Nogometna legenda Robert Prosinečki, koji je kao igrač branio boje velikana kao što su Real iz Madrida i Barcelona, a evropski prvak bio s beogradskom Crvenom zvezdom, na klupi našeg državnog tima dokazuje se i kao vrstan trener. 
Kao selektor Bosne i Hercegovine uspio je napraviti bezbolnu smjenu generacija te bilježiti odlične rezultate. Tako se "Zmajevi" nakon tri gola Lige nacija nalaze na vodećoj poziciji u grupi, s maksimalnim učinkom od tri pobjede (Sjeverna Irska 2:1, 2:0, Austrija 1:0).

U ukupno deset utakmica pod komandom Prosinečkog, naš državni tim zabilježio je pet pobjeda, četiri remija i samo jedan poraz.

Robert Prosinečki rođen je 12. januara 1969. godine u Njemačkoj. Nogometnu karijeru počeo je s pet godina u Štutgart kikersu, potom je nakon preseljenja porodice u Hrvatsku nastupao za zagrebački Dinamo. Nosio je dres reprezentacija Jugoslavije i Hrvatske.

Kao trener, bio je pomoćnik u reprezentaciji Hrvatske, šef stručnog štaba Crvene zvezde i turskog Kajzerispora te selektor Azerbejdžana.

Pod njegovim vodstvom "Zmajevi" bilježe sjajne rezultate u Ligi nacija

Trener za uspjehe

Otkako sam bolestan i samim tim manje prisutan u javnom životu, počeli su mi se obraćati ljudi s pitanjem šta je to sa mnom, da li sam zaista toliko bolestan da ne mogu učestvovati u javnom životu, imam li neke probleme egzistencijalne prirode, ili probleme u odnosima s ljudima... Kažu mi da se vrlo jasno osjeća nedostatak moga prisustva u javnom životu.&nbsp; &nbsp; 
<h2>Ukupnost zbivanja
</h2>
U tom smislu razmišljao sam šta da se odgovori i šta o svom životu uopće može da kaže čovjek koji ima 90 godina, koji je nedavno izgubio životnog saputnika i koji se našao u situaciji da ima velike probleme u adaptaciji uvjetima života kakve nije očekivao. 

Davno je rečeno da kraj nečijega života objašnjava neke stvari ispočetka, odnosno da se ideje s kojima ulazimo u život objašnjavaju tek na kraju života. 

Na kraju života vidi se zašto je ko živio, da li je živio za ono što je deklarirao kao svoj životni princip ili je njegov život rezultat stjecaja određenih okolnosti koje su proizvele ove ili one efekte. I sam sam se nosio mišlju šta je ustvari to što je odredilo moj život. 

Naravno, napisao sam dosta tekstova u kojima sam pokušao objasniti šta je to što je na mene djelovalo i u mojoj ranoj mladosti i kasnije u vrijeme sazrijevanja i kad sam počeo javno djelovati. Međutim, nisam nikad pokušao objasniti svoj život iz ukupnosti situacija u kojima se on odvijao. 

U tom kontekstu sam razmišljao o tome da li da napišem svoju biografiju. 

Povodom 70 godina moga života i 50 godina moga javnoga rada, napisao sam djelo pod naslovom „Pokušaj jedne duhovne biografije“. Tu sam pokušao izložiti svoje tadašnje uvjerenje da je duhovni identitet, način razumijevanja sopstvenog bića i svijeta u kojem živimo, ustvari ono što određuje karakter čovjeka, njegov način života i njegovo djelovanje. No, nakon toga shvatio sam da to nije pravi način i da se duhovnost ne može vaditi iz cjeline života u kojoj smo prisutni, da u ono što određuje nas kao ljude ulaze i sve druge stvari, a ne samo način kako mislimo o svijetu ili ljudima. 

Zbog toga sam nastavio da radim, razmišljajući o tome kako je moguće prikazati svoj život tako da se on razumije iz ukupnosti zbivanja u kojima smo prisutni. Jer, jasno je da mi jesmo lokalna bića, rađamo se na određenom konkretnom mjestu, prostoru, u nekom gradu, selu, u nekoj ulici, u nekoj kući, među određenim ljudima, krećemo se u određenim sredinama, ambijentima koji imaju svoje karakteristike, ali smo sa svim tim elementima našega života istovremeno sastavni dio širih sredina u koje smo uklopljeni, svijeta u kojem živimo, društva u kojem se nalazimo, odnosa u kojim nas određuju, duhovnog, vjerskog, kulturnog života i svih drugih elemenata koji čine svijet, u kojima se čovjek formira i izgrađuje svoju individuu, ljudski lik i ono što on jeste. 

<h2>Najbitniji element
</h2>
Dakle, shvatio sam da je, ako želim da razumijem sebe, svoje postupke i to šta želim i šta hoću, odnosno jesam li sebi postavio prave ciljeve i na njih našao prave odgovore, potrebno da mnogo šire sagledam svoju egzistenciju i život. Poznati filozof Martin Hajdeger (Heidegger) definirao je da je ljudska egzistencija nešto što predstavlja bačenost bića u svijet u kojem se on susreće s drugim bićima prema kojima mora biti otvoren kao što se ona otvaraju prema njemu i da u toj otvorenosti nastaje međusobno razumijevanje i stvara se ono što je svijet u kojem mi jesmo, živimo i ostvarujemo svoje egzistencije. 

Zbog toga sam odlučio i napisao i biografiju koju sam nazvao „Roman jedne biografije“. Naime, roman je takva literarna forma koja obrađuje cjelinu života svoga junaka i ovaj „Roman jedne biografije“ pokazat će ukupnost moga života, od onoga što je predstavljalo prostor gdje sam nastao (grad, mjesto, mahale, livade, voćnjaci), odnosno sve što je predstavljalo ambijent u kojem sam počeo da saznajem za postojanje stvari, ljudi, različitosti među nama, do onoga što je predstavljalo već formirane odnose među ljudima, odluke o pripadanju određenim grupama i prihvatanje određenih ideja i shvatanja, ulaska u šire krugove i zbivanja. 

I to ne samo ona u koja sam ulazio svojom aktivnošću, djelovanjem i povezivanjem s ljudima, nego istovremeno ona za koja sam saznavao proučavajući i čitajući literaturu, određene nauke koje su mi omogućavale da saznajem šta je svijet, šta je život, šta su ljudi i s čime se oni susreću. 

Ono što je najvažnije bilo u tom kontekstu jeste da sam shvatio da su susreti i odnosi s ljudima bili najbitniji element koji je utjecao na formiranje moga života, mog načina razumijevanja svijeta i mog vrijednosnog sistema, mojih ideja i mojih odnosa prema životu u cjelini i prema ljudima kao nečemu što je sastavni dio našeg postojanja. 

To je ono što sam u pisanoj formi pokušao da kažem u dosta obimnoj knjizi koju, čekajući onaj sudbonosni čas kada ću reći zbogom i svijetu i ljudima, ostavljam u dva dijela. U njoj govorim o svom životu od rođenja 3. avgusta 1929. godine u ulici Muftije Džabića u Banjoj Luci do, evo, ovih posljednjih dana u sarajevskom stanu u kojem sam živio posljednjih 50 godina i u kojem sada prebivam. 

<h2>Moje greške i uspjesi
</h2>
Pišući „Roman jedne biografije“, pokušao sam interpretirati ono šta sam ja, kao rezultat ukupnosti svih fakata. Naravno, takav način i pristup govori o tome šta sam uspijevao, a šta sam promašivao, odnosno šta je bila moja greška, a šta moj eventualni uspjeh.

Šta o svom životu uopće može da kaže čovjek koji ima 90 godina, koji je nedavno izgubio životnog saputnika i koji se našao u situaciji da ima velike probleme u adaptaciji uvjetima života kakve nije očekivao

„Roman jedne biografije“ ostat će da u dva dijela govori o mom životu od rođenja 3. avgusta 1929. godine u Banjoj Luci do ovih posljednjih dana u Sarajevu

Akademik Muhamed Filipović: Čekajući čas kada ću reći zbogom svijetu i ljudima

Gasi li se mostarski Aluminij? U ovom trenutku nedvojbeno je da će se izostankom ozbiljne finansijske injekcije nekadašnji privredni gigant ugušiti u dužničkom ropstvu. Moguće da nije jedini, ali politika HDZ-a sigurno jeste najveći krivac za propast Kombinata! 

Tokom rata provode zločinačko etničko čišćenje nehrvata, a na „oslobođena“ radna mjesta instaliraju stranačke podobnike. Nakon što su topovi konačno utihnuli, preživjele prijeratne radnike šovinističkim metodama i nasiljem (nezabilježenim u modernoj Evropi od fašističkog Trećeg Rajha i podguzne tvorevine NDH) sprečavaju da se fizički primaknu fabričkim postrojenjima. 

Ništa bolje nisu prolazile brojne postdejtonske federalne vlade, sa svim usputnim premijerima i pripadajućim ministrima iz bošnjačkog naroda. Jednostavno, Aluminij je egzistirao kao zabranjeni teritorij na kojem je neusklađenost sa vizijama Dragana Čovića predstavljala eliminirajući faktor. 

Rezultat takvog odnosa prema zvaničnim institucijama, uz mračnu tradiciju utemeljenu na diskriminatorski podijeljenim otkazima iz devedesetih godina prošlog stoljeća, jeste današnja nacionalna struktura uposlenika. Koji u upadljivo „svehrvatskom“ stroju blokiraju ulice pokušavajući osigurati državnu finansijsku intervenciju te spriječiti izvjesni bankrot, prekid proizvodnje i gubitak posla. 

Lako je sada biti Hercegovac poslije bitke, pa nakrupno soliti pamet i zaključivati kako je Aluminij bio krava muzara i svojevrstan talac jedne potpuno promašene politike. Zna se da su po nalozima iz HDZ-a sa računa preduzeća u (polu)državnom vlasništvu kriminalno izvlačili novac, finansirali vlastite predizborne kampanje, plaćali haške odbrane notornih ratnih zločinaca, realizirali „projekte od posebnog nacionalnog značaja“ - poput kupovine stanova, izgradnje kuća i ljetnikovaca uzoritim hercegovačkim velikodostojnicima... 

Sve je to, kažem vam, poteklo iz stranačke centrale u ulici Kneza Domagoja bb. Zato zabrinuti radnici zadovoljštinu moraju potražiti na poznatoj mostarskoj adresi. Možda im se onda pridruže i prijeratne, protjerane kolege.

Radnici zadovoljštinu moraju potražiti na poznatoj mostarskoj adresi

ALUMINIJ HDZ je krivac!

Rođena je, odrasla i školovana u Štutgartu u Njemačkoj, u zemlji sa mnogo boljom perspektivom nego u BiH, ali Bosanku Enu Zolić srce ipak vuče korijenima. Njeni otac i djed žive nadomak Bihaća, u mjestu Gata. 
Pored svakodnevnih priča o odlasku ljudi iz BiH, naročito mladih, koje su postale dio naše svakodnevice, za Enu povratak u domovinu bit će ostvarenje životnog sna. Kaže: „Ako može Alen Islamović imati plantažu lješnika, zašto ne bih mogla i ja.“

Na pet dunuma zemlje planira zasaditi 250 sadnica lješnika. Svojim primjerom želi mladima, sugrađanima, ali i cijeloj BiH pokazati da se trudom, dobrom voljom i predanošću može ostvariti san.

Na pet dunuma zemlje planira zasaditi 250 sadnica lješnika

Srce kaže BiH

Na internetskim bespućima povijesne zbiljnosti ovih se dana ukazao snimak “60 minuta” iz davne 2006. godine, gdje tadašnji kandidat za člana Predsjedništva BiH iz bošnjačkog naroda uvjerava kandidata za člana Predsjedništva BiH iz hrvatskog naroda da bi budućnost naše domovine mogla biti ozbiljno ugrožena. 
Uglavnom, Haris Silajdžić autoritativno poručuje Željku Komšiću: “Smatram da, ako živimo u sistemu etničkog predstavljanja te ako Bošnjaci biraju bošnjačkog predstavnika, a Srbi srpskog, nije pravedno prema Hrvatima da neko za njih bira njihovog predstavnika. To je opasno za BiH i to će građanima hrvatske nacionalnosti ogaditi BiH. Hrvati će zbog toga tražiti treći entitet!” 
Unatoč političkim razlikama, obojica su na izborima osigurala sinekure koje nudi Titova 16. I živjeli su sretno i složno! Usput nas je nekadašnji čelnik rahmetli Stranke za BiH veleizdajničkim rušenjem takozvanog aprilskog paketa svjesno strovalio u višedecenijsku kanalizaciju. U posljednje vrijeme navodno se smuca na potezu od Indije do Istanbula. U Sarajevo rijetko navraća.
Četiri jeseni nakon televizijske svađe sa Silajdžićem, Komšić, na krilima SDP-a, obnavlja predsjednički mandat, a pretprošle nedjelje se po treći put “omrsio” funkcijom u državnom Predsjedništvu. Zvanično se, blago nama, izjednačio s rekorderom Alijom Izetbegovićem!
U međuvremenu je ranio Partiju koja ga je stvorila, a potom i beznadežno uništio Demokratsku frontu. Nakon što su se, evo, stekli realni preduvjeti da se vlast skroji bez SDA, Komšić ponovo dokazuje vlastitu posvećenost spašavanju stranke “muslimanskog povijesnog kruga” od tavorenja u opoziciji. Tako, valjda, taktiziraju rasploživi igrači s rezervne klupe SDA.
Sve je relativno, krhko nam je znanje! Ali, Željko Komšić vjerovatno nikad ne bi dobacio predaleko da ga prije dvije decenije, negdje u Novom Sarajevu, Marin Ivanišević, uz najbolje namjere, nije izvukao iz teškog naftalina. Kupio mu crno odijelo, cipele po mjeri i kravatu crvene boje kako bi zbunjenim drugovima i drugaricama u SDP-ovoj općinskoj organizaciji anonimnu akviziciju predstavio u najboljem mogućem svjetlu. Ostalo je, nažalost, poznato...

Pretprošle nedjelje se po treći put “omrsio” mandatom u Predsjedništvu BiH

ŽELJKO K. Igrač s klupe SDA!

Novak Đoković pobjednik je teniskog mastersa u Šangaju nakon što je u finalu pobijedio hrvatskog igrača Bornu Ćorića sa 2:0 u setovima (6:3, 6:4).&nbsp; U 31. godini života srbijanski teniser ponovo igra vrhunski i planira do kraja godine zaposjesti prvo mjesto na ATP listi, gdje je trenutno španski as Rafael Nadal.
Đoković se vratio izdanjima kao u svojim najboljim danima, vratio se u vrh svjetskog tenisa u velikom stilu nakon što se oporavio od povreda i riješio privatne probleme, zbog čega je početkom godine potonuo na listi najboljih tenisera svijeta. 
Danas je Đoković poslije velikog uspona drugi teniser svijeta, preskočio je Rodžera Federera (Roger) a do kraja godine imat će dovoljno vremena i prilika da se vrati na vrh. O njegovoj velikoj formi svjedoči podatak da u Šangaju protivnicima nije prepustio niti jedan gem na svoj servis.
Ako tako nastavi, popularni Nole će iduću godinu dočekati kao prvi svjetski teniser, što će biti sasvim zasluženo ako se uzme u obzir da je ove godine osvojio mnoge velike turnire, među kojima gren slemove Vimbldon i US Open. 
Novak Đoković rođen je 22. maja 1987. godine. U karijeri je od turnira zaradio 119 miliona dolara.

U finalu mastersa u Šangaju pobijedio hrvatskog igrača Bornu Ćorića

Veliki povratak

...Tada, sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, podsvjesno sam vjerovao da je dobro biti kauboj. Da Indijanci predstavljaju opasnost skidajući skalpove čestitim zemljoposjednicima, stočarima, jednom riječju doseljenicima.Patriotizam nema mandatTada, u ranom djetinjstvu nisam mogao ni znati da je Džeronimo jedan od najvećih heroja i ratnika naše civilizacije i zasigurno najveći poglavica svih indijanskih plemena. Tada nije dopiralo do mozga kako su Sijuksi, Apači i ostale grupe Indijanaca bezuspješno branili svoje pred najezdom evropskih i balkanskih krvnika što su dolazili u novu otkrivenu zemlju. U tom najčistijem periodu mog dosadašnjeg života - djetinjstvu, ni nakraj pameti mi nije bilo da su Indijanci jedini pravi Amerikanci...Potonji uvod, vjerujte mi, ima svoj smisao.Cijenjeni čitaoče, dopustite mi da u dozvoljenom prostoru budem skroz ličan, to bi, valjda, trebala biti satisfakcija za sve što sam prošao kroz proteklih 30, odnosno 23 godine.&nbsp;Radi nekolicine osoba koje iznimno i bezrezervno poštujem u Sarajevu i BiH hoću napisati sljedeće: ... Završeno je s predizbornim nikad prljavijim kampanjama. Nema više rezerviranih i plaćenih minuta za bljuvanje jednih na druge i laganja naroda.&nbsp;Završeno je, ali ne i za mene, iako svojim radom nisam bio niti sam upregnut ni u jednoj političkoj strukturi, ali bio sam i jesam i dalje ću biti protiv SDA, HDZ-a, SDS-a i svih stranaka s predznakom fašizma i terorizma. Moj patriotizam nema mandat, ne traje 4 godine.&nbsp;Licemjeri u tijelima političara U tom kontekstu nikad sebi neću dozvoliti da kleknem ispred ovozemaljskih klovnova, licemjera u tijelima političara...Bakira Izetbegovića nikad nisam poštovao kao lidera. Mnogo je razloga zbog kojih se njemu može staviti etiketa izdajnika i šejtanovog s kahve poznanika. Zašto bi me bilo strah Bakira I.Izbori su završeni, za vas je svršen čin, ali za mene je tek počelo, odnosno i dalje traje jer nemam namjeru izdati vlastitu državu, niti ijedan od konstitutivnih naroda i ostalih. Nastaviti ću se boriti, ne samo iz uvjerenja nego i iz inata begovima, vojvodama, banovima i svim ostalim jer, kako kaže Ivan Damski, ko je vidio prošlost, vidio je i sadašnjost i budućnost. Hvala na pažnji.I tako dalje.

Mnogo je razloga zbog kojih se Bakiru Izetbegoviću može staviti etiketa izdajnika i šejtanovog s kahve poznanika. Zašto bi me bilo strah

Skroz lično

Bio je i prošao još jedan Dan učitelja. Učitelji su taj dan obilježili tiho i dostojanstveno. Malo prije toga su im obećali povećati plaće. Da će malo više vrednovati njihov rad. Njihovu brigu za odgoj djece. I obrazovanje djece. Ali, uvijek se odgoj čini važnijim. Znanje je danas nadohvat ruke, a odgoj kao da postaje neka zastarjela kategorija.Svi kao jedanDjeca sve više žive u virtualnom svijetu okružena novim herojima. Tamo imaju svoje prijatelje. Gradove u kojima žive. Svoje kuće koje osvajaju ili grade već sa desetak godina. Svoje plaće koje zarađuju. Biljke koje uzgajaju i prodaju. Imaju sve. I onda u susretu sa svojim susjedima zaborave reći: „Dobar dan“. „Oprostite, da Vam ponesem ceker?“ Zaborave izvaditi ruke iz džepova kad razgovaraju sa starijima jer toga nema u njihovom virtualnom životu. U njihovim igricama. A nekad, ne tako davno, djeca su se utrkivala da pomognu starijima. Da razgovijetno pozdrave. Da ne bacaju smeće oko sebe. E, zato se danas čini da učitelj mora više odgajati nego podučavati.Sjećam se jedne učiteljice koja je prvih školskih sati učila učenike pojmovima: korpa za otpatke, vješalica i klupa sa pregradom za torbe. Njen predmet je bio nov učenicima i nabrojani pojmovi nisu imali nikakvu vezu s tim predmetom. Gledali bi je u čudu, ali ona nije odustajala. Pitala ih je što znače ovi pojmovi i čemu služe. Onda, negdje drugi, treći sat bi ih pitala, kada bi utvrdila da znaju čemu služe i vješalica i korpa za otpatke i školska klupa, zašto smeće bacaju po školskim hodnicima, jakne drže kao podmetače za glavu na klupi, a torbe na njima. Odgovoriti joj nisu znali, osim: „Pa, navikli smo.“Eh od toga „pa navikli smo“ ona bi počinjala svoja predavanja pitajući ih da li i kući smeće bacaju na ćilim? Da li spavaju na ruksaku i pokrivaju se jaknama umjesto jorganima. Učenicima je to bilo smiješno, ali su polako počeli da shvaćaju. Ako to ne rade u svojim domovima, zašto bi radili u školi u kojoj provode možda čak i više vremena nego kući? Škola je njihov drugi dom i to ne smije biti samo fraza. To mora biti način života. Njihovo uvjerenje. Ali i njihovo povjerenje prema školi.Tamo negdje, već peti-šesti sat, učiteljica je počela primjećivati da učenici ne drže torbe na klupama, jakne ostavljaju na vješalicu, a da je korpa za otpatke u njenom kabinetu puna. Malo zatim počela im je davati vježbe na satu. A vježbe su se sastojale od izrezivanja nekih sličica iz novina, lijepljenja papira i crtanja. Pred kraj sata učenici bi je pitali da li mogu od spremačica uzeti metle i krpe da očiste nered nastao njihovim radom. Punog srca bi im odgovarala da mogu i kasnije ih gledala kako vrijedno čiste otpatke iza sebe i sve vraćaju na svoje mjesto. Radili bi to podjednako i mladići i djevojke. Svi kao jedan.Vječne lekcijeNa kraju godine kada bi se rastajali, učenici bi joj zahvalili, ponajprije, na tri lekcije: korpa za otpatke, vješalica i klupa. Rekli bi da ih nikad neće zaboraviti i da će ih prenositi dalje. Eto, ma zapamtili su oni ponešto i iz predmeta koji je predavala, ali ove tri izdvojene lekcije će uz njih biti uvijek. Ma čime se u životu bavili. Ma što studirali. I još nešto. Ovim lekcijama će naučiti i svoju djecu.Stoga, Dan učitelja je dan kad preispitujemo kako i koliko radimo s našom djecom. Koliko i kako ih odgajamo. A odgoj nije lekcija u knjizi, nego sve ono što nosimo sa sobom gdje god da smo i što god da radimo, jer odgajamo čak i onda kad mislimo da ne odgajamo. Sve što smo mi – često odgaja našu djecu i bez govora i truda, samo od sebe.

Odgoj nije lekcija u knjizi, nego sve ono što nosimo sa sobom gdje god da smo i što god da radimo

„Odgoj je moćna stvar: imate mogućnost promijeniti svijet odgajajući zadovoljnog i samosvjesnog mladog čovjeka spremnog da bude pošten i human prema sebi i drugima“

Izvadi ruke iz džepova, sine

Na jednom od ekonomskih foruma u Davosu, gdje se svake godine okuplja svjetska politička i poslovna elita, rečeno je kako je zadatak svakog političkog prvaka ne samo da radi na održivom razvoju nego i da izgradi povjerenje u svojoj zemlji. Nažalost, izgleda da je malo ko na Balkanu poslušao ovaj savjet.&nbsp; &nbsp;
Stavljajući Bosnu i Hercegovinu u taj globalni kontekst nakon ovih lokalnih izbora, jasno je da je kriza u koju je država zapala zbog tek minimalno zadovoljenih demokratskih promjena, zapravo, kriza nepovjerenja.
Zahvaljujući političkim liderima koji su nastavili rabiti onaj najgori nacionalizam, zanemarujući nasušne potrebe građana za poslom i svakom drugom egzistencijalnom sigurnošću, jer rade po strogo klijentelističkom principu, dakle po partijskoj pripadnosti i drugim neprofesionalnim preferencijama, Bosna ostaje evropski, a sve češće i svjetski sinonim za nazadak.&nbsp;Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj se mnoge teške pljačke još ne kažnjavaju, a izborne krađe čak i nagrađuju?!
Demokratska nepismenost onih koji stalno isto glasaju “za svoje” (?!) i u glasačke kutije, prema nalogu lokalnih partijskih “lidera” ili iz osobnog “neznanja”, ubacuju pogrešne listiće, uz parole kako “narod zna”, pretvara se u pravu građansku agoniju. U tu “nepismenost” spada i pristanak na manipulacije bez ikakve legalne građanske pobune.
Predugo Bosanci slušaju kako će do kraja godine dobiti Akcioni plan za pristup NATO-u, a onda sa početkom nove, započeti pristupne pregovore s EU. Pa opet ništa! Znaju ljudi da su to samo političke deklaracije jednih - istih lokalnih političara, koji ih na taj način varaju da bi, evo, već četvrt stoljeća ostali na vlasti. I opet ništa?!
Uzalud i prozivke onih istih, koji ne žive zapadne vrijdnosti, već, uz dužno poštovanje prema Orijentu, s tog kraja svijeta prizivaju samo najgori politički koncept, u kome, recimo “cvjeta” Putinova Rusija.
Za BiH, zato, preostaje samo jedan put: Izboriti se za punu vladavinu prava prije (dalekog) ulaska u EU i NATO. Zakon se ne smije ostavljati za kasnije. Zato treba odmah pravno sankcionirati bahato potkradanje našeg izbornog povjerenja u demokratiju.&nbsp;Ako to uspijemo, u euroatlantske integracije možemo čak i preko reda, jer se radi o prihvatanju istinskih vrijednosti.

Zahvaljujući političkim liderima koji su nastavili rabiti onaj najgori nacionalizam, Bosna ostaje evropski, a sve češće i svjetski sinonim za nazadak

Globalni kontekst

Vijest o puštanju na slobodu američkog pastora Endrjua Bransona (Andrew Brunson) naišla je na oduševljenje širom svijeta. 

On je, pod optužbama za terorizam, u pritvoru u Turskoj proveo od oktobra 2016. godine, a njegovo zatočenje izazvalo je jednu od najtežih kriza u odnosima između zvanične Ankare i Vašingtona.&nbsp;&nbsp; 
Iako je osuđen za navodni terorizam, Branson se vraća svojoj porodici kući. Ostatak svijeta može se samo nadati da je ovim činom i zvanično završeno tiho neprijateljstvo između Turske i Sjedinjenih Američkih Država, koje je u nekoliko navrata dovelo u pitanje i mir. 
Izdržao je pastor skoro dvije godine u pritvoru i nije pokleknuo niti priznao svoju navodnu povezanost s kurdskim militantima i pokretom Fetulaha Gulena (Fethullah). 

Branson je rođen 3. januara 1968. godine u okrugu Bankom u saveznoj državi Sjeverna Karolina. Oženjen je i ima kćerku.&nbsp;&nbsp;

Pod optužbama za terorizam, u pritvoru u Turskoj bio od oktobra 2016. godine

Branson: Izdržao skoro dvije godine u pritvoru

Poruka za mir

Od bosanskih, a pogotovo od krajiških porodica, među najznačajnije spadaju svakako Filipovići i Kulenovići. Filipovići su porijeklom iz Glamoča i odatle - gdje je uspostavljen prvi odžak kojeg je dao sagraditi poznati Mehmed-beg Filipović zvani Delipapaz - raširili su se po cijeloj Krajini. Bilo ih je u Ključu, Jezeru i ostalim mjestima, kao što su Prijedor, Sanski Most, Bihać, Bosanski Petrovac, Kulen-Vakuf i druga krajiška mjesta. Prostori Krajine Kulenovići, pak, dolaze iz Ostrožice i naseljavaju Kulen-Vakuf i onda se raseljavaju, također, po cijeloj Krajini, odnosno po prostorima koji se smatraju Krajinom, a nekada se pod tim smatrala cijela teritorija između Vrbasa i Sane, Sane i Une i preko Une, kao i tzv. Završje, odnosno Tropolje, koje je obuhvatalo tri polja - Duvanjsko, Livanjsko i Glamočko. Te su dvije porodice međusobno stupale u odnose prije svega putem bračnih veza, a i zajedničkom ulogom i sudbinom da brane zapadne i sjeverozapadne granice Bosne i Hercegovine, odnosno Osmanskog carstva, a time i BiH, i da čuvaju granicu od upada različitih grupa, bilo Morlaka, Uskoka ili zato posebno slatih ekspedicija koje je Austrija slala u BiH, osobito u granične predjele, da stvaraju nemir paleći odžake bosanskih begova, ubijajući njihove stanovnike, pljačkajući cijele krajeve i proganjajući stanovništvo kako bi stvarali razlog za tzv. uznemirenje zapadnog svijeta, odnosno kršćanskih zemalja, a koje govori o tome da osmanska vlast više nije u stanju da kontrolira i osigurava sigurnost stanovništvu, posebno kršćanima.&nbsp; Ove veze dvije porodice umnožavale su se tako da je, prema riječima jednog od predstavnika familije Kulenović, poznatog našeg pjesnika, romanopisca i javnog radnika Skendera Kulenovića, bilo nemoguće ijednom Kulenoviću da se osvrne unazad i utvrdi identitet svoje nene ili djeda, a da to ne bude neko od Filipovića, odnosno da se neki Kulenović nije oženio iz Glamoča ili Ključa od familije Filipovića i obrnuto, da se neka Filipovićka nije udala za nekog Kulenovića iz Petrovca, Kulen-Vakufa, Donjeg Sela i sličnih mjesta gdje su Kulenovići živjeli.

Jednom prilikom, upravo sam razgovarajući sa Skenderom doživio da je on pokrenuo tu tematiku govoreći o tome kako smo mi, ustvari, toliko srasli međusobno da smo se poistovijetili, da svaki Kulenović ima u vrlo bliskom rodu nekog od Filipovića i obrnuto, što je, kad se ticalo moje familije, odista i bilo. Jer, mog djeda po majci Ali-bega rodila je Kulenovka iz Kulen-Vakufa, Rajinovaca, kćerka poznatog paša-bega Kulenovića. Zapravo, u genealogiji moje familije prisutna je ta linija Kulenovića pa je, prema tome, bliskost među nama bila odista velika i značajna. No, Skender je to na neki način doveo do instance s tvrdnjom da smo mi skoro isti, da biti Filipović znači biti i Kulenović i obrnuto, da biti Kulenović u izvjesnom smislu znači biti Filipović, da smo isti po mentalitetu, po ponašanju itd.&nbsp; Ja sam na tu njegovu tvrdnju rekao da smo mi, zaista, veoma bliski. Moj djed Hadžiderviš-beg se drugi put oženio Kulenovićkom od Čovki, poznate jedne grane Kulenovića iz Petrovca, a prvi put je bio oženjen Bišćevićkom. S druge strane, moj djed po majci Ali-beg bio je sin jedne Kulenovke. Tako da bismo mogli reći da smo skoro braća i sestre kad se radi o srodstvima. Ali, po mentalitetu i po nekim drugim osobinama, veoma se mnogo razlikujemo. Na njegovo pitanje po čemu mislim da se razlikujemo, nekoliko aspekata sam mu naveo: Tri razlike - Prije svega, vi, Kulenovići, mnogo ste ljepši ljudi nego mi, Filipovići. Među Kulenovićima se rađaju odista izuzetno lijepi ljudi, eto, ti si primjer takvog jednog čovjeka. Uzmimo Zlatana, Osman-bega Kulenovića, Džaferovog brata, da je bio uzor ljepote, uzmimo, također, sina Malić-bega Bukovače, koji je bio, također, lijep čovjek, i svi njegovi sinovi su bili lijepi, kao što su tvoja braća, kao što su i ovi Kulenovići od Paša-bega, također, lijepi. Posebno su lijepe žene. Ne bi se moglo reći za nas, Filipoviće, bez obzira na to što se i kod nas pojavi lijep čovjek, ali se, onda, među nama govorilo da se on “bacio” na Kulenoviće. Druga razlika među nama je u tome što ste vi, Kulenovići, talentiraniji od nas. Naprimjer, među vama, Kulenovićima, postoje izuzetno značajni književnici, eto, ti si, naprimjer, jedan od najvažnijih i najvećih naših književnika, ti si Kulenović. Među nama, Filipovićima, književnošću se počeo baviti samo jedan čovjek, koji je uspio da napiše nekoliko komedija, odnosno igranih djela, od kojih je jedino "Rasemin sevdah" imao nekog uspjeha, ali Rasim Filipović, koji je živio u Zagrebu i bio član Udruženja književnika Hrvatske, nije se osobito proslavio svojim književnim djelima. Od nas drugih, niko nije ni pokušao da se bavi književnošću, dok je među Kulenovićima, eto, Hakijin sin, naprimjer, postao ugledni književnik u jednom modernom smislu te riječi, jer Tvrtko je danas zaista jedan od vodećih književnika u BiH. Također, među vama postoje izrazito nadareni slikari, neprimjer, tvoj brat Muhamed bio je slikar, isto tako Hakija, Ahmed-bega Šeniđije sin je poznati slikar. Vjerovatno postoje i drugi koji imaju takvu inklinaciju ili smisao za neku vrstu umjetnosti. Baš u tvojoj porodici, tvoj sin Vuk je jedan od danas najpriznatijih kompozitora moderne glazbe, isto tako tvoja kćerka je talentirana balerina, koja, samo zbog toga što joj je rigorozni trening, kojem je bila podvrgnuta za vrijeme studija baleta u Lenjingradu, uništio članke, nije mogla da nastavi i ostvari veliku karijeru, koja je pred njom bila. Ali, s druge strane, unuka Mehmed-alibega Kulenovića Šaza bila je primabalerina u baletu sarajevskom i poslije se udala za najpoznatijeg našeg koreografa. Dakle, vi imate inklinaciju ka umjetnosti. A, ima i treća karakteristika koja nas razlikuje, a to je da se vi, Kulenovići, odlično snalazite u svijetu, da vi znate sebi naći mjesto u svim okolnostima i pilikama, što nije karakteristika za nas, Filipoviće. Naprimjer, vi, Kulenovići, bili ste u posljednjem ratu raspoređeni na sve tri strane. Ti si bio na Titinoj strani, bio si sekretar ZAVNOBiH-a, najbliži saradnik Đure Pucara, dakle u vrhu same vlasti i politike. S druge strane, Džafer Kulenović, i tvoj i moj najbliži rođak, jer su Džafer i moja mati od brata i od sestre, bio je potpredsjednik Pavelićeve vlade i završio je u emigraciji, kao što znaš. S treće strane, sin Asim, sin Malić-bega Kulenovića Bukovače, o kojem sam maloprije govorio da su mu sinovi svi lijepi, bio je u štabu Draže Mihailovića, jer je bio jedini musliman koji je bio žandarmerijski pukovnik. Dakle, vi ste bili raspoređeni tako da niste mogli propasti, dok smo mi, Filipovići, "gdje prvi, tu i zadnji". Najstariji od nas je bio Sulejman, koji je bio u nacionalnom komitetu Titinom i u prvoj vladi “Tito Subašić”, bio je u vrhovnom štabu kod Tite, i svi mi ostali Filipovići, od moje braće pa Ali-begovih sinova, da ne nabrajam sve Filipoviće, bili smo u partizanima. Čak niko nije bio ni u kakvoj drugoj vojsci. Kod nas je vladao princip "gdje prvi, tu i zadnji". Znači, imali smo jednu vrstu discipline koju je nametnula situacija u kojoj smo živjeli, a to je bliskost granice i da smo morali biti spremni svi da se uključimo u odbranu. Dakle, ne može se reći da smo isti, ali smo veoma bliski. Šta to znači, postoje osobine koje ljudi nose porijeklom svojim i onim što im preci ostavljaju u naslijeđe te ste vi, Kulenovići, bogati, a mi, Filipovići, smo jednostrani. Mi smo, uglavnom, koliko ja pamtim, a to je spominjao i Alija Nametak u jednom prilogu u analima Gazi Husrev-begove biblioteke, da je u jednom momentu 1921. godine u Glamoču uz ramazan teraviju klanjalo sa mukabelom sedam hafiza iz porodice Filipović. Dakle, u nas su se množili hafizi, a u vas su se množili političari. No, kasnije je došlo do ispravke, jer se ispostavilo da u tom momentu u Glamoču nije bilo sedam nego devet hafiza Filipovića, najbližih rođaka koji su imali hifz, dakle znali su Kur'an napamet. Onda se zato i govorilo da su Filipovići carstva i svete knjige Kur'ana, a vi ste malo, vjerovatno zbog toga što niste bili toliko iznuđeni u upadima Morlaka, Uskoka i venecijanskih i austrijskih snaga, kao što smo bili mi u Glamoču, formirali jedan mentalitet koji se izražava u velikoj disciplini socijalnoj, koja je karakteristična za nas. Međutim, svejedno ostaje činjenica da smo mi veoma bliski, da smo rođaci, da smo uvijek živjeli u dobrim odnosima i da ćemo, vjerovatno, tako i nastaviti bez obzira na to šta nam život bude donio – objasnio sam svom rođaku Skenderu Kulenoviću.

Bilo je nemoguće ijednom Kulenoviću da se osvrne unazad i utvrdi identitet svoje nene ili djeda a da to ne bude neko od Filipovića

Postoje osobine koje ljudi nose porijeklom svojim i onim što im preci ostavljaju u naslijeđe

Vi, Kulenovići, mnogo ste ljepši ljudi nego mi, Filipovići, i talentiraniji ste, a i odlično se snalazite u svijetu, znate sebi naći mjesto u svim okolnostima i prilikama, što nije karakteristika za nas, Filipoviće, govorio sam Skenderu

Filipovići hafizi, Kulenovići političari

Famozno Ajnštajnovo (Albert Einstein) “Pismo Bogu” (God Letter) iz 1954. godine uskoro će na aukciju i, kako se očekuje, već početkom decembra bit će prodato za više od milion dolara. Tako se, što bi rekao Oskar Vajld (Oscar Wilde), opet potvrđuje da cinici znaju cijenu svačemu, ali vrijednost ničemu.Od te kolekcionarske utrke za parčetom papira gora je samo&nbsp; politička (zlo)upotreba Boga.Vjera i politikaOd straha do hvalisanja “vjera” u Boga na političkim mitinzima se koristi poput pogrešno prepisane terapije, od koje će nas, prije ili kasnije, još više boljeti glava. Dešava se to ne samo u Bosni već u svakom pretpolitičkom društvu, kakav je, uz rijetke izuzetke, Balkan isti skroz na skroz.Inače, ovo pismo opet je brzopleto okarakterizirano kao dokaz da je Ajnštajn bio nevjernik. A čovjek je samo priznao da ne može naivno vjerovati u “personaliziranog Boga”, uz Bibliju, koja je “zbirka časnih, ali ipak primitivnih legendi, čak djetinjastih”.&nbsp;&nbsp;Ajnštajn je ipak poznat i po drugačijem priznanju, da Bog postoji. Rekao je da “svako ozbiljno posvećen kultiviranju nauke ostaje uvjeren da je u svim zakonima univerzuma prisutna manifestacija duha, koji je uveliko superioran u odnosu na ljude i prema kome se svim našim silama moramo osjećati ponizno”.A tu je i Ajnštajnov zaključak da je “nauka bez vjere invalid, a vjera bez nauke slijepa”.Time se još više približio Spinozinom poimanju vjere iz 17. stoljeća, kada je Evropa već shvatila suštinu prolazeći kroz reforme i protestantizam, dosežući tako i depersonaliziranog Boga, sadržanog i u našoj realnosti, a ne samo u dalekoj metafizici. U islamu je taj Bog opisan kao “prvi i posljednji”, kome niko ravan nije i koji “nije rodio niti je rođen”, pa zato ne može biti otac i sin. Ali, može, kako tvrde sufije, biti ljubav i prijatelj koji najviše razumije i najbolje prašta, a ne samo kažnjava. Onaj koji ljude prihvata jednakima, jer ih takvima stvara, a razdvaja samo po znanju i vjerovanju.Zašto onda nije tako u politici, u kojoj se previše toga do bola pojednostavljuje?

Posebno bosanskoj, u kojoj, evo, Bakir Izetbegović tvrdi da zna ko su dobri, a ko loši muslimani, pišući "recke" ko ide, a ko ne ide u džamiju. Ove prve valjda definira po tome jesu li ili nisu članovi SDA, nose li ili ne iste zelene uniforme (jakne i marame)!?No, koliko god jednostavna, vjera je nešto kompliciranija nego nabrijana jednostranačka igrarija.Sada, kada su izbori prošli, treba inicirati i nastaviti pošteni dijalog, dok se ta plitka pamet ne protjera iz bosanskog javnog diskursa ili se bar marginalizira kao opasna forma političkog islama. U tome i zbog svega ostalog (od kolonijalizma do hegemonizma) gori Bliski istok evo više od 70 godina, a Bosna od početka devedesetih.Bit će teško, ali mora se. Vjernicima ništa drugo i ne preostaje. Ne, dakle, da definiraju islam kako im ga (političari) skroje, uključujući i one koji proizvode antiislamsku propagandu, već da žive svoje najčistije etičke principe.Nova renesansaKo zna, možda je to što je Bakir na svojim predizbornim skupovima skoro do banalnosti žestoko pomiješao politiku i religiju, doduše samo još jedan populistički žanr - sudbinsko iskušenje bosanskim muslimanima, da prihvate istinsku spoznaju umjesto da nastave pogubnu inerciju.Treba nam bosanska renesansa, zaista.Ne mogu Bosanci muslimani samo imitirati Turke ili Arape, zato jer su oni brojniji, bogatiji, pa time i agresivniji. Ili slijepo slijediti one njihove političke i vjerske lidere koji se obračunavaju s građanskim slobodama i ljudskim pravima, brutalno kažnjavajući političke neistomišljenike i novinare.Bosanci su Evropljani koji imaju Spinozu, Platona, Aristotela i ostale, pa su time autohtona “milost svim svjetovima”. Bilo gdje se nalazili - od Australije do Amerike.Kada često raspravljamo kako nam je Evropa ostala dužna tokom minulog rata protiv Bosne, skoro da prija saznanje da smo i mi ponešto dužni Evropi, posebno Americi. Jer, bez multinacionalne Bosne i Hercegovine nema civilizirane Evrope, pa ni Amerike.Uoči performansa, koji će u Sarajevu režirati predsjednik s američke crne liste Milorad Dodik pokušavajući da Bosance muslimane reducira samo na vjersku skupinu, valja se zapitati otkud dolazi njegova glavna politička municija? Nažalost, i iz ponašanja pučki opijenih narodnjačkih vođa koji vjeru svode samo na zelenu boju i tek jednu (SDA) političku opciju.Herman Melvil (Melville), pjesnik američke renesanse iz 19. stoljeća, davno je napisao kako je “bolje spavati s trijeznim kanibalom nego s pijanim kršćaninom”. A to apsolutno važi za sve opijene “vjernike”.

“Vjera” u Boga na političkim mitinzima se koristi poput pogrešno prepisane terapije, od koje će nas, prije ili kasnije, još više boljeti glava

Od Spinoze do spoznaje

Španski teniser Rafael Nadal, nakon što su velike poplave pogodile njegovu rodnu Majorku, pomagao je sugrađanima u čišćenju velikih naslaga blata i vode.&nbsp; 
Takođe, poslije snažne oluje, Nadal je otvorio vrata svoje teniske akademije i u njoj ponudio sklonište svojim sugrađanima.

Španski teniski as objavio je video i fotografije svjetskog igrača broja jedan kako u čizmama čisti mulj, a oglasio se na Tviteru:

- Tužan dan za Majorku. Moje iskreno saučešće porodicama preminulih i povrijeđenih u razornim poplavama u San Đorenku,&nbsp;napisao je Nadal.

Barem devetoro ljudi preminulo je u tom gradu, koji se nalazi šezdesetak kilometara istočno od glavnog grada Palme.&nbsp;

Rafael Nadal rođen je 3. juna 1986. godine u Manakoru (Balearska ostrva). Od aprila 2005. do maja 2007. napravio je rekord od 81 uzastopnog dobijenog meča na zemlji prije nego što ga je Rodžer Federe&nbsp;pobijedio u finalu Mastersa u&nbsp;Hamburgu. Nadal je gotovo nepobjediv na Roland Garrosu, osvojivši svaki na kojem se takmičio (2005–08, 2010–14, 2017–18) osim&nbsp;2009., kad ga je u čevrtfinalu porazio&nbsp;Šveđanin&nbsp;Robin Sederling&nbsp; (revanširao mu se u finalu 2010, osvojivši peti Roland Garros), i&nbsp;2015, kad ga je također u četvrtfinalu savladao&nbsp;Novak Đoković. Zbog tih dostignuća Nadal se smatra najboljim teniserom na&nbsp;zemljanoj podlozi&nbsp;u historiji, te je dobio nadimak „Kralj šljake“.

Poslije snažne oluje, otvorio vrata svoje teniske akademije i u njoj ponudio sklonište svojim sugrađanima

Nadal: Pomagao sugrađanima u čišćenju velikih naslaga blata i vode

„Kralj šljake“ u čizmama

Bivši šef Odjela za suzbijanje organiziranog kriminala i korupcije Tužilaštva Bosne i Hercegovine Božo Mihajlović suočen je sad već s dvije optužnice. 

Terete ga za nestanak nekoliko stotina hiljada maraka. Novac je, gle apsurda, uzet kriminalcima tokom brojnih racija. I, kaže optužnica, završio je u džepovima Mihajlovića. 

Dakle, dok je on "skrbio" i nad tim predmetima, pare su nestale. Ostale su gaćice i još ponešto. 

Šef Odjela za korupciju domišljato je pokušao krivicu podvaliti svojoj sekretarici. Čovjek koji se trebao boriti protiv najozbiljnijih oblika kriminala, tvrdi, nije imao nadzor nad vlastitom sekretaricom. Kakav borac, takav i rezultat! Sad on nastoji spinovati da su novac uzeli drugi tužioci, a ne on. Čak i da se to pokaže tačnim, to je razlog više da i on zaglavi iza rešetaka. 

Izbori jesu potvrdili da će BiH ostati na repu svega - od evropskog puta i sigurnije budućnosti građana, do iste te borbe protiv korupcije. 

Ali, nada je… Nikad ne umire! 

Budući da sada svjedočimo da su neke najkrupnije ribe tužilaštva ove države suočene s mogućim zatvorskim rešetkama, onda možemo sebi bar priuštiti iluziju da bi se nešto na suzbijanju raka ove države moglo i napraviti. Ipak nije mala stvar da par državnih tužilaca završi na robiji jer su korumpirani!

Nije mala stvar da par državnih tužilaca završi na robiji jer su korumpirani

Božo pred sudom

Scena prva. Petak, 31. avgust 2018. godine. Sjedište Centralne izborne komisije BiH u Sarajevu. Na stolu providna prazna kutija. Nad stolom Irena Hadžiabdić. Nasmijana je od uha do uha, desnom rukom nježno miluje plastični predmet. Muški članovi CIK-a stoje mirno, vidno su raspoloženi. Iz dubine kadra proviruje državna zastava. Stigla je hedija iz inostranstva. Pozvani su i domaći mediji. Neka trajno zabilježe svečani trenutak slijetanja najnovijeg svjetskog čuda tehnologije - Čarobne kutije 21. stoljeća - u našu malu balkansku provinciju. 
„Transparentne kutije povećavaju povjerenje u izborni proces. Postojeće su dotrajale, teške su i vrlo nepraktične za transport“, poručuje Hadžiabdićeva.

Scena druga. Nedjelja, 7. oktobar 2018. godine. Gužva, neizvjesnost i nervoza na biračkim mjestima. Pune se providne kutije, ljudi glasaju slobodno. Većina priželjkuje smjenu grozne vlasti. Ali, nije sve u željama, ima nečeg i u brojanju. Kad se zaključaju birališta, počinje teror nad demokratijom. Kao u onoj pjesmi „Partibrejkersa“: Kupuješ, prodaješ, oduzimaš i dodaješ. Najtraženija roba na crnom tržištu vreće su sa glasačkim listićima. Plaćaju ih suhim zlatom. SDA, SNSD i HDZ. CIK sve vidi, CIK sve čuje, CIK sve zna! 

Međutim, korektno poštuju obećanje da političke pokrovitelje neće uznemiravati tokom akcije pljačke narodne volje. Plan je ukrasti i falsificirati pola miliona glasova. Dovoljno da Šefik i Milorad kolektivno svrše u Predsjedništvu BiH, premalo za Draganov orgazam negdje iza ponoći...

Scena treća. Nedjelja, 7. oktobar 2018. godine. Predstava demokratije u selu Maoča Gornja. Dan k'o i svaki drugi. Bez gužve, neizvjesnosti i nervoze na biračkom mjestu. Niko nije glasao, niko nije brojao. Nema glasača, nema problema. 

Ni onih vreća nema što ih SDA, SNSD i HDZ suhim zlatom plaćaju. U CIK-u prezadovoljni ishodom izbornog procesa. Nema prigovora, nema nezakonitosti. Nema, ba, ničega! Osim providne prazne kutije. U toj Maoči Gornjoj živi neki mudar i pametan svijet. Koji glavom i bradom ne vjeruje u CIK i bh. demokratiju...

Nema glasača, nema problema!

Predstava CIK-a u Maoči Gornjoj

Udobnu fotelju u Parlamentu BiH, koju je skoro 30 godina beskorisno i neprimjetno zagrijavao, Šefik Džaferović zamijenit će onom predsjedničkom. 
Nije se Šefik mnogo oznojio niti umorio da u izbornoj kampanji ubijedi narod da je on pravi kandidat. Znao je, kao i oni koji su ga isturili, da to nije ni moguće. Zato su, kao i glavni negativci u filmovima kada žele doći do nečega, krenuli u osmišljavanje scenarija brutalnog i do sada neviđenog otimanja volje naroda.

Osim klasične kupovine glasova, koja očigledno nije bila dovoljna da Šefika smjeste u Predsjedništvo, krenulo se preko noći u izmjene biračkih odbora, u koje su zasjeli plaćeni jataci SDA. Otimajući glasove drugima, a dodajući ih Šefiku, nekako se došlo do dovoljnog broja. Samo u Općini Novi Grad, Šefiku su tako dodali skoro upola više nego što je dobio.

Isti scenarij vjerovatno se odigrao na biralištima u svih 79 općina, koliko ih ima u Federaciji, odakle se bira član Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda. 

Tako je Šefik novom prevarom ušao u zgradu Predsjedništva BiH, najvišu instituciju države, degradirajući i ponižavajući je u samom startu. Ali, Šefik drugačije nije ni mogao.

Trener za uspjehe

Akademik Muhamed Filipović: Čekajući čas kada ću reći zbogom svijetu i ljudima

ALUMINIJ HDZ je krivac!

Srce kaže BiH

ŽELJKO K. Igrač s klupe SDA!

Veliki povratak

Skroz lično

Izvadi ruke iz džepova, sine

Globalni kontekst

Poruka za mir

Filipovići hafizi, Kulenovići političari

Od Spinoze do spoznaje

„Kralj šljake“ u čizmama

Božo pred sudom

Predstava CIK-a u Maoči Gornjoj

Krađom na čelo države

Kolumne

Trener za uspjehe

Akademik Muhamed Filipović: Čekajući čas kada ću reći zbogom svijetu i ljudima

ALUMINIJ HDZ je krivac!

Srce kaže BiH

ŽELJKO K. Igrač s klupe SDA!

Veliki povratak

Skroz lično

Izvadi ruke iz džepova, sine

Globalni kontekst

Poruka za mir

Filipovići hafizi, Kulenovići političari

Od Spinoze do spoznaje

„Kralj šljake“ u čizmama

Božo pred sudom

Predstava CIK-a u Maoči Gornjoj

Krađom na čelo države