Sve češće se suočavamo s pričama u kojima mlade žene koje su jedva zakoračile u punoljetstvo, ulaze u brakove koji se vrlo brzo pretvore u zatvor bez izlaza. Uda se djevojka sa 18, 19 ili 22 godine, a uskoro javnost čita o maltretiranju, psihičkom i fizičkom nasilju, prijetnjama i strahu.
I tada se svi zgražavamo, pitamo se kako je moguće da se to desi, a rijetko ko postavi ključno pitanje – kako je uopće do toga došlo?
Nasilje nikada nije krivica žrtve, i to mora biti jasno. Ali isto tako, zatvaranje očiju pred uzrocima vodi samo ponavljanju istih tragedija. Ovdje se radi o vrlo mladim ženama koje zakonski jesu odrasle, ali često emocionalno, psihološki i životno nisu spremne za brak. Brak nije romantična fotografija s Instagrama, niti rješenje za nesigurnost, pritisak sredine ili želju da se „što prije skrasi“.
Najveću odgovornost u svemu ovome snosi porodica. Roditelji koji šute, koji guraju kćerku u brak „da se ne vrati kući“, koji normalizuju ljubomoru, kontrolu i prve znakove nasilja, saučesnici su problema. Ako djevojka iz kuće izlazi bez znanja šta je zdrava veza, bez svijesti o vlastitim granicama i bez podrške da kaže „ne“, onda društvo ne smije biti iznenađeno posljedicama.
Prevencija mora početi mnogo ranije. U srednjim školama se mora ozbiljno razgovarati o emocionalnim odnosima, nasilju, manipulaciji i odgovornosti. Razgovori s psiholozima ne smiju biti tabu, već standard.
Mladi ljudi moraju naučiti da brak nije društvena obaveza niti životni trofej, a posebno ne cilj koji se ostvaruje po svaku cijenu. Djevojkama treba govoriti istinu da kontrola nije oblik brige, a strah nikada ne smije biti normalan dio partnerskog odnosa.
Roditeljima, s druge strane, mora biti jasno da njihova uloga nije formalna, nego suštinski zaštitnička, da prepoznaju rizike, reagiraju na vrijeme i budu oslonac, a ne nijemi posmatrači.
Jednu pogrešnu odluku moguće je spriječiti, ali često ne posljedice koje ona može ostaviti. Ako želimo manje crnih hronika, moramo prestati reagovati tek kada je tragedija već počinjena. Odgovornost jeste kolektivna, ali porodica ostaje prva, ključna i nezamjenjiva karika zaštite. Brak može čekati. Izgubljeno zdravlje i život ne mogu.
