Za sve vrijeme prije nego što je bio praktički ubijen, Sulejmanbeg je, kako se Muhamed sjeća, bio angažiran na pokušajima da se pomogne ljudima.&nbsp;&nbsp; Tako je, u dogovoru sa svojim dobrim prijateljem Hakibegom Kapetanovićem iz Bosanske Gradiške, organizirao prebacivanje porodice svoje snahe Rade Vranješević (prote Đorđa, popadije i njihovih kćeri Milice i Ljube, a uz to i Miličinog muža Svetozara i njihove malene kćeri) posebno zakupljenim autobusom kod svog nekadašnjeg političkog prijatelja Mihaljevića, da se oni bezbjedno prebace do Okučana i ukrcaju na voz za Beograd (zapravo Zemun) i tako izbjegnu pokolj.

Smatrao je, ako su Gutić i Đelić mogli zaklati vladiku Platona, zašto ne bi ubili za njih opasnijeg protu Đorđa, koji je bio jako poznat i omiljen kao čovjek i kao svećenik, ali i kao jedan od vodećih ljudi zemljoradničke stranke.&nbsp;Smrt očeva bila je završni akord ove smrtonosne simfonije, ali je i tu tešku tragediju i šok izazvan ubistvom muža Đulhanuma prevazišla zbog prioriteta brige oko djece koja su bila u opasnosti za koju se valjalo brinuti, a njena mirnoća je poticala od uvjerenja da je zlo nastalo zbog djelovanja zlih ljudi i njihovog neprijateljstva, a ne Božijom voljom, pa je reagirala tako da se neprijatelju ne dopusti da stekne utisak da su Filipovići izbačeni iz kolotečine, da su pokoreni i ostali bez sposobnosti da se u porodici misli i djeluje kako prilike zahtijevaju, tj. da se drže dostojanstveno, da čuvaju nam i ugled i tako prkose dušmanima, jer je takvo držanje bilo jedini mogući odgovor zločincima i jasna poruka da nisu pobijedili.
Muhamed se sjeća kako je ta sitna, mirna i staložena žena znala uvijek reagirati na pravi način i izaći iz teškoća, a da ni zehru ne popusti dušmanima. O tome najbolje govore dva slučaja kojih se Muhamed dobro sjeća. Muhamedov najstariji brat je jedno vrijeme sa ženom Radom Vranješević bio sklonjen kod njihove bliske rođake Emine Filipović udate Muhurdarević (Mina, kako smo je svi zvali, bila je kćerka Sulejmanbegovog amidžića Mustajbega). 
Stalne pretrage i njuškanja agenata su dovele do toga da njih dvoje nisu više mogli da se kriju u Mininoj kući. Tako su se jednog dana uveče pojavili na vratima Šuhrine kuće. Bili su iz opreza smješteni u jednu ostavu na tavanu predviđenu za slične stvari. Za nesreću su se sutradan u rano jutro na vratima pojavili policajci i patrola ustaške policije, na čelu sa Ibrahimom Kolonićem, koji je tada bio šef ustaške političke policije i neka vrsta stalnog progonitelja Sulejmanbegovih sinova.

Đulhanuma je otvorila vrata i kad je vidjela ko je došao u posjetu, mirno je rekla: “Koloniću, zar ti više nije dosta i zar te nije sram što mi svaki dan navaljuješ na kuću i bihuzuriš starog i bolesnog čovjeka i djecu”

<h2> Ćamko, sine, nosi im gore zarove</h2>

Đulhanuma je otvorila vrata i kad je vidjela ko je došao u posjetu, mirno je rekla: “Koloniću, zar ti više nije dosta i zar te nije sram što mi svaki dan navaljuješ na kuću i bihuzuriš starog i bolesnog čovjeka i djecu”, a zatim se okrenula prema sobama u kojima su bili ostali članovi porodice viknuvši glasno: “Sulejmanbeg, djeco, hajte da idemo kud bilo, a tebi Koloniću evo ključi od kuće pa u njoj boravi i vladaj, da ne moraš svaki čas navraćati.” Njen govor je Kolonića totalno zbunio i on je odgovorio: “Ma izvini, Sulejmanbegovice, znaš, služba je služba”, a zatim je naredio članovima patrole da se povuku.&nbsp;
Nakon ovog veoma napetog momenta, Đulhanuma je obraćajući se kćerki Ćamili rekla: “Ćamko, sine, nosi im gore zarove (odjeću koja skriva lice) da se obuku, pa ih ti i mali otpratite na Hiseta (dio Banja Luke na suprotnoj obali Vrbasa) do Mahmutbegove kuće dok ne vidimo šta ćemo sa njima. Pazite kako idete i gledajte da vas ni oni, ni iko drugi, ne prepozna.”
Drugi sličan moment dogodio se kasnije, kad je policija tragala za Tunjom Filipovićem, jer ga je jedan član SKOJ-a odao znajući ga po tom imenu kojim su ga svi nazivali. Tada je Đulhanuma isto tako mirno rekla policajcima: “U ovoj kući nema nikakvog Tunje. To je sigurno neki Anto Filipović iz Klašnica zvani Tunjo, a ovdje stanujem ja i moj maloljetni sin Muhamed. To je onaj mali što cijepa drva. 
To možete vidjeti jer smo nas dvoje zapisani na kućnoj listi”, a na njoj je pisalo da u tom stanu stanuju Đula Filipović, udova Sulejmanbega, i njen maloljetni sin Muhamed. Patrola se, nakon uvida u kućnu listu i pogleda na mršavog žgoljavog dječaka koji je u dvorištu cijepao drva, udaljila, a Đulhanuma je mirno rekla Muhamedu da odmah ide kod tetke Nure u Stupnicu i ostane tamo dok se ne vidi šta da se sa njim uradi.
Sve što se zbilo u tih par mjeseci kod Muhameda je izazvalo efekat značajnog smanjenja njegovog interesa za sve što se ticalo igre, škole i drugih uobičajenih stvari za djecu njegovog uzrasta, a to stanje je utjecalo i na njegov interes za stvari kao što su učenje jezika, bavljenje muzikom, odlascima u pozorište i svaku vrstu zabave koja je bila uobičajena. 
Kad je uskoro škola počela sa radom, a on pošao u treći razred, njegovo učenje se svelo na nastojanje da se prođe razred, a ne da se ostane najbolji đak i poluče neki drugi uspjesi. Sada je glavni interes prešao na praćenje događaja koje je izazvao rat i ustaški progon cijele njegove porodice.

<h2>Rješavanje egzistencijalnih pitanja</h2>

Njegov interes je tako skrenuo na nešto što se teško može nazvati politikom, nego više praćenjem događanja, savladavanjem iznenadnih životnih briga i posvećenosti rješavanju egzistencijalnih pitanja, jer je odjednom ostao sam sa majkom i jednom sestrom u svijetu koji se totalno izmijenio, a kojem oni ne samo da nisu bili vični nego ga nisu mogli ni zamisliti, tj. svijetu borbe za puko preživljavanje. 
Glavno pitanje bilo je kako preživjeti, kako podnijeti sve vrste udara koji su dolazili jedan za drugim i kako se postaviti prema događanjima i ljudima koji su bili njihovi nosioci, onima koji su ustali protiv svega užasa što se zbivao i onima koji su sav taj užas započeli progoneći ljude zbog njihovih uvjerenja, rase, nacije i vjere.

Sve što se zbilo u tih par mjeseci kod Muhameda je izazvalo efekat značajnog smanjenja njegovog interesa za sve što se ticalo igre, škole i drugih uobičajenih stvari za djecu njegovog uzrasta, a to stanje je utjecalo i na njegov interes za stvari kao što su učenje jezika, bavljenje muzikom, odlascima u pozorište i svaku vrstu zabave koja je bila uobičajena
.

Ako su Gutić i Đelić mogli zaklati vladiku, zašto ne bi ubili protu

Lijepo je bilo pročitati vijest da je posljednjeg dana 2019. godine iz Kazneno-popravnog zatvora u Bihaću na slobodu pušten <a href="https://avaz.ba/tag/78700/fikret-dedic">Fikret Dedić</a>, čovjek koji je postao simbol nepravednog društva, u kojem se strogoća zakona trenira samo na najslabijima.Fikret je završio u zatvoru zbog krađe tri metra drva kako mu se djeca ne bi smrzla, dok u isto vrijeme, naprimjer, za velike privatizacijske pljačke godinama niko ne odgovara.I opet se jedino „obični“ narod digao na noge da pomogne Fikretu kako bi u krugu svoje porodice dočekao Novu godinu. Na sudski račun uplaćen je novac da bi Fikret mogao na slobodu. Kaže da mu je teško palo kada je saznao da je osuđen na pola godine zatvora zbog sječe drva.Izlazak Dedića na slobodu je nada da će i vlast u 2020. godini osigurati više socijalne pravde u BiH. Pravde zbog koje će mladi, ipak, odlučiti ostati u BiH, a neće sreću tražiti na Zapadu.Pravde u kojoj više nećemo gledati migrante kako bosi po zimi prose na ulicama bh. gradova iako neko dobiva novac za brigu o njima.Dok ne dobijemo državu u kojoj će za svaki prekršaj biti jednaka kazna za sve i gdje neće biti „jednakijih“, mladi će perspektivu tražiti negdje drugo, jer više nemaju snage da se bore s korupcijom u javnim preduzećima, prilikom obrazovanja, zapošljavanja...Dok ne napravimo takvu državu, neće nas primiti ni Evropska unija, a ni susjedi nas neće više cijeniti.Što to prije shvatimo, bit će nam svima bolje. Vrijeme je da ova zemlja konačno krene krupnim koracima naprijed i izađe iz blata u kojem je proteklih 20 godina. Blata u kojem tri metra drva neće biti presudna za opstanak jedne porodice.

Izlazak Dedića na slobodu je nada da će i vlast u 2020. godini osigurati više socijalne pravde u BiH

Izađimo iz blata

<a href="https://avaz.ba/tag/81342/huso-sarvan">Huso Sarvan</a>, predsjednik Sindikata radnika “Zenicatransa”, ovih dana vodi najveću bitku otkako je zaposlen u ovom zeničkom preduzeću. Zajedno s radnicima nastoji spasiti preduzeće, koje se nalazi pred kolapsom i preživljava najteže dane od osnivanja.
Iako neumorno nude prosta i izvodljiva rješenja, riskiraju sve što imaju kako bi održali “Zenicatrans” u životu, agonija se nastavlja. 

Uprkos činjenici da od 31. decembra vodi borbu s vjetrenjačama, otkako su odlučili blokirati Autobusku stanicu i tako onemogućili prijem putnika, ni nakon propale vanredne sjednice Gradskog vijeća Zenica, na kojoj je trebalo naći rješenje za preduzeće i radnike, on ne gubi snagu i nastavlja borbu. Još radikalniju.

Politika, dvostruki aršini, sve izvjesniji epilog prodaje preduzeća i ostavljanje radnika na ulici nisu ga pokolebali da odustane. Ovaj istinski borac za spas preduzeća ne gubi vjeru u bolje sutra za radnike, „Zenicatrans“ i grad. Najavljuje borbu do kraja, do posljednjeg atoma snage, zbog čega je naišao na salve pohvala javnosti.

Huso Sarvan rođen je u Zenici, a u „Zenicatransu“ je zaposlen više od 30 godina kao vozač autobusa.

Sindikalista nastoji spasiti preduzeće od kolapsa

Sarvan: Radi kao vozač više od 30 godina

Huso Sarvan: Borac za spas "Zenicatransa"

Zeničani su posljednje dane prošle, kao i prve ove godine, dočekali „svečano“. U svojim hladnim domovima u koje su došli nakon što su promrzli slušali Šerifa Konjevića 30. i „Reginu“ 31. decembra. Oni su „uveličali“ javni doček Nove godine, i skupo nas koštali.&nbsp; 
Jer, kao što je to i običaj svake godine, „kotao je opet pukao“ pa nije bilo centralnog grijanja. Oni koji dalje žive nisu ni dolazili do grada, jer je gradski i prigradski prijevoz paraliziran štrajkom radnika „Zenicatransa“, kojima je blokiran račun i prijeti im stečaj.&nbsp;&nbsp;
Ako ovim problemima dodamo i NK Čelik, koji je skoro pred gašenjem, kao i činjenicu da kladionice u Zenici rade najbolje do sada, nije potrebno ništa više dodati kako bi se ukratko opisao trogodišnji rad aktuelnog gradonačelnika Zenice Fuada Kasumovića. 

Upravo su ovo četiri ključne stvari na kojima je Kasumović bazirao predizbornu kampanju 2016. godine i, na iznenađenje svih, pobijedio. I, šta se desilo? Obećanje ludom radovanje... Problemi građana ostali isti, samo se povećala općinska administracija.&nbsp;&nbsp;
Ne treba dušu griješiti. Nije <a href="https://avaz.ba/tag/237/zenica">Zenica</a> jedina s ovakvim vođama. I u Kantonu Sarajevo nije ništa bolje bilo prethodnu godinu, upravo zahvaljujući Elmedinu Konakoviću, koji se nedavno u Zenici sastao upravo s Kasumovićem. Pogodite! Razgovarali su o oporezivanju kladionica, ali i, nezvanično, o političkoj saradnji. Zlobnici bi rekli „nađe krpa zakrpu“, ali nije baš za sprdanju. Posebno ne u hladnim zeničkim stanovima. 

Možda baš „Regina“ nije slučajno nastupila u novogodišnjoj noći. Imaju jednu prikladnu pjesmu za ove dane zime i pješačenja u „Gradu čelika“ koju vjerovatno znaju i organizatori: „Zatupi, zaglupi. Nek' žive u rupi. Zatupljuj, zaglupljuj i jeftino kupuj...“.&nbsp;
Jer, ovakvi kasumovići na vlasti baš to žele da postanemo, da ne vjerujemo svojim hladnim radijatorima, pokvarenim autobusima, svojim tiketima i tabeli Premijer lige...

Kotao je u Zenici opet pukao, radijatori hladni, gradski prijevoz ne radi, NK Čelik je na dnu tabele, a kladionice nikad punije

Zatupi, zaglupi

Nije lijepo zamijeniti uvijek topli Los Anđeles bilo kojim mjestom na svijetu, ali skontao je <a href="https://avaz.ba/tag/1320/zlatan-ibrahimovic">Zlatan Ibrahimović</a> u svojoj 38. godini – ako igdje u ovim godinama mogu igrati, a da mi bude lijepo, mogu u ekipi gdje ću biti Bog i batina, posrnulom divu koji teško može biti gori nego što jeste. Mogu tamo gdje će, kada dođem, poludjeti svi, a ne smatrati me ocvalim cirkusantom.&nbsp; Zlatanu Ibrahimoviću nije bilo nimalo lako posljednjih mjeseci. Nije mu, vala, ni nešto pretjerano teško, ali tek nedavno suočio se s činjenicom da ga negdje ne vole. I to kud baš u njegovom Malmeu. Nakon što je kupio dionice kluba Hamarbija iz Štokholma, obrušilo se i na njega i na njegovu bistu. Pa ako mu je kad trebalo više da ga neko negdje obožava, to je sada.
Ibrahimović je s Milanom potpisao polugodišnji ugovor za tri miliona eura, s opcijom da ga produži na još godinu za šest miliona. Na San siru će zvanično biti predstavljen danas, a u klubu u kojem je igrao dvije godine nosit će broj 21.

Nakon bjesomučnih nagađanja gdje će, šta će, legendarni napadač vratio se u Milan

Zlatan Ibrahimović: Novi početak kralja

I kada ne igra, <a href="https://avaz.ba/tag/272/edin-dzeko">Džeko</a> oduševljava. Takav je dojam nakon što je kapiten reprezentacije BiH i Rome dobio dva vrijedna priznanja za samo nekoliko dana.&nbsp; Najbolji strijelac BiH svih vremena prvo je okarkteriziran najvećim pojačanjem rimskog kluba u prethodnoj deceniji, a onda je u konkurenciji tri vrhunska gola nagrađen i za najbolji Romin gol u dekadi koja je protekla. Bilo je to kada je iz voleja pocijepao mrežu Čelzija u Londonu, u Ligi prvaka.
Kapiten&nbsp;"Zmajeva"&nbsp;je u&nbsp;"Vječni grad"&nbsp;stigao 12. avgusta 2015. godine nakon nepune četiri sezone u dresu engleskog&nbsp;Mančester sitija.
Iz tabora Rome podsjećaju kako je bh. fudbaler stigao kao posuđeni igrač s mogućnošću otkupa ugovora. Od tada do danas je odigrao više od 120 zvaničnih utakmice za&nbsp;"Vučicu",&nbsp;postigavši pri tome 61 gol.
Prije Rome, Džeko je igrao za sarajevski&nbsp;Željezničar,&nbsp;potom češke klubove&nbsp;Teplice&nbsp;i&nbsp;Usti nad Labem. U njemački&nbsp;Volfsburg&nbsp;je došao 2007. godine, odigrao 111 zvaničnih utakmica (66 golova), a osvojio je i naslov njemačkog prvaka (2009). Početkom 2011. godine došao je u Siti, za koji je do sredine 2015. postigao 50 golova u 130 mečeva, osvojivši dvije titule prvaka Engleske. Edin Džeko je bio najbolji strijelac njemačke Bundeslige (2009.-2010.) i italijanske Serije A (2016.-2017.).

Najbolji Romin gol postigao je naš dijamant kada je iz voleja pocijepao mrežu Čelzija u Londonu, u Ligi prvaka

Edin Džeko: Obilježio dekadu

Još malo i ode. Ova 2019. Priznajte, svi smo odahnuli. Kakva god je bila nadamo se Novoj. Čim je nešto novo, nepoznato je i izazovno. Taman da se ponadamo, poželimo ponešto, podvučemo raznorazne crte, damo sebi nove ciljeve.&nbsp; 
Kakva je god bila, znam ja nas, našli bismo manu ovoj staroj. No, bilo je treba priznati i stvari zbog kojih trebamo biti i sretni i zahvalni i zadovoljni. I kao u životu pitamo, hoćete li dobru ili lošu vijest? Da pričamo o onome što je iza...

Kako su otkrivane lažne diplome, kako smo čekali dugo na vlast, kakvi su nam rezultati PISA testova, kako smo u redovima čekali vize za odlazak možda i zauvijek, kako smo se plašili rezervnih i još kojekakvih sastava, kako su crne hronike punile ubistva i smrti, kako smo plakali na stadionima jer nijedna naša reprezentacija nije mrdnula dalje od domaćih terena, kako smo se plašili terorizma u Novom Zelandu, s tugom gledali kako gori Notr Dam u Parizu, kako smo ponekad bili nepravedni prema migrantima, tugovali nad zatvaranjem „Aluminija“, šokirali se zbog slika iz „Pazarića“... 
Ili ćemo ipak o tome da smo vlast ipak dobili i da u Novu ulazimo s planovima, da je pravda ipak došla na svoje i Radovan Karadžić optužen na maksimalnu kaznu zatvora, da smo preuzeli naše nebo nakon godina čekanja, pokazali da znamo biti dobri domaćini djeci iz cijelog svijeta na EYOF-u, da smo pokazali toleranciju i da je bez problema održana Prva parada ponosa u Sarajevu, da su naša djeca i dalje širom svijeta demonstrirala znanje i dobar odgoj, da oni koji su se vratili u domovinu imaju dobre i uspješne biznise, da znamo napraviti dobar film, napisati dobre knjige...

Nova je godina vrijeme za planiranje. Nije loše da ponešto uradimo i na sebi. Za početak da ne zaboravimo na roditelje, familiju, prijatelje, naše komšije. Da vratimo dobre običaje i tradicije, da ne zaboravimo da je dobar odgoj dobra ulaznica za bilo gdje. Da se podsjetimo da nam ni odgoj ni znanje niko i nikada ne može oduzeti. Da poštujemo kako bismo bili poštovani. I budemo bolji ljudi. To ništa ne košta. Za to nam ne treba ni vlada ni parlament. To nigdje nismo ni potrošili ni izgubili. Samo ponekad zaboravimo.

Nije loše da ponešto uradimo i na sebi. Za početak da ne zaboravimo na roditelje, familiju, prijatelje, naše komšije

Na kraju i početku

<a href="https://avaz.ba/tag/615/borci">Borci</a> će konačno, nakon decenije žestoke borbe, protesta na koje su izašli, poniženja koja su doživjeli suočivši se s njima dostojanstveno, dobiti ono što su tražili.
Ministarstvo za boračka pitanja FBiH najavilo je da će u februaru pored svakog imena objavljenog u Jedinstvenom registru boraca, stajati i podatak ko je bio na borbenoj liniji, a ko u logistici.
Treba naglasiti da je bilo mnogo onih koji su se bunili protiv ove objave, ali zakon je jasan, a iz Ministarstva za boračka pitanja ostali su koncizni i najavili da se on mora poštovati.
Naša zemlja je, po svom uređenju i strukturi, komplicirana, to niko ne spori. U uređenijim državama borci imaju poseban status u društvu, dok je kod nas upravo suprotno.
Rijetki su oni koji su ranjeni i koji su ostali bez dijelova tijela a da su, nakon što se završila agresija na BiH, imali beneficije, koje su, ruku na srce, zaslužili.
Upravo zbog toga ova pobjeda demobilisanih boraca protiv naizgled nepobjedivog "protivnika", dobiva još više na značaju.
Gorljivo i emotivno su prije nekoliko mjeseci govorili borci, koji su po ko zna koji put protestirali ispred Vlade FBiH. Čak su u nekoliko navrata blokirali i ključne saobraćajnice u BiH.
- Sve se zna o lažnim borcima, o ljudima koji su bili izvan BiH za vrijeme agresije pa su naknadno dobili papire da su bili učesnici u ratu. To se više ne može trpjeti - vikali su na skoro svakom skupu.
Sada su, sudeći prema prvim reakcijama, zadovoljni. A kako i ne bi bili s obzirom na sve što su proživjeli u proteklim godinama. 
Željeli su samo razumijevanje zbog stanja u kojem se nalaze, a koje neko vrijeme nisu imali.
- Znat će se ko je šta bio u vojsci - navode sada predstavnici boraca te naglašavaju da je to registar za koji su se sve vrijeme i borili.
Nakon rata, žestoku borbu vodili su i u miru i, na kraju, pobijedili. Čistog obraza i bez mrlje dobit će ono što su zaslužili - priliku za pristojan i dostojanstven život, jer su prvi uzeli pušku u ruke i na liniji stavili svoj život u odbrani od agresora. Velika nagrada za nešto što se podrazumijevalo.

Borci će konačno, nakon decenije žestoke borbe, protesta i poniženja koja su doživjeli, dobiti ono što su tražili

Pobjeda u miru

Naš reprezentativac iz Norviča <a href="https://avaz.ba/tag/32313/mario-vrancic">Mario Vrančić</a> postigao je vodeći gol za Norvič u premijerligaškom duelu protiv Totenhama, što mu je bio prvjenac u engleskoj eliti.&nbsp; Tako je postao četvrti bh. fudbaler koji se upisao u listu strijelaca u najjačoj ligi na svijetu. Prije Vrančića, mreže u engleskom Premijeršipu tresli su samo Edin Džeko, Sead Kolašinac i golman Asmir Begović.
Vrančić je ove sezone, zbog problema sa povredom, koja ga je pratila od ljetnih priprema, zabilježio samo osam prvenstvenih i jedan nastup u Kupu. Ukupno je na terenu proveo samo 289 minuta, a protiv Totenhema je bio tek drugi put starter u prvenstvu.
Njegov povratak u top-formu sigurno će obradovati sve Bosance i Hercegovce, ali i novog selektora našeg državnog tima Dušana Bajevića, koji je već počeo pripreme za Euro 2020., odnosno za martovski plej-of Lige nacija.
Mario Vrančić rođen je 23. maja 1989. godine u Slavonskom Brodu. Nakon što je prošao sve omladinske i mladu selekcije Njemačke, odlučio se vratiti pod zastavu domovine. Za naš državni tim odigrao je šest utakmica.

Golom protiv Totenhema postao četvrti bh. fudbaler koji se upisao u listu strijelaca u najjačoj ligi svijeta

Vrančić: Nakon problema sa povredom, napokon se vratio u top-formu

Mario Vrančić: Ušao u odabrano društvo

Draško Stanivuković, poslanik PDP-a u Narodnoj skupštini Republike Srpske, bio je hit kada je prije nekoliko godina kao golobradi banjalučki mladić sa svojim drugarima žario i palio ulicama svoga grada. 
Pravi „mali inspektor“ na vrlo duhovit i originalan način otkrivao je i ukazivao na komunalne i druge probleme građana i kritizirao vlast zašto ih ne rješava.

Što je više govorio o propustima vlasti, lošem kvalitetu ugrađenog asfalta, sramotnoj činjenici da neki dijelovi Banje Luke nemaju ni vodu, to je više osvajao srca svih građana BiH.&nbsp;
Mladi aktivista postao je političar ulaskom u Gradsku skupštinu Banje Luke. Godine 2018. s najvećim brojem glasova ušao je u entitetski parlament. Bio je primjer aktivizma mladih. Iako je znao neodmjereno reagirati, pretjerati i iritirati, bio je jedna vrsta nade u bolju budućnost Bosne i Hercegovine. Takvim se predstavljao, takvim su ga i predstavljali. 
I tako sve do prije nekoliko dana. Do trenutka u kojem je „mlada nada“ javno otkrila pravo lice i dokazala da je negator genocida. Gostujući u emisiji na jednoj televiziji, kazao je da je Haški sud „politički sud“, da se ne slaže sa svim odlukama. A o genocidu u Srebrenici, ne izgovarajući tu riječ, rekao je sljedeće:
- Bio je veliki zločin i tragedija i žao mi je što se to desilo. Istina je da sam, po sudovima, i ja kriminalac, pa nisam. Ima mnogo političkih procesa i sudova, treba tu biti oprezan. Danas ste doveli u studio kriminalca, ali ja nisam, tako je i sa zločincima mnogim, treba tu malo otvoriti razum. Mnogi sudovi, kako u svijetu tako u BiH, su u mnogim segmentima politički. Istoriju pišu pobjednici.

Kada su zločinci ubijali po Srebrenici i, na kraju, izvršili genocid, Stanivuković je bio dvogodišnjak. Nažalost, 24 godine nakon genocida, mladić razmišlja gotovo isto kao i Mladić i ostali zločinci koji su počinili najstrašniji zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. 
Dokazao je Stanivuković, dakle, da je i on samo jedan u masi negatora genocida, a kao takav ne može biti motor i mlada nada koja će ovu zemlju povesti naprijed. Lider evropske Bosne i Hercegovine ne može biti negator genocida u Srebrenici.

<h2>Šta Draško misli kada govori o državi </h2>

Oni koji su detaljnije pratili zasjedanja Narodne skupštine mogu primijetiti da Draško Stanivuković nije baš naklonjen ni državi Bosni i Hercegovini. U svojim diskusijama kada spominje riječ država, gotovo nikad ne kaže država Bosna i Hercegovina, nego pod pojmom država tretira bh. entitet RS. Stanivuković je rođen u Banjoj Luci 1993. godine. Član je PDP-a i dolazi iz vrlo imućne porodice.

Nažalost, 24 godine nakon genocida, mladić razmišlja gotovo isto kao i Mladić i ostali zločinci koji su počinili najstrašniji zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata

Stanivuković: „Mlada nada“ dokazala da je negator genocida

Draško Stanivuković: Od „zamalo heroja“ do negatora genocida

Specijalista pulmologije Snežana Kutlešić-Stević pokazala je svoju humanost, ljubav i dobrotu nebrojeno puta. Organizirala je prvo terapeutsko ronjenje u BiH, mnogo je vremena posvetila autističnoj djeci, a u Banjoj Luci, Drvaru, Šipovu i Srpcu liječi stare i bolesne, dok nerijetko besplatno radi i ljekarske preglede.
Snežana je prije mjesec u prepunom banjalučkom Banskom dvoru organizirala i četvrtu modnu reviju osoba s invaliditetom, na kojoj je učestvovalo više od 40 osoba s invaliditetom iz svih krajeva BiH. Svaki učesnik imao je odjevnu kombinaciju skrojenu po mjeri. Revija je pokazala ljepotu osoba s invaliditetom, koje su pod svjetlima reflektora zabljesnule na crvenom tepihu i oduševile publiku. Željela je da osobe s invaliditetom ohrabi, podstakne i predstavi ih u novom svjetlu te da ukaže na njihove mogućnosti i uspjela je u tome.
U Drvaru je ovih dana iz vlastitih sredstava osigurala 60 paketića za mališane, prvenstveno iz porodica slabijeg imovinskog stanja. Paketiće su dobila i djeca koja su se tog dana zatekla na ljekarskom pregledu. Novogodišnjim radostima u Domu zdravlja Drvar nije bilo kraja kad su mališani zajedno sa doktoricom i zapjevali.
Doktorica Kutlešić-Stević istaknula je da mališanima iz manjih sredina ponekad treba više pažnje, jer imaju manje mogućnosti u odnosu na djecu iz gradova. Zato je za proljeće isplanirala i pozorišnu predstavu za najmlađe u Drvaru.
Uvjerena je da se ljubav ljubavlju vraća. I to je, kaže, njen najveći motiv.

Osigurala paketiće za mališane iz porodica slabijeg imovinskog stanja

Snežana Kutlešić-Stević: Doktorica puna ljubavi

Muhamed se iz ovog vremena sjećao još jednog događaja koji je karakterističan za tadašnje stanje i ponašanje ljudi. Njegov otac je u Banjoj Luci imao mnogo prijatelja i rođaka, a među njima je bio i Besimbeg Beglerbegović. On je bio ugledan čovjek, a držao je veliku mesaru u kojoj on nije radio, nego su je vodili drugi ljudi.&nbsp;&nbsp;

<h2>U Đulhanuminoj kući nastao haos</h2>

Muhamed se odlično sjećao tog čovjeka, kojeg je često viđao kako sjedi pred Gušića kafanom s njegovim ocem. Jednog dana je Beglerbegović došao kod Sulejmanbega i rekao mu kako mu je, kao izdanku poznate stare porodice, ponuđena odgovorna služba u upravi nove države. Pitao je Sulejmanbega šta on misli o tome, a on mu je rekao da nikako ne prihvata nikakvu službu kod onih koji zatvaraju i ubijaju ljude radi vjere, nacije i političkog mišljenja. 
Muhamed se sjećao, budući da im je posluživao kafu, da je Sulejmanbeg rekao svom rođaku da njemu ne treba služba, jer je imućan i može biti neovisan od svake vlasti, a da je ova vlast opasna i da će loše da završi, pa će tako biti i sa svakim ko uđe u njenu službu. Besimbeg je otišao i na svoju i na žalost svih koji su ga znali, a pogotovo njegove djece (dva sina i kćerke), prihvatio visoku dužnost predsjednika Izvanrednog suda. Taj sud je osuđivao ljude i na smrt i na logore, a njegov predsjednik je nakon rata bio osuđen na vješanje zbog učešća u ratnim zločinima. Porodica mu je trpjela sramotu, a djeca bila diskriminirana, mada ni kriva ni dužna.
Nekako u isto vrijeme je kao izbjeglica iz Glamoča u Banju Luku došla i Sulejmanbegova sestra, Muhamedova tetka i istovremeno strina njegove majke Nurhanuma. Tetka Nura je bila udova iza Đulhanuminog amidže Hamdibega Filipovića. Iz Glamoča je izbjegla sa četiri kćerke i tri sina. Nažalost, ona je u grad stigla upravo kad je dan ranije njen brat bio sahranjen i kad je u Đulhanuminoj kući nastao apsolutni haos.
U tom periodu napetosti dogodio se još jedan slučaj koji je na Muhameda ostavio veoma snažan utisak. Jednog dana početkom avgusta Muhamedov brat Ahmet je u kuću doveo rođaka Skendera Kulenovića, a sa njim i jednog omalenog mirnog čovjeka koji se zvao Hasan Kikić. Obojica u došla u društvu Safeta Krupića, koji se nešto ranije sklonio kod svog brata Mehmeda, koji je živio u Banjoj Luci, budući da je bio oženjen kćerkom Ramizbega Begovića i najboljom prijateljicom Muhamedove sestre Ćamke Hidajetom. U salonu u tzv. Šuhrinoj kući sjedili su Sulejmanbeg i Ahmet sa tri gosta, a Muhamed je sjedio sa strane i divio se činjenici da uživo može da vidi trojicu pravih književnika za koje je saznao i čije je tekstove vidio odštampane u časopisu „Putokaz“ koji je u Zagrebu izdavao Hasan Kikić, tada već dobro poznati književnik, a u kojem su sarađivali svi mladi bošnjački književnici toga doba.

Jednog dana početkom avgusta Muhamedov brat Ahmet je u kuću doveo rođaka Skendera Kulenovića, a s njim i jednog omalenog mirnog čovjeka koji se zvao Hasan Kikić
.

<h2>Iz Glamoča došla pošiljka ječma </h2>

Sva trojica su morala da se sklone od ustaških progona, Krupić i Kulenović zbog svog ljevičarskog djelovanja na Sveučilištu, a Kikić zbog odbijanja da sarađuje s ustaškim vlastima i zbog ideja koje je zastupao njegov časopis, a protiv kojeg su još u vrijeme njegovog izlaženja oštro istupali članovi Kluba hrvatskih akademičara, studentskog udruženja sasvim desne i katoličke orijentacije, koji su bili prikrivene ustaše.&nbsp; Sve to što se zbivalo u toku juna i jula i posebno kulminacija svega do koje je došlo napadom na Sulejmanbega i njegovom smrću, definitivno je odredilo sudbinu cijele Sulejmanbegove porodice, a kako je on nestao, a svi njegovi sinovi i jedna kćerka stavljeni van zakona, sva težina održavanja porodice i njeno vođenje palo je na leđa Đulhanume. 
Iako teško pogođena svim što je doživjela, Đulhanuma, onako staložena, pametna i osoba koja je znala razabirati stvari koje donosi kob i one na koje mi možemo utjecati, učinila je sve da se ogromna promjena u životu porodice i silni gubici previše ne osjete i trudila se da svi gosti budu primljeni kao da je sve normalno i o svemu je, naravno uz pomoć nekih rođaka i odličnih komšija, vođeno računa kao da se ništa nije dogodilo. 
Rođaci i komšije su porodicu Đulhanume pomagali i saučestvovali u njenoj nesreći na mnoge načine. Prvi je bio da su sedam dana, prema starom običaju, donosili svu hranu koja je bila nužna za normalan život u kući, a mnogi su joj ponudili i novac, i to kao pomoć u nevolji, a ne kao zajam.
U svojim kasnim godinama Sulejmanbeg je, kako ga Muhamed pamti, bio još pokretan, sabran i, osim toga, snažan čovjek. Muhamed se sjeća kad je, po običaju kao i svake godine početkom jula, iz Glamoča došla pošiljka ječma, koju je Sulejmanbeg zahtijevao da mu se pošalje, a on ga kod Trapista, koji su imali i veliki tzv. vatreni mlin i pivaru, mijenjao za posebno mljeveno brašno, a nije više bilo moguće naći ljude da ječam unesu u ostavu, rekao Salihu Oštriću koji ga je dovezao pred kuću: „Natovari ti to, Salko, na mene, još imam snage“ i svih dvadeset vreća je unio u desetak metara udaljenu ostavu.

<h2>Strašni pokolji Srba u Hercegovini</h2>

Nažalost događaji, a osobito onakvi kakvi su uslijedili, i to u krešendu, slomili bi i jačeg i mlađeg čovjeka od njega. Prvo su nahrupile sa svih strana vijesti o strašnim pokoljima Srba u Hercegovini, Krajini i drugim krajevima u kojima su Filipovići imali brojne rođake i prijatelje, a tu brigu su ubrzo uvećale još strašnije vijesti o četničkim pokoljima nad nevinim muslimanima, a među njima i njihovim brojnim rođacima, o spaljenim kućama i selima i pljačkama svega što se moglo uzeti. 
Neizvjesnost, a zatim teške vijesti o sudbini njegovog najstarijeg sina, kojeg je policajac Muše Jegin iz Ključa izdao ustašama, a on bio uhapšen i hitno prebačen u logor Jadovno u Gospiću, doveli su starca u teško stanje, da bi i on na kraju postao žrtva ustaškog nasilja.

Neizvjesnost, a zatim teške vijesti o sudbini njegovog najstarijeg sina, kojeg je policajac Muše Jegin iz Ključa izdao ustašama, a on bio uhapšen i hitno prebačen u logor Jadovno u Gospiću, doveli su starca u teško stanje, da bi i on na kraju postao žrtva ustaškog nasilja.

Nestankom Sulejmanbega, njegovi sinovi i kćerka stavljeni van zakona

Državni premijer <a href="https://avaz.ba/tag/10830/zoran-tegeltija">Zoran Tegeltija</a> održao je u četvrtak prvi sastanak s entitetskim kolegama Fadilom Novalićem i Radovanom Viškovićem. U zgradi državnih institucija razgovarali su nešto manje od&nbsp;sat. I bilo im je to dovoljno da, na iznenađenje mnogih, kako su to kazali, riješe gotovo sve sporne tačke zbog kojih su se međusobno sporili entiteti i državni nivo vlasti.&nbsp; Novalić i Višković dogovorili su se da će povući tužbe koje su dvije vlade međusobno podnijele. Usaglasili su stavove kako da entiteti ravnomjerno dijele prihode od PDV-a, kako da odblokiraju „Elektroprijenos BiH“, a odlučni su i u zaštiti domaće proizvodnje.
Sve što je u 2019. godini, pa čak i ranije, bilo kamen spoticanja i predmet međusobnih optužbi, nestalo je kao rukom odneseno. Štaviše, najavljene redovne zajedničke sjednice državne i entitetskih vlada nagovještavaju bolja vremena u BiH.
Daj Bože da ove pretpostavke potvrdi vrijeme, odnosno realizirani projekti koje su već za sljedeću godinu najavili premijeri.
Vrijedi ovom prilikom posebno istaći dvije činjenice koje su obilježile početak rada predsjedavajućeg Vijeća ministara Tegeltije. Fakti koji ulijevaju nadu.
Prvo, vrlo je pozitivna atmosfera na relaciji Tegeltija – Novalić - Višković. Sva trojica su privrednici s odlučnim stavom i svijesti da ekonomsku budućnost ove zemlje u velikoj mjeri nose na svojim plećima.
Drugo, izjava Viškovića da su odlučili rješavati životna pitanja građana, a o načinu imaju gotovo identične stavove.
Neka tako i bude. Građani BiH premijere će gledati u oči i nestrpljivo čekati rezultate.
Loptica je u rukama Tegeltije, Novalića i Viškovića.

Građani BiH premijere će gledati u oči i nestrpljivo čekati rezultate

Premijeri na potezu

Predsjednik Vlade Crne Gore <a href="https://avaz.ba/tag/124/dusko-markovic">Duško Marković</a>, nakon nemilih događaja koji potresaju ovu zemlju zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, još jednom se ponio državnički.&nbsp;Ni on, ni predsjednik Milo Đuukanović, kao i prvi čovjek Parlamenta Ivan Brajović ni u jednom trenutku nisu pokleknuli pred srpskim nacionalistima koji svakodnevno ne prestaju zazirati u crnogorske državničke temelje. 
Svojom izjavom tokom rasprave u Parlamentu da „Crna Gora, iako mala zemlja, ipak ima dovoljno hrabrosti i mudrosti da u ključnim trenucima digne glas za bolju budućnost i državu 21. stoljeća, najbolje je pokazao smijer u kojem ide ova zemlja. 
Također, čvrsto uvjerenje da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti prijeko potreban Crnoj Gori pokazao je spremnošću da istrpi sve napade opozicionog Demokratskog fronta tokom rasprave u Parlamentu. 
Marković je i nakon divljanja opozicije, blokada saobraćajnica u zemlji, odlučno i bez ikvog ustezanja svima u regionu precizno kazao da crnogorskoj skupštini ne treba „šešeljizacija“. 
Dušan Marković rođen je 6. jula 1958, u Mojkovcu u Crnoj Gori. Godine 1991. izabran je za generalnog sekretara Vlade Republike Crne Gore, i na toj dužnosti nalazio se do 1998. godine.

Istrpi sve napade opozicionog Demokratskog fronta

Marković: Ne treba nam „šešeljizacija“

Duško Marković: Premijer državnik

Crna Gora, kako se čini, na putu je da osvoji ključni korak ka konačnom odupiranju velikosrpskim fantazmagorijama. 
Usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti posljednja je faza čupanja iz ralja zvaničnog Beograda, koji na sve načine već decenijama pokušava ovu zemlju držati u neizvjesnosti i pod svojom šapom.
Poslanici crnogorskog parlamenta, uprkos pritiscima i prijetnjama opozicionih srpskih stranaka i Srpske pravoslavne crkve, raspravljali su o ovom zakonu.
Njime je jasno propisano da će državna imovina biti svi vjerski objekti koji su kulturno naslijeđe, a koji su bili imovina države Crne Gore prije gubitka njene nezavisnosti 1918., a kasnije nisu na odgovarajući pravni način prešli u vlasništvo neke vjerske zajednice.
Predsjednik Milo Đukanović Crnu Goru tako je na vrijeme prvo iščupao iz štetnog državnog saveza sa Srbijom te je uveo u NATO, a na pravom je putu da ta zemlja postane prva sljedeća članica Evropske unije. I sada je Crna Gora, čiji je lider svjestan da se posljednji korak ka EU ne može desiti dok se u red ne dovede i vjerska imovina, vratila i svoju crkvu, a pod zakon želi staviti i sve ostale vjerske zajednice.
Inače je svaka pozitivna promjena u Crnoj Gori popraćena turbulentnim dešavanjima koja uzrokuju retrogradne sile uglavnom iz Beograda, ali i Moskve.
Od propalog državnog udara tokom izbora 2016. godine do demonstracija i pritisaka tokom konačne odluke o članstvu u NATO-u. U oba slučaja, u nerede i haos prste su imale umiješane srbijanske i ruske službe, što je pravosuđe Crne Gore već procesuiralo.
Crna Gora, iako mala zemlja, ipak ima dovoljno hrabrosti i mudrosti da u ključnim trenucima digne glas za bolju budućnost i državu 21. stoljeća.

Posljednja faza čupanja iz ralja  srbijanske hegemonije

Crnogorska sloboda vjere

Za <a href="https://avaz.ba/tag/4748/tvrtko-zrile">Tvrtka Zrilu</a> njegovi sugrađani kažu da je hodajuća enciklopedija. Ovaj neumorni hroničar iz Jajca neizostavna je adresa brojnim ljudima, istraživačima i medijima, koji dolaze u ovaj srednjovjekovni grad.
Zbog njega su za Jajce čuli i oni koji nikad ne bi. Cijeli radni vijek slika i piše o rodnom gradu, skuplja starine i traži spomenike.
Ima bogatu seharu etnografskih predmeta, knjiga, dokumenata, članaka, razglednica, fotografija…
Ljepotu i burnu prošlost Jajca, osim u BiH, predstavio je i u Zagrebu, nekoliko švedskih gradova. Postavku fotografija izložio je i u Parizu 2007. godine, povodom kandidature Jajca na listu UNESCO-a.
Trenutno priprema registar kulturno-povijesnih, prirodnih te ostalih dobara materijalne i nematerijalne baštine Jajca. Da nema Tvrtka Zrile, drevni grad kraljeva, kraljica, papinskih legata, sultana i maršala, pjesnika, slikara i putopisaca bio bi siromašniji.
Godinama radi kao turistički vodič, član je i Udruženja „Eko Pliva“, HKD „Napredak“...
Tvrtko Zrile rođen je u Jajcu 1943. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Višu pedagošku školu završio je u Beogradu 1968.

Ako su Gutić i Đelić mogli zaklati vladiku, zašto ne bi ubili protu

Izađimo iz blata

Huso Sarvan: Borac za spas "Zenicatransa"

Zatupi, zaglupi

Zlatan Ibrahimović: Novi početak kralja

Edin Džeko: Obilježio dekadu

Na kraju i početku

Pobjeda u miru

Mario Vrančić: Ušao u odabrano društvo

Draško Stanivuković: Od „zamalo heroja“ do negatora genocida

Snežana Kutlešić-Stević: Doktorica puna ljubavi

Nestankom Sulejmanbega, njegovi sinovi i kćerka stavljeni van zakona

Premijeri na potezu

Duško Marković: Premijer državnik

Crnogorska sloboda vjere

Tvrtko Zrile: Vrijedni hroničar

Kolumne

Ako su Gutić i Đelić mogli zaklati vladiku, zašto ne bi ubili protu

Izađimo iz blata

Huso Sarvan: Borac za spas "Zenicatransa"

Zatupi, zaglupi

Zlatan Ibrahimović: Novi početak kralja

Edin Džeko: Obilježio dekadu

Na kraju i početku

Pobjeda u miru

Mario Vrančić: Ušao u odabrano društvo

Draško Stanivuković: Od „zamalo heroja“ do negatora genocida

Snežana Kutlešić-Stević: Doktorica puna ljubavi

Nestankom Sulejmanbega, njegovi sinovi i kćerka stavljeni van zakona

Premijeri na potezu

Duško Marković: Premijer državnik

Crnogorska sloboda vjere

Tvrtko Zrile: Vrijedni hroničar