<a href="https://avaz.ba/tag/35/srbija">Srbija</a> je svojom Strategijom odbrane i nacionalne bezbjednosti ponovo pokazala teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini. Jasno je i bez uvijanja navedeno da je jedan od vanjskopolitičkih prioriteta Srbije očuvanje Republike Srpske.&nbsp; Pravdanje te skrbi nad bosanskohercegovačkim entitetom Republika Srpska činjenicom da je Srbija garant Dejtona, nova je laž i jeftini pokušaj zamjena teza, a i očito poticanje separatizma. Jer, ni Srbija ni Hrvatska nisu garanti Dejtona, nego, jednostavno, učesnice u pregovorima i potpisnice Dejtonskog sporazuma, čime su, faktički, priznale učešće u agresiji na nezavisnu, suverenu i međunarodno priznatu BiH.
Garant Dejtonskog sporazuma su velike sile sa SAD na čelu, čijim je pritiskom na prvenstveno bosanske Srbe, a i Srbiju i Hrvatsku, i zaustavljena agresija na BiH. Nažalost, u trenutku kada je Armija RBiH bila u kontraofanzivi te je pitanje šta bi se dogodilo da je Dejton potpisan godinu kasnije i kako bi danas naša zemlja izgledala.
Ne čini drugome što ne želiš da čine tebi, poručio je ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin komentirajući izjavu Željka Komšića da je za njega Kosovo nezavisna država. Vulin je time obrazložio stavove zvaničnog Beograda, koji očito gubi diplomatsku bitku i miri se s gubitkom Kosova, pa pažnju prebacuje na bh. entitet RS, s namjerom možda da, kako reče nedavno Vesna Pešić, napravi makar neku „malu veliku Srbiju“.
Zato i ne čude jučerašnje oštre reakcije iz BiH, tačnije Federacije, u kojima se poziva na suspenziju Strategije, jer ona predstavlja narušavanje&nbsp;regionalnog mira i stabilnosti.
Da su iskrene poruke Aleksandra Vučića da Srbija nema nikakvih pretenzija prema BiH, suspendirali bi Strategiju ili bar izmijenili sporni dio koji se odnosi na BiH.
Osim ako nekome preko Drine tenzije i nisu cilj. Preko novih tenzije do novih...

Srbija je svojom Strategijom odbrane i nacionalne bezbjednosti ponovo pokazala teritorijalne pretenzije prema BiH

"Mala velika Srbija"

<a href="https://avaz.ba/tag/35/srbija">Srbija</a>&nbsp;je svojom Strategijom odbrane i nacionalne bezbjednosti ponovo pokazala teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini. Jasno je i bez uvijanja navedeno da je jedan od vanjskopolitičkih prioriteta Srbije očuvanje Republike Srpske.
Pravdanje te skrbi nad bosanskohercegovačkim entitetom Republika Srpska činjenicom da je Srbija garant Dejtona, nova je laž i jeftini pokušaj zamjena teza, a i očito poticanje separatizma. Jer, ni Srbija ni Hrvatska nisu garanti Dejtona, nego, jednostavno, učesnice u pregovorima i potpisnice Dejtonskog sporazuma, čime su, faktički, priznale učešće u agresiji na nezavisnu, suverenu i međunarodno priznatu BiH.
Garant Dejtonskog sporazuma su velike sile sa SAD na čelu, čijim je pritiskom na prvenstveno bosanske Srbe, a i Srbiju i Hrvatsku, i zaustavljena agresija na BiH. Nažalost, u trenutku kada je Armija RBiH bila u kontraofanzivi te je pitanje šta bi se dogodilo da je Dejton potpisan godinu kasnije i kako bi danas naša zemlja izgledala.
Ne čini drugome što ne želiš da čine tebi, poručio je ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin komentirajući izjavu Željka Komšića da je za njega Kosovo nezavisna država. Vulin je time obrazložio stavove zvaničnog Beograda, koji očito gubi diplomatsku bitku i miri se s gubitkom Kosova, pa pažnju prebacuje na bh. entitet RS, s namjerom možda da, kako reče nedavno Vesna Pešić, napravi makar neku „malu veliku Srbiju“.
Zato i ne čude jučerašnje oštre reakcije iz BiH, tačnije Federacije, u kojima se poziva na suspenziju Strategije, jer ona predstavlja narušavanje&nbsp;regionalnog mira i stabilnosti.
Da su iskrene poruke Aleksandra Vučića da Srbija nema nikakvih pretenzija prema BiH, suspendirali bi Strategiju ili bar izmijenili sporni dio koji se odnosi na BiH.
Osim ako nekome preko Drine tenzije i nisu cilj. Preko novih tenzije do novih...

Srbija je svojom Strategijom odbrane i nacionalne bezbjednosti ponovo  pokazala teritorijalne pretenzije prema BiH

’Mala velika Srbija’

Nadbiskup vrhbosanski, kardinal <a href="https://avaz.ba/tag/1361/vinko-puljic">Vinko Puljić</a> i ovogodišnji božićni blagdan iskoristio je, kao i prethodnih godina, da vjernicima, komšijama, prijateljima, ali i građanima BiH uputi poruke mira.&nbsp; Kardinal je ukazao na važnost dobročinstva među ljudima. Posebno je istakao činjenicu da prava radost uvijek zahtijeva da se podijeli s nekim. 
U božićnoj poruci ukazao je kardinal i na jedan od glavnih problema s kojima se suočava savremeni čovjek. 
- Vrijeme u kojem živimo nametnulo je jedan drugi duh. Zapravo duh interesa, imati, potrošiti i uživati. Međutim, to ne može imati ispunjenje u duši – rekao je Puljić. 
Osim poruka koje pozivaju na jačanje snage srca i koje sve građane BiH upućuju jedne na druge, kardinal je ukazao i na političke probleme u našoj zemlji. 
Podjsjetio je na obavezu da svi građani ove zemlje moraju imati jednaka prava u svakom, pa i u političkom smislu.
Vinko Puljić rođen je 8. septembra 1945. u mjestu Priječani pored Banje Luke. Teološki studij završio je u Đakovu, gdje je za svećenika Banjalučke biskupije zaređen 29. juna 1970. Za vrhbosanskog nadbiskupa imenovan je 7. decembra 1990. Ustoličen je u Sarajevu, a papa Ivan Pavao II 1994. godine imenovao ga je za kardinala.

Vrijeme u kojem živimo nametnulo je jedan drugi duh, zapravo duh interesa, imati, potrošiti i uživati, kazao je Puljić

Puljić: Ukazao i na političke probleme u našoj zemlji

Kardinal Vinko Puljić: Poruke mira

Istraživač, naučnik, autor i biznismen, sve to je <a href="https://avaz.ba/tag/508/semir-osmanagic">Semir Osmanagić</a>. Kažu da u Bosni ima tri stepena obrazovanja – srednja, viša i visočka. E, Osmanagić je, gle čuda, savladao sve to. I još i više, doktorate i usavršavanja po bijelom svijetu. Od Evrope do Amerike i natrag do Visokog.
Kad je otkrio piramide, mnogi su se čudili, nisu vjerovali ovom Don Kihotu da ispod zelenih brda ima ono nešto. A i da nema, uporno i marljivo Osmanagić nam je pokazao da sve nije samo njegov san, nego java. Koju već godinama uspješno vodi, zapošljava ljude, promovira svoje Visoko i našu Bosnu, na prag nam dovodi ljude iz cijelog svijeta, turiste, koji nam se pomalo dive, a ostave nešto više para.
A onda iza uspjeha obično ide politika. Ili je obratno, sad se to ovdje ne zna. No, Osmanagiću su na vrata pokucali i političari. Vidjeli da ga narod voli, a koga narod voli, može i da vodi. Pa su se dosjetili da ga vrbuju, iskoriste na razne načine. K'o vele: „Ako se ti ne baviš politikom, onda se politika bavim tobom.“ Pa se pomalo počela baviti i Osmanagićem. Kad nije išlo milom, probali su i silom – ucjenama, zabranama, pokušajima da mu unište i snove i posao... Načina je (ovdje) mnogo da te natjeraju da odustaneš, posustaneš... 
Oni „sretni“ to shvate brzo, pa se priklone navakat, i nastave raditi, oni hrabriji ne pristaju. I unaprijed budu osuđeni na propast. Većina, ali ne i Samir Osmanagić.
Da je pokleknuo pred ucjenama, reketima, raznoraznim nemoralnim ponudama, da se bar jednom-dvaput prošetao kroz masu na izbornim skupovima (sa svojim šeširom, naravno), na koje je pozivan, sada bi Bosanska dolina piramida možda bila veća, više bi tunela bilo prokopano, više artefakata pronađeno, više bi se o njoj pričalo. 
No, Makijaveli nije u pravu, cilj ne opravdava sredstvo. Dokaz tome je „Arheološki park: Bosanska piramida Sunca“. 
Ima u tim čudesnim građevinama neke utopije. Baš kao što utopijski zvuči da nas moraju voditi poštenje, rad, trud, zalaganje i moralni principi.
Tražimo li mnogo?!

Cilj ne opravdava sredstvo i „Arheološki park: Bosanska piramida Sunca“ dokaz je tome

Don Kihot iz našeg sokaka

Da Bosna i Hercegovina ima ogromne ljudske kapacitete, dokaz je i univerzitetski profesor <a href="https://avaz.ba/tag/80933/mehmed-aksamija">Mehmed Akšamija</a>, koji je postao redovni član&nbsp;Evropske akademije nauka i umjetnosti (EASA) i prvi iz BiH koji je izabran u Odjel za umjetnost.&nbsp; Profesoru Akšamiji tako je pripala velika čast da bude član institucije koja ima 32 nobelovca i nekoliko stotina najuglednijih svjetskih naučnika, umjetnika i istraživača. 
U članstvo je primljen zbog zasluga na području umjetničkih i naučnih istraživanja te drugih dostignuća u oblasti opće teorije umjetnosti - teorije fotografije.
Uspjeh je veći ako se u obzir uzme koliko se u našoj zemlji ulaže u nauku. Akšamija je istakao da će mu i dalje biti cilj da radi za opće dobro BiH. 
Priznanje Akšamiji ujedno je i priznanje za Univerzitet u Sarajevu, ali i nauku u našoj zemlji, oblast koja je jedna od rijetkih koja BiH još predstavlja na najbolji mogući način u svijetu. 
Mehmed Akšamija rođen je 1954. godine u Višegradu. Redovni je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.

Profesor Akšamija prvi Bosanac u Odjelu za umjetnost EASA-e

Akšamija: Zasluga na području umjetničkih i naučnih istraživanja

Mehmed Akšamija: Rad za opće dobro

Bosna i Hercegovina dobila je jučer državnu vladu. <a href="https://avaz.ba/tag/611/vijece-ministara">Vijeće ministara</a> zvanično je potvrđeno u Parlamentu BiH. Ministri su položili i zakletvu, a predsjedavajući Zoran Tegeltija već za 30. decembar zakazao je prvu sjednicu novog saziva.&nbsp; U svom stilu, onako kako se i očekivalo od staloženog, iskusnog i mudrog političara, Tegeltija je već jučer u prvom obraćanju javnosti na novoj funkciji kazao ključne riječi.
Izgovorio je predsjedavajući dvije rečenice koje bi mogle determinirati budući rad Vijeća ministara na čijem je čelu.
Prva: „Sala u kojoj se budu održavale sjednice treba biti mjesto donošenja odluka, a ne političkog sukobljavanja.“
Druga: „Svi politički nesporazumi koji postoje ne smiju se unijeti u Vijeće ministara.“
Tegeltija, dakle, ima jasan cilj. Ne želi da državna vlada bude mjesto političkog sukobljavanja, populizma i nerada. On hoće suprotno. Predsjedavajući, kako tvrdi u prethodnim rečenicama, pukoj politici želi zatvoriti vrata Vijeća ministara. U prvi plan stavlja posao, projekte i struku.
Doda li se ovome generalno dobra politička atmosfera koja je jučer vladala u zgradi na Marindvoru u Sarajevu, građani, koji već 14 mjeseci čekaju državnu vlast, imaju osnova za optimizam.
Osim pobrojanih činjenica, jedan od ključnih faktora koji dodatno ulijevaju nadu u bolju budućnost naše zemlje jeste sastav Vijeća ministara u personalnom smislu.
Veliki broj jučer izabranih ministara dokazani su lideri, menadžeri, diplomati... Može se sa sigurnošću kazati da smo dobili jedan od najboljih sastava Vijeća ministara u postdejtonskoj BiH.
Takav tim prije nekoliko dana od Parlamenta je dobio u nadležnost da u narednom periodu implementira više od milijardu eura projekata. Kako je najavljeno, stotine miliona maraka bit će utrošene u projekte od kojih će država i građani imati koristi.
Istina, mnogo je i problema koji čekaju državnu vladu. Istovremeno to znači i mnogo posla za predsjedavajućeg i ministre.

Jedan od ključnih faktora koji dodatno ulijevaju nadu u bolju budućnost naše zemlje jeste sastav Vijeća ministara u personalnom smislu

Nada, optimizam i projekti

Rijetki su danas oni koji bi iz bilo kojeg razloga napustili uredski posao i odlučili postati zanatlije.
Sead Hamzić iz <a href="https://avaz.ba/tag/11977/banovici">Banovića</a> davno je prelomio i prije 18 godina napustio fakultet te se vratio u očevu obućarsku radnju da nauči zanat koji je i njega othranio.&nbsp;Doduše, Hamzić je još od petog razreda osnovne škole s ocem pomalo kuckao, a onda preuzeo posao, jer se otac vratio na prijeratno ognjište u Janju. U to vrijeme u Banovićima je bilo mnogo zanatlija, krojača, staklara, sahadžija. No, danas je Hamzić usamljen i ne kaže da je na vrijeme donio pravu odluku.
Priznaje da mu je žao što nije završio zanat za obućara, ali s vremenom je savladao vještine. Od svog zanata hrani četveročlanu porodicu. I pomalo strahuje, jer sve je manje posla. Tržište je preplavila jeftinija roba, ali se bori. I svoja dva sina uči zanatu, baš kako je i njega njegov otac.
Sinovima će prepustiti odluku, ali mu je stalo da nešto znaju uraditi svojom rukom. Ako zatreba, kaže, dobro će im doći u životu.
Veli da nije teško naučiti zanat, jer se u obućarstvu ništa značajno nije promijenilo posljednjih stotinu godina, i da se još koriste isti nakovanj i čekić. Ljubav prema poslu koji je postao i egzistencija ipak je opstala svih ovih godina, kao i radnja u centru grada za koju svi znaju u Banovićima.

Od svog zanata hrani četveročlanu porodicu. I pomalo strahuje, jer sve je manje posla

Sead Hamzić: Nastavio očevim stopama

Potpuno je nevjerovatno zvučao podatak da pored svojih sedam osvojenih titula prvaka Evrope <a href="https://avaz.ba/tag/11454/liverpul">Liverpul</a> nikada nije osvojio naslov svjetskog klupskog prvaka, odnosno interkontinentalnog prvaka, kako se nekada nazivao. Pokušavali su u nekoliko navrata, a jednom su u finalu poraženi upravo od Flamengo Rija.
Ipak, u subotu su uspjeli domoći se jedinog trofeja koji im je nedostajao u klupskoj riznici, trećeg ove sezone, vjerovatno najuspješnijeg u posljednjih tridesetak godina. Čovjek koji je omogućio Redsima veliko slavlje bio je simpatični, nerijetko potcijenjeni napadač Roberto Firmino, koji je postigao gol u devetoj minuti produžetka.
Brazilac je tako i od svoga trenera Jirgena Klopa načinio istinskog heroja koji je premašio čak i vlastita, ispostavit će se, vrlo skromna očekivanja. Nijemac je na prvom presu kada je stigao u Liverpul kazao da bi bilo odlično da tokom četiri godine njegov tim osvoji barem jedan trofej.
Firmino je rođen u Alagoasu 2. oktobra 1991. godine. Karijeru je počeo u Figuerenseu, a nastavio u njemačkom Hofenhajmu, gdje je rapidno uznapredovao. Posebno je dojmljiv njegov način zabijanja golova kada okrene glavu, što ga je još tada svrstalo među najatraktivnije igrače evropskog fudbala.

Postigao odlučujući gol u finalu Svjetskog klupskog prvenstva

Robert Firmino: Čovjek za trofeje

Brojni komorati u BiH 21. decembar, Dan rudara, dočekali su zabrinuti za svoju egzistenciju i budućnost. I dok su nekada s osmijehom dočekivali ovaj datum i radovali se njegovom obilježavanju, danas je to izgubilo svoj čar i uglavnom predstavlja priliku za sjećanje na preminule i poginule komorate.&nbsp;&nbsp;Dok svakodnevno riskiraju silazeći u utrobu zemlje, zarađujući tako da prehrane svoje majke, očeve, supruge i djecu, sada na posao odlaze s dodatnim opterećenjem - hoće li još dugo imati posao. Život su posvetili rudniku, pa i ne znaju kako bi dalje kroz život bez jame.
Posljednji udar na egzistenciju rudara, barem onih u Zenici, bilo je zatvaranje Stranjana, uprkos vapajima rudara da će se ubiti ako do toga dođe. Niko nije mario za njih. Ponuđeno im je da prijeđu u preostale dvije jame. U sukobu s egzistencijom i borbom za jamu, bili su primorani pognuti glave i dozvoliti da se Stranjani zatvore.
Stalne sistematizacije i reorganizacije radnih mjesta dodatno opterećuju ionako napaćene rudare, koji s glavom u torbi odlaze na posao. Donedavno su imali jednu želju, sigurno izaći na površinu i vidjeti svoje najmilije, a danas je to strah da ne izgube jedini posao koji imaju i znaju raditi.
Dok poručuju da ne bi voljeli da njihova djeca obuku rudarsko odijelo, kao i da zarađuju hljeb s mnogo više od sedam kora, svjesni su da su godinama na marginama, ali, uprkos svemu, silaze u jame. 
Ne kriju i da nemaju poštovanje te da je potcijenjen njihov rad. Ali, hrabri rudari, i pored svega, odlaze na posao nadajući se kako će još dugo raditi, a da se vijenci i cvijeće narednog 21. decembra neće polagati i u njihovu čast.

Nekada su 21. decembar dočekivali s osmijehom, danas je to prilika za sjećanje na poginule komorate

Umjesto slavlja, cvijeće i vijenci!

Uz rasulo Muhamedove porodice i smrtnu opasnost koja se nadvila nad neke njene članove, počele su da se događaju stvari koje su i za pesimistička predviđanja njegovog oca bile neočekivane.
Jednog dana, a kako se Muhamed sjeća, bilo je to krajem juna, u kući se nenajavljeno pojavio Muhamedov omiljeni amidža Muhamedbeg sa Sidikahanumom, kćerima Hibom i Zehrom, nevjestom Subhijom i unukom Husrefom.

<h2>Masovna ubistva bila su izvršena u Sklopu </h2>

Mada su Sulejmanbeg i Đulhanuma bili iznenađeni ovom posjetom, pogotovo što je ona došla u vrijeme žetve i vršidbe ječma i košnje livada, nije bio red da se iznenađenje izražava ili da se goste pita zbog čega su tako iznenada došli. 
Kad su se smjestili i kad je popijena kahva zvana razgovoruša, adže Muhamedbeg je dao objašnjenje ovako neuobičajenoj posjeti rekavši svom bratu da su Hrvati (dvije satnije ustaša koje su u Ključ došle iz Ljubuškog i Krapine) zatvorili veliki broj Srba, dio su smjestili u zatvor, a dio u školu i sokolski dom (oko devet stotina Srbova, kako je rekao), da je u gradu i okolini nastao kaos, ali da su ih Hrvati, prije nego što je bilo moguće učiniti išta značajnije, brutalno pobili u toku tri noći. 
Masovna ubistva bila su izvršena u Sklopu (u klancu koji čine vertikalne stijene između kojih rijeka Sana izlazi iz Ključke doline) i na lokaciji zvanoj Hanlovičko vrelo (mjesto gdje izvire rječica Ižnica koja protiče gradom), a da su ugledni Ključani uspjeli spasiti samo neke od svojih sugrađana, i to uz najveće opasnosti i za velike pare.
Ispričao je i da je njihov bliski rođak Sulejmanbeg Filipović iz Sredica zvani Kurbalički, koji je bio potpredsjednik Direkcije vakufa i utjecajan prijatelj Mehmeda Spahe, pokušao intervenirati kod ustaških komandanata, ali mu je rečeno da o tome šta će biti sa zatvorenim ljudima odlučuje sam stožernik Viktor Gutić u Banjaluci. 
Sulejmanbeg je iz Kotarskog predstojništva zvao je Gutića telefonom i protestirao protiv zatvaranja Srba koji su mirni građani, ali mu je Gutić opsovao muslimanski merhamet i rekao da će i na muslimane doći red ako ne budu sarađivali sa ustašama.
Tada se prvi put saznalo za strahote koje se vrše u Ključu i po mnogim mjestima u Bosni i Hercegovini, a koje se mogu očekivati na cijeloj bosanskoj teritoriji. Kasnije se saznalo da je na spasavanju poznatih Srba u Ključu (Peševići, Čebedžići, Krece, Mlađenovići, Jankovići, Stanivukovići, Bojići, Dunovići) najviše učinio inžinjer Hajrudin Filipović (sin Sulejmanbegovog amidžića Alibega), tada šef Šumske uprave u Ključu, koji je plativši ustaškim komandantima veliki novac uspio izdejstvovati da ih ustaše puste da se sa porodicama isele u Srbiju. 
Kad je Sulejmanbeg zapitao brata da nije i neki od naših (muslimana) učestvovao u tom zločinu, on mu je rekao da nije, ali da su ustašama pristupili Mahmut Kapetanović i jedan čuvar na pilani, inače poznat kao rabijatan čovjek, po imenu Meho Kulaš. Muhamedbeg je rekao da je sa ženom i djecom došao u Banjaluku jer očekuje odgovor Srba, a taj će biti, kao i u prethodnim prilikama, da će muslimani platiti tuđi račun, pa i taj ustaški.

Sulejmanbeg je iz Kotarskog predstojništva zvao Gutića telefonom i protestirao protiv zatvaranja Srba koji su mirni građani, ali mu je Gutić opsovao muslimanski merhamet i rekao da će i na muslimane doći red ako ne budu sarađivali sa ustašama

<h2>Oružje kupio od jedne čete Jugoslovenske vojske </h2>

Neće nas spasiti to što smo provjereni prijatelji, pa ni to što smo učinili sve da se Srbima pomogne, kao što je to pokušao Suljo Kurbalički, ili Hajro Alibegov, pa čak ni Omer (njihov brat) koji je Srbima sa Želina poklonio sve oružje koje je kupio od jedne čete Jugoslovenske vojske čiji je komandir prodao oružje da bi došao do novca da mu vojnici mogu nabaviti civilna odijela i otići kućama umjesto u zarobljeništvo. 
To oružje je Muhamedov stric Omerbeg spremio u podrum i kad su ustaše počele kupiti Srbe, pozvao je komšije sa Želina da noću krišom dođu sa konjima, dao im oružje i savjetovao ih da, ako neko pođe na njih, odgovore oružjem i da im on može jedino tako pomoći.

Kad je Sulejmanbeg zapitao brata da nije i neki od naših (muslimana) učestvovao u tom zločinu, on mu je rekao da nije, ali da su ustašama pristupili Mahmut Kapetanović i jedan čuvar na pilani, inače poznat kao rabijatan čovjek, po imenu Meho Kulaš

Hajrudin Filipović najviše učinio na spašavanju poznatih Srba u Ključu

Bosna i Hercegovina, sasvim sigurno, nema previše toga što može privući nekoliko hiljada ljudi na jedno mjesto, pogotovo kada je turizam u pitanju. Stoga otvorenje zimske turističke sezone na Vlašiću i manifestacija „Šankanje“ imaju i moraju imati posebno mjesto na našoj turističkoj karti.&nbsp; Doslovno od nule je izgrađen brend koji danas prepoznaju turisti i van granica BiH. Ratom devastirani Vlašić bio je mjesto na kojem tek poneki Travničani zapale roštilj, prisjećajući se sa sjetom slavnih vremena skijaških skokova i gužvi koje su stvarali skijaši iz svih republika bivše države.
Za samo nekoliko godina i s nikad tanjim novčanikom Turistička zajednica, s politički „ničijim“ čovjekom na čelu, vratili su dio prijeratnog sjaja pa su danas snimci s Vlašića nezaobilazni dio izvještaja u eteru susjednih zemalja.
Stoga, kapa dolje direktoru Turističke zajednice SBK Miroslavu Matoševiću i njegovoj ekipi, koji su od ove planine ljepotice napravili ono što treba biti i vratili je na mjesto koje joj, prema svemu, pripada. 
Turisti koji ovih dana borave na Vlašiću najbolji su promotori naše države, a to je više od onoga što su svi zajedno političari uradili.

Danas su snimci s Vlašića nezaobilazni dio izvještaja u eteru susjednih zemalja

Miroslav Matošević: Od nule do brenda

Prva grupa bh. državljana koji su se borili za Islamsku državu (<a href="https://avaz.ba/tag/599/isil">ISIL</a>) u Siriji konačno je deportirana i smještena iza rešetaka. Iako se čekalo godinama, tek uz veliku pomoć i napore Ambasade SAD u Sarajevu, ali i očitu smušenost pojedinaca u Tužilaštvu BiH, državljani su ipak deportirani.&nbsp;&nbsp;Policijske i sigurnosne agencije, kao i obično, odradile su većinu posla. Sve zajedno. Od OSA-e, SIPA-e, Granične policije do FUP-a, čiji su pripadnici povukli i najveći teret.&nbsp;Ruku na srce, mogli su davno, da je naša država bila organiziranija. Stigle su i žene s djecom. Konačno je stiglo i četverogodišnje siroče Iman.&nbsp;U Siriji je ostala bez ikoga. Sama je provela u kampu, bez zagrljaja, dvije i po godine. Djeda i nanu, koji su je preuzeli, teško da je ikada vidjela i na slikama.&nbsp;Vidjela je samo slike pakla Sirije. Krv i prašinu. Suze, tugu, bol. Ali, sada su na potezu bh. institucije. Sve odreda. Od ministarstava zdravstva, obrazovanja, pravde. Dolazak u BiH tek je početak.&nbsp;Pitanje je ima li država ikakav plan, kako resocijalizirati ISIL-ovce, bez obzira na zatvorske kazne. Šta ih čeka poslije izlaska na slobodu.&nbsp;Šta će biti sa ženama i djecom? Šta će biti sa sredinama u koje će biti vraćene? Kako će mještani gledati na njih? Kako će djeca, koja ne znaju dobro ni maternji jezik, biti prihvaćena od vršnjaka?&nbsp;Na ovo pitanje odgovore, za sada, nema niko, a najmanje oni koji su bili uključeni u povratak. Koordinacija, kao i obično, na lošem nivou, a tek uz pomoć stranaca operacija povratka je uspješno provedena i to na „guranje“.&nbsp;Ali, koliko je država spremna za&nbsp;barem žene i njihovu&nbsp;deradikalizaciju, govori i podatak da su na spisak stavili žene koje su bile protiv povratka u BiH.&nbsp;Toliko o jasnom planu. Pojedincima je bilo bitno samo da je u njihovom mandatu grupa vraćena, a kako će i šta biti s njima, to je pitanje za milion dolara.
&nbsp;
&nbsp;

Pitanje je ima li država ikakav plan, kako resocijalizirati ISIL-ovce, bez obzira na zatvorske kazne

Bosanska Sirija

Subota, 14. decembar
Ko preživi, pričat će&nbsp;Subota, 14. decembar
Uglavnom, već mi nije dobro od toliko dobra. Strah me one stare kletve pod kojom svi mi u ovom našem vilajetu rastemo – ne smij se puno, oplakat ćeš! Pa, sve se susprežem, pazim kud stajem, kako se javljam na telefon, i sa svojim festivalskim suborcem iz rovova na zadnjem katu/spratu, Mirzom, raspredam čega smo sve zaboravili da se sjetimo, ne bismo li se sjetili šta smo zaboravili. 
I ništa nam ne pada na pamet. Prvo bi promocija Basarine knjige, a onda Makedonci otvoriše festival sa „Ženom iz prošlosti“. Ne znam čega me više bilo strah, hoće li biti dovoljno ljudi na promociji ili na otvorenju festivala. Mirza i ja već pripremili gerilsku taktiku kidnapovanja naroda po ulici i ubacivanja na scenu teretnim liftom iz bočne ulice. Nema da nema, ima samo da ima. Ko preživi, pričat će. Basarina promocija bila krcata, naroda k'o u priči, a nije se ništa džaba dijelilo – znači, došli jer ih zanima.
Ima nade za nas knjiške moljce. Ljepota. Idemo dalje. Jučer je bio moj red da umirem od treme. Vodio promociju knjige Dragana Bursaća „PTSP spomenar“. Knjiga veća od života, a ja se osjećao k'o mali mrav. Dragan mi pred promociju kaže da očekuje barem 600 ljudi!? Kuku, pa u Narodno ne bi stali, a ne u naš Kamerni. Udahni. Stisni… zube, i kreni… Promocija bi i prođe. I ja s njom. K'o, sjećam se da su i meni čestitali, ali morat ću pogledat snimke da vidim šta im bi. Naroda bilo više nego na Basarinoj promociji. Zetra bi nam tijesna bila, šapće mi ego, odnekud s ramena. 

Nedjelja, 15. decembar

Pet minuta lošeg filma&nbsp;Ponovo volim poeziju. Definitivno. Lejla Kašić i Aleksandra Mrakić sve su nas bacile na koljena svojim pjesmama, svojim porukama, svojom iskrenošću. Ko nije bio, ne zna šta je propustio. A pogledao sam i „Ciglu“. I skoro mi je žao što jesam. Ali, kako nekad davno reče moj profesor Dizdarević: „Vedrane, valja snimiti i pet minuta lošeg filma. Nije ni to lako.“ Skidam kapu dolje glumcima. Dao bih im nagradu samo za hrabrost. Al' to je samo moje mišljenje. Možda sam samo bio umoran, pa ništa nisam skontao. Zato je večeras komedija na redu, „Kako zasmijati Boga“ iz Banje Luke. Nadam se samo da neće pričati viceve… 

Ponedjeljak, 16. decembar
Još mi nije klavir na glavu pao

Zasmijavanje Boga i nije bilo toliko smiješno. Nisam baš čuo da se smije. Ali je publika uživala. A u teatru, to je važnije od zasmijavanja nebeskih autoriteta. Time neka se bavi neko drugi. Mi ćemo se baviti pozorišnom teatralnošću. A ja idem da se počastim promocijom knjige Darka Cvijetića „Schindlerov lift“ koja je napravila opšte opću pometnju. Tema teška, slojevita i bremenita, a Darko tako lagan, otvoren i iscjeliteljski prijatan. Što se mene tiče – trijumf. A poslije toga, „Sumrak bogova“. I opet trijumf. Popodne literarni, navečer teatralni. I još sve teče glatko. Još mi nije klavir na glavu pao. Mirza i ja na prstima hodamo. Ko bude, preživjet će…
Utorak, 17. decembar
Viva Festival&nbsp;Nekad sam mogao tri festivala odjednom odgledat, na jednoj nozi, i pritom spremat dva ispita za desetku. Jednu, pa se ocjena popolovi. Starim, šta li? Uglavnom, već uz jutarnju kafu zijevam, a kasnije se ovaj moj dizel motor ipak zagrije, pa uspijevam sve ispratiti i pogledati. Al', vrijedi. Nedžad Maksumić i njegova knjiga „Treće lice jednine“ toliko su me energetski oporavili, da sam predstavu crnogorskog gradskog pozorišta iz Podgorice „Slasti slave“ odgledao u komadu. Mislim, tako je i igrala, al' nije mi se u glavi palio epepe program i bijeli šum. Viva Festival!
Srijeda, 18. decembar
Il' dža il' bu&nbsp;Sad već dane znam samo po datumu, a kako se koji zove, već mi je u magli. Znam da je jedan ponedjeljak, drugi utorak, treći…. sjetit ću se… Ma, nije ni važno. Znam datum, a to mi znači filmski dan. Promocija knjige o Mileni Dravić, a navečer naša predstava „Sjećaš li se Doli Bel“. Ne znam čemu se više radujem. Ma, znam, ali neću da govorim. Ali, sjećam se svake „Doli Bel“ koju sam gledao, a odgledao sam ih skoro sve. 
Dramaturg. Manijak. Nije što je sam radio na predstavi i što je naša, nego je fakat beton. Beton je stručni izraz. Znači da je nešto mrak. Baš me zanima kako ćemo proći kod žirija… Sutra je dodjela nagrada. Sutra je, il' dža il' bu. I to je stručni izraz. I vjerujem da ćemo se svi smijati. Možda i plakati. Ali od sreće. Samo od sreće.

Četvrtak, 19. decembar&nbsp;K'o muhe bez glave&nbsp;Veliko finale. Dodjela nagrada. Mirza i ja poluludi. Ako je vjerovat onoj nesreći Murphyju, i njegovom još nesrećnijem zakonu, onda ako išta može poći po zlu, poći će večeras. Ceremonija zatvaranja, dodjela nagrada, dodjela zahvalnica, poruke laureata putem videolinkova, i, kao šlag na kraju, snimak predstave „Ženski turbofolk bend“, u kojoj je glumio naš Žan Marolt, po kome nagrada za najboljeg glumca i glumicu nosi ime. Znači, sto stvari koje se mogu pokvariti, poremetiti, zaštopati i zakočiti. Sreća pa nam Maja Izetbegović vodi ceremoniju. Ja bih umro da moram. 
Al', nasreću, nemam kad. Mirza i ja, k'o muhe bez glave, galopiramo uz i niz Kamerni teatar, dernjamo se sami na sebe, pravimo važni i pravimo se da je sve pod kontrolom. A ne znam ni što se pravimo, kad sve i jeste pod kontrolom. Sala je puna, narod se smjestio, svjetla se gase… Počinje kraj.
Petak, 20. decembar 
Sve prošlo savršeno
Gotovo! Završilo se, a nismo postali statistika, već udarna vijest u turbulentnom svijetu bh. kulture. Četvrti „Dani Jurislava Korenića“ – uspješno okončani! Mirza i ja – skoro na infuzijama, kao, uostalom, i svi koji su, tamo iz pozadine, radili i pripremali sve oko festivala. Sve je prošlo savršeno. Trijumf. Da jednom vidim kako i to izgleda. 
Svake godine smo sve bolji i jači. I prija nam. Iako smo svi na pola koplja, vidim ponos u očima mojih kamernjaka. Možda jesmo mali, ali nam je tehnika besprijekorna. Sad na 24-satno spavanje, u narodu poznato kao „koma“, i onda u nove radne pobjede. S merakom. Super je u Kamernom. Ko nije probao, ne zna šta propušta. A ko je probao, više ne popušta. Jedva čekam dogodine.

Četvrti „Dani Jurislava Korenića“ – uspješno okončani! Mirza i ja – skoro na infuzijama, kao, uostalom, i svi koji su, tamo iz pozadine, radili i pripremali sve oko festivala

Fajković: Udahni. Stisni… zube, i kreni…

Predstava „Doli Bel“ fakat je beton

Kraj je godine, vrijeme je kada se prave razne liste događaja koji su obilježili proteklu godinu, pa tako evo i mog skromnog doprinosa. U izuzetno velikoj konkurenciji, uspio sam da, subjektivnim odabirom, dođem do nekih od najglupljih izjava izrečenih u 2019. godini.&nbsp;

<h2>Hajduk je bio omiljeni Titov klub</h2>

1. Srđan Mazalica, član banjalučkog Gradskog odbora SNSD-a, inače bljedunjava figura koju čovjek ne bi nikada ni primijetio da ljetos nije lupio kao Maksim po diviziji:
- Smiješni su tekstovi koji prozivaju nerad parlamentaraca na nivou BiH. Oni tamo nisu izabrani da rade, već da štite interese Republike Srpske. Ako ga štite neradom, oni su svoje plate zaradili.
2. Ljevičarskom kandidatu za predsjednika Hrvatske, Zoranu Milanoviću, u posljednje vrijeme se omakne da „prokliza“. U pokušaju da se dodvori desničarskim glasačima, a da ipak ostane ljevičar, ako je to ikako moguće, evo šta u okviru predsjedničke kampanje reče za Hajduk:
- Hajduk je bio omiljeni Titov klub, imao je petokraku u grbu. Mogao si se nabosti na nju, to je ružno izgledalo. Ali bio je hrvatski klub.
3. Ko su i kakvi su ljudi u rukovodećim strukturama Demokratske fronte doznali smo nedavno, a ko je ozbiljnije pratio situaciju shvatio je to davno. Dovoljno je bilo da uprati izjavu Dževada Adžema, koji u parlamentu sjedi u ime te stranke:
- Mladi ljudi odlaze iz BiH jer SDP i Naša stranka nisu ušli u koaliciju sa SDA.&nbsp;Kakvo samo pronicljivo palamuđenje.
4. Na zasjedanju entitetskog parlamenta u Banjaluci može svašta da se čuje. Međutim, izjava Bosanca Dodika je vrijedna spomena:
- Rezervisali smo šatore, sav praseći i jagnjeći fond da pobijedimo na izborima u Banjaluci.
Ustvari, kada čovjek malo razmisli, niko ne degradira instituciju etnitetskog parlamenta kao ovaj bekrija.&nbsp;5. Fadil Novalić, čovjek koji je svojevremeno znao ustvrditi da je u Drugom svjetskom ratu pobijeđen antifašizam, nije nas iznevjerio ni ove godine. Ovu izjavu smatram antologijskom:
- U Evropi je sada recesija, mi je nismo osjetili zahvaljujući izgradnji autoputeva.
6. Lokalna lola, stručnjak za moderne frizure, Sadik Ahmetović ovako reče za svog bivšeg stranačkog kolegu:
- Kajem se što sam se priklonio Šepiću. On je seoska varalica sa evropskom frizurom.

<h2>Ćesir nije napao čovjeka, nego kameru</h2>

7. Direktor „Autocesta FBiH“ Adnan Terzić u septembru se pohvalio pred novinarima:
- Gradit ćemo kilometar autoputa mjesečno.
Dakle, 12 kilometara godišnje. Nema šta, Adnane, plan ti je vrijedan svake hvale.
8. Predsjednik Demokratske fronte, Željko prodana duša Komšić, komentarišući nemogućnost da se mjesecima formira vlast, ovako lupi:
- Možda ćemo biti pametniji sutra ili za nekoliko mjeseci.
Teško, Komšiću, teško. Sada se to potvrdilo.
9. Komšićev politički mentor, dakle Bakir Izetbegović, u pokušaju da odbrani neodbranjivo, a povodom bestijalnog napada na novinare koji je uradio (ne)ugledni član stranke SDA Huso Ćesir, ovako kaže okupljenim novinarima:
- Ćesir nije napao čovjeka, nego kameru.
Da sam ovu listu organizovao u takmičarskom karakteru, ova Bakirova izjava sigurno bi zauzela prvo mjesto.
10. Odmah iza Bakira vjerovatno bi se našla nesimpatična Ana Brnabić, koja ovako bezočno laže: 
- Kada sam bila u Švajcarskoj, tokom septembra, i u Luksemburgu, i u Nemačkoj, u mnogim stvarima, prije svega u oblasti obrazovanja, uradili smo više od tih zemalja. I kada vam, recimo, predsjednik Vlade Luksemburga, ili predsjednik Švajcarske konfederacije, ili kancelarka Nemačke, kažu je 'l možemo mi da sarađujemo više, da vi nama pokažete kako ste uveli programiranje u osnovne škole kao obavezan predmet.
11. Komentarišući OHR-ovo tumačenje Dejtonskog sporazuma, Bosanac Dodik iznosi lingvistički stav:
- Vuk Karadžič je rekao da se čita i tumači onako kako se piše. Nemojte me pitati šta znači ono što piše. A što ne piše, nema. Tako bi trebalo da bude. Ono što piše, to je to, ono što ne piše, nije to.
Aferim, Dodiče.
12. Prvakinja discipline o kojoj govorimo, gospođa koja je zaslužila da ima vlastitu listu izrečenih gluposti, Kolinda Grabar-Kitarević, imala je niz tupavih izjava kojima pokušava degradirati bilo kakvo pozitivno sjećanje na Jugoslaviju. Priča o tati mesaru koji je „krvavo radio“ da bi nju poslao u Ameriku zabavila je narod širom regiona. Ipak, njena izjava o jogurtu se izdvojila:
- Odrasla sam u komunizmu i nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati sljedećeg tjedna.

<h2>Zanesen u svojoj samoljubljivosti</h2>

13. Šta se desilo za Zlatkom Lagumdžijom? Prije deset godina bilo je nezamislivo da neka njegova izjava dobije svoje mjesto u ovakvoj analizi. Međutim, nedavno gostujući na N1, zanesen u svojoj samoljubljivosti, kao djeci u prvom razredu osnovne škole ovako nam objašnjava problem puta u NATO:
- Vi dođete pred neku spravu i hoćete da letite. Na jednoj piše avion, na drugoj piše kamion. Hoćete li vi ući u onu na kojoj piše avion? Ili će te ući u onu koja vam liči na avion? Ne, vi ćete ući u onu koja vam liči na avion. To što na kamionu piše avion, to vas neće spriječiti da uđete u avion. Mi imamo spravu kojom se leti prema NATO-u, samo je pitanje kako mi nju zovemo.
14. Zlatan Begić, državni zastupnik Demokratske fronte, upitan da komentariše smjenu Vlade Kantona Sarajevo, kaže:
- To predsjednika Komšića i nas u DF-u zapravo i čini iskrenim ljevičarima, jer ne bježimo od problema.
Ma ‘ajde, Begiću, ta nemojte kasti?
I šta reći na kraju? Dobro je, samo nek' ne puca.

Smiješni su tekstovi koji prozivaju nerad parlamentaraca na nivou BiH. Oni tamo nisu izabrani da rade, već da štite interese RS. Ako ga štite neradom, oni su svoje plate zaradili, lupi Mazalica kao Maksim po diviziji

Subjektivni pregled najglupljih izjava u 2019. godini

Ozbiljne poruke upozorenja i otrežnjenja bh. političarima uputio je predsjednik Odbora za vanjske poslove Evropskog parlamenta Dejvid Mekalister (David McAlister) u razgovoru za „Avaz“.&nbsp;&nbsp; Pozvao ih je da pokažu odgovornost prema građanima i suoče se sa svojim dužnostima. 
Otvoreno je kazao da naša zemlja više nema vremena za gubljenje, jer zaostaje za zemljama s najmanjim BDP-om po glavi stanovnika u Evropi. U isto vrijeme Mekalister je pohvalio promjene koje se tiču formiranja vlasti u BiH, ali i ponovio da je pred njima još mnogo posla poput socioekonomskih reformi i migrantske krize.
Mekalister je prepoznao ozbiljnost situacije u BiH, a jesu li i domaći političari, pokazat će vrijeme.
Dejvid Mekalister rođen je 12.&nbsp;januara&nbsp;1971. u Berlinu, a otac mu je porijeklom iz Glazgova. U Evropski parlament ušao je kao poslanik 2014. godine, a potom je obavljao mnoge funkcije.&nbsp;

Otvoreno je ukazao bh. političarima da naša zemlja više nema vremena za gubljenje

Dejvid Mekalister: Poruke upozorenja

Iz Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD) jučer su u BiH stigle lijepe vijesti. Započeo je izbor izvođača radova na dionici Koridora 5C Mostar sjever – Mostar jug, u koji spada i tunel Prenj, ukupne dužine 51 kilometar. Tako je učinjen i posljednji korak prije nego što mašine izađu na teren. 
Iako se činilo da je našoj zemlji do sada bilo najlakše osigurati novac za gradnju Koridora 5C, koji prolazi duž cijele BiH i koji je evropski transportni koridor dug oko 700 kilometara, jučer su istovremeno otkočene stotine miliona eura koje su bile potrebne da se krene u gradnju domaćeg autoputa. 

Još ako se poslušaju pametne glave pa posao dobiju naši ljudi, novac će biti još pametnije potrošen. 

Također, dobra vijest je i ta da će već u prvoj polovini naredne godine biti spreman i tender za gradnju tunela Prenj, što je glavni preduvjet da put do mora bude kraći. U pitanju je najsloženiji građevinski poduhvat na ovoj dionici jer je dužina tunela prema idejnom projektu čak 10,165 kilometara, što ga čini najdužim tunelom u regiji. Ovim će se naša zemlja pridružiti zemljama regije koje uveliko grade autoputeve. 

Može se zaključiti i to da na putu novih kilometara domaće autoceste nema novih prepreka. Vlast na državnom nivou samo što nije formirana, svi daju podršku izgradnji nacionalnog koridora. Novac je osiguran, tenderi su tu, a domaće firme i radnici čekaju da zasuču rukave i ovdje dobiju posao.

"Mala velika Srbija"

’Mala velika Srbija’

Kardinal Vinko Puljić: Poruke mira

Don Kihot iz našeg sokaka

Mehmed Akšamija: Rad za opće dobro

Nada, optimizam i projekti

Sead Hamzić: Nastavio očevim stopama

Robert Firmino: Čovjek za trofeje

Umjesto slavlja, cvijeće i vijenci!

Hajrudin Filipović najviše učinio na spašavanju poznatih Srba u Ključu

Miroslav Matošević: Od nule do brenda

Bosanska Sirija

Predstava „Doli Bel“ fakat je beton

Subjektivni pregled najglupljih izjava u 2019. godini

Dejvid Mekalister: Poruke upozorenja

Put do mora bit će kraći

Kolumne

"Mala velika Srbija"

’Mala velika Srbija’

Kardinal Vinko Puljić: Poruke mira

Don Kihot iz našeg sokaka

Mehmed Akšamija: Rad za opće dobro

Nada, optimizam i projekti

Sead Hamzić: Nastavio očevim stopama

Robert Firmino: Čovjek za trofeje

Umjesto slavlja, cvijeće i vijenci!

Hajrudin Filipović najviše učinio na spašavanju poznatih Srba u Ključu

Miroslav Matošević: Od nule do brenda

Bosanska Sirija

Predstava „Doli Bel“ fakat je beton

Subjektivni pregled najglupljih izjava u 2019. godini

Dejvid Mekalister: Poruke upozorenja

Put do mora bit će kraći