Pod visokim naponom i pokroviteljstvom lokalnog tajkuna Alije Budnje, Stranka demokratske akcije održala je tradicionalni ilidžanski festival ksenofobije. U skladu sa tabijatima rigidnih totalitarnih režima, ali i zabranjenih nevladinih organizacija tipa „Muslimanske braće“, sa svečane su pozornice egzaltirani govornici urlali huškačke parole kakvih se ne bi postidjeli ni najokorjeliji ksenofobi.&nbsp;&nbsp; 
Zlo je konačno pobijedilo, a direktne prijetnje fizičkim nasiljem prema političkoj konkurenciji predstavljaju obaveznu naraciju zloćudnog folklora režimskih perjanica. 
Enciklopedijski, ksenofobija se „izražava u predrasudama i odbojnim stajalištima, što vodi diskriminaciji, segregaciji, sukobima, pa čak i fizičkom istrebljenju“.
Idemo dalje. Na Ilidži je Izetbegović o Fahrudinu Radončiću zarežao u razglas: „Otvorili smo mu vrata u ovoj zemlji. Mi smo ga podigli. Sad je dosta, mi ćemo ga spustiti.“ Potrebno je tek malo vizuelne mašte da se zamisli scena gdje Izetbegović, vitlajući kažiprstom po zagušljivom dvoranskom zraku, širom otvorenih očiju i brade nakvašene pljuvačkom, s pozornice prijeti i proziva: „Dosta je bilo, mi ćemo ga spustiti.“ 
Rulji, po običaju, ne preostaje ništa drugo nego da horski odobrava: „Spusti ga, predsjedniče!“ U tabut, pa pod zemlju s izrodom! Može li tako? Jer, čini se da je odluka već donesena... Uostalom, Izetbegovićev politički idol iz Ankare riješio se desetina hiljada protivnika koristeći slične metode koje priziva i šef SDA.
Ali, nije samo Radončić stradao na ilidžanskoj režimskoj giljotini. Jednako su prošli i bh. ljevičari. „Kada su napali na BiH, onda su oni rekli da to nije njihov rat. Upropastili su zemlju. A kada smo se mi digli da se naoružamo, da se branimo, da kako znamo i umijemo branimo taj narod, onda su rekli da su nacionalne stranke krive“, bulaznio je Izetbegović.
A hraknuti sa pozornice na Nijaza Durakovića, Miru Lazovića, Mirka Pejanovića, Tatjanu Ljujić-Mijatović, Ivu Komšića, Zlatka Lagumdžiju, Ivana Mijačevića, Zaima Imamovića, Željka Komšića, Mirsada Ćatića Čuperka, Slavišu Šućura i brojne druge ljevičare koji su, za razliku od najbliže familije vlasnika SDA, u ratu dokazivali svoj patriotizam, to, nesumnjivo, mogu samo ljudi-hulje. I tačka.
A sad pucajte, ja i dalje držim čas...&nbsp;&nbsp;

Bakir I. prijeti spuštanjem (u mezar)!

Ništa novo u Rimu. Nakon kratkog zatišja, opet je Edin Džeko u centru pažnje. Stižu naslovi o novim dostignućima kapitena fudbalske reprezentacije BiH.&nbsp;&nbsp; Napadač „Vučice“ postigao je nova tri gola u utakmici protiv Plzena i tako postao 10. najbolji strijelac u historiji Rome. U 147 odigranih utakmica za poznati italijanski klub, Džeko je postigao 77 golova.
Osim toga, Dijamant je prvi bosanskohercegovački fudbaler koji je uspio u Ligi prvaka postići het-trik.
Edin Džeko rođen je 17. marta 1986. godine u Sarajevu. Ponikao je u omladinskom pogonu FK Željezničar, a potom je igrao za Teplice, Volfsburg i Mančester siti, iz kojeg je prešao u Romu. Za bh. reprezentaciju odigrao je 95 utakmica i 53 puta bio strijelac.&nbsp;

Prvi bh. igrač s het-trikom u Ligi prvaka

Džeko: Postao 10. najbolji strijelac Rome

Dijamant punog sjaja

Predizborna ceremonija otvorenja nove osnovne škole pokazala je još jednom nedostižnu bahatost Stranke demokratske akcije. U prve redove posjedali su Šefik Džaferović, Hasan Čengić, Semir Efendić i sitnija stranačka buranija da bi zbunjenu djecu, skupa s njihovim izmanipuliranim roditeljima, iskoristili kao scenografiju predstave u režiji čelnika vječito vladajuće stranke. Moralno dno dotaknuto je u sarajevskom naselju Aneks! 
Održani su klasični predizborni govori, gdje se u prisustvu nedužne djece šaralo i varalo. Džaferović se licemjerno ulizivao, baljezgao o društvenim odgovornostima i savremenim dostignućima. Općenito, bavio se vlastitim neznanjem i nedostajućim kućnim odgojem! 
Kao da nije vlast u posljednjih frtalj stoljeća, poželio je da sve škole budu pod jednim krovom i jednako opremljene. A potom je privatni kandidat dinastije Izetbegović, u maniru maloumnog sjevernokorejskog diktatora, pokroviteljski zaključio: “Draga djeco, želim da svi budete najbolji učenici, da imate sve petice. Dragi nastavnici, gledajte da iza tih petica stoji znanje, neka se naša djeca bore za petice i neka ta petica znači znanje.” 
Velahavle, pljunuti Kim Jong-un! Ko bi se tome nadao od dosadnog komunističkog aparatčika, špijuna i sitnog doušnika, postdejtonskog uhljebaša i nedostižnog lidera napotizma s hroničnim deficitom nezaposlenih u krugu najšire familije? 
Zato je prava šteta što Džaferović zloupotrijebljenoj dječici nije posvjedočio trajnu orijentaciju da će nastaviti putevima tutora Bakira Izetbegovića, kojem se, notarski ovjereno, zakleo na vjernost: “Danas, kada postajem pionirski kandidat, dajem časnu pionirsku riječ, da ću marljivo učiti i raditi, poštovati Izetbegoviće i stranku, i biti vjeran i iskren drug...”
I mala bi djeca tako prokužila Džaferovićeve krajnje domete. I zavoljeli bi tekst njegove svečane zakletve. Barem kao onaj Izetbegovićev državnički fol s brigom o šišmišima u BiH. Jer, našim najmlađima šišmiši nisu problematični. Plaše se, naime, vampira u školskoj sali!&nbsp; &nbsp;

Velahavle, pljunuti Kim Jong-un!

Bal vampira u školskoj sali

Mario Nenadić (SBB), ministar pravde i uprave Kantona Sarajevo, jedini je ministar koji je od Vijeća nacionalnih manjina Kantona Sarajevo, koje okuplja predstavnike 19 nacionalnih manjina, dobio posebno priznanje – Plaketu.&nbsp; Poznat kao posvećen borac za ljudska prava, a posebno za prava manjina, Nenadić je dobitnik brojnih međunarodnih i domaćih nagrada, priznanja i zahvalnica. Dokazani je promotor evropskih vrijednosti, kroz borbu za jednakopravnost i zabranu diskriminacije po bilo kom osnovu!
Više od 25 godina aktivno radi na promociji i zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda. 
Osim toga, a što je i povod za dodjelu ovog vrijednog priznanja, Nenadić je dao veliki privatni i institucionalni doprinos zaštiti prava nacionalnih manjina kroz borbu za nediskriminaciju bilo koga po bilo kojem osnovu, kao i zaštiti prava na kulturnu, vjersku i jezičnu raznolikost. 
Kao ministar pravde i uprave, Skupštini Kantona predložio je dvadesetak zakona i svi su jednoglasno usvojeni, što dokazuje da se za svaki zakonski projekt, skupa sa svojim timom, detaljno pripremao na političkom i stručnom planu. 
Mario Nenadić diplomirani je pravnik, s brojnim položenim ispitima i specijalizacijama u struci. Rođen je 25. marta 1964. godine u Sarajevu.

Nenadić: Poznat kao posvećen borac za prava manjina

Dokazani borac za evropsku BiH

Ostalo je još nekoliko dana do izbora. Kampanja je u krešendu! Vladajuće stranke lažima i falsifikatima pokušavaju osigurati novi mandat. Narod zna, prevara se sprema! Uz zaglušujuću buku bolida Formule 1, Milorad Dodik uslikao se s Vladimirom Putinom. Ruski vladar odvojio je tri minute vlastite pažnje za “Laktašenka”, a nakon što se riješio iznuđenog fiziološkog tereta, posvetio se važnijim gostima. 
Nakon preživljene blamaže, silnik za lokalnu (zlo)upotrebu izgledao je poniženo i, nekako, odbačeno. Akutno stanje dezorijentiranosti potvrdit će i tokom razgovora za režimski RTRS. Novinare bi, zbilja, trebalo zakonski sankcionirati zbog intervjuiranja nesretnika u stanju šoka...
Ali, nije samo predsjednik Republike Srpske šokiran! Omiljena predizborna disciplina Denisa Zvizdića je “ispaljivanje” ubleha, u koje ne vjeruje ni poslovično lažljivi Bakir Izetbegović. Da se beznadežno zapetljao u petljavini, Zvizdića su dobronamjerno upozorili bh. ekonomisti. Međutim, nesuđeni kandidat za Predsjedništvo BiH pouzdano računa na kratko pamćenje simpatizera Stranke demokratske akcije.
I mora se priznati da je donekle u pravu!
Dok prosipa propagandu o navodnoj ugroženosti Hrvata, uz logističku podršku zvaničnog Zagreba, Dragan Čović priprema veliku izbornu prevaru, u kojoj će za stožernika, osim izmanipuliranih živih, glasati i mrtvi. Razumljivo je da Čović strahuje od rezultata Željka Komšića, o čijem je legitimitetu zakukuljeno progovorio i reisu-l-ulema Islamske zajednice Husein Kavazović.
- Ne smatram dobrim da pripadnici jednog naroda biraju zastupnike iz drugog naroda gdje god je ravnopravnost u zastupljenosti naroda u institucijama vlasti Ustavom određena i zajamčena. No, ne smatram dobrim ni da se taj bitni princip u organizaciji vlasti u BiH stranački zloupotrebljava - poentirao je Kavazović.
Mada nije spominjao imena, čisto sumnjam da je reisu-l-ulema u “Večernjem listu” problematizirao kandidaturu, recimo, Boriše Falatara. Također, Bošnjacima je “išaretio” da podrže kandidata iz svog naroda. Po običaju, nije otkrio vlastitog favorita. Jer, glasanje je tajno. Ako se drugačije ne odredi…

Izbori reisa Kavazovića…

Nela Hasić, direktorica Programa osnaživanja zdravlja žena i utrke “Race for Cure”, uspjela je ono što malo kome uspijeva u ovoj zemlji – izvesti na ulice više od 8.000 ljudi s čijih lica sijaju ponos, nada, osmijeh, humanost.&nbsp;Iz pedesetak gradova stigle su u Sarajevo (uglavnom) žene da u šetnji i trčanjem pokažu solidarnost s oboljelima od raka te da ukažu na važnost prevencije. To je kruna Nelinog dugotrajnog, mukotrpnog, dugogodišnjeg rada, u kojem slavi život, ali ukazuje i na sve manje zanimanje države za zdravlje svojih građana.Fakti su neumoljivi i sramotni, ali u našoj zemlji ne postoji tačna statistika o broju oboljelih žena od karcinoma dojke. Jedino je poznato da zbog ove bolesti veliki broj žena gubi bitku za život.I svaki Nelin dan je borba - sa sistemom koji nemamo, sa sredstvima koja uvijek nedostaju, sa suzama i smijehom njenih prijateljica koje su oboljele i ozdravile.Zato je nedjelja za sve nas bila važan dan. Toliko solidarnosti, ljubavi i humanosti odavno nije viđeno na jednom mjestu.

Utrka i šetnja “Race for Cure” postigle nezapamćen uspjeh

Hasić: Uspjelo joj ono što rijetkima uspijeva

Slavljenica života

Predsjednik SDP-a javno je p(r)ozvao predsjednika SDA na TV duel sa svjesnom namjerom da mu postavi jedno jedino pitanje. Iako Nermin Nikšić još uvijek ne otkriva šta ga konkretno zanima, nerealno je očekivati da će Bakir Izetbegović prihvatiti dvoboj.&nbsp;&nbsp; 
Poznato je, naime, da dotični mudroser izbjegava sučeljavanja sa političkom konkurencijom, kao i da se pred kamerama prepušta isključivo verbalnom „rešetanju“ dobronamjernih spikerica sa FTV-a. Tragikomični kadrovi režimske dalekovidnice, sa zapuštenim vizionarom i lažnim državnikom u glavnoj ulozi, amaterski se režiraju u ulici Mehmeda Spahe na broju 14, kancelarija ta i ta... 

Redovno se tako u večernjim terminima emitiraju nemoralni ekscesi, a kad režimu prigusti, nelegalni će menadžment FTV-a odobriti izdanja i po vanrednoj programskoj shemi. Stoga do početka predizborne šutnje očekujemo još barem dva Izetbegovićeva ekskluzivna nastupa. Manje ne bi valjalo...

Kako saznasmo, Nikšić, eto, ima spremno pitanje za čelnika SDA, ali odgovor najvjerovatnije neće dobiti. Za razliku od šefa Partije, predsjednički kandidat SDP-a svakodnevnim ponašanjem i populističkom retorikom dokazuje kako dijeli jednake političke vrijednosti sa bošnjačkom desnicom te da među njima zapravo nema strateški važnih nesporazuma. Zato ih valjda dosljedno izbjegava spominjati u kampanji. 

Jer Denis Bećirović u permanentnom je sukobu sa nekim drugim i opasnijim vjetrenjačama, sa istočnim scilama i zapadnim haribdama. Preko suhoparnih otvorenih pisama, koja, razumljivo, niko živ ne čita, patriotski dejstvuje po neprijateljskim položajima oko Beograda i Zagreba, tamo gdje se kriju glavni krivci za naše loše stanje. 

A to što „na teritorijama pod kontrolom Armije BiH“ SDA spali sve što dotakne, što dosljedno gazi dostojanstvo ljudi i kolektivno nas šalje u kanal(izaciju), Bećirovića očigledno ne zabrinjava. 

U jedinstvu je (bošnjačka) snaga! Upravo tako i izgleda kampanja kandidata najvažnije opozicione partije. Koji je od silnog salonskog ljevičarenja na kraju zaglavio na ljigavoj desnici.

Od silnog salonskog ljevičarenja na kraju je zaglavio na ljigavoj desnici...

Ljevica, desnica, centralno...

Izet Hajrović i njegova supruga Jasmina u potpunosti će obnoviti Odjel pedijatrije u travničkoj bolnici. Tu informaciju objavili su humanitarci upravo iz Travnika, a kao što je rečeno, radi se o veoma velikom iznosu donacije, koji će biti dovoljan da djeca dobiju sve što je potrebno za adekvatno liječenje.

Fudbaler zagrebačkog Dinama i povremeni reprezentativac nije prvi put u ovakvoj misiji. On je, kako je objavljeno, već nekoliko puta slao donacije u Travnik, a ova posljednja je i najveća do sada.

Izet Hajrović rođen je 4. avgusta 1991. godine u švicarskom Brugu. Igrao je za Grashoper, Galatasaraj, Verder i Eibar. Igrao je za mlađe kategorije reprezentacije Švicarske, a onda se odlučio za BiH. Za najbolji tim BiH odigrao je 20 utakmica.


&nbsp;

Obnavlja Odjel pedijatrijske klinike

Čovjek velikog srca

...Budi me jutros svježi miris jabuka i izgled jedne nedozrele dunje. Slatki okus kafe poput maločas pomuzenog i prokuhanog planinskog mlijeka pojačava energičnost svih osjetila. U krilu Mače. Prede. Sniva neke svoje snove. Skoro nezainteresirano, na pomodarskoj diAgitalnoj spravi – tabletu, čitam podnaslov teksta s jednog od nekolicine Portala što pratim, koji kaže: Tokom 23 godine vladavine Klintona, Buša i Obame, prvih ljudi Slobodnog Svijeta, srušeno 9 muslimanskih zemalja i ubijeno oko 11 miliona ljudi. Dakako, ovi uglednici i mirovnjaci nisu teroristi.Svoje tursko vrijemeNa stolu, pored kafe, knjiga aforizama Prednost imaju koji ulaze objavljena 1971. g. u Izdavačkoj kući „Svjetlost“ Sarajevo, a napisao je Alija Isaković. Na jednom mjestu kaže: Da smo sada majmuni, nikada od nas ne bi postali ljudi. Nešto mi ljepše čitati knjige nego portale.Od strane Nebeske Dobrote, veoma vjerujem u to, nagrađen sam privilegijom da u duši sjećanja nosim uspomene odrastanja u Isakovićevom okruženju. Na Logavinoj u Sarajevu, pored Starog sata, najkultnije sarajevske kafane, provodio sam sate igrajući se s Alijinom kćerkom Amirom. Bezbrižno i iskreno drugarstvo dok su naši očevi šapućući razgovarali, polemisali o Bisernici, temelju novije Bošnjačke književnosti.Čitam još jedan Njegov aforizam: Svaki narod ima neko svoje tursko vrijeme, samo nema vremena da ga se sjeća.Onda, paralelno, na nekom drugom Portalu pronalazim informacije koliko je Srba stradalo u bezumnim ratovima proteklih 300 godina. Na nekom narednom, čitam od bana Jelačića do danas koliko je Hrvata dalo svoje živote uglavnom nizašta. Pronalazim i koliko Jevreja je nasilno otišlo u vjekovima iza nas, zatim Roma... Slavena. Svako malo na našim prostorima ratovi, ili se međusobno tamanimo ili se zajedno borimo protiv onih što nam ne daju da se razlikujemo.Prisjećam se Alije Isakovića, Njegove intelektualne bistrine i čvrstine, čeličnog pogleda, originalnog autoriteta i predivnog okusa soka od zove koji sam nakon igre dijelio s Njegovom kćerkom.U još jednom aforizmu kaže: Pametni nikad nisu popuštali koliko danas i nikad s toliko razloga.Tanane dušice zločinacaJutros dok me budi svježina jabuka i jedna nedozrela dunja, pokušavam shvatiti ili barem sjetiti se gdje sam to toliko pogriješio ili gdje potroših proteklih dvadesetinešto godina.S moje lijeve strane u gomili papira pronalazim strofu koju sam napisao ne tako davno: ...prije 24 godine 22. jula 1993. Sarajevo je granatirano sa 3.777 granata, a sada ne smijem radi Zakona Regulatorne agencije za komunikacije ni ton da povisim, a kamoli 3.777 matera da im opsujem, jer to je govor mržnje, stoga HVALA VAM što ste me probudili, jer moramo paziti šta pišemo i govorimo ipak su to riječi i glas moramo paziti da ne povrijedimo neofašiste i tanane dušice zločinaca, kriminalaca, izdajnika i ni slučajno im ne kazati da su to što jesu... I tako dalje...

Na jednom mjestu Alija Isaković kaže: Da smo sada majmuni, nikada od nas ne bi postali ljudi

Columna Poetica

Ministar energije, rudarstva i industrije FBiH Nermin Džindić svoj je mandat posvetio i razvoju namjenske industrije. Da je u tome uspio, potvrđuju podaci da su preduzeća iz ovog sektora proteklih godina počela izlaziti iz gubitka i ostvarivati dobit.

Posvećen svom poslu, pomagao je i druga preduzeća, a posebno se iskazao u borbi za Blok 7 Termoelektrane Tuzla, najvećoj poslijeratnoj investiciji u BiH, prijeko potrebnoj zemlji, Tuzli, rudarima.

Išao je korak po korak, poštujući procedure i procese dobivanja dokumenata potrebnih za potpisivanje ugovora i početak gradnje nastoji privesti kraju. Naišao je na opstrukciju kod Edina Mušića, predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, ali Džindić nije odustao i pokušava barem kroz javne apele i službene urgencije nastaviti posao u vezi s gradnjom Bloka 7.
 
Ne krije da se borio i sa žalbama, koje su odbacivane, te je javno progovorio o pismu Energetske zajednice i pojasnio da javnost nije dobila prave informacije. Spremno je stao iza projekta u koji vjeruje i koji našoj zemlji može donijeti višestruke koristi.

 &nbsp;

Firme namjenske industrije počele izlaziti iz gubitka i ostvarivati dobit

Iz gubitaka u razvoj

Nije prvi put da čujemo kako se Bosna i Hercegovina nalazi na historijskoj vododijelnici i da je pred ključnim trenutkom odluke, ovaj put uoči predstojećih oktobarskih izbora.&nbsp; &nbsp; 
Premda ih ne treba potcijeniti, potrošeni su skoro svi nacionalistički koncepti o “ugroženosti vlastitih nacija”! Radi se o izlizanim političkim liderima s već ispraznom pričom u kojoj je Bosna “ničija zemlja”, iz koje beskrupulozno “treba” oteti što više zaostalog blaga i bez vizije trošiti njen najvažniji resurs, mladost koja doživljava svoj (ekonomski) egzodus i bez rata.

Zato bi ovi izbori morali biti pobuna zdravog građanskog razuma.&nbsp; &nbsp;

Jednostavno, cijela BiH mora prigrliti promjene, jer ako se sve radi po starom, ne može se očekivati boljitak. Ako opet glasate za iste, onda ne očekujte promjene.&nbsp;&nbsp;

Ako stalno glasamo iz straha, iz sitnog šićara, iz neznanja, uz lažne parole kako “narod zna”, bit će to dokaz da narod zapravo nema pojma.

Jednostavno, građani više ne smiju dozvoliti da budu dio bilo koje partijske glasačke mašine, rulje ili svjetine, u koje ih je pretvorila višedecenijska nacionalistička i idolatrijska propaganda.

Valja staviti tačku na taj predimenzionirani patriotizam, koji je doista posljednje utočište nitkova.

Niko nas, dakle, ne smije i ne može natjerati da opet glasamo za one koji su Bosnu spustili na samo dno Evrope. Pobunimo se zato s našom olovkom kojom komanduje naša volja.

Ovi bi izbori morali biti pobuna zdravog građanskog razuma

Pobuna zdravog razuma

Među svim diplomatima s kojima smo tokom rata i pregovora u miru dolazili u dodir svojom bizarnošću, s jedne strane, i bezobzirnošću s druge, isticao se Dejvid Oven (David Owen), poznat kao Lord Oven. Kada je londonska konferencija odlučila da se organiziraju i započnu pregovori o uspostavljaju mira na tlu Bosne i Hercegovine imenovala je dvojicu kopredsjedavajućih te konferencije, od kojih je jedan bio Sajrus Vens (Sirus Vance), nekadašnji ministar vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država, vrlo uljudan, smiren i distingviran gospodin koji se nije nametao niti je pokazivao bilo kakvu tendenciju da svoja gledišta promovira i nameće kao kriterije za raspravu i odlučivanje o pitanjima o kojima je bila riječ. Imali smo iluziju S druge strane, drugi kopredsjedavajući bio je nekadašnji predsjednik Liberalne stranke Velike Britanije koji je svoju stranku podijelio i osnovao Socijaldemokratsku stranku, a zatim tu stranku jednostavno kao dar poklonio Džonu Mejdžoru (John Major), očekujući da zauzvrat dobije položaj guvernera Hong Konga, tada najunosniji položaj među svim mogućim koje je Velika Britanija dodjeljivala zaslužnim Britancima. Prije početka samih pregovora, kada se saznalo ko su kopredsjedavajući, Adil Zulfikarpšić, koji se na neki način umiješao u procese pregovora, jer je smatrao da ima pravo da bude obaviješten o tome šta se zbiva, rekao je da poznaje dobro Lorda Ovena iz liberalnih krugova, odnosno uprave ili glavnog vijeća Liberalne internacionale i da se radi o jednom demokrati, čovjeku slobodnih pogleda, od kojeg se može očekivati dobro. S tom iluzijom mi smo pristupili prvim pregovorima, odnosno otvaranju pregovora u Ženevi kada su dvojica kopresjedavajućih dali kratke izjave, odnosno kada je Sajrus Vens svoju izjavu ograničio na to da poželi dobrodošlicu prisutnima i s druge strane da izrazi uvjerenje da će pregovori biti uspješni i dovesti do mira u Bosni i Hercegovini. Lord Oven je, s druge strane, smatrao za potrebno da održi jedan govor u kojem je ponovio općepoznata mjesta o potrebi mira, saradnje itd., bez spominjanja pravog zadatka konferencije i obaveza koje je dobila na londonskoj konferenciji, a koja je odlučila o njenom uspostavljanju. Taj početni korak koji je napravila konferencija bio je na neki način kompromitiran i činjenicom da su tom prilikom nama predstavljeni eksperti i to Marti Ahtisari (Martti Ahtisaari), finski diplomata koji je bio poznati stručnjak za ustavnopravna pitanja te poznat i kao saradnik Ujedinjenih naroda u izgradnji ustavnog poretka i stvaranja države Namibije, kao i doktor Sas, također vrlo ugledni pravnik i stručnjak za ustavno pravo koji je zajedno sa Ahtisarijem sudjelovao u formiranju namibijske države, odnosno stvaranju njenog ustavnog poretka.

Činjenica da su nam na početku rada konferencije predstavljena dvojica eksperata za ustavnopravna pitanja na neki način kod mene je izazvala sumnju da se zapravo ne radi o konferenciji koja treba da obustavi rat i donese mir, odnosno ostvari zaključak londonske konferencije na kojoj je rečeno da se mora prekinuti rat i vratiti stanje „quo ante“, odnosno stanje kao što je prije rata bilo, nego da se radi o nekom dubljem zahvatu koji je na tragu engleske politike koju je najavio još Lord Karington (Carrington). To je značilo da se bude na tragu podjele teritorije Bosne i Hercegovine i da se tako ostvaruje nekakav mir, naravno što nije bilo moguće s obzirom na cjelokupnu historiju i karakter bh. prostora i značenja bosanskohercegovačke države. Naime, bilo je proturječno da jedna institucija kao što je Organizacija Ujedinjenih naroda i druga institucija kao što je Evropska unija zahtijevaju da se stanje vrati „qou ante“, a da to ne bude stanje koje je narušeno ratom, odnosno agresijom na Bosnu i Hercegovinu. Nije bilo moguće pretpostaviti da bi neko mogao pod stanjem „qou ante“ zamisliti vraćanje na stanje kada Bosna i Hercegovina nije bila priznata kao nezavisna i jedinstvena država sa svojim ustavnim poretkom i sistemom vlade pod kojim je uvjetima ona i primljena za članicu Ujedinjenih naroda. Međutim, trebalo je očekivati da se vidi kako će se nastaviti dalje. Priznati disidente Proces pregovora je tekao ustvari na taj način da su nas pokušavali uvjeriti kako treba mi da se sporazumijemo međusobno, a to je značilo da država Bosna i Hercegovina i njeni najviši organi, Predsjedništvo, Vlada i Skupština, priznaju disidente. Dakle, da priznaju dvije strane koje su izvršile agresiju na BiH stvarajući zasebne državno-pravne jedinice, odnosno teritorije na tlu Bosne i Hercegovine, kao ravnopravne partnere u zahtjevima i pravima, odnosno kao faktor koji ulazi u raspravu i pregovore s istih pozicija kao i sama država BiH. Naše stanovište, i u tome smo u početku bili svi jedinstveni, a naša delegacija je funkcionirala na čelu s tadašnjim ministrom vanjskih poslova BiH Harisom Silajdžićem i trojicom članova među kojima su bili Mirko Pejanović, Miro Lazović i Muhamed Filipović, dok je četvrti član Mariofil Ljubić bio odmah isključen sa zahtjevom hrvatske strane da nema pravo da predstavlja Hrvate u zajedničkoj delegaciji. Dakle, postavilo se pitanje da li mi trebamo pregovarati s onima koji su se digli protiv ustavnog poretka BiH, koji su započeli s ratom i ubijanjem građana kao ravnopravnim partnerima i da priznamo da su imali pravo, odnosno da su postojali uzroci za njihovu pobunu, što bi moglo biti protumačeno kao razlog za nekakav građanski rat, što je bilo apsolutno neistinito i nemoguće, jer nikakvih diskriminacija prema Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini nije bilo. Zbog toga smo mi odlučili da čvrsto stojimo na stanovištu da je zadatak konferencije da iznudi prekid ratnih operacija i otpočinjanje pregovora unutar institucija BiH uz asistenciju i pomoć, odnosno uz, da tako kažem, izvjestan pritisak međunarodnog faktora da se odgovarajući sporazum o tome postigne. Kako su se pregovori odvijali, a nije moglo biti napretka, dogodilo se i to da je u jednoj situaciji kada je ministar vanjskih poslova naše zemlje Haris Silajdžić izložio našu poziciju Lord Oven reagirao vrlo vehementno i bezobrazno, te je Silajdžiću grubo odgovorio: „Šta vi hoćete, šta želite, kakva vam je pozicija, gdje vam je teritorija, šta kontrolirate, šta imate u rukama, vi ne možete postavljati uvjete“ itd. Bilo je to prije svega s njegove strane grubo, nedozvoljeno, nediplomatski i bezobzirno. S druge strane, on nije imao nikako pravo da na taj način govori s jednom državnom delegacijom i ministrom vanjskih poslova jedne države, jer je on bio jednostavno samo činovnik međunarodne zajednice koji je imao ulogu posrednika, a ne diktatora. Zbog toga sam ja vrlo oštro reagirao na njegov govor rekavši mu: „Gospodine Oven, vi nemate pravo da na takav način razgovarate s ministrom vanjskih poslova naše države, molim vas da se izvinite“, na što on nije imao odgovora. Zapravo, znao je da je napravio veliku grešku u koracima i da je sebi dao pravo koje ne postoji ni u bečkim konvencijama, niti u bilo kakvom međunarodnom dokumentu koji bi ga na takvo ponašanje ovlastio. Stoga je izbjegao da odgovori na moju repliku i upozorio je mene da ga nisam oslovio kako treba, odnosno nisam ga oslovio sa Lorde Oven. Ja sam na to njemu replicirao, rekavši: „Gospodine Oven, vi nemate pravo da se ponašate prema nama na taj način, mi smo nezavisna država, mi smo članica Ujedinjenih naroda, mi imamo sva prava, a ovo što vi prigovarate je odbrana prava sile da diktira uvjete. Smatram da se vi morate izviniti!“ Na što je on opet odgovorio da ga nisam pravilno oslovio sa Lorde. Naravno da ga nisam želio tako osloviti, jer cijenim instituciju lordstva i plemstva, pa sam mu rekao: „Gospodine Oven, nama je poznato da ste uslugama koje ste učinili Džonu Mejdžoru, predavši mu svoju stranku, dobili najniži stupanj plemićkog reda u Velikoj Britaniji, odakle ste postali baronet, a sva britanska štampa naveliko piše da ste namjeravali da dobijete položaj guvernera Hong Konga, ali da vam se to izjalovilo pa je to dobio neki zaslužni konzervativac, a vi ste kao utješnu nagradu dobili kopredsjedavanje ovom konferencijom, što vam donosi veliki dohodak, ali ne daje pravo koje vi sebi uzimate i mi nećemo sa vama da razgovaramo!“ Moja sreća je bila da se tadašnji ministar vanjskih poslova BiH Haris Silajdžić potpuno složio sa mnom i kad sam rekao: „Mi nećemo više sa vama razgovarati“, ustao je i on i ostali članovi i napustili smo salu. Shvativši da je napravio veliki gaf, diplomatski i pravni, takozvani Lord Oven je potrčao za nama moleći nas da se vratimo da nastavimo razgovor, na šta smo mi odgovorili da ne želimo i da nemamo vremena za njega, da imamo druge angažmane i neka se iz njegove kancelarije sutra najave nama pa ćemo razgovarati o tome kad možemo uopće razgovarati. To iskustvo nas je upozorilo odmah da je Lord Oven tipični engleski diplomata, odnosno da je on čovjek koji se ne ustručava da svoju nekompetenciju, nestručnost, nepoznavanje stvari, nepoznavanje predmeta, nepoznavanje odnosa prikriva arogancijom i bezobrazlukom, odnosno ucjenjivačkim pristupom.

„Gospodine Oven, vi nemate pravo da se ponašate prema nama na taj način, mi smo nezavisna država, mi smo članica Ujedinjenih naroda, mi imamo sva prava, a ovo što vi prigovarate je odbrana prava sile da diktira uvjete. Smatram da se vi morate izviniti!“

Tadašnji ministar vanjskih poslova BiH Haris Silajdžić se složio sa mnom i kad sam rekao: „Mi nećemo više s vama razgovarati“, ustao je i on i ostali članovi i napustili smo salu

Takozvani lord molio nas je da se vratimo i nastavimo razgovor

Mnogi misle da je to bio prst sudbine ili osveta neba, šta li već, kada je predsjednik Donald Tramp (Trump) ove sedmice zakasnio na otvaranja glavne debate u okviru 73. zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih naroda.Zato je, prema pravilima UN-a, svoje drugo obraćanje, a tradicionalno je to uvijek poslije predsjednika Brazila, morao prepustiti kolegi iz Ekvadora. Tako se Lenin Moreno, predsjednik ove latinoameričke zemlje, u invalidskim kolicima, jer je djelimično paraliziran, obratio svjetskoj asambleji naroda prije američkog predsjednika.Bankrot socijalizmaBilo je tu dodatnog simbolizma što je Lenin Moreno na govornicu svjetskog parlamenta stigao u kolicima, jer u UN-u se, osim borbe za jednakost spolova, podjednako vodi i kampanja za prava ljudi s invaliditetom. To bi, valjda, trebalo biti važno za mnoge ljude u Bosni i Hercegovini, kojima je minuli rat i na taj način fizički naudio.Diskusija u UN-u ubrzo se rasplamsala na ideološkoj osnovi. Mnogi Latinoamerikanci, Afrikanci, nešto manje Azijci i gotovo nijedan Evropljanin (?!) gotovo zanosno su hvalili socijalne vrijednosti koje je predsjednik Tramp prilično prizemno okarakterizirao kao propali koncept socijalizma i komunizma.Predsjednik Tramp je govorio o tome kako je više od dva miliona ljudi moralo pobjeći iz Venecuele zbog preteških nameta koje su im zadali “socijalistički režim (predsjednika) Madura i njegovi kubanski sponzori”, pretvarajući tu nekad jednu od najbogatijih zemalja na svijetu u ljudsku tragediju.Danas je socijalizam bankrotirao gurajući ljude u zemljama gdje se primjenjuje u “užasno siromaštvo”, rekao je Tramp u UN-u, hvaleći ujedno uspjehe svoje (kapitalističke) administracije, rekordnu uposlenost, smanjenje poreza, gotovo med i mlijeko u Americi otkako je on postao šef Bijele kuće.

U isto vrijeme, predsjednik kao da je zaboravio da se u Americi povik javnosti (public outcry) nastavlja upirući da dokaže kako nije svima isto i jednako dobro, te da mnogi pate, sastavljajući kraj s krajem, radeći po dva posla, bez slobodnog vikenda. Baš kao u (bosanskim) vicevima u Americi, po kojima vam ovdje trebaju samo kaput i pidžama, jer radite od zvijezde do zvijezde, a ostalo je Diznilend.Šalu na stranu, ne može se, naravno, uporediti stanje sloboda i građanskih prava u Americi, koja su zagarantirana ne samo ustavom i zakonima već i brojnim aktivnostima javnosti, uključujući i slobodu tiska, s državama iz kojih emigranti bježe u obećanu zemlju. Ali, ne da bi postali ekonomski ili dužnički robovi, već slobodni ljudi! Vjerujem da je nama, Bosancima, ovo drugo već uspjelo u Americi.Pravda bez kompasa U svom govoru u UN-u predsjednik Tramp je govorio i o tome kako Amerika poklanja mnogima, ali rijetko prima darove od drugih.Uistinu, američka pomoć stranim zemljama je ogromna. Prošle godine iznosila je oko 50 milijardi dolara. Amerikanci tipično i pogrešno vjeruju da je to skoro 25 posto godišnjeg bruto proizvoda, a nije, jer zemlja stvara više od 20 triliona dolara godišnje. Važno je to reći, jer se Kina tek približila Americi, Njemačka nastavlja proizvoditi oko pet triliona dolara godišnje, dok je američka 21 put jača od rastuće turske ekonomije, koja proizvodi oko 900 milijardi dolara godišnje. O Rusiji, mnogo većoj od Turske, da i ne govorimo.U američkom javnom diskursu nastavlja se polemika o tome je li ogromna američka pomoć stranim zemljama (uključujući BiH) razbacivanje novca ili zaista doprinos globalnoj stabilizaciji, kako mnogi od nas vjeruju. Valja znati da su od četiri prve države koje primaju najviše američkih dolara Afganistan, Izrael, Egipat i Jordan tri očito većinski, ako ne i ekskluzivno islamske zemlje.Prema podacima USAID-a, od 1996. godine Amerikanci su za BiH izdvojili više od 1,8 milijardi dolara. Sasvim je drugo pitanje zašto neke zemlje, uz sva prirodna bogatstva i ljudske resurse, ostaju predugo siromašne i korumpirane.Dok je predsjednik Tramp s pravom govorio o velikoj američkoj pomoći, ne navodeći pojedinačno ove zemlje, prisjetio sam se rečenice brazilskog katoličkog biskupa Dom Helder Kamare (Camara), zagovornika tzv. oslobađajuće teologije u korist veće socijalne pravde, uz šta korača i papa Franjo. On je govorio o pomaganju onima kojima je to najpotrebnije.- Kad dajem hranu siromašnima, kažu mi da sam svetac. A kad pitam kako to da siromašni nemaju hranu, nazivaju me komunistom - rekao je biskup Kamara.Tako se mnogo toga prečesto svodi na pogrešnu retoriku i onda pravdu bez kompasa. No, uzroci patnje se u svakom slučaju prvo moraju razumjeti.

U američkom javnom diskursu nastavlja se polemika o tome je li ogromna američka pomoć stranim zemljama razbacivanje novca ili doprinos globalnoj stabilizaciji

Lenjin prije Donalda

Marko ima dvadeset i nešto, a Nadina trideset i nešto. Upoznali su se prije nekoliko godina na nekoj edukaciji za mlade. Ona je bila organizator, a on polaznik. Ona iz Sarajeva, a on iz Banje Luke. Teme edukacije nimalo jednostavne. Pomirenje, ratna prošlost, oprost. Nadina uvjerena da je njena ratna priča jedina koja boli i Marko uvjeren u njegovu priču bili su kao na nekim odvojenim stranama povijesti. Malo-pomalo počeli su otvorenije i iskrenije razgovarati. Ona je na zaslonu njegovog mobitela vidjela orla i četiri slova s, a on na njenom munaru neke džamije. Kao po dogovoru pitali su jedno drugo što će im baš to na ekranu mobitela.Tužne, ratne pričeNadina je bila uvjerena da je munara izraz njene volje i privrženosti, ali ni Marko nije bio neodlučan. Pa, to je simbolika srpskog naroda. Kako je vrijeme odmicalo i kako je njihov razgovor počeo zaokupljati pažnju sve većeg broja prisutnih mnogi su im počeli postavljati pitanja. Od onih zašto im uopće treba religijsko ili etnonacionalno obilježje na mobitelu do stavova kojim se negoduje potreba drugih da obraćaju pažnju na njihove mobitele. Oboje su strpljivo i istrajno odgovarali. Nadina je bila istrajna da ju je vjera spasila kad je bila dijete zatočeno sa svojim roditeljima u logoru. Rekla je da, osim male igračke koju je uspjela ponijeti iz stana u kojem su živjeli, nije imala ništa drugo osim molitvi koje je znala od prije. Molila se čvrsto čuvajući svoju igračku i molitva ju je činila spokojnijom.S druge strane, Marko je rekao da je dijete koje je odrastalo u duhu identiteta naroda kojem pripada i da su članovi njegove najuže obitelji poginuli u posljednjem ratu u BiH. Bilo je potresno slušati i jedno i drugo. Oboje su imali svoje tužne ratne priče koje su ih formirale. Nekako pred kraj aktivnosti na kojoj su bili sjeli su jedno pored drugog i počeo je razgovor direktno o ratu. Marko je slušao Nadininu priču i nije mogao vjerovati da ona može raditi na projektima pomirenja uz svoje životno iskustvo. S druge strane, Nadina je u Marku vidjela jednog mladića duboko svjesnog svog identiteta, ali i mladića koji širom otvorenih očiju gleda u druge i želi da ih upozna i razumije.Kad utihne oružjeNa kraju edukacije bilo je organizirano i natjecanje u govorništvu. Marko je svoj govor posvetio upravo njihovim mobitelima. Na kraju je rekao otprilike ovako: „I kada utihne oružje, ljudi nastavljaju svoje male ratove tjerajući svoju istinu. I sebi i drugima. Bježe od drugih i skrivaju se u svoje svjetove visoko ograđene za druge. I onda im se odjednom desi susret s nekim drugim. Čuju neku drugu priču i progledaju. Očima čovjeka. Čovjeka koji je stvoren da voli i to mnogo više nego da mrzi jer mržnja se nikad ne uklanja mržnjom i dodao da samo blagost briše mržnju. Jer to je zakon vječan i nepromjenjiv. Zato neka Nadinin ekran na mobitelu bude najbolji prijatelj mom mobitelu. Neka naši mobiteli budu zavjet oprosta i pomirenja. Ljubavi. A ljubavi nema bez praštanja, baš kao što ni praštanja nema bez ljubavi...“I tako, od tada mladi ljudi koji pohađaju različite seminare o pomirenju mlađima ispričaju priču o Nadini i Marku kao priču o ljudima s dvije istine, dvije priče, dva životna puta koji su se susreli, upoznali.Vidjeli i razumjeli. Poslali poruku pruženom rukom ka drugom. Drugačijem. Ma, jednostavno ka čovjeku koji ne može biti kriv zato što ne zna.

Nadina je bila istrajna da ju je vjera spasila kad je bila dijete zatočeno s roditeljima u logoru

„Ljubav je najjača snaga koju sebi svijet može predstaviti, a istovremeno i najskromnija“

Marko i Nadina

Na radio više ne gledam kao na posao, već zaposlenike smatram svojom porodicom. Kazao je ovo Mirsad Ibrić, osnivač i vlasnik Radija M, povodom proslave 28. godišnjice prve nezavisne radiostanice u BiH. 

Ibrić najbolje dokazuje da se s ljubavlju sve može postići. Tako je i uspio napraviti gradski radio koji će svi voljeti. Da je napravio dobar radio, najbolje pokazuju brojne nagrade koje su dobili on, njegovi uposlenici i Radio M. 

I nakon svih ovih godina, ratnih i poratnih, na Ibriću se ne primjećuje umor. S istim žarom kao i davne 1990. i dalje se u eteru može čuti njegov glas pun vedrine. 

Poseban je njegov odnos prema mladima, kojima uvijek vrata za stjecanje znanja otvara. Pruža im priliku za start u novinarskoj karijeri, daje im savjete i dijeli bogato novinarsko iskustvo. 

Mirsad Ibrić rođen je 17. septembra 1949. godine.

Uspio napraviti gradski radio koji će svi voljeti

Vedrina u eteru

Bošnjaci povratnici u Republiku Srpsku, tradicionalno i nemoralno, pred svake izbore česta su tema na skupovima, okruglim stolovima, u TV emisijama, novinama.

Njima se svi poklanjaju, naprasno uvažavaju njihovo mišljenje, s prstom na sljepoočnici zabrinuto slušaju o povratničkim problemima. Da ne pamtimo koliko pamtimo, stekao bi se dojam da u ovoj zemlji nikome nije bolje nego povratnicima.

Istina je, na žalost i na sramotu vlasti, potpuno drugačija.

Stranka demokratske akcije, koja je na općinskim izborima prije dvije godine bahato mahnula rukom pa pred Srebrenicom prednost dala „općini vrednijoj od deset drugih“, već tada je poslala glasnu i jasnu poruku da se ne misli brinuti o povratnicima niti je more povratničke brige.

Zato ovih dana iz RS, uglavnom iz Srebrenice, Vlasenice, Zvornika, Prijedora... mjesta koja su zauvijek obilježena i osakaćena genocidom, stižu stravični podaci da se povratnici pokušavaju potkupiti za sitne pare.

Razumljivo je što bi danas mnogi za nekoliko stotina KM bili spremni prodati svoj glas, jednako kao što nikad neće biti razumljivo zašto se bošnjačka vlast, oličena u SDA, odrekla svojih povratnika i natjerala ih da prodaju obraz za sitninu.

Ove godine, baš kao potvrda da SDA nije stalo do Bošnjaka u RS, izostale su i svečanosti, Potemkinova sela, sa slikanjem pored plastenika, freza i traktora. Nije bilo otvaranja nekoliko metara puta, koja su u izbornoj kampanji bila vječito i nenadmašno oružje Izetbegovića i ministara okupljenih oko njega.

Sve to povratnicima još jednom potvrđuje ono što već dugo znaju, da su za SDA davno završena priča. Samo su oni što im nude stoju-dvije za glas mizerniji od politike koja je povratnike dovela do beznađa!

Bakir I. prijeti spuštanjem (u mezar)!

Dijamant punog sjaja

Bal vampira u školskoj sali

Dokazani borac za evropsku BiH

Izbori reisa Kavazovića…

Slavljenica života

Ljevica, desnica, centralno...

Čovjek velikog srca

Columna Poetica

Iz gubitaka u razvoj

Pobuna zdravog razuma

Takozvani lord molio nas je da se vratimo i nastavimo razgovor

Lenjin prije Donalda

Marko i Nadina

Vedrina u eteru

Obraz za stoju

Kolumne

Bakir I. prijeti spuštanjem (u mezar)!

Dijamant punog sjaja

Bal vampira u školskoj sali

Dokazani borac za evropsku BiH

Izbori reisa Kavazovića…

Slavljenica života

Ljevica, desnica, centralno...

Čovjek velikog srca

Columna Poetica

Iz gubitaka u razvoj

Pobuna zdravog razuma

Takozvani lord molio nas je da se vratimo i nastavimo razgovor

Lenjin prije Donalda

Marko i Nadina

Vedrina u eteru

Obraz za stoju