Ona je aktivistica za prava žena. Uspješna. Poslovna. Hrabra. Uvijek spremna drugima pomoći. Rijetkost među aktivistima u nevladinom sektoru, jer znanje i ideje ne skriva nego dijeli s drugima. Glavni cilj joj je bio povezati žene žrtve nasilja u ratu.&nbsp;&nbsp;Jednog dana na upit kolege odakle joj tolika snaga i želja da se posveti ženama žrtvama nasilja zastala je i onda tiho, ali odlučno rekla: „Znam kako je to. Iz iskustva.“Spas izvan kućeNastupio je tajac. Nikad i ničim nije stavila do znanja da je i sama žrtva. Dodala je i da veoma dobro zna što znači biti žrtva obiteljskog nasilja i onda počela priču. Udala se veoma mlada. Iz ljubavi. Čiste djevojačke. Rodila dvoje djece. Rat je zatekao s njima dvoma. Malom djecom. Muž na ratištu. Više ga nije bilo kući nego jeste.Jedne zime su neprijatelji okupirali naselje u kojem je živjela. Bili su bijesni. Divlji. Razuzdani. Nikog nisu štedjeli. Žene posebno. Bila je jedna od žrtava njihovog nasilja. Veli, nikad se nije oporavila, niti će. Vrijeme je odmicalo i rat se bližio kraju. Muž se vratio s ratišta. Ali, to više nije bio isti čovjek. Grub. Agresivan. Odbojan. Ni djeca mu nisu bila izvor nježnosti i ljubavi. Kako su dani odmicali bio je sve grublji. Toliko grub da se morala skrivati od njega.Godine su prolazile u njenoj tihoj patnji o kojoj nikom nije govorila. Jednog dana odlučila je spakovati kofer sa svojom i dječijom garderobom i potražiti spas izvan kuće. Ljudi oko nje nisu imali razumijevanja. ”Kako će žena otići od muža”, došaptavali su se. No, ona je bila odlučna. Mala podstanarska soba i sve otpočetka.Tad je odlučila pomoći i drugim ženama koje pate, a šute. Koje drugi ne razumiju. Malo-pomalo postala je prepoznatljiva kao beskompromisan borac u otkrivanju nasilja nad ženama. Nasilja o kojem se uglavnom šuti, jer sramota je reći naglas da on tuče. A mnogi tuku. Ne biraju način kako da povrijede. Nije joj bilo bitno odakle su žene s kojim je surađivala. O kojim je brinula. Sve njih je ista patnja povezivala. Između njih nisu stajale političke partije, vođe, stranačke fotelje. Stajala je čista ljudska patnja i vapaj da izađu iz nevolja koje su ih snašle.Godinama zajedno rade i pomažu jedna drugoj. Nalaze smještaj za one u najtežim uvjetima i ohrabruju ih kako da se spase od nasilja. Mnogima je uspjelo. One su postale uzor drugima. Ali, postale su i uzor suživota, jer ih nije povezivala strast za političkom moći, nego želja za dostojanstvenim životom.Mnogi žmireDanas, ona odlazi u mirovinu. Pitaju je da li je zadovoljna onim što je uradila za radnog vijeka. Veli da nije. Da neće biti zadovoljna dok god postoji i jedna žena koja pati. Dok god postoji i jedna djevojčica izbačena na ulicu da prosi i daje novac starijim. Dok god je i jedna djevojčica žrtva požude nekog starijeg koji nekažnjeno hoda ulicama i vreba novu žrtvu. Veli da nikad nije dovoljno pomagati. Uvijek može i treba više. Dodaje da mnogi žmire i ne žele da vide koliko žena pati oko njih.Misle da ih se to ne tiče. A tiče, itekako, jer to su njihove sugrađanke. To su žene koje nemaju hrabrost da kažu: „Dosta“. Stoga, i kad ode u mirovinu nastavit će brinuti o drugima, jer briga nije tek puki posao. Briga je dužnost i obaveza. Istina, hrabrost, odlučnost i volja su njeno oružje, a to oružje ne može otići u mirovinu.Njena borba se nastavlja s istom nepokolebljivošću, ali ne i mržnjom, nego željom da pomogne drugima. Da nečija tuđa djeca ne vide majku koja plače navlačeći rukave svoje haljine da se modrice ne vide. I dodaje da jedan dan u godini, dan borbe protiv nasilja nad ženama nije dovoljan. Svaki dan mora biti međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama.

Pitaju je da li je zadovoljna onim što je uradila za radnog vijeka. Veli da nije. Da neće biti zadovoljna dok god postoji i jedna žena koja pati

„Sila je oružje slabih i kukavica, nenasilje je oružje jakih“

Jauk se čuje i kad ne slušaš

Subota, 24. novembar 
Osvjetlati obraz Vareša&nbsp;Svi su dani zanimljivi, ali subota je zeru zanimljivija. Subotom imamo emisiju duhovnog sadržaja „Naša zvona“ na Hrvatskom radiju Bobovac, cijeli sat vremena. Što ponuditi danas? Što bi bilo zanimljivo za slušatelje? Imam nekoliko knjiga, prijatelja, koje pomažu da do slušatelja dopre neka lijepa, relaksirajuća poruka, koja može biti pokretačka snaga za tjedan koji dolazi. Pjesme su, također, dobre, čini mi se. Jer slušateljica, dok sprema ručak ili radi nešto drugo po kući, može pjevušiti pjesmu. A jedna izreka kaže: „Tko pjeva, dvostruko moli“. A ponekad su ljudske sudbine tako teške da ih samo uz molitvu ljudi mogu nositi. I tako je emisija „Naša zvona“ zvonila svoj zvon od podne do trinaest sati.
Sinoć smo imali probu s tamburašima, djecom iz osnovne i srednje škole, koja uče svirati tambure. Spremamo nastup u Domu mladih na Skenderiji u predbožićnom koncertu „Kao nekad pred Božić“. Nastupamo uz Kiću Slabinca, Gorana Karana, Željka Bebeka, Zoricu Kondžu, klape iz Dalmacije i tamburaše iz Slavonije i Vojvodine, ipak je to veliko za nas i varešku djecu. Moramo osvjetlati obraz Vareša! A ja imam još i kratku probu za sutrašnji nastup na Bobovcu uz Dan državnosti. Gordana i Zlatko, dugogodišnji prijatelji, pomoći će mi da to zvuči lijepo.
Fra Anto i ja spremamo raspored za sutra, nedjelja je i to nam je „najradniji“ dan u tjednu. Naša župa je prostorno velika i imamo molitve od Pržića i Vareš Majdana do Pogari i Duboštice.
Nedjelja, 25. novembar&nbsp;
„Zabranjena ljubav“&nbsp; 
Fra Josip, profesor na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima (dolazi nam nedjeljom pomoći) javio je da ga je „safatala“ groznica i da ne može doći. Pravimo novi raspored, da mogu otići u 11 sati na Bobovac. Lako se mi dogovorimo, jer drugujemo od 1975. godine, kad smo došli u prvi razred u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Nedjeljom su vareške crkve i u gradu i na selima mjesta gdje Varešani mole za Vareš, za snagu za danas i razboritost za sutra. Siguran sam da im je danas u molitvama i Bosna i Hercegovina i njezina budućnost. Ponekad kriju koliko je vole (kao da je to neka zabranjena ljubav), ali sigurno za nju mole.
Na Bobovcu se okupljaju ljudi s raznih strana, da obilježe dan ZAVNOBiH-a, kada je 1943. godine u Mrkonjić-Gradu potvrđena državnost ove naše zemlje. Organizatori su, valjda od uzbuđenja, zaboravili ponijeti gorivo za agregat, pa smo i pozdravne govore i pjesme „odradili na suho“. Dobra volja nam je pomogla da se tješimo, kako nam je ovako intimnije. I ja sam govorio i s prijateljima otpjevao pjesmu koja govori o odlasku s ovih prostora. A da se to nama ne bi događalo (a događa se, nažalost), morali bismo početi voljeti ovu zemlju. Tri naroda moraju biti njezina tri oslonca, a naša ljubav prema BiH mora biti kao ljubav djece prema materi.

Ponedjeljak, 26. novembar&nbsp;
80.000 pregleda na Facebooku&nbsp; 
Prijatelj Fuad postavio je snimku s Bobovca na Facebook: 80.000 pregleda za dan. Jesu li ljudi željni i žedni pozitivnih informacija o BiH, jer ih zagađujemo samo negativnim i ružnim vijestima? Ne strahujem ja za Bosnu i Hercegovinu, ona ima budućnost. Strah me je za nas. Gdje ćemo mi sebe odvesti?

Utorak, 27. novembar&nbsp;&nbsp; 
Moja, ratna djeca iz Dobrinje 
Danas je meni rođendan, 58 godina. Čini mi se da nisam star, jer to je oko prosjeka starosti župe Vareš. Izgleda da smo kompatibilni, bar po godinama. Poruke stižu, prijatelji čestitaju, mnoštvo dobrih želja: zdravlja, zdravlja, zdravlja… Hvala svima! Rođendan ne oslobađa od obveza. U dva popodne imam sahranu na Pogari. Ivan Lovrenović završio je ovaj dio svog postojanja i sada prelazi u okrilje Oca nebeskoga. Bio je i svirač, svirao violinu na svadbama, druženjima, slavljima i tako donosio radost među ljude. Vjerujem da je sada član velikog orkestra onih koji su ostvarili smisao postojanja na Zemlji: širenje dobra među ljudima. Uz molitve za putnike prema Vječnoj domovini, otpjevao sam pjesmu „Otiš'o je s mirisima jutra“. I svoga ćaću sam tako otpratio. Davno.
I navečer dođu prijatelji na „čašicu razgovora“ sa dobrim željama i punim srcem. Tu su i „moja ratna djeca“ iz Dobrinje. Bili dječica za vrijeme rata, a sada ozbiljni ljudi, vrijedni, čestiti. Neka ih dobri Bog i dalje prati i čuva, kao i za vrijeme rata!
Srijeda, 28. novembar 

Rođendansko iznenađenje&nbsp;&nbsp;
Dvojica mojih prijatelja, filmadžije, žele napraviti dokumentarni film u Varešu i o Varešu s radnim naslovom „Ljubav“. Stigli su oko 10 sati i otišli smo do Pogari da zabilježimo što je to sve ljubav radila, kroz kakve oblike i pojave se javlja i što sve mijenja oko sebe. Da, ljubav je čudo i čini čudesne stvari. To sam doživio ovo popodne.
Dogovorio sam sa župnikom u Lepenici koncert duhovnih pjesama u dvorani župnog ureda. Srijedom se skupljaju žene iz Lepenice na druženje: ponesu nešto za pojesti i popiti, razgovaraju, druže se, pjevaju, plešu i igraju. I mi smo, Gordana, Zlatko i ja ostali s njima. I donesoše tortu. Saznale da mi je jučer bio rođendan i priredile su mi takvo iznenađenje da sam ostao bez riječi. A posebnost je ta što se tu druže i Hrvatice i Bošnjakinje. I baš jedna od njih, Bošnjakinja, tortu je pravila. Hvala Bogu što je ove žene očuvao od mržnje i zlobe. Svirali smo i pjevali. Sretna okolnost je bila i ta što nam je repertoar bio sličan. Neka im Bog podijeli zdravlja da se dugo mogu družiti i zajedno veseliti. O njima i s njima trebalo bi praviti dokumentarac: konkretna ljubav na djelu.Meni je iznenađenje koliko je pregleda imao prilog koji je snimio Fuad Breščić na Bobovcu: u tri dana više od 170.000 pregleda. Vole ljudi Bosnu i Hercegovinu, ali žele da se o njoj, o BiH, lijepo govori.
Četvrtak, 29. novembar&nbsp;&nbsp;
Samo jedan papir

Prošle godine smo uveli podno grijanje u crkvu. Treba danas dopuniti zalihe peleta. Popodne sam otišao u Sarajevo, u provincijalat. Član sam jedne provincijske komisije i imamo sastanak. S provincijalom fra Jozom i braćom sastajemo se uz kavu. Pokušavamo pronaći dobra rješenja na neka pitanja, važna za nas. Još nismo našli način da dobijemo dozvolu za obnovu trećeg dijela naše zgrade na Kovačićima, koja nam je bila oduzeta, u ratu spaljena, spaljena vraćena na korištenje. Sada želimo dovršiti njezinu obnovu i napraviti još više mjesta za studente od Srebrenice i Srebrenika, do Bihaća i Busovače. Ali ne ide. Skupili smo, za ne povjerovati, i ogromna sredstva potrebna za obnovu, ali ne možemo, opet za ne povjerovati, dobiti jedan papir, dozvolu za obnovu. Za 80 posto zgrade do sada obnovljene imamo dozvolu, a za preostali dio Općina Novo Sarajevo ne da dozvole. Za ne povjerovati!&nbsp;U 18.30 u multimedijalnoj dvorani na Kovačima promocija knjige. Ratna događanja u ovoj našoj Zemljici na „brdovitom Balkanu“. Želim povjerovati da su namjere ovih knjiga i njihovih autora Akifa Agića i Faruka Vele doći do istine i bar za koji milimetar se približiti pomirenju nas, djece ove zemlje BiH. A kilometrima smo još daleko. Toga uvjerenja su bili i promotori knjige fra Ivo Marković i Josip Pejaković. Josip je, iako narušenog zdravlja, došao dati podršku Bosni i Hercegovini kakvu nosi u srcu od rođenja u Travniku do danas, ovdje u svome RajvoSa. 

Petak, 30. novembar&nbsp;&nbsp;
Srce, dobra namjera, nijet 
Može li netko pretpostaviti kad će prestati potreba za pučkim kuhinjama i sličnim oblicima pomoći najugroženijima? Nažalost, nitko. Msgr. Luigi Pezzuto, veleposlanik Vatikana, poslao je svoje poznanike, predstavnike nekih organizacija iz Italije da dođu u Vareš i vide kako mogu nešto i oni pomoći ublažavanju teškoća egzistencijalno ugroženih Varešana. I razgovarali smo o projektu pomoći socijalno ugroženima, a uz to još i slabo pokretnima. Još smo u fazi planiranja i razrade projekta. Ali srce je važno, dobra namjera, nijet. Kada postoji dobra volja, siguran sam da ćemo pronaći i način realizacije. Podijelili smo zadatke za slijedeći sastanak.
Danas treba pronaći još materijala za novu sutrašnju emisiju. Kako tjedan prođe brzo. Na pamet mi dođu riječi pjesme: vrijeme ide, teku godine, mnoga ljeta prohujaše… Nekako je tako. I tako treba biti.

Ne strahujem ja za Bosnu i Hercegovinu, ona ima budućnost. Strah me je za nas. Gdje ćemo mi sebe odvesti

Fra Mirko Majdandžić: Naša ljubav prema BiH mora biti kao ljubav djece prema materi

Prava mjera za demokratiju, je li neka zemlja dobra za život ili nije, je u tome da se vlast plaši svojih građana, a ne obrnuto. Problem je, međutim, što političari sve više opstaju zahvaljujući glupostima jednako kao i pameti. To se odskora zove populizmom.Opisao je to pisac futurističkih romana Isak Asimov kao trend antiintelektualizma u javnom životu i kulturi. Prema njemu,&nbsp; “demokratija je pogrešno shvatanje da je moje neznanje jednako dobro kao vaše znanje”.Paradoks demokratije i neznanjaTo ograničeno znanje “crvenih vratova” (red necks), u prijevodu na bosanski – američkih papaka, karakterizira i Trampovu Ameriku. Borba je ovdje sve žustrija među onima koji bi da dokinu sistem kontrole i uravnoteženosti (“cheks and balances”) – između parlamentarne, izvršne i neovisne sudske vlasti.Vinston Čerčil (Winston Churchil) opisao je taj sudar znanja i neznanja kao “najbolji argument protiv demokratije”, pri čemu vam je potrebno samo pet minuta da porazgovarate s prosječnim biračem da to shvatite.U novijim američkim prilikama to bi, uz respekt i čast izuzecima, značilo samo nekoliko minuta priče s “prosječnim republikancem”. Neki od njih su se nagutali toliko mnogo lažnih vijesti, predrasuda, ksenofobije, antisemitizma i posebno islamofobije da se jadni ljudi naprosto dave u tom antiintelektualizmu. Ili sasvim otvoreno – Trampovom populizmu.Zašto pak predsjednik s takvim entuzijazmom brani Saudijsku Arabiju, utemeljenu na religijskom fundamentalizmu i strahu od demokratije, čak i kad je Amerika sve manje ovisna o saudijskoj nafti, posebno je pitanje – za sada bez pravog odgovora.Najnovija epizoda sa zabranom da o ubistvu Džemala Kašogija (Jamal Khasoggi) pred senatorima svjedoči šefica CIA-e Đina Haspel (Gina), jer je upravo ta obavještajna agencija ustvrdila da je Bin Salman naredio ili znao za ubistvo nesretnog saudijskog novinara, raspiruje, dakako, razne teorije.&nbsp;&nbsp;Loš primjer za zapadni BalkanAli, to ne znači da će i ovaj put u američkom Kongresu pobijediti partijska, a ne nasušno potrebna parlamentarna demokratija. Izvjesno je da svi republikanski senatori neće ostati sasvim ravnodušni na spinovanje Bijele kuće. Kongres bi, dakle, mogao zaigrati svoju parlamentarnu ulogu – da istinski počne kontrolirati predsjednika, a ne da se pretvori u Trampove evet-efendije.Jednostavno, američki Kongres ne smije postati Putinova ruska Duma. Pa koga bi onda slijedili Evropljani?Iako je nakon pada Berlinskog zida demokratija trijumfirala u cijelo istočnoj i centralnoj Evropi, uključujući i Balkan, ona istinska, parlamentarna, još nije postala centralna demokratska institucija, ili zaživjela kao stvarni pučki preobražaj. Zato su nam parlamenti često prostačke svađaonice, dok moralno šutljiva i praktično neodlučna većina ostaje skup sitnih političkih preduzimača.Ostavljeni na milost i nemilost onih koji su demokratiju shvatili kao polugu za beskrupulozno osvajanje vlasti, ostajemo i bez demokratskih ideala o jednakom predstavljanju građana i naroda. A potom i punom učešću civilnog društva kroz koje bi građani, ako treba, i na barikadama branili svoja prava i slobode.“Sloboda i demokratija nisu sigurne ako ljudi toleriraju rast privatne (korporacijske) moći do nivoa da ona postane jača od same demokratije, a to je suština fašizma: vlasništvo jednog čovjeka, grupe ili kontrolirane privatne sile nad vladom”, upozorio je najsocijalniji od svih američkih predsjednika Frenklin Delano Ruzvelt (Franklin Roosevelt).Sa ove strane Atlantika ništa manje traje borba da se ovaj predsjednik zaustavi u urušavanju pravnog sistema, jer Amerika je država zakona, a ne država ljudi. Ili, kao u Bosni – zemlja jarana.Umjesto da parlament bude odgovoran za transparentnost vlade koja bi trebala za svoj rad odgovarati građanima, ta ustanova ponekad baš korača kao nedemokratski stroj. Što bi rekli Amerikanci, poput slona u porcelanskoj radnji ruši i lomi sve oko sebe zbog sebičnih (partijskih) interesa.&nbsp;Politički haos i pravni spasU bosanskom demokratskom mikrokosmosu to znači da uz izborni inžinjering parlamentarci “nemaju” obavezu odgovarati građanima ili (osviještenim) narodima, već samo svojim stranačkim bosovima. A oni, opet, taj narod podjarme s nacionalističkim nebulozama i drže neprosvijećenim dokle god mogu. Oprez! Kolektivna je pamet često haotična i kratka.Bosanci (molim lektora da uvijek koristi samo Bosanci bez dodatka Hercegovci – hvala) generalno imaju problem i s memorijom, institucionalnom pogotovo. Ili, kako to govore na američkoj periferiji - shvatanjem demokratije koja to nije kad se dva vuka i dvije ovce dogovaraju o jelovniku za večeru.Otuda je u Bosni i Hercegovini toliko važno pokazati da je vlast moguće formirati u pravnom okviru i svemu onome što zakon pruža, a ne samo kroz politička nadigravanja. Historija pamti puno slučajeva u kojima većina nije bila u pravu, a manjina, posebno ona udružena, djelovala spasilački za mnoge na rubu katastrofe.Oto fon Bizmark (Otto von Bismarck) govorio je kako je politika umijeće mogućeg, te da je sljedeća najbolja umjetnost praktični um - u zaustavljanju onih koji predugo drže uzde u svojim rukama.Povrh svega, ljudi koji predugo šute ponekad izgube pravo na svoju “zlatnu” šutnju i moraju podići svoj glas. Parlament je, dakako, najbolje mjesto za to, ali ne u ime partije, već u ime ljudi.Jedva čekam da nam Amerika ponovo postane uzor u tome.&nbsp;

S ove strane Atlantika ništa manje traje borba da se ovaj predsjednik zaustavi u urušavanju pravnog sistema, jer Amerika je država zakona, a ne država ljudi

Parlamentarna, a ne partijska demokratija

Ako se neko društvo ili neka struktura koja je vodeći ideološki politički faktor u jednom društvu s vremena na vrijeme ne odnosi kritički prema onome što je njena prošlost, odnosno onome što je učinila, ne istraži i ne ocijeni efekte svoga djelovanja, tada se može reći da se ta struktura kreće naslijepo.Zatvorenih očiju putuje vremenom i historijom koja nam se događa i da se ne treba nimalo čuditi kako društvo u kojem takva jedna struktura predstavlja vladajući faktor i odlučujuću činjenicu koja dirigira životom društva doživljava ne samo velike potrese nego i strahovito velike gubitke.Raspad Jugoslavije - Bosna najznačajniji problemGodine 1990. bilo je jasno da je zapadni svijet, prije svega Sjedinjene Američke Države i evropske moćne države, odlučio uništiti evropski komunizam. U azijski komunizam, prije svega kineski, oni se nisu miješali znajući jednu historijsku istinu, da postoje društva koja su neobična, da postoje društva koja se ne mogu mijenjati nekim aktom, tako jedno društvo je kinesko.Kinesko društvo 6.000 godina postoji kako postoji kineska država, odnosno kinesko carstvo, a osnove njegove strukture ostaju iste. S takvim društvom se upravlja iz nekog određenog centra.Dakle, postalo je jasno da će biti srušen Sovjetski savez, kao vodeća i noseća sila tog komunizma i da će doći do promjena u svim zemljama u Evropi u kojima je vladao komunizam. Kad se to dešavalo, bilo je jasno da će se to dogoditi i Jugoslaviji.

Nije bilo moguće srušiti komunizam, a da se ne sruši Sovjetski savez. Nije bilo moguće srušiti jugoslavenski komunizam, a da se ne sruši Jugoslavija. Svako ko je ozbiljno razmišljao i ko je razumijevao historijski kontekst u kojem se nalazimo, morao je zaključiti da će se Jugoslavija raspasti, a u slučaju da se Jugoslavija raspada, tada je problem Bosne najznačajniji problem cijeloga ovoga područja. Zašto?Jer, postoje dvije već konstituirane nacionalne države koje imaju svoje manjine, odnosno veliki dio stanovništva koji živi na teritoriji Bosne i Hercegovine koje su zainteresirane da se Bosna i Hercegovina likvidira kao samostalna država i kao historijski fakt i da se podijeli između te dvije države.Te dvije države su Srbija i Hrvatska, a te dvije politike ili te dvije političke ideološke orijentacije su srpski i hrvatski nacionalizam. Izuzimajući Sloveniju, a donekle zbog specifičnih okolnosti i Makedoniju, u bivšoj Jugoslaviji nije bilo nijedne republike u kojoj bi postojala jaka liberalna demokratska sloboda. Glavni protivnik komunizma je bio nacionalizam. I nacionalizam je bio poluga koji je zapadni svijet pokrenuo da se sruši Jugoslavija.Nacionalističke politike vrlo brzo su razorno djelovale na BiHTrebalo je odgovoriti na pitanje kako sačuvati Bosnu i Hercegovinu od konsekvenci koje će nastupiti raspadom Jugoslavije, kada će srpski i hrvatski nacionalizam pokazati ambiciju da razbije Bosnu i Hercegovinu i da uzme, eventualno, cijelu njenu teritoriju ili barem najveći njen dio.Zbog toga je za mene bilo jasno da muslimani koji su u slučaju podjele Bosne i Hercegovine glavna žrtva takve politike moraju, a postali su najbrojnija vodeća sila, odnosno stanovništvo i politički faktor od najvećeg značaja unutar BiH, zauzeti stav u kojem će prva i osnovna ideja biti da se sačuva Bosna i Hercegovina. Ako je mogla da živi 1.200 ili 1.300 godina, mogla je i da preživi raspad Jugoslavije.Nažalost, tada jedina organizirana politička snaga koja je među Bošnjacima postojala je bila ona koja se okupila oko pokreta Mladih muslimana i Alije Izetbegovića kao njihovog glavnog, da kažem, lidera. Ta struktura je stala na stanovište da se muslimani ponašaju kao nacionalna stranka i to nacionalna stranka koja će djelovati na teritoriji cijele Jugoslavije.Zbog toga su odlučili da formiraju stranku na cijeloj jugoslavenskoj teritoriji, čime su zapravo uputili poziv srpskom i hrvatskom nacionalizmu da formira svoje filijale na teritoriji Bosne i Hercegovine. Tako je Bosna i Hercegovina uvučena u neksus nacionalističkih politika koje su, kako se pokazalo, vrlo brzo djelovale na Bosnu razorno, jer su sporazum tri nacionalne stranke o preuzimanju vlasti u Bosni i Hercegovini i podjele vlasti, a to znači podjele vlasti ne samo u političkom segmentu nego i u svim drugim segmentima života bosanskoga društva - privredi, nauci, kulturi, školstvu, prema utvrđenim kontitativnim odnosima 5, 4, 3...Tako su stvoreni svi uvjeti da nacionalne političke stranke koje su, osvojivši vlast, dobile instrumente vlasti u svoje ruke postave, odnosno započnu s realizacijom programa nacionalizacije, odnosno teritorijalizacije svoga udjela, udjela svoje nacije u vladavine Bosne i Hercegovine.Tada su započele da se stvaraju tzv. pokrajine, Herceg-Bosna, srpske pokrajine, srpske regije itd., jedino Bošnjaci nisu mogli i nisu stvarali takve regije jer su Bošnjaci bili narod koji je bio u najvećoj mjeri dislociran, odnosno Bošnjaci su u većim i značajnijim aglomeracijama živjeli na 92 posto bosanske teritorije, dok su Srbi živjeli na 80 posto te teritorije, a Hrvati na mnogo manjem dijelu, nešto više od 40 posto te teritorije.Dakle, Bošnjaci nisu mogli formirati nikakvu zasebnu bošnjačku regiju, a Srbi jesu, i zato su nastale srpske regije kao i Herceg-Bosna, kao regije u kojima je vlast postajala. Ne samo da je politička vlast bila u rukama hrvatskih nacionalnih stranaka nego je ukupna vlast, ukupno funkcioniranje, naprimjer privreda je počela da se uključuje u sistem hrvatske ili srpske privrede, školstvo je počelo da se uključuje u iste takve sisteme itd., i počela je jedna unutrašnja, postepena destrukcija strukture Bosne, njenog načina života u kakvom smo živjeli tada.Očito je postalo jasno nakon godinu da se situacija kreće vrlo loše i da je odluka da vlast u Bosni i Hercegovini ne preuzme jedna općebosanska stranka, koja bi se zalagala za očuvanje Bosne i Hercegovine, a koja je mogla da dobije izbore, bila prva velika greška bošnjačke politike.Odbijanje bošnjačke političke strukture da se izađe iz JugoslavijeDrugom velikom greškom bošnjačke politike može se kvalificirati odbijanje vodeće bošnjačke političke strukture da se izađe iz Jugoslavije zajedno sa Slovenijom i Hrvatskom. Naime, Slovenija i Hrvatska su odlučile da zajednički izađu iz Jugoslavije i da tim zajedničkim izlaskom u većoj mjeri vežu evropske, pogotovo katoličke sile za svoju budućnost. Odnosno da ih dovedu u situaciju da budu prisiljene garantirati sigurnost i opstanak i Slovenije i Hrvatske kao države. Ta mogućnost se pružala i Bosni i Hercegovini koja je mogla zajedno s Hrvatskom i Slovenijom da izađe iz Jugoslavije jednom deklaracijom kakvu su donijeli Slovenija i Hrvatska i zajedničkim istupom.Pogotovo što je tada bila predložena formula da te tri države proglase zajedničko istupanje i s druge strane proglase i konfederaciju u koju bi pozvali i Srbiju i Crnu Goru ukoliko žele. Ta solucija je odbijena zbog toga što su vodeći faktori tadašnje bošnjačke politike smatrali da imaju dovoljno garancija za opstanak Bosne i Hercegovine ukoliko ostanu u Jugoslaviji, bez obzira na istupanje Hrvatske i Slovenije.To je bio dosta rizičan potez, pogotovo što je rečeno da Bosna i Hercegovina ima sve garancije od srpskih političkih faktora za njen opstanak. Svako ko razumno analizira stvari mora zaključiti da je srpska politika pošla putem koji će je dovesti do onoga što se na kraju i desilo, a to je do agresije na Bosnu i Hercegovinu, i da su sva uvjeravanja o tome kako je Bosna sigurna ukoliko ostane u Jugoslaviji zapravo samo pusta priča.

Tada su započele da se stvaraju tzv. pokrajine, Herceg-Bosna, srpske pokrajine, srpske regije itd., jedino Bošnjaci nisu mogli i nisu stvarali takve regije jer su Bošnjaci bili narod koji je bio u najvećoj mjeri dislociran

Svako ko razumno analizira stvari mora zaključiti da je srpska politika pošla putem koji će je dovesti do onoga što se na kraju i desilo, a to je do agresije na Bosnu i Hercegovinu

Svako ko je ozbiljno razmišljao morao je zaključiti da će se Jugoslavija raspasti, a u tom slučaju problem Bosne je najznačajniji problem cijelog ovoga područja

BiH je koštalo to što vlast nije odmah preuzela općebosanska stranka

Šefik Džaferović jučer je nakratko izašao iz duboke sjene Bakira Izetbegovića. I to ne da bi demantirao svoj vazalski status u odnosu na predsjednika SDA i svog prethodnika u zgradi Predsjedništva BiH, nego da bi još jednom javno potvrdio da je kućna papiga bračnog para Izetbegović, da se u toj poziciji udobno osjeća i da mu ne pada na pamet da bilo šta mijenja.&nbsp; „SDA je pobjednička stranka, mi smo prvi i većina za novu vlast okupljat će se oko nas“, prijeteći je zagrmio Džaferović, citirajući svog stranačkog šefa. 
Još je dodao da između SDA i bloka koji čine SDP, DF i Naša stranka „ne postoji nijedna bitna razlika u pogledu na državu BiH“, pa zato ne vidi razlog i čudom se čudi zašto sa te strane već nekoliko puta SDA dobiva negativan odgovor na ponudu za koaliciju.
Nema tu, naravno, nikakve misterije. I stranke ljevice i stranke centra koje novu vlast u kantonima prave bez SDA, javno su već nekoliko puta poručile da oni koji su učestvovali u brutalnoj izbornoj krađi, koji su uništili ekonomiju ove zemlje, koji su nas svukli na evropsko dno, koji žele ekskluzivne nacionalne teritorije i vlast, koji montiraju optužnice i zatvore političkim rivalima, nisu partneri s kojima žele sarađivati.
Iako je u debeloj pozadini i daleko od bine, ove razloge, nema sumnje, čuo je i Džaferović. Samo što se, očito, babi snilo ono što joj je milo. 
Šefik Džaferović, barem pojavno, nije baba. Ali, snovi će mu vjerovatno ostati isti kao i babini. Neostvarivi.

Zašto se i čovjek iz Izetbegovićeve sjene čudi što niko neće sa SDA

Snovi babe Šefika

Jedan od osnovnih koraka pristupanja Srbije Evropskoj uniji jeste priznavanje genocida u Srebrenici. To je u svom amandmanu naveo slovenski europarlamentarc Igor Šoltes.&nbsp; Raspravom i usvajanjem rezolucije, Evropski parlament pokazao je da je zapadni Balkan visoko na listi prioriteta EU, koja želi da on napreduje i bude region mira i stabilnosti.
Iako prihvaćeni amandman nije obavezujući, on je više od puke simbolike, prvi je Šoltesov komentar.
Interesantno je da je Šoltes unuk Edvarda Kardelja, bliskog saradnika Josipa Broza Tita i jednog od tvoraca historijskih odluka donesenih na zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu.&nbsp;
Svojim postupcima i amandmanima Šoltes je jasno poručio da želi mir na Balkanu i da se standardi koji su potvrđeni i kroz međunarodno pravo i sudove trebaju poštovati.
Rođen je 22. avgusta&nbsp;1964. u Ljubljani.

Kardeljev unuk protiv negatora genocida

Bakir Izetbegović očigledno ne planira mijenjati adresu prebivališta. Nakon što mu je zvanično istekao mandat u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, šef Stranke demokratske akcije još uvijek najtransparentnije stanuje u Titovoj 16. Opravdano se sumnja da nezakonito boravi u starom kabinetskom uporištu gdje je proveo skoro polovinu sretnog i berićetnog života. Prekjučer je tamo upriličio sastanak sa liderom Demokratske fronte.&nbsp;&nbsp; 
Umjesto da se fino igraju žmire po širokim hodnicima ureda hrvatskog člana kolektivnog šefa države, Željko Komšić je Izetbegoviću otišao na noge. I to u kancelariju koja razvlašćenom domaćinu zakonski (osim, moguće je, po nepisanom feudalnom nasljednom pravu) ne pripada. 

Postavlja se, onda, logično pitanje: Gdje na posao dolazi zbunjeni Šefik Džaferović i koja mu je, kako se to kaže, bazna stanica? U sarajevskim dokoličarskim krugovima intenzivno se špekulira da bivši sekretar Agencije za istrage i zaštitu (AID) toplinu osvojenog kabineta - uz pripadajuće tajnice, osiguranje i uhljebljene savjetnike - bratski dijeli sa voljenim vođom.

U nedavnoj televizijskoj ispovijedi, gledali ste sigurno, Izetbegović srceparajuće progovara o vlastitoj skromnosti koja, nebudiprimijenjeno, graniči sa konvencionalnim kokuzlukom bh. građana. Priznao je da nema automobil, ali zato ima neotplaćeni bankarski kredit. Nema ni kuću, ali posjeduje vikendicu i stan. I još je rekao da svakodnevno objeduje u menzi Predsjedništva BiH. Ako je to tačno, a valjda jeste, tamošnji kuhari i konobari neće ga se još dugo kutarisati. Tri dnevna obroka platit će iz vlastitog džepa. Jer, zahvaljujući Fadilu Novaliću i Federalnoj vladi, sadaka za nezaposlene sa biroa redovno liježe na korisničke žiro-račune. 

Kada su Džaferović, Komšić i Milorad Dodik polagali zakletve na svečanoj inauguraciji, učinili su to pred nosom Sebije Izetbegović, jer je, milošću protokola, direktorica bolnice sjedila na centralnom mjestu predviđenom za bosansku kraljicu koju smo, ako se ne varam, davno izgubili. 

Na prijemu za Dan državnosti najslavniji se bračni par upadljivo naguravao uz Komšića i Džaferovića, a novoizabrani predsjednički dvojac napasnicima je nerazumljivo dozvolio okupaciju pozicije koja im objektivno ne pripada. Kako je naopako počelo, u naredne ćemo četiri godine, mašala, raspolagati s pet članova Predsjedništva BiH. 

Ustaljene navike teško je mijenjati. Još je teže moljce iz ormara istjerati!

Opravdano se sumnja da nezakonito boravi u starom kabinetskom uporištu

Moljci iz ormara

Ibro Rahimić bio je poznato fudbalsko ime još za vrijeme aktivnih igračkih dana. Važio je za veliku nadu Veleža, koju su, nažalost, pratile povrede, pa je već u 28. godini bio prisiljen okončati aktivnu igračku karijeru.&nbsp; &nbsp;&nbsp; 
Za mostarske "Rođene", klub iz rodnog grada (rođen je 17. aprila 1963. godine), sakupio je stotinjak nastupa prije nego što se 1991. povukao s terena. Ipak, ostao je u fudbalu, ovog puta kao trener, i to veoma uspješan.

Upravo pod njegovim vodstvom "Rođeni" uvjerljivo vode na tabeli Prve lige Federacije Bosne i Hercegovine i s velikim optimizmom dočekuju drugi dio sezone. Glavni su favoriti da kao prvi prođu kroz cilj i izbore povratak u najviši rang, Premijer ligu BiH, tamo gdje pripadaju i po tradiciji i ugledu.

Rahimić je 2016. počeo svoj drugi trenerski mandat u Veležu, koji je vodio i u sezoni 2012/2013. Prije povratka na klupu "Rođenih" jednu sezonu je proveo u Mladosti iz Doboja kod Kaknja. Vodio je i Slogu iz Ljubuškog.

Nekadašnji fudbaler sada uspješno s klupe vodi ekipu Veleža

Rahimić: Mostarski velikan bilježi sjajne rezultate

Predvodi "Rođene" na putu ka eliti

Evo, javno priznajem da pripadam grupi rijetkih mazohista što su, bezbeli na vlastitu štetu, odgledali sve epizode turske sapunice „Alija“. Ukoliko ne znate, radi se o tragikomičnom pokušaju lažiranja biografije prvog predsjednika nezavisne Bosne i Hercegovine kroz bajkovitu televizijsku seriju uokvirenu nepostojećim patriotskim zaslugama iz svakodnevnog života članova najvažnije SDA familije.&nbsp;&nbsp; 
Postoji tamo igrana scena upravo iz Dobrovoljačke ulice gdje odlučni zet uhapšenog predsjednika diverzantski juriša na kolonu agresorskih transportera, da bi na sretnom kraju svog herojskog pohoda oslobodio zarobljenu voljenu suprugu i zahvalnog punca. 

Nakon što ih „specijalac Braco“ prebaci na slobodnu teritoriju, odnosno u Predsjedništvo BiH (koje brižno čuva neprijateljskim kuršumom ranjeni predsjednikov sin) silom oružja agresorske JNA razdvojena porodica, ponovo se okuplja na jednom mjestu. I kolektivno staje na branik napadnute domovine. 

Dotičnu scenu iz sapunice ljetos sam pokušao prepričati Jovanu Divjaku. „Verujem, al' ne mogu verujem“, u Bajaginom stilu lucidni je mangup zaključio započetu temu. Da li je jedan od omiljenijih oficira Armije BiH - sa generalskim činom u dobrovoljnoj ostavci - pokazao sklonost ka tihoj patnji naknadnim uvidom u sadržaj „Alije“, to zbilja ne znam, ali poznato je da su se SDA-ovske medijske hijene ovih dana brutalno okomile na proslavljenog ratnog komandanta. Optužuju ga, tako, za izdaju i medijske manipulacije, proglašavaju polarnim medvjedom, svetom kravom...

„Agitpropovci“ iz, inšallah, opozicione stranke, povod su za klevetničko razapinjanje pronašli u Divjakovom televizijskom osvrtu na višedecenijsko prikrivanje i neprocesuiranje ubica golobradih vojnika iz konvoja JNA u Dobrovoljačkoj ulici. 

Ta neporeciva istina bila je dovoljan i potreban preduvjet da se višestruko dokazani bosanskohercegovački patriota baci u blato i proglasi prikrivenim četnikom. Mudriji kažu da ne slušamo šta nam prigovaraju, već ko to kazuje. Tako bi, eto, moralo da bude i u slučaju ove najnovije balijanderske mizerije. Jovo Srbine, raja je uz tebe!

„Agitpropovci“ iz, inšallah, opozicione stranke

Jovo Srbine, raja je uz tebe!

Njemica Kristina Cigler (Christine Ziegler) već punih 19 godina nesebično pomaže mališanima u našoj zemlji. Odlučila je svu svoju energiju usmjeriti na djecu bez roditeljskog staranja u Centru „Duga“ u Kulen-Vakufu.&nbsp; 
Ta žena velikog srca radi to na najbolji mogući način, što su mališani već odavno prepoznali. Pravi ukusne kolače, torte i druge delicije koje prodaje, a sav zarađeni novac poklanja svojim malim Bosancima i Hercegovcima. 

Njene iskrene namjere prepoznali su i u našoj zemlji. Kažu da je neprocjenjivo to što Kristina sa svojim prijateljima u Njemačkoj radi za našu djecu. I uistinu je tako. 

Kristina će i ove zime božićne i novogodišnje praznike provesti praveći kolače, samo da bi izmamila osmijehe djeci koju i ne poznaje.

Već 19 godina pravi kolače za mališane u Kulen-Vakufu

Njemica velikog srca

Godišnjice ubrzano dolaze. I ne okreneš se, a proletjelo je vrijeme. Novi kalendar na stol, svježi papir za okrečeni zid. Neprimjetno, nesigurno, pomalo nesvjesno, ali nesumnjivo neizbježno putujemo prema našim izvjesno mračnim slijepim ulicama, uz nadu da će avantura trajati što moguće je duže. Za mrvu sretnije, poželjno je i bezbolnije.&nbsp;&nbsp; 
Danas nije na današnji dan! Niti datum kad je Anur otišao. Tek sutra će svanuti 29. novembar. U prošlim životima bio je rođendan velike bivše države. Da li je, zanima me često, o tome razmišljao onog kobnog jutra? Ili je bio potpuno ravnodušan? Je li birao vrijeme ili je vrijeme izabralo njega? 

Danas nije na današnji dan! U kojem će se kolektivno sjećanje prirediti programom na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Prigodna ljudska rečenica (tako pogubno deficitarna za prekratkog života), umjetnička djela neprolaznog stila, poneka iskrena tuga preživjelih savremenika i svježe šareno cvijeće na posljednjoj adresi. Sutra je, znamo, 29. novembar. Ali, to više nije kao u našim bivšim zajedničkim životima. Ima tome i cijela godina otkako se odigrao, kako se kaže, nemili događaj, prokleti trenutak otmice neprežaljenog oca, supruga i sina, odanog druga, profesora i neizlječivog umjetnika. 

U međuvremenu su „Letu Štuke“, Edo Maajka i „Zabranjeno pušenje“ objavili nove ploče. Priča mi nedavno Sula kako ga uopšte nisu interesovala grafička rješenja za naslovnicu albuma, jer, eto, Anura više nema. Šaran i Edo, k'o da gledam, jednako bi zavrištali uglas! Ipak, šou se nastavlja. Neko će drugi praviti plakate. I bit će zanimljivi, ali daleko od zauvijek izgubljene genijalnosti. 

Danas, kažem, nije na današnji dan. Jer ne postoji poseban, izolirani, maksuz određeni moment u kojem dragi čovjek ima da nedostaje. Jer ako fali, fali stalno, bez pauze, non-stop! I u decembru, januaru i februaru. U martu nedostaje. U aprilu, maju, junu, julu, avgustu i septembru. I u miholjskim ljetima, oktobarskim i novembarskim, nedostaje. 

Šta je, onda, pitamo se, tek jedan obični 29. novembar, ako nije k'o i svi drugi dani u godini. Da pamtimo Anura Hadžiomerspahića! Tako ti, druže moj, stoje stvari...

Da pamtimo Anura Hadžiomerspahića...

Danas nije na današnji dan!

Posljednji susret 13. kola turske Super lige zapamtit će navijači Bašakšehira, ali i reprezentacije Bosne i Hercegovine.&nbsp;&nbsp; 
Istanbulski tim u gostima je pobijedio Goztepe sa 2:0, a gol za vodstvo postigao je kapiten Edin Višća udarcem s bijele tačke. 

Naš reprezentativac rutinski je pogodio za 0:1 poslavši golmana u jednu, a loptu u drugu stranu. Da slavlje bude potpuno, pobrinuo se strijelac drugog gola Rijad Bajić.

Bio je ovo četvrti gol sjajnog Višće u turskom prvenstvu, a koliko je važan svom timu, govori i podatak da je već podijelio i sedam asistencija za golove suigračima.&nbsp;

Bašakšehir je najozbiljniji kandidat za osvajanje titule prvaka Turske ove sezone. Predvođen Višćom, ovaj klub ima pet bodova prednosti na prvom mjestu tabele u odnosu na drugoplasiranog Kašimpašu i pruža igre zbog kojih su navijači uvjereni da će ovog puta uspjeti, nakon što je u teškoj utrci prošle sezone posustao u finišu.

Edin Višća rođen je 17. februara 1990. godine u mjestu Čuništa pokraj Olova. Do sada je za Bašakšehir odigrao 246 utakmica i postigao 64 pogotka.

Predvodi Bašakšehir na putu ka tituli prvaka Turske

"Zmaj" s Bosfora

Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine duže od mjesec dana izbjegava saopštiti konačnu odluku o izboru delegata u entitetski Dom naroda. Istovremeno, samo u drugoj polovini bh. države, Milorad Dodik privodi kraju konsultacije za formiranje entitetske vlade na čelu sa SNSD-om.&nbsp;&nbsp; 
Tokom recentne postizborne federalne konfuzije, Dodik će nam, k'o onu maksuziju Izeta Fazlinovića iz Popovog polja, servirati i simbolični igrokaz sa zastavama u sjedištu Predsjedništva BiH. Po svemu sudeći, tamo će udarnički kreirati sve buduće nesporazume i započinjati političke ratove. Manje je više, ali loše nam se piše!

U jučerašnjem „Avazu“ objavljeni su podaci o astronomskim platama članova CIK-a. Navedeno je kako šest muškaraca i jedna dama tokom samo jednog mandata pojedinačno inkasiraju oko pola miliona konvertibilnih maraka iz državnog budžeta. Budući da ih se većina ovdašnjom izbornom problematikom zabavlja duže od deset godina, možemo sa sigurnošću zaključiti kako u finansijsko-formalnom smislu zaista imamo posla sa utemeljenim (multi)milionerima. 

Ekskluzivni društveni status (koji im omogućava da krivo rade i pritom se najlegalnije obogate) „cikovci“ su, umjesto u boljitak ove zemlje, usmjerili u dosljedno izvršavanje naredbi svojih političkih pokrovitelja. Kao što to obično biva, na suprotstavljenim se razvalinama malignih nacionalizama donose isključivo kompromiserske i štetne odluke. Nikad u korist poželjne integracije države, već, naprotiv, za račun njene dodatne podjele! Zato se još samo beznadežno naivni nadaju kako će CIK prilikom konstituiranja federalnih domova naroda primijeniti civilizacijska, a odbaciti naručena segregacijska načela.

U postdejtonskoj bosanskohercegovačkoj stvarnosti, glavni protagonisti CIK-a zauzimaju mjesto posebne sramote i opravdanog gađenja. Govorimo o falsifikatorima i pljačkašima izborne narodne volje, neopjevanim drumskim razbojnicima na državnim jaslama i vjernim slugama troglavog kriminalnog režima. Zbog neinformiranih generacija koje dolaze, dobro je, eto, zabilježiti sastav multietničkog pokopnog društva „Grobari demokratije“ d. o. o. Analfabetskim redom - Irena Hadžiabdić, Branko Petrić, Suad Arnautović, Stjepan Mikić, Ahmet Šantić, Vlado Rogić, Novak Božičković. 

Toliko, nema dalje!

Govorimo o falsifikatorima i pljačkašima izborne narodne volje

Mandat od pola miliona!

Fudbalski klub Sarajevo u nedjelju, nakon koševske pobjede (3:1) nad Zvijezdom 09, kolo prija kraja prvog dijela sezone osigurao je laskavu titulu. Najzaslužniji za jesenju dominaciju bordo tima u bh. eliti sigurno je njegov prvi strateg Husref Musemić, koji je u nedjelju upisao ukupno 150. pobjedu na klupi bordo tima.&nbsp; 
Prema statistici, Musemić je kao trener Sarajeva najčešće slavio protiv višestrukog prvak BiH, Zrinjskog – ukupno deset puta. 
 
Šef stručnog štaba Sarajeva 19. novembra prošle godine postao je trener s najviše pobjeda na klupi Sarajeva, nakon što je njegov tim savladao Mladost iz Doboja kod Kaknja sa 4:2, a nedavno je, poslije pobjede u vječitom derbiju (1:0), izjednačio rekord s legendarnim Miroslavom Mehom Brozovićem. Oba stručnjaka kluba s Koševa ostvarila su po šest trijumfa u vječitim derbijima...

Teško je očekivati da će neko, ne ubrzo, nego uopće, nadmašiti Musemićev rekord s bordo timom.

Husref Musemić rođen je 4. jula 1961. godine u Janji kod Bijeljine, gdje je i napravio prve fudbalske korake. Karijeru je počeo u Radniku iz Bijeljine, a od 1979. do 1985. nosio je bordo-bijeli dres i osvojio titulu sa Sarajevom (sezona 1984/85). U ljeto 1985. godine, kao najbolji strijelac Prve lige bivše Jugoslavije, prešao je u Crvenu zvezdu, gdje se zadržao do 1989. U karijeri je još igrao za škotski Harts i Tvente (Holandija). Kao šef stručnog štaba Sarajeva osvojio je Kup BiH (2005.) i Premijer ligu BiH (2007.).

Teško je očekivati da će neko, ne ubrzo, nego uopće, nadmašiti Musemićeve rekorde s bordo timom

Musemić: Najzaslužniji za jesenju titulu

Rekorder za sva vremena

Agresivna (veliko)hrvatska diplomatska kampanja protiv Bosne i Hercegovine doživjela je potpuni debakl u sjedištu Evropske unije. Podla podmetanja zvaničnog Zagreba da se bh. geografija proglasi opasnom terorističkom bazom i fundamentalističkim vilajetom, srećom, nisu prošla u Briselu. Ponovo se, eto, pokazalo da, uz neiskrene prijatelje u susjedstvu, nama neprijatelji i ne trebaju. Ali, krenimo redom...&nbsp;

Prve ćorke na suverenitet BiH ispalila je militantna hrvatska predsjednica. Nakon što je Pantovčak okupirala ravno iz bunkera NATO saveza, ambiciozna štreberka i friško utemeljena doktorica nauka, dr. Kolinda Kitarović, dakle, podvrisnula je kako ovdje djeluje desetak hiljada elkaidovaca, mudžahedinskih spavača, koji nestrpljivo čekaju zgodnu priliku da naprave belaj na evropskom kontinentu. 
Kako su iz nadležnih sigurnosnih službi odlučno demantirali predsjednicine nebuloze, Kolinda nas je proglasila “posebnim slučajem sa posebnim potrebama”. Potom se mudro posvetila prioritetnijim stvarima - udomljavanju pasa, nestašicama jogurta u bivšoj Jugoslaviji, navijačkom zavijanju, neprimjereno bliskim kontaktima s oznojenim i polugolim nogometašima, falširanju ustaških evergrina.
Ni na Markovom trgu nisu mirovali u uznemiravanju BiH. Premijer Andrej Plenković skoro svaku posjetu inozemstvu zloupotrebljavao je da zajaše na suverenitet međunarodno priznate države. Takvu praksu preuzeli su i članovi njegovog kabineta pa je, valjda, zato ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović-Burić patološki utemeljeno kidisala na BiH. Prošle sedmice, međutim, evropske kolege oštro su je upozorile da se, žargonski rečeno, poklopi ušima te prestane promovirati zaostale ideologije. 
Poraženi i poniženi na svim raspoloživim evropskim frontovima, HDZ-ovci s obje obale rijeke Une na koncu su iz naftalina izvukli Željanu Zovko, višestruku povratnicu u bh. diplomatiju, a odskora i radikalnu zastupnicu u Evropskom parlamentu. Ponešto je Željana nedavno procvrkutala i o Željku Komšiću, ali ta tema ne zavređuje apsolutno nikakvu pažnju. Jer, jedan je Željo, a želja(na) su stotine!

Uz neiskrene prijatelje u susjedstvu, nama neprijatelji i ne trebaju

Jedan je Željo, a želja(na) su stotine!

Hrvatska nacionalna selekcija u tenisu čekala je 13 godina na novu titulu u Dejvis kupu, a onda je Hercegovac Marin Čilić uzeo stvar u svoje ruke.&nbsp;&nbsp; Trenutno sedmi igrač svijeta imao je besprijekoran vikend na vrućem terenu u francuskom Lilu. Ostvario je dvije pobjede i, uz onu Borne Ćorića, to je bilo dovoljno za 3:1, nakon kojih je u Hrvatsku još jednom stigao trofej Dejvis kupa. 
Čilić je prvo u petak savladao Žo-Vilfrida Tsongu (Jo-Wilfried) rezultatom 3:0 da bi jučer istu sudbinu doživio Lukas Puj (Lucas Puille). Ne samo da nije izgubio nego protivnici nisu dobili nijedan set.
Marin Čilić rođen je 28. septembra 1988. godine u Međugorju. U karijeri ima osvojen US Open 2014. godine, a ukupno je ostvario 17 ATP titula. Najbolji plasman na ATP listi imao je u februaru ove godine, kad je bio treći.

Jauk se čuje i kad ne slušaš

Fra Mirko Majdandžić: Naša ljubav prema BiH mora biti kao ljubav djece prema materi

Parlamentarna, a ne partijska demokratija

BiH je koštalo to što vlast nije odmah preuzela općebosanska stranka

Snovi babe Šefika

Kardeljev unuk protiv negatora genocida

Moljci iz ormara

Predvodi "Rođene" na putu ka eliti

Jovo Srbine, raja je uz tebe!

Njemica velikog srca

Danas nije na današnji dan!

"Zmaj" s Bosfora

Mandat od pola miliona!

Rekorder za sva vremena

Jedan je Željo, a želja(na) su stotine!

Hercegovac za velika djela

Kolumne

Jauk se čuje i kad ne slušaš

Fra Mirko Majdandžić: Naša ljubav prema BiH mora biti kao ljubav djece prema materi

Parlamentarna, a ne partijska demokratija

BiH je koštalo to što vlast nije odmah preuzela općebosanska stranka

Snovi babe Šefika

Kardeljev unuk protiv negatora genocida

Moljci iz ormara

Predvodi "Rođene" na putu ka eliti

Jovo Srbine, raja je uz tebe!

Njemica velikog srca

Danas nije na današnji dan!

"Zmaj" s Bosfora

Mandat od pola miliona!

Rekorder za sva vremena

Jedan je Željo, a želja(na) su stotine!

Hercegovac za velika djela