Te godine je završavao srednju školu. Zvao se Asmer. Visok skoro dva metra. Krupan. Naočit. Vaspitan. Mladić koji se znao zacrveniti i izvaditi ruke iz džepova kad sa starijima razgovara. Baš nekako u vrijeme završetka njegovog srednjeg obrazovanja, njegovoj profesorici je umrla majka. Na dan maturalne večeri njenoj majci je bila sahrana. On je okupio razred i svi su kao jedan došli na posljednji ispraćaj žene koju nisu ni znali. Znali su svoju profesoricu i htjeli su je podržati u najtežim trenucima. Pokazati svoje poštovanje. Bez interesa. Nije više bilo ni ocjena, ni poduke. Ništa. Nakon stiska ruke, naklona i tihog izraza sućuti krenuli su svojim putem.Puna njedra za nove početkeNaveče, Asmer je sa drugarima krenuo na proslavu maturske večeri. Važan sa svojih osamnaest. Punih njedara za nove početke. Profesorica im je poslala poruku da se lijepo provedu jer samo jedno je maturalno veče. Oni njoj uzvratili fotografijom i porukom s njenim imenom na kojoj je pisalo „nedostajete nam“. Njeno srce bilo je prepuno ljubavi za njih.Asmer je imao brata. Podjednako lijepog i vaspitanog mladića. Brat je poginuo u prometnoj nesreći. Volio je voziti. Volio je maštati o automobilima. Pravi mladić sa svojih osamnaestak godina. Zloj kobi nije mogao pobjeći. Jednog dana desilo se ono najgore. U trenu su raspršeni mladenački snovi. Tišina. Muk. Praznina.&nbsp; Roditelji su ostali bez jednog sina. Asmer je volio motore. Obećao je majci da neće voziti motor nakon rastanka s bratom. Obećao je to i svojoj srednjoškolskoj ljubavi. Djevojci s kojom se zabavljao srca punog želje da nešto postignu u životu. No život nije pisao takvu priču. Nekako u vrijeme godišnjice pogibije brata, a malo nakon što je maturirao i krenuo novim stazama života, Asmer je sjeo na vespu. Mali motor i malom brzinom krenuo kroz grad. Ma, samo jedan krug i ništa više. Polako, za svoju dušu. Vožnja je trajala kratko. Negdje na jednoj od velikih sarajevskih raskrsnica u centru grada veliki kamion je zaustavio vožnju. U trenutku je sve stalo. Asmera više nije bilo. Prijatelji su se nekom svemirskom brzinom okupili, pokušavali su izmijeniti realnost. A realnost je bila neumoljiva. Posljednji ispraćaj je bio dan poslije. Svi su krenuli stazom koja je vodila do njegovog posljednjeg počivališta. Djevojke su s distance gledale tužnu mušku povorku kako odlazi. Njihova profa je bila s njima. Prvi put im nije znala održati sat, pa ni sa par rečenica. U tišini su stajali, zbijeni jedni uz druge. Mali, premali nad životom i smrti. Otišao je njihov dobar drug. Uzor čestitosti, reda, čiste ljudske dobrote.Slabašnu ženu još jednom udari meteor sa nebaMajka je ostala bez još jednog sina. Ostao joj je samo njihov treći, stariji brat. Koja nadljudska snaga je morala biti pokretač za nastavak života ovoj hrabroj majci. Nedavno je ta hrabra majka na svom Facebook profilu napisala: - Nisam bila sigurna da li želim život, da li uopšte želim disati, da li želim očima gledati svijet koji je nastavio život, a da u tom svijetu ne dišu i ne žive moji sinovi. Slučajno sam preživjela, Božija volja. Onda je došao on, moj Ado, trebao se zvati Rijad, ali 17 dana prije svog rođenja moj unuk Ado je izgubio svog adžu Adu a da ga nije ni upoznao. Hrsuz kao i amidža Ado poruči meni: 'Haloooo trebaš mi!' Zadevera mene moj unuk Ado. Slabašna uključivala sam usisivač da mu ne čujem plač.Strah je vladao da moj Ado ne prestane disati kad pomodri od plača. Ja slabašna, a Ado mali. Postali smo nerazdvojni. Kud god ja i Ado ide sa mnom. Tako bješe i onog dana 26.02.2008. Unuku Adi ne bješe ni pet mjeseci, a slabašnu ženu još jednom udari meteor sa neba. Izgubi moj unuk Ado i drugog adžu, Asmera. Slabašna žena ostade bez dva sina, a moj unuk Ado bez amidža koje ne upozna. Ostadosmo uskraćeni ljubavi. Da bi slabašna žena našla razlog za život Milostivi joj posla djevojčicu Amru...- Izgubljenu ljubav zamijeniše dva mala bića koja su dala razlog za nastavak života, razlog koji su slabašnoj ženi početak i kraj, razlog koji daje razlog da dišem. A Asmer i danas živi u srcima svojih prijatelja i svoje profe i negdje odozgo ih gleda baš kao i majku dajući im snagu i za neizdrživo.

Nedavno je hrabra majka na svom Facebook profilu napisala: Nisam bila sigurna da li želim život, da li uopšte želim disati, da li želim očima gledati svijet koji je nastavio život, a da u tom svijetu ne dišu i ne žive moji sinovi.

"Majčinstvo - sva ljubav svijeta počinje i završava s njim.”

Asmer i Ado

Bio sam mišljenja da mi treba da idemo zajedno sa Slovencima i Hrvatima kada su oni najavili izlazak iz Jugoslavije. Jer, ako bi izlazili zajedno i ako bi pri tome čak donijeli neku deklaraciju o stvaranju konfederacije, nasuprot federaciji između Srbije i Crne Gore koju je stvarao Milošević, smatrao sam da bi nas Zapad podržao i da bi naša situacija bila mnogo sigurnija nego što bi bila u bilo kojem drugom slučaju.Alija je rekao da je Ganić dobio uvjeravanja da BiH neće niko diratiU tom smislu sam bio i u Sloveniji, kao i u Hrvatskoj kod Tuđmana ispitujući bi li oni bili za to da zajednički izlazimo. Na obje adrese sam dobio pozitivan odgovor.Čak su pristali da odgode mjesec objavljivanje svoje odluke o izlasku iz Federacije čekajući da mi pripremimo svoje dokumente kako bi u isti mah mogli za dan donijeti sve potrebne i relevantne dokumente o skupštini.Nažalost, tu mogućnost Alija Izetbegović je odbio. Rekao je da je on delegirao Ejupa Ganića da ispita te da je Ganić dobio uvjeravanje da Bosnu i Hercegovinu neće niko dirati i da će ona ostati onakva kakva jeste, bez obzira kakvi se odnosi između drugih republika javljali.Bio sa skeptik prema tome. Zbog čega? Zbog toga što su Srbi odmah najavili da se ne protive da Slovenija i Makedonija izađu iz Federacije, a to znači da oni prostor Hrvatske, Bosne, Srbije i Crne Gore smatraju jedinstvenim političkim prostorom na kojem imaju velike interese. Sumnjao sam da će Srbi ostati ravnodušni ukoliko bi došlo do hrvatskog izlaska iz Federacije.Tuđman je proglasio pomirenje između ustaša i komunistaMeđutim, stvari su se odvijale kako su se odvijale. Došlo je do rata između Srbije i Hrvatske zbog činjenice da je Tuđman Srbe proglasio nacionalnom manjinom i da je proglasio pomirenje između ustaša i komunista. To je značilo, ustvari, direktnu uvredu za Srbe, jer su ustaše izvršile genocid nad Srbima u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj nego i u Bosni i Hercegovini.

Zbog toga je bilo teško vjerovati da će reakcija Srba biti čisto politička i došlo je do ustanka Srba, što je dovelo do intervencije Jugoslovenske armije i rata između Srbije i Hrvatske, a koji je tada Bosnu i Hercegovinu doveo u vrlo tešku situaciju.Zašto? Zato što je bilo jasno da će JNA, odnosno Srbija i Crna Gora, koristiti teritorij Bosne i Hercegovine u odnosu na Hrvatsku. Kao što se zna, počelo je razmještanje velikih kontingenata Jugoslovenske armije na Kifinom polju, u Kifinom Selu, odnosno Nevesinjskom polju, i Dubravama. Potom se pokušao locirati jedan korpus na Kupreško polje u dolinu Sane i Une i tako su zauzimali strateške pozicije, a onda se Srbija jednostavno počela odnositi prema Bosni i Hercegovini kao prema svom ratnom području pa je bombardirala Ravne, pa je došlo do onog incidenta u Kostajnici i sve je izgledalo tako da će i jedna i druga strana nastojati da nas uvuku u rat.Međutim, nama je glavni cilj morao biti da izbjegnemo da budemo uvučeni u rat.Zašto? Zato što je svaki rat u kojem bi bili na dvije strane, na jednoj strani Srbi, a na drugoj Hrvati, mi bili uvučeni u njega tako što bi on išao preko naših leđa.Morali smo voditi takvu politiku da izbjegnemo bilo da nas Tuđman uvuče da preuzmemo dio tereta srpske agresije na Hrvatsku, na sebe, bilo da nas Milošević uvuče u rat tako da ojača strateške pozicije Jugoslovenske armije prema Hrvatskoj.Iz tih razloga je nastala ideja o sporazumu između Muslimana i Srba u Bosni i Hercegovini i o tome da BiH nema ništa protiv da ona ostane u demokratskoj Jugoslaviji ukoliko je ona demokratska i ukoliko pruži dokaz da želi mir s Hrvatima, a da ona sačuva svoju cjelovitost i status koji joj je određen AVNOJ-em.Ovlaštenje Alije Izetbegovića Filipoviću i Zulfikarpašiću za pregovoreNa toj osnovi kad smo Adil Zulfikarpašić i ja o tome razgovarali s Alijom Izetbegovićem, Alija je prihvatio našu argumentaciju. Ali, kada smo mu rekli da predloži pregovore i nađe sporazum, on je rekao da mu neće vjerovati pa je predložio da mi pregovaramo u ime nas, Muslimana.Reagirao sam riječima: „Ali, Alija, mi nemamo politički potencijal, imamo tri poslanika u parlamentu, i to je sve u čemu se sastoji naša politička snaga. Nemamo kapacitet za pregovaranje, jedino u slučaju da ti nama daš taj kapacitet, odnosno da nam ti povjeriš da pregovaramo u tvoje ime i da o tome daš javnu izjavu“.On se složio i, kao što se zna prilikom polaska u Ameriku, novinarima je na aerodromu izjavio da mu je poznato da se pripremaju pregovori između Muslimana i Srba te da on podržava pregovore, kao i da je ovlastio Filipovića i Zulfikarpašića da vode pregovore. Naravno, pregovori su bili uspješni. Jer, Miloševiću je stalo da dokaže da nije on taj koji proizvodi rat, da je sposoban da napravi neki mirovni potez i da osigura neki sporazum. Razlog je bio što je njegov napad na Hrvatsku izazvao reakcije koje su dovele Srbiju u vrlo težak međunarodnopravni položaj. Srbija je doživjela mnoge restrikcije, mnoga ograničenja u trgovini, u javnom i političkom životu, bila je suspendirana iz mnogih organizacija.Tako se našla u teškoj situaciji, odnosno međunarodnoj izolaciji. Zbog toga je Miloševiću bio apsolutno potreban jedan takav sporazum i on je bio spreman da napravi ustupke, a nama je bila potrebna garancija da nećemo biti uvučeni u rat. U tom smislu vođeni su pregovori koji su dali vrlo dobar rezultat.

Nama je glavni cilj morao biti da izbjegnemo da budemo uvučeni u rat

Napad na Hrvatsku doveo je Srbiju u težak međunarodnopravni položaj. Doživjela je restrikcije, mnoga ograničenja u trgovini, u javnom i političkom životu

Čak su pristali da odgode mjesec objavljivanje svoje odluke o izlasku iz Federacije čekajući da mi pripremimo svoje dokumente kako bi u isti mah mogli za dan donijeti sve potrebne i relevantne dokumente o skupštini

I Slovenija i Hrvatska su bile za to da zajedno izađemo iz Jugoslavije

Slučaj profesora Fuada Isabegovića koji u naletu bijesa umalo nije usmrtio direktoricu i pedagogicu Gimnazije „Ismet Mujezinović“ u Tuzli, u kojoj je i sam dugo radio, nije bez razloga uplašio svakog ko je čuo šta je ovaj nesretnik učinio.&nbsp; &nbsp; Brutalno pretučene direktorica i pedagogica, nakon višesatne operacije, oporavljaju se na Klinici za neurohirurgiju tuzlanskog UKC-a, dok je Isabegović, prema rješenju Kantonalnog suda, smješten u pritvor, u kome će, najvjerovatnije, sačekati suđenje za djela koja je učinio.
Nasilnom profesoru ovo nije prvi slučaj nasilništva. Od njega su se godinama sklanjali i učenici, i kolege, i roditelji, prijavljivani su njegovi nepedagoški postupci, ali adekvatnog odgovora na njegovo ponašanje nije bilo. Pokušaj da se disciplinski sankcionira zbog onog šta radi umalo je završio smrtnim ishodom dvije osobe. 
Logično, jer profesor se već dugo, nažalost, smatrao slučajem za psihijatriju, a ne za učionicu. Slučaj profesora Isabegovića povod je da se nadležne institucije, prije svega kantonalne vlade, njihova ministarstva i zavodi, koji predlažu zakone kojima se regulira i način zapošljavanja u školama, konačno zapitaju ko sve radi u prosvjeti. S kakvim mentalnim, intelektualnim, pa i moralnim osobenostima i znanjem se u učionice uvode ljudi koji, osim što trebaju podučavati našu djecu, trebaju im biti i uzor u svakom smislu te riječi. 
Incident u Gimnaziji „Ismet Mujezinović“ u Tuzli posljednje je upozorenje da se iz prosvjete, kao i iz svih institucija od posebnog značaja, sklone ljudi koji više i ne kriju svoje mentalne devijacije, ali ni one moralne kakvi su lopovluk, pijančenje, kockanje, učestvovanje u tučama itd. 
Država mora imati mehanizme da se takvih oslobodi.

Slučaj profesora Isabegovića alarm je institucijama da konačno provjere ko sve uči našu djecu

Nasilnici u učionici

Naš legendarni fudbalski stručnjak Ivica Osim dobio je nagradu za najznačajniju ličnost Štrurma iz Graca u historiji. Naime, austrijski klub, na je svečanosti povodom proslave 110. rođendana, legendarnog bh. trenera proglasio je za najznačajniju ličnost od njegovog osnivanja.&nbsp;Tim povodom specijalni gost Šturma bio je Osim, koji je dobio nagradu “Longin”, nazvanu po jednom od osnivača kluba, a odnosi se na trenera stoljeća. 
Osim, koji je predvodio Šturm od 1994. do 2002. godine i u dva navrata osvojio prvenstvo Austrije - 1998. i 1999. godine te igrao Ligu prvaka tri sezone zaredom, ponovo je dobio velike ovacije na svečanosti ovog austrijskog kluba.
Rođen je 6. maja 1941. godine u Sarajevu. Štraus ili Švabo s Grbavice igračke dane proveo je u Željezničaru, Strazburu, Sedanu i Valensijenu, a kao trener predvodio je Željezničar, Partizan, Panatinaikos, Šturm, JEF junajted i reprezentacije Jugoslavije i Japana. Također, najutjecajniji fudbalski stručnjak u Bosni i Hercegovini najzaslužniji za konačno "slaganje kockica" u Nogometnom savezu BiH, nakon suspenzije UEFA-e... &nbsp;Trenutno živi na relaciji Sarajevo – Grac...

Naš proslavljeni stručnjak proglašen za najznačajniju ličnost od osnivanja kluba iz Graca

Ivica Osim: Ostavio dubok, neizbrisiv trag u Gracu

Legenda Šturma

Američki komentator i znani advokat Mark Levin na svom Twitteru napisao je kako se politika Demokratske stranke o istrazi o ruskim vezama Donalda Trampa (Trump) mijenja: demokrati od stada ovaca postaju čopor vukova. Neko je već kazao da će 2019. godina biti “vučija godina”. Tako je to, nažalost, i u Americi.Izgubljeni u prijevoduBaš kad je Tramp prijetio uvođenjem vanrednog stanja, „New York Times“ je objavio priču kako je FBI (Federalni biro za istrage) još 2017. godine otvorio istragu protiv predsjednika zbog sumnje da Donald “radi za Ruse”. Američki novinari saopćili su to bez rukavica, kao mogućnost da je Tramp Putinov kooperant, da ne kažem špijun ili ruski agentPitanje je, doduše, da li je Tramp toga svjestan ili nije! Ali ono što ovaj američki predsjednik ponekad radi doista koristi Rusima. Već pet puta se sastao s Vladimirom Putinom, a da američka javnost još ne zna šta se razgovaralo na susretima “u četiri oka”; mnogi sumnjaju da su Rusi potajno snimili te razgovore, a Amerikanci nisu, jer to nije dozvolio predsjednik.

Za razliku od njegovih prethodnika Baraka Obame (Barack) i Bila Klintona (Bill Clinton), pa i predsjednika Buša mlađeg (George W. Bush), koji su na sastanke s Rusima uvijek vodili precizne zapisničare, pa se u historijskim arhivima mogu naći transkripti njihovih razgovora s Jelcinom i Putinom, Tramp je dozvolio samo prevodiocima da budu uz njega. Ali im je kasnije lično oduzeo notese u kojima su zapisivali tok razgovora.Zbirka državnih poniženjaKremlj je, naravno, kuća tajni i ne može se očekivati da ćemo otuda saznati više. Rusi za sada podržavaju i svaku Trampovu zvaničnu verziju. No, siguran sam, otkrit će to neko iz američkog novinarskog bratstva, onog što ne servisira političare, već ih raskrinkava, kao što i treba.&nbsp;&nbsp;Otkako sam u ovoj zemlji, evo 26 godina, nikad nije bio ovakav januar, a da aktuelni šef Bijele kuće krajem prvog mjeseca pred oba doma američkog Kongresa nema godišnje obraćanje o jedinstvu američke nacije (State of the Union). Nikada, naime,&nbsp;predsjednik najmoćnije države na svijetu nije doživio takvu uvredu da Zastupnički dom - predsjedavajuća Nensi Pelosi (Nancy) - zatraži od njega da svoj govor pošalje u pisanoj formi, valjda na e-mail 435 članova Kongresa. Očito, ovaj predsjednik postaje nepoželjan u većinski demokratskom Kongresu.Nije ovaj januar drugačiji samo zbog snijega, koga na ovoj atlantskoj polulopti fali, a ne radi se ni o posebnoj političkoj poledici, koje nikad ne nedostaje. Poseban je po (vjerujem) prolaznim duplim slikama koje nam se ukazuju zbog Trampove ambivalentnosti prema vrijednostima i poretku na koji smo svikli.Da bi ga zaustavio u “antiameričkim poslovima”, „New York Times“ je objavio dokumentiranu priču kako je 2018., bez sve šale, Tramp najbližim saradnicima govorio da Sjedinjene Američke Države želi povući iz članstva u NATO-u?! Kao, on “ne vidi više svrhu postojanja” NATO alijanse.Muzika je to za uši Rusima, mnogim u Beogradu, a bogami i nekima u Sarajevu!Može li uopće neko zamisliti NATO bez Amerike?! Raspao bi se ovaj Sjevernoatlantski vojni, kao nekadašnji Sovjetski savez, u paramparčad. Amerika, naravno, ne može tek tako izaći iz NATO-a. Ne bez saglasnosti Senata (100 senatora, od čega su 53 republikanci), niti samo prostom senatskom većinom. Ali, Trampa je trebalo prozvati nakon njegovih vaninstitucionalnih i ovakvih ideoloških lutanja.I Pentagon je odmah reagirao: “Mi smo 100 posto uz NATO”, rekli su u američkom ministarstvu odbrane. Da se zna – za svaki slučaj.Američka javnost je, očekivano, nastavila kritizirati Trampa, pa je bivši glavni zapovjednik NATO-a, admiral Džejms Stavridis (James) rekao kako bi povlačenje Amerike iz ovog pakta “bio poklon stoljeća Putinu”.Rusi jedva čekaju da se Amerika pokoleba. A možete misliti šta rade antiamerički politički gmizavci na Balkanu kad preko interneta pročitaju šta o tome faktualno piše vodeći američki dnevnik „New York Times“.Potpuno komplementaran s Trampom i, ne čekajući mnogo, bio je šef ruske diplomatije Sergej Lavrov, koji je, baš kao što je to 2014. godine ovdje, u Njujorku, izjavio za “Avaz”, ove sedmice naglasio, da je Moskva protiv ulaska Bosne i Hercegovine u NATO!NATO protiv vučijih jazbinaSreća da je državni tajnik Majk Pompeo (Mike) poslao ono pismo u Sarajevo prije ove priče i u njemu tražio usvajanje godišnjeg (NATO) plana. A dobro je i da je to postala opća izborna platforma za formiranje nove bh. državne vlasti. Jer, Amerika će, najkraće rečeno, biti i ostati sami Partenon NATO-a dok tog saveza bude bilo. A Tramp će biti i proći.Moglo bi se čak dogoditi da Trampa kao skakavci “pojedu” i upravo društvene mreže i njegov omiljeni Twitter. To je ta instant pravda, koju vlastodršci i njihovi trabanti sve teže kontroliraju, iako je znaju dugo zloupotrebljavati. Opet se aktualizira i ozbiljniji scenarij - o “25. amandmanu” američkog ustava, koji daje pravo da se predsjednik opozove bez (duge) kongresne procedure; proglašavajući ga bez mentalnog kapaciteta da upravlja zemljom. A to znači da ne umije braniti američke vrijednosti i globalni poredak, kako je to opisano u antifašističkoj Atlantskoj povelji još 1941. godine. &nbsp;Zgodan je na koncu i upozoravajući citat slavnog američkog pisca i izvještača iz Drugog svjetskog rata Edvarda Mjuroa (Edward R. Murrow): “Nacija ovaca uvijek proizvede vladu vukova”. Vrijeme je demokratima da se probude.

Sreća da je državni tajnik Majk Pompeo poslao pismo u Sarajevo prije ove Lavrove priče i u njemu tražio usvajanje godišnjeg NATO plana

Ovce, vukovi i špijuni

MiloradKao i svi nacionalisti, Dodik je čovjek skromne inteligencije. Kao i većina skromno inteligentnih, i on živi u ubjeđenju da je superiorno inteligentan. To su, istorija je pokazala, uvijek opasni ljudi. Vole čačkati mečku, a nisu dovoljno pronicljivi kako bi procijenili opasnosti koje svojim djelovanjem mogu generirati.Neki dan kaže Mile: „Multietničke države su se kroz istoriju pokazale kao nemoguće i neodržive“, pa, ko biva, zato Bosna i Hercegovina nema budućnost. Koliko moraš biti neutemeljeno samouvjeren pa da bubneš ovakvu glupost u momentu kada si savremenik, recimo, jedne multietničke Amerike? Ili Švicarske. Ili Belgije. Ili…„Ne postoje bosanski Srbi, nemojte nas vrijeđati“, zajapureno vrišti Mile. Nekako mi ga žao nesretnika. Teško je živjeti kada te more ovakve gluposti.Jer kako ćemo reći za Srbina iz Šumadije? Ne znam kako bi rekao Mile, ali ja bih, recimo, rekao šumadijski Srbin. Geografska odrednica ne poništava i ne umanjuje etničku. Izuzev ako si budala pa te nerviraju gluposti.Kaže Frojd: „Prvi znak ljudske gluposti je potpuno odsustvo stida.” E sada, da li posjeduje osjećaj stida čovjek koji je nekada nazivao Mladića i Karadžića zločincima, a onda im danas dodjeljuje ordenje? Čovjek koji pristaje primati platu na mjestu predsjednika države koju mrzi i negira? Ili jednostavno, čovjek koji pjeva kao gluho krme, a spreman je, svako malo, da se lati mikrofona pred hiljadama ljudi i zapjeva samouvjereno? Ništa ja ne tvrdim, ali ako je vjerovati Frojdu, govorimo o respektabilnom glupsonu.BakirNajlakše ga doživljavam kada napravim mentalnu sliku kako, sa fesom na glavi, sjedi na minderu sa nogama podbačenim pod dupe, dok vrti tespih u rukama.Srednji vijek, turski vakat. To mi nekako ide uz njega. Fascinira me kako neki ljudi jednostavno ne mogu da se emancipuju, obitavaju u 21., a žive u 15. vijeku. Završe visoke škole, proputuju svijet, ali emancipacije ni u tragovima. Kao da su cijepljeni protiv nje. Kako drugačije shvatiti njegovo doživljavanje vlastita oca kao Bogom danog suverena koji ima pravo Bosnu i Hercegovinu ostaviti Turskoj u amanet? Iskreno, suluda ideja. Nažalost, ne i jedina.Ne može se biti nacionalista i inteligentan u isto vrijeme, a kao i Mile, i Baka je nacionalista. Ali nekako umjereno prikriveni. Rekao bih, pragmatični nacionalista. Ćaćinim stopama, teško je naći neku njegovu izjavu koja bi ga definisala kao agresivnog čovjeka. Njegove izjave su uglavnom komičnog karaktera.Kada obeća 100.000 radnih mjesta, ili bubne da je siromašan, da nema auto i posjeduje samo jednu malu kućicu, to je urnebesna komedija ozbiljnog stendap komičara. Ali, pored toga što je komedijaš, takve izjave ga definišu i kao bestidnika. Tako dođosmo do toga da je i ovdje riječ o jednom bestidnom karakteru. Ne možeš imati osjećaj stida i govoriti narodu takve stvari. A o ljudima bez stida već sam, u pasusu o Miloradu, citirao Frojdovu definiciju. I ovdje se ona dade aplicirati.DraganČovjek poznat po tome što mu je pošlo za rukom da promijeni tok rijeke kako bi proširio dnevni boravak, kuhinju i špajz. Još jedan nacionalista. Nema tu dileme. Markantan, elegantan, naizgled civilizovan, a samim time opasniji. Svaki urbanizirani nacionalista je karakter za horora. Ježim se od njih. Mile je krkan, a Bakir kao da je sada ispao iz srednjeg vijeka, pa im nacionalizam nekako pristaje. Dragan? Dragan je opasan kao trofazna struja.Uporan i potpuno ubijeđen u ispravnost svojih stavova, tako da ga, nesretnika, strašno buni kada, za svoje nebulozne zahtjeve, ne dobija podršku iz Evrope. Traži, recimo, izmjenu Izbornog zakona i šta tu ima sporno? Ko god ima imalo mozga zna da je taj zakon daleko od dobrog. Ali ne traži ovaj Europljanin i intelektualac promjenu toga zakona po principima kakvi vladaju u Evropi. Jok. On predlaže zakon po kome ne bi ni bilo potrebe da se glasa za hrvatskog člana predsjedništva jer bi se rezultat znao. Član Predsjedništva može biti samo on, Dragan Čović.&nbsp;&nbsp;Da ima imalo stida i obraza, kao Hrvat, Dragan bi govorio o zakonskoj neravnopravnosti zbog koje ni jedan Hrvat iz Republike Srpske nema ustavno pravo da se kandiduje za hrvatskog člana Predsjedništva države. Međutim, čovjek se češe tamo đe ga svrbi, a Dragana svrabež uhvatio u predjelu vlastita dupeta koje htjede smjestiti u kabinet hrvatskog člana Predsjedništva.Nadalje, moraš biti prilično bestidan kada dva puta dobiješ izbore sa jednim te istim zakonom, a pobuniš se tek treći put kada te satare protukandidat. I eto ga, imamo, dakle, još jednog bestidnika. Trebam li ponavljati šta je ono rekao Frojd o ljudima sa odsustvom stida?

Kaže Frojd: „Prvi znak ljudske gluposti je potpuno odsustvo stida.” E sada, da li posjeduje osjećaj stida čovjek koji je nekada nazivao Mladića i Karadžića zločincima, a onda im danas dodjeljuje ordenje? Čovjek koji pristaje primati platu na mjestu predsjednika države koju mrzi i negira

Ježim se od njih. Mile je krkan, a Bakir kao da je sada ispao iz srednjeg vijeka, pa im nacionalizam nekako pristaje. Dragan? Dragan je opasan kao trofazna struja

Svaki urbanizirani nacionalista je karakter za horora

Bestidnici: Milorad, Bakir, Dragan…

Samir Turković na poziciju direktora Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo imenovan je 2016. godine, na prijedlog Stranke demokratske akcije.&nbsp;&nbsp; Zavod je, s godišnjim budžetom od nekih 400 miliona maraka, jedna od najpoželjnijih državnih destinacija za uhljebljenje zbog visokih plaća i komisija koje se dodatno plaćaju. 
E, prvom čovjeku Zavoda malo su dobra plaća i druge povlastice koje idu uz direktorsku poziciju. Tom odanom saradniku Sebije Izetbegović, direktorice Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, zinula su usta pa je sebe i svoje bliske saradnike počastio skupocjenim mobitelima. 
Mogli su oni i od svojih plaća dati nekih hiljadu maraka za taj aparat, ali zašto pored džabaluka zavlačiti ruku u svoj džep. Mogao je Turković narodnim parama častiti sebe i saradnike zbog debele političke zaleđine.&nbsp;

Poklonio sebi i saradnicima skupocjene mobitele

Turković: Časti sebe i druge u narodnim parama

Malo mu ogromna direktorska plaća

Izjava Fahrudina Radončića da SBB radije ide u opoziciju nego da bude dio priče o odlasku Bh. bloka u zagrljaj Bakiru Izetbegoviću, ima efekt snijega na kojem će svako od aktera razgovora o formiranju vlasti ostaviti vidljiv trag.&nbsp; Niko ne bi trebao biti iznenađen Radončićevom odlukom. 
I prije izbora i u izbornoj noći i nakon izbora on je jasno govorio o nemogućnosti koaliranja SBB-a s Izetbegovićevom SDA. Prvi je rekao da je BiH potreban blok probosanskih stranaka koje će zemlju izvući iz feudalne močvare korumpirane vlasti pet familija i snažno okrenuti euroatlantskim integracijama, EU i NATO-u. 
Nermin Nikšić, Željko Komšić i Predrag Kojović u početku su zagovarali sličnu politiku, ali, za razliku od Radončića, očito s figom u džepu.
Stranke ljevice, SDP, DF i Naša stranka, sada su izvučene na čistinu. Priča o vlasti bez SDA, njihovim sevepom, mogla bi se raspršiti kao balon od sapunice. Doduše, na kantonalnom nivou to je uspjelo u Sarajevskom i Unsko-sanskom kantonu. Dakle, tamo gdje glavnu riječ nisu vodili ni SDP, ni DF. U Tuzli i Zenici, gdje je SDP bio lokomotiva, voz se nije mrdnuo s polazne stanice.
Naravno, na Nikšiću, Komšiću i Kojoviću je da svojim biračima objasne zašto za zrno federalne i državne vlasti planiraju prodati njihove glasove i šta se to u međuvremenu promijenilo pa je Izetbegovićeva pružena ruka, za koju ugledni SDP-ovac Zukan Helez kaže da je i korumpirana i kriminalna, sada čista i prihvatljiva.
Nikšić, sudeći prema njegovoj izjavi da je „ugrožen NATO put BiH“ i da je „izrazito ozbiljna politička situacija“, već konstruira providan alibi za prvorazrednu političku izdaju, jer, makar u Federaciji BiH, ne postoji nijedna ozbiljna stranka ni političar koji su protiv NATO-a. Dapače, svi odreda podržavaju takav put BiH.
Hoće li Nikšić, Komšić i Kojović javnosti ponuditi neko drugo objašnjenje za svoj politički salto mortale, ostaje da se vidi. Uglavnom, smokvin list s jeftinim mirisom „brige za državu“ sigurno im neće pomoći da pokriju istinu da je ljevičarski car go i da ipak želi sjesti u krilo SDA.

Nikšić, Komšić i Kojović trebaju svojim biračima objasniti zašto za zrno federalne i državne vlasti planiraju prodati njihove glasove

Ljevičarski car je go

Nije im, eto, puno trebalo da skontaju platformu za rušenje nove vladajuće koalicije u Kantonu Sarajevo. U nedostatku argumenata histerično će zaigrati na sigurnu kartu - nacionalnu ugroženost bošnjačkog naroda. Koji u kantonu deset puta važnijem od preostalih devet dominira u apsolutnoj većini.&nbsp;&nbsp; 
Opozicija, dakle, poziciju optužuje za protjerivanje bosanskog jezika iz sarajevskih škola. Da nije providno, fakat, bilo bi tragično! Višeheftična hajka na aktuelnog premijera, resornu ministricu i predsjedavajućeg Kantonalne skupštine klevetnički je koordinirana. Optužuju ih, gluho bilo, za (vele)izdaju nacionalnih interesa. Ipak, prozvani zvaničnici ne planiraju kapitulirati i vratiti školski sistem na segregacijske postavke bivšeg ministra smijenjene vlade.

Usred sarajevske opsade reditelj Benja Filipović i književnik Sem Mehmedinović snimaju igrano-dokumentarni film „Mizaldo“. Jedan od glavnih junaka na sceni, Sejo Baron se zove, uporno će pred kamerom Pince Haćimića lupati bubnjeve i pričati naopačke. Odatle je i nastao izvrnuti glagolski naslov „Odlazim“. Nanizalo se potom respektabilnih nagrada oko ovog nesvakidašnjeg eksperimenta produciranog naftom švercovanom iz dubine neprijateljske teritorije. 

Kako danas stoje s vlastitom propagandom i netolerancijom, moralisti iz SDA u našim bi najtežim ratnim godinama „Mizaldo“ dekretom zabranili, a lucidne autore medijski zakucali na stub srama kao kontrarevolucionarne elemente. Striktno po pravilima službe preuzete iz mračnih vremena Rezolucije Informbiroa. 

Ovdje se, ljudi, oduvijek govorilo i pisalo bosanskim jezikom. Samo potpuni idioti u stanju su tu činjenicu negirati! Iako SDA bezuspješno pokušava da ih pronađe, u Kantonalnoj vladi idiota sigurno nema. Jer, naš jezik naša je nafaka. I tačka.

Višeheftična hajka klevetnički je koordinirana

Bosanski jezik, naša nafaka!

Sedma izložba „Sarajevski likovni salon“ otvorena je prošle sedmice u galeriji „Collegium artisticum“ u Sarajevu u organizaciji Udruženja likovnih umjetnika Kantona Sarajevo.&nbsp;&nbsp; Do kraja januara bit će izloženi radovi 36 umjetnika koji čine zbir individualnih likovnih poetika. 
Izložba obuhvata renomirane bh. umjetnike, ali i one mlađe generacije. Cijenjeni umjetnik Izet Alečković jedan je od izlagača te organizatora ove manifestacije. 
Zajedno s kolegama Alečković nije posustao, pa je Salon uspio obnoviti i ponovo otvoriti. Od prve izložbe prošlo je 50 godina, a, kako je i sam kazao, presretan je zbog toga što je manifestacija postala tradicionalna. 
Ove godine izloženo je i djelo vrhunskog umjetnika Brace Dimitrijevića, koje je izazvalo veliku pažnju posjetilaca u „Collegium artisticumu“. 
Poslije zatvaranja u Sarajevu postavka će biti izložena u Brčkom.

„Sarajevski likovni salon“ otvoren prošle sedmice u galeriji „Collegium artisticum“

Alečković: Izlagač i organizator manifestacije

Čuvar umjetničke tradicije

Valjda usljed deficita zapaljivijih tema, predsjednik Srbije posvetio se bosanskohercegovačkim Hrvatima i demografsko-političkom položaju konstitutivnog naroda u BiH. Pa tako Aleksandar Vučić dijagnosticira kako su ovdašnji Hrvati u prošlosti griješili poput kosovskih Srba, da su teritorije i gradove prepustili - nebudiprimijenjeno - bošnjačkoj okupaciji.&nbsp;&nbsp;Svakakvih se, naime, gadosti Vučić nagovorio tokom prilično sramotne karijere, međutim recentne objave opasnije su čak i od onih prijetećih računica „sto za jednoga“, što ih je, kao Šešeljev mali od kužine, bljuvao sa govornice srbijanske skupštine. 
U okićeni Beograd danas stiže ruski car. Vladimira Putina na gradskim ulicama (d)očekuje pedesetak hiljada najvatrenijih simpatizera Vučićeve stranke. Po naredbi s vrha, organizirano su ih dovukli iz raznih krajeva zemlje. Ima, bre, Putin da pišne u gaće kad „na licinom mestu“ shvati koliko ga obožavaju Vučićeve pristaše. 
Pretpostavlja se da će u izvještajima režimskih medija Putinovu posjetu posebno emotivno doživjeti izmanipulirani Srbi s Kosova. Kojima je režim koliko jučer striktno zabranio masovnije okupljanje radi obilježavanja prve godišnjice atentata na čestitog Olivera Ivanovića, bivšeg lidera antivučićevske opozicije na sjeveru samostalne države. Podsjećanja radi, Ivanović je ubijen u mafijaškoj sačekuši 16. januara 2018. Prethodno su mu prijetili, zapalili automobil, vrijeđali ga i šikanirali, najavljivali sigurnu smrt. Obećano- ispunjeno!
U svom oproštajnom intervjuu Ivanović svjedoči da kosovskom sjevernom enklavom sa srpskom većinom (straho)vlada mafija uz političku podršku zvaničnog Beograda. Nažalost, to će i odrediti sudbinu čovjeka kojem je Kosovo predstavljalo otadžbinu, a ne poligon za šovinističke parole. Da se ne lažemo, Vučićevi stavovi potpuno su suprotni.

Obećano-ispunjeno!

Aco-faco, ubiše Olivera I.

Dalibor Matijević iz Šimića pored Banje Luke napravio je aplikaciju koja radi kao savremeni Robin Hud - uzima od bogatih i daje siromašnima. I sam Matijević poigrao se riječima, pa je aplikaciji dao ime „Robin Food“.&nbsp;&nbsp;Riječ je o aplikaciji koja spaja one koji imaju previše hrane s onima koji je nemaju uopće ili s humanitarnim organizacijama koje hranu dostavljaju onima kojima je ona najpotrebnija. 
Matijević je tako preko noći postao „junak koji pomaže siromašnima“, junak koji se bori za one koji su najugroženiji i koji nemaju ni elementarne uvjete za život. On je ovaj proizvod razvio u Sloveniji. 
Hrana koja se nalazi na aplikaciji „Robin Food“ jeftinija je od one u prodavnicama i do 50 posto, a Matijević ističe da postoje i oni artikli koji su sniženi čak i za 90 posto, što je itekako značajno za one koji su svakog dana gladni.

Napravio aplikaciju „Robin Food“, koja spaja one koji imaju previše hrane s onima koji je nemaju uopće

Matijević: Junak koji pomaže siromašnima

Banjalučki Robin Hud

Konkurencija u domenu bosanskohercegovačkih privatizacijskih otimačina žestoka je i respektabilna, međutim priznati se mora da su zbilja rijetke firme koje je politika tako temeljito očerupala kao nesretni “Agrokomerc”.&nbsp;&nbsp; U posljednjih tridesetak godina, tamo su i kunto i panto iznosili, raznosili, krčmili i pljačkali, hiljade radnika ostale su bez hljeba, a fabrički pogoni i prostrane hale strateški su prenamijenjeni u besplatna stovarišta, građevinska zemljišta i parkinge lokalnih stranačkih tajkuna. Uglavnom, kamen na kamenu nije (pre)ostao! 
Tragično i bolno jeste, ali zbog “Agrokomercovog” grunta, ratovali su protiv rođene države. Na koncu se glavni protagonist zla vratio na mjesto počinjenog zločina. Da uz dvije-tri odležane zatvorske kazne bude demokratski izabrani općinski načelnik. A, eto, možda ima i neke proklete simbolike u tome što Fikret Abdić danas uživo svjedoči konačnom padu nekadašnjeg privrednog giganta. Jer, zna to takozvani krajiški babo, “Agrokomercov” stečaj i njegov je kraj. 
S druge strane, menadžerski učinci dvadesetak oktroiranih mirnodopskih direktora dokazuju kako u planiranoj propasti ni maslo SDA nije za ramazana. Radovno bi, naime, gospodari osvojenog ratnog plijena po isteku dodijeljenih mandata iz Kladuše nestajali u vidu lastinog repa, izdašno finansijski situirani i doživotno amnestirani od drskog kriminala. 
A prije samo godinu i po očekivalo se nešto potpuno drugačije. Kad je član Predsjedništva BiH u svom stilu najavljiivao prosperitet i renesansu posrnulog “Agrokomerca”.
“Mislim da ćemo u narednom periodu imati obnovljen skoro kompletan privredni kapacitet “Agrokomerca” i da će se restartovati kompletna proizvodnja koju smo imali prije rata. Uposlit ćemo stotine radnika i hiljade kooperanata.”
Šta je na kraju ostalo od Izetbegovićevog slavodobitnog restarta, saznali smo poslije definitivnog šatdauna (shut down) krajiškog preduzeća. Ugašeno, abortirano, ubijeno zauvijek. Poput svih obećanja sjecikesa iz SDA.

Tragično i bolno jeste, ali zbog “Agrokomercovog” grunta, ratovali su protiv rođene države

Stečaj ratnog plijena

U svim školama na području Sarajeva u posljednjih nekoliko dana zbog bivšeg kantonalnog ministra za obrazovanje, nauku i mlade Elvira Kazazovića (SDA) vlada opći haos. Zbog njega mnoga djeca ovih dana nisu dobila uvjerenja s ocjenama.&nbsp;&nbsp;Djeca su kažnjena, jer njihovi roditelji nisu željeli da se opredijele za samo jedan od tri zvanična jezika. Željeli su da njihova djeca uče i bosanski, i srpski, i hrvatski jezik.
Roditelji nisu željeli da se pravi diskriminacija među djecom, a upravo je to proizveo kad je u septembru inicirao anketu o izjašnjavanju o jeziku. Istek mandata spasio ga je haosa koji je sam prouzrokovao. Vruć krompir ostavio je novoj Vladi pa se sada ministrica Zineta Bogunić, ni kriva ni dužna, mora baviti problemom jezika koji joj je Kazazović ostavio u amanet. 
Kazazović će u narodu ostati upamćen samo po aferama i lošim idejama koje nikad nije uspio realizirati do kraja.

Djeca su kažnjena, jer se njihovi roditelji nisu željeli opredijeliti za samo jedan od tri zvanična jezika

Kazazović: Ostat će upamćen po aferama

Ministrov mandat pun grešaka

Bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine demonstrirao je u više navrata čvrstu opredijeljenost za punopravno članstvo naše domovine u NATO savezu.&nbsp;&nbsp; Ovako je govorio Nebojša Radmanović: “Potvrdili smo našu predanost vrijednostima Alijanse, kao i našu volju da ostanemo proaktivan, vidljiv i pouzdan partner koji dijeli teret današnjih izazova. Strateški interes BiH jeste da postane članica NATO-a. Dalji napredak prema&nbsp;članstvu krucijalno je važan. Predsjedništvo je na posljednjoj sjednici donijelo odluku da aplicira za punopravno članstvo u NATO savezu.”
Nekad bilo, sad se spominjalo! U međuvremenu, Radmanović okreće ploču da bi zaguslao nacionalističkim tonovima, gdje se o NATO-u kleveće i laže kao o “vekovnoj tamnici srpskog naroda”. Ali prokleto internet zlopamtilo ne prašta nedosljednost, pa je tako i sirotog Radmanovića primoralo da se javno, preko sredstava informisanja dakle, odrekne vlastitog nekadašnjeg sebe. I to pod stare dane, kada biološki sat nezaustavljivo otkucava sudijsko vrijeme i vitalnijim veteranima. 
Uglavnom, neobično je važno da Željko Komšić i Šefik Džaferović imenovanje novog predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH zajednički uvjetuju prethodnim usvajanjem nacionalnog programa za put u NATO. Jer, nema kompromisa oko suštinskih pitanja, a članstvo u Alijansi nesumnjivo jeste najvitalniji interes BiH. Pogotovo nakon što su se Makedonci i Crnogorci (a uskoro i Albanci s Kosova) zvanično kutarisali sumorne sudbine ruskih gubernija. 
Krajem prošle godine definitivno su nam otvorena vrata Alijanse. I američki državni sekretar Majk Pompeo (Mike) dobronamjerno nas poziva u zapadno društvo. Budući da je, radi preuzimanja institucionalnog plijena, Miloradu Dodiku izuzetno stalo do formiranja bh. vlasti, valja ga mirno i dostojanstveno nastaviti ucjenjivati oko državne vlade. Kako bi se pripitomio, smanjio naci-doživljaj prekucan u crveno, da popuste tenzije... 
Izgleda prilično jednostavno, ne isključujem i nerealno, ali jedino trajno i pouzdano rješenje je usklađivanje Dodika s arhivskim Radmanovićem. I mirna Bosna.&nbsp;

I mirna Bosna...

Svi u napad, jedan je NATO!

Amerikanac Piter Lipmen (Peter Lippman) privukao je pažnju bh. javnosti nakon što je američko-bosanski pank-rok bend “Kultur Shock” doveo u Srebrenicu u okviru predstojeće evropske turneje.&nbsp; Lipmen je jedan od autora na web-stranici Balkan Witness, a najviše piše o dešavanjima u BiH, Kosovu i Srbiji. Njegovo interesiranje za istočnu Evropu počelo je još u djetinjstvu. Sedamdesetih godina, kad mu je bilo dvadesetak godina, naučio je i naš jezik, i to skoro deceniju prije njegove prve posjete tadašnjoj Jugoslaviji.
U to vrijeme se vezao za ljude i cijeli ovaj prostor osjećao je kao drugi dom. Devedesetih godina, u Sijetlu je pomagao izbjeglicama iz BiH, organizirao javne tribine te se izborio da Gradsko vijeće 11. jula 2005. proglasi taj datum Danom sjećanja na Srebrenicu.
Lipmen je osjetio da je njegova moralna dužnost da se vrati u Bosnu i pokuša razumjeti šta se desilo. Tako je od 1997. do 1999. živio u Sarajevu i Tuzli.
Lipmen se vraća u BiH skoro svake godine kako bi posjetio brojne prijatelje i mjesta koja je neizmjerno zavolio.&nbsp;

Asmer i Ado

I Slovenija i Hrvatska su bile za to da zajedno izađemo iz Jugoslavije

Nasilnici u učionici

Legenda Šturma

Ovce, vukovi i špijuni

Bestidnici: Milorad, Bakir, Dragan…

Malo mu ogromna direktorska plaća

Ljevičarski car je go

Bosanski jezik, naša nafaka!

Čuvar umjetničke tradicije

Aco-faco, ubiše Olivera I.

Banjalučki Robin Hud

Stečaj ratnog plijena

Ministrov mandat pun grešaka

Svi u napad, jedan je NATO!

Veliki prijatelj BiH

Kolumne

Asmer i Ado

I Slovenija i Hrvatska su bile za to da zajedno izađemo iz Jugoslavije

Nasilnici u učionici

Legenda Šturma

Ovce, vukovi i špijuni

Bestidnici: Milorad, Bakir, Dragan…

Malo mu ogromna direktorska plaća

Ljevičarski car je go

Bosanski jezik, naša nafaka!

Čuvar umjetničke tradicije

Aco-faco, ubiše Olivera I.

Banjalučki Robin Hud

Stečaj ratnog plijena

Ministrov mandat pun grešaka

Svi u napad, jedan je NATO!

Veliki prijatelj BiH