Autori i producenti iz BiH uskoro će prvi put dobiti novac za svoj rad, odnosno naknade za filmove i serije koji se prikazuju na nekim od najgledanijih TV kanala u našoj zemlji. Ovo je za sve njih historijski trenutak, jer se sve to dešava prvi put nakon 1992. godine.&nbsp; Ko će dobiti 50 KM, a ko možda 300.000 KM, ostaje da se vidi. 
Za dijeljenje naknada najviše je zaslužno Udruženje filmskih radnika BiH, na čijem je čelu <a href="https://avaz.ba/tag/40300/ines-tanovic">Ines Tanović</a>. Ona je na cijeloj ovoj priči u vezi s naknadama vrijedno radila još od početka svog mandata 2014. I istrajala je, što za ovu vrijednu i talentiranu rediteljku i scenaristicu nije ni čudo ako uzmemo u obzir sve ono što je do danas ispisala u bh. kinematografiji. 
Tanović je rođena u filmskoj porodici Kristel i Sejfudina Babe Tanovića, 1965. u Sarajevu. Režirala je nekoliko kratkih igranih filmova, uspješne dokumentarce, TV projekte, radiodrame, pisala je i za teatar, a njen igrani film “Naša svakodnevna priča” bio je bh. kandidat za Oskara 2015.

Udruženje filmskih radnika BiH pozvalo autore i producente da prijave svoja djela

Tanović: Vrijedno radila od početka mandata 2014. godine

Filmadžije dobile bitku

Zakazao je vanrednu sjednicu Skupštine Republike Srbije da bi priznao kapitulaciju proglašavajući pobjedu. Kanule su i predsjedničke suze izdajice. Teatralna sekiracija za sudbinu srpskog naroda na sjeveru Kosova nagrađena je većinskim odobravanjem egzaltirane svjetine. Sjedeći aplaudiraju poslanici Srpske napredne stranke. Slijede ih socijalisti Ivice Dačića. Parlamentarni četnici pod komandom ratnog zločinca Vojislava Šešelja te opozicioni liberali oko Čedomira Jovanovića i Nenada Čanka, dobrovoljno statiraju u amaterski režiranom igrokazu. Za to vrijeme, ostaci srbijanske političke buranije, takozvani đilasi, jeremići, obradovići, naguravaju se ispred ulaza u republičku skupštinu, tamo na Trgu Nikole Pašića kod broja 13. Valjda bi takav postupak trebalo smatrati bojkotom režima, ali dozvoljene su i drugačije interpretacije.

Kako rekosmo, Kosovo je glavna i jedina tema. Jer nema više rezervnih položaja. Beogradski režim naprosto je nemoćan da spriječi nezavisnost nekadašnje jugoslavenske autonomne pokrajine. U Evropi saveznika nemaju, a Rusija i Kina su predaleko. Što bi rek'o onaj stranački slogan: Ne podržava ih ni Istok ni Zapad!&nbsp;&nbsp; 
Po svemu sudeći, Aleksandar Vučić vrši posljednje pripreme za konačno spaljivanje iluzija. Prethodno je na neutralnom terenu sa prištinskim sagovornicima dogovorio lukavu strategiju sluđivanja naroda. S tim u vezi, jučerašnja akcija kosovske policije protiv mafijaša u srpskim enklavama pokazuje da događaji idu po planu i predviđenom programu. Mada je formalno proglasio punu borbenu gotovost srbijanske vojske i policije, Vučić neće poduzeti ništa preko toga. Kosovo, naprosto, više nije njegova tema. 

Tajno se računa kako će svakodnevni belaji ljudima ogaditi život na siromašnom sjeveru Kosova. I to je svakako najvažniji aneks nemoralnog tala. U perfidnoj igri prijestolja, Srbi, jednako kao i kosovski Albanci, neželjeni su teret.&nbsp;&nbsp; 
Karte su, dakle, podijeljene. Kapitulacijom na Kosovu, Vučić će dugoročno zadržati vlast! Ako ne vjerujete, raspitajte se u Briselu, Berlinu, Parizu, Moskvi... I, naravno, Prištini.

U perfidnoj igri prijestolja, Srbi, jednako kao i kosovski Albanci, neželjeni su teret

Spoj na Kosovu

Rođen je u Bijeljini, nogometno je stasao u beogradskoj Crvenoj zvezdi, a danas je među najskupljim igračima svijeta. <a href="https://sport.avaz.ba/tag/47049/luka-jovic">Luka Jović</a> odigrao je sezonu iz snova u njemačkom Ajntrahtu iz Frankfurta i sa 27 golova u svim takmičenjima predvodio je ekipu koja je ove godine senzacionalno stigla do polufinala Evropske lige.&nbsp; Naravno, sve to je pratio vrtoglavi rast vrijednosti sjajnog strijelca za kojeg danas njegov klub traži, kako pišu engleski mediji, 52 miliona funti odštete, odnosno više od 115 miliona maraka! I ta cifra, koliko god bila astronomska, nije odvratila zainteresirane ekipe. Naprotiv.
Lista evropskih velikana koji bi voljeli vidjeti Jovića u svojim redovima sve je duža, a on sam nije spreman potvrditi navode da je već sve dogovorio s madridskim Realom, kojem bi posao mogli pokvariti engleski bogataši, poput Mančester sitija i Čelzija.
Igrač koji već važi na najskupljeg Bosanca rođen je 23. decembra 1997. u Bijeljini. Već 2005. počeo je trenirati u Zvezdi, a sa 16 godina, pet mjeseci i pet dana, postao je najmlađi strijelac u historiji beogradskog kluba. Prije Ajntrahta, igrač koji nastupa za reprezentaciju Srbije bio je član portugalske Benfike.

Vrijednost fudbalera iz Bijeljine dostigla 115 miliona maraka

Najskuplji Bosanac

Prošle su dvadeset i četiri godine od ubistva bivšeg ministra vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine. Prema službenoj verziji, Irfan Ljubijankić stradao je u okolini Slunja prilikom pada helikoptera pogođenog raketom ispaljenom sa položaja paradržavne „Vojske Republike Srpske Krajine“. Sa Ljubijankićem su poginuli njegovi najbliži saradnici Izet Muhamedagić, Mensur Šabulić, Fadil Pekić, kao i član posade Mirsad Dupanović. U letjelici su bila i dva ukrajinskih pilota. Tijelo jednog od njih nikada nije pronađeno.&nbsp;&nbsp; „Predmet Ljubijankić“ odavno se ukiselio u Tužiteljstvu BiH. Unatoč brojnim dostupnim dokazima za uspješno procesuiranje zločina, tamošnji portparolčić papagajski ponavlja kako je „istraga u toku“. U međuvremenu, ubice i nalogodavci žive slobodno. Neki od njih čak i na teritoriji naše domovine.
U arhiviranom dokumentarcu Arijane Saračević- Helać otkrivene su mnoge činjenice iz zaboravljenog slučaja. Stradanje časnih ljudi komentirali su vojni i civilni zvaničnici RBiH. Naročito se govorilo o događajima koji su prethodili rušenju helikoptera. Tako smo doznali kako je Ljubijankić neposredno uoči pogibije glasno upozoravao na drski kriminal unutar bh. diplomatsko-konzularne mreže. Otkriveno je i da se u helikopteru nalazilo najmanje pet miliona njemačkih maraka namijenjenih Petom korpusu ARBiH, kao i privatno pismo legendarnog komandanta 505. Bužimske brigade za predsjednika Aliju Izetbegovića. Izet Nanić navodno je opisao nezakonite, ratnoprofiterske muljaže čelnika Stranke demokratske akcije u Bihaću. Poginuo je petog avgusta 1995. godine. Pismo nikada nije stiglo do Sarajeva. 
Nerasvijetljena ubistva bosanskohercegovačkih heroja prekriva znakovita institucionalna nezainteresiranost. Minka Ljubijankić trinaest godina je čekala posthumno uručenje „Zlatnog ljiljana“ za rahmetli supruga. Nekoliko mjeseci kasnije, nepoznat neko provaljuje u stan Ljubijankićevih. I jedino što nestaje jeste ratno priznanje. 
Jer ordenje smeta kad mrtvi previše znaju!

Zaboravljeni „Slučaj Ljubijankić“

U trenucima dok vlastitim kriminalom uplašeni Dragan Mektić pokušava oboriti ponajprije Državno tužilaštvo, a VSTV je samo sredstvo, poput glasa iz groba pojavila se odavno anonimna <a href="https://avaz.ba/tag/581/meddzida-kreso">Meddžida Kreso</a>.&nbsp; Lažno plakanjeBivša i vrlo neuspješna predsjednica Suda BiH, koja je za 12 godina svog mandata bila potpuno urušila ovu strateški važnu instituciju, odjednom se uhvatila mikrofona i počela lažno plakati nad sudbinom pravosuđa.
Manje zbog godina, a više zbog poznate prefriganosti, ova pravosudna mahalašica potpuno je zaboravila šta je radila. Svjesno je uništavala karijere nezavisnih sudija (gospodina Srete Crnjka i drugih), a jedina njena misija bila je da je etablirala u profesionalce montere političkih optužnica. 
Samo su podobni u njeno vrijeme mogli opstati, a koliko je njeno poštenje, najbolje bi pokazala ozbiljna istraga o tome ko je kupio dva izuzetno skupa stana u novogradnji, u strogom centru Sarajeva, na imena svoje djece, a potom mijenjao ugovore o kupovini na druga lica. 
Kao i svaki vlastodržac, i ona je htjela ostati, poput čuvenog i ohrdanog Dragana Lukača, što duže u v. d. mandatu. VSTV joj je postao neprijatelj kada je potpuno legalno izabrao njenog nasljednika. 
„Nezamjenjiva baba“, kako su je zvali po hodnicima, sada se odjednom sjetila kako bi Valentin Incko (Inzko) trebao smijeniti VSTV.
Kada neko s manjom pravnom biografijom poziva OHR da rješava domaće političke ili pravosudne probleme, to uopće ne čudi, ali čudi nekoga ko je toliko godina proveo na tako važnom mjestu. 
Posebna je moralna dimenzija što Kreso ne priziva Inckovu reakciju kada se u RS zvecka oružjem, diže rezervni sastav policije, prijeti podjelom zemlje ili negira genocid i vraćaju fašističke organizacije u našoj zemlji.
Zato je kolonijalna nesvjestica prizivanje Incka samo izgovor u namjeri da se očuvaju zaljuljani stubovi nepotizma, klijentelizma i užasnog protekcionizma iz vremena njenog vladanja pravosuđem.
Uostalom, ti su se pravni stubovi počeli urušavati kada je čuvena sutkinja Džoana Korner (Joanna) prva ukazala na nerad i korumpiranost u Tužilaštvu BiH.
Odlasci bivšeg glavnog tužioca BiH Gorana Salihovića na optuženičku klupu, kao i njegovog zamjenika Bože Mihajlovića, nenadoknadiv su gubitak za klan Kreso – Čampare i one koji su politički stajali iza njih.
Šta tek reći o tome kada ona javno govori o nedopustivom zapošljavanju u Sud BiH, a prešućuje vlastite snimljene razgovore gdje zapošljava kćerku svojih kućnih prijatelja Merdanovića.
Sramna biografijaUsto, bajna predsjednica zaboravlja svoju ulogu u slučaju montiranja optužnice Radončiću i zajedničku fotografiju s tadašnjim glavnim tužiocem Salihovićem i direktorom SIPA-e Pericom Stanićem.
To je bilo neviđeno kršenje presumpcije nevinosti od predsjednice pred kojom su tužioci i advokati ravnopravne strane, ali je ona izabrala da bude dio političke harange, a ne nezavisnih sudija i predsjednika suda.
Afere poput „Selefija“, kada je čuveni terorista trebao srušiti glavnu tužiteljicu, ili, prije toga, njen pokušaj da lažnim psihijatrijskim dosjeima obori pošten izbor njenog nasljednika, dio su nečije sramne biografije.
Upravo želja da se politički poklopi kompletno pravosuđe i obavještajno kontrolira - a time posljedično kontrolira i politička opozicija - ujedinili su ovu penzionerku i opskurnog odlazećeg ministra sigurnosti. 
Ali, oni su samo marionete politike koja je BiH potpuno izolirala na putu Evropske unije.

Kreso: Za 12 godina vladanja uništila bh. pravosuđe

Kolonijalna nesvjestica

Slike nereda i neprimjerenog ponašanja na sportskim dešavanjima postale su uobičajena pojava širom svijeta. No, kada takve slike dolaze s utakmica mlađih uzrasnih kategorija, a protagonisti su roditelji, onda ne možeš, a da se ne zapitaš, gdje živiš, šta radiš, gdje ti dijete odrasta...&nbsp;Sramotne scene - Danas su dječaci do devet godina <a href="https://sport.avaz.ba/omladinski-nogomet/488876/ko-je-hladnim-oruzjem-napao-roditelje-djece-koja-treniraju-u-zelji">Omladinske škole FK Željezničar i Škole fudbala Valter</a> igrali utakmicu koja je trebala isticati poruke fer-pleja, druženja i sportskog nadmetanja. Međutim, sport je danas u Hotonju poražen. Tokom&nbsp;spomenutog susreta roditelji naših omladinaca su planski napadnuti hladnim oružjem – saopćenje je FK Željezničara, koje nikoga nije ostavilo ravnodušnim.
Ili, situacija od prije mjesec, kada je ispred prostorija FK Sarajeva jedan roditelj verbalno i fizički napao trenera nanijevši mu tjelesne povrede. 
U oba slučaja roditelji su bili ti koji su inicirali sramotne scene pred očima svojih sinova i njihovih drugara. 
To su samo izdvojeni primjeri. Gdje god da odeš, roditelji 'vise' po ogradama, trčkaraju pored aut-linije i objašnjavaju djeci, trenerima, ali i sudijama gdje trebaju biti.
Svi su dobili licence, završili fakultete, postali eminentni fudbalski, košarkaški, rukometni stručnjaci...Oni stvaraju igrače, buduće Mesije, Džeke i Nojere, koji će im donijeti milione.
Pa se desi da u tom konglomeratu često lutaju u očekivanjima i procjenama, a krivce i uzroke banalnih dječijih promašaja traže na potpuno pogrešnim mjestima.
U svom tom traganju, očekivanjima i lažnim iluzijama, nerealnim ambicijama, izgubili su suštinu. Da su tu zbog djece. Koja trebaju da se zabavljaju. Da se druže s vršnjacima. Da nauče gubiti. Dostojanstveno prihvatiti poraz. Da nauče pobjeđivati. Da poštuju pravila. Da to trebaju raditi klubovi i treneri. Da razumiju šta se u tim trenucima dešava u glavama njihovih mališana. Ipak je to samo igra. Sve ostalo dođe samo od sebe jer se s Mjeseca vidi kada je neko talentiran.
Ključ razvojaIgrače prave treneri koji im prenesu ljubav prema sportu, tu je ključ razvoja.
No, kada se osmogodišnjaku zbog isfrustriranog roditelja zgadi sve, onda spasa nema. U ovoj državi godinama je sve trećerazredno jer se sistemski stvara razvoj za takav ambijent. I šta očekivati od djeteta koje je gledalo kako mu na fudbalskom terenu otac šamara trenera?

Pa se desi da u tom konglomeratu često lutaju u očekivanjima i procjenama, a krivce i uzroke banalnih dječijih promašaja traže na potpuno pogrešnim mjestima

Tužna slika s bh. sportskih terena: Kada roditelji od navijača postanu huligani, šta bude s djecom?

Ko kaže da ovdje nema pozitivnih priča? Poslije tri godine nepotrebnog niželigaškog tavorenja, Velež je opet među premijerligašima. Mostarski simbol, simbol je naše nesretne države. Ne radi se samo o šutanju lopte na zelenoj travi. Govorimo o ljekovitom antifašističkom pokretu koji traje cijelo jedno stoljeće! Znaju to i prelivode koje Velež javno ne gotive. Poput, recimo, Dragana Čovića. Ili, štajaznam, Bake Sliškovića. 
Jednom je Vaha Halilhodžić zavnobihski poentirao kako Velež nije ni bošnjački ni hrvatski ni srpski, nego je vlasništvo svih Mostaraca. Dodao bih, i svih rođenih Hercegovaca. I čestitih Bosanaca. 
Da nije odlične sportske vijesti, hit vikenda nesumnjivo bi predstavljalo gostovanje Željka Komšića kod Senada Hadžifejzovića. Pričalo se tamo konfuzno i dugo, ali ništa pametno nismo saznali. Standardna prepotentnost, šicanje ublehaških frazetina, maliciozni komentari o političkoj konkurenciji, nepristojno soljenje pameti, uobičajeno mlataranje rukama „političara iz naroda“ u službi dodatnog obmanjivanja javnosti. Uglavnom, za svakog ponešto, a ništa konkretno! 
Srećom, najnovije gostovanje moglo bi pomoći u utvrđivanju hroničnog deficita političke kompetentnosti dvodecenijskog korisnika unosnih budžetskih sinekura. Kako rekosmo, na najvažnija pitanja novinara, a bilo ih je barem dvadeset, Komšić nije odgovorio. U međuvremenu, ne(t)ko se pedantno potrudio da na društvene mreže postavi kompilaciju najvećih provala lidera Demokratske fronte.
Pretpostavljam da samo rijetki nisu savladali urnebesno TV gradivo, ali ipak se prisjetimo nezaboravnih Komšićevih dilema o najvažnijim temama: „Ne znam. Ne znam šta će biti. Otkud znam. Ne znam, kako bih to znao. Ne znam mogu li sam. To mi je nejasno, ja to ne razumijem. Ne znam na šta će to ličiti. Valjda hoće, nisam siguran. Ne znam hoće li slagat', prevariti, možda hoće, možda izigraju, možda nadigraju. Otkud bih ja znao...“
Nakon svih ustanovljenih nedoum(n)ica, tačno ne znam šta zaključiti, kakvu poruku poslati. Ne znam. Otkud da znam. Nisam pametan. Totalno sam zbunjen. I frontalno ošamućen.

Totalno sam zbunjen. I frontalno ošamućen

U neznanju je snaga!

Kao bomba odjeknula je vijest da je <a href="https://avaz.ba/tag/23174/mate-rimac">Mate Rimac</a> u vrhu najbogatijih ljudi u Hrvatskoj. Ako je neko to zaslužio, onda je to 100 posto ovaj skromni mladić, koji vozi svoj film.&nbsp;&nbsp; Ono što posebno fascinira je da ulaže u mlade, koliko je samo zaposlio mladih stručnjaka, ne gledajući ni kako se zovu ni odakle su. U svom rodnom Livnu, što stalno potencira, pokrenuo je Linovate park, uložio i sredstva, da iz njegovog kraja ne odlaze više mladi trbuhom za kruhom.
A nedavno, kada su velike svjetske kompanije uložile veliki novac u „Rimac automobile“, odmah je „počastio“ zaposlene, odvojio dio kolača za njih kao dioničare!
I nije ovo vrh, Mate ne staje, radi, ide dalje. 
A je li to sanjao dok je u garaži, u rodnom mu Livnu, sastavljao dijelove auta, to samo on zna. Zato, furaj dalje, Mate!

U vrhu najbogatijih ljudi u Hrvatskoj

Livnjak pomjera granice

Počinje dugi i krvavi rat! Ugrožen je cijeli Mediteran, rekao nam je onomad u Njujorku izaslanik Ujedinjenih naroda za Libiju Gasan Salam uspoređujući sve s antičkim stradanjima opisanim u Homerovoj “Ilijadi”. Ujedinjeni narodi se opet čine bespomoćnim, kao nekad u Bosni kaskaju za situacijom, a nije im jasno ni za koga bi se trebali opredijeliti, jer u Libiji se vodi krvavi sukob dvije frakcije koje često mijenjaju saveznike.Na vratima paklaIma još sličnosti s Bosnom: krši se embargo na oružje i, kako je to UN dokumentirao, sofisticirana oklopna vozila stižu međunarodno priznatoj Vladi nacionalnog jedinstva u Tripoliju koju predvodi premjer Fajez el-Saraž. Ovo oružje, objavljeno je čak i na Facebooku, navodno isporučuje Turska, što je Ankara već demantirala. Tu su, o čemu se također govorilo u centrali UN-a i prijašnje isporuke zabranjenog modernog naoružanja Libijskoj nacionalnoj vojsci kojom komanduje maršal Kalifa Haftar. To je onaj general koji je predvodio okrutno svrgavanje Muamera Gadafija 20. oktobra 2011. godine.Haftara sada, navodno, podržava Francuska, a odnedavno mu je, sudeći prema nekim izjavama, naklonjena i Trampova administracija, iako je Vijeće sigurnosti UN-a još 2015. podržalo Saražovu vladu u Tripoliju. Radi se o potpunom rašomonu ili, kako je to naveo predstavnik UN-a u Njujorku, o mogućem ratu svih protiv sviju. No, u toj sam se tužnoj priči prisjetio i nečeg drugog. Samo prije tri decenije veliki broj zaposlenika iz najvećih bosanskohercegovačkih preduzeća, „Energoinvesta“, „Hidrogradnje“ i ostalih, rado je odlazio na privremeni rad i velika gradilišta u Libiji i Iraku. Mnogi od nas su imali nekog svog na toj strani Mediterana između nepregledne Sahare i moćnih mezopotamijskih rijeka Tigrisa i Eufrata. Odatle su nam često slali fotografije pune osmijeha, nerijetko u tradicionalnoj arapskoj nošnji, uz nasmijane i očito gostoprimljive domaćine. Nisu ni slutili da se fotografiraju na vratima budućeg pakla.

Izbjegavajući, naravno, cinizam bilo koje vrste, eto Libijci još ne traže posao u BiH, osim što u vlastitoj tragediji kroz Bosnu možda zalutaju u tranzitu ako im se putevi na Zapad izjalove preko omiljene Italije.

“O tempora, o mores”, čudnih li vremena, čudnih li običaja, izgovorio je svojevremeno Ciceron. Danas se ova rečenica koristi i kad se želimo narugati vlastitoj gluposti i nemoći da predvidimo budućnost, bez obzira što nam se čini da smo prokužili ljude i njihove navike.Bosanska kuknjavaU općoj poplavi bosanske kuknjave, mnogima promiče da baš sve nije ni tako crno u Bosni i Hercegovini. Prema američkim navodima (Wikipedia), kupovna moć po glavi stanovnika u BiH ove godine bi mogla dosegnuti 14.290 američkih dolara. Nekada bogata Libija pak, koja bukvalno pliva na nafti (više od 46 milijardi barela – najviše Africi) jedva da može osigurati 7.803 dolara pojedinačno za nešto više od sedam miliona Libijaca. Izbjegavajući, naravno, cinizam bilo koje vrste, eto Libijci još ne traže posao u BiH, osim što u vlastitoj tragediji kroz Bosnu možda zalutaju u tranzitu ako im se putevi na Zapad izjalove preko omiljene Italije. Slična je situacija i s Irakom, u kome su mnogi, ne samo Bosanci, gradili kapitalne projekte. Ta zemlja se još nije oporavila od američke ili, bolje rečeno, Bušove (George W. Bush) invazije 2003. godine. Osim stradanja na stotine hiljada Iračana, taj rat, koji mnogi ovdašnji analitičari još nazivaju “najgrubljom greškom u novijoj američkoj povijesti”, osiromašio je Irak do te mjere da ga je teško ponovo podići na noge. Amerikanci su (US Department of Energy) te 2003. godine procijenili da su iračke rezerve nafte bile veće od 112 milijardi barela (kao tri puta libijske), da ne govorimo o izvorima prirodnog plina. Nakon svega, nekada bogati Iračani imaju sada manje i od nesretnih Libijaca - svega 5.545 američkih dolara po glavi stanovnika. A Bosanci i dalje kukaju, kao da su oni najgore na svijetu prošli. Radi zdravlja ponajviše, trebalo bi mnogo toga staviti u drugačiji humanistički, socijalni i ekonomski kontekst.Brojke umjesto ljubaviSjećam se, u Iraku je preko „Energoinvesta“ radio i moj daidža Rasim, a u Misurati, u Libiji, kao ljekar pedijatar neko vrijeme bila je i moja mati Munevera. Dobro je da više ne moraju brinuti o svojim poznanicima tamo, jer oni više nisu među živima. Kad bi se oni vraćali iz tog “dalekog svijeta”, svi smo gledali u njihove kofere. Oni su otuda donosili američku robu, čak i poneko pakovanje čuvenog krem sira “Philadelphia”, koji je još i danas dio svakog iole boljeg američkog doručka. Donosili su svašta, japansku tehniku, indijsku svilu i poneki ručni švicarski sat – Dohu, Roamer ili Omegu, na poklon, džabe, ali ipak kako je ko zaslužio. Puno se tada radilo, a malo kukalo, valjda jer se manje i imalo.Danas Libijcima i Iračanima prodaju drugačije američke proizvode, a moglo bi se dogoditi da Saudijci, koji od 2015. vode rat protiv Jemena, dođu i do nuklearnog oružja pa da onda oni, u neko doba, krenu na Iran.Tamo gdje su Bosanci nekad rado išli da rade, od Sueca do Perzijskog zaljeva, imaginarno je putovao i “Alhemičar” iz istoimenog romana svjetski poznatog brazilskog pisca Paula Koelja (Cuelho). Taj krajolik postao je idealna literaturna kulisa za najčitaniju Koeljovu knjigu o alhemiji ljubavi i života, i o svijetu između Tantosa - nagona za smrću i Erosa - volje za životom. Ali, onako kako je neko dan izgledalo u UN-u, možda se na tom mjestu, nažalost, neće moći spriječiti treći svjetski rat. Ako se nešto ne preduzme!A moglo bi drugačije: “Kada volimo nekoga, onda se uvijek trudimo da budemo bolji nego što jesmo”, pročitao sam davno u Americi u Kueljovom “Alhemičaru”. Problem je u tome što čovječanstvo sve manje voli, a sve više samo računa i broji.

Izbjegavajući, naravno, cinizam bilo koje vrste, eto Libijci još ne traže posao u BiH, osim što u vlastitoj tragediji kroz Bosnu možda zalutaju u tranzitu

Sjećate li se Libije i Iraka?

Jedno od centralnih pitanja u vezi s ukupnim stanjem u Bosni i Hercegovini jeste da postoji velika razlika i diferencija u načinu shvatanja nekih osnovnih pojmova koji su ključni za politički i uopće ukupni život u Bosni i Hercegovini. Naime, postoje ključni pojmovi za razumijevanje identiteta bosanske države, identiteta Bosne i Hercegovine i identiteta one političke snage koja je noseća politička snaga bosanske države. Nastanak jednog naroda Svakako da je bošnjaštvo temeljna i noseća ideja bosanske države i bošnjaštva kao takvog. Ako nemamo ispravan koncept bošnjaštva, ako nam nije jasno šta bošnjaštvo znači, odakle ono proizilazi i ako ga tumačimo krivo, mi imamo krivu koncepciju i Bosne kao zemlje i Bosne kao države i nas kao bošnjačkog naroda. Ne bi se moglo reći da u našem političkom životu postoji jasna ideja u pogledu shvatanja i razumijevanja samoga bošnjaštva. Mnogi smatraju, i čak to predstavlja dio zvanične političke ideologije vodeće bošnjačke stranke, da bošnjaštvo nastaje na taj način što su stanovnici stare Bosne primili islam i da Bošnjaci kao narod nastaju na taj način, što je islamizacija određenog broja stanovnika stare Bosne dovelo do nastanka jednog naroda koji se zove Bošnjaci, tako da, ustvari, Bošnjaci potiču od stanovnika Bosne, starih Bošnjana, koji su prihvatili islam. Time se zapravo porijeklo Bošnjaka veže za njihovu islamizaciju.

Naravno da je to gledište pogrešno. Jer, Bošnjaci su narod koji je nastao od Bošnjana, naroda koji se formirao u staroj Bosanskoj državi, još nastaje tokom 7. stoljeća i figurira kao narod dobrih Bošnjana koji su postali Bošnjaci zbog toga što su ih Turci tako nominovali, odnosno popisujući stanovništvo Bosne nakon osvajanja od Turaka. Umjesto Bošnjani upotrijebili su termin Bošnjaci. Tako termin Bošnjaci potječe od termina Bošnjani i ima dugu historiju. Ne radi se o tome da Bošnjaci nisu nastali od islamiziranih stanovnika klasične Bosne nego su postojali u osnovi još u klasičnoj Bosni kao narod dobrih Bošnjana. Činjenica da Bošnjaci potječu od dobrih Bošnjana govori o tome da mi imamo porijeklo koje seže duboko u srednji vijek i da je islamizacija dovela samo do toga da su Bošnjani tadašnji shvatili da je islam koji su Turci donijeli u Bosnu karakterističan po tome što tolerira slobodu vjerovanja jer je Ahdnama, koju je izdao sultan Mehmed bosanskim fratrima, upravo bila dokument koji je garantovo slobodu vjerovanja, a sloboda vjerovanja bila je jedna od osnovnih sloboda i osnovnih karakteristika slobode koja je vladala u klasičnoj bosanskoj državi. Znači, radi se o tome da je dolazak Turaka stanovnike Bosne podsjetio na njihovu klasičnu državu u kojoj je vladala sloboda vjerovanja, ista ona koju je garantirao sultan Mehmed izdavši Ahdnamu, dokument carski o slobodi vjerovanja.

„O tome govori jedno pismo kralja Tvrtka koje šalje papi, kad ga je ukorio zbog toga što dozvoljava da u njegovoj državi postoje različite vjere. On je rekao da je tačno da u njegovoj državi postoje u nekim krajevima ortodoksi, u nekim rimokatolici, u nekim pripadnici bogumilske crkve dobri krstjani, ali da je on njihov kralj koji je dužan da im osigura pravo da vjeruju prema zakonima svoje tradicije i da će on to njihovo pravo čuvati“.

Katolizacija stanovništva Zbog toga je i došlo da je veliki broj stanovnika stare Bosne, odnosno bosanske države, tzv. Bošnjana, kako su ih Turci nazivali Bošnjaka, prihvatio islam jer mu je islam dao isto ono što je on imao u svojoj državi prije nego što su katolici uspjeli da nametnu unilaterizam vjerski, odnosno da prisilno izvrše katolizaciju bosanskog stanovništva. To se desilo za posljednja dva kralja bosanska, Stjepana Tomaševića i Stjepana Tomaša, kada su bosanski fratri uspjeli da uvjere ta dva kralja da je potrebno da se izvrši potpuna katolizacija stanovništva BiH. Tako da je izvršeno nasilno prevođenje bogumila u katoličanstvo. O tome imamo vrlo jasne znakove. Sve donedavno je stanovništvo srednjeg dijela Bosne, odnosno onog dijela koje obuhvata prostor između Vranduka i Visokog, bilo karakteristično po tome što je sve bilo tetovirano. Izvršena im je tetovaža kršćanskim znakovima, što je značilo da su bili nasilno prevedeni u kršćanstvo. Situacija u Bosni u to vrijeme bila je vrlo interesantna, napeta, protkana sukobima između onih koji su odbijali da prihvate katoličanstvo i onih koji su pristali da prihvate katoličanstvo, što je činjenica. A činjenica da je katoličanstvo njima bilo nametnuto dovela je do toga da je Bosna šapatom pala pod udarom sultana Mehmeda, osvajača. Jer, kako su ljudi rekli, niko nije bio spreman da brani onu državu koja mu oduzima pravo njegove slobode i slobodu njegovog vjerovanja. Situacija koja je nastala u Bosni bila je vrlo složena, interesantna i promjenljiva. Biskup bosanski obavijestio je Vatikan da je „Bosna šapatom pala“ jer niko nije htio da je brani. A, ustvari, radilo se o tome da nisu htjeli da brane državu koja im je uskratila slobodu vjerovanja. Do tada je u vrijeme vladavine bosanskih kraljeva postojala sloboda vjerovanja. Mogao si vjerovati, biti katolik, pravoslavni, mogao si biti bogumil, mogao si izabrati ono vjerovanje koje odgovara tebi, tvojoj tradiciji. Sloboda vjerovanja O tome govori jedno pismo kralja Tvrtka koje šalje papi, kad ga je ukorio zbog toga što dozvoljava da u njegovoj državi postoje različite vjere. On je rekao da je tačno da u njegovoj državi postoje u nekim krajevima ortodoksi, u nekim krajevima rimokatolici, u nekim pripadnici bogumilske crkve dobri krstjani, ali da je on njihov kralj koji je dužan da im osigura pravo da vjeruju prema zakonima svoje tradicije i da će on to njihovo pravo čuvati. Dakle da on nije njihov kralj zato da bi im naređivao kako da vjeruju, nego da čuva njihovo pravo da vjeruju prema svojoj tradiciji.

Jer, kako su ljudi rekli, niko nije bio spreman da brani onu državu koja mu oduzima pravo njegove slobode i slobodu njegovog vjerovanja

To je situacija u kojoj je bila Bosna za vrijeme vladavine bosanskih kraljeva i banova. Svi su mogli vjerovati u ono u šta ih je upućivala njihova tradicija, što su tradicijom svojom prihvatali i održavali, a kralj nije bio čovjek koji bi im određivao. Nije vladalo načelo „ko vlada, taj određuje vjeru“. To načelo je kasnije nastalo. Situacija u kojoj su se našli dobri Bošnjani kad je Bosna pala, kad su posljednja dva bosanska kralja prihvatila katoličanstvo, bila je takva da je došlo do promjene, zavladalo je načelo „ko vlada, taj određuje vjeru“. Ako je vladar katolik, onda su i njegovi podanici morali biti katolici, morali su prihvatiti katoličanstvo, a to se u Bosni desilo krajem njenog postojanja, za vrijeme posljednja dva bosanska kralja, Stjepana Tomaša i njegovog sina Stjepana Tomaševića. Znači, ono što je bilo slobode nestalo je tada. A kad je nakon što su bosanski kraljevi, ta dvojica, odbili da plate sultanu Mehmedu danak na koji su se obavezali jednim ugovorom, on je odlučio da ih kazni. Došao je moment da moraju da plate svojim životom kaznu za odbijanje da izvrše obavezu koju su uzeli. Tada je došlo do toga, kako je u svom pismu papi objavio tada biskup bosanski, da je Bosna šapatom pala, da niko nije htio da je brani. A na to je komentar dao jedan tadašnji bogumil koji je napisao da „niko nije želio da brani onu zemlju, onu državu, onu vlast koja mu je oduzela slobodu vjerovanja“.

Ne bi se moglo reći da u našem političkom životu postoji jasna ideja u pogledu shvatanja i razumijevanja samoga bošnjaštva

Kako je Bosna šapatom pala!?

Kada je spuštena zavjesa na tadašnju premijerligašku sezonu u maju 2016. godine, Velež je bio "ni na nebu ni na zemlji. Ponovo je postao prvoligaš, uprava se tražila, igrački kada je bio više nego skroman.&nbsp;&nbsp; 
Crna serija se nastavila i u Prvoj ligi FBiH, mostarski fudbalski velikan je ostao na dnu, kao u najgoroj noćni mori navijača ovog kluba, najgori mogući scenarij se razvijao.&nbsp;&nbsp; 
“Rođeni” su bili na dnu tabele, nova uprava je pokušavala spasiti što se spašiti može. A onda je imenovan novi šef stručnog štaba, iz ekipe Mladosti u Mostar je u drugom mandatu stigao Ibro Rahimić. U tom trenutku za većinu ljubitelja fudbala u BiH to je krajnje neočekivan, riskantanatn, poprilično hrabar potez. 

No, odličan Rahimićev rad tokom cijelog ovog perioda krunisan je jučer kada se Velež pobjedom u Visokom vratio tamo gdje mu je i mjesto, u Premijer ligu.&nbsp; &nbsp; 
Rahimić je rođen 17. aprila 1963. godine u Mostaru. Igračku karijeru je počeo u Veležu, nakon čega su uslijedile četiri sezone u Leotaru, pa povratak u “Rođene” s kojima je igrao finale Kupa Jugoslavije 1989. godine, odnosno sezonu ranije osminu finala Kupa UEFA-e. Pored Veleža i Mladosti jedno vrijeme je proveo i na klupi Sloge iz Ljubuškog.

Pod njegovim vodstvom Mostarci se plasirali u Premijer ligu

Rahimić: Odličan rad na klupi mostarskog velikana

Vratio “Rođene” u elitni rang

Za razliku od NATO-a, valja to ponovo istaknuti - najmoćnije vojne alijanse na svijetu koja Bosnu i Hercegovinu ne prisiljava na članstvo, niti na podnošenje Godišnjeg plana odbrane (ANP), Milorad Dodik, predsjedavajući Predsjedništva BiH, iako, očito u svom ličnom političkom i ko zna kakvom interesnom kapacitetu - ostaje predvodnik onih koji zapravo prisiljavaju zemlju da odustane od te komponente euroatlantskih integracija.&nbsp; Godišnji nacionalni plan za NATO je već sastavljen dokument u skladu s ranije preuzetim partnerskim obavezama i aspiracijama BiH ka ovom Savezu, pa zato ostaje uglavnom tehničko pitanje. Uostalom, BiH se već odavno nalazi u Akcionom planu za članstvo (MAP). Ali, ta činjenica, eto, uopće ne smeta Dodiku da ucjenjuje formiranje 
vlasti s neshvatljivim zahtjevom da se odustane od ove praktične inventure stanja Oružanih snaga BiH, koju treba odmah poslati u centralu NATO-a u Brisel. 
Ovaj put iz Sarajeva cijela se zemlja opet drži kao talac politike utemeljene na gruboj sili i dugogodišnjoj, de facto, amnestiji političara od zakonske odgovornosti. Dodik to zna, pa se nastavlja tako ponašati, siguran u “nemoć” onih koje izaziva, nažalost, na štetu svih građana BiH. 
Zato je dobro da je baš u ovom trenutku američki ambasador u BiH Erik Nelson (Eric) boravio u sjedištu NATO-a, akcentirajući makar i ukratko značaj važnih razgovora s čelnicima Alijanse. Jer, opet su svom silom krenule nove političke opstrukcije iz znane 
antibosanske kuhinje.&nbsp;&nbsp;No, to, očito, nije dovoljno, imajući čitavu pravnu i političku lepezu mjera na raspolaganju. Ne može se dozvoliti Dodiku da na ovaj način uzurpira demokratiju, da i dalje krši zakon i da zakoči BiH u već ostvarenom partnerstvu s NATO savezom. 
Famozni član 84. Zakona o odbrani BiH (za koji su glasali i poslanici SNSD-a) nalaže, naime, da svi članovi Predsjedništva, Vijeća ministara, kao i poslanici državnog parlamenta provode sve kako bi BiH postala punopravna članica NATO-a. Ignoriranjem ovog zakona, poput ove najnovije institucionalne blokade, dovode se u pitanje temelji Dejtonskog sporazuma na koje se Dodik često poziva. A negira se i vladavina prava, koje nikakva i ničija politika ne smije poništiti.
Država se, u svakom slučaju - mora deblokirati.

Opet su svom silom krenule nove političke opstrukcije iz znane antibosanske kuhinje

Deblokada države

Ovako stoje stvari. Ako je neki, bilo koji, kralj penetrirao u kraljičin vaginalni kanal i kao produkt toga reproduktivnog čina se rodi princ, rodio se, ustvari, Bogom dani nasljednik prijestolja, kraljevstva, ljudi i njihovih života. Je li tako? Jeste. To je razlog zašto je istorija upoznala mnoge mahnite kraljeve koji su bili posjednici ozbiljnih psihijatrijskih dijagnoza. A ako je tako, šta nam to govori o današnjim monarhistima? Fali tu zdravog razuma. Kako neko u 21. vijeku može podržavati ideju da se prijestolje, društveni status, bilo kakav, nasljeđuje? Ali eto može. Evo u Srbiji, recimo, postoji ozbiljan pokret koji se zalaže za povratak monarhije. Iz široke ankete saznajemo da je 40 posto Srba za kralja, 32 posto protiv, a ostali su neodlučni. Srpski monarhistički lobi, koji broji preko 18 hiljada članova, okupljen oko Udruženja “Kraljevina Srbija”, tvrdi da je prikupio više od 120 hiljada potpisa za obnovu kraljevine. To, u naravi, znači instaliranje Aleksandra Karađorđevića na prijestolje. Kad bi Titovi nasljednici tražili PodgoricuZa povratak dinastije se zalaže i Pravoslavna crkva na čelu sa izlapilim nacionalistom i poglavarom Irinejem. Svi oni skupa traže i povratak imovine Karađorđevićima. Riječ je o crnogorskim plažama, dvorcima po slovenačkom Bledu i najatraktivnijim nekretninama po Srbiji i čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Dakle, treba se Karađorđevićima vratiti imovina, a pri tom nemaju odgovora na samonametnuto pitanjce – otkud kraljevskim guzičanstvima ta imovina? Ne mislite, valjda, da je Bog darivao Karađorđeviće sa svom tom imovinom? Nije, jok. Oteli su je od naroda, pravili su te objekte od narodnih para, a od tog istog naroda vi sada te nekretnine tražite nazad. Bojim se da je to pomalo bezobrazno. Skoro pa isto kao da Titovi nasljednici traže da im se vrati Podgorica jer je to nekada bio Titograd.Indoktrinacija počinje od malih nogu U tom smislu, pametna i napredna Slovenija, donijela je zakon po kome se sva privatna imovina ima vratiti prijašnjim vlasnicima, ali je u tom zakonu, jasno i precizno, od ove odredbe izuzeta kraljevska porodica. Mudro i ispravno. Da bih riječi rek’o.Nije, naravno, Srbija jedina u kojoj postoji ovakav odnos prema monarhiji. On je možda najizražajniji u Velikoj Britaniji. Neshvatljivo je kako obični ljudi vole i podržavaju svoje monarhe, leziljeboviće koji žive na njihovoj grbači, a sve to samo zato što im je to rođenjem pripalo. Kako je to moguće?Jednostavno. Indoktrinacija je konstantna i počinje još od malih nogu kada se djeci čitaju bajkoviti prikazi o prinčevima na bijelim konjima i princezama u lepršavim haljinama. Nijedna ta bajka nije napisana slučajno, riječ je o propagandi koja ima za cilj od malih nogu ljudima u podsvijest usaditi ideju o pripadnicima plave krvi, pripadnicima više klase, a što je, u suštini, fašistička ideologija. Kada ta ista djeca odrastu, onda se zatrpavaju informacijama o važnosti audijencija koje obavlja Dvor i o veličanstvenom sportskom događaju kada princ pobijedi nekog ambasadora u tenisu. A kada se rodi novi nasljednik, onda je to vijest za naslovnice širom svijeta koje nas obavještavaju koje boje je benkica u novorođenog visočanstva i da li mu je govance danas previše žitko.

„Neshvatljivo je kako obični ljudi vole i podržavaju svoje monarhe, leziljeboviće koji žive na njihovoj grbači, a sve to samo zato što im je to rođenjem pripalo“.

Šta je ta „Bosna rekti“ Umjesto tih bajkovitih prikaza prinčeva i princeza, djeci treba jasno reći - djeco, kraljevstva se nisu dobijala ljepotom i pameću, nego mačem i pljačkom. Srbijo, ne daj svoju republiku! Ne daj da se vrati onaj što mu je ćaća šmugnuo u London kad je narodu bilo najteže i tamo sjedio na polugama zlata dok su tvoji najbolji sinovi ginuli u partizanskim jedinicama. Dakle, dole bajke! Dole kralj! Živila republika! A možda jednom i Bosna i Hercegovina opet bude republika. Ko će ga znati. Jer šta je ta „Bosna rekti“ ako nije ni monarhija ni republika? Pa zna se, apsurdistan.

Srpski monarhistički lobi, okupljen oko Udruženja “Kraljevina Srbija”, tvrdi da je prikupio više od 120 hiljada potpisa za obnovu kraljevine

Igre (srpskog) prijestolja

Diter Ceče (Dieter Zetsche) povukao se nakon 13 godina s čela „Mercedesa“ i otišao u penziju. Blage vanjštine, toplog pogleda, legendarni Dr. Z, koji je rođen u Istanbulu, bio je veoma poštovan u svijetu autoindustrije. Slušala sam nekoliko puta na „Mercedesovim“ prezentacijama iskreni aplauz, uz duboki naklon, koji su mu upućivali zaposlenici.&nbsp; No, da ode u stilu doprinio je, vjerovali ili ne, ljuti konkurent, BMW. Napravili su oproštajni video koji je u trenu obišao kuglu zemaljsku, iskazujući poštovanje Cečeu za njegov doprinos autoindustriji. 
Maestralno iskoristivši konkurenciju, BMW je uz poruku „napokon slobodan“, posjeo Ditera (glumca naravno) u BMW i8 roadster! OK, u garaži pored njega bio je i „Mercedes“ iz pedesetih godina prošlog stoljeća. Uslijedio je na Twitteru pristojan odgovor iz „Mercedesa“ na „trol“ konkurencije: "Hvala BMW-u za ljubaznu sugestiju, ali smo 100 posto sigurni da se on odlučio za #switchtoEQ". Dalje se zviždi. 
Tako to rade znalci. Razmišljaju, kreiraju, prate, postavljaju trendove, dižu ljestvice, ruše barijere. I ne kukaju. To su ostavili nama.&nbsp;Za nevjerne tome: Možemo sve, ne sputavajte nas 
Elem, dok se zaljubljenici u automobile, fanovi dvaju giganata, stubova njemačke industrije, prepucavaju po društvenim mrežama ko je koga nadmudrio, u Mordoru ništa novo.&nbsp;&nbsp;Gore mreže, ali ne zbog ogromnog uspjeha Kraljevića iz Viteza, koji su napravili prvu jahtu potpuno proizvedenu u BiH. Otišla je u Njemačku, na Sajam nautike. Denis Kraljević, vođa projekta, nahvalio je domaće firme stacionirane u Vitezu i oko njega, pojasnivši nevjernim tomama da za uspjeh imamo sve nadohvat ruke i da ne trebamo sami sebe sputavati. 
Žedni uspješnih priča, mediji su se raspisali o jahti. Al' ne bi dugoga vijeka. A i kako će pored nesretne Samre i inih samri. 

Ćosović-Hajdarević, zastupnica SDA u Skupštini Kantona Sarajevo, poznata po tome što ne briše, već samo piše, prebrojala na Facebooku krvna zrnca kadrova koje je postavila Vlada KS. Izračunala da je više vlastimira nego hajrudina. Valjda. Šovinistički, sramotno, primitivno, retrogradno.&nbsp;&nbsp;Al' nije to suština kojom se želim baviti. 

Dao nam Bog, al' nam đavo ne da&nbsp;&nbsp;Zamislila sam se, gledajući u svoju djecu, nad odgovornošću onih čiji jezici zlo sipaju, a da okom ne trepnu. Kamoli razmisle. 
Odgovornost javno izgovorene riječi. Šta je to, jede li se to? - odgovor je iz vica koji bi se mogao glatko pripisati većini naših političara. Pri tome ću ovaj put zaobići kule i gradove iz predizbornih bajki, koje svako uređeno društvo, što mi, naravno, nismo, pamti i propisno kažnjava. 
Mislim na mnogo opasniju stvar: Samra, trujete nam djecu! 
Zbog vas i sličnih vama državne firme vode nam podobni, a ne sposobni. Rođaci, a ne uspješni menadžeri. Zbog takvog odnosa djeca nam idu u Njemačku, jer vide ko ovdje (ne) može uspjeti. Zbog neodgovornosti, ljudske i političke, svaki dan nam je „uljepšan“ fašizmom, šovinizmom, seksizmom, primitivizmom, rasizmom, ksenofobijom...
Zbog uskih mozgova i opasnih politika, uspjeh Kraljevića iz Viteza je incident, a ne svakodnevica. Koliko samo utopijski i naivno zvuči: pustite da rade one koji znaju, pustite da vode one s vizijom. Ne svrstavajte nas u torove. 
Ne radite, zapravo, ništa. Samo se sklonite. I vama će biti bolje.

P. S.&nbsp; &nbsp; 
Ako se pitate kakve veze imaju Diter s početka i Samra s kraja teksta - nikakve. Ama baš nikakve. 

Dao nam Bog, al' nam đavo ne da.

Zbog neodgovornosti, ljudske i političke, svaki dan nam je „uljepšan“ fašizmom, šovinizmom, seksizmom, primitivizmom, rasizmom, ksenofobijom...

O Diteru i Samri, jednom uspjehu i jednom porazu

Ispričalo se u BiH o onima koji su otišli u Siriju da se bore na strani terorističkog ISIL-a, čini se, sve što se moglo. I nema više ni za koga dileme da svi oni koji se vraćaju u BiH sa sirijskog i drugih stranih ratišta moraju i trebaju odgovarati pred ovdašnjim pravosuđem za svoje postupke.&nbsp;&nbsp; Sud će reći za šta i koliko su krivi. I tu je tačka. 
Ali, o povratku žena i djece bh. porijekla iz sirijskog pakla, vlasti u BiH nerado pričaju, a kamoli da šta čine da se uhvate ukoštac s tim problemom. 
O mukama koje u Siriji prolaze žene i djeca porijeklom iz BiH, tek priča pokoji član njihovih porodica. Poput Aleme Dolamić, koja pokušava izvući sestru s troje djece iz zarobljeništva u Siriji. Ali, država kojoj se Alema obraćala putem njenih ministara, inspektora, obavještajaca... šuti na njene molbe da joj pomognu. 
Pravi se vlast i gluha i nijema na ove vapaje, ali i na vijesti da je u Siriji, osim Aleminih sestrića, još oko 200 djece porijeklom iz BiH. Djece koju, kada su ih odvodili odavde, niko nije pitao hoće li u Siriju, kao ni onu što su tamo rođena, a roditelji su im porijeklom iz BiH, hoće li ovaj svijet ugledati u njegovom najgorem svjetlu.
Svi su oni osuđeni bez suda i bez krivice su krivi. Čak ako se teška srca i prizna da administracija nema emocija, ne smije se zaboravljati da su to djeca koja imaju svoja prava i prema domaćim zakonima i evropskim konvencijama o pravima djeteta koje je država potpisala. 
I bez obzira na to koliko se vlasti pravile da ta djeca ne postoje, ovaj problem kad-tad morat će riješiti. Zato, krajnje je vrijeme da se oni koji o tome odlučuju s tim suoče i počnu raditi ono što im je posao.

Pravi se vlast i gluha i nijema na vijesti da je u paklu Sirije, osim Aleminih sestrića, još oko 200 djece porijeklom iz BiH

Bez krivice krivi

Da nije sve u novcu, pokazuje primjer iz Zenice. Iako je na birou 20 godina, iako je ratni vojni invalid, iako ima primanja samo 50 maraka mjesečno, Mirsadu Šahinoviću nije palo na pamet da zadrži pronađenih 16.000 maraka. Vratio ih je vlasniku koji ih je izgubio u blizini njegovog "radnog mjesta" - stolića s knjigama.&nbsp;&nbsp; Skroman jeste, ali je prije svega poštenjačina!
Pored tih 50, za marku više radi prodajući knjige u centru Zenice. Prođe i po nekoliko dana da ne proda nijednu, ali se uvijek trudi da ima kesu bombona kako bi ih podijelio djeci u prolazu. 
Ne trebaju mu skupi automobili i vile, dovoljni su mu osmijeh djeteta i njegova duša je ispunjena. Šta bi sve mogao kupiti sa 16.000 maraka, nije mu bitno, jer je novac, kako kaže, kratkotrajna sreća.

U centru Zenice pronašao i vratio 16.000 maraka

Šahinović: Nije mu palo na pamet da zadrži novac

Filmadžije dobile bitku

Spoj na Kosovu

Najskuplji Bosanac

Zaboravljeni „Slučaj Ljubijankić“

Kolonijalna nesvjestica

Tužna slika s bh. sportskih terena: Kada roditelji od navijača postanu huligani, šta bude s djecom?

U neznanju je snaga!

Livnjak pomjera granice

Sjećate li se Libije i Iraka?

Kako je Bosna šapatom pala!?

Vratio “Rođene” u elitni rang

Deblokada države

Igre (srpskog) prijestolja

O Diteru i Samri, jednom uspjehu i jednom porazu

Bez krivice krivi

Zenička poštenjačina!

Kolumne

Filmadžije dobile bitku

Spoj na Kosovu

Najskuplji Bosanac

Zaboravljeni „Slučaj Ljubijankić“

Kolonijalna nesvjestica

Tužna slika s bh. sportskih terena: Kada roditelji od navijača postanu huligani, šta bude s djecom?

U neznanju je snaga!

Livnjak pomjera granice

Sjećate li se Libije i Iraka?

Kako je Bosna šapatom pala!?

Vratio “Rođene” u elitni rang

Deblokada države

Igre (srpskog) prijestolja

O Diteru i Samri, jednom uspjehu i jednom porazu

Bez krivice krivi

Zenička poštenjačina!