Nakon što se kao žvakaća guma godinama razvlačio projekt Južne plinske interkonekcije, i to najviše zbog spora „čije će ruke zavrtati ventil“, izgleda da je, konačno, cijela priča dobila pravi vjetar u leđa. Zahvaljujući američkoj inicijativi, taj projekt više neće biti zaglavljen u političkim prepucavanjima i birokratskim labirinitima, a ono što je do jučer izgledalo nemoguće, već danas djeluje sasvim jednostavno.Projekt koji bi bio prva veća direktna američka investicija u energetski sektor u ovom dijelu Evrope, BiH će konačno približiti ulasku na globalno tržište prirodnog plina. Zapravo, nakon gotovo pola stoljeća potpune ovisnosti o ruskom plinu, BiH ima priliku da se konačno svrsta u zemlje koje razmišljaju o svojoj energetskoj budućnosti, umjesto da budu taoci prošlosti.Jasno, najave o pokretanju projekta Južne interkonekcije kao američke investicije, plinovoda koji bi BiH povezao s terminalima LNG gasa preko Hrvatske, dobile su veliki odjek u stručnoj javnosti. Iako postoje različiti pristupi kada je riječ o modelu upravljanja i finansiranja, ključna poruka ekonomskih analitičara jeste da ovaj projekt predstavlja dugoočekivanu razvojnu šansu koju BiH ne bi smjela propustiti.Premda ostaje gorak okus činjenice da je ovakav pomak postao moguć tek kada je došao snažan pritisak izvana, jasno je da BiH nema više prostora za odgađanje. Baš onako kako je to nedavno poručio otpravnik poslova SAD u BiH, Džon Ginkel (John).Iako je cijeli projekt i dalje tehnički i finansijski veoma zahtjevan, vrlo je važno da stvari nastave ići pozitivnim tokom i da BiH dobije ono što drugi imaju, sigurnost, stabilnost i mogućnost izbora, pogotovo, kada je riječ o energetici.

Zahvaljujući američkoj inicijativi, projekt Južna plinska interkonekcija dobio vjetar u leđa

Mogućnost izbora

Ne postoji veća hereza od one koja se pravi svetijom od same vjere. A opet, živimo u vremenu u kojem religija više nije duhovni put, nego scenska rekvizita iskorištena kao politički alat, moralni štap, i sve češće kao jeftina pirotehnika za izazivanje panike. Zloupotreba povika „Allahu ekber“ ili parola „S verom u Boga“ postale su čak i groteskne verzije svojih plemenitih iskona.<h2>Rasklimavanje stvarnosti</h2>Uzmimo onu časnu koja je samu sebe izbola nožem pa saopćila da je kriv „musliman kojeg je iznervirao krst oko njenog vrata“. To je performans koji nije samo opskuran nego duboko demonski. Ne zato što je upleteno ime Boga, nego zato što je istina žrtvovana na oltaru čistog, proračunatog zla. Satanizam nije pentagram, crne svijeće i koze koje bleje u podrumu; satanizam je namjerna zabluda, svjesno sijanje smutnje, podmetanje otrova u bunar iz kojeg cijelo društvo pije.Isto vrijedi i za „Gospu koja klanja“, onu AI fabrikaciju namijenjenu da uvrijedi i izazove kolektivni nervni slom. To nije religija. To nije umjetnost. To nije ni provokacija. To je metod. Cilj. Rasklimavanje zajedničke stvarnosti. Podmetanje da se ljudi posvađaju oko prikaza koji ne postoji, oko slike koju je izmislila mašina, ali je opet nastala po parametrima koje je neko – u ime (nekog) boga – zadao i koju su itekako jedni spremni braniti, a drugi napadati kao da je riječ o svetogrdnoj fresci u samim stijenama Sinaja.A zatim, tu je i trenutak koji ne traži reinterpretaciju: monstrum, odjeven u religijski ili ideološki kostim moći, koji je u ime države i ideologije ili „višeg cilja“ uzeo trogodišnje dijete i mlatnuo o patos. Bez religije, bez svetog imena, a opet naravno isti princip. Namjera, simbolika i brutalnost u službi moći. To je latentni satanizam u najčistijem obliku: čin koji razara nevinost i stvara paniku, sve u ime nečeg što se sveto oblači i legitimizira.Savremeni idolopoklonici nose razne uniforme: kipu, habit, krst/tespih na retrovizoru ili u džepu... Ali njihov bog nije Bog. Njihov bog je smutnja. Strah je njihova doktrina, a uvreda njihova liturgija. Oni obožavaju znak, simbol i ritual, a ne poruku i Onoga koje ju je poslao! Obožavaju religiju, a ne Boga. A obožavanje religije je, zapravo, najsofisticiraniji oblik idolopoklonstva: upravo ono od čega nas svaki sveti tekst, bez izuzetka, upozorava da bježimo.<h2>Nije mač nego „share“</h2>Jer čim ti ritual postane važniji od čovjeka, čim ti simbol postane važniji od istine, čim ti pripadnost postane važnija od savjesti – ti više ne služiš Bogu, nego njegovoj suprotnosti.Sotona digitalnog doba nema rogove; ima algoritme. Njegov glavni alat nije mač nego „share“. On ne ruši vjeru, on je prepunjava bizarnim imitacijama dok ne postane njena izvitoperena verzija ili karikatura. A kad se vjera pretvori u oružje, onda više nije vjera, već propaganda.Zato je današnja najveća moralna dužnost vrlo jednostavna: ne klanjati se religiji. Klanjati se istini. Jer istina je jedini oltar pred kojim čovjek može kleknuti a da ne izgubi obraz.Sve drugo je, bez obzira u kakvo se sveto ruho obuklo, čisti, beskrupulozni satanizam.Sotona digitalnog doba nema rogove; ima algoritme. Njegov glavni alat nije mač nego „share“. On ne ruši vjeru, on je prepunjava bizarnim imitacijama dok ne postane njena izvitoperena verzija ili karikaturaSavremeni idolopoklonici nose razne uniforme: kipu, habit, krst/tespih na retrovizoru ili u džepu... Ali njihov bog nije Bog. Njihov bog je smutnja.

Istina je jedini oltar pred kojim čovjek može kleknuti a da ne izgubi obraz. Sve drugo je, bez obzira u kakvo se sveto ruho obuklo, čisti, beskrupulozni satanizam

Čim ritual postane važniji od čovjeka, nema suštine

Savremeno idolopoklonstvo

Borba jedne hrabre majke, Amile Gadžun, ne prestaje već četiri godine. Njena kćerka Džena koja je imala samo dvije godine, preminula je 14. novembra 2021. godine, tri dana nakon što je, zbog korekcije spuštenog očnog kapka, podvrgnuta operaciji u privatnoj ordinaciji u Sarajevu.Jučer je u Kantonalnom sudu u Sarajevu nastavljeno ročište protiv optuženih ljekara Suada Rožajca, Nine Jovanović i Jasmine Halimić. Majci preminule Džene nije dozvoljeno prisustvo u sudnici, s obzirom da je to zatražio advokat doktorice Jovanović.Ipak, iako je Amila razočarana, ona ne odustaje od pravde. Vjerovatno više ne zna od kuda joj snaga, ali se neumorno bori. Amila svakodnevno dokazuje da majčina ljubav nema granica i da istina, kad-tad, mora izaći na vidjelo. U njenom glasu se osjeti tuga, ali još snažnije odlučnost da ne dopusti da smrt njene kćerke ostane bez odgovora. Svaki odlazak na sud za nju je novi emotivni teret, ali i nova šansa da se približi istini. Nada se da će pravosudne institucije konačno pokazati da su na strani pravde, a ne moći i privilegija.Amila Gadžun vjeruje da se istina ne može sakriti, i da će, bez obzira na prepreke, pravda na kraju pobijediti.

Vjerovatno više ne zna od kuda joj snaga, ali se neumorno bori

Amila Gadžun: Majka heroina

U dokumentarcu "A Greater Croatia" tadašnji premijer pokojne Herceg-Bosne Jadranko Prlić govorio je, parafraziram, kako Hrvati moraju imati pod kontrolom Mostar, jer Herceg-Bosna nije održiva bez ijednog urbanog centra s univerzitetom, muzejom, akademijom, pozorištem, operom..Danas ponovo svjedočimo kako HDZ-ovi lobisti, kojekakvi Maxovi (nisu Luburići ovaj put) i Zovko po Amerikama i Evropskim unijama idejno oživljavaju Herceg-Bosnu, pokušavajući se zakačiti za voz islamofobije među zapadnom populističkom desnicom i predstavljajući to kao pitanje spašavanja kršćana od muslimana.Treći entitet je politička fatamorgana - pojavljuje se taman kad god HDZ-u zatreba dodatna poluga za ucjenjivanje Sarajeva. Godinama već slušamo mantru o „legitimnom političkom predstavljanju“ i „ugroženosti Hrvata“, i svaki put završimo na istom mjestu: pritisak da se izbore novi ustupci, nove kvote, nova mjesta, nove garancije. Ali realno - treći entitet nije samo neostvariva želja, on je konceptualno besmislen. Ekonomski neisplativ, geografski nepovezan, demografski raštrkan. Hrvati žive širom BiH - od Posavine i Kiseljaka do Livna i Mostara - bez jedne kompaktne teritorije i bez većeg metropolskog centra koji bi bio administrativna, kulturna i finansijska kičma tog zamišljenog entiteta (ako izuzmemo polovinu Mostara, koji jedva funkcioniše i ovako, s dvije škole, dva komunalna sistema i dva mentaliteta po dužini Bulevara).Kako bi uopće izgledao „entitet“ bez jedinstvene teritorije, bez kompaktne ekonomije i - što bi Jadranko Prlić rekao - bez pozorišta? Ne govorimo o realnom projektu, nego o još jednom komadu političke mitologije koja služi kao pregovarački alat. Fantom koji se pojavi samo kad treba zveckati zastavama i izvući još koji ustupak iz bošnjačke strane.U konačnici, treći entitet više je mit nego plan. Više politički instrument nego razvojna ideja. I dok god služi kao sjena kojom se maše preko pregovaračkog stola, teško je vjerovati da iko ozbiljan u njega stvarno vjeruje - osim kao u odličan način da se još nešto dobije preko mržnje, ucjene i hajca.

Kako bi uopće izgledao „entitet“ bez jedinstvene teritorije, bez kompaktne ekonomije i - što bi Jadranko Prlić rekao - bez pozorišta?

Entitet bez kazališta

Vlada FBiH će do kraja ovog mjeseca morati donijeti odluku o minimalnoj plaći. Tada, naime, ističe Uredba Federalne vlade prema kojoj je nakon višegodišnjeg iznosa od 619 KM utvrđen onaj od 1.000 KM. Tada je to izazvalo silne reakcije i kritike kako od poslodavaca, tako i ekonomskih stručnjaka, pogotovo jer se ta administrativna mjera, kako se iznosilo, dogodila bez očekivanih izmjena Zakona o porezu na dohodak i Zakona o doprinosima.I dok Vlada FBiH može, praktično, potvrditi lanjsku odluku, dok poslodavci upozoravaju ponovo na to da svi u lancu moraju biti odgovorni i u konačnici sačuvati radna mjesta, dotle sindikalci predlažu da minimalac bude 1.200 KM, ali jednako tako traže i svojevrsno rangiranje prema stručnoj spremi. U konačnici raspon minimalca bi se kretao od 1.200 do 1.600 KM.Rast plaća, definitivno je vrlo osjetljivo pitanje. Međutim, kada se uzme u obzir rast troškova života i svih cijena, onda je jasno da je pravo umijeće preživljavanje uz trenutni minimalac od 1.000 KM. Čak i ako dođe do povećanja od 1.200 KM, pa i koju stotinu više, svi koji rade za taj iznos teško će uhvatiti korak s nezaustavljivim rastom cijena i upornom inflacijom.Dovoljno je znati koliki su mjesečni minimalni troškovi života jedne četveročlane porodice i shvatiti da minimalac služi da se baš ne umre od gladi. Iako je lanjsko povećanje plaća popravilo našu poziciju na rang-listi zemalja Evrope, u kontekstu troškova života i dalje smo na samom dnu.U situaciji kada se radnici u našoj zemlji „traže lučem“, Vlada FBiH ne smije tek pokrenuti mehanizam kojim će odrediti iznos minimalca nego učiniti sve kako bi došlo do smanjenja opterećenja rada.

Jasno je da je pravo umijeće preživljavanje uz trenutni minimalac od 1.000 KM

Da se ne umre od gladi

Željko Komšić, član Predsjedništva BiH, obilježio je Dan državnosti Bosne i Hercegovine snažnim i emotivnim govorom u Velikoj Britaniji, gdje je još jednom podsjetio svijet na vrijednosti koje baštini naša država.U trenutku kada se često čini da glas Bosne i Hercegovine pretiho odzvanja međunarodnim prostorom, Komšić je poslao jasnu, državničku poruku. BiH je evropska, suverena i antifašistička država, čvrsto ukorijenjena u odluke iz 1943. godine i ZAVNOBiH-a.Njegov nastup pred britanskim zvaničnicima, diplomatama i bh. dijasporom bio je više od protokolarne obaveze. Bio je to govor koji je podsjetio da se Dan državnosti ne slavi samo zbog prošlosti, nego i zbog obaveze prema budućnosti.U političkom trenutku punom blokada, ucjena i potkopavanja institucija, njegov nastup u Londonu djelovao je kao osvježavajući kontrapunkt. Bila je to poruka da BiH ima glas, da ima državu i da ima ljude koji je znaju predstaviti na dostojanstven način.

Njegov nastup pred britanskim zvaničnicima, diplomatama i bh. dijasporom bio je više od protokolarne obaveze

Željko Komšić: Državnički govor

Haris Tabaković nastavlja sezonu iz snova. Bh. napadač sinoć je ponovo tresao mrežu, ovog puta u dresu Borusije Menhengladbah protiv Sent Paulija našeg Nikole Vasilja, potvrđujući da se nalazi u najboljoj formi karijere. Gol koji je postigao samo je još jedan u nizu dokaza da je postao ključna figura napada njemačkog bundesligaša, bez obzira na poraz njegovog tima i ispadanje u osmini finala takmičenja.U svim takmičenjima Tabaković sada ima osam golova i dvije asistencije na ukupno 13 nastupa – brojke koje ga svrstavaju među najefikasnije napadače lige u dosadašnjem dijelu sezone. Ono što dodatno impresionira jeste njegov kontinuitet: postiže gol na gotovo svakoj drugoj utakmici, a odlikuju ga snaga, hladnokrvnost u završnici i izvanredan osjećaj za prostor.Forma iz Borusije prelila se i na državni tim. Tabaković je zabio gol na posljednje tri utakmice reprezentacije Bosne i Hercegovine. Njegov napadački instinkt i stabilnost u igri daju nadu da BiH konačno dobija prepoznatljivog i pouzdanog golgetera na kojeg se može osloniti.

Bh. napadač nastavio je golgetersku seriju i savladao reprezentativnog kolegu Vasilja

Haris Tabaković: Gol-mašina

Bosna i Hercegovina se, još jednom, našla na raskrsnici između evropske budućnosti i političke stvarnosti koja kao da uporno vuče unazad. Dok evropski partneri jasno poručuju da je kraj marta iduće godine posljednji rok da se usvoje ključne reforme, od vladavine prava, preko izbornog integriteta, do funkcionalnosti državnih institucija, domaći politički vrh i dalje djeluje kao da ima čitavu deceniju, a ne nekoliko mjeseci.U trenutku kada se otvaraju vrata koja su godinama bila zatvorena, bh. vlasti i dalje gube vrijeme na sitne obračune, poruke za unutrašnju publiku i nadmudrivanja koja nemaju nikakve veze s evropskim standardima. Umjesto da zajednički iskoriste historijsku šansu, politički lideri se ponovo ponašaju kao da je EU put nečija privatna prćija, a ne najveća razvojna šansa koju je ova zemlja ikada imala.Evropska unija neće čekati unedogled. Bosna i Hercegovina je već jednom propustila voz 2016. i posljedice se i danas osjećaju. Ako vlasti ponovo pokažu da nisu u stanju donijeti odluke, cijena će biti ogromna, od gubitka investicija, preko odlaska mladih, do toga da BiH ostaje usamljeni otok na zapadnobalkanskom putu naprijed.Vrijeme je da se prestane s političkim igrama. Ako je BiH ozbiljna u namjeri da postane dio evropske porodice, onda to mora dokazati djelima, a ne deklaracijama. Evropski put nije fraza – to je test zrelosti vlasti. A taj test, po ko zna koji put, visi o tankoj niti.

Vrijeme je da se prestane s političkim igrama

Evropska unija neće čekati unedogled

Sarajevo se ponovo guši. Iako je svaki decembar posljednjih godina sličan, ovog puta zrak u glavnom gradu Bosne i Hercegovine ulazi u kategoriju ekstremno zagađenog, među najgorima u Evropi. Građani se bude uz miris gareži, djeca idu u škole pod maskama, a stariji i hronični bolesnici žive u permanentnom zdravstvenom riziku.Zvanične stanice za mjerenje kvaliteta zraka bilježe koncentracije PM2.5 i PM10 čestica koje višestruko prelaze preporučene vrijednosti. To više nije upozorenje, to je alarm koji se oglašava iz dana u dan, a reakcija nadležnih ostaje jednako maglovita kao i sarajevsko jutro.Umjesto jasnih mjera, planova i hitnih intervencija, slušamo prebacivanje odgovornosti: na kotlovnice, na individualna ložišta, na saobraćaj, na “geografski položaj”. No, geografija nije kriva što godinama nemamo efikasne filtere u industriji. Geografija nije kriva što se javni prevoz raspada, dok saobraćajni haos svakodnevno puni zrak novim otrovima.Građani imaju pravo znati na transparentne podatke, hitne mjere i dugoročne strategije, a ne na političke izgovore i improvizacije.Zagađenje zraka nije sezonska tema, nego hronična bolest grada. Dokle god institucije budu gasile požar saopćenjima umjesto konkretnim potezima, Sarajlije će nastaviti udisati opasnu smjesu koja svake zime skrati živote, poveća broj oboljelih i pokaže koliko je malo potrebno da se ljudsko zdravlje žrtvuje zbog nebrige.Sarajevo zaslužuje čistiji zrak. A oni koji odlučuju – zaslužuju da ih građani jasno pitaju: zašto ga još nemamo?

Geografija nije kriva što se javni prevoz raspada, dok saobraćajni haos svakodnevno puni zrak novim otrovima

Sarajevo se ponovo guši

Esmir Bajraktarević, jedno od najtalentiranijih imena nove generacije bh. fudbala, još je jednom skrenuo pažnju na sebe u dresu PSV-a. Mladi ofanzivac upisao je asistenciju u uvjerljivoj pobjedi svog tima, potvrđujući da se u Eindhovenu vrlo ozbiljno računa na njegove kvalitete.U utakmici protiv Volendama, Bajraktarević je prvi put ove sezone počeo meč od prve minute i ukazano povjerenje vratio je na najbolji mogući način, preciznom asistencijom za treći pogodak PSV-a. Bila je to akcija kojom je demonstrirao ono što ga i izdvaja: brzinu, pregled igre i zrelost koja nadmašuje njegove godine.Ovaj 19-godišnjak postepeno gradi svoje mjesto u jednom od najvećih nizozemskih klubova, a jučerašnja predstava pokazala je da njegov razvoj ide u pravom smjeru. Bajraktarević se nameće kao igrač na kojeg PSV može računati, a Bosna i Hercegovina u njemu dobiva pouzdanu nadu za budućnost reprezentacije BiH.

Ovaj 19-godišnjak postepeno gradi svoje mjesto u jednom od najvećih nizozemskih klubova

Esmir Bajraktarević: Zlatni bh. dječak

Prema podacima Porezne uprave FBiH, u periodu januar–oktobar ove godine po osnovu naknada za zaštitu od prirodnih i drugih nesreća, prikupljen je 39,1 milion maraka. Riječ je o sredstvima koja izdvaja svaki porezni obveznik u iznosu od 0,5 posto od svake isplaćene plaće, koja se potom raspodjeljuju na način da 20 posto ide FBiH, 30 posto kantonima, a 50 posto općinama.U danima kada se, nakon novih bujica zbog obilnih kiša i naglog otapanja snijega, pojedine općine ponovo suočavaju s posljedicama poplava – štetama u domaćinstvima, uništenim putnim komunikacijama i novim klizištima i odronima, ponovo se nameće pitanje – gdje je novac namijenjen upravo za zaštitu od prirodnih i drugih nesreća?Prema ranije objavljenim analizama, u periodu od 2015. do 2024. godine, porezni obveznici su u svrhu zaštite i spašavanja od prirodnih i drugih nesreća uplatili više od 559 miliona KM - FBiH 111,88, kantoni su dobili 167,83, a općine 279,71 milion maraka. Uprkos desetinama miliona KM, čija je namjena zakonom precizno definirana, do ljudi u nevolji prije će stići pomoć humanitarnih organizacija, pa i pomoć iz EU i donacije prijateljskih zemalja, nego iz domaćih budžeta.Potvrđuju to i još vidljive posljedice katastrofe u Donjoj Jablanici i drugim mjestima uništenim u oktobru prošle godine. Potencijalna opasnost zbog klizišta na Curinim njivama i dalje prijeti stanovnicima sarajevskih naselja. Na nju su prije nekoliko dana ponovo upozorili iz Civilne zaštite, ali se klizište već mjesecima samo posmatra, i dok zemljana masa klizi prema objektima nadati se da barem upozorenje neće stići prekasno.Gdje su pare, pitaju se i pojedini federalni poslanici, jer čak ni oni ne mogu doći do podataka zašto desetina miliona nema na terenu u situacijama kada je pomoć potrebna. Ni u eri digitalnih tehnologija transparentno trošenje novca i blagovremeno informiranje javnosti vlastima nisu jača strana. Uništeno u poplavama i klizištima i onako će se obnavljati dobrovoljnim prilozima građana.&nbsp; &nbsp;&nbsp;

Do ljudi u nevolji prije će stići pomoć humanitarnih organizacija, pa i pomoć iz EU i donacije prijateljskih zemalja, nego iz domaćih budžeta

Gdje su pare?

Bosna i Hercegovina ponovo ulazi u ono što najbolje poznaje – neizvjesnost, pritisak i utakmice koje odlučuju sve. Šesti baraž u historiji naše reprezentacije više nije samo sportski događaj, nego ogledalo jednog nesređenog i vječno nedovršenog sistema. Svaki put ista priča: ciklus počnemo s nadom, nastavimo s turbulencijama, a završimo s kalkulatorom u ruci, moleći se za još jednu šansu. Pa opet, kao po nekom nacionalnom obrascu, upravo u tom posljednjem pokušaju često budemo najbliže snu, iako je ova situacija možda i najbolja od Mundijala u Brazilu, jer smo prvi put nakon 2011. godine imali sve u svojim rukama za direktan plasman do posljednje utakmice, pa i do posljednjih 15 minuta, te zauzeli drugo mjesto u kvalifikacionoj grupi.Baraž je za našu reprezentaciju postao ritual, svojevrsni prelazni rok između loše propuštenih prilika i novih, ne uvijek zasluženih, nada. Ali ako je išta konstanta u našoj fudbalskoj priči, onda je to činjenica da Bosna i Hercegovina najbolje izgleda kad joj je najteže. U tom grču, u toj borbi za „posljednji voz“, reprezentacija zna pokazati karakter koji se rijetko vidi u regularnom kvalifikacionom ritmu.Ipak, ne smijemo se zavaravati. Šesti baraž nije znak napretka, nego upozorenje. Zemlje koje napreduju u kontinuitetu idu direktno na velika takmičenja – mi stalno tražimo zadnji izlaz iz tunela. Umjesto da bude nagrada, baraž nam je postao navika. A navike, kažu, određuju karakter. Šta onda ova govori o našem?Uprkos svemu, narod će, kao i uvijek, vjerovati, a to su, ruku na srce, mladi fudbaleri predvođeni selektorom Barbarezom i kapitenom Džekom i zaslužili. Jer fudbalska reprezentacija BiH u baražu nosi onu specifičnu, teško objašnjivu emociju: uvjerenje da se čudo može desiti baš ovaj put. Da će se sve loše izbrisati s dvije pobjede koje vode na smotru najboljih na svijetu. I da ćemo, napokon, umjesto od baraža do baraža, krenuti od uspjeha do uspjeha.

Zmajevi ponovo na raskrsnici između nade i propuštenih prilika

Od baraža do baraža

Lenart Karl (Lennart), mladi napadač čije ime sve češće odjekuje evropskim terenima, ponovo je skrenuo pažnju na sebe, i to protiv jednog od najvećih klubova današnjice. Iako je njegov tim poražen rezultatom 3:1 u duelu Lige prvaka protiv Arsenala, Karl je pogodio mrežu londonskog giganta i time pokazao da se ne boji najveće pozornice.Njegov gol nije promijenio krajnji ishod, ali jeste naglasio ono što stručnjaci već neko vrijeme tvrde: pred njim je velika karijera. Svojim kretanjem, sigurnošću pred golom i izuzetnom mirnoćom podsjetio je na mnogo iskusnije igrače.Ipak, Karlov gol ostaje najsvjetlija tačka večeri. Dok su favorizirani Englezi kontrolirali veći dio utakmice, njegov precizan udarac pokazao je da se u redovima njegovog tima krije igrač sposoban napraviti razliku i u najtežim okolnostima. Takvi trenuci govore više od rezultata – otkrivaju karakter, hrabrost i glad za napretkom, zbog čega se Lenart Karl sve glasnije nameće kao novo veliko ime evropskog fudbala.

Golobradi fudbaler koji još nije ni punoljetan, može u isti koš s najvećima

Lenart Karl: Pred njim je blistava karijera

Lenart Karl: Nadolazeća zvijezda

U Banjoj Luci se posljednjih godina odvija nešto što sve više liči na politički inženjering nego na spontane društvene tenzije. Pet godina se obilježava svečana akademija povodom Dana državnosti BiH, u početku je prolazila bez najmanjeg incidenta.Tek kada je SDP postao dio vlasti, iznenada se pojavljuju problemi: od 2023. godine policijske zabrane, okupljanja boračkih grupa i provociranja demonstranata postaju „novo normalno“. Ove godine incident se ponovo desio odmah nakon politički zapaljive izjave o „20.000 Bošnjaka“ koji su navodno glasali za opozicionog kandidata na prijevremenim izborima.Nije potrebno puno imaginacije da bi se vidjelo kako se tenzije ciljano podižu.Ono što ovaj obrazac čini posebno opasnim jeste pokušaj da se Banja Luka predstavi kao netolerantna sredina, iako stvarnost pokazuje suprotno. Brojni učesnici akademije cijeli su dan boravili u gradu bez ikakvih problema. Grad koji je danju miran, a „opasan“ samo kada to odgovara nečijoj političkoj priči – očito postaje žrtva konstrukcije, a ne realnog stanja.U takvoj atmosferi dovoljan je jedan usmjeravani, neinformisani ili isprovocirani pojedinac da posluži kao dokaz unaprijed napisane političke teze.Time se ne targetira samo politički protivnik, nego i sama ideja suživota i normalnosti. Činjenica da se sve češće manipuliše historijom ZAVNOBiH-a i antifašističkim nasljeđem pokazuje da se političke borbe vode i preko simbola koji bi trebali biti zajednički.Konačno, stvarni problem nije u Banjoj Luci, nego u onima koji žele da ona izgleda gore nego što jeste. Incidenti se ne dešavaju zato što građani to žele, nego zato što je nekome u interesu da društvo bude nervozno, podijeljeno i isprepadano. I to je ono što treba jasno imenovati.

Nije potrebno puno imaginacije da bi se vidjelo kako se tenzije ciljano podižu

Kada politika napravi tenzije

Enco Mareska (Enzo Maresca), menadžer Čelzija, postao je jedno od najaktuelnijih imena u evropskom fudbalu. U klubu koji godinama troši stotine miliona, ali rijetko dobija rezultat, Mareska je uspio donijeti ono što je navijačima najviše nedostajalo – red, sistem i prepoznatljiv stil igre.Preuzeo je ekipu u trenutku kada je Čelzi bio sinonim za nered, skupe promašaje i stalne promjene trenera. Umjesto brzih rješenja, Mareska je uveo princip dosljednosti: visoki presing, strpljivu izgradnju napada i jasne uloge za svakog igrača. Malo po malo, Čelzi je počeo ličiti na pravi tim. Taj tim je ove sedmice demolirao supermoćnu Barcelonu.Posebno se ističe hrabrost Mareske u radu s mladim igračima. Dok su prethodni treneri često posrtali pod pritiskom da „moraju odmah“, Mareska je dao prostor nogometašima poput Kola Palmera (Cole), Mundrika (Mudryk), Džeksona (Jackson) i ostalih, pretvarajući ih u važan dio novog identiteta kluba. Rezultati to potvrđuju – Čelzi više nije haotična ekipa bez ritma, nego tim koji zna šta igra.Nakon niza turbulentnih sezona, Stamford Bridge konačno ima trenera koji djeluje kao dugoročno rješenje. Mareska je u kratkom roku uspio vratiti vjeru i među navijače i u svlačionicu, a Čelzi opet izgleda kao klub s jasnom idejom i rastućom ambicijom.

Posebno se ističe hrabrost Mareske u radu s mladim igračima

Mareska: Vratio Čelzi na kolosijek slave

Enco Mareska: Preporodio Čelzi

Ideja zajedništva i bratstva, kao ni želja da njeni građani skupa grade zajedničku državu Bosnu i Hercegovinu, već decenijama ne živi u svim dijelovima ove zemlje, pa snaga, istrajnost i odlučnost franjevaca Bosne Srebrene izaziva sve veće divljenje i poštovanje. Fra Mirko Majdandžić jedan je od živih simbola njihove ljubavi prema domovini, koje se ne odriču čak ni onda kada ostaju usamljeni, pa i među onima koji samo deklarativno iskazuju vlastiti patriotizam. - Vjerni Bogu, vjerni Bosni. Ako hoću biti vjeran Bogu, ne smijem se Bosne odreći, jer to mi je Bog dao u zadatak. Ja sam katolički svećenik, ja sam franjevac Bosne Srebrene, ja sam po rođenju Hrvat, ali sam ja čovjek iz Bosne i Hercegovine i ovo je moja domovina – kazao je fra Mirko u specijalnom programu TV Alfa povodom Dana državnosti BiH.Jednostavnim riječima, ali snažnim porukama, fra Mirko trasira put ka nekoj boljoj i sretnijoj budućnosti svih nas, podsjećajući na cilj i obavezu potpisanu u Mrkonjić-Gradu, po kojima i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci najviše što mogu i najbolje što imaju trebaju uložiti u zajedničku budućnost. Oduvijek za zemlju Bosnu fra Mirko kaže da je trebamo voljeti kao majku, ali upozorava da naša majka trenutno nije sretna.Fra Mirko Majdandžić rođen je u Busovači, 27. novembra 1960. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a Teološki fakultet u Sarajevu. Službovao je u Zenici, Uskoplju, Sarajevu, Bugojnu, Fojnici i Varešu, a danas je župnik Brestovsko u Kiseljaku. Zagovornik ljubavi, tolerancije, dijaloga i zajedništva, fra Mirko ostaje trajno upisan na ljepšim stranama historije ove zemlje.

Jednostavnim riječima, ali snažnim porukama, fra Mirko trasira put ka nekoj boljoj i sretnijoj budućnosti

Fra Mirko Majdandžić: Voljeti kao majku

Mogućnost izbora

Savremeno idolopoklonstvo

Amila Gadžun: Majka heroina

Entitet bez kazališta

Da se ne umre od gladi

Željko Komšić: Državnički govor

Haris Tabaković: Gol-mašina

Evropska unija neće čekati unedogled

Sarajevo se ponovo guši

Esmir Bajraktarević: Zlatni bh. dječak

Gdje su pare?

Od baraža do baraža

Lenart Karl: Nadolazeća zvijezda

Kada politika napravi tenzije

Enco Mareska: Preporodio Čelzi

Fra Mirko Majdandžić: Simbol bolje BiH

Kolumne

Mogućnost izbora

Savremeno idolopoklonstvo

Amila Gadžun: Majka heroina

Entitet bez kazališta

Da se ne umre od gladi

Željko Komšić: Državnički govor

Haris Tabaković: Gol-mašina

Evropska unija neće čekati unedogled

Sarajevo se ponovo guši

Esmir Bajraktarević: Zlatni bh. dječak

Gdje su pare?

Od baraža do baraža

Lenart Karl: Nadolazeća zvijezda

Kada politika napravi tenzije

Enco Mareska: Preporodio Čelzi

Fra Mirko Majdandžić: Simbol bolje BiH