Kratko nam je pamćenje, prebrzo zaboravljamo. Ima Sarajevo taj pogani običaj da zaslužne ljude bez milosti strovali u blato. Trenutak kad nekadašnjem idolu ukine status gradskog heroja. Čast rijetkim izuzecima, ali iskreno se zapitajmo gdje je i šta radi Dragan Vikić.&nbsp;&nbsp; Slučajan susret (lica u tami) prošle sedmice. Od ročišta do ročišta provodi dane. Jednom sam ovdje napisao, a rado ću i ponoviti - slavni komandant brani se od optužbe za zločin koji nije počinio! U školama nas uče da je pravda spora i dostižna. Iskustvo opet kazuje, nepravde su brže, ažurnije, češće dolaze. Vikićeva sudbina klasičan je dokaz. 
U vrijeme takozvane patriotske euforije lokalni političari obećavali su kule i gradove, novac i privilegije, za odbranu optuženog komandanta. Da je barem ostvarena polovina silnih obećanja, skupilo bi se tu finansija i za znatno kompleksnije pravosudne predmete od zločina u Velikom parku. Koji je, cijelo Sarajevo šuti, počinio Nedžad Herenda, režimski ubica i dobrovoljni emigrant pod zaštitom bošnjačke kvazielite u dalekoj Holandiji. Neka visi Vikić k'o nesretni Pedro, poznata je izdajnička krilatica SDA-ovskih mont(až)era.
Kafkijanski proces na Sudu BiH napreduje sporim tempom. Nažalost, ovaj svijet u međuvremenu će napustiti i Vikićev branilac, čuveni advokat Fahrija Karkin. Kojeg su, eto, pred kraj života u sarajevskoj Općini Stari Grad providno lagali samo da ne bi proveli već usvojenu odluku o uplati finansijske pomoći za odbranu važnog klijenta. „Izvlakuša“ načelnika Ibrahima Hadžibajrića i njegovih posilnih birokrata bila je da Vikić ne živi na području dotične općine. Stoga mu, jelte, ne treba ni pomagati. Nek' se sam snalazi, odlučio je Hadžibajrić.
Iz Novog Grada, eldorada pod komandom Semira Efendića, za Vikićevu obranu jedva je uplaćeno duplo manje novca nego je odredilo Općinsko vijeće. I Efendić, dakle, poput svog starogradskog kolege, transparentno vjeruje da ratni komandant Specijalne jedinice ne zaslužuje pažnju preko tri hiljade maraka sadake iz budžetske sehare. Aferim, načelnički polusvijete!
Kažem, kratko nam je pamćenje, prebrzo zaboravljamo. Ima Sarajevo taj pogani običaj da zaslužne ljude bez milosti strovali u blato.

Ima Sarajevo taj pogani običaj da zaslužne ljude bez milosti strovali u blato

Poderi zastavu, Dragane Vikiću!

Nekadašnji rukometni as visočke Bosne i bivši reprezentativac BiH Edhem Sirćo, koji je trenutno trener vodećeg tima Premijer lige BiH, poznatom sportskom kolektivu iz Visokog vraća stari sjaj.&nbsp;Nakon povratka u Premijer ligu BiH, RK Bosna prošle je sezone bio šesti u prvenstvu i igrao finale Kupa BiH, a u minuloj polusezoni otišao je nekoliko koraka naprijed.&nbsp; Poslije najbolje polusezone u posljednjih 20 godine, u kojoj je Sirćo trasirao put RK Bosna da prvi dio sezone završi na diobi prvog mjesta s Gračanicom, Visoko ponovo živi za rukomet.
Cilj je za 65. rođendan donijeti titulu u ovaj rukometni grad, tako da je igrački kadar pojačan reprezentativcem BiH Muhamedom Toromanovićem, koji igra na poziciji pivota. 
Edhem Sirćo rođen je 20. septembra 1973. godine u Visokom. Bivši je rukometni reprezentativac BiH. Igrao je na poziciji desnog beka, a osim što je nastupao za RK Bosna Visoko, branio je boje i Bosne iz Sarajeva, Izviđača i Sloge iz Doboja.
U svojoj igračkoj karijeri više je igrao u Ligi prvaka, EHF Kupu i Čelendž kupu, te je više puta osvajao prvenstvo BiH i Kup BiH.

Cilj je za 65. rođendan donijeti titulu u ovaj rukometni grad, tako da je igrački kadar pojačan reprezentativcem BiH Muhamedom Toromanovićem

Sirćo: Trasirao put RK Bosna do prvog mjesta

Visoko ponovo živi za rukomet

Smjestimo li region u školski razred, začas ćemo prepoznati Hrvatsku kao najjačeg dječaka koji tuče sve ostale, a naročito voli da se iživljava na onima što su najslabiji. Medicinskim rječnikom rečeno, Bosna i Hercegovina zaostaje u razvoju, a Hrvatska ima psihološki poremećaj zbog koga doživljava sadističko samozadovoljenje kada muči, maltretira i teroriše nemoćne. Tek što prođem Klek, eto ti glisera hrvatske policije Nedavno je u Hrvatskom saboru donesena Deklaracija o Bosni i Hercegovini. - Nije tu riječ o uplitanju u unutrašnje stvari vaše zemlje - kažu desničarski parlamentarci. Božo, umjereno inteligentni, Ljubić, kaže: - Ako mogu Amerika i Njemačka da iznose svoje stavove o Bosni i Hercegovini, zašto to ne bi mogla i Hrvatska? Ima tu, Božo moj, jedna mala razlika. Bosna i Hercegovina nije ratovala sa Amerikom i Njemačkom i te dvije zemlje nisu osuđene u Hagu za udruženi zločinački poduhvat. Hrvatska jeste. I sada taj osuđenik, dakle Hrvatska, drži Bosni i Hercegovini predavanje kako treba da se ponaša. Izvinjavam se, ali to je u najmanju ruku nepristojno. Zašto ovo rade? Zato što im se može. Slobodan pristup međunarodnim vodama je zagarantovano pravo svake zemlje, makar ona imala izlaz na more u dužini od samo jednog metra. E sada recimo da ja imam love da sebi kupim jahtu od 14 metara, i recimo da imam znanja da njome upravljam, i onda recimo da se sa tom svojom jahtom, sa bosanskom zastavom, uputim iz Neuma u Italiju. Govno. Tek što prođem Klek, eto ti glisera hrvatske policije sa sve upaljenom rotacijom, zaustavljaju moju imaginarnu jahtu i naređuju ovom imaginarnom kapetanu da skrene u luku Ploče kako bi se obavila pasoška kontrola. Imaju li na to pravo? Nemaju. Da li to praktikuju? Praktikuju. Zašto? Zato što im se može. Mali i Veliki Školj ne pripadaju Bosni i Hercegovini nego Hrvatskoj. Tako, potpuno bezveze, bez ikakvog strateškog interesa, pod izgovorom da su papiri u gruntu falsifikovani, tvrdi Hrvatska. Ta dva mala otočića, te dvije nenaseljene tačkice na mapi, nema nikakve sumnje, pripadaju Bosni i Hercegovini. Zašto onda Hrvatska insistira da su njen teritorij? Zato što im se može. Nacionalističke vilice to ne mogu sažvakati Uvezati hrvatski teritorij Pelješkim mostom, kažu, je nacionalni interes. Riječ je o glupom i nacionalnim težnjama utemeljenom rješenju. Nema sumnje da je autoput u zaleđu Neuma deset puta jeftiniji, kraći i praktičniji način da se Dubrovnik uveže sa ostatkom Hrvatske. Ali, zaboga, to zaleđe se ne nalazi u „lijepoj našoj“, a to nacionalističke vilice ne mogu sažvakati. Ide se zato na izgradnju Pelješkog mosta, a Bosnu i Hercegovinu nećemo ni konsultovati, mada taj most pravi direktnu barijeru pristupu međunarodnim vodama. Zašto? Zato što im se može. Ko zna koliko miliona vrijedne nekretnine koje Bosna i Hercegovina i Srbija imaju u Hrvatskoj ne mogu da se vrate vlasnicima. Oko ove priče se vrti jedna od najbezočnijih laži koja je ikada postavljena u međunarodnim odnosima regiona. Kažu, dokažite svoje vlasništvo pa će vam nekretnina biti vraćena. Kako da se više dokaže vlasništvo nego što je ime u gruntu? Šta ko ima dokazivati vlasništvo ako je upisan kao vlasnik u gruntu i koji je to papir i dokaz koji treba podnijeti? Zašto ovo rade? Zato što im se može Pustošenje juga Hrvatske od crnogorskih rezervista, u odnosu na ovu pljačku, izgleda kao dječija igra. Hrvatski sabor izglasava zakon kojim legalizira pljačku imovine Bosne i Hercegovine i Srbije, a sve to u interesu vlastitih tajkuna koji su zaposjeli te nekretnine decenijama. Zašto to rade? Zato što im se može. Kamere međunarodnih udruženja koja se bave zaštitom ljudskih prava snime hrvatsku policiju duboko u teritoriju Bosne i Hercegovine kako, prilično grubo, vojnički disciplinovano, sa dugim cijevima, utjeruju izbjeglice iz Hrvatske. Kasnije se pravdaju kako je riječ o legalnom institutu odvraćanja, a i budali je tu jasno kako se ovdje ustvari radi o legaliziranju švercovanja ljudi. Zašto ovo rade? Zato što im se može. U Evropskom parlamentu hrvatski zastupnici se satraše od posla, kucaju, printaju, pišu, agitiraju kako bi što više ocrnili Bosnu i Hercegovinu. Izbor Željka Komšića je direktan povod. Ne, nije to petljanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Sasvim je, valjda, normalno da Hrvatska određuje ko će biti izabrani predstavnici u drugoj državi. Zašto ovo rade? Zato što im se može. Hrvatski premijer Plenković, školovani evropski diplomata, ali duboko u sebi providni, lokalni nacionalista, uporno tvrdi da Bosna i Hercegovina nema većeg prijatelja od Hrvatske. Nemojte nam više pomagati, molim vas! Kuku ti je nama, kakvi su nam tek neprijatelji ako si nam ti prijatelj. Ali, kaže narod: „Možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš“. Nadati se u ispravnost ove narodne mudrosti. Zašto? Zato što nam se ništa drugo ne može.

Hrvatski premijer Plenković, školovani evropski diplomata, ali duboko u sebi providni, lokalni nacionalista, uporno tvrdi da Bosna i Hercegovina nema većeg prijatelja od Hrvatske. Nemojte nam više pomagati, molim vas! Kuku ti je nama, kakvi su nam tek neprijatelji ako si nam ti prijatelj

Bosna i Hercegovina nije ratovala s Amerikom i Njemačkom i te dvije zemlje nisu osuđene u Hagu za udruženi zločinački poduhvat. Hrvatska jeste. I sada taj osuđenik, dakle Hrvatska, drži Bosni i Hercegovini predavanje kako treba da se ponaša

Medicinskim rječnikom rečeno, Bosna i Hercegovina zaostaje u razvoju, a Hrvatska ima psihološki poremećaj zbog koga doživljava sadističko samozadovoljenje kada muči, maltretira i teroriše nemoćne

Nasilnik zvani Hrvatska

U Bosni i Hercegovini život je jeftiniji nego igdje na svijetu. I samo ovdje u vodu pada ona starinska da se sve može kupiti osim zdravlja.&nbsp; 
Zato bogati ovdje mogu živjeti i preživjeti, a ostali su prepušteni dobroj (ili uglavnom lošoj) volji lokalnih moćnika, kabadahija, šerifa, ministara, njihovih familija, supruga.
Bugojno se još trese od straha nakon što su od meningokokne sepse oboljele dvije bebe. U jednom selu u posljednje su tri godine od kobne bolesti umrle tri bebe. Neke od njih nisu dočekale ni da stignu do najbliže bolnice u Travniku. Ostali su ucviljeni roditelji, rodbina, komšije.
Za bebe, ali i odrasle koji se mogu zaraziti, vakcina nema. Ima ih u Srbiji, gdje su obavezne, ima ih u Hrvatskoj, gdje je u toku proces uvođenja u kalendare cijepljenja. Kod nas, gdje godišnje, kažu dobro upućeni izvori, bude izgubljeno najmanje deset života zbog ovog oboljenja, vakcina nema. 
Zavodi nisu zainteresirani za nabavku, dobavljačima se ne isplati nabavljati kad interesa nema, svi brinu svoju brigu i razmišljaju o profitu, a nama djeca umiru. 
U apotekama vakcinaa košta nešto više od 120 KM, što je za mnoge porodice nezamisliva svota. Pa i kad je riječ o vakcini!
Slična je situacija i s cjepivom protiv sezonske gripe. Nikad ih manje nije nabavljeno i iz kantonalnih zdravstvenih zavoda saopćavaju da su doze uglavnom potrošene. Tek smo u januaru, čeka nas kraj zime, pa početak proljeća i ne treba biti epidemiolog pa pretpostaviti da nas novi val gripe možda tek očekuje.
No, vakcina nema. Iz Domova zdravlja Kantona Sarajevo iznenađeno poručuju da će za iduću godinu morati nabaviti više doza. Ovogodišnji ih je odziv iznenadio. U RS vakcine više nema ni za lijeka... Posljednje doze troše se još i u Tuzli, Zenici, Mostaru...
Zato je ovdje život jeftin. Skupo plaćamo greške onih koji su skupo plaćeni da budu u službi građana!

Zavodi nisu zainteresirani za nabavku, dobavljačima se ne isplati nabavljati kad interesa nema

Skupe greške

Više od 20 godina Makedonija je bila blokirana. Svaki korak naprijed poništila bi grčka vlada zbog spora u vezi s imenom. 
Makedonske su vlasti više od 20 godina prkosile i inatile se, a da se i ne pokušaju uhvatiti ukoštac i riješiti višegodišnji problem koji bi državi, a samim ti i građanima, omogućio bolji i prosperitetniji život.
Tek nakon što je s vlasti skinuta retrogradna i dokazano korumpirana vlast, kojoj je očito odgovarala stagnacija za njene prljave poslove, makedonske vlasti smogle su snage da učine korak koji će im omogućiti brz napredak. 
Nove snage koje su došle na vlast u liku premijera Zorana Zaeva krenule su brzo i žestoko u promjene. Provedene su neugodne reforme, a kroz mukotrpne pregovore postignut je dogovor, odnosno kompromis s Grčkom o promjeni imena, ali i s vlastitim narodom. Republika Sjeverna Makedonija ime je koje odgovara Grčkoj, a ne udara na ponos Makedoncima. 
Kompromis je to za koji je najviše zaslužan upravo Zoran Zaev, a zbog toga će mu se morati pripisati i rapidni napredak države, koji će ustupiti nakon što Grčka odblokira pristup ove države u EU, ali i NATO.

Dogovor o promjeni imena omogućio Makedoniji skori ulazak u EU, ali i NATO

Kompromis za brži napredak

Nastavlja se Trampova sapunska opera, ali mnogima nije do plača ili smijeha. Zbog njegovog brutalnog zatvaranja vlade trpi više od&nbsp; 800.000 državnih uposlenika, jer su već treću sedmicu bez plaća, uključujući kontrolore letenja, poreznike i one koji u Stejt departmentu štampaju pasoše.Drugi se ubrzano prestrojavaju, pa cijeli ešalon predsjedničkih&nbsp; kandidata, njih više od 20, budi nadu da će nam biti bolje. I da svijetu i američkim saveznicima neće biti gore.Novi “kineski zid” - uzaludU međuvremenu, predsjednik nastavlja uvjetovati svoj potpis na prekid tzv. shutdown (zatvaranja) vlade, fakturom Kongresu teškom više od pet milijardi dolara za izgradnju zida s Meksikom.U kampanji 2016. godine, ali i sve donedavno Tramp je obećavao da će Meksiko platiti izgradnju tog između 1.100 i 1.400 kilometara dugog i oko 10 metara visokog zida. Ceh bi na kraju trebali&nbsp; platiti Amerikanci. Ali, ko vas pita!Sve i da bude izgrađen, bilo bi to manje od 50 posto od 3.000 kilometara američko-meksičke granice putem koje zaista stižu i droga i kriminalci i ostali ilegalci.Ipak je “Trampov zid” u potpunoj kontradikciji s američkim vrijednostima. Nensi Pelosi (Nancy), spiker nove demokratske većine u 116. sazivu Kongresa, sve češće ponavlja da je izgradnja takvog zida - nemoralna.Pelosi izvodi iz takta impulsivnog Trampa stavljajući mu do znanja da je među ulizicama s kojima se okružio sve više onih koji znaju reći “ne, gospodine predsjedniče”!Uz sve, nemoguće je izgraditi novi “kineski zid”, posebno ne u Americi i ne u dolini famozne rijeke Rio Grande, poznate po vestern filmovima, u kojima preko nje uvijek bježe “gringosi”&nbsp; (stranci) - u oba pravca.Kineski zid građen je 1644. godine iz sasvim drugih pobuda i suludo se danas takmičiti sa tih 8.850 kilometara. Teško je Trampov zid staviti i u bilo koji drugi kontekst kad između Istoka i Zapada nema ni onog “malog”, ali opakog Berlinskog zida - od svega 160 (ideoloških) kilometara.Partija pokera i vanredno stanjeDržeći “zid” kao glavnu temu u javnom diskursu, Tramp samo produžava haos oko sebe. Pokušava skrenuti pažnju s istrage specijalnog istražitelja Roberta Milera (Mueller), koji će prve nalaze o predsjednikovim ruskim vezama objaviti možda već narednog mjeseca.

Trampu se, izgleda, nije omaklo, kako bi vladu mogao držati zatvorenu još mjesecima i godinama, do kraja svog mandata. Mnogi strahuju da bi, navodno, “zbog zida” Tramp mogao proglasiti vanredno stanje u zemlji, pravdajući to “ugroženom nacionalnom sigurnošću”. Amerikanci baš i nisu Turci, Brazilci, Egipćani ili Filipinci, da se brzo sviknu na vanredno stanje.Posljednji put je to učinjeno nakon 11. septembra 2011. godine, izuzmemo li proglase usljed elementarnih nepogoda. Ne zna se, naime, kako bi to izgledalo s Trampom. Skeptici se čak pitaju bi li to bilo nalik vanrednom stanju iz 1861. godine uoči građanskog rata u Americi?Jer, Tramp ne bira sredstva. Već je uhvaćen u laži (više puta) i dok je govorio kako iz Latinske Amerike prema meksičkoj granici ide nekoliko hiljada terorista, neki opasni tipovi “bliskoistočnog porijekla”. Demantirana je tako portparol Bijele kuće Sara Hakabi Sanders (Sarah Huckabee), koja to nije mogla prodati, čak ni na FOX televiziji, omiljenom Trampovom mediju. I tamo su opovrgnuli tvrdnje kako 4.000 terorista stiže u Ameriku preko Meksika, pa nam “zato treba” zid.Demokratska smjena u Bijeloj kućiNa tom političkom frontu između Trampa i vodstva Demokratske stranke započela je, kažu američki komentatori, finalna partija pokera. “Ne zna se samo ko će prvi trepnuti”.Ali se zna da je to borba na sve ili ništa i da bi pobjednik mogao odnijeti sve, te da se kompromis, kao temeljni postulat svake politike, možda s Trampom nikad neće postići. Umjesto fokusa na najavljivani zakon o infrastrukturi vrijedan više od trilion dolara za opravku puteva, mostova, željezničkih pruga i izgradnju novih aerodroma, Tramp bulazni o zidu s Meksikom. A zna, više je šanse da ta vještačka barijera nikad ne bude izgrađena nego da po njoj pamte američku civilizaciju.Većinski republikanski Kongres prošle 2018. odbacio je Trampov desetogodišnji infrastrukturni plan vrijedan 1,5 triliona dolara. Nema, dakle, razbacivanja para ni za zid, jer valja opraviti stare i graditi puteve nove. Problem je što će se ubrzo udariti po džepu Amerikanaca. Čak i u bogatoj Americi moguće je arbitrarno, a ne tržišno povećanje cijena nafte - 18,4 centi za dizel i 24,4 centa za benzin po galonu (galon je manje od 4 litra – 3,785 litara.Rekordno jeftina nafta ovdje u Njujorku košta manje od tri dolara po galonu. Cijena goriva bi više nego zid s Meksikom mogla postati važna politička i izborna tema u Americi. Brzo će se, već do kraja ovog mjeseca znati i ko će od poznatih demokrata na izborni megdan Trampu naredne godine. Naravno, ako ovog predsjednika do tada ne smijene ili on sam ne da ostavku.Među političkim “teškašima” prva se za predsjedničke izbore 2020. prijavila Elizabet Voren (Elizabeth Warren). Ona je stručnjak za socijalna pitanja i jedna je od vodećih pravnika u oblasti bankrota, kako ličnih tako i korporacijskih. To bi moglo biti super aktuelno ako Ameriku opet pogodi najavljena recesija.Elizabet nema ni političkog bagaža poput Hilari Klinton (Hillary Clinton), jer je relativno nova u politici - senatorka je od 2013. godine. Prije toga je predavala pravo na čuvenom Harvardu. Reklo bi se, s Elizabetom bi nam sigurno bilo bolje.

Među političkim “teškašima” prva se za predsjedničke izbore 2020. prijavila Elizabet Voren

S Elizabetom je bolje

Često se misli da se međuljudski odnosi mogu urediti na civiliziran i uljudan način preko jasno utvrđenih pravila ponašanja. To i jeste dobrim dijelom istina, ali zasigurno ne sva. Naši odnosi prema drugim ljudima su toliko raznovrsni, složeni i često veoma nepredvidivi. Upravo u ovoj sivoj zoni nepredvidivosti odnosa prema drugima se pokazuju u punoj mjeri naša civiliziranost i uljudnost. Mogli bismo to nazvati područjem slobodne improvizacije, kao u muzici.Upravo karakteristika naše ljudskosti jeste da se sve ne može podvesti pod pravila, pa i kada je riječ o moralu i etikeciji, te da je ostavljeno puno prostora za našu vlastitu maštu i osjećaj. Osjećaj za drugoga. Najjasnije se to vidi onda kada je važnije ne poštovati pravila da bi se poštovala ljudskost drugoga. Kada je važnije prekršiti neko pravilo da bi dostojanstvo drugog bilo uvaženo. Kada je važnije imati sluha za drugoga nego istaći svoje neupitno pravo ili posegnuti za kaznom.Tužne pričeDanas svjedočimo kažnjavanju mnogo više nego odgajanju. Lakše je isključiti učenika iz škole jer se nije ponašao prema pravilima nego mu prići, čuti ga i dokučiti njegove probleme. A problema danas ima toliko da ni djeca nisu pošteđena skrivanja u sebi tužnih roditeljskih priča. Oni te roditeljske priče nose na svojim plećima i bore se s njima kako znaju i umiju. Nekad i ne uspiju u tome.Meris je bio učenik ugledne škole. Svi su ga znali kao mladića koji se ne boji. Ni starijih, ni jačih, ni pravila. Ničega. Šuškalo se da je sklon kršenju pravila. Čak otimanju tuđeg. Svaki put bi nanovo dobio kaznu. No to nije pomagalo da promijeni ponašanje. Roditelji, zabavljeni svojim brigama, nisu mogli, a možda ni znali, pomoći mu. Onda, jednog dana, u njegov život je ušao učitelj maternjeg jezika. Dao mu je prvi zadatak. Nije uspjelo. Nije uradio. Dao mu je drugi. Počeo je rješavati, ali nije uspio. Onda ga je uključio u školsku sekciju u kojoj se isključivo govori, uči argumentacija, uči debata. Meris se nije najbolje snalazio, ali učitelj je bio uporan. Merisu je govorio da mu baš on takav, jak i neustrašiv treba kako bi pripremili jednu debatu.Biti istiMalo-pomalo mladić je počeo dolaziti na sate školske sekcije. Jednom nije htio da priča. Tako su barem svi mislili. Učitelj ga je izveo vani i pitao šta mu je. Nije htio reći. Odveo ga je na sok. Sjeli su. Tad je mladić rekao da je gladan. U kući nije bilo ničeg za jelo. I počeo je svoju priču. Htio je da ima što i njegovi vršnjaci. Gledao ih je kako odrastaju uz sve što požele, a on to nije mogao imati. Često bi svraćao do obližnje trafike, malo gledao u naslovne stranice novina, malo bi ukrao neku čokoladicu uvjeravajući sebe da to nije zlo djelo jer i oni na naslovnim stranicama novina kradu, a „ispadnu“ u novinama. Htio je da bude kao oni.Učitelj se zamislio. Nije imao svoje djece, ali ga je Merisova priča veoma uznemirila. Shvatio je tad mnogo više od onoga što mu je mladić rekao. Shvatio je da uzori djeci koja prolaze teške životne priče nisu, zapravo, uspješni poslovni ljudi, nego oni s druge strane zakona i reda. Odlučio je spasiti ovaj mladi život rušeći norme, pravila, konvencije. Umjesto da ga kazni što nije uradio zadatak za sekciju, nagradio ga je pićem i jelom.Dani su odmicali, mladić je sve više vjerovao učitelju, radio je i trudio se. Konačno, na kraju godine s uspjehom je završio razred. Ujedno i srednju školu. Rekao je učitelju da će se prijaviti za rad u Švedskoj. Od fakulteta, rekao je, nema ništa, ali želi da radi i da se oduži učitelju što mu je pružio svoje povjerenje. Otišao je, a nakon nekoliko mjeseci se nakratko vratio u svoj rodni grad, otišao do učitelja i rekao mu da mu duguje svoj novi život. Sekcija u kojoj je bio je u toj zemlji važna. Zbog odnosa među ljudima. Tako je dobio bodove za dozvolu za rad. Našao je djevojku i dobio dijete. Nazvao ga je po učitelju. Dobro nije u slovu pravila, nego u srcu za drugoga.

Uzori djeci koja prolaze teške životne priče nisu, zapravo, uspješni poslovni ljudi, nego oni s druge strane zakona i reda

„Činite li dobro i posljedice su dobre.“

Pravilo ili tvoje dostojanstvo?

Sjećam se da me Alija Izetbegović, nakon što se vratio iz Amerike, pozvao u prostorije stranke. Sjedili smo u jednoj manjoj sobi, dok je u drugoj, većoj, bio Adil Zulfikarpašić. Nama dvojici je bilo svejedno gdje sjedimo, važno je da smo imali mjesto gdje možemo razgovarati i obavljati poslove.Katastrofalan, a ne spasonosan potez, ne znam samo ko vas je nagovorio na toTu mi je Alija rekao: „Profesore, ti tri mjeseca hodaš po BiH, trošiš vrijeme i novac, a nisi digao ni dinara putnih troškova i dnevnica“. Na to sam ja njega upitao: „Odakle vama novac da isplaćujete to?“ A, on kaže: „Narod počeo da daje, imamo puno priloga, sad imamo novca, nije problem“. Onda sam ja upitao: „Znači, narod daje, a mi uzimamo. Hoćemo li i mi nešto početi davati narodu?“. On se nasmijao i kaže: „Ti si, profesore, tuhaf čovjek“. Odgovorio sam da jesam.Ja sam smatrao da i mi trebamo nešto dati narodu. Kad jedan zemljoradnik od Tuzle dođe i donese prilog za našu muslimansku stranku od 150.000 maraka, što mu sinovi šalju iz Njemačke, onda može i Muhamed Filipović nekoliko dnevnica od putnih troškova priložiti da se Muslimani politički emancipiraju.

Rekao sam: „Pošto je meni jasno da emancipacija neće ići onim pravcem kojim sam ja želio, a to je stvaranje jednog pokreta za očuvanje Bosne, demokratskog pokreta koji bi bio politički, ali ne bi bio ni nacionalni ni vjerski, nego jednostavno politički pokret ljudi koji žele da BiH očuva svoj historijski identitet, ja sam spreman da podržim svaku stranku za koju postoji imalo nade da će djelovati u tom smislu. Prema tome, i tvoju stranku, Alija, ja podržavam zato što vjerujem da ćete djelovati u smislu očuvanja Bosne. Ako se pokaže da to ne budete činili, neću se nimalo ustručavati da se s vama ne slažem“.Tako je i bilo.Jednoga dana Adil Zulfikarpašić pozvao me je i rekao: „Muhamede, da znaš da smo danas postigli veliki uspjeh. Napravili smo veliki korak naprijed u stvaranju demokratske Bosne“. Ja sam ga pitao koji je to korak, a on kaže: „Postigli smo sporazum, izbornu koaliciju sa Srpskom demokratskom strankom (SDS) i Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ)“.Na to sam odgovorio: „E, jeste pogodili ko prstom u nešto! Jeste li vi svjesni toga da su SDS i HDZ stranke Beograda i Zagreba, da one nisu bosanske stranke, da vi, stvarajući s njima sporazum i obavezujući se prema njima, ustvari otvarate vrata srpskom i hrvatskom nacionalizmu slobodnog djelovanja u Bosni, a pošto ćete kao trojni savez sigurno pobijediti i dobiti izbore, onda ćete, znači, i instrumente vlasti dati u ruke srpskom nacionalizmu na jednoj i hrvatskom na drugoj strani. Ja smatram da je to katastrofalan potez, a ne spasonosan potez, ne znam samo ko vas je nagovorio na to.“Dogovorili ste se o podjeli mandata, odnosno o podjeli BiH u smislu ko će upravljati pojedinim segmentima&nbsp;&nbsp;Na to je on meni rekao: „Zar ne vidiš, Muhamede, koliko je to dobro, tri nacionalna lidera izađu pred narod ruku pod ruku zagrljeni i proglase da će stvoriti demokratsku Bosnu, Švicarsku, itd.“Onda sam mu kazao: „Vidi se, Adile, da ti nit' si pratio, nit' si poznavao političke prilike, ni mentalitet politike u Bosni. Pa uvijek su stranački lideri sjedili zajedno u birtijama i klubovima, igrali karata i pili, a slali su svoje predstavnike da se tuku“.Znao sam da će se dalje dešavati ono što izvori političkog mišljenja i djelovanja diktiraju, a to su u ovom slučaju za Srbe Beograd, a za Hrvate Zagreb, odnosno Milošević i Tuđman.Zato sam dalje rekao: „Adile, ja s vama ne mogu više sarađivati. Do sad sam vrlo rado sarađivao i pomagao, ali više ne mogu nakon što ste se vi dogovorili, a da čak niste proglasili ni sadržaj vašeg dogovora. Dogovorili ste se o podjeli mandata, odnosno o podjeli Bosne i Hercegovine u smislu ko će upravljati pojedinim segmentima i u kojim omjerima života, a ne o budućnosti Bosne po prirodi režima, karakteru vlasti, demokratskim institucijama i njihovim garancijama slobode njihovog djelovanja. Nikakav politički program vi niste napravili."

I zaista ja otad više nisam mogao nastaviti saradnju. Nisam bio protiv njih, ali, jednostavno, bio sam politički neutralan. Zašto?Socijaldemokratija se pokazala nesposobnom da predvidi procese kretanjaRazočarala me je i socijaldemokratija, koja se pokazala potpuno, da tako kažem, nesposobna da predvidi procese kretanja.Kad sam razgovarao s rahmetli Nijazom Durakovićem o tome, on mi je rekao: „Pa, prema našim procjenama, mi dobivamo 42 posto glasova, mi smo sigurni pobjednici“. Odgovorio sam mu da ovo nisu politički izbori. „Nijaze, ovo su nacionalni izbori. Ovdje će svako svome jatu ići, vi ćete vidjeti šta ćete, ako dobiješ 10 ili 12 posto, to će ti biti puna kapa“, kazao sam mu.Shvatio sam da u Bosni u tom momentu nije postojala nikakva politička snaga koja bi mogla voditi neku politiku okupljanja na bazi Bosne. Sve se baziralo na podjeli vlasti, a to uvijek podrazumijeva i podjelu određenih interesa i regija koje konvengiraju tim interesima.Međutim, odnosi između mene i Alije Izetbegovića su ostali vrlo korektni i dobri, pogotovo kad je bilo jasno da će se Jugoslavija raspasti, kad smo pokušali da utičemo na to kako da se postavi Bosna i Hercegovina u toj situaciji.

Shvatio sam da u Bosni u tom momentu nije postojala nikakva politička snaga koja bi mogla voditi neku politiku okupljanja na bazi Bosne. Sve se baziralo na podjeli vlasti, a to uvijek podrazumijeva i podjelu određenih interesa i regija koje konvengiraju tim interesima

Međutim, odnosi između mene i Alije Izetbegovića su ostali vrlo korektni i dobri, pogotovo kad je bilo jasno da će se Jugoslavija raspasti

Razočarala me je i socijaldemokratija, koja se pokazala potpuno, da tako kažem, nesposobna da predvidi procese kretanja

Zašto sam otišao u političku neutralnost

Hanumica Mrzić iz Sarajeva žena je koja je svojom upornošću i vjerom u pravdu uspjela od Općine Novi Grad naplatiti odštetu, nakon što je zbog propusta lokalne vlasti ostala 30-postotni invalid.
&nbsp;&nbsp;Teško se povrijedila 2011., kada je pala u naselju Alipašino Polje. Godinu i po se liječila, prikupljala medicinsku i drugu dokumentaciju i tužila Općinu, svjesna da je zbog neodržavanja ulica i nemara Općine trajno ostala invalid.
Bila je neumoljiva uprkos opstrukcijama. Mnogi bi na njenom mjestu odustali, jer su je čak pokušavali ubijediti da je sama kriva, pa skoro i da je namjerno pala, iako je hodala pješačkom zonom. Toliko o brizi Općine za svoje građane.
Da je ipak Hanumica bila u pravu, dokazala je drugostepena sudska presuda. No, na njeno izvršenje bilo je potrebno još dugih 15 mjeseci, koje su Mrzić i njen suprug, oboje bolesni i slabijeg imovinskog stanja, provodili hodajući po sudu. Ali, posustala nije, niti pristajala da se odrekne onoga što joj pripada.
Njena odšteta nije veća od neke tri-četiri načelničke plaće. No, Hanumica Mrzić otvorila je vrata građanima koji su se povrijedili na sličan način, a nisu znali da za to neko treba odgovarati. Poručila je svima da ne odustaju, kako nije ni ona sa svojih 69 godina.

Svojom upornošću uspjela naplatiti odštetu od Općine, nakon što je zbog njihovog propusta ostala 30 postotni invalid

Neumoljivo tražila pravdu

Generacije mladića koje su stasale u sirotinjskim sarajevskim naseljima nakon rata žele sve i odmah!?&nbsp; &nbsp; Glave su im napunjene legendama o “vitezovima” asfalta, kriminalcima koji su živjeli 100 na sat, a koji su skončali napunjeni olovom u raznim još nerazjašnjenim sačekušama. 
Za njih je dilanje droge privredna grana u ekspanziji, bez obzira što donosi smrt i razara porodice. Po svaku cijenu žele nadmašiti svoje mračne idole iz podzemlja i svaki od njih sanja da će biti neki novi Pablo Eskobar, El Čapo ili Toni Montana barem na sekundu. 
Rijetki su se usudili da se uzdignu od sanjaranja i odu u Južnu Ameriku, poput mladog Smaila Šikala koji je nedavno uhapšen u prijestonici Perua s ni manje ni više nego tonom i pol kokaina. Peruanski mediji označili su ga kao jednu od bitnijih karika za krijumčarenje “bijele smrti” u Evropu. 
Ova vijest je poput bombe odjeknula u BiH… Tinta na novinama se još nije ni osušila, a mladi Šikalo je već postao legenda sarajevskog asfalta i idol nekim još mlađim generacijama čije klošarenje je tek u povoju. 
Šikalo nije jedini Bosanac koji je postao vojnik narko kartela, i njegov komšija David Cufaj svojevremeno je pao sa četiri tone kokaina, ali je naprasno nakon hapšenja pušten na slobodu. 
Zajedničko za oba mladića je da u BiH nisu imali zabilježen kriminalni dosje te da su bili uspješni sportisiti u ovom slučaju bokseri, očito da se takvi traže, a BiH ih je puna. 
Svi su mladi, jaki, inteligentni, siromašni i spremni da jednu favelu zamjene drugom!

Bijela roba za bijelog roba

Na paradiranje povodom neustavnog 9. januara HDZ BiH i Vlada Republike Hrvatske istrčali su u najjačim sastavima. Umjesto zaslužene ćirilične zahvalnice sa četiri ocila zbog simbolične podrške secesionističkim bljuvotinama Milorada Dodika, Dragana Čovića i raju s Markovog trga „Minutom“ (šutnje) podsjetit ćemo na najsjajnije tekovine sistematskog zbrinjavanja hrvatskog naroda na geografiji koju zovemo Republika Srpska. 
Taksativno, nedaće bi izgledale ovako...
Popisom iz 1991. godine u današnjem bh. entitetu (koji bi kao da se otcijepi, a mi mu kao ne damo) stanovalo je oko 220 hiljada Hrvata. Prema najnovijim podacima Vrhbosanske nadbiskupije, u 33 župe preostalo ih je manje od četiri hiljade. Većinom u agresijom poharanoj Bosanskoj Posavini. Prije rata u petnaest župa derventskog dekanata bilo je skoro 50 hiljada katolika. Danas ih je tek sedam stotina.
Od Bosanskog Šamca do Bosanskog Novog protjerano je 145 hiljada Hrvata. Na širem prostoru Posavine, u pet gradova i općina - Derventi, Doboju, Modriči, Brodu i Bosanskom Šamcu - živjelo ih je 73.508. U banjalučkoj regiji, sa 15 okolnih gradova i općina, 71.527. Na području Semberije, Podrinja i istočne Hercegovine osam hiljada... Kao što je poznato, Hrvata tamo više nema ni za lijeka. 
Osim toga, neke župske zajednice potpuno su nestale. Naprimjer, u župi Sokoline prije rata je bilo 1.496 ljudi. Danas je nula, zirou, ništica, poentirala bi Borjana Krišto. Ista sudbina očekuje još petnaestak župa, a najbliže definitivnom nestanku jesu Bosanski Aleksandrovac i Stratinska sa četiri preživjela Hrvata, Bosanska Kostajnica sa devet i župa Dolina sa deset najupornijih domaćina.
Kako vidimo, statistika je neumoljivo užasna! Ali tko još sve te cifre šljivi, jer od brojanja se teško živi. Što bi rek'o hrvatski ambasador Ivan Del Vechio, 9. januar treba zaliti dostojanstveno i u miru božijem. U to ime, štovani hadezeovci, etničko čišćenje se rodi, vaistinu se rodi!&nbsp;

Popisom iz 1991. godine u bh. entitetu je stanovalo oko 220 hiljada Hrvata

Hadezeovci, sretan vam 9. siječnja!

Kada smo već svi vidjeli žensku odbojkašku reprezentaciju Bosne i Hercegovine na Evropskom prvenstvu, uslijedio je preokret Rumunki i težak poraz našeg tima.&nbsp; Predvođena Dajanom Bošković, naša ekipa u fantastičnoj atmosferi u Lukavcu imala je vodstvo od 2:1 u setovima i 11:10 u četvrtom setu. Imale su naše odbojkašice plasman na Euro u svojim rukama, ali on im je izmakao.
Mnoge je iznenadio ovakav, sjajan nastup naših odbojkašica u kvalifikacijama, a među kojima se svojim nastupima istakla Bošković. Dajana je starija sestra Tijane Bošković, trenutno najbolje odbojkašice svijeta, najkorisnije igračice reprezentacije Srbije, koja je prošle godine postala svjetski šampion. 
Sestre su očito rođene za odbojku, najbolje su igračice dvije reprezentacije, a za sada više uspjeha ima Tijana, iako je Dajana sa svojim saigračicama pružila sve što je mogla da odvede BiH na Evropsko prvenstvo. 
Dajani su 24 godine i pred njom je još mnogo pobjeda. Iz ovog ishoda kvalifikacija izabranice selektora Gorana Nešića trebaju izvući pouke i plasirati se na naredno veliko takmičenje.
Dajana Bošković rođena je 11. aprila 1994. godine u Bileći. Nastupa za turski klub Sarijer Beledijespor.

Imale su naše odbojkašice plasman na Euro u svojim rukama, ali on im je izmakao

Liderka „Zmajica“

Navršilo se dvadeset i šest godina od ubistva Hakije Turajlića. Šef ratne bosanskohercegovačke Vlade zaustavljen je u bijelom transporteru Ujedinjenih naroda na okupiranoj teritoriji u Kasindolskoj ulici. Tu će nekažnjeni zlikovac pred francuskim vojnicima kobnim rafalom prekinuti život nedužnom čovjeku. Počinjenom zvjerstvu aplaudiralo se na sjednici Skupštine RS-a 8. januara 1993. 
Zločinac Ratko Mladić referiše: „U vozilu UNPROFOR-a, u kojem je bio pukovnik Sartre, Francuz, bio je i potpredsjednik te krnje vlade BiH. Naši su to vozilo zaustavili i pretresli, jedan od naših vojnika je sa šest metaka ubio Turajlića.“ Poslije će francuski pukovnik (odgovoran za Turajlićevo izručenje četničkim dželatima) izjaviti kako se ne sjeća događaja iz Kasindolske, da je zaboravio lice ubice... Rekli bismo - klasično unproforski! 
Uglavnom, prošao je frtalj stoljeća a da niko nije odgovarao za ubistvo hrabrog i čestitog čovjeka. Turajlić je, svjedoče njegovi prijatelji, predstavljao energoinvestovca u najpozitivnijem smislu! Ratni član Predsjedništva RBiH Stjepan Kljuić za brutalni zločin javno optužuje i „domaće izdajnike“. „Tražio je da sva sredstva koja je BiH dobijala, bilo donacijama, bilo povratkom dugova naših preduzeća, dolaze na račun Vlade i da ih Vlada onda distribuira. Tu je došlo do nesporazuma. Nikad se neće provesti istraga tko je kriv, jer tog dana Turajlić nije trebao ići na sastanak.“ 
Već neko vrijeme ovim se zločinom (ne) bavi Tužiteljstvo BiH. „Tužiteljstvo je jad i čemer. Jedini odgovor koji imaju je da nemaju novih saznanja. Svi su to prepustili zaboravu“, zaključuje unesrećeni brat Alija Turajlić. Poražavajuća je činjenica da za sve ove godine državne institucije i politički gulanferi što se šatro zaklinju u bh. patriotizam apsolutno ništa nisu poduzeli u cilju rasvjetljavanja ubistva. 
Ta nesporna činjenica dodatno potvrđuje Kljuićeve navode o direktnoj umiješanosti i odgovornosti sarajevskih domaćih izdajnika u očigledno isplaniranom zločinu. Jer, nažalost, Hakija Turajlić žrtva je dvostruke urote! U društvu gdje rat i ratne donacije određuju ljudske sudbine...

Nažalost, Hakija Turajlić žrtva je dvostruke urote

U zemlji nerasvijetljenih zločina...

Tridesetšestogodišnji Zeničanin Dario Mihajlović gradonačelnik je Ulricehamna, grada koji danas naziva svojim domom. 
Dario je kao jedanaestogodišnji dječak napustio Zenicu s porodicom 1993. godine i otišao u Švedsku. Prihvatiti novi život nije bilo lako, ali je Dario brzo savladao jezik i nastavio školovanje.&nbsp;&nbsp;Kao srednjoškolac sanjao je da će naći posao na polju elektronike. Ali, nije stao tu. Završio je fakultet za nastavnika i predavao engleski, matematiku, švedski, historiju, religiju i društvene studije do šestog razreda. 
Mihajlović je shvatio da sredinu u kojoj živi može promijeniti samo aktivnim djelovanjem. Zato je u februaru prošle godine uplovio u političke vode, koje su ga i dovele do njegove današnje političke pozicije. 
Dario je suprug i otac dvoje djece, sina (8) i kćerke (6), s kojima je dolazio u Zenicu, a kaže da će se nekad u budućnosti možda vratiti u rodni grad.

Da bi promijenio svijet, moraš i djelovati

Mihajlović: U politici skoro godinu dana

Od izbjeglice do gradonačelnika

Gradonačelnik Banje Luke zatvorio je sve kafane zbog obilježavanja neustavnog republičkosrpskog praznika poznatijeg kao „9. januar“. Dvadeset i sedma godišnjica oružane pobune političkih vampira - čija je supstanca neporecivo historijski skončala u statusu presuđenih ratnih zlikovaca - ponovo će banjalučke ulice pretvoriti u šovinističko poprište za veličanje agresije, zločina i mržnje.&nbsp; Igor Radojičić, naprimjer, nije toliko glup da ne zna kako ničeg časnog nema u takozvanom prazniku, ali opet će se - zlu ne trebalo - montirati u svečanoj loži tokom održavanja militantne parade okićene trobojkama i Miloradom Dodikom. 
Na nedavnom druženju regionalnih srpskih lidera kod Aleksandra Vučića glasno se maštalo o brisanju granica između Srbije i crnogorskog sjevera, preko istočne Bosne, pa dole južnije oko nezavisnog Kosova. Film se, dakle, premotao decenijama unazad. „Granice su na stolu, ali izgleda da za Kosovo može, a za RS ne može“, izjavila je tim povodom Vučićeva privatna premijerka.
Ana Brnabić je „dodala i to da se strankinje praskaju pravo“, referirajući se na klasik „Zabranjenog pušenja“ te iskazujući vlastito nezadovoljstvo zbog, kako smatra, „dvostrukih aršina međunarodne zajednice po pitanju nepovredivosti suvereniteta nezavisnih država“. 
Uglavnom, razišli su se, a ništa konkretno nisu dogovorili. Osim da će se sljedeći put sastati kod Dodika. I evo, kako rekosmo, svanuo je taj neradni dan kada Radojičić tradicionalno proglasi fajront u banjalučkim kafanama. K'o naručen za antibosanskohercegovačka djelovanja i nesankcionirane protivustavne aktivnosti. Trenutak (veliko)srbovanja i podvođenja masovnih zvjerstava pod patriotizam. Za režirano veličanja ubica i zapišavanje etnički očišćenih teritorija...
Šta pukne u (ne)ljudima da se naslađuju tuđoj nesreći? Kako je moguće slaviti i pjevati zbog Nove Kasabe, Orahovca, Petkovca, Pilice, Kravice, Tomašice, Branjeva, Keraterma, Manjače, Omarske, Trnopolja, Batkovića, Luke, Kule, Miljevine...
Slavljenička bagra beznadežno je ograisala! Nema drugog objašnjenja.

Šta pukne u (ne)ljudima da se naslađuju tuđoj nesreći?

Ne volim (deveti) januar!

Legendarni muzičar Fredi Merkuri (Freddie Mercury) oživio je barem na tren. To je pošlo za rukom sjajnom Ramiju Maleku, koji je utjelovio pjevača grupe „Queen“ u filmu „Bohemian Rhapsody“.&nbsp;&nbsp; Fredijevi poštovaoci itekako imaju razloga biti zadovoljni načinom na koji je Malek odradio posao za koji su stigle i zasluge. Trud se isplatio, jer Malek je za tu ulogu nagrađen Zlatnim globusom za najboljeg glumca, a sam film o grupi "Queen" odnio je zlatni kipić u kategoriji za najbolji film - dramu. 
U dijelu filma koji prikazuje koncert „Live Aid“ iz 1985., Malek je bez greške odglumio svaki Fredijev pokret u jednom od najboljih nastupa u historiji rok muzike. Da bi došao do tog savršenstva, Malek je prije početka snimanja filma pogledao snimak koncerta više od 15.000 puta. Stoga, Zlatni globus zasluženo je otišao u ruke baš njemu.
Rami Malek rođen je 12. maja 1981. u Los Anđelesu.

Poderi zastavu, Dragane Vikiću!

Visoko ponovo živi za rukomet

Nasilnik zvani Hrvatska

Skupe greške

Kompromis za brži napredak

S Elizabetom je bolje

Pravilo ili tvoje dostojanstvo?

Zašto sam otišao u političku neutralnost

Neumoljivo tražila pravdu

Bijela roba za bijelog roba

Hadezeovci, sretan vam 9. siječnja!

Liderka „Zmajica“

U zemlji nerasvijetljenih zločina...

Od izbjeglice do gradonačelnika

Ne volim (deveti) januar!

Oživio Fredija i dobio zlatni kipić

Kolumne

Poderi zastavu, Dragane Vikiću!

Visoko ponovo živi za rukomet

Nasilnik zvani Hrvatska

Skupe greške

Kompromis za brži napredak

S Elizabetom je bolje

Pravilo ili tvoje dostojanstvo?

Zašto sam otišao u političku neutralnost

Neumoljivo tražila pravdu

Bijela roba za bijelog roba

Hadezeovci, sretan vam 9. siječnja!

Liderka „Zmajica“

U zemlji nerasvijetljenih zločina...

Od izbjeglice do gradonačelnika

Ne volim (deveti) januar!

Oživio Fredija i dobio zlatni kipić