nego što mu noge operete u lavoru?
A ovako kaže Bakir Izetbegović kada govori o važnosti žena u društvu i politici: 
- Kada su muškarci glava, ipak žene mogu tu glavu okrenuti kuda god hoće. Žene drže uspravnu kičmu muškarcima. Od žena očekujem da budu hrabre i da ohrabruju muškarce.
Po njemu, dakle, žena je tek nešto više nego ortopedsko pomagalo, nešto kao „kosmodisk“, i suština njenih kvaliteta se ogleda u rehabilitacijskim efektima. I plus, mogu hrabro da skandiraju i navijaju dok muž ostvaruje svoje ciljeve.
Bakirova stranka za prošle izbore donosi izmjene Statuta po kojem se stranka otvara ženama i mladima. Po novom Statutu će njihova zastupljenost na izbornim listama biti najmanje 20 posto, a najmanje 10 posto će ući u organe stranke. Od devet potpredsjednika stranke najmanje jedna mora biti žena. Da je ovaj Statut primijenjen prije nekih 150 godina, bio bi to potez vrijedan svake hvale. Potpuno je nevjerovatno da se danas neko hvali što će žene biti 10 posto ravnopravne.
Primitivne, muške sijede glave, te bjeloglave supove, treba podsjetiti da je trenutno u Finskoj na vlasti koalicija od pet stranaka, da su na čelu svih tih stranaka žene, da su četiri od njih mlađe od 35 godina, a petoj je 55 godina. Pri tome, premijerka Finske ima 34 godine.

<h2>Od pijevca i kokoši, preko lava i lavice, pa do pauna i paunice</h2>

No, patrijarhat je neobično jak, žilav, teško ćemo ga mi kod nas, s ovim odnosom snaga, savladati.
Ili, kako bi problem definisao moj drug Poćko: 
- Kod nas kada vide žensko za volanom, odmah je smotana, ne zna sa kvačilom, ne zna šaltati, sjeba lamelu, amortizere, ležajeve… 
A kada muškarac prodaje auto, onda mu je prva rečenica: 
- Vozila žena, pravo očuvano. 
Naši muškarci su obične seoske varalice.
Na kraju, treba ipak ispraviti i jednu drugu nepravdu prema muškarcima. Proglašavanje žena za “ljepši spol” je potpuno pogrešno i u prirodi neutemeljeno. Samim uključivanjem estetike, kao zasebne naučne discipline, doznajemo da kada govorimo o “lijepom”, govorimo o subjektivnoj kategoriji. Tome treba dodati da u prirodi ne postoji nijedna životinjska vrsta u kojoj je ženka atraktivnija od mužjaka. 
Naprotiv, situacija je obrnuta, od pijevca i kokoši, preko lava i lavice, pa do pauna i paunice, uvijek je mužjak taj koji svojom ljepotom pokušava da osvoji ženku, a ona je ta koja odlučuje s kojim će se pariti. Ko misli da u konačnici žene ne biraju nas, muškarce, nego mi njih, taj se grdno vara. Ona je ta koja ima moć odabira. 
Nama ostaje utjeha što smo ljepši, što smo više plaćeni kada radimo isti posao, što ćemo deset puta lakše napredovati u karijeri i što nam je promiskuitet društveno tolerisan. Malo li je?

Seksizam se vješto kamuflirao u sve sfere društva, teško ga je prepoznati, još teže eliminisati. On je čak iskonski inkorporiran u naš jezik

Svijet sijedih, muških glava

Ne treba nikoga čuditi što je 27-godišnji <a href="https://avaz.ba/tag/80435/mirnes-hasanovic">Mirnes Hasanović</a> iz Srebrenice u petak iz stana u Srebrenici u kojem je iznenada izbio požar, od skoro sigurne smrti spasio svoju nepokretnu komšinicu Milicu Simić. Ovaj hrabri vatrogasac, koji, iako nije bio na dužnosti, primijetivši da iz stana na osmom spratu zgrade u kojoj je živio kulja dim, uz pomoć svojih komšija razvalio je ulazna vrata ne razmišljajući hoće li i sam biti povrijeđen, utrčao u prostoriju u kojoj se nalazila nepokretna Milica te iznio ženu na sigurno. Za Mirnesa, iako živi u gradu u kojem je biografija većine njegovih stanovnika, pa i njega samog, opterećena teškim posljedicama genocida počinjenog 1995. godine, nije bilo dileme da li spasiti svoju komšinicu Milicu ili je ostaviti na milost i nemilost vatrenoj stihiji.Naprotiv, golih ruku utrčao je u njen stan i tako, uz hrabrost koja ga, poznato je, odavno definira kao čovjeka, pokazao i nesebičnu&nbsp; ljudskost i karakter za kakvim još čeznu mnoge naše sredine. Mirnes Hasanović u Srebrenicu se s majkom i bratom vratio 2002. godine kao desetogodišnjak. Nakon završene srednje škole dobio je posao vatrogasca, zasnovao porodicu i, bez obzira na sve što je njegovu porodicu zadesilo u ratu, ostao da živi u gradu u kojem je rođen. Ne postoji, kažu, u Srebrenici osoba, bez obzira na to kojoj naciji i vjeri pripada, koja za ovog hrabrog i čestitog mladića nema riječi hvale.Budućnost BiH, ipak, pripada Mirnesovoj generaciji.

Utrčao u stan Milice Simić u kojoj je buktio požar i spasio je od sigurne smrti

Hasanović: Svi za njega imaju samo riječi hvale

Nesebična ljudskost

Lideri SDA, SBB-a i DF-a Bakir Izetbegović, Fahrudin Radončić i Željko Komšić jučer su potpisima ozvaničili novu koaliciju u BiH. Ove tri stranke bit će do izbora 2022. godine okosnica, odnosno glavni motor vlasti na svim nivoima, od kantonalnih, preko federalnog do državnog.&nbsp; Usaglašeni su programski principi koalicije, kao i ključne pozicije. Ostaje još implementacija dogovora. U tome su optimistični. Vijeće ministara ide brzo, Kantonalna vlada u Sarajevu također. I Federalna se neće dugo čekati.
U našem narodu postoji izreka koja kaže da će posao ići lako tamo gdje se teško pregovara. Ili, tamo gdje se lako dogovori, od posla neće biti ništa. U slučaju pregovora Izetbegovića, Radončića i Komšića, red je priznati, nije išlo lako. Potrošili su i vremena i živaca dogovarajući suštinu, principe pa onda i detalje.
Valja im, međutim, pružiti ruku i, ako ništa drugo, odati priznanje na jednom potezu. Ime mu je Mario Nenadić. Zajednički kandidat SDA, SBB-a i DF-a za budućeg premijera Kantona Sarajevo.
A evo i zašto. Nenadić je čovjek za čije prijedloge jednoglasno ruke diže i vlast i opozicija. To je dokazano u Skupštini Kantona Sarajevo. Svi zakoni koje je predlagao, prošli su jednoglasno. Pa, ako takav kadar dobije snažnu podršku sva tri lidera, ako je to princip odabira kadrova, onda ima i vjere za bolju budućnost kako vlasti, tako i države.
Još je jedna snažna poruka. Na čelo sarajevske vlade, koja barata sa skoro milijardu maraka budžeta, bit će imenovan Hrvat. Poruka je to i takozvanim legitimnim predstavnicima koji bi da se jedini bore za prava Hrvata u BiH. Nenadiću je povjerena budućnost glavnog grada i data privilegija da upravlja najbogatijim dijelom države.
Ako i ostala rješenja budu poput budućeg premijera, onda koalicija ima svijetlu budućnost. U tom slučaju, i građani BiH trebaju biti zadovoljni, a naposljetku, na dobitku je i naša domovina.&nbsp;

Dejvid Mekalister: Poruke upozorenja

Put do mora bit će kraći

Dževad Poturak: Ponovo dovodi elitu u Sarajevo

Trgovina (ne)znanjem

Elmedin Konaković: Razobličeni radikal

Zločin s kartama

Jusuf Mašić: Dječak s velikim srcem

Bosanski "crni grom"

Ajla Paradžik: Uzor mladima

Majstori zavrzlama

Benjamin Čičkušić: Haubica iz Maglaja

Lukić i lukići

Vrijeme rata i tragedije

Svijet sijedih, muških glava

Nesebična ljudskost

Snažna poruka

Kolumne

Dejvid Mekalister: Poruke upozorenja

Put do mora bit će kraći

Dževad Poturak: Ponovo dovodi elitu u Sarajevo

Trgovina (ne)znanjem

Elmedin Konaković: Razobličeni radikal

Zločin s kartama

Jusuf Mašić: Dječak s velikim srcem

Bosanski "crni grom"

Ajla Paradžik: Uzor mladima

Majstori zavrzlama

Benjamin Čičkušić: Haubica iz Maglaja

Lukić i lukići

Vrijeme rata i tragedije

Svijet sijedih, muških glava

Nesebična ljudskost

Snažna poruka