Da smo narod koji voli pomoći drugome, opće je poznato. Komšiji, prijatelju, pa i neznancu. Ako je u nevolji, onako ljudski ćemo pružiti prijateljsku ruku.&nbsp;&nbsp; Tako smo se među prvima javili prijateljskoj i ne tako dalekoj, ovih dana zemljotresima razorenoj Albaniji, zemlji u kojoj sve više Bosanaca i Hercegovaca ljetuje, da pomognemo. Nemamo mnogo, ovi migranti nas satraše, ali ima koliko ima. I ćebe će dobro doći. 
Skupilo se i nešto para, otvorili odmah one humanitarne linije, kampanja je krenula. Da ne bi sve stalo na običnim građanima, i država, sami institucionalni vrh se javio. Tri telegrama iz Predsjedništva BiH, nekoliko iz Vijeća ministara BiH, pa i s nižih nivoa. 
Svi su spremni pomoći. 
Dva dana poslije, bar koliko smo mi novinari dobili informacije, još nijedan spasilački niti bilo kakav drugi tim nije stigao u Albaniju da pomogne. Konkretno, Federalna uprava civilne zaštite ponudila se da pošalje ljude koji će pomoći u potrazi za nestalima i čišćenju ruševina. Ali još nisu ni krenuli.
Zašto? 
Pa negdje je zapelo na državnom nivou, kako kažu u Ministarstvu sigurnosti, nisu potpisali neki papir. 
Nekad preksinoć iz Albanije je stigla vijest da im hrane i odjeće više ne treba, dovoljno su prikupili (da li bi to naši tako transparentno objavili!?). Možda će u međuvremenu stići i vijest da im ne treba više nikakva pomoć, da zahvaljuju svima koji su bili tu. A naši će spasioci još čekati neki potpis da krenu. 
Zaključujete i sami, nije uvijek potrebna samo dobra volja. Konkretno: treba neki sistem. Dobro, ne baš „neki“, već jasno određen sistem kako pomažemo nekome kao država. I po mogućnosti što brže i efikasnije, a ne da se brukamo i crvenimo.
A možemo se i tješiti onom narodnom: Važan je nijet.

(Kasno) U Albaniju stigosmo

Kustos Zavičajnog muzeja Konjic Muhamed Krnjić potrudio se da ove godine dostojno bude obilježena 30. godišnjica smrti poznatog bh. putopisca, pisca, karikaturiste i slikara Zulfikara Zuke Džumhura.
Krnjić je s kolegama iz Narodnog univerziteta Konjic, čiji je uposlenik, u rodnoj kući Zuke Džumhura organizirao „Dan otvorenih vrata“. Cilj je, kako je kazao, sačuvati sjećanje na lik i djelo najpoznatijeg Konjičanina.
Prepoznao je Krnjić važnost njegovanja kulture sjećanja na ljude poput Džumhura koji su mnogo dali Bosni i Hercegovini.
I ne sjećaju se u Muzeju Džumhura samo nekim povodom nego cijele godine za djecu organiziraju likovne i kulturno-obrazovne radionice. Turistima iz cijelog svijeta Krnjić predstavlja historiju Konjica i rodnu kuću Zuke Džumhura, gdje se brine o postavkama i uključen je u organizaciju svih događaja.
Krnjić politolog je po zvanju i od 2011. godine uposlenik je Narodnog univerziteta Konjic.&nbsp;

Muhamed Krnjić: Pamtimo velikane

Izdržat ću do kraja, poručio je iz zatvora u Bihaću bivši borac Armije RBiH <a href="https://avaz.ba/tag/78700/fikret-dedic">Fikret Dedić</a> iz Bužima, koji je osuđen na pola godine zatvora zbog krađe tri metra drva. Slučaj ovog Bužimljanina slikovit je primjer u kakvoj državi živimo.&nbsp;Nije Fikret iz obijesti išao da krade šumu kako bi se obogatio, već da bi preživio i nahranio porodicu koja nema nikakva primanja. Zakon bi trebao biti isti za sve, ali se strogoća, čini se, trenira samo na najslabijima.
Da nevolja ne dolazi sama, dokaz su i pritisci na Fikretovu porodicu, kojoj mešetari pokušavaju izvući neku marku koju su dobili od mnogih dobrih ljudi što su im odlučili pomoći u ovim teškim danima.
Iz obijesti je pak u posljednjih pola godine zabilježeno na desetine žestokih napada na žene, ali nasilnike sistem „ne prepoznaje“ kao prijetnju. Na to upozoravaju i iz sigurnih kuća, navodeći da se nasilje nad ženama kod nas ponekad prihvata kao stil života. U toku je kampanja „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja”, ali šta nakon toga.
Dok se čeka usklađivanje zakona u BiH s Istanbulskom konvencijom, žrtve su prepuštene same sebi.
Primjer treći. Hasan Sejdinović, dječak s Daunovim sindromom, osvojio je ove godine zlatnu medalju na Specijalnoj olimpijadi u Abu Dabiju. Dočekan je s velikim oduševljenjem, ali na tome se sve završilo. Njegova majka vapi da se stambeno zbrinu kao što je to bio slučaj s drugim olimpijcima koji su osvojili medalje. Žive kao podstanari i bez ikakve perspektive.
Niko od njih ne traži mnogo. Samo tri metra pravde za sebe. Za život dostojan čovjeka. A sličnih primjera je bezbroj u Bosni i Hercegovini. Svi čekaju da neko konačno uspostavi sistem istih aršina i bez protekcija.
Uvijek je pravo vrijeme da učinimo ono što je ispravno, rekao je Martin Luter King. Samo da nam to vrijeme ne iscuri dok čekamo ili dok nas sve opet ne zatrese.

Slučaj Bužimljanina Fikreta Dedića slikovit je primjer u kakvoj državi živimo

Tri metra pravde

Napadač minhenskog Bajerna <a href="https://avaz.ba/tag/14496/robert-lewandowski">Robert Levandovski</a> (Lewandowski) odigrao je odličan meč u Beogradu protiv Crvene zvezde.&nbsp;Za samo 15 minuta, od 53. do 68. minute, postigao je četiri gola za uvjerljiv gostujući trijumf od 6:0, a malo je poznato da se upravo ovaj fudbaler prije desetak godina sam nudio “Crveno-bijelima”.&nbsp;Možda je baš zbog toga imao poseban motiv te je dao sve od sebe da postigne gol više.
Levandovskog je Zvezdi preporučio Mirko Poledica, koji je tada igrao za Legiju s danas ubojitim napadačem, ali u redovima beogradskog kluba nisu bili za realizaciju tog transfera. Navodno, Poljak je bio spreman doći na Marakanu za mjesečnu plaću od 1.000 eura.
Ostalo je historija. Budući da nije mogao igrati za Legiju, Levandovski je prvo odabrao poljskog trećeligaša Znič, a kasnije su ga golovi i lopta odveli u Leh, potom Borusiju iz Dortmunda i na kraju u slavni Bajern.
Robert Levandovski rođen je 21. avgusta 1988. godine u Varšavi.

Poljak je prije desetak godina bio spreman doći u Crvenu zvezdu za plaću od 1.000 eura

Robert Levandovski: Poseban motiv

Slike užasa, razaranja i tragedije stizale su jučer iz Albanije, koju je pogodio <a href="https://avaz.ba/tag/1897/zemljotres">zemljotres</a> kakav se ne pamti posljednjih desetljeća.
Iz Jadranskog mora prema istoku neuhvatljiva je Zemljina sila poslala ka Tirani i Draču razaranja, koja su sa sobom nosila tragične vijesti.
Jutro smo dočekali uznemireni, posebno što je i kod nas negdje pred zoru „dobro zadrmalo“, pa nas, kada smo se malo umirili, ponovo uznemirilo. Novi epicentar u Hercegovini. Stručnjaci kažu, to se tlo smiruje. Nervi i zdrav razum pokušavaju sažeti informacije. Ali, džaba, strah je ponekad najjača sila. Pokretačka i ona što vuče natrag.
Tuga na ulicama albanskih gradova, broje se žrtve i skoro svaki sat donosi nove crne bilanse. Iz ruševina se izvlače živi i mrtvi. Nažalost, među njima i djeca. Svijeće su sinoć gorjele širom ulica u Albaniji, spasioci radili bez prestanka. Spominju se srušene kuće i zgrade. Tek usput, statistici za dušu. Plače se za izgubljenim životima.
No, kao što to obično biva, kad smo najslabiji, pokažemo da možemo biti najjači. Kad smo i sami u opasnosti, svjesni da niko i ništa nije zauvijek, stvori se u nama zrno ljudskosti. Pa su tako svoju pomoć albanskim vlastima ponudile komšije lideri Crne Gore, Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, cijele Evrope.
Ljudske živote niko ne može nadoknaditi, ali Albancima je ma i lijepa riječ u ovim momentima veliki znak. Da nisu sami, da mogu računati na prijatelje, da u regionu, gdje počesto sijevaju teške riječi i optužbe, ima nade.
U nekim momentima samo i riječi znače mnogo. Pogotovo kad od tuge i straha zanijemimo!

Albancima i lijepa riječ znači mnogo

Tuga i strah

Jedan od najboljih bh. slikara <a href="https://avaz.ba/tag/5572/safet-zec">Safet Zec</a> otvorio je preksinoć izložbu “Zagrljaji” u Historijskom muzeju BiH, gdje su izloženi radovi iz istoimenog ciklusa, a za koju je vladalo nezapamćeno interesiranje građana.
Nisu slučajni ni datum ni mjesto otvaranja izložbe. Zec je, naime, s namjerom želio “Zagrljaje” predstaviti publici baš na Dan državnosti BiH.
Lokalitet Historijskog muzeja simbolično je blizu mosta Vrbanja, gdje je 1993. godine stradalo dvoje mladih, Admira i Boško, koji su dijelom bili inspiracija autoru za stvaranje radova iz opusa “Zagrljaji”.
Ovakva jedna tema našem umjetniku i kosmopoliti veoma je bliska. Zec, naime, inicira tu slobodu u ljubavi, i gotovo je opčinjen kao malo dijete rušenjem granica gledajući mlade kako žive, cirkuliraju, sretni, putujući Evropom i svijetom.
Slikarski maestro izložbu je htio nazvati “Grlite se, ljudi” kao iskonski gest koji je nekad tragičan, nekad veličanstveno sretan. Gest koji je instinkt, ljudski da se zagrlimo.

Nezapamćeno interesiranje vladalo  za izložbu slikarskog maestra

Safet Zec: Zagrljaj za domovinu

Da Mostar već deceniju nema lokalne izbore, nije vijest, kao što više nije vijest ni da najveći grad na Neretvi ima problem sa smećem.&nbsp;&nbsp;Nakon svih problema, a ima ih da ih se i nabrojati ne može, Mostarce je zadesio slučaj s odlagalištem otpada „Uborak“, zvanim deponija smrti.
Slike Mostara koji grca u smeću, ljetos su obišle cijeli svijet. 
Gomile na ulicama bile su prava slika i prilika dešavanja u gradu. Činjenica je da su građani učinili sve da do blokade deponije ne dođe. Pa su se preko njihovih leđa saopćenjima poigravali nadležni i oni koji to nisu. 
Posljednji incident potvrdio je da je “nešto trulo u državi Danskoj”, kada je zbog kontaminiranog “Uborka” došlo do pomora ribe na samom ušću potoka Sušica u rijeku Neretvu, koji prolazi uz deponiju i u koji se izlijevaju otpadne vode s ovog odlagališta.
To je, čini se, posljednji dokaz da su građani koji više od pet mjeseci traže zatvaranje deponije „Uborak“, njenu sanaciju i izmještanje, potpuno u pravu kad kažu da je riječ o području opasnom po život i zdravlje ljudi i životinja.
Jer, godinama se na toj deponiji taložilo smeće iz skoro cijele Hercegovine, u kojem je bilo mrtvih pasa i drugih životinja, oboljelih od ko zna kakvih boleština, medicinskog i klaoničkog otpada, a na koncu, i od mulja sa pročistača otpadnih voda, kad su i građani rekli stop maltretiranju. 
Njihovi zahtjevi su vrlo jasni, ali ih gradske vlasti ignoriraju ili su nesposobne da riješe ovaj problem. Iako je s viših nivoa vlasti bilo određenih koraka, ni oni ne pokazuju pretjeran interes da nađu rješenje.
S druge strane, čaša strpljenja građanima, koji nerijetko protestiraju pred „Uborkom“, je prelivena.Ako inspekcija ne stavi katanac na kapiju „Uborka“ 3. decembra, do kada vrijedi okolinska dozvola, građani će odmah sutradan, poručili su, blokirati odlaganje otpada.
To znači da bi se Mostar ponovo mogao gušiti u smeću. Grad koji je godinama na listi top-turističkih destinacija, mogao bi lako postati na zlu glasu zbog svoje „smećave“.

Posljednji dokaz da su građani u pravu jeste pomor ribe u Neretvi

Mostarska "smećava"

Došavši na čelo Memorijalnog centra “Srebrenica-Potočari“, Emir Suljagić zasukao je rukave kako bi popravio status ove institucije, za koju kaže da stagnira.&nbsp;&nbsp;Odmah se obratio nadležnim institucijama, jer je glavna hala, u kojoj treba biti budući izložbeni prostor, u veoma lošem stanju i prokišnjava.
Upozorio je i da se za Memorijalni centar iz budžeta Vijeća ministara godišnje izdvoji tek 500.000 KM, što je dovoljno samo za isplatu plaća.
Zbog toga je pozvao kantonalne premijere i načelnike da potpišu zajednički memorandum o podršci Memorijalnom centru kako bi se ovaj problem sistemski riješio.
Prepoznao je Suljagić važnost jedine državne institucije ovog tipa i značaj važnosti kulturnog pamćenja, očuvanja sjećanja na genocid.
A i sam je preživio srebreničku golgotu i već godinama se bori da se istina o genocidu nikad ne izbriše.

Došavši na čelo Memorijalnog centra u Potočarima, odlučio je da popravi stanje

Suljagić: Inicirao potpisivanje memoranduma

Emir Suljagić: Borac za Srebrenicu

Danas slavimo <a href="https://avaz.ba/tag/13326/dan-drzavnosti-bih">Dan državnosti Bosne i Hercegovine</a>. Dan kada je prije 76 godina na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu obnovljena bh. državnost i potvrđene njene historijske granice datirane još iz vremena srednjovjekovne Bosne. Činjenice poznate i priznate i, pored upornih pokušaja negiranja, apsolutno neoborive.
Bosna i Hercegovina je država, ali nama, Bosancima i Hercegovcima, ona je, prije svega, domovina. 
Jer, domovina je mjesto gdje je naš pradjedovski grunt, s koga odlazimo kad i koliko hoćemo, gdje se vraćamo kad hoćemo, živi ili mrtvi. Ali je grunt, svojina i jedini pravi dom koji se stoljećima krvlju branio.
Nažalost, država kakva je danas, što svojom, što krivicom drugih, na sve načine pokušava nam iz srca iščupati domovinu.
Država bi nas trebala štititi, garantirati naše slobode i prava, pravednim zakonima uređivati nam život, da sebi i njoj budemo korisniji, vredniji, odgovorniji, pošteniji, obrazovaniji, pametniji. Pa da nas svijet ne prepoznaje po korupciji, krađi, nemoralu i da zbog bahatosti, neznanja i nerada onih koji se u državi pitaju i u njoj odlučuju (čast poštenim!) i mi i naše potomstvo ne hodamo pognute glave. Nažalost, teško ide.
Pamti li iko da je u posljednjih 25 godina bilo koja afera i sramota u našoj državi, bilo da se radi o krađi budžeta, primanju mita, otimanju državnih resursa, pa čak i o žensko-muškoj prostituciji, prošla a da među glavnim akterima nije bilo upravo onih koji se u državi „pitaju i odlučuju“? Ne pamti, naravno!.
Domovino, neka ti je sretan rođendan! Za državu Bosnu i Hercegovinu nam se još valja boriti i od nečastivih braniti vrijednosti za koje su ginuli njeni najbolji i sinovi.

Za državu BiH nam se još valja boriti i od nečastivih braniti vrijednosti za koje su ginuli njeni najbolji sinovi

Domovino, neka ti je sretan rođendan

Veliki radnik, a i kada ide i kada ne ide, neće iskočiti iz kolosijeka. <a href="https://avaz.ba/tag/1881/kenan-kodro">Kenan Kodro</a> iza sebe ima baš sezonu za poželjeti.
Samo minutu je odigrao u španskom prvenstvu do jučerašnjeg kola. Nije da je lako u takvoj situaciji ostati sabran, a on je šutio i radio, kako je najavio, čekao je svoju šansu.
A onda je dobio priliku u drugom poluvremenu gostovanja Osasuni. Trebao je Atletiku gol za tri boda i on im je donio ono što trebaju. U 79. minuti utakmice pogodio je mrežu domaćeg tima i tako postao junak Baskije. Junak izuzetno vatrenih navijača, ovog, po mnogo čemu, specifičnog kluba koji je istinski ponos Baskije.
Kenan Kodro rođen je 19. avgusta 1993. godine u San Sebastijanu, a upravo to mjesto rođenja mu je bilo karta za Atletik, klub u kojem mogu igrati samo Baskijci. Ranije je nastupao za Real Sosijedad, Osasunu, Majnc, Grashoper i Kopenhagen, a ubilježio je i devet nastupa za reprezentaciju BiH, za koju je dva puta bio strijelac.

Samo minutu igrao ove sezone, a  sada postigao gol odluke

Kenan Kodro: Baskijski ponos

Ubrzo će stravičnu priču o užasnim slikama iz Zavoda u Pazariću, na našu veliku žalost, smijeniti neke druge slike užasa.
Pa ćemo se u vlastitoj intimi ili s najbližima preispitivati gdje je, kako i kad nestala naša ljudskost, humanost, brižnost. Odgovor će dati paklena stvarnost u kojoj živimo, a koja nam skoro svakodnevno servira nove slike brutalnosti, nasilja, bešćutnosti.
O migrantima pišemo skoro svakoga dana. Objavljujemo slike iscrpljenih, izmorenih, ljudi bez nade. Upozoravamo i prozivamo. Ništa! Bez rezultata.
Jedni se brinu o njima koliko mogu, drugi su ravnodušni, treći bi da ovaj problem izbrišu iz stvarnosti, pa se prave kao da ga nema. Neljudski uvjeti u kojima žive mladi, stari, žene, muškarci i djeca uglavnom ne dotiču one koji odlučuju. Oni su odlučni da sa sebe problem prebace na drugoga. Ili, kako bi to ovdje rekli, na drugi nivo.
Razumljivi su i strepnja i strah onih što migrante ne bi blizu kućnog praga. Da ne budemo potpuno uspavani, činjenica je da trebamo biti budni. Osim ljudskog, treba brinuti i o sigurnosnom aspektu. Treba razmišljati ko i kako ulazi preko granice, ko drži dlanove preko očiju dok mešetari i kriminalci za velike pare krijumčare migrante, ko s kim sklapa poslove, ko je dirigent cijele akcije.
No, u svemu tome ne treba zaboraviti. U noći s četvrtka na petak ustaljenom (?!) rutom iz Kalesije u Tuzlu stigle su i dvije porodice s četvero djece. Jedno od njih je bilo i beba. U naramku, u pelenama. Tu je noć ta nevina dušica provela na betonu Autobuske stanice u Tuzli. Prekrivena dekama ispod koje je jedva disala. Nesvjesna zemlje, vremena, okolnosti.
I takva nas slika pomalo uzdrma da zaboravimo suštinu priče. Da već više od dvije godine, koliko traje naša mlaka borba s migrantskom krizom, nismo previše odmakli od razrješenja čvora. Povremene akcije u kojima se uhvate sitne ribe, vozači, posrednici, sitni kriminalci koji su samo „izvođači radova“ zamrljaju one koji nepravedno nose naziv „mozak operacije“.
Na pitanje ko masno naplaćuje migrantsku muku i našu sigurnost stavlja pod upitnik nikada nije odgovorio ni ministar sigurnosti Dragan Mektić. Konferencije za štampu na kojima je gotovo svake sedmice kočoperno glumatao dojadile su i njemu samom.
Beba koja noć prespava na hladnom asfaltu samo je opomena. Prvo ljudska, jer je tako i red. Nakon toga treba postaviti još stotinu pitanja.

Ko i kako ulazi preko granice, ko drži dlanove preko očiju dok mešetari i kriminalci  za velike pare krijumčare migrante

Beba na asfaltu

<h2>Prve pouke o vjeri dobio je od oca i majke</h2>

Ovaj interes se kod Muhameda javio veoma rano, pa je naučio da čita prije nego što ga je otac upisao u mekteb, dakle u petoj godini života. Prve pouke o stvarima vjere dobio je od oca i majke, a u mektebu je prošao cijeli program vjerske obuke koji je tada važio, a koji je podrazumijevao savladavanje arapskog pisma i postizanje sposobnosti čitanja i izgovora teksta, upoznavanje sa osnovnim tekstovima koji se koriste u namazima i osnovnih dova u obraćanju Allahu, dž. š., te postizanja sposobnosti tečnog čitanja kur'anskog teksta.&nbsp;&nbsp;

Najslabija strana tog načina obrazovanja bila je što je kur'anski tekst, osim kad se radi o nekim najvažnijim i najčešće korištenim surama, ostajao učenicima nepoznat u svom značenju.
Nakon što je završio prvu hatmu u mektebu, Muhamed je 1936. godine započeo školovanje u Trećoj osnovnoj školi u Banjoj Luci, koja se nalazila nasuprot poznatom zatvoru zvanom „Crna kuća“ i već u prvom razredu bio istaknut s obzirom na to da je u školu došao sa znanjem čitanja i pisanja oba pisma i pokazao interes za čitanje koje je njegov učitelj, izvanredni pedagog i veoma dobar čovjek, zapazio tako što je primijetio da za vrijeme nastave koja ga nije interesirala krišom čita. 
Kako mu je Muhamed bio najbolji đak, on mu je na kraju godine poklonio knjigu sa posvetom „Svom najboljem đaku“, a radilo se o kratkom romanu poznatog ruskog pisca Aleksandra Sergejeviča Puškina „Kapetanova kći“. Taj poklon na njega je tako snažno djelovao da se posvetio čitanju svega što mu je palo pod ruku, a kuća je bila puna knjiga i časopisa.

<h2>Blago mudrosti narodne usmene književnosti</h2>

U tom periodu njegovog života je vrlo značajnu ulogu u njegovom odgoju i obrazovanju igrala činjenica da su neke njegove bliske rođake, koje su znale u Sulejmanbegovoj kući kao gosti boraviti duže vremena, a osobito njegova amidžična Hiba i tetična Paša, znale ogroman broj narodnih priča koje su mu pričale prije spavanja, a koje je pamtio i neke od njih i sam kasnije pričao svojoj djeci.&nbsp;&nbsp; One su mu tako omogućile da upozna bogato blago mudrosti koje sadrži narodna usmena književnost, pogotovo ako se tome doda i obavezno čitanje narodnih epskih pjesama koje je prakticirano i tokom nastave u školi i u kući, osobito za vrijeme ramazanskih večeri. 
U tome je majstor bio njegov bliski rođak Bećir – Bećo Filipović, kasnije poznat kao zatvorenik četiri logora (Dahau, Stara Gradiška, Goli otok i Karadžićev logor zvani Tunjice), koji je ramazan uglavnom provodio u kući svoga amidže Sulejmanbega kako bi mogao lakše postiti, jer je to bilo teško u uvjetima ishrane i života u tadašnjim konviktima. 
Sulejmanbeg je bio pretplaćen na gotovo sva izdanja izdavača i sve publikacije muslimanskih društava. Razni izdavači kao Bekir Kalajdžić, Kopčić i dr., zatim Paher i Kisić, braća Ćokić i slični, redovito su mu slali svoja izdanja, a bio je pretplaćen i na „Zabavnu biblioteku“ Matice hrvatske i sva izdanja „Srpske književne zadruge“ Matice srpske.

U kuću su svako jutro dostavljane novine „Politika“ iz Beograda, „Obzor“i „Jutarnji list“ iz Zagreba i „Pravda“ iz Sarajeva, a Muhamed je najviše volio čitati godišnjake i kalendare svih kulturnih društava i novina

<h2>Mnogo ozbiljniji način mišljenja</h2>

U kuću su svako jutro dostavljane novine „Politika“ iz Beograda, „Obzor“i „Jutarnji list“ iz Zagreba i „Pravda“ iz Sarajeva, a Muhamed je najviše volio čitati godišnjake i kalendare svih kulturnih društava i novina, a najradije je čitao godišnji „Kalendar“ „Politike“, koji je bio pun stripova i raznovrsnih priča, i „Ježa“ sa mnogim karikaturama i šaljivim štivom. 
Postepeno je prešao na sistematsko čitanje domaćih, a zatim i stranih pisaca. Može se slobodno reći da je već do petnaeste godine pročitao sve što je bilo objavljeno u tzv. Plavoj, Crvenoj i Zelenoj seriji biblioteke „Svjetska književnost“ koja je izlazila u Beogradu, kao i sva djela objavljivana u Zagrebu u Matici hrvatskoj, specijalno seriju njemačkih klasičnih pisaca, a kako je Sulejmanbeg uvažavao želje i potrebe svoje djece, bio je pretplaćen i na izdanja „Nolita“, „Binoze“ i velike biblioteke „Karijatide“ izdavača Gece Kona. 
Sve ovo je još više razvilo Muhamedov interes za svijet knjige i intelektualni svijet uopće i pridobilo ga za jedan mnogo ozbiljniji način mišljenja, a to je u velikoj mjeri odredilo njegovu budućnost.&nbsp;

Može se slobodno reći da je već do petnaeste godine pročitao sve što je bilo objavljeno u tzv. Plavoj, Crvenoj i Zelenoj seriji biblioteke „Svjetska književnost“

Vrlo rano razvio interes za čitanje i želju za saznanjem svih mogućih stvari, pa su ga ukućani često znali nazivati „Znahor“

Amidžična Hiba i tetična Paša bile su značajne u Muhamedovom odgoju i obrazovanju

Brojni uspješni projekti su iza <a href="https://avaz.ba/tag/17009/fikret-kubat">Fikreta Kubata</a>, predsjednika Udruženja „Srce za djecu oboljelu od raka u FBiH“. Zbog njegovog entuzijazma oboljela djeca nikada nisu zaboravljena bez obzira imaju li podršku države.&nbsp;&nbsp; Dokaz za to je i posljednja donatorska večera koju je sa svojim saradnicima iz Udruženja organizirao na Ilidži. Na aukciji su se našli dresovi poznatih sportista i timova, vaučeri, slike…
Ovaj put novac je sakupljan za pokretni ultrazvučni aparat vrijedan 65.000 KM za djecu oboljelu od raka koja se liječe na Pedijatrijskoj klinici u Sarajevu. Sakupljeno je 2.000 KM više od potrebnog. 
Svoju misiju Kubat je, kao i mnogo puta do sada, ispunio, naravno uz podršku svojih saradnika. Vjeruje u budućnost ove djece i u borbi za njih nikada nije zakazao. Od države očekuje samo malo više razumijevanja. 
Fikret Kubat rođen je 23. marta 1976. u Visokom.

Udruženje na čijem je čelu realiziralo još jednu uspješnu akciju za oboljelu djecu

Fikret Kubat: Ispunjena misija

Kalifornija. Tako je zovu zbog klime. Površina Mjeseca. Tako je zovu zbog kamena. Ali Mjesec nema njene rijeke, pa ću, kao stari Hercegovac, sa gnušanjem odbiti ovo drugo poređenje.&nbsp; Jedna od tih rijeka, Neretva, podijeli Hercegovinu na istok i zapad. Šta zna rijeka kakve joj budale žive s jedne, a kakve s druge strane. Nije nju briga. 
I dok zapadna Hercegovina decenijama ima precizno artikulisanu politiku koja radi za nju, to nije slučaj s istočnom.

<h2>Zamislite da predsjednik Hrvatske nije bio u Dubrovniku</h2>

Sjećate se Alije Izetbegovića? To je onaj prvi predsjednik Bosne i Hercegovine. Dakle - i Hercegovine. Da li iko zna i jedan govor u kome je Alija spomenuo Trebinje? Taj, kako ga vole nazvati njegovi SDA savremenici, „političar širokih shvatanja“, bio je ustvari avlijski političar. Dalje od svoje avlije Alija nije nikada vidio, a njegova avlija bili su Sarajevo i bliža okolica. Istočna Hercegovina nije bila u njegovu ni perifernom vidu. 
Njegov sin, princ Bakir, pomno njeguje ovu grešku svoga oca. Puna su mu usta „cjelovitosti, države i nedodirljivosti granica“, a nisam siguran da je ikad znao naći Trebinje na karti niti ga je to interesovalo. Bileću, Gacko, Ljubinje… da ne spominjemo.
Da li su Alija i Bakir ikada bili u Trebinju, tom, prema mnogima, najljepšem gradu države kojom su oba predsjedavala? Nemam pouzdan podatak, ali koliko znam – nisu.
Danas SDA-ovci lako napadaju Dodika zato što je predsjednik države koju ne voli, a to što Aliju očigledno nikada nije bilo briga za istočnu Hercegovinu, a isto je tako bio predsjednik iste te države, nije valjda bitno. Za Izetbegoviće istočna Hercegovina nikada nije bila dio Bosne i Hercegovine. Bar se taj dojam stiče. 
Zamislite da predsjednik Hrvatske nikada nije bio u Dubrovniku, ili premijer Belgije u Brižu? E, Bakir i Alija nikada nisu ni spomenuli Trebinje, a kamoli da su bili u njemu. Filmska replika bila bi: „Ja predsjednika i govana.“

Za razliku od njih, Dodik odlično zna gdje je Trebinje. Ali samo kada to njemu treba. Hidroelektrane na Trebišnjici bile su firma u kojoj, kažu, nije bilo mašine kakve nije bilo. Na desetine bagera, valjaka i ko će ga znati kakvih sve dizalica, viljuškara i kipera.&nbsp;&nbsp; Najtiga volim vjerovati kafanskim pričama, a jedna takva kaže da su po dolasku Dodika na vlast sve te mašine ekspresno prebačene u Banjaluku. Nesretni tadašnji direktor HET-a, u obližnji je šumarak, kažu, sakrio neki stari bager i tako ga sačuvao za Trebinje. Kao i bageri, tako i pare iz HET-a uglavnom nađu put za Banjaluku.
I tako, dok se Banjaluka i Doboj uvezaše savremenim autoputem s četiri vozne i dvije zaustavne trake, jedine dvije ceste koje vode ka Trebinju, ona preko Ljubinja i ona druga iz pravca Foče, takve su da ih je potpuno primjereno porediti s kozjim stazama. 
Da ne zaboravimo i dio autoputa koji prolazi kraj Banjaluke, ide do Save, na kojoj uopšte nema mosta, pa tako taj put stoji zatvoren i neupotrebljiv godinama. Ima se – može se. Poslaće Hercegovci još para.
Bosanca Dodika, naravno, sve ovo skupa ne pogađa, kada i mora doći u istočnu Hercegovinu, a to je obično kada mu zatrebaju glasovi, on to radi helikopterom. Tako je pred prošle izbore došao u Termoelektranu u Gacku i jednostavno poručio: „Ko ne bude glasao za SNSD, dobit će otkaz iz Termoelektrane.“ Dođe čovjek helikopterom iz Banjaluke, hladno u mikrofon izgovori ovakvu gadost, i pobijedi. Ma znate šta, dobri moji Gačani, i ne zaslužujete bolji put od one kozje staze što je imate preko Tjentišta.
Priča dalje kaže da HET uplaćuje pare trebinjskoj opštini svake godine zbog toga što je opština ugroženo područje Hidroelektranama. Umjesto da se te pare direktno troše na izgradnju puteva i na infrastrukturu, tim sredstvima konstantno se gubi trag. Jedne godine, tvrde upućeniji, pare iz tog fonda završile su u FK Borac, koji je, pazi sada ovo, slučajno, banjalučki klub. Koliko znamo, trebinjski se zove Leotar.
Ukratko, stvari izgledaju ovako. Bošnjački političari davno su se odrekli istočne Hercegovine, kao da nije dio države, nit ih interesuje, niti znaju šta bi s njom. U drugu ruku, srpski političari od tamo godinama precizno izvlače dvije stvari, glasove i pare. S podjednakom učinkovitošću oboje.
Ako ovoj priči dodamo još i da je za vrijeme prošlog sistema trebinjskoj opštini oduzet izlaz na more i cijeli rejon Sutorine pripojen Crnoj Gori, a da je u Dejtonu, bez saglasnosti lokalne zajednice, zaleđe Dubrovnika koje je bilo trebinjska opština, dakle atraktivno turističko naselje Ivanica, dodijeljeno Opštini Ravno, jer je to tako tražio Tuđman, Milošević mu aminovao, a Aliju nije bilo briga, onda poetika odbačenog pastorčeta tako precizno pristaje istočnoj Hercegovini. Zar ne?

Bošnjački političari davno su se odrekli istočne Hercegovine, a srpski političari od tamo godinama precizno izvlače dvije stvari, glasove i pare

Istočna Hercegovina – odbačeno pastorče

„U ovom svijetu,
&nbsp;od sebe prokletom svijetu, što poziva se na Božije, dok suče mačeve, nožine.&nbsp;Na ovoj divnoj planeti, što se brani i sveti, i pravi pokrete grube,samo da pokaže zube.”&nbsp;Samo autor ove nestvarno tačne pjesme benda „Letu štuke“ Dino Šaran zna šta ga je tačno ponukalo da je napiše. Ono što ja znam jeste da joj se vrlo često vraćam, i to u danima poput ovih koji su iza nas. Na kraju, autori tako i kažu, pjesmu tumačiš onako kako je ti osjećaš. Reže.

Užasne, jezive, brutalne fotografije djece iz Zavoda u Pazariću obišle su region i svijet. Na Dan djeteta. Vijest su objavili i „New York Times“ i „Washington Post“. Kada se desilo ovo stravično, nehumano ponašanje, još se ne zna, niti se zna ko ga je počinio. Istraga će, nadati se, pokazati ko. I zašto.

Sabina Ćudić objavila je fotografije u Parlamentu Federacije BiH. Nakon prvotnog šoka u kojem smo se svi zamislili nad svojim životima, prigrlili svoju djecu, sestrinu, bratovu... krenuo je drugi val reakcija, pitanja i analiza kada su nastale fotografije, zna li Ćudić o tome nešto više i pozivi da to otkrije javnosti.

Kako god, djeca svezana kaiševima za radijator slike su koje će nas još dugo proganjati. Jer to je svijet u kojem živimo. Jer je to svijet u kojem živimo u 21. stoljeću. Zamislite neku mentalno oboljelu osobu svezanu za radijator na nekoj njemačkoj klinici. Ne možete. To je naš svijet.

U istom tom svijetu, migranti, gladni i promrzli, spavaju na ulicama i po autobuskim stanicama jer politika ne može da pronađe rješenje. Prebacivanje odgovornosti isto je stvar na kojoj su neki doktorirali.
Djecu liječimo tako što im skupljamo novac po humanitarnim akcijama, donatorskim večerima, u koje se uključuju naše sportske zvijezde, pjevači i glumci ne bismo li dobili koju marku više na računu. Jer politika ne može da nađe rješenje.
Gušimo se u smogu. Godišnje u Bosni i Hercegovini, u Tuzli, Zenici, Sarajevu i Banjoj Luci, gdje su vršena istraživanja, umre 5.000 ljudi zbog zagađenosti zraka. Jer politika ne može da se dogovori šta činiti.
Proteklih dana objavljena je vijest kako naselje Karadže s više od 370 domaćinstava, jedno od mnogoljudnijih mjesnih zajednica bugojanske općine, još nema kanalizaciju. Čekaju od 1999., kada je projekt predat. Vjerovatno nekoga treba „zakititi“.
Nabrajati možemo unedogled...

A ima nešto i do nas, nije sve do njih. Znamo li izaći na ulicu i zagalamiti da im se protresu gaće? Ne znamo. Sve je slabo. Mlitavo. Nemamo razvijenu svijest o svojim pravima niti kako ih ostvariti.&nbsp; 


I mi se trebamo baviti visokom politikom?
Tako ostade u zapećku formiranje vlasti na državnom nivou u BiH. Godinu nakon izbora. I treba ostati. Kome je to više vijest. Odvežite nam djecu, dajte nam osnovne uvjete za život i rad.
Jer, kako kaže Šaran:
„Skalpeli režu ostatke intime i mijenjaju planove, polusvijet bira i kreira sumorne noći i dane.“

Djeca svezana kaiševima za radijator slike su koje će nas još dugo proganjati

Puls sedmice: Prokleti svijet koji se poziva na Božije, dok suče mačeve, nožine

<a href="https://avaz.ba/tag/33292/rinko-golubovic">Rinko Golubović</a> (69), jedno od najprepoznatljivijih TV lica na ovim prostorima, proslavio je 50 godina karijere.&nbsp;&nbsp; Golubović je okupio porodicu, prijatelje i kolege, one starije i mlađe, i s njima podijelio taj veličanstveni trenutak pola stoljeća karijere. Mali broj nije sigurno. Svoje iskustvo i znanje prenosi već dugo, a, iako je u penziji, novinarstvom se nikada nije prestao baviti.
Njegov rad ugrađen je u temelje nekadašnje Televizije Sarajevo, a današnjeg BHT 1. Okušao se u skoro svim žanrovima i sferama, od radiospikera do TV-a i urednika informativnih i revijalnih emisija.
Rinko Golubović rođen je 1950. godine u Banjoj Luci, a u glavnom gradu BiH diplomirao je na Prirodno-matematičkom fakultetu. Počeo je raditi 1969. na Radio Sarajevu kao spiker, a 1973. i na TV Sarajevo u informativnom programu. Tokom agresije na BiH, od 1992. do 1994. godine, radio je kao reporter u ratnim uvjetima.

Obilježio 50 godina karijere s prijateljima, porodicom te starijim i mlađim kolegama

Golubović: Novinarstvom se nikada nije prestao baviti

(Kasno) U Albaniju stigosmo

Muhamed Krnjić: Pamtimo velikane

Tri metra pravde

Robert Levandovski: Poseban motiv

Tuga i strah

Safet Zec: Zagrljaj za domovinu

Mostarska "smećava"

Emir Suljagić: Borac za Srebrenicu

Domovino, neka ti je sretan rođendan

Kenan Kodro: Baskijski ponos

Beba na asfaltu

Amidžična Hiba i tetična Paša bile su značajne u Muhamedovom odgoju i obrazovanju

Fikret Kubat: Ispunjena misija

Istočna Hercegovina – odbačeno pastorče

Puls sedmice: Prokleti svijet koji se poziva na Božije, dok suče mačeve, nožine

Rinko Golubović: Pola stoljeća dobrog glasa

Kolumne

(Kasno) U Albaniju stigosmo

Muhamed Krnjić: Pamtimo velikane

Tri metra pravde

Robert Levandovski: Poseban motiv

Tuga i strah

Safet Zec: Zagrljaj za domovinu

Mostarska "smećava"

Emir Suljagić: Borac za Srebrenicu

Domovino, neka ti je sretan rođendan

Kenan Kodro: Baskijski ponos

Beba na asfaltu

Amidžična Hiba i tetična Paša bile su značajne u Muhamedovom odgoju i obrazovanju

Fikret Kubat: Ispunjena misija

Istočna Hercegovina – odbačeno pastorče

Puls sedmice: Prokleti svijet koji se poziva na Božije, dok suče mačeve, nožine

Rinko Golubović: Pola stoljeća dobrog glasa