Da Bosna i Hercegovina ima ljude od ideje i kreativnosti, koji su i u svojoj zemlji spremni iskoristiti svoje kapacitete i potencijal, najbolje govori primjer Denisa Kraljevića iz firme “Derubis Yachth”, koji u bh. gradiću Vitezu ne prestaje oduševljavati svijet.&nbsp;Najprije je počeo s proizvodnjom jahte koja je na svjetskom sajmu zadivila sve one koji su je vidjeli. Potom je, pomno slušajući zahtjeve i želje milionera, odlučio prihvatiti izazov te praviti jahte koje će krasiti poznate Karibe.&nbsp;I dok su svi mislili da ne može ponovo iznenaditi, Kraljević je to učinio prije nego što se očekivalo. Vrijedno priprema novi podvig i to proizvodnju futurističkih kamp-kućica, koje nisu viđene do sada u svijetu, te kućica na vodi.
Sve to se pravi i proizvodi u našoj zemlji, a angažira se domaća radna snaga, te udružuju brojne kooperantske firme, također iz BiH. Umjesto da ovakve projekte radi u svijetu, kreativni i ambiciozni Kraljević čini to baš u BiH, s našim ljudima.
Mijenja i “pravila igre”, budući da, umjesto da naši ljudi odlaze u sve atraktivniju Njemačku, njemu je radna snaga dolazila upravo iz Njemačke. Kraljevićeva vodilja u svim dosadašnjim poslovima je kako kapitala u našoj zemlji ima, ali da jedino nedostaje dobrih projekata koji bi ga “probudili”.
I činjenica, oni su najbolji pokazatelj da je tako. Nisu nijemo posmatrali situaciju oko sebe, kukali kako posla nema i priželjkivali da za šaku jada rade kao njegovatelji kod Merkel.
Zasukali su rukave, napravili jahtu koja oduzima dah svjetskim milionerima. Niko ponosniji nije od naših ljudi koji su maksimalno i predano radili na izgradnji jahti iako im je to bio prvi susret s brodogradnjom. 
Međutim, činjenica da će, naprimjer, na popularnim Karibima ploviti svjetske, a naše jahte, osim posla i zarađenog novca, to im je možda i najveća satisfakcija.

Projekti iz bh. gradića Viteza oduševljavaju svijet

Svjetsko, a naše

Na isti način na koji je dobio bezbroj ratnih bitaka, komandant <a href="https://avaz.ba/tag/46471/ahmet-sejdic">Ahmet Sejdić</a> dobio je i ovu u miru koja bi, nadati se, trebala biti i posljednja u životu hrabrog Višegrađanina. Dostojanstveno je izdržao pokušaje da se baci mrlja na tešku, ali časnu epizodu iz njegovog života.&nbsp;&nbsp; 
Rat i napadi na stanovništvo Višegrada naveli su ga da postane vojnik, a stao je na čelo 1. višegradske brigade ARBiH, jedine iz sastava Istočnobosanske operativne grupe koja je svojim herojstvom stekla epitet slavne.

Strpljivo je od maja 2016. godine dokazivao svoju nevinost, a presuda Suda BiH otprije nekoliko dana, kojom se oslobađa svih optužbi za ratne zločine, čini se da je više obradovala njegove saborce i stanovnike Goražda, ratne enklave koju je branio, nego Sejdića samog.

Pukovnik Ahmet Sejdić rođen je 2. januara 1960. u selu Drokan kod Višegrada. Osnovnu i srednju školu završio je u Višegradu, a Šumarski fakultet u Sarajevu. U Bileći je 1985. godine završio Školu rezervnih oficira.

Tokom rata obavljao je i dužnosti načelnika Štaba Istočnobosanske operativne grupe (IBOG) i komandanta 808. oslobodilačke brigade. Oženjen je i otac dvoje djece.

Presudom Suda BiH oslobođen svih optužbi za ratne zločine

Sejdić: Strpljivo dokazivao svoju nevinost

Ahmet Sejdić: Još jedna pobjeda heroja

Životni standard građana Bosne i Hercegovine sve je niži i veliki je broj onih koji dižu ruke od svega i napuštaju zemlju u potrazi za boljim životom.&nbsp;&nbsp;Tek rijetki su spremni uhvatiti se ukoštac s problemima u društvu i pokušavaju promijeniti sistem krenuvši s mjesta s kojeg sve promjene počinju – lokalne zajednice. 
Jedna od njih je Novotravničanka <a href="https://avaz.ba/tag/83141/tanja-jukic">Tanja Jukić</a>. Nakon što je s dvomjesečnim sinom Vinkom, koji je rođen s teškom srčanom manom, prošla pravu golgotu od poroda u borbi za njegovo zdravlje, odlučila je pomoći drugim roditeljima sa sličnim problemima.

I ona malobrojna prava koja pacijenti imaju u ovoj državi zakopana su duboko ispod slojeva papirologije, a do njih je bez savjeta nekoga s iskustvom gotovo nemoguće doći. 


Jednako kako se mali borac Vinko, uprkos operaciji na otvorenom srcu, herojski izborio za svoj život, tako se njegova majka bori za živote beba koje imaju iste ili slične probleme. Kroz Udruženje roditelja djece s urođenim srčanim anomalijama svojim iskustvom nesebično pomaže drugima u najtežim životnim trenucima. 


Sve dok je ovakvih ljudi, nade za BiH ima. Svaka čast, Tanja, bravo, Vinko!

Svojim iskustvom želi pomoći roditeljima djece sa srčanom manom

Tanja Jukić: Veliko i hrabro srce

Svako takmičenje u sportovima na ledu koje izbore bh. sportisti već samo po sebi može se smatrati uspjehom. Ali, ako iz države koja godišnje nema ni dva mjeseca leda dođu rezultati koji se mogu svrstati u red veoma kvalitetnih, onda se to već može nazvati podvigom.&nbsp;<a href="https://avaz.ba/tag/51611/tarik-omeragic">Tarik Omeragić</a>, reprezentativac Bosne i Hercegovine u brzom klizanju, na proteklom Evropskom prvenstvu zauzeo je 14. poziciju u disciplini na 1.500 metara i time, ne samo sebi, nego još jednom bh. takmičaru za narednu sezonu osigurao plasman na takmičenju najboljih brzoklizača Evrope.Uz gotovo nikakvu podršku države, sprema se i za Svjetsko prvenstvo, a plan je 2022. godine nastupiti na Olimpijadi u Pekingu. Nije neostvarivo, s obzirom na ono što je do sada pokazao.
Tarik Omeragić je član Klizačkog kluba Bosna iz Sarajeva. Ovaj 21-godišnjak iza sebe ima više od 20 zlatnih te veliki broj srebrenih i bronzanih medalja na međunarodnim takmičenjima.

Odličan rezultat na Evropskom prvenstvu

Tarik Omeragić: Krči put prema Olimpijadi

Razvijenost neke zemlje mjeri se i prema broju kilometara <a href="https://avaz.ba/tag/4005/autoput">autoputa</a>. Time se, nažalost, Bosna i Hercegovine ne može pohvaliti. Postali smo sinonim za lošu putnu infrastrukturu koja je, nažalost, nerijetko uzrok i brojnih saobraćajnih nesreća.„Kome se ne žuri nek' ide pješke“, rekao bi vlasnik firme „Krstić i sin“ iz kultnog filma „Ko to tamo peva“.&nbsp;&nbsp; Na ono malo autoputa, da „omastimo brke“, uvjerili smo se koliko su ceste važne za razvoj svake zemlje i barem djelimično možemo osjetiti kako je to u Evropi. U izgradnji cesta daleko zaostajemo i za susjednim zemljama.Ipak, da će biti bolje dokaz su radovi u Hercegovini, koja postaje veliko gradilište.Ovih dana zahuktala se izgradnja dionice Počitelj - Zvirovići na Koridoru 5C, koja je četiri godine bila u blokadi, prije svega zbog žalbi na konkursnu proceduru.Uveliko traje i izgradnja dionice Buna - Počitelj, a najveći izazov za graditelje bit će probijanje tunela Počitelj dugog 1.300 metara te gradnja mosta Počitelj koji će spojiti dvije obale Neretve. Završetkom ovog posla BiH će direktno biti spojena na hrvatski autoput za Jadran.I dok ćemo na korištenje ove ceste čekati još najmanje dvije godine, radovi na poddionici Klopče - Donja Gračanica su u završnoj fazi. Prema riječima nadležnih iz „Autocesta FBiH“, otvorenje ove dionice, duge 11 kilometara, planirano je za 25. novembar - Dan državnosti BiH.U pripremi je i početak izgradnje Prve transverzale u Sarajevu.Sve su to projekti koji obećavaju da BiH ima perspektivnu budućnost. Mnogo smo vremena izgubili, region je daleko odmakao, ali svaki radnik ili mašina na cesti budi nadu da će biti bolje. Svi želimo vjerovati u to.Da ćemo u dogledno vrijeme rahat sjesti za volan i s jednog kraja države modernom cestom stići do drugog bez stresa i gužvi. Onda će i ono „Vozi, Miško“, dobiti veći smisao.

Da će biti bolje kada je riječ o izgradnji modernih cesta, dokaz su i radovi u Hercegovini, koja postaje veliko gradilište

Autoput u budućnost

Čovjek velikog srca, poštenjačina, humanista... <a href="https://avaz.ba/tag/83007/sulejman-zeciri">Sulejman Zećiri</a> zvani Lola je, smatraju njegovi sugrađani u Hadžićima, i više od toga. Mada jedva sastavlja kraj s krajem kako bi prehranio osmero djece, Zećiri se nijednog trenutka nije dvoumio u namjeri da hadžićkom poduzetniku vrati novčanik koji je našao i u kojem je, kako misli, bilo više od 5.000 KM.&nbsp; 
On novac nije ni brojao. Čim je ugledao novčanik, jedina misao mu je bila da ga što prije vrati, da se vlasnik ne bi nasekirao. Odbio je primiti i nagradu. Danas je, priznat ćemo svi, ipak malo takvih. A Zećiri kaže da ne vidi ništa posebno u tome jer dužnost mu je bila vratiti tuđe. Njegova porodica, kaže, ima svoju nafaku, tuđe im ne treba.

Žive od danas do sutra, a Sulejman sakuplja staro željezo i mašta da će barem jedno od njegove djece uskoro dobiti posao. 

Kolika je veličana ovog čovjeka govori i činjenica da je sam uradio ono što je država već odavno trebala, a nije. Kada je vidio da za toliko godina vlast nije napravila spomen-obilježje šestorici hadžićkih heroja, zasukao je rukave, odvajao od usta svoje porodice i prošle godine sagradio i otkrio obilježje.

Čim je ugledao novčanik s više od 5.000 KM, jedina misao mu je bila da ga što prije vrati, da se vlasnik ne bi nasekirao

Sulejman Zećiri: Poštenjačina velikog srca

Dan sjećanja na <a href="https://avaz.ba/tag/17909/holokaust">holokaust</a> i sprečavanje zločina protiv čovječnosti i ovog 27. januara obilježen je na različite načine, posebno u Evropi, gdje je bilo i najviše žrtava. Dok su se neki prisjećali holokausta i ponavljali da se ne ponovi, drugi su slavili svoje fašiste.
&nbsp;&nbsp;Na mjestu nekadašnjeg nacističkog koncentracionog logora Aušvic - Birkenau u ponedjeljak su delegacije više od 50 zemalja, uz preživjele, obilježili 75. godišnjicu oslobađanja ovog logora - simbola zla, simbola holokausta.
Diljem Njemačke organizirani su okrugli stolovi, naučni skupovi, u učionicama su održani historijski časovi na kojima se govorilo o mračnom dijelu historije ove zemlje, a sve kako se nikada više ne bi pojavio neki novi Hitler. I, posebno, kako bi mladi shvatili da nose sraman teret svojih predaka, zbog kojeg moraju biti posebno oprezni, otvoreni i oštri kada je u pitanju osuda nacizma, fašizma, nacionalizma...
U osnovnoj školi u Srebrenici, simbolu počinjenog genocida nad Bošnjacima, tog dana nije bilo sjećanja na holokaust, nego se slavila krsna slava Svetog Save. Nije se izražavao ni pijetet prema žrtvama četnika i Draže Mihailovića, a pogotovo ne prema žrtvama Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Bio je to, ustvari, historijski čas na kojem su se učenici pravoslavne vjeronauke s četničkim obilježjima "pohvalili" svojim naslijeđem i sve to objavili na društvenim mrežama. Naravno, bez ikakvih osuda nastavnika, škole, crkve, vlasti...
Hitlerjugend - Hitlerova mladež bila je njemačka nacionalsocijalistička organizacija omladine koja je 1926. godine ustanovljena da bi indoktrinirala mlade ljude. I oni su nosili Hitlerova obilježja, veličali su fašizam i zlo, hvalili se mržnjom.
S obzirom na to koliko su već indoktrinirani mladići s četničkim obilježjima iz Srebrenice, kako ih drugačije nazvati nego Dražajugend - Dražina omladina. 
Dok je njih, a posebno onih koji ih uče i podržavaju da slave četnike, fašizam će živjeti!&nbsp;

Dok je svijet obilježavao Dan sjećanja na holokaust, omladina u Srebrenici „hvalila“ se četničkim naslijeđem

Hitlerjugend i Dražina omladina

Bosna i Hercegovina je u rangu s Afrikom prema broju nevakcinisane djece, objavio je <a href="https://avaz.ba/tag/6731/unicef">UNICEF</a> i još jednom nas podsjetio kako smo pametni samo u nebitnome.&nbsp;&nbsp; Volimo raspredati, analizirati, svi smo evo ovog momenta gotov kadar za političara, fudbalskog (ili kojeg drugog) selektora, za urednika kakvog medija, ali kad treba učiniti i minimalan korak za sebe (o djeci da i ne govorimo), zakažemo u startu.
Vodimo se neprovjerenim informacijama, predajemo se preporukama samozvanih životnih gurua i antivaksera, koje uglavnom predvode pjevačice folk muzike ili amateri što na internetu dijele medicinske savjete. No, brojke kojima nas bode u oči UNICEF govore nam, ne samo da nismo racionalni, odgovorni, sazreli, nego i da radimo na štetu naše djece.
Dezinformacije koje se s vremena na vrijeme pojavljuju u javnosti, a koje listom potvrđuju nikad potvrđenu tezu o štetnosti vakcinacija, dolaze iz kuhinja koje se uglavnom bave teorijama zavjere. Plašeći poslovično uplašene roditelje, antivakseri zapravo šalju poruku svijetu da bi bilo najbolje zaboraviti na sve vrste preventive i prepustiti se majci prirodi, naslijeđenom imunitetu i Boga moliti da se ne pojavi kakav virus, smrtonosna bolest, prenosiva zaraza.
Sve to, istina, pomaže ako je prethodno dijete cijepljeno. U suprotnom, upozoravaju stručnjaci, prijeti nam ponovno javljanje bolesti za koje smo mislili da su davno (upravo zahvaljujući vakcinama) postale prošlost. Kod nas se koristi 10 vakcina koje štite od 10 vrlo ozbiljnih bolesti, između ostalih difterije, tetanusa, dječije paralize, boginja, velikog kašlja. Strah me i pomisliti šta bi se moglo dogoditi da se i jedna od ovih bolesti, što su nekada znale poharati generacije, vrati na velika vrata.
Da li bi i onda bili zagriženi protivnici vakcinacije? Da li bi i onda tražili savjete od bezimenih stručnjaka, samozvanih doktora, protivnika napretka? Da li bi i onda bili dio negativne statistike zdravstvenih organizacija u kojima se spominjemo kao nemarni, pomalo zatucani, poprilično neinformirani?
Taj strah za djecu koji iskazujemo tako što im ne dajemo ono što im je možda i najpotrebnije jednak je strahu koji iskazujemo i ovih dana kada svijetom hara novi smrtonosni virus. 
Jedno je zajedničko tim strahovima. Panika je neizbježna. 
Ali niko nas ne tjera da budemo brižni. Odnos prema zdravlju je odnos prema Zemlji. Možda da krenemo iz vlastitog doma. &nbsp;

Strah me i pomisliti šta bi se moglo dogoditi da se jedna od bolesti što su nekada znale poharati generacije vrati na velika vrata

Anti sve

Duvnjak Frano Pokrajčić je svjetski poznati inovator u oblasti zaštite od poplava i valova. Sa sinom Tomislavom u svojoj zagrebačkoj firmi "Jel Tom" i samoborskom pogonu razvio je porodični biznis koji je prerastao u respektabilnu firmu za izradu barijera valovima i poplavama.&nbsp;&nbsp; Počeo je barijerom „Vodom protiv vode“, nastavio GRP pločama i razbijačima valova, a njegov najnoviji izum su „Box“ barijere. One su izuzetno efikasne i tražene, pa su Pokrajčići do sada isporučili na kilometre barijera širom svijeta. 
Rade i ventilacione cijevi za tunele, brodske silose i rudnike, izolacije bazena, kamionske cerade, šatore, tende... I stalno usavršavaju svoje proizvode. 
Frano uveliko razmišlja kako da tu silnu energiju valova i vode pretvore i preusmjere u upotrebljivu električnu energiju. A to nije nemoguće, pogotovo za Pokrajčiće, što je potvrdio i predsjednik Svjetskog saveza za inovacije, priznavši Tomislavu da ima oca genija. 
Frano svojim radovima promovira i svoj <a href="https://avaz.ba/tag/4797/tomislavgrad">Tomislavgrad</a>, a mnogobrojna priznanja stižu iz cijelog svijeta.

Sa sinom Tomislavom osvojio niz priznanja za inovacije u zaštiti od poplava i valova

Frano Pokrajčić: Razbijač valova iz Tomislavgrada

Nedžad Arnautović iz Srebrenika, otac 29-godišnjeg Irmela koji je poginuo u stravičnoj saobraćajnoj nesreći koja se nedavno dogodila na putu Tuzla - Orašje, dok je ukopavao sina vjerovatno ni slutio nije da će mu dosipati so na još svježe rane. I to ne neki nepoznati prevarant nego njegova krv - rođak Ahmet Vilić.&nbsp; 
Pohlepni rođak odlučio se na tuđoj muci obogatiti pa je skovao plan da u ime porodice traži novac za pomoć. Srećom, nije uspio ni marku uzeti, jer je njegov plan otkriven pa je prijavljen policiji. 

Iako je tvrdio da nema ništa s tim, odgovarat će, jer postoje svjedoci. Komšije poručuju da će Ahmet Vilić sigurno biti kažnjen na ovodunjalučkom sudu, ali se pitaju hoće li moći mirno zaspati i “misli li na onaj svijet”. 

A upravo je izostanak dostojanstva ono što bh. društvo sve više vuče na dno. Dostojanstva je sve manje, ne biraju se sredstva da se stekne korist, gazi se i preko mrtvih. Ništa nam više sveto nije. 

Stariji često kažu da je više ponosa i dostojanstva bilo u ratu ili, recimo, za vrijeme poplava, kad nam je bilo najteže. Da su nekada čak i lopovi imali kodekse. 

Svakodnevni novinski naslovi o prevarama, krađama, mitu, korupciji, u kojima su akteri iz svih sfera društva, kao da ljestvicu ljudskosti pomiču sve niže. Sve se manje, čini se, osvrćemo na brutalna ubistva ili prevare, poput ove iz Srebrenika. 

Teško je očekivati da će doći vrijeme kad će se svi držati one stare: “Ne radi nikome ono što ne želiš da se tebi desi.” 

Ali, moramo učiniti sve da prevare poput ove posljednje Ahmeta Vilića budu incidenti koji se događaju iznimno rijetko, a ne skoro pa svakodnevna pravila. A to jedino možemo sistemski, zajedno, od države i njenih organa do svakoga od nas pojedinačno.

Dostojanstva je sve manje, ne biraju se sredstva da se stekne korist, gazi se i preko mrtvih

Ništa nam sveto nije

Kapiten hrvatske rukometne reprezentacije <a href="https://sport.avaz.ba/tag/16129/domagoj-duvnjak">Domagoj Duvnjak</a>&nbsp;proglašen je za najkorisnijeg igrača (MVP) Evropskog prvenstva 2020, saopćeno je iz EHF-a prije jučerašnje finalne utakmice Španija - Hrvatska.
U glasanju je učestvovalo više od 20.000 navijača, kao i panel EHF stručnjaka.
Duvnjak je nagradu za najkorisnijeg igrača zaslužio prvenstveno zbog maestralne predstave u oba pravca u polufinalu protiv Norveške, kad je sa osam pogodaka i odličnom igrom u odbrani bio najzaslužniji za pobjedu Hrvatske od 29:28 nakon dva produžetka.
Domagoj Duvnjak rođen je 1. juna 1988. godine u Đakovu, gdje je i napravio prve rukometne korake i 2004. postao prvotimac. Dvije godine poslije, prešao je u RK Zagreb, a od 2009. igra u Njemačkoj. Prvo je bio član HSV-a, a od 2014. nosi dres Kila.

Glasalo više od 20.000 navijača

Duvnjak je prve rukometne korake napravio u Đakovu

Domagoj Duvnjak: Najkorisniji igrač Eura 2020.

Zastupnica Saveza za bolju budućnost u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona <a href="https://avaz.ba/tag/19701/meldina-ugarak">Meldina Ugarak</a> odrekla se dodijeljenog joj članstva u dvije skupštinske komisije, uz obrazloženje da svoje mjesto ustupa onim mlađima, koji će kroz rad u tim istim komisijama “osnažiti svoj intelekt, raspravljati o zakonima, imati dobru praksu, a na kraju nešto i zaraditi”. Bože, na hajr i na dobro, rakao bi narod. 
Zastupnica Ugarak ovim činom je bar malo razbila uvriježeno mišljenje o nezasitosti, gramzivosti, pohlepi dobrog dijela narodnih izabranika u predstavničkim tijelima svih nivoa u našoj zemlji, koji su tokom svojih dugogodišnjih mandata, uz časne izuzetke, naplatili od države i zrak koji udišu.
Osim Ugarak, do sada nije poznat slučaj da se neki od zastupnika u državnom, entitetskom ili kantonalnom parlamentu odrekao članstva bar u jednoj od skupštinskih komisija, a u korist nekoga ko nema zaposlenje, a ima potrebno obrazovanje i znanje i ko jednako stručno može obavljati povjereni mu posao. Nema toga u BiH. 
Poznajemo one koji su kao “uvaženi zastupnici i poslanici” u parlamentima mjesečno, po raznim osnovama, naplaćivali i do šest-sedam hiljada maraka. Istovremeno su primali ogromne naknade za članstvo u upravnim i nadzornim odborima firmi u vlasništvu države i, pride još, kao “stručnjaci”, držali nastavu na po nekoliko fakulteta u zemlji da bi njihov mjesečni saldo na kraju iznosio između deset i petnaest hiljada maraka. 
Ako neko pita ko su likovi koji od države u zakonom propisanom radnom vremenu gule ovolike sume, odgovor je jasan: Riječ je o predstavnicima političkih partija koje su lična karta mirnodopske propasti naše zemlje. Nažalost, oni su produkt našeg naivnog povjerenja. 
Meldina Ugarak pokazala je da u BiH ima i onih predstavnika naroda koji ne pripadaju soju pohlepnih i gladnih. Znamo i za one koji iz svojih paušala mjesečno redovno izdvajaju za stipendije djeci lošeg imovinskog stanja, kao i za razne humanitarne akcije. Ali, svi oni još su samo incident.
Daj, Bože, da primjer Meldine Ugarak postane praksa.

Meldina Ugarak pokazala je da u BiH ima i onih predstavnika naroda koji ne pripadaju soju pohlepnih i gladnih

Bože, na hajr i na dobro

Ustvari, Mato Đaja je bio Kuprešak koji je poznavao porodicu Filipovića i bio njihov prijatelj, a i inače bio je veoma pošten čovjek koji je uspio da prođe cijeli rat, a da ne dođe u bilo kakvu vezu s ustaškim režimom.&nbsp;&nbsp; Takvih je ljudi u to vrijeme među banjalučkim Hrvatima bilo mnogo, jer banjalučka hrvatska javnost nije pristajala na ponašanje ustaške kriminalne bande koju je vodio jedan notorni kriminalac po imenu Viktor Gutić sa svojim pajtašem Asimom Đelićem, a obojica su kasnije završila na vješalima.

Ustvari, prvi konkretan razlog totalnog otpora tadašnjoj školi bio je u tome što su ustaše đake podijelile u odvojene razrede i to katolike (Hrvate) u jedan, a sve ostale (muslimane i pravoslavne) u drugi razred, i od tada su bili odvojeni i učili po nešto različitom programu i uz veću ulogu ustaške mladeži i katoličkih popova u radu katoličkih odjeljenja. 


Ostale su redovno vodili, pravoslavne na časove katoličkog katehizma, a muslimane na bivše igralište Fudbalskog kluba Krajišnik, a tada Hrvatskog športskog kluba „Hrvoje“, i podvrgavali okrutnim vježbama pod prijetnjom da onima koji ne budu ispunjavali obaveze vojničkog vježbanja neće biti dozvoljen upis u sljedeći razred. Za učenike je takva pozicija katolika značila da su svi oni koji nisu katolici manje vrijedni, što je za njih bilo veoma uvredljivo, zbog čega su na razne načine sabotirali cijeli taj sistem. 


Osjećali su da škola u koju idu nije prijateljska prema njima, da nije vrijedna truda i poštovanja, pa je to bio glavni razlog da započnu spontano opstruirati rad takve škole, a mora se priznati da je Muhamed, barem što se tiče nižih razreda, kako se zna, bio jedan od kolovođa te „spontanosti“. Zbog toga se u nekoliko navrata nalazio pred izbacivanjem iz škole i samo zahvaljujući uvažavanju i prijateljstvu nekih od profesora prema njegovoj porodici, kao što su bili već spomenuti Mato Đaja, zatim razrednik njegovog razreda Kemal Hadžiomerspahić, Vladimir Blašković, Ljudevit Crnobori, Jerko Grgičević, Naim Čejvan, Slavko Vimpolšek i supružnici Mirko i Mara Lošić, trebao je biti u tri slučaja njegovog očevidnog prijestupa, prema pravilima koja su tada vladala, izbačen iz škole.

Bilo je i tada više veoma dobrih i poštenih profesora i to je učenicima davalo nadu da zlo koje ih je zadesilo ne može dugo trajati. Tako je Muhamed, pod okolnostima vrlo teškog duhovnog i socijalnog terora, završio dva razreda, a školu je napustio silom prilika, jer je kao učenik četvrtog razreda, a nakon hapšenja velike grupe njegovih drugova članova gimnazijske organizacije SKOJ-a, bio prisiljen da ode na oslobođenu teritoriju i po svojoj želji pristupi u partizanske redove. 
Naime, Muhamed je od 14. marta 1943. godine pripadao gimnazijskoj skojevskoj grupi, u kojoj su djelovali mnogi učenici viših razreda, a samo su dvojica bila iz četvrtog razreda. Sekretar aktiva koji je djelovao u nižim razredima gimnazije bio je Zijo Rizvanbegović, izuzetna figura i Muhamedov omiljeni drug iz djetinjstva, čija je majka bila rodom Bišćevićka i bliska rođaka njegove nene Šahzije Bišćević. 
Zijo je bio najbolji đak u svojoj generaciji, a isticao se, ne samo učenjem, nego i kao izvrstan sportista, jer je na prvenstvu gimnazijalaca cijele tadašnje Hrvatske, održanom 1942. godine u Zagrebu, osvojio prvo mjesto u trčanju na kratke staze (sprintu), skoku udalj, skoku u vodu na glavu i plivanju na stotinu metara. On je bio zadužen za rad u nižoj gimnaziji, a Muhamed mu je bio glavni pomoćnik u toj aktivnosti. 
U organizaciji kojoj je pripadao Muhamed sarađivali su još Alija Maglajlić, Šefket Ekić, Nusret Šehić, Asim (Aco) Hotić, Enver Lađarević, Muhamed Hamko Kuduzović, Mustafa Memić i Muharem Jašarević Jaša.

Po jedan od njih je imao zaduženje da svako jutro ode na Željezničku stanicu i sačeka da iz Zagreba dođu novine („Hrvatski narod“ i „Spremnost“), da ih kupi i donese u bazu koju su stvorili u štali skrivenoj u dnu velike bašte hadži Hivze Bahtijarevića (u kući hadži Hivze je stanovala porodica Zije Rizvanbegovića), gdje su se sastajali, nakon čega bi upoređivali izvještaje agencije DNB i izvještaje dobivene slušanjem radija „Slobodna Jugoslavija“, „Radio London“ i „Radio Moskva“ s onim u novinama, te tako utvrđivali faktičko stanje na tada glavnom frontu borbe protiv fašizma, tj. Istočnom frontu. Krajem 1943. godine red da ide po novine došao je na Nusreta Šehića, ali ga je zadesila rutinska racija i kako nije imao sa sobom dokumente, bio je odveden u zatvor. 
Nakon tri dana je pušten, a uskoro je otišao u Šid, gdje mu je brat Ahmet bio učitelj. Kasnije je taj svoj postupak objasnio kako je policiji rekao da se zbog bombardiranja boji ostati u Banjoj Luci i da je zbog toga zatražio propusnicu za putovanje u Šid, gdje mu je brat bio upravnik škole. Desetak dana nakon toga, došlo je do iznenadnog hapšenja cijelog aktiva, a Muhamed je, samo zahvaljujući slučaju i snalažljivosti svoje majke, uspio izbjeći hapšenje.
Policijska patrola, sastavljena od dva agenta u civilu i dva naoružana vojnika, jedno jutro je banula u dvorište, a Đulhanuma ih se, kako je to već ispričano, oslobodila na ingeniozan način, pozivajući se na kućnu listu i na činjenicu da je njen sin maloljetni dječak, onaj mali što cijepa drva, kako je rekla.Muhamed je od 14. marta 1943. godine pripadao gimnazijskoj skojevskoj grupi, u kojoj su djelovali mnogi učenici viših razreda, a samo su dvojica bila iz četvrtog razreda. Sekretar aktiva koji je djelovao u nižim razredima gimnazije bio je Zijo Rizvanbegović.
Policijska patrola, sastavljena od dva agenta u civilu i dva naoružana vojnika, jedno jutro je banula u dvorište, a Đulhanuma ih se, kako je to već ispričano, oslobodila na ingeniozan način, pozivajući se na kućnu listu i na činjenicu da je njen sin maloljetni dječak, onaj mali što cijepa drva, kako je rekla.

Prvi konkretan razlog totalnog otpora tadašnjoj školi bio je u tome što su ustaše đake podijelile u odvojene razrede i to katolike (Hrvate) u jedan, a sve ostale (muslimane i pravoslavne) u drugi razred

Hrvatska javnost nije pristajala na ponašanje ustaške kriminalne bande

Norvežanin <a href="https://avaz.ba/tag/273/borussia-dortmund">Erling Haland</a> postao je za kratko vrijeme prva zvijezda njemačkog fudbalskog prvoligaša Borusije iz Dortmunda iako je prošlo samo dvadesetak dana od njegovog transfera iz austrijskog Salcburga.&nbsp; Nevjerovatni Norvežanin, nakon što je u debiju postigao tri gola, opet je briljirao u dresu Borusije. Njegov tim savladao je Keln u 19. kolu Bundeslige sa 5:1. Haland je ušao u igru u 65. minuti i veoma brzo postigao dva pogotka.
Zbog toga je senzacionalni Norvežanin glavna tema evropskih sportskih medija. Haland je početkom januara zvanično postao član "Milionera" u transferu vrijednom 20 miliona eura i brzo je potvrdio da je vrhunski golgeter.
Navijači Borusije nadaju se da će nastaviti sa sjajnim partijama i u evropskoj Ligi prvaka, u kojoj je drugi najbolji strijelac sa osam golova u šest utakmica u dresu Salcburga.
Erling Haland rođen je 21. jula 2000. godine u engleskom Lidsu, gdje je tada igrao njegov otac, također poznati fudbaler Alf-Inge Haland.

Mladi norveški fudbaler i nakon transfera u Borusiju nastavio sa sjajnim partijama

Erling Haland: Kralj strijelaca

Karakterologija bilo čega vrlo je zanimljiva stvar i nikad do kraja neće moći biti istražena. Koliko je kome potrebno da iskoristi svoje potencijale, da li ih uopće neko ima ili ne, koja od karakteristika stoji kao kamen spoticanja, a koja jedinku ili društvo gura naprijed...&nbsp; U tom urbanističko-sociološkom smislu Sarajevo je zanimljiv grad, ne samo historijski. Nudi razne mogućnosti i zanimljivosti, ali...
Iz ove perspektive u kojoj prevladava jeftini populizam i nedostatak poduzetničkog duha praktično je nemoguće zamisliti da je Sarajevo nekad bilo sposobno organizirati Zimske olimpijske igre. 
Tadašnji poduhvat bio je u duhu tog vremena, ali i tada je prilikom podnošenja aplikacije vladala skepsa. Čak je i početak protekao u gatanju. Ipak, desilo se i bio je to najljepši trenutak jugoslavenskog Sarajeva.
Iznenađujuće i vrlo osvježavajuće zvučala je iznebuha predložena inicijativa iz Barcelone: <a href="https://avaz.ba/tag/81935/zimske-olimpijske-igre-2030">Zimske olimpijske igre 2030</a>. ovaj grad humanitarac posebno osjetljiv na bh. prijestonicu i ratna stradanja, koji je obnovio, recimo, Olimpijsko selo i ofarbao zgrade u nikad življe boje, bio bi voljan organizirati u saradnji sa Sarajevom.
Bolju ideju od rata naovamo vjerovatno niko nije predložio, jer ne samo što je u svojoj suštini ostvariva nego predstavlja istinsku empatiju, neokaljanu egoističnim đubrivom. Težnjom da se nešto što možda ne može samo, „pogura“ prema ostvarenju svojih potencijala.
Pitanje je, međutim, sada imamo li snage ponovo biti dio olimpijske priče, ako smo već olimpijski grad iz nekog drugog vremena, jesmo li sposobni proći test, pa se barem pripremiti, obnoviti porušeno i unaprijediti postojeće da taj epitet – olimpijskog grada – s pravom možemo nositi.

Bolju ideju od rata naovamo vjerovatno niko nije predložio

Olimpijski grad

Profesor doktor <a href="https://avaz.ba/tag/3381/reuf-karabeg">Reuf Karabeg</a>&nbsp;izabran je za predsjednika Komiteta za profesionalne standarde ICOPLAST-a, najvećeg svjetskog udruženja plastičnih i estetskih hirurga.&nbsp; Još 1996. godine mogao je ostati u Holandiji, nakon specijalizacije u Utrehtu i Amsterdamu, a kasnije je odbio pozive da radi u Dubaiju i Londonu. Ostao je u svojoj zemlji i uvijek bio borac za svjetski dignitet bh. heroja u bijelom.
Član je američkog udruženja plastičnih hirurga. Dužnost nacionalnog predstavnika u ISAPS-u, jednom od najvećih udruženja estetskih i plastičnih hirurga, obavljao je deset godina. Sada je nacionalni predstavnik i u ESPRAS-u (Evropsko udruženje plastičnih hirurga).
Jedan od najvećih ponosa mu je što je malo bh. udruženje plastičnih hirurga, u svojstvu predsjednika u ponovljenom mandatu, uspio svrstati i registrirati kao ravnopravno s najvećim svjetskim udruženjima.
U slobodno vrijeme, kako ističe, iz najveće ljubavi, već 24 godine radi kao koordinator medicinskog tima FK Sarajevo te deset godina kao šef medicinskog tima nogometne reprezentacije BiH. Radi na hirurškoj poliklinici ''Karabeg'' sa suprugom Amelom, koja je, također, plastični i estetski hirurg.

Svjetsko, a naše

Ahmet Sejdić: Još jedna pobjeda heroja

Tanja Jukić: Veliko i hrabro srce

Tarik Omeragić: Krči put prema Olimpijadi

Autoput u budućnost

Sulejman Zećiri: Poštenjačina velikog srca

Hitlerjugend i Dražina omladina

Anti sve

Frano Pokrajčić: Razbijač valova iz Tomislavgrada

Ništa nam sveto nije

Domagoj Duvnjak: Najkorisniji igrač Eura 2020.

Bože, na hajr i na dobro

Hrvatska javnost nije pristajala na ponašanje ustaške kriminalne bande

Erling Haland: Kralj strijelaca

Olimpijski grad

Reuf Karabeg: Stručnjak kojeg cijene u svijetu

Kolumne

Svjetsko, a naše

Ahmet Sejdić: Još jedna pobjeda heroja

Tanja Jukić: Veliko i hrabro srce

Tarik Omeragić: Krči put prema Olimpijadi

Autoput u budućnost

Sulejman Zećiri: Poštenjačina velikog srca

Hitlerjugend i Dražina omladina

Anti sve

Frano Pokrajčić: Razbijač valova iz Tomislavgrada

Ništa nam sveto nije

Domagoj Duvnjak: Najkorisniji igrač Eura 2020.

Bože, na hajr i na dobro

Hrvatska javnost nije pristajala na ponašanje ustaške kriminalne bande

Erling Haland: Kralj strijelaca

Olimpijski grad

Reuf Karabeg: Stručnjak kojeg cijene u svijetu