Uzmite im vlast da se uvjerite kakve su hulje! Nećemo, dakle, otkriti toplu vodu ukoliko zaključimo kako su jurišnici Stranke demokratske akcije tokom ovih nekoliko mjeseci opozicionog staža u Kantonu Sarajevo prebacili normu neciviliziranog ponašanja. Uzroci su dobro poznati. Kao i obično, sve se vrti oko budžetske love. I naopake ideologije, pride. Jer, kad iskuće povućeš šovinističku vlagu, mogućnost uspješnog izlječenja najčešće je ravna nuli.&nbsp; Pogledajte, naprimjer, SDA uzdanicu iz Kantonalne skupštine (haram je „njojzi“ spominjati ime pa ćemo iz higijenskih razloga u priču uvesti pseudonim Jeko Ono) dok se okolo rasipa đubretom sa jezika. Začešljalo se, tako, Jeko Ono pa značajno zasjelo na lični fejzbuk da bi manirom nacističkog piskarala Mustafe Busuladžića protjeralo uljeze iz vlastitog ograničenog vilajeta. Nažalost, poznaje dunjaluk takve primjerke. Koji dopodne preziru krivovjerne, a popodne lično sebe. 
Čelnici SDA očigledno ne planiraju osuditi najnovije fašističke parole. Ta poražavajuća činjenica upravo dokazuje kako je Jeko Ono zvanično preuzelo ulogu stranačkog trbuhozborca iz samog središta debelog crijeva. Hudnica javno govori šta Centrala tajno misli! Žalosno svakako jeste, međutim, živjeti u 21. stoljeću, a ne podnositi ljude drugačijeg imena, vjeroispovijesti, seksualne orijentacije, mogu još jedino zapušteni fašisti. Grah je, eto, tako pao zastupničkom zamorčetu SDA. U gluposti je snaga, a glupost je pouzdano neuništiva!
Mir, mir, mir, Vlastimir nije kriv
Moralna si slina, ako smeta ti Kristina
P. S. Kažu da uprava komunalnog preduzeća „Rad“ godinama nije naplaćivala usluge odvoza smeća SDA-ovom tajkunu sa Ilidže. Veći je, rekao bih, problem nastupio zbog odlaganja stranačkog otpada na nepredviđenim mjestima. Nećete vjerovati, čak i u zastupničkim klupama.&nbsp;&nbsp;

Hudnica javno govori šta Centrala tajno misli!

Ostavi đubre do kraja

Nije sadašnji direktor Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) <a href="https://avaz.ba/tag/26476/ales-kurt">Aleš Kurt</a> bio među četvorkom koja ga je osnovala u maju 1992., ali jeste nakon više od četvrtine stoljeća trudom održavao ideju ove kultne kulturne institucije.&nbsp; Itekako svjestan šta znači opsada jednog grada, u slučaju Sarajeva najduža u modernoj historiji, i šta znači izgubiti dostojanstvo, ponos i nemogućnost obrazovanja, Kurt, sa svojom malom armijom uposlenika, SARTR drži na zavidnom nivou. 
A još ljepše priča o njemu. Mnogi bi rekli da je pravi čovjek na pravoj funkciji. A kako i ne bi bio kada je i sam reditelj i kada zna šta je potrebno jednom pozorištu da bude prepoznatljivo. 
Možda nije bio na čelu SARTR-a te 1992., ali je nastavio ispunjavati njegove ciljeve. Shvata i važnost obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom te je SARTR-ova predstava „Ay, Carmela“ izvedena na Spomen-parku Vraca, sinonimu otpora i borbe građana u Drugom svjetskom ratu.
Rođen je u Zenici 1956., a studij režije završio je na beogradskoj Akademiji za pozorište, film i televiziju. U braku je s glumicom Belmom Lizde-Kurt.

Direktor je Sarajevskog ratnog teatra i nakon više od četvrtine stoljeća drži ga na   zavidnom nivou

Pravi čovjek na pravom mjestu

Zahvaljujući plemenitoj naravi Mirze Muzurovića, prošlog vikenda sam u sarajevskom Kamernom teatru 55 napokon uspio kupiti ulaznice za „Sjećaš li se Dolly Bell“.&nbsp;&nbsp; Ukratko, fenomenalna predstava, perfektan glumački ansambl, nesvakidašnja režija Kokana Mladenovića. Pozorišnu adaptaciju čuvenog scenarija za još slavniji film iz 1981. godine priredio je najvažniji živući bosanskohercegovački pisac. Abdulah Sidran, lično i personalno!
Pojma ne znam čime izazvan, ali pola predstave sam preplak'o. Džaba nizinske pripreme za izvjesni emotivni debakl, beskorisna bješe opšta poznatost filmske građe, kao i davno napamet savladane replike... Sve, dakle, bilo je uzalud. Dotični događaj iz oblasti kulture totalno me raskovao! Dešava se, znate, i to ponekad. Pa u sali nastupi masovna hipnoza uz nadrealne prateće pojave... Svakoga dana, u svakom pogledu, sve više napredujem.
U međuvremenu je francuski predsjednik Emmanuel Macron na ručak pozvao tridesetak vodećih evropskih intelektualaca. Okupile se gromade od pera, važni ljudi neupitne pameti. Među zvanicama i naš Sidran. U Jelisejskoj palati jedini sa prostora bivše SFRJ.
Tema susreta bila je opasna mogućnost propasti krucijalnih evropskih vrijednosti - Solidarnosti, Slobode, Jednakosti. Kontinentom ksenofobija divlja trideset godina poslije rušenja Berlinskog zida. Tri frtalja stoljeća od pobjede nad fašizmom, evropskim gradovima ponovo marširaju fašisti.
„Razgovarali smo o ovoj temi skoro tri sata. Kazao sam Macronu da se Bosna i Hercegovina osjeća ostavljenom i iznevjerenom. Upozorio sam da mi danas svjedočimo posljedicama činjenice da nas je Evropa ostavila na cjedilu od 1992. do 1995. godine. Evropa je iznevjerila svoje osnovne civilizacijske principe.“
Tako je bh. pisac „ružio“ u Parizu. Da se ogrebem za mrvicu neponovljive Avdukine lucidnosti - Stanje u Evropi je neopišljivo!

Stanje u Evropi je neopišljivo!

Avduka na službenom putu

Francuski predsjednik Emanuel Makron (Emmanuel Macron) pokazao je veliko interesiranje za budućnost Bosne i Hercegovine. Makron je sa 30 evropskih intelektualaca, među kojima je bio i bh. pisac Abdulah Sidran, razgovarao o opasno narastajućim neofašističkim tendencijama u Evropi. 
Sidran je Makronu govorio o tome da se BiH osjeća iznevjerenom. Francuski predsjednik pokazao je veliko interesiranje za dešavanja u BiH i s uvažavanjem slušao šta mu govori naš akademik. A Sidran je tražio od Evrope da se na BiH primjenjuju ista pravila kao i za ostale evropske države. 
Makron je rođen u Amjenu 21. decembra 1977. Bivši je javni službenik i investicioni bankar. Makron je studirao filozofiju na Univerzitetu Pariz-Nanter, a diplomirao na školi za nacionalnu administraciju 2004. godine. 
Radio je kao finansijski inspektor pri Generalnom inspektoratu za finansije i kao investicioni bankar u „Rothschild &amp; Cie Banque“.
Bio je ministar ekonomije, industrije i digitalnih poslova. Dao je ostavku na mjesto ministra 2016., kako bi se posvetio svojoj predsjedničkoj kandidaturi. Pobijedio je na izborima za predsjednika 7. maja 2017. godine.

S evropskim intelektualcima razgovarao o narastajućim neofašističkim tendencijama

Francuska za BiH

U duhovnom dnevniku „Znakovi pored puta“ bosanskohercegovački nobelovac maestralno opisuje nacionaliste. „Kad god sam i gdje god sam naišao na ljude koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opći interes ili pretjeranu osjetljivost za ličnu čast i dostojanstvo, uvijek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu, kratkovidnu sebičnost.“&nbsp;&nbsp; Zapis Ive Andrića još uvijek odjekuje lokalnim geografijama. Naprosto, takva je ovdje gradnja! Utemeljena na memoriji mržnje, Bosna i Hercegovina kuća je na klizištu. Srećom, veliki pisac u amanet je ostavio dovoljno mudrosti za ljekovito promišljanje. Minijatura o nacionalistima iz proklete avlije neprevaziđeni je majstorluk!
U jučerašnjem „Avazu“ vrhbosanski nadbiskup prognozira: „Ako bude pameti, neće biti rata!“ Prizivajući međunacionalni dijalog, kardinal Vinko Puljić je osudio, kako veli, učestalo zveckanje oružjem - od regrutacije rezervista do prizivanja zloglasnih simbola na ratnim uniformama. Za aktuelno (ne)stanje zaslužne su posvađane političke elite. Kojima očigledno nedostaje poželjne pameti. „Vrlo sam žalostan kada čujem kako se neki kunu da vole ovu zemlju, ali ne vole njezine ljude. Toliko se kunu da vole ovu zemlju, a gdje god mogu, potkradaju je.“ 
Je li uopšte moguće podvući crtu i sravniti cehove kvazipatriotskog nacionalizma? Može li se takozvana dodana vrijednost izmjeriti hacijendama po Poljinama kod Sarajeva, rijekom Radoboljom i okućnicom u mostarskim Barama, zemljišnoknjižnim izvatkom na imanju Bakinci kod Laktaša te brojnim drugim privatnim odredištima kriminaliziranih stranačkih termita? Kako, uostalom, objasniti porijeklo gotovinskih crkavica ovdašnjih uglednika, ušuškanih po tajnim štekovima i offshore računima? 
Tragično je previsoka cijena koju solidarno plaćamo valjajući se gotovo cijele tri decenije u smrdljivom šovinizmu. Međutim, ni po jada u tome, jer ovdašnje se političke sjecikese nikad neće umoriti. I odlučiti da im je fakat dosta. 
Zato je važno utvrditi Andrićevo, a djelomično i kardinalovo gradivo. Ako ništa, radi mentalne higijene.

Kardinal, Andrić i higijena

Denis Avdić, porijeklom iz Gračanice, poznato lice u radiotelevizijskom svijetu Slovenije, po četvrti je put proglašen osobom godine na prestižnom događaju „Trusted Brand 2019“ u toj zemlji.&nbsp; Riječ je o dodjeli nagrada ličnostima i brendovima kojima se u Sloveniji najviše vjeruje. U tom izboru nema komisije, već istraživanje provodi agencija, čineći ga tako strogo profesionalnim i regularnim.
Talentirani komičar već devet godina vodi popularnu emisiju jutarnjeg programa “Denis Avdić Show” na Radiju 1, koja je jedna od najslušanijih u Deželi.
Na primanju nagrade Avdić je kazao da je dobro što u ovim vremenima Slovenci najviše vjeruju migrantu. 
Avdić je skoro preko noći postao zvijezda kada je, radeći kao policajac, u slobodno vrijeme išao na radio, a onda dobio stalni angažman i zauvijek zamijenio policijsku stanicu onom radijskom.
Avdić je rođen 31. januara 1982. godine u Gračanici. Početkom agresije, s deset godina, odlazi s ocem živjeti u Sloveniji. Osim u medijima, publiku osvaja i kao stand up komičar, čije nastupe dolazi gledati nekoliko hiljada ljudi.

Dobitnik velikog priznanja „Osoba godine“ u Sloveniji

Od policajca do zvijezde

Zakuhalo se u SDP-u! Osam kapitalaca predvođenih Zlatkom Lagumdžijom nogirano je iz Partije uz obrazloženje da su nestatutarno golim zadnjicama sjedili na dvije stolice. Dotična agencijska vijest nakratko će sijevnuti u javnosti, jer novosti iz SDP-a odavno ne zavređuju naročitu pažnju. To vam je poput ljetnog prelaznog roka u bosanskohercegovačkoj nogometnoj ligi. Događa se, ali nikog pretjerano ne zanima.
U istom stroju sa ostacima „kažnjeničke bojne“ Lagumdžija neselektivno granatira naciljane mete, jer uništenje odmetnutih poslušnika predstavlja prioritetnu disciplinu poniženih i uvrijeđenih autokrata bez kompasa. Očekuje se, stoga, da dugogodišnji upravnik SDP-a intenzivira spletkaroška sijela po sarajevskim kuloarima. Tamo će crpiti svježe ideje za brutalnu satanizaciju, da se i to razumijemo, nedovoljno kapacitirane i povijesnom trenutku nedorasle partijske buranije iz Alipašine 41. 
Optimistične prognoze kako će najnoviji raskol dodatno stabilizirati stanje unutar SDP-a neutemeljene su, neozbiljne i suštinski pogrešne. Duboke pukotine između poslanički uhljebljenog rukovodstva i takozvane partijske baze teško je zakrpiti. Upravo na tu kartu zaigrao je najozbiljniji protivnik Nermina Nikšića te predsjednički favorit tihe većine nezadovoljnih. Sudeći po recentnim medijskim nastupima, dojučerašnji, u političkom smislu, polivalentni anonimus iz Lukavca, Edin Delić, dakle, ne prihvata ulogu prigodnog demokratskog fikusa. Kritike koje okolo šica daleko su od bezazlenih, a nerijetko i ispod poželjnih drugarskih standarda. 
Konačno, Delićev rezultat lako bi mogao postati povod novih podjela i sukoba. To svakako priželjkuju urotnici oko Lagumdžije, ali i partijski odbor Tuzlanskog kantona pod komandom vidno nervoznog Envera Bijedića. Ukoliko, naime, narednog vikenda uvjerljivo trijumfuje već u prvom krugu predsjedničkih izbora, Nikšića će automatski optužiti za muljanje u brojanju. Dođe li, međutim, do drugog kruga glasanja, ishod će biti neizvjestan poput majskog meteorološkog biltena. Kako god ispadne, najmanje jedna frakcija ostaje kratkih rukava. Sasvim dovoljno da Partija zaglavi u potkošulji.

Kako god ispadne, najmanje jedna frakcija ostaje kratkih rukava

Partija u potkošulji

Predsjednik Austrije Aleksander van der Belen (Alexander Van der Bellen) jedna je od karika stabilnosti na političkoj sceni te zemlje, što se pokazalo i ovih dana, nakon skandala koji je uzdrmao vladu i doveo do raskola među koalicionim partnerima.&nbsp;&nbsp; Van der Belen oštro je osudio učesnike skandala nakon što je procurio snimak na kojem predstavnici krajnje desnice dogovaraju koruptivne radnje i založio se za održavanje vanrednih izbora već najesen ove godine.
Van der Belen pobijedio je na izborima kao predstavnik umjerene, tolerantne politike i proevropskih snaga. On je kao takav bio i ostao brana desničarima i svima onima koji nastoje unijeti razdor među ljudima po nacionalnoj, vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi, a koji su sada prokazani kao obični kriminalci. 
Van der Belen rođen je u Beču 18. januara 1944. kao sin Aleksandera Konstantina (Alexander), koji je bio ruskog porijekla, i Alme Sibjold (Siebiold), koja je bila estonskih korijena. 
Bio je član Austrijske komunističke partije i Zelenih. Na posljednjim izborima 2016, kao nezavisni kandidat je pobijedio desno orijentisanog protivnika Norberta Hofera, koji je bio predstavnik upravo FPO-a.

Pobijedio na izborima kao predstavnik umjerene, tolerantne politike

Van der Belen: Založio se za održavanje izbora

Faktor stabilnosti

Kada se rukovodite isključivo virtualnim marketingom režimskih medija, Bosna i Hercegovina ispadne čudo od države. Međutim, paralelni internetski svijet drastično se razlikuje od dunjalučke stvarnosti. Ne bilo vam zapovjeđeno, bacite pogled na sponzorirane videoprezentacije neprevaziđenih građevinskih poduhvata na famoznom Koridoru 5C. Izbliza doživite laž začinjenu nepostojećim mostovima, neprobijenim tunelima, imaginarnim vijaduktima...&nbsp;&nbsp; Oprez je svakako poželjan! Ne preporučuje se pretjerana konzumacija „ružičaste beiha“, jer dokazano ugrožava ljudsko zdravlje, uzrokuje impotenciju i psihičku ovisnost. 
Kako rekosmo, stanje na terenu potpuno je drugačije! Duže od pola godine nemamo ni državnu ni federalnu vlast. Situacija je identična i u nekim kantonima. Eto, ovih dana formalizira se kakva-takva buduća koalicija. Nakon Demokratske fronte Željka Komšića, Savez za bolju budućnost Fahrudina Radončića prihvatio je očajnički poziv Bakira Izetbegovića za ulazak u bokserski ring. Milorad Dodik i Dragan Čović, u rukavicama, događaje posmatraju sa strane. Ne zamaraju se izborom bošnjačkih sparing partnera. Zato ispod pasa udaraju koga (su)stignu. Ruše državu, sprečavaju NATO integracije, ucjenjuju, opstruiraju, proizvode afere. I zajednički prodaju (gustu) maglu. 
Po običaju, Dodikovi su mediji nastavili sa propagandnim širenjem mržnje. Najnovija izmišljotina iz gebelsovske kuhinje, dakle, glasi: „Trojni udar na Srpsku!“ Mada bi, umjesto o trojnom, primjerenije bilo govoriti o moždanom udaru autora tragikomične krilatice, već sada je izvjesno kako će izgledati eventualna saradnja sa odanim poslušnicima pobješnjelog vođe iz Laktaša. Da zaključimo, akutno stanje je složeno, sa tendencijom daljnjeg usložnjavanja. 
Turobna depresija na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni sigurno će potrajati. Nadajmo se da su toga svjesni i dobronamjerni stranci. Prije svih Nijemci, Britanci, Amerikanci... Lišena konkretnog angažmana velikih svjetskih sila, ova zemlja propada k'o kauč. Zato je neobično važno da se konačno probude. Budimo realni, tražimo nemoguće!

Turobna depresija na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni sigurno će potrajati

Ružičasta „beiha“...

<a href="https://avaz.ba/tag/18513/matthew-field">Metju Fild</a> (Matthew Field) u avgustu 2018. godine preuzeo je dužnost ambasadora Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske u Bosni i Hercegovini.&nbsp; Zaljubljenik u sport, a posebice ragbi, Fild je rado bio gost na brojnim manifestacijama u organizaciji zeničkog Ragbi kluba Čelik, a uskoro bi trebao dobiti i člansku karticu ovog sportskog kolektiva. Minulog vikenda ponovo je boravio u Zenici, gdje je igrao ragbi i družio se s više od 450 mališana. Pokazao je kako se voli sport i kako se daje podrška mladima.
Više je puta istakao da je odmah po dolasku zavolio Bosnu i Hercegovinu. Izuzetno je aktivan na društvenim mrežama, gdje često objavljuje pozitivne vijesti iz naše države, ali isto tako i kritizira vladajuće strukture. 
Iza Filda su bogato iskustvo i biografija. On se britanskom uredu za vanjske poslove pridružio 2003. godine. Radio je na bliskoistočnom mirovnom procesu, zatim kao menadžer resursa, u Hrvatskoj je bio šef odsjeka za EU te u Skoplju politički savjetnik specijalnog predstavnika EU u Makedoniji. Zatim je radio u Direkciji za Ameriku te kao politički savjetnik u Brazilu.
Ovaj iskusni diplomata 2016. je radio kao šef Političkog odjela Delegacije EU i Ureda specijalnog predstavnika EU u BiH.
Fild ima dvoje djece sa suprugom Martinom Fild-Klisović i oni ga vrlo često prate na društvenim događajima.

Ambasador Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske u Bosni i Hercegovini

Metju Fild: Diplomata promovira ljepote BiH

Zaljubljenik u sport

Fudbalski klub Sarajevo ove sezone pokorio je klupski fudbal u našoj zemlji. S osvojenim Kupom i titulom, tim iz Titove 38b prvi put u historiji okitio se duplom krunom.&nbsp; Najzaslužniji za ovaj uspjeh svakako je trener <a href="https://avaz.ba/tag/6014/husref-musemic">Husref Musemić</a>.
Strog, temperamentan i legenda kluba. Za popularnog Musemiju kažu da mu je najveća ljubav upravo FK Sarajevo, o kojem uvijek emotivno govori. 
Kulminacija svega bila je titula s voljenim klubom, i to druga u karijeri. Ovo mu je peti mandat na klupi Sarajeva.
U dosadašnjoj 31 odigranoj utakmici, Sarajevo je pod vodstvom Musemića ostvarilo čak 19 pobjeda, a izdvajaju se trijumfi na Grbavici i na Pecari, kada je bordo tim zabio tri komada.
U trenerskoj karijeri, osim Sarajeva, vodio je Slobodu, Olimpik i Mladost iz Doboja kod Kaknja.
Rođen je u Janji 4. juna 1961. godine. Bio je napadač šampionske generacije FK Sarajevo 1985., a kasnije je branio boje Crvene zvezde, Hartsa i Tventea.
Za reprezentaciju bivše zemlje zabilježio je jedan nastup, a za nakon raspada Jugoslavije odigrao je i jednu utakmicu za BiH, 1995. godine protiv Albanije u Tirani.

Fudbalski klub Sarajevo ove sezone pokorio je klupski fudbal u našoj zemlji

Najdraža titula u karijeri

Od početka godine u našu zemlju ušlo je dvostruko više migranata nego lani u istom periodu. Krajina se bijesna i prepuštena sama sebi nosi s teškim problemima krize.&nbsp; S jedne strane su solidarnost i humanost, koje opstaju unatoč strahu i neizvjesnosti, a s druge Krajišnici imaju pravo i na ljutnju, jer već godinama od zvanične vlasti dobivaju samo obećanja i floskule.
Nevjerovatno je s kakvim su se nemarom nadležni do sada odnosili prema migrantskoj krizi i kako je problem, poput vrućeg krompira, prebacivan s jednog na drugi nivo vlasti. Žrtve su bili migranti, koji, budimo realni, od nas nisu tražili previše, krov nad glavom i nešto hrane. Žrtve tog nemara su i Krajišnici, koji također nisu tražili previše, samo da nadležni s državnog nivoa počnu raditi svoj posao i s njihovih leđa skinu teško breme s kojim se, realno, nisu ni mogli ni znali nositi.
Imamo službe, agencije, komisije, koordinacije, napravljene su sve moguće, a zapravo nemoguće ad hoc institucije, koje su bile zadužene (i dobro plaćene) da migrantsku krizu svedu na najmanju mjeru. No, sve što smo dobili jesu zapravo najprije prepuni parkovi, zatim autobuske stanice, šuplje granice, prepuni vozovi, centri koji će sad biti ovdje, sutra ondje, a prekosutra... opet pred nečijim vratima.
Nadležni se, prosto, hvale činjenicom da većina (skoro 95 posto) pridošlica nema dokumente, humanitarci tvrde na osnovu vlastitih iskustva da je riječ samo o nevoljnicima koji preko nas traže put za Evropu, građani nerijetko svjedoče o ne baš prijatnim susretima, doktori upozoravaju na zdravstvene opasnosti, svi zajedno glumimo dobre domaćine prisjećajući se kako smo nekad i sami ovisili o tuđoj milostinji. No, to nije recept za rješavanje krize. 
Nisu to ni žičane ograde na granicama, brutalnost sigurnosnih agencija, nisu ni isprazna kukanja kako nemamo dovoljno ljudi ni sredstava ni inspektora. Rješenja nisu u premještanju migranata iz jednog u drugi kanton. 
Svaka ozbiljna akcija mora početi s konkretnim rješenjima. Koja, svjesni smo, neće sigurno biti ni najbolja ni definitivna. Ali, stanje u Krajini postaje sve složenije. Toplije vrijeme donosi novi val migranata. Koji, treba to ponoviti, na granici s Hrvatskom mogu biti nekoliko dana, a mogu ostati i koji mjesec. Do sada smo se pouzdavali u dobru volju i vremenske uvjete. Vrijeme je da napustimo začarani krug.

Krajina se bijesna i prepuštena sama sebi nosi s teškim problemima krize

Začarani krug

U Sarajevu se priprema gej parada. U Nišu obavljena vojna parada. Dok će u Sarajevu gej paradu Sarajlije, sve su prilike, kamenovati, u Nišu je masa pljeskala tenkovima i vojnicima. Kontam, kako bi bilo divno da je obrnuto. Gej paradi da se pljeska, a vojna da se kamenuje. Ali nismo mi te pameti, a ni sreće. 
Mada, s obzirom na nadimak koji nosi, nekako je bilo za očekivati da Vučić u Nišu organizuje gej, a ne vojnu paradu. Pa je li?
Kakav dvojac bez kormilara i pameti 
Vojno razmetanje u Nišu je, ustvari, bila centralna svečanost obilježavanja NATO napada na Srbiju. Dakle, nakon Kosovskog boja, Srbija nastavlja tradiciju proslavljanja bitaka u kojima je dobila po guzici. Tako nekako to izgleda. Jer, kada Putin pravi paradu, on proslavlja pobjedu nad fašizmom, a tu razliku Vučić ne konta.
Šta inače možemo očekivati od Vučićeva arhaičnog mozga? Ništa, naravno, doli organizaciju ovakvih arhaičnih manifestacija. Neko bi mu trebao javiti da je 21. vijek. Vojno paradiranje je postalo potpuno besmisleno, a realno i groteskno. Naravno, neko bi trebao sličnu stvar da javi i Putinu.
Bosanac Dodik, koji je u Banjoj Luci 9. januara imao svoju paradu, pojavljuje se na tribinama u Nišu odmah uz Vučića. Kakav dvojac bez kormilara i pameti. No, dobro znaju obojica šta ih održava na vlasti - stalna priča o ugroženosti. 
Nedavno su zajedničkim intelektualnim naporima objavili besmislenu deklaraciju o ugroženosti srpskog jezika, kao da može biti ugrožen jezik koji govori najviše ljudi u regionu i koji je služben u četiri zemlje, a sada nam paradiraju s vojskom, što je precizan način da se podgrije ista teza.
Koliko su koštale parade u Banjoj Luci i Nišu
„Vojska“, kaže Vučić, „služi za odvraćanje potencijalnih agresora na Srbiju.“ Ko to agresijom prijeti Srbiji? Ovu paradu, u drugu ruku, čitav region je više doživio kao prijetnju vlastitoj sigurnosti, a ne kao razlog da se Srbija ne napadne. Jer ko to ima na pameti da zauzme Šumadiju? I pored najbolje volje, teško je prepoznati nečiju takvu intenciju.
U svom govoru Vučić nespretno citira Tita: „Živimo kao da će 100 godina biti mir, a budimo spremni da zemlju branimo u svakom trenutku.“ Zaboravlja Vučić da je Tito tu čuvenu rečenicu rekao u momentu kada su se i Amerikanci i Rusi, realno, plašili njegove vojne sile. Danas, međutim, nije teško zamisliti kako su se američki generali nasmiješili na prikaz srpske vojne moći. Ako su uopšte i primijetili nišku šaradu, izvinjavam se – paradu.
Koliko su koštale parade u Banjoj Luci i Nišu? Volio bih pitati Dodika i Vučića bi li bilo bolje da je za taj novac urađen bar kilometar puta Banja Luka – Beograd? Ili bilo kog drugog puta, pa čak i onog Banja Luka – Sarajevo.
Nekada je psovka jedini ispravan način komunikacije
Srpski tabloid „Kurir“ izvještava nas o vojnoj paradi naslovom „Da se naježiš!“ Dok se novinar „Kurira“ ježi od dragosti i sreće, lako je zamisliti neke druge razloge da se čovjek naježi kada Srbija zvecka oružjem, a nemojmo se zamajavati, vojna parada nije ništa drugo doli zveckanje oružjem.
Zato ne mogu a da u potpunosti ne podržim Mektićev komentar na Vučićevu paradu. Na svom Twitteru Mektić zapisa: „Odjebi više i ti i rat.“ Nekada je, uistinu, psovka jedini ispravan način komunikacije.

Vojno paradiranje je postalo potpuno besmisleno, a realno i groteskno. Naravno, neko bi trebao sličnu stvar da javi i Putinu

Vučićeva (gej) parada

Neki dan je bio Majčin dan. Dan kojim se podsjeća na važnost čarobne uloge koju neke žene imaju, uloge majke.&nbsp;Kažu da ovaj blagdan ima korijene još u 19. stoljeću kroz pokret žena u Engleskoj i Americi. Ma nije ni važno odakle korijeni za ovaj dan.&nbsp;&nbsp; Bitno je misliti o Njoj. Ženi koja nam je udahnula život. Ženi koja kroz bol kojom se njeno tijelo odvaja od svog djeteta daruje život tom malom biću koje će po prvi put ugledati svijet. 
Ljubav je to bezuvjetna
Biti mama je privilegija. I čast. I odgovornost. I strah. I briga. I uznemirenost. I ljubav. I radost. I radno vrijeme bez pauze. Bez godišnjeg odmora. Bez prigovora na suradnike. Bez loših dana. S milion pitanja. Sa osmijehom na licu čim ugleda glavu boje maslačka koja odnekud viri i smiješi joj se. Baš kako se svako dijete smiješi. Naivno, vedro i spokojno. 
Sa zagrljajem čvršćim od stijene. S milion pitanja na koje zna odgovore, ali ipak pita. S milion pitanja koje niti ne izgovori nego ih u sebi preispituje, traži odgovore i pokušava da ih nekako prevali preko usta.
S milion zahtjeva koji ponekad i nemaju neki smisao, ali majka ipak zahtijeva. A zahtijeva ne zato što njoj nešto treba nego da bi to malo razigrano dijete pored nje bilo što bolji čovjek i bilo što jače onog dana kada nje više ne bude za njega. Zahtijeva kako bi mu podarila najveće bogatstvo, bogatstvo vrijedna i dobra čovjeka. 
S mnogo želje da uvijek bude tu i kad vidi da može bez nje. Ma samo da bude sigurna da ništa ne nedostaje. S velikim planom "šta ako", neka se nađe. S ispitima koje svaki dan polaže, a nikako da završi školu. I neće je završiti dok god uz njeno kucaju srca njene djece. Pa kako će ikad završiti školu majčinstva kad svaki dan nešto novo nauči i po jednu novu lekciju i sama održi?
Nikad dovoljno blizu da pomisli da je uspjela jer uvijek može i više i bolje. I zaista uvijek može više. I nije to davanje koje očekuje veliko hvala s druge strane. Davanje je to u kojem je zahvalnost utkana u jedan osmijeh i jedan radostan pogled. U jedan zajednički uspjeh. S milion razloga da još samo nešto učini i vidi osmijeh prekoputa nje. S ljubavlju koja se ne mjeri ni jednom drugom. Ljubav je to bezuvjetna.&nbsp;&nbsp;Strpljivo čeka i nada se
A onda, kad jednog dana djeca odrastu i krenu ka nekim drugim svjetovima, ona strpljivo čeka kad će da zazvoni. Telefon kojim će čuti najdraži glas. I čeka ona strpljivo. Bez prigovora. Pa i kad dugo ne zazvoni zvono, ona strpljivo čeka i nada se. Kad jednoga dana životne snage ponestane, njene umorne oči će opet zaiskriti kad čuje glas koji toliko željno očekuje. Glas svog djeteta. 
Sve se može kupiti. Sve se može dobiti. Sve može biti uz nas. I otići od nas. Svega možemo imati koliko želimo. I baciti koliko nam ne treba. I živa je istina da se uglavnom sve druge riječi odnose na mnogo stvari. Mnogo je ruža, zlata, zvijezda, zalazaka, vedrih dana, leptira, braće i sestara, prijatelja, radosti i tuga, ali je na cijelom svijetu samo jedna majka naša majka. I zato Majčin dan ne smije biti jedan dan u godini. 
Dan koji je neko nekad proglasio danom svih majki. Majčin dan počinje onog dana kada ta žena ugleda svoje malo uplakano čedo i ne prestaje dok god joj srce kuca. A i tad kad je više ne bude ni iz jednog sjećanja ona ne nestaje.
Vrh obrasca

"Biti majka znači učiti o snagama koje niste znali da imate i doživjeti strahove za koje niste znali da postoje.”

Majčin dan mora biti svaki dan

Pučko ili građansko neznanje i neograničena vlast političara bio je glavni strah osnivača Amerike kad su stavljali temelje državi praktično neograničene ekonomske moći i demokratskih potencijala, kao i zemlji koja je izrasla u vojnu supersilu bez premca.&nbsp;&nbsp; Amerikanci danas ističu da se više nemaju koga plašiti – osim sebe samih. Drugi po redu američki predsjednik Džon Adams (John), koji je vladao od 1797. do 1801. godine, davno je rekao kako “nikad nije postojala nijedna demokratija, a da nije počinila samoubistvo”.
Pametni, naravno, uče na tuđim greškama.
Medijski kontraefekt
Upravo o tome govori nova knjiga američkih historičara Nensi Ajsenberg (Nancy Isenberg) i Endrjua Bernstajna (Andrew Burstein) “Problem s demokratijom…” (“The Problem of Democracy: The Presidents Adams Confront the Cult of Personality”), navodeći da je predsjednik Donald Tramp (Trump) najgora noćna mora, zbog koje se osnivači Amerike sigurno prevrću u grobu.
Autori podsjećaju kako je&nbsp;na samom kraju 18. i na početku 19. stoljeća, kada je Adams vladao, a nešto kasnije i njegov sin Džon Kvinsi Adams&nbsp;(Quincy), od 1825. do 1829., uočena ta opasna snaga slijepog vjerovanja u heroje. Navodi se i da će političari budućnosti biti birani zbog njihovog kulta ličnosti, a ne zbog političkog programa koji nude.&nbsp;
Doći će, dakle, dan, a došao je odavno, da oni koji su stalno na televiziji, i pored kritika, i dalje mogu računati na populistički odron.&nbsp;
I vrijeme koje su u protekle dvije i po godine američki liberalni mediji, recimo CNN i utjecajni “New York Times”, potrošili kritizirajući Trampa, stavljajući ga u udarne vijesti ili na naslovne strane, makar apsolutno u negativnom kontekstu – uglavnom je pomoglo ovom šefu Bijele kuće.&nbsp;
U isto vrijeme, vrlo popularni Džo Bajden (Joe Biden), kojeg isti mediji favoriziraju za novog predsjednika, po prisutnosti u njima za sada zaostaje za aktuelnim predsjednikom. Novinari, koje je Tramp nazvao neprijateljima naroda, tako bivaju saučesnici u "demokratiji" koja,&nbsp;umjesto dobro podmazana mašina, postaje korozija slobode i ljudskih prava.&nbsp;
Politika je za izdržljive
Njemački sociolog i filozof s početka 20. stoljeća Maks Veber (Max Weber) svojevremeno je nagovijestio to stanje pišući o masmedijima i državnoj propagandi. Veber, kojeg Amerikanci rado citiraju, jer je manje radikalan nego Marks (Karl Marx), analizirao je vezu protestantske etike i duha kapitalizma, na neki je način opisao zapadnog “Supermena” - harizmatičnog lidera kome narod sve oprašta. Kao što&nbsp;američki farmeri, za sada, Trampu opraštaju carinske tarife prema Kini iako su one ugrozile izvoz njihove soje u ovu zemlju. Takvi su, čini se, i dalje iz kulturološkog instinkta spremni glasati isključivo za “svog” lidera.
Wikipedia je pobrojala čak 42 države svijeta, od Latinske Amerike do Azije i Afrike, gdje su diktatori u posljednjih stotinjak godina osvojili srce naroda. Među njima je, važno je podsjetiti nas jugonostalgičare, i Titova Jugoslavija; rame uz rame uz Nijemce, Italijane, Ruse, Turke i druge, sve same Evropljane, koji su trampili slobodu za sigurnost.
I u Americi se sada rasplamsava javna debata može li Tramp prerasti u prvi pravi američki kult ličnosti, uz strah da “trampizam” može nadživjeti ovog predsjednika. Ili, kako to na Twitteru piše supernagrađivani američki pisac, Sarajlija Aleksandar Hemon: “Amerika, možda, neće preživjeti trampizam. Osigurajmo da bar Amerikanci prežive”.
Preživjet će, znači, samo oni izdržljivi, s debelom kožom, koji se, kako to (socijalna) evolucija zahtijeva - dodatno prilagode.&nbsp;&nbsp;
Značajne su i riječi koje je u Sarajevu proteklih dana izgovorio Bernar-Anri Levi (Bernard-Henri Lévy), kako se to moglo čuti do Njujorka, dok je, opet, pokazivao prijateljsku naklonost&nbsp;Bosni i posebno nekim Bosancima. Jasno je, međutim, da samo lijepe riječi ili ekstravagantni gestovi nisu više odlučujući doprinos svebosanskoj političkoj emancipaciji.&nbsp;
Izlazak iz ćorsokaka
Bolje se galvanizirati oko zdravog razuma, a ne davati nadnaravna svojstva historijskim ličnostima ili aktualnim političarima. Dakako, i bosanskim bi muslimanima, posebno u mjesecu ramazanu, valjalo razmišljati o pogubnosti bilo koje duhovne inercije. Kao i svim ostalim Bosancima koji duhovno uzdignuće dosežu na svoj način.&nbsp;
No, ono što Bosni, zasigurno, treba je vladavina prava, borba protiv porodične i svake druge korupcije, te iznalaženje formule - kako pružiti ruku mladima, da se zaustavi egzodus razočaranih, pa pravac Njemačka ili još dalje.&nbsp;
Baš kako su to kratko nakon dugog razgovora zaključili američki ambasador Erik Nelson (Eric) i Fahrudin Radončić. Jednostavno, treba nam Bosna koja pripada svim Bosancima, a ne samo nacionalnim poglavicama i njihovim “čistokrvnim” pristalicama koji već dugo Bosnu vode u slijepu ulicu.
Mnogi od nas nisu bili za to, ali dobro je da se Radončić priključio finalnom iskoraku da se napokon sastavi vlast u Bosni i Hercegovini. Ta će vlada biti bolja s njim nego bez njega.&nbsp;
Dobro je i da ga je dan uoči te odluke posjetio američki ambasador u Sarajevu. Da se zna! Radi se o euroatlantskoj agendi od koje se, uz sve kompromise, ne smije odustati na ovaj ili onaj način.
Gospodin Radončić sigurno neće biti evet-efendija u novoj bosanskoj reprezentaciji do koje se stiglo teškom borbom, da se patriotizam ne izjednači s apoteozom i samo veličanjem lidera. Pametni ljudi se prvo moraju složiti oko toga.&nbsp;
Država, kako to Amerikanci ovih dana sve češće govore, ne smije biti “država ljudi” - jarana, sestrića, amidžića, daidžića, već jednostavno - država zakona. A složili smo se i da niko nije iznad zakona.&nbsp;&nbsp;

Što će nam kult ličnosti

Valentin Incko (Inzko) nije se još ni vratio iz Njujorka sa zasjedanja Vijeća sigurnosti UN-a, a Milorad Dodik iz Banje Luke mu je poručio da ponovo oživjelu priču o bonskim ovlastima može okačiti mačku o rep.&nbsp;&nbsp;Sudeći prema Dodikovom bahatom nastupu, moglo bi se zaključiti da se visoki predstavnik u Sarajevo vratio, ipak, praznih kofera i da lider SNSD-a i predsjedavajući državnog Predsjedništva može mirno spavati.
No, jesu li baš sve vijesti tako povoljne za Dodika?

Incko, realno, nakon Njujorka ima znatno ojačanu poziciju. Vjetar u leđa koji je dobio od Amerikanaca i Britanaca niko ne bi smio zanemariti. Posebno što su se u prošlosti, ne samo Incko nego i njegovi prethodnici, žalili da im za upotrebu bonskih ovlasti nedostaje podrška upravo sa te strane.&nbsp; 
Ma koliko se javno junačio, i Dodiku je jasno da novi Incko s ovlastima isukanim iz korica i stari Incko sa svezanim rukama nisu ista osoba. To što ovih dana nekontrolirano viče poput djeteta u dubokoj šumi, samo pojačava utisak da se strah polako uvlači i u njegove kosti.
Lijepi strah, rekao bi narod. Jer, neki političari, poput Dodika, mogu se dozvati i privoljeti na konstruktivno ponašanje samo realnom prijetnjom da će se njihov položaj i privilegije naći na udaru konkretne sile - ovog puta udružene američke i evropske administracije. 

Džaba ruska zaleđina, džaba skoro svakodnevno slikanje i druženje s Aleksandrom Vučićem, džaba helikopteri, raskošna entitetska zdanja ili pozivanje na izborni legitimitet.&nbsp; 
Jer, ni Dodik kao član Predsjedništva BiH i smijenjeni Dodik nisu ista osoba i nemaju istu snagu. Ako ne vjeruje, neka se raspita kod Mirka Šarovića, Dragana Čovića ili Ante Jelavića.

Ostavi đubre do kraja

Pravi čovjek na pravom mjestu

Avduka na službenom putu

Francuska za BiH

Kardinal, Andrić i higijena

Od policajca do zvijezde

Partija u potkošulji

Faktor stabilnosti

Ružičasta „beiha“...

Zaljubljenik u sport

Najdraža titula u karijeri

Začarani krug

Vučićeva (gej) parada

Majčin dan mora biti svaki dan

Što će nam kult ličnosti

Lijepi Incko i Dodikov strah

Kolumne

Ostavi đubre do kraja

Pravi čovjek na pravom mjestu

Avduka na službenom putu

Francuska za BiH

Kardinal, Andrić i higijena

Od policajca do zvijezde

Partija u potkošulji

Faktor stabilnosti

Ružičasta „beiha“...

Zaljubljenik u sport

Najdraža titula u karijeri

Začarani krug

Vučićeva (gej) parada

Majčin dan mora biti svaki dan

Što će nam kult ličnosti

Lijepi Incko i Dodikov strah