Sebe je prozvao Specijalni. I malo ko mu je mogao zamjeriti na aroganciji. Osvajao je titule, s Portom, Čelzijem, Interom... koji nisu mali klubovi, ali ni sama evropska nogometna krema, prkosio je velikanima.
No, ko visoko leti, obično nisko i pada, a na svojoj koži to je upravo osjetio čuveni portugalski trener Žoze Murinjo (Jose Mourinho).
Dok je bilo titula i uspjeha, sve mu se toleriralo - prgavost na klupi, svađe s igračima, bilo svojim ili suparničkim, upravama klubova, kontroverzne izjave u javnosti... Ali, čim bi nestalo magije na terenu, sve bi mu se vratilo poput bumeranga i koštalo posla.
U maju 2013. morao je napustiti Real iz Madrida, a zatim i Čelzi u decembru 2015. Najnoviji udarac stigao je prije dva dana, kada je nakon niza posrtaja dobio otkaz u Mančester junajtedu.
Murinjo je rođen 26. januara 1963. godine u Setubalu. Nakon skromne igračke karijere, posvetio se trenerskoj, u kojoj je od 2000. do danas osvojio više od 20 trofeja, među kojima dvije Lige prvaka i jednu Evropsku ligu.

Čuveni nogometni trener dobio otkaz u Mančester junajtedu

Murinjo: Novi udarac za slavnog Portugalca

Magija je nestala

Imenovana je nova Vlada Republike Srpske. Premijerna poslije izbora na dejtonski raspoloživim razinama vlasti. Kako se očekivalo, koalicija okupljena oko SNSD-a ima uvjerljivu skupštinsku većinu. Posljedica je to nesumnjivo odličnog rezultata, a nešto sitno podrške skuckalo se i ručicama „papaka“ regrutiranih iz redova dojučerašnjih sterilnih protivnika režima. Umorili smo se od tavorenja u opoziciji, priznao je nedavno Dragan Čavić. Njegovi su kolektivno svršili u naručju Milorada Dodika. A s njima i poslanici otcijepljeni od raspadajućeg SDS-a. 

Uglavnom, u Dodikovoj vladi osam je Srba, pet Bošnjaka i tri Hrvata. Vjeruje se da multietničko ministarsko društvance nije rezultat naglog civilizacijskog preokreta u ideologiji vladajuće stranke, već da se radi o elementarnom poštivanju zakona. U konkretnom slučaju, ustavne odredbe o konstitutivnosti svih naroda na cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj geografiji.&nbsp;&nbsp; 
Puno se mi u Sarajevu kofrčimo i kitimo vlastitim kozmopolitizmom, tolerancijom i komšilukom za žitelje grada u kojem preko devedeset pet posto direktora javnih preduzeća, agencija i ustanova dolazi iz većinskog naroda. Osim toga, jedina je ovo evropska prijestolnica gdje nacionalistički bizoni brutalno nasrću na uljeze koji se usude progovoriti o zabranjenim temama vezanim uz, inače, neprihvatljivu bošnjačku dominaciju nad manjinskom rajom. Izdajnik se, strani plaćenik, islamofob i antibošnjački element ovdje postaje jednostavno i bez velike muke. Dovoljno je, primjera radi, u stripu spomenuti ime onog zbog kojeg se na noge ustaje. I gotov si, totalno donji, jarane!

Do kraja godine ćemo dobiti izvršnu vlast bez SDA u Kantonu Sarajevu. Iz komplikovane koalicije šest stranaka otkrivena su i jedva skrpljena rješenja za ministarske fotelje. Ispada tako da će Vladom u „evropskom Jerusalemu“ upravljati isključivo Bošnjaci i po jedan slučajno zalutali Srbin i Hrvat. Maloumno, sramotno, poražavajuće!&nbsp;&nbsp; 
Dokaz je to primitivne isključivosti u kadroviranju, prvenstveno, građanskih stranaka. Gdje su, dakle, zaturili nebošnjake, drugarice i drugovi, samozvani antinacionalisti iz SDP-a, DF-a i Naše stranke? Umjesto što ga vazda kritikuju, sarajevski bi lijevi ublehaši mogli ponešto naučiti čak i od ovakvog (nikakvog) Dodika. Jer, socijaldemokratija nije samo ruža na reveru, ni Titov poster u kancelariji.

Socijaldemokratija nije samo ruža na reveru, ni Titov poster u kancelariji

Lijevi ublehaši, drugarice i drugovi...

Mustafa Alajmović, rudar iz Breze, u javnosti je poznat kao osoba koja na svaki mogući način pokušava pomoći svojoj porodici i sebi u teškom životnom iskušenju koje ih je zadesilo.
Njegova supruga Zehra već nekoliko godina se bori s karcinomom i do sada je uz pomoć dobrih ljudi imala više operacija. Sada je u životu održavaju skupe terapije.
Novac nabavljaju tako što prave i prodaju domaće proizvode, sokove, slatko, džemove... Mustafa uprkos vlastitim jadima proizvode izlaže pod sloganom „Ko nema, neka uzme - halal je“. Na taj način nastoji, koliko može, pomoći i drugima.
Iako su mu dobri ljudi pomagali, ni on nije sjedio skrštenih ruku. Od ukupno 11, svojim proizvodima zaradili su za sedam Zehrinih operacija.

Novac za liječenje nabavljaju tako što prave i prodaju domaće proizvode

Alajmović: Jedina mu želja da Zehra ozdravi

Nema predaje

Bio je lijep i sunčan dan. Neradna subota, 13. april 2013. godine. Dvije datumske trinaestice predskazivale su nevolju kada je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine svečano obznanio: „Svjedokinja pod zakletvom optužila je ministra sigurnosti da je naručio ubistvo.“ 
Autor klevete je Bakir Izetbegović. Svjedokinja pod zakletvom Šejla Jugo-Turković, supruga masovnog ubice osuđenog na 40 godina robije. Optuženi ministar je Fahrudin Radončić. Stradali, poznato je, Ramiz Delalić Ćelo, ubijen u mafijaškoj sačekuši na Vidovdan 2007. godine. 
Suviše je, dakle, obraza, energije i sabura izlizano tokom pravosudnog dokazivanja Izetbegovićeve gnusne podvale koja će, uz još tri kolateralne ljudske žrtve, Radončića privremeno poslati iza rešetaka! Sistematski je proganjan i medijski stigmatiziran. Natovaren političkom optužnicom na leđima - k'o u onoj narodnoj kletvi - „o sebi se zabavio“... 
U međuvremenu, izrečene su tri pravosnažne presude u vezi sa predmetom Delalić. Dvije na domaćim sudovima u Sarajevu i pred međunarodnim tribunalom na Kosovu. Po predviđenim procedurama, legalno i transparentno, u zvaničnim su državnim institucijama pravomoćno raskrinkane prljave konstrukcije i pokušaji podmetanja jedne brutalne likvidacije nedužnim ljudima. 
Izetbegović više nije šef države, ali još uvijek žari i pali, rukovodi i komanduje mafijaškom hobotnicom koja uništava ljudske živote. Nekog tako pošalju pod crnu zemlju, a odabrane (ne)sretnike prvo u pržun, a potom u kafkijanski sudski proces. 
Identična pravila valjda vrijede za sve zločinačke režime, još od neslavnih dana bračnog para Čaušesku, čiju će treću deceniju konačnog pada civilizirani svijet obilježiti ovog mjeseca... 
Nakon najnovijih javnih svjedočenja direktnih (sa)učesnika u neuspješnom projektu Radončićeve egzekucije s ciljem prikrivanja stvarnih nalogodavaca i izvršioca Delalićevog ubistva, najmanje što se očekuje jeste hitna i adekvatna reakcija Tužiteljstva BiH. Jer put do otkrivanja Izetbegovićeve, te uloge najpoznatijih burazera iz SDA u cijeloj aferi, svakako će biti bremenito trnovit. Al', kako ono kažu, svako putovanje počinje prvim korakom. U konkretnom slučaju, privođenjem istaknutih pripadnika režimskog kartela koji se ovih dana međusobno „zavaljuje“ zbog najprljavijih zajedničkih poslova izvršenih po nalogu i uz finansijsku podršku ukaljanih čelnika SDA.

U međuvremenu, donesene su tri pravosnažne presude...

Ko je ubio Ćelu, opet vas pitam?

Vratio sam se, živote, otjerao sam dane sive... pjesma je kojom je Sarajlija Denis Barta pomeo konkurenciju u hrvatskom „Supertalentu“, i sasvim zasluženo okitio se titulom pobjednika.&nbsp;&nbsp;Od trenutka kada se pojavio u ovoj popularnoj emisiji, članovima žirija svaki put izmamio je suze na oči, a emotivnim izvedbama ubrzo osvajao Hrvatsku i cijeli region. Njegov supertalent je volja i želja za životom. 
Ovaj krasni momak, koji u sarajevskoj Ferhadiji tokom ljeta svira za bolesnu djecu, čistom emocijom učinio je sve Bosance i Hercegovce ponosnim.
Da je Denisovo srce veliko, pokazuje i odluka da nagradu od 50.000 maraka podijeli drugima. Polovinu novca donirat će bolesnoj djeci s invaliditetom u Hrvatskoj, a drugom polovinom obradovat će mališane u Roditeljskoj kući u Sarajevu. 
Denis, naime, ima tešku životnu priču. Rođen je 1998., a sa samo osam dana operirano mu je srce. Sa 40 dana sasvim je oslijepio, a od druge godine bori se i s epilepsijom. U četvrtoj godini dijagnosticiran mu je autizam. Ipak, to ga nije spriječilo da, zahvaljujući prvenstveno požrtvovanosti svojih roditelja, završi školu i da pomaže drugima kad god može.

Nagradu od 50.000 KM donirat će bolesnoj djeci u BiH i Hrvatskoj

Barta: Pobjednik hrvatskog „Supertalenta“

Supertalent velikog srca

Na velikoj sceni političkog pozorišta počinje historijska drama demontaže režima Stranke demokratske akcije! Premijera je u Sarajevu, gdje će SDA u poželjnu opoziciju do kraja godine. Nakon glavnog grada BiH, formiranje kantonalnih vlada očekuje se u Tuzli, Zenici, Bihaću i Goraždu. Potom slijedi Federacija BiH, a za državnu vlast malo ćemo pričekati. 
U skladu s trenutnom situacijom, korumpiranim jurišnicima “stranke dugih prstiju” ne preostaje ništa drugo nego da iščupaju vlastito korijenje iz javnih institucija, razduže kabinetski inventar i poselame se sa službenim beneficijama. Ništa, međutim, nije gotovo dok sve nije završeno, poručuje Bakir Izetbegović. 
Grčevitom borbom za opstanak na vlasti, lider SDA zapravo spašava samog sebe, kao i poslove najšire familije te brojnih kriminalnih intimusa. Ipak, potpuno je svjestan da sve teže pliva u baruštini punoj krokodila. I da ga na proljetnom stranačkom kongresu očekuju džehenemske vatre ukoliko ne osigura još četiri godine naštimanih tendera, koruptivnih javnih nabavki i nezakonitih finansijskih privilegija, na koje su se bahati SDA-ovci navukli k'o narkomani na heroin. 
Zato nije slučajno, baš u prvoj reakciji na mogućnost uspostave kantonalne vlasti bez SDA, Izetbegović priglupo izvalio - Ne damo našu milijardu budžeta!? 
Ne spava mirno i zbog nadolazećih belaja oko upravljačko-rukovodnih struktura bolnice na Koševu. Šta reći, kakvu poruku poslati ako, gluhobilo, nova kantonalna većina u Skupštini krene raspravljati o trogodišnjem direktorskom divljanju prve dame SDA? Svjestan je, naime, da u neželjenom scenariju ni Milorad Dodik neće biti od naročite koristi, mada ga je ovih dana, otkrili su mediji, hinjski obilazio isporučujući obraz i crno ispod nokata za zrno milosti srpskog člana Predsjedništva BiH.
U isto vrijeme, naredbom svemoćne gospođe Izetbegović, svečano je osnovana nova visokoškolska ustanova. Sebijina autonomna oblast Medicinski fakultet - skraćeno SAO Medicina - nakon sedamdeset godina zajedničkog života i rada u okviru Univerziteta u Sarajevu, kreće putem otcjepljenja i nezavisnosti. 
Nakon što je institucionalnim nasiljem privatizirala cjelokupno zdravstvo na teritorijama pod okupacijom SDA, direktorica, profesorica i supruga konačno je, eto, zatvorila krug. Šta mislite, je li sazrelo vrijeme da teror bračnog para prestane?

Sebijina autonomna oblast

SAO MEDICINA

Salcburg je jučer u 18. kolu austrijske Bundeslige na svom terenu uvjerljivo (5:1) savladao Sent Polten, a naš povremeni reprezentativac Smail Prevljak postigao je četiri gola. Interesantan je podatak da je sve golove postigao u prvom poluvremenu, kad je klub iz Salcburga poveo sa 5:0.&nbsp;&nbsp;Zbog toga je naš povremeni reprezentativac top-tema austrijskih, ali i evropskih sportskih medija, koji ne štede komplimente na račun stasitog Hercegovca.
Prevljak je ove sezone postigao ukupno devet bundesligaških golova u 13 nastupa (sedam puta je bio starter). Na terenu je proveo “samo” 590 minuta tako da je tih devet golova odličan napadački učinak.
Smail Prevljak rođen je 10. maja 1995. godine u Konjicu. Prve fudbalske korake napravio je u konjičkom Igmanu, odakle je 1. jula 2013., kao junior, prešao u RB Lajpcig U-19. Godinu poslije, prekomandovan je u prvi tim, ali je već 28. avgusta 2014. posuđen austrijskom Lieferingu, gdje je proveo jednu sezonu. Stanovnik je Salcburga od 1. jula 2015., s tim što je sezonu 2017/2018. proveo na posudbi u Matersburgu. Njegova trenutna tržišna vrijednost je 2,5 miliona eura.

Jučer za poluvrijeme postigao četiri gola

Prevljak: Ove sezone postigao ukupno devet bundesligaških golova za 590 minuta

Golgeter za veće domete

Svakog 10. decembra, kad se zima već uveliko poput elegije uvuče u misli ljudi, u zgradi Ujedinjenih naroda u Njujorku nostalgično se obilježi Dan ljudskih prava. Ove sedmice se govorilo i o 70. jubileju usvajanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz decembra 1948. godine.&nbsp; Nekad i sad – ponavljanje povijesti
Dijele se nagrade i priznanja pa me to podsjeća na jedan od onih praznika kakve smo, recimo, nekad slavili u istočnoj Evropi. Poput Dana žena ili Praznika rada. Jednom godišnje iskazivali smo svoje tadašnje razumijevanje spolne jednakosti, onoga što se danas zove “gender”, i uvažavanje trudbenika. O društvenoj eliti se nije puno govorilo iako je ona u formi “crvene buržoazije” postojala, kao ni o političkim zatvorenicima ili raznim drugim izopćenicima regrutiranim među nama. 
I onda bi, nakon te kratke retoričke, a mnogo manje duhovne inventure nastavljali uglavnom po starom.
Mnogo toga je tada bilo drugačije nego sad. Ali nešto je ostalo i zajedničko: danas se govori o “elitama”, ali ne više samo jednoj. A jednakost – spolna i rasna - još je i ponajviše tabloidna, jer se o svemu priča jezikom prazničnih parola na sva zvona i na svakom mjestu – preko televizije. 
No, četvrt stoljeća nakon rata protiv Bosne (1992.–1995.), kada je, prema podacima UN-a, na Balkanu do 1999. godine i srbijanske invazije na Kosovo silovano između 20.000 i 50.000 žena, događa nam se i da u dalekoj Burmi (Mijanmaru) slično strada na desetine hiljada takvih nesretnica.

Bivši visoki komesar UN-a za ljudska prava, jordanski princ Zeid (Ra'ad al-Hussein) to stanje na Mijanmaru proglasio je “školskim primjerom etničkog čišćenja”, sa svim pratećim posljedicama.
Dolari za humanitarnu katastrofu
Iako posebna, i Jemen je zato ista priča. Tu, na Bliskom istoku, u okruženju četiri najbogatije (muslimanske) zemlje svijeta – Jemen (p)ostaje kataklizmična jama žrtvovane djece!? Svi jadikujemo nad njima, ali rat se nastavlja.
Malo ko želi jasno uprijeti prstom u stvarne uzročnike krize. Puno je doktora koji prepisuju terapiju, ali izbjegavaju govoriti odakle dolazi bolest i ko je kriv za tu infekciju što prerasta u epidemiju. 
O tome sam prije nekoliko dana imao razmjenu retoričke vatre na konferenciji za novinare s Markom Lokokom (Lowcock), podsekretarom UN-a za humanitarnu pomoć (OCHA), koji se tek vratio iz Jemena. Ustvrdio je da su “sve strane” odgovorne u ovom “vrućem ratu”. 
A onda, izbjegavajući da bar jednom prozove saudijsku vojnu koaliciju, koju su organizacije za ljudska prava već optužile za ratne zločine, najavio da je Saudijska Arabija obećala još 500 miliona dolara za spašavanje gladnih i bolesnih u Jemenu. I da će 26. februara 2019. godine u Ženevi biti održana donatorska konferencija za ovu zemlju. 
Prisjećajući se i jednog od nastupa Harisa Silajdžića na Generalnoj skupštini UN-a, kada je ironično “zamolio” svijet da Bosancima ne šalju sendviče, već oružje da odbrane svoje žene i djecu, jer bolje da umremo gladni nego da ostanemo bez časti – pitao sam Lokoka zar nije tragično to što se od Saudijaca uzimaju pare kad se zna da su oni krivi za stradanja djece i smrt na desetine hiljada civila u Jemenu?
- Onaj ko misli da ne treba uzeti ček (od Saudijaca) kojim bi se smanjile patnje ljudi u Jemenu “nije sa mnom na istoj strani (historije)” - rekao mi je Lokok. 
Bosanski glas se nadaleko čuje
Zato mu sad, kao jedan od dobitnika priznanja za ljudska prava, koje mi je (10. decembra) 2013. godine dodijelila skupština države Njujork, stvarajući mi dodatnu obavezu za sva vremena - javno poručujem: Naravno da nismo, gospodine Lokok, jer pragmatičnost ne može zamijeniti principe. Doista, jedan bosanski glas neslaganja “nevažan je” kao so za Indijski okean! 
U to ime, iskreno me obradovala ovogodišnja nagrada za životno djelo za ljudska prava mom dragom prijatelju Ahmedu Žiliću, jer je stigla u pravo vrijeme i na pravu adresu. U jeku antibosanske kampanje, u Zagrebu je to visoko priznaje Žiliću dodijelio Helsinški komitet Hrvatske u prisustvu predsjednice države Kolinde Grabar-Kitarović. Sad je pravo pitanje kako će službeno Sarajevo prihvatiti (proaktivno valjda!) taj važan politički gest iz susjedstva. Moramo se konačno i svi u regionu upitati šta su nama ljudska prava.
Prepoznali su (neki uvaženi) Hrvati koliko vrijedi taj bosanski glas i ko je sposoban pravnim instrumentima zaustaviti pogrešni politički verbatim (od riječi do riječi, doslovno) od Strazbura do Njujorka. 
Imat će Ahmed sad dodatnih obaveza, međudržavnih, ali i lokalnih. Da javno, dakako, jer privatnost je nakon ovakvih nagrada dodatno sužena – priupita bosanskog reisu-I-ulemu kakvi su sve aranžmani u pitanju između bosanskih muslimana, tačnije IZuBiH i Saudijske Arabije, jer više oko toga nema šale. Bosanski odgovori, ne samo pitanja, odavno se već pikaju. 
Političari “bez greške” pak, poput generalnog sekretara UN-a Antonija Gutereša (Antonio Guterres), koji osuđuju patnje ljudi i stradanje novinara, jer više od hiljadu njih je svoju istinoljubivost platilo glavom na samom početku 21. stoljeća, ali ne spominju ime saudijskog kolumniste Džemala Kašogija (Jamal Khasoggi) – samo su kulisa uz glas istinskih stradalnika. 
Lakše je, što bi rekao Čerčil (Winston Churchill), voljeti cijelo čovječanstvo nego ljubiti prvog komšiju svoga i solidarno braniti sva njegova građanska prava. Tako je to i s ljudskim pravima.

Puno je doktora koji prepisuju terapiju, ali izbjegavaju govoriti odakle dolazi bolest i ko je kriv za tu infekciju što prerasta u epidemiju

Šta su nama ljudska prava

Nagradu “Dnevnog avaza” – “Avazov zmaj” na preksinoć završenom Trećem festivalu “Dani Jurislava Korenića” dobila je predstava “Tri sestre”, rađena po tekstu klasika Antona Pavloviča Čehova, a u režiji Pjera Žalice.&nbsp; Glumačka ekipa, vođena iskusnom rukom Žalice, očarala je publiku i tokom festivalskog izvođenja u sarajevskom Kamernom teatru 55. Sa “Tri sestre” Žalica se nakon dužeg vremena vratio u teatar i uradio veoma dobar posao.&nbsp;Da je majstor svog zanata, govore i njegovi filmovi “Kod amidže Idriza” i “Gori vatra”, koji su stekli kultni status.
Rođen je 7. maja 1964. godine u Sarajevu. Trenutno je dekan Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. U braku je s glumicom Jasnom Žalicom i imaju sina.

“Tri sestre”, koju je režirao Žalica, osvojila “Avazov zmaj” za najbolju predstavu na Trećem festivalu “Dani Jurislava Korenića”

Majstor svog zanata

Osim što je izazvala blagi politički zemljotres u Sarajevu i Zagrebu, Deklaracija Hrvatskog sabora o Bosni i Hercegovini neće imati nikakve pravne posljedice pa se može ustvrditi da je njeno donošenje bilo potpuno beskorisno.&nbsp;&nbsp; 
Ona je namijenjena za domaću upotrebu u političkom krajoliku u kojem premijer Andrej Plenković, kako to upućuju poznavaoci prilika, pokušava “amortizirati HDZ jastrebove” i hercegovačke tajkune razne fele, one što ordiniraju i u Bosni i u Hrvatskoj i zbog kojih su mnogima u evropskom Zagrebu odavno puni kuferi.&nbsp;&nbsp;Nažalost, i Plenkovićeva vlada ostaje donekle njihov talac, iako je Hrvatska, valja naglasiti, članica Evropske unije pa nema pravo zaboravljati na stvarne uzroke problema: bosanski Hrvati nisu etnička manjina nego jedan od konstitutivnih naroda u BiH pa im ovakva “prekogranična briga”, kao i svima ostalima, više šteti nego koristi.&nbsp;

Blizak Briselu, Zagreb bi se trebao pobrinuti da ne upada u sličan, makar se to zvao samo izborno instrumentalizirani nacionalistički vrtlog, od kojeg hronično boluje politički Beograd, kome je Moskva prečesto perjanica.&nbsp;&nbsp;
Zagreb, poput Beograda, ima, očito, i svog bosanskog “dodika”, samo što on stoluje u Mostaru?! Valjalo bi se, zato, upitati da li se Hrvatska na ovaj način i predugim antibosanskim lobiranjem u Strazburu, a sve frekventnije i u Vašingtonu, izjednačava sa Srbijom, koja je još više dio problema, a ne solucije.&nbsp;

Hrvatska tako narušava i vlastiti međunarodni kredibilitet, jer promiče nacionalnu ekskluzivnost, umjesto da se, kao evropska zemlja, založi za inkluzivni bosanski triptih, ne koketirajući sa, znamo već kakvom, hercegovačkom komponentom.&nbsp;&nbsp;
Temeljni problem u BiH ostaje dubioza zvana nepoštivanje vladavine prava i, srećom, sve manje politička i etnonacionalna inferiornost.&nbsp;

Krše se zakoni, ne plaćaju adekvatni porezi (i na kladionice), bojkotiraju se, potkradaju ili onemogućavaju izbori, a Zagreb nema snage da se od toga distancira, kao i od onih koji Bosnu lažno predstavljaju kao orijentalni tamni vilajet; drugačije se sužava manevarski prostor svima onima kojima taj feudalni ambijent više odgovara nego Evropska unija.&nbsp;S tim treba prekinuti odmah, jer Hrvatska je od EU i Amerike zadužena za sasvim drugačiji posao u Bosni i Hercegovini.&nbsp;

Osim što je izazvala blagi politički zemljotres u Sarajevu i Zagrebu, Deklaracija Hrvatskog sabora o BiH neće imati nikakve pravne posljedice

Nepotrebna Deklaracija

Tih godina je jedna mladost, ponosna na sebe i grad u kojem živi, grabila velikim mladenačkim koracima naprijed. Olimpijada prošla, a oni svi kao da su nosili pobjedničko olimpijsko zlato. Pa, iskreno, i jesu nosili. Važni. Sretni. Mladi. Svi su imali svog malog Vučka negdje u polici s udžbenicima.&nbsp;&nbsp; 
Grad, Sarajevo grad, blistao je punim sjajem. Raja se dijelila na šminkere, rokere, pankere. Na navijače Želje i Sarajeva. Momke iz Druge i cure iz Prve sarajevske gimnazije. Nije bilo podjele na bogate i siromašne. Nije bilo ubojstava nasred ulice tek onako. Ako bi se i desio neki belaj, bio je to belaj u kojem se računala veća hrabrost, a ne nikako okrutnost. Dijelili su se na one koji su tek došli u grad i gradsku raju.&nbsp;&nbsp; 
I oni koji bi tek došli u grad znali su pravila. A pravila ista za sve. Nekoliko gradskih diskoteka je okupljalo mladost poslije jutarnje smjene u školi i naveče, ali naveče samo one starije. Tamo negdje od pola dva do tri poslije podne mladost bi se slila u neveliku ulicu, Jelićevu. I tako, stajali bi oni jedni pored drugih, nešto važno pričali i čekali da se pojavi on. Ili ona. 

U toj diskoteci koja je nosila ime najjačeg košarkaškog kluba u Jugoslaviji, u klubu Bosna, za koji je igrao najveći od svih, Mirza Delibašić, poznatiji kao Kindže, muziku je puštao Koža. U drugoj, koja je nosila ime po glavnom gradu tadašnje države, muziku je puštao Boro. Momci odrasli usred grada. Ako znaš Kožu ili Boru, kao da znaš gradonačelnika.&nbsp;&nbsp; 
Ma koga je tad bilo briga za gradonačelnika. O tome su brinuli stariji. Njih dvojica su mogla sve što drugi nisu. Da ti uljepšaju dan muzikom, ali i pozdravom. Ma dovoljno je bilo da klimnu glavom. Evo, neki dan Boro piše na Facebooku da ga je pjesma Amire Medunjanin, otpjevana negdje u Pragu, vratila u mladost navrh Bjelava, gdje je živio. 

Kožo je i dalje tu, na Marindvoru. A stari roker Zlatan, koji je dao sinu prvjencu ime po Kindžetu, i dalje u svom kafiću, na raskrižju Radićeve i Obale, drži mnoge gitare i ponekad zasvira na njima.&nbsp;&nbsp; 
Oni željni malo jače muzike išli bi na Skenderiju, a onda su se počela otvarati druga okupljališta mladih. Na ta mjesta se dolazilo i iz drugih gradova. Govorili bi da je u Sarajevu najljepše. Dolazili su da vide šta to ima u tom gradu u kojem su sve kapije širom otvorene za svakog, a raja spremna da se našali na svoj, ali i na tvoj račun. 

Gore, poviše grada, vikendom je za roditelje i starije pjevao čuveni boem, čovjek tužna lica i još tužnijih pjesama, Toma Zdravković. Pjevao je kod svog druga, Kiča. U jesen mira napustio je svoje prijatelje. Sarajlija je tu ponajviše bilo. Onda, nekoliko mjeseci poslije, te najtužnije 1992. godine, sve je zaustavljeno usred pjesme. Na obroncima Trebevića samo se bijelila ruševina u kojoj je Toma okupljao starije, Bosna je zatvorena, Beograd također, a mladost se rasula. Po cijelom svijetu. Oni koji nisu, šarene košulje su zamijenili vojnim, pjesme su zamijenili tužnim i kratkim porukama preko Crvenog krsta pisanim po strogim pravilima „ničega previše“, a umjesto bubnjarskih palica nosili su oružje.&nbsp;&nbsp; 
Nije bilo izbora. Zvuci paljbe zamijenili su pjesme. Glas je zamro. Rijeke su počele graditi neprelazne barijere. Ljudi bi ostajali na jednoj ili drugoj strani rijeke. Nisu mogli preko. Nije više bilo rokera, pankera i šminkera. Bila je samo jedna mladost koja je htjela opet da zapleše, ali nisu mogli. 

Nije bilo nikoga da ih sluša. Možda ni da čuje ono što su im srca tiho u sebi govorila. A govorila su da žele samo mir. Da vide prijatelje rasute po svijetu i dan u kojem će glasno pjevati i dolje pored Miljacke, i na rivalskim brdima Vratnik i Bistrik. Na Trebeviću. Na mostovima. Tamo gdje ih one čekaju lijepe „i kad ne ljube“.

Raja se dijelila na šminkere, rokere, pankere. Na navijače Želje i Sarajeva

Sad nek' spavaju svi naši i besmrtni.  Pod mostom, kraj “Druge ženske” nabujala Miljacka teče.  Sutra je nedjelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu.“

Kožo i Boro jedne rasute mladosti

Uskoro, početkom januara, svijet će se prisjetiti masakra u Parizu kada su, 2015. godine, dvojica maskiranih, naoružanih napadača uletjela u redakciju satiričnog francuskog časopisa „Charlie Hebdo“ u Parizu. Usmrtili su 12 ljudi, a ranili 11. 
Povod za ovaj napad je bila objavljena karikatura poslanika Muhammeda. Naravno, napadači su to smatrali povodom. Ostali dio kugle zemaljske je kao povod lako prepoznao ludilo i vjerski fanatizam.
Prizivaju ukidanje karikature kao formata
Na kraju ćemo se vratiti događajima u Parizu, hajmo sada skoknuti kratko do Londona. Znam da se ne može uvijek vjerovati kafanskim pričama, ali evo jedne od njih koju mi, za kariranim stolnjakom, davno ispriča jedan engleski advokat. U Londonu se sedamdesetih desila neobična sudska parnica.&nbsp;&nbsp;Autor pjesme je tužio humoristu koji je napravio parodiju na njegovu pjesmu, dakle, napisao novi tekst uz postojeću autorovu muziku. Sud je odbacio tužbu i oslobodio humoristu, a u obrazloženju je pisalo da bi svaka drugačija odluka ovoga suda označila kraj parodije kao umjetničkog žanra. Niko nikada više ne bi mogao da radi parodiju tuđih umjetničkih djela.
Sud se zabrinuo za određeni umjetnički žanr? Sreća da se ta tužba nije desila kod nas. 
Znamo da je naše sudstvo transparentno zavisno od vladajućih stranaka, a nedavno je ovdašnja politička snaga, oblikovana u skraćenicu SDA, krenula u ofanzivu ne bi li se ukinula karikatura kao način političkog, likovnog i umjetničkog izražavanja.
Nemojte da stvari uvijamo u celofan, jednostavno je istina da se ne može drugačije posmatrati saopštenje ove stranke, a u povodu karikature Filipa Andronika u kojoj je ismijan Alija Izetbegović. Ne znam da li su svjesni, ali oni faktički prizivaju ukidanje karikature kao formata. 
U tom saopštenju doslovno kažu kako „neće nikome dozvoliti da tu svetinju dira“. Alija je svetinja, ne smije se dirati i mećati u karikature, a možda je još interesantniji onaj drugi dio saopštenja u kome se kaže: „SDA nikada i nikome nije ograničavala slobodu izražavanja ili pravo na kritiku njene politike i kadrova. Naprotiv, SDA se od svog osnivanja bori upravo za pravo na slobodu izražavanja i slobodu medija.” 
Ako postoje nedodirljivi, ne postoji karikatura
Nevjerovatno. Nakon što precizno, na početku istog pasusa, traže da se uvede cenzura, ili čak ukine jedan način umjetničkog i političkog izražavanja, jer, zaboga, postoje nedodirljivi, oni tvrde da nikada nisu ograničavali slobodu izražavanja. Isto kao da smo svi mi retardirani. Gospodo, ako postoje nedodirljivi, onda ne postoji karikatura.
A posebno je interesantan nastavak teksta u kome se kaže: “Rahmetli Alija Izetbegović i drugi osnivači SDA su zbog tih ideala odležali zatvorske kazne u bivšem sistemu, ali se tih ideala nikada nisu odrekli. Naročito ne kada su došli na vlast. Čak ni u ratnim uslovima nije uvedena cenzura i mediji su uživali slobodu izražavanja, uključujući i oštru kritiku vlasti.” 
Kakva laž, manipulacija i izokretanje fakata. Pazi samo ti šta ono tvrdi, da su Mladi muslimani ležali zatvorske kazne u bivšem sistemu upravo zato jer su se borili za slobodu izražavanja. Nimalo naivna tvrdnja jer se sa njom temeljno mijenja smisao postojanja Mladih muslimana kao vjerske grupacije koja je imala samo religijsku i nikakvu drugu agendu, i daje joj se širi, puno ozbiljniji, faktički revolucionarni, gotovo ljevičarski, značaj. Ispadoše Mladi muslimani ljevičari. A hapsili ih ljevičari. Hm, nešto tu ne štima, Alije mi.
I pored saopštenja iz RAK-a u kome ta agencija tvrdi da u spornom prilogu nema ništa suprotno njihovim pravilima i zakonu, Televizija Kantona Sarajevo, očito pod političkim pritiskom SDA glavešina, sramno kreće u čistku i odstrel svojih urednika i novinara koji su, zaboga, odgovorni jer se sporna karikatura pojavila na toj televiziji. Kakav ljudsko-urednički i televizijsko-novinarski debakl. Sve su srozali.
Svaka sličnost je namjerna
E, hajmo se sada vratiti na početak ovoga teksta i događaje u redakciji francuskog satiričnog časopisa „Charlie Hebdo“. Svaka sličnost između onoga što se desilo francuskim satiričarima i onoga što svojim suludim saopštenjima priziva SDA je namjerna. 
Da li to rade ciljano ili ne, nije ni bitno. Suština je da je mladom karikaturisti stavljena meta na glavu zato što je dirnuo nacionalnu svetinju sahranjenu na Kovačima. Sramotno! Čak mislim da bi ih i Alija kritikovao zbog toga. Bio je, čini se, puno razumniji od ovih koje je ostavio iza sebe.

Ispadoše Mladi muslimani ljevičari. A hapsili ih ljevičari. Hm, nešto tu ne štima, Alije mi&nbsp;

Pazi samo ti šta ono tvrdi, da su Mladi muslimani ležali zatvorske kazne u bivšem sistemu upravo zato jer su se borili za slobodu izražavanja. Nimalo naivna tvrdnja jer se sa njom temeljno mijenja smisao postojanja Mladih muslimana kao vjerske grupacije koja je imala samo religijsku i nikakvu drugu agendu&nbsp;

Suština je da je mladom karikaturisti stavljena meta na glavu zato što je dirnuo nacionalnu svetinju sahranjenu na Kovačima. Sramotno! Čak mislim da bi ih i Alija kritikovao zbog toga. Bio je, čini se, puno razumniji od ovih koje je ostavio iza sebe

(Ne)namjeran poziv na linč

Do 1980. godine nisam imao pojma da u Bosni i Hercegovini živi i radi čovjek po imenu Alija Izetbegović. Poznavao sam dvojicu ljudi s takvim imenom. Štaviše, jedan je bio čak i brat Alije Izetbegovića. Radi se o zubaru Izetbegoviću koji je živio u Gradačcu, a bio je oženjen jednom mojom daljom rodicom, tako da sam jednom prilikom, posjetivši Gradačac, upoznao i tog vrlo simpatičnog čovjeka.&nbsp;&nbsp; Kako mi je prodavač nudio da zamota novine
Drugi Izetbegović kojeg sam upoznao bio je profesor na Šumarskom fakultetu, vrlo šarmantan, simpatičan, drag, društven itd. Aliju Izetbegovića, o kojem je riječ u ovim tekstovima, upoznao sam 1980. godine tako što me je tadašnji urednik domaće literature u „Svjetlosti“, rahmetli Alija Isaković pozvao i pitao da li bi ja napisao recenziju za jedno djelo koje je napisao čovjek nepoznat do sada, ali čovjek čiju knjigu neće da ocjenjuju mnogi ljudi kojima je to nuđeno. 
Ja sam mu na to odgovorio da, ako je jedan čovjek bio spreman uložiti toliko vremena i energije da napiše 400 strana i stvori djelo, za koje Alija Isaković kao urednik smatra da je od interesa, zašto ja ne bih bio spreman da potrošim četiri dana da pročitam to djelo i da dam svoje mišljenje o njemu.&nbsp;
Smatram, štaviše, da sam obavezan kao profesor da dajem mišljenja o radovima ljudi i da ih na taj način ili pomognem u njihovom radu i omogućim im daljnji napredak ili ih zapravo razuvjerim u njihov talent. Obično ljudi najčešće uobražavaju da imaju talenta kad ga zaista i nemaju.&nbsp;&nbsp;Tako sam stupio u kontakt s jednim čovjekom koji mi se predstavio kao pravnik i koji radi u jednom građevinskom preduzeću. Dao mi je svoj rukopis, razgovarali smo o općim pitanjima, i ono što sam zapazio je da čovjek ima vrlo čvrsta uvjerenja. Pratio sam vrlo pomno šta se zbiva u našem svijetu, pogotovo muslimanskom dijelu, pratio sam sve muslimanske listove i časopise. 
Interesantno je bilo da, kad bih došao na kiosk kod Begove džamije, gdje su se prodavale muslimanske novine, onaj prodavač bi mi obično ponudio da mi ih zamota u papir da se ne vidi. Ja sam rekao što da krijem ono što mi treba, što ću čitati. Čitao sam i „Preporod“ i „Glasnik“ i razne druge publikacije, nastojeći da razumijem šta se to zbiva.

Osjetilo se da se nešto zbiva među nama, muslimanima, u Bosni i Hercegovini, ne samo među nama u BiH, nego i u cijelome svijetu. Da se neke stvari kreću ka nekim kulminacijskim tačkama, što će se poslije i pokazati, kao u Iranu, kao u Siriji i drugim arapskim zemljama na cijelom Magrebu. Tako da sam nastojao da zapazim ima li nekih novih tonova u načinu mišljenja naše uleme ili onih ljudi koji sarađuju u tim časopisima. 


Položaj islama između Istoka i Zapada&nbsp; Zapazio sam jednoga pisca, naravno pisali su pod pseudonimom, i mogu pretpostaviti da bi to mogao biti Alija Izetbegović, ali nisam siguran, jer nije imao onu radikalnu liniju koja će se kasnije ispostaviti. 
U osnovi, pročitao sam pomno njegovu knjigu i napisao obimnu recenziju u kojoj sam konstatirao – prvo, da je tema o kojoj autor piše legitimna, to znači da je tema koja se raspravlja u nauci i publicistici i da nije ništa izmišljeno ili ništa što bi bilo izvan konteksta intelektualnoga interesa. 
Dakle, da je ona prisutna kod nas i u Bosni sve od onog časa kad nas je Evropa Berlinskim kongresom priključila u evropski kulturni krug i odvojila nas od Istoka, od islamskoga svijeta kojemu smo do tada pripadali, tako da se postavilo pitanje ne samo u općem kontekstu, u općem smislu riječi, kakav je položaj islama između Istoka i Zapada, shvatili mi Istok kao pravoslavlje, a Zapad kao kršćanstvo ili shvatili Zapad kao zapadnoevropsku civilizaciju i Istok kao istočne civilizacijske sisteme. 
Uglavnom, ono što je bilo za mene zanimljivo je to da je kod nas vrlo rano, još za vrijeme Austrije, počela da se razmatra ta problematika, pa je Hifzi Bjelevac napisao jednu zanimljivu raspravu o tome. Pa je jednu, da tako kažem raspravu pod naslovom „Orijent na Zapadu“ o BiH napisao kasnije poznati advokat i čak član vrhovnog štaba Draže Mihailovića, čije ime neću da spominjem da se ne povlači, zatim mnogi drugi pisci kod nas koji su tematizirali taj problem šta je sad s nama kad se nalazimo s jedne strane pod vrlo velikim pritiskom zapadnoevropske civilizacije, a posebno katoličkog elementa koji je ofanzivan prema nama i, s druge strane, kad je nestao taj element koji nas je povezivao.
Kad je nakon Balkanskih ratova prekinuta i svaka veza između nas i Osmanske države, zatim moderne Turske i uopće islamskog Istoka. Dakle, smatrao sam da autor raspravlja o jednoj legitimnoj temi. 
Pronalaženje povjerenika „Amnesty Internationala“ 
Drugo, da autor pokazuje u raspravi kompetenciju dostatnu za raspravu, jer sam konstatirao da on vrlo dobro poznaje problematiku islama, nešto manje dobro i iscrpno poznaje problematiku zapadnoga i istočnoga svijeta. Međutim, manjkavost nije takvog karaktera da bi omela da se uoče razlike i eventualne suprotnosti koje se tu javljaju. Cijelo djelo sam ocijenio kao vrijedno da se objavi, naravno uz određene primjedbe koje sam stavio, metodološkog karaktera i stilističkog karaktera itd.&nbsp;&nbsp;Kad sam predao recenziju autoru, nisam očekivao da ćemo uskoro, ne samo autor nego i recenzija i ja, postati predmet policijskih istraga, pa čak i kasnije autor je dospio i na sud, bio je optužen za stvaranje nekakve grupe političkog karaktera.
Tada sam upoznao Aliju Izetbegovića, kakvog sam kasnije višeratnog, a pogotovo nakon što je uhapšen i što je optužen za stvaranje antidržavne grupe s namjerom da se dovede u pitanje režim u državi i sistem politički itd. Mene je, naravno, ono što sam saznao čitajući djelo Izetbegovićevo intrigiralo i zanimalo, jer sam želio da vidim šta je to, ustvari, dublje pa sam se zanimao i za stanje njegovoga suđenja.
Tako sam posredovao i u pronalaženju povjerenika „Amnesty Internationala“, koje sam smatrao da su neophodni da bi pratili taj proces u smislu da li se on vodi korektno sudski, s obzirom na to da se u svim totalitarnim režimima procesi vode uglavnom na osnovu svjedočenja, a ne na osnovu materijalnih dokumenata i logičkih čvrstih dokaza.
Tako je Alija Izetbegović na neki način ušao u moj život.

Zapazio sam jednoga pisca, naravno pisali su pod pseudonimom, i mogu pretpostaviti da bi to mogao biti Alija Izetbegović, ali nisam siguran, jer nije imao onu radikalnu liniju koja će se kasnije ispostaviti

Kad sam predao recenziju autoru, nisam očekivao da ćemo uskoro, ne samo autor nego i recenzija i ja, postati predmet policijskih istraga

U svim totalitarnim režimima procesi se vode uglavnom na osnovu svjedočenja, a ne na osnovu materijalnih dokumenata i logičkih čvrstih dokaza

Kako smo autor, recenzija i ja postali predmet istraga

Da Bosanci i Hercegovci mogu uspjeti bilo gdje da se nalaze i bilo šta da rade, dokaz je i Adnan Prohić, mladi glumac iz Zagreba bh. porijekla. 
On je u holivudskom crtiću o čuvenom superjunaku „Spider-MAN: Novi svijet“ posudio glas malom Spajdermenu, dječaku Majlsu Moralesu (Miles), kojem u originalnoj verziji glas posuđuje Šamik Mur (Shameik Moore).
Malo ko danas ne poznaje većinu Marvelovih junaka, među kojima je i najpoznatiji čovjek pauk na svijetu. Ni manje ni više, u originalnoj američkoj verziji Spajdermenu je glas posudio slavni Nikolas Kejdž (Nicholas Cage). 
Adnan Prohić rođen je 5. avgusta 1990. godine u Zagrebu, ali je porodica s očeve strane porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Na svoje korijene je ponosan te često dolazi u Tuzlu, Gračanicu i Sarajevo, gdje mu dio rodbine i živi.

Prohić: Rodbina u Gračanicu, Sarajevu i Tuzli

Glas za Spajdermena

Kanonada optužbi iz usta mahom besposlenih Facebook komentatora, pametnjakovića i moralista na dnevnoj osnovi od prije dva dana sručila se na grbaču majke čiju je rođenu djecu u Bihaću pobio njen rođeni suprug, odnosno njihov rođeni otac.
Sigurno niko od onih koji javnim uvredama i mahalanjem u majci traže krivca zato što je njen muž usmrtio njihovo troje nedužne djece, a onda digao ruku na sebe, ne zna kakav je život u četiri zida vodila ova porodica, kako su i od čega živjeli, jesu li imali šta da jedu... 
Da li je iko od ovih što drže moralne vazove po FB-u spreman potvrditi da li je ubica vlastite djece Admir Sović bio mentalno (ne)uračunljiv. Ono što je on uradio, da se razumijemo, to normalan i odgovoran čovjek sigurno nikad uradio ne bi.
Admir Sović, nakon što je ubio svoje troje djece, presudio je sam sebi. Facebook „mudraci“, neodgovorni i mahalski „analitičari“ širom BiH, posebno oni iz bližeg okruženja ove nesretne porodice, trenutno se utrkuju ko će prije presuditi Admirovoj supruzi, odnosno majci nesretne djece Leili Sović. Zašto?
Šta je to u nama toliko pogano pa se, umjesto saosjećanja, utjehe i zabrinutosti trudimo da tuđu nesreću učinimo još većom i žešćom samo da bismo pokazali kako smo mi, eto, dobri, moralni i fini, a oni koje je nesreća pogodila loši i da su zato nesreću i zaslužili. Šta?! Kakvi smo to mi ljudi?
Ne postoji na ovom svijetu razlog da neko bilo čiju, a posebno svoju dječicu namjerno pošalje u smrt. To može samo zločinački ili neuračunljivi um. Svi drugi razlozi koje ovih dana emitira FB mahala, kao opravdanje onoga što je učinio nesretnik iz bihaćkog Malog Luga, pred tom činjenicom padaju u vodu. 
Trud mnogih da presuđuju majci kojoj je gubitkom djece već presuđeno govori o nama mnogo više nego što mi mislimo. Najprije, nismo dobri ljudi, a onda sve ostalo.

Šta je to u nama toliko pogano pa se, umjesto saosjećanja, utjehe i zabrinutosti, trudimo tuđu nesreću učiniti još većom

Iživljavanje nad zločinom u Bihaću

Od Čapljine pa do Zagreba 
Od Orašja pa do Jadrana
Kao bista Franje Tuđmana
Svijetlim suncem obasjana
Ponosito sred Balkana
Deklaracijo, Deklaracijo


Širom svijeta put nas vodio
Ljubića u Sabor odnio
Željanu za Strazbur spremio
Uvijek si mi mrska bila
Paradržavice mila
Deklaracijo, Deklaracijo


Štuješ svoje Praljke, Prliće
Čoriće i Brune Stojiće
Štuješ svoje uzepeovce
Petkovića i Pušića
Po Evropi pukla priča

Deklaracijo, Deklaracijo
Krv se mnoga za te prolila
Haška presuda ogolila
Thompsonova pjesma bodrila
U uredu, na komodi
Plenković će da te rodi
Deklaracijo, Deklaracijo

Magija je nestala

Lijevi ublehaši, drugarice i drugovi...

Nema predaje

Ko je ubio Ćelu, opet vas pitam?

Supertalent velikog srca

SAO MEDICINA

Golgeter za veće domete

Šta su nama ljudska prava

Majstor svog zanata

Nepotrebna Deklaracija

Kožo i Boro jedne rasute mladosti

(Ne)namjeran poziv na linč

Kako smo autor, recenzija i ja postali predmet istraga

Glas za Spajdermena

Iživljavanje nad zločinom u Bihaću

DEKLARACIJO

Kolumne

Magija je nestala

Lijevi ublehaši, drugarice i drugovi...

Nema predaje

Ko je ubio Ćelu, opet vas pitam?

Supertalent velikog srca

SAO MEDICINA

Golgeter za veće domete

Šta su nama ljudska prava

Majstor svog zanata

Nepotrebna Deklaracija

Kožo i Boro jedne rasute mladosti

(Ne)namjeran poziv na linč

Kako smo autor, recenzija i ja postali predmet istraga

Glas za Spajdermena

Iživljavanje nad zločinom u Bihaću

DEKLARACIJO